23 minute read
Zlata Živaković-Kerže Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu 19. u 20. stoljeće
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu ....
Advertisement
znanstvena savjetnica
Hrvatski institut za povijest – Zagreb, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Slavonski Brod
(Posebni osvrt na gospodarske, društvene i ine prilike u Graffovo vrijeme)
U radu je autorica nakon kraće biografije Konstantina Graffa, prikazala zbivanja u Osijeku u vrijeme njegova gradonačelnikovanja u tri mandata (od 1895. do 1913.) istaknuvši posebice razvoj grada na Dravi osvrnuvši se na demografski i gospodarski razvoj te na kulturne, prosvjetne i ine prilike.
Ključne riječi: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka, gospodarski razvoj Osijeka, gradski vodovod, promet, stanovništvo, industrija
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu ....
Ukratko o Konstantinu Graffu
Konstantin Graff rođen je 1846. u Pančevu. Pravo je počeo studirati u Požunu (današnjoj Bratislavi) te nastavio u Beču, gdje je završio upravni smjer. Kao časnik austro-ugarske vojske u Bečkereku u južnoj Mađarskoj, tj. Banatu, upoznao je 1876. godine Aranku Mazur, rođenu u Temišvaru 1857., te se ubrzo s njom oženio. Konstantin i Aranka imali su troje djece, tj. tri kćerke – Anicu (rođenu u Bečkereku 1877.), Herminu (također rođenu u Bečkereku 1878.) i Julku (rođenu u Osijeku 1889. godine). Već od rane mladosti po političkom opredjeljenju bio je mađaron, unionist. Pošto je početkom 80-ih godina 19. stoljeća prihvatio poslove upravnog činovnika i financijskog nadzornika za područje Vojne krajine upućen je u Novu Gradišku i na tom je poslu bio do 1886. kada, dobivši radno mjesto tajnika župana Virovitičke županije sa sjedištem u Osijeku, s obitelji dolazi u grad na Dravi. Ubrzo je, kao zemaljski, tj. državni činovnik, na temelju tada važećeg Zakona o zavičajnosti dobio zavičajno pravo grada Osijeka.1
Kao županijski tajnik radio je devet godina, tj do rujna 1895. godine, kada se na temelju Zakona o ustroju gradskih općina uključio u izbore za novo zastupstvo grada Osijeka, koji su provedeni početkom rujna te godine. Prvoj sjednici novog zastupstva, održanoj 10. rujna 1895., nazočio je i župan Virovitičke županije grof Theodor Pejačević. Budući da se dotadašnji gradonačelnik Antun Rotter, zbog bolesti, zahvalio na dotadašnjoj funkciji za gradonačelnika grada Osijeka predložena su tri kandidata – Dragutin Bartolović, Konstantin Graff i Josip Sedlaković. Članovi gradskog zastupstva su 19. listopada 1895. jednoglasno izabrali Graffa za načelnika slobodnog i kraljevskog grada Osijeka. Na toj je funkciji bio u tri mandata sve do 1913. godine. Kao istaknuta osoba bio je član Ravnateljstva Dioničkog društva slavonske vicinalne (mjesne) željeznice koja je 1905. povezala Osijek preko Đakova i Strizivojne/Vrpolja s hrvatskom metropolom spajanjem na postojeću željezničku prugu Zagreb – Brod na Savi – Vinkovci.2
Bio je vrlo agilan u društvenim i prosvjetnim djelatnostima, i to kao potpredsjednik Gospodarskog društva, školski nadzornik u osječkoj mađarskoj školi te član školskog odbora te škole. Budući da je Graffova angažiranost „za dobrobit“ grada i njegovih stanovnika bila dobrohotno praćena, osječkog je gradonačelnika austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj Franjo Josip I. 1901. imenovao naslovom kraljevskog savjetnika. Godine 1911. jedan je od utemeljitelja Kluba hrvatskih književnika u Osijeku. U
1 Stjepan SRŠAN, „Gradonačelnici slobodnog kraljevskog grada Osijeka 1809. – 1945.“, Glasnik arhiva
Slavonije i Baranje, 10, Osijek, 2009., 101-105; Zavičajnici grada Osijeka 1901. – 1945., (ur. Stjepan
Sršan / Vilim Matić), Osijek, 2003., 263. 2 Knjige zapisnika gradskog poglavarstva – HR-Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS) 6, fond Gradsko poglavarstvo (dalje GPO), 1887. – 1895; S. SRŠAN, „Gradonačelnici slobodnog kraljevskog…“, n. dj., 102-105.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu ....
njegovo su vrijeme djelovala brojna pjevačka, sportska, kulturna i humanitarna društva i klubovi, čiji je bio član.3
Konstantin Graff se 1913. u 67. godini života, u petom mandatu, nakon 18 godina upravljanja gradom, zahvalio na službi gradonačelnika. Gradsko zastupstvo mu je traženje prihvatilo na sjednici održanoj 28. studenoga te godine i dodijelilo mu počasnu mirovinu iako je već uživao državnu, odnosno činovničku mirovinu kao umirovljeni županijski tajnik. Preminuo je 3. prosinca 1924. u Osijeku i pokopan je na gornjogradskom groblju sv. Ane. Misa zadušnica održana je u gornjogradskoj župnoj crkvi sv. Petra i Pavla.4
Osijek u Graffovo vrijeme
Osijek je u vrijeme gradonačelnikovanja Konstantina Graffa od 1895. do 1913. godine imao sve karakteristike slavonske metropole i jednog od važnijih središta u Trojednici s izrazitim upravnim i vojnim obilježjem. Pri tome grad nije imao samo karakteristike slavonske metropole, tj. političkog središta Virovitičke županije, nego i jednog od glavnih središta gospodarske, društvene i kulturno-prosvjetne organiziranosti. Pri tome je značenje grada na Dravi ovisilo o uspješnosti afirmacije domaćih građanskih snaga izvan lokalnih okvira, kao i njihove nazočnosti u različitim područjima gospodarskog, društvenog i kulturnog i inog života. Gospodarski je najrazvijeniji grad u Slavoniji, koji je zadržao svoje prvotne unutarnje i vanjske razvojne činitelje i osobnosti: političko-pravnu nadgradnju u području društvene svijesti, veću prometnu i društveno-gospodarsku povezanost s najrazvijenijim dijelovima AustroUgarske, Monarhije te istodobno znatno slabiju povezanost s hrvatskim područjem. Grad na Dravi bio je privlačan za dolazak (imigraciju) trgovaca, obrtničkog radništva i velikog broja više-manje prolaznih stanovnika, pa i prosvjetnih, likovnih, glazbenih i kazališnih djelatnika.
Doduše, u tom razdoblju u gradu na Dravi u političkom, gospodarskom i javnom životu osjećala se pojačana mađarizacija/germanizacija, i to kao posljedica Ugarskohrvatske nagodbe i režima pristaša tadašnje politike hrvatskih banova Levina Raucha i Khuena Hervariya. U Osijeku je tada snažna Unionistička stranka, kojoj je pripadao i Graff. Njezino glasilo Die Drau izlazi od 1868. redovito tri puta tjedno na njemačkom jeziku, kao i Esseker allgemeine illustrirte Zeitung, prvi ilustrirani list u Hrvatskoj. Hrvatskih novina u Osijeku i nema, ali izlazi nekoliko stručnih časopisa na hrvatskom jeziku. To su Gospodar, glasilo Slavonskog društva (1877.), i Glasnik društva slavonskih liječnika, prvi medicinski časopis u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, pisan na hrvatskom i njemačkom jeziku (1877.). Iako je hrvatski jezik službeni (koristio se u svim državnim i gradskim nadleštvima i uredima) u essekerskom poslovnom, javnom i
3 S. SRŠAN, „Gradonačelnici slobodnog kraljevskog…“, n. dj., 105. 4 ISTO.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu ....
društvenom životu i nadalje se koristio njemački jezik, kao raritet i posljedica austrijske germanizacijske politike na ovom području još od daleke 1699. godine.5 *
Osijek je drugi grad u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, i po broju stanovnika i gospodarskoj snazi, odmah iza Zagreba6. Po popisu stanovnika objavljenom 1890. imao je 19.778 stanovnika (9.072 Nijemaca, 5.516 Hrvata, 1.602 Srba, 1.585 Židova i 1.378 Mađara), a kompleksna povijesna zbivanja su i nadalje modelirala naseljenost u Osijeku koji 1900. ima 23.018 žitelja (10.012 Nijemaca, 6.458 Hrvata, 2.212 Mađara, 2.027 Židova i 1.698 Srba). Popis iz 1910. navodi 28.505 stanovnika. Pri tome naravni prirast u Osijeku nije gotovo nikakav. To je u biti s jedne strane dokaz slabog rađanja po gradovima, a s druge pak znak velike smrtnosti. Zato se porast stanovništva u gradovima može jedino objašnjavati useljavanjem. Tako je npr. 1890. rođenih Osječana 53,72%, a pridošlih iz Austrije i Ugarske 29,52% te s područja hrvatsko-slavonskih županija 17,26%. Naime, u tom je razdoblju Osijek, iz središnje Europe, stalno koloniziran autohtonim elementom s njemačkim/austrijskim govornim jezikom koji je gradu davao njemačke oznake posebnog gospodarskog i kulturno-kozmopolitskog slavonskog središta jedva povezanog s građanskom Hrvatskom i Dalmacijom. U Gornjem gradu prevladavali su Hrvati, Mađari i Židovi, u Donjem gradu Hrvati i Srbi, a u Tvrđi i Novom gradu Nijemci/Austrijanci. Njemački se govorilo u poslovnom životu, ali je njegovo poznavanje predstavljalo i prestižni simbol pripadnosti višim društvenim slojevima. Zbog toga su Osijek, tj. Essegg, u to doba nazivali „Frankfurt na Dravi“ ili „Mali Beč“. Doseljenici su učili govoriti hrvatski. Migracije su složene. Prema regionalnom podrijetlu stanovnici Osijeka bili su rodom iz samoga grada uz Dravu, iz Austrije (Štajerske, Kranjske, Koruške, Tirola, Donje i Gornje Austrije, Češke, Moravske, Galicije) i Južne Ugarske (Baranje) te s područja hrvatsko-slavonskih županija (Virovitičke, Srijemske i Požeške). Mali ili neznatan udjel naravnog prirasta stanovništva u Osijeku, kao i u ostalim mjestima diljem Slavonije, a i šire, objašnjava se jedino useljavanjem.7 *
Gospodarski je uzlet uzrokovao postupno pretvaranje dijela trgovačkih poslovnih krugova u industrijsku buržoaziju uz koju su se – kao prirodni i nužni sastavni elementi takvog kretanja – stvorile i prve skupine tvorničkog radništva. U posljednjem desetljeću
5 Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, „Gospodarski procvat Osijeka i industrijska modernizacija u Slavoniji“, Slavonija,
Baranja i Srijem vrela europske civilizacije, prvi svezak, Klovićevi dvori, Zagreb, 2009., 389-404. 6 Godine 1890. u Zagrebu je 38.742 stanovnika, deset godina potom 57.690, a 1910. godine 74.703 stanovnika. 7 Stanislav MARIJANOVIĆ, Hrvatsko pjevačko društvo „Lipa“ u Osijeku 1876. – 1986., Osijek, 1987., 22.-25.; Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868. – 1918.), Osijek, 1997., 78.-84.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu ....
19. stoljeća sastav osječkog stanovništva, prema gospodarskoj strukturi, dosezao je u industriji i obrtu 36,7%, trgovini 8,2%, prometu 6,3% i kreditnoj privredi 0,9%.8
U Graffovo vrijeme nastupio je u Osijeku pravi polet u razvoju novčarstva kojemu je privreda grada dugovala gotovo sve što je postigla prvih desetljeća 20. stoljeća. Stalan porast broja bankovnih i štedioničkih zavoda9, prekidan tek kraćim intervalima predaha (napose oko 1900. godine), usporedno je tekao s povećanjem njihovoga kapitala te novčanoga poslovanja. Graffovo gradonačelnikovanje odlikuje u gradu snažno djelovanje i organiziranost industrijske proizvodnje (DRVNA INDUSTRIJA – Tvornicu za preradu drva Rudolf Kaiser i Josef Povischil, osječke pilane; PREHRAMBENA INDUSTRIJA – mlinska (Prvi osječki mlin na valjke Josipa Kraussa, Drugi osječki motorni mlin na valjke Dragutina Engelhardta, Dioničko društvo „Union“ paromlin, Merkur mlin Herman Mautner i drugovi, komanditno društvo Osijek, Karolina paromlin), Prvo hrvatsko-slavonsko d. d. za industriju šećera u Osijeku, Prva osječka tvornica kandita i čokolade Keiser & Štark, Prva hrvatsko-slavonska tvornica šećernih proizvoda i čokolade d. d. u Osijeku, Merkur, prva osječka higijenska mljekara, Industrija piva i slada, Industrija škroba, Tvornica ulja, Tvornica octa, Tvornice likera, ruma i rakije;
METALOPRERAĐIVAČKA INDUSTRIJA – Radionica Melchiora Lichta, Tvrtka Braća Berger & drug, Tvornica strojeva i ljevaonica kovina Josipa Klarića, Tvornica strojeva i ljevaonica željeza, Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva d. d. (OLT); TEKSTILNA INDUSTRIJA – Tvornice pamučne i vunene robe, Lanena industrija d. d.; INDUSTRIJA KOŽE – Osječka tvornica kože; KEMIJSKA INDUSTRIJA – Tvornica žigica „Drava“, Tvornica sapuna i svijeća Samuela Reinitza; INDUSTRIJA GRAĐEVNOGA MATERIJALA – Ciglana i tvornica vapna Plazzeriano, I. V. Schulhof, parna ciglana, tvornica kreča i leda d. d., Tvrtka D. W. Klein & sin / D. W. Klein & Sohn, Prva hrvatsko-slavonska brusionica granita i mramora; TISKARE – Julija Pfeiffera, Aloisa (Vjekoslava) Schaffera, Dragutina Laubnera, Prva hrvatska dionička tiskara; OSTALA OSJEČKA PODUZEĆA – staklane, Plinara). Istodoban je i nagli razvoj dioničarstva, obrtništva, trgovine i prometa.10
8 Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, „Gospodarski procvat Osijeka…“, n. dj., 389-404. 9 Prva osječka štedionica otvorena je 1867. godine, Slavonska komercijalna i eskomptna banka počela je poslovati 1869., Donjogradska štedionica 1871., a godinu dana potom otvorena je Slavonska središnja štedionica. Bankarska radnja Oskara Weiszmayera i Julija Sorgera, smještena u bivšoj Kraussovoj kuća na uglu današnje Kapucinske i Jägerove ulice (danas je to zgrada Zavoda za platni promet) i preko nje dolazio je u Osijek, odnosno Slavoniju, novac iz Budimpešte. Kod te bankarske radnje nalazila se od 1892. i ekspozitura Khuenove Hrvatsko-slavonske zemaljske hipotekarne banke u Zagrebu koja je bila otvorena trgovcima i bankarima Mađarske i Češke. Godine 1909. dioničko društvo pod imenom
Hrvatska zemaljska banka d. d. sa znatnim ulogom češkoga kapitala otvara u Osijeku svoj zavod. 10 Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, S tradicionalnih na nove puteve – Trgovina, obrt, industrija i bankarske ustanove grada osijeka na prijelazu stoljeća od godine 1868. – 1918., Osijek, 1999., 58-102.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu ....
Razvojem trgovine Osijek postaje bitno prometno središte s bogatim agrarnim zaleđem pa je u riječnom robnom prometu prevladavala trgovina žitaricama, drvom, solju i brašnom. Dravom su plovili, uz brojne male lađe i čamce, kao i na ostalim plovnim rijekama, parobrodi povlaštenog dunavskog parobrodarskog društva. Veliki broj lađa dopremao je u Osijek, a istodobno i iz njega otpremao veće količine žita, žive stoke, vina, oružja i raznog materijala te druge robe, pa je opseg aktivnosti na gornjodravskom pristaništu istaknuo značenje grada kao prometnog i robnog središta ovog dijela Monarhije, odnosno Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Ta uzajamna povezanost trgovine i transporta najviše će utjecati na unapređivanje plovidbe po Dravi, koja je bez obzira na mnoge zapreke, smatrana laganim i jeftinim prijevozom i bila u žiži zanimanja gospodarskih krugova. U Graffovo je vrijeme i nadalje, unatoč izgrađenoj željezničkoj pruzi Vilany – Osijek, rijeka Drava korištena kako za opskrbu grada tako i za njegovo zaleđe, jer je plovidba i nadalje jeftinija od prijevoza robe neuređenim cestama i nedovoljno izgrađenim vicinalnim (mjesnim) željezničkim prugama. Drava je za osječke, ali i slavonske poduzetničke krugove bila drugi prometni pravac11 do kojeg su dopirali krakovi austrijskih i ugarskih (mađarskih) željezničkih pravaca, pa je bez obzira na poteškoće plovidbe područje srednjeg Podunavlja, pa tako i porječje Save i Drave, dobivalo sve važnije gospodarsko značenje za prodor austrijske trgovine prema tržištu jugoistočne Europe i istočnog Mediterana. Ulagalo se u lakšu i sigurniju plovidbu Dunavom i njegovim pritocima s ciljem da se plasiraju što veće količine robe i agrarnih i drugih proizvoda s toga područja namijenjenih izvozu.12
Gradska se blagajna punila uplaćivanjem različitih pristojbi. Npr. za otvaranje šatora na sajmovima plaćala se tzv. tržna daća; trgovci, obrtnici i seljaci koji su svoju robu prodavali s kola ili ju smjestili na tlo plaćali su mjestovinu (tzv. travarinu, šatrovinu), od čega nisu bili izuzeti ni oni trgovci i obrtnici koji su robu nudili hodajući po sajmu. Blagajnu su ipak najviše punile dacarske pristojbe, maltarina i skelarina. Maltarina se ubirala na maltama (mitnicama), tj. na mjestima na kojima su se ubirale posebne daće od prolazećih kola i prevožene ili nošene robe. Bez obzira na broj mitnica, plaćala se maltarina samo jedanput. Skelarina je plaćana prigodom svakog prelaženja Drave skelom13 bilo da je riječ o prelasku pješaka ili na konju, odnosno kolima. Vinski prirez se plaćao od uvezenoga vina; od seljaka koji su u grad dovozili svoje vino radi točenja,
11 Prvi prometni pravac izrađen je sredinom 50-ih godina 19. stoljeća nastojanjem slavonskih gospodarstvenih krugova kada je izrađen projekt željeznice Osijek – Zagreb – Rijeka s predviđenim spajanjem na prugu Društva južnih željeznica u Sisku. 12 Valentin LAPAINE, Stare i nove vodograđevine u Hrvatskoj i Slavoniji, Povjestne crtice, Zagreb 1896., 12., 13.; Branko VUJASINOVIĆ, “Prvi radovi na uređivanju Drave u prošlosti”, Građevinar, Časopis
Hrvatskog društva građevinskih inženjera, sv. 48, br. 11., Zagreb, 1996., 752.; Juraj PADJEN, Prometna politika Hrvatske, Zagreb, 2003., 123.126. 13 Do izgradnje mosta preko Drave vojničke su vlasti, odmah nakon izgradnje Tvrđe, postavile skelu na pontonima od Vodenih vrata do Krunske utvrde. Skela se otvarala kad su Dravom trebale proći šajke, flosovi i čamci.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu ....
naplaćivala se vinska daća, a njena je visina ovisila o veličini bureta. Tu su daću plaćali i građani koji su točili vino iz svojih vinograda. Iz tih su se prireza podmirivali troškovi javne rasvjete i održavanje općinskih cesta. Bregovinu ili kazukarinu plaćalo se za svaku lađu, šajku, flos kada su pristali uz obalu, pa čak i za natovareni čamac i vodenicu. Tako pribavljena sredstva bila su namijenjena za izgradnju i održavanje taraca u Tvrđi. U korist gradske blagajne ubirao se i porez na nepokretnu imovinu (na kuće i zemljišta). Uz to se od slučaja do slučaja javlja i glavarina i porez na imovinu.14 *
No, unatoč snažnom razvoju Osijek nije u Graffovo vrijeme uspio prevladati teritorijalno-komunikacijsku nepovezanost gradskih jezgri: Donjeg grada, Tvrđe, Gornjeg grada i Novog grada i među njima neprevladane gospodarske, demografske i staleške različito strukturirane suprotnosti. Iako se Gornji grad širi prema istoku glavna prepreka nepovezanosti su tvrđavski bedemi i podlijeganje Tvrđe kao vojne utvrde, vojnim zakonima Austro-Ugarske Monarhije. Pa, ipak, bez obzira na to grad je u Graffovo vrijeme doživio sveopći uzlet što je utjecao da u desetljeću 20. stoljeću nakon njegova vremena Osijek polagano dokidao oštre granice ranije teritorijalne podjele pa je grad postupno postajao jedna teritorijalna cjelina zadržavši u nekoliko sljedećih desetljeća karakteristike drugog grada u Hrvatskoj. *
Na početku Graffovog gradonačelnikovanja vodoopskrba je još uvijek u Osijeku bila goruće i još neriješeno gradsko pitanje. Na sjednice gradskog poglavarstva koje je od 1895. do 1913. predvodio Graff stizali su prijedlozi o gradnji dravskog vodovoda, i to u vrijeme kada su društvene, gospodarske i privatne inicijative granale postupno parcijalnu vodovodnu mrežu s dravskom vodom do pojedinih domaćinstava, gospodarskih i inih objekata. To je vrijeme kada su se u Osijeku pojavili i prijedlozi o gradnji vodovoda iz gorskih vrela. Nudili su Osječanima „za sva vremena“ zdravu i pitku vodu. Prijedlozima je snažno uporište za „gorski vodovod“ bila spoznaja da voda iz Drave sve više plaća obol industrijskom i prometnom razvoju Osijeka i uzvodnih područja jer je dravska voda pokazivala česta zamućenja i nejednaku toplinu. U takvim se prilikama gradskom poglavarstvu u rujnu 1895. obratilo „Actien – Gesellschaft Wasserleitungen, Beleuchtungs und Heizungsanlagen, Wien und Budapest“ („Dioničko društvo za vodovode, rasvjetu i loženje u Beču i Budimpešti“), posredovanjem inženjera Carla Wagenfürera, kojega je u Osijeku zastupao odvjetnik dr. iur Mosin Klein i podnijelo prijedlog „za opskrbu grada gorskom vodom iz vrela Iskrica“ u vlasništvu manastira Duzluk, nedaleko od Orahovice. Generalnu osnovu za vodovod iz orahovačkih vrela izradio je prof. dr. Artur Oelwein iz Beča, koji je odustao od ranijeg zagovaranja dravskog vodovoda. Osnovu je izradio nakon što je „vrela i orahovačku okolicu
14 Rudolf HORVAT, Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj, Zagreb, 1994., 65-70.; Z.
ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, S tradicionalnih na nove…, n. dj., 141, 143-166.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu ....
pretražio i proučio cesarski savjetnik i geolog prof. dr. Gustav Adolf Koch iz Beča“. Iako Gradsko poglavarstvo nije potvrdno reagiralo na tu osnovu „Dioničkog društva za vodovode, rasvjetu i loženje u Beču i Budimpešti“, društvo je, na svoju ruku, sklopilo početkom sljedeće godine „Ugovor sa srpsko-pravoslavnim manastirom Orahovica“, koji je zastupao njegov nastojatelj jeromonach Maksim Kudumil, kojim je društvo dobilo „od srpsko-pravoslavnog manastira na vjekovječitu porabu i uživanje sve vode podzemnice za vodovod od manastirskog zemljišta do grada Osijeka“. Budući da u potonjim mjesecima nije napisan novi ugovor, društvo je „u nedostatku novca izgradnju gorskog vodovoda neprestano prolongiralo“.15
No, potreba da se izgradi gradski vodovod i nadalje je bila neizbježna tema sjednica Gradskog poglavarstva pa je Osijek i prvo desetljeće 20. stoljeća dočekao s neriješenim vodoopskrbnim pitanjem te izradom projektne dokumentacije za gradnju kanalizacije. Nakon desetgodišnjeg razdoblja (1898. do 1908.) u kojem su provedene mnoge „predradnje za gradnju gradskog vodovoda“ i izrađene osnove za rješenje vodoopskrbe grada moralo se Gradsko poglavarstvo 1909. odlučiti za gradnju gradskog vodovoda, i to “ili iz gorskih vrela kod Orahovice ili iz dubokih/arteških zdenaca ili iz Drave”. Pri tome su članovi poglavarstva na čelu s gradonačelnikom Graffom raspravljali „o tri bitna činitelja budućeg gradskog vodovoda“ – o kakvoći vode, o količini vode i o troškovima gradnje vodovoda. Budući da je grad 1908. imao 22.000 stanovnika i 4.000 vojnika, smještenih u vojarnama Tvrđe, dakle 26.000 žitelja, i bio drugi grad po veličini u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, o gradskoj vodoopskrbi moralo se u najskorije vrijeme odlučiti. Posebice zato jer se u Osijeku u proteklom 13-godišnjem razdoblju broj stanovnika godišnje povećavao 1,13%, a tadašnji demografski analitičari pretpostavljali su u Osijeku daljnji porast stanovnika od 1,5%, ali uz uvjet „poboljšanja higijensko-zdravstvenih prilika uređenjem gradskog vodovoda i kanalizacije”.16
Iako je u posljednjoj godini njegovog trećeg mandata (1913.) donesen „Statut o regulaciji grada i izgradnji građevina“ te sklopljen ugovor za izgradnju gradskog vodovoda ni u sljedećem trogodišnjem razdoblju nije riješeno pitanje jedinstvene gradske vodoopskrbe17 pa se rasprava o mogućnosti izgradnje vodovoda iz gorskih vrela nastavila na sjednicama Gradskog poglavarstva i nakon Graffovog vremena, tj.
15 DAOS, GPO, Predmetni spisi, “Dopis velemožnom gospodinu Konstantinu Graffu, savjetniku gradonačelnika”, 19. 04. 1903.; “Ugovor”, 1897., kutija 6337.; Dopis “Actien – Gesellschaft
Wasserleitungen, Beleuchtungs und Heizungs Anlagen, Wien und Budapest”, br. 968, 15. 01. 1897., kutija 6338. “Gradnja osječkog gorskog vodovoda iz Papuka”, br. 1.302, str.9, 26. 01. 1918., kutija 6338. 16 Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Voda i grad (Povijest vodoopskrbe grada Osijeka), Osijek, 2007., 73-77. 17 U ljeto 1914. pripremljena je osnova koja bi omogućila od jeseni te godine početak radova gradnje gradskog vodovoda koji je trebao biti dovršen za godinu dana. Izrađeni su projekti za gorski vodovod, ali planirani početak radova i ostvarenje toga vodovoda prekinuo je Prvi svjetski rat.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu ....
to je pitanje ostvareno tek u vrijeme gradonačelnika Vjekoslava Hengla 13 godina potom.18
Snažno razvijeno gospodarstvo u cjelini osiguralo je i omogućilo gradu Osijeku i njegovim građanima graditeljsko širenje koje je bilo najočitije u izgradnji novih dijelova grada i brojnih ulica. Naime, snažni gospodarski razvoj Osijeka popraćen je naglom izgradnjom. Posebice se brzo izgrađivao Gornji grad u smjeru zapada. Mnogobrojni bankari, tvorničari, trgovci, odvjetnici, imućniji građani, pa i samo Gradsko poglavarstvo ulagali su novčana sredstva u izgradnju lijepih i raskošnih kuća, trgovina, ali i kulturnoprosvjetnih, zdravstvenih i vjerskih objekata. Na raspisane natječaje javljali su se svojim radovima arhitekti i graditelji iz Osijeka, te iz Zagreba, Sarajeva, Beča, Praga, Budimpešte, Bonna i drugih europskih gradova. Najugledniji i najbogatiji Osječani naručivali su projekte kod poznatih europskih graditelja i arhitekata.19 *
U njegovo je vrijeme tekla izgradnja20 velebne gornjogradske župne crkve sv. Petra i Pavla, današnje konkatedrale. Nakon njene izgradnje 1898. slijedilo je unutarnje uređenje i oprema crkve, a u nazočnosti bosanskog ili đakovačkog i srijemskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, gradonačelnika Graffa te brojnih svećenika, uglednika i građana crkva je posvećena 20. svibnja 1900. godine, i to na nadnevak kada je prije 50 godina papa Pio IX. u konzistoriju prekonizirao (potvrdio) Strossmayera za biskupa.21
Krajem 1902. godine Osijek je dobio još jednu sakralnu građevinu – sinagogu s masivnim „crkvenim tornjevima“ i sa sinagogalnim specifičnostima – smještenu u središtu Donjega grada u Cvjetkovoj ulici. Izgrađena je iz prikupljenih sredstava osječkih Židova, a djelo je osječkog graditelja W. C. Hofbauera. 22
Početkom studenoga 1908. u Jägerovoj ulici posvećena je novoizgrađena evangelistička crkva izgrađena prema nacrtima njemačkoga arhitekte Franza Langenberga, a sagradio ju je u gotskom slogu osječki graditelj Ivan Domes. 23 *
U drugoj godini Graffova upravljanja gradom, tj. 1897. izgrađena je zgrada mrtvačnice na gornjogradskom Aninom groblju i započela izgradnja pobočne linije konjskog tramvaja kroz Županijsku ulicu do gornjogradskog kolodvora. Godinu dana
18 Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Voda i grad…, n. dj., 77-80. 19 Vjesnik Županije virovitičke, Osijek 1894., br. 3., 23.; br. 15., 119.; 1896., br. 2., 15.; 1915., br. 10., 100. 20 Započela je u proljeće 1894. i završila 1898. godine. 21 Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE / Antun JARM, Župna crkva sv. Petra i Pavla u Osijeku, Osijek, 1995., 87-89. 22 Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Židovi u Osijeku 81918. – 1941.), Osijek, 2005., 142. 23 DAOS, GPO, kutija 3045., predmet br. 18388./1914.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu ....
potom, 1898., grad je dao u zakup pravo ribolova, dimnjačarinu te uveo knjigu začasnih članova. Posebno dirljive riječi izrekao je gradonačelnik Graff 17. srpnja te godine na ulazu u Regimentsgarten (Pukovnijski vrt, današnji Perivoj kralja Tomislava) kada je svečano otkrio spomenik palim junacima 78. pukovnije kao spomen na 920 vojnika Osječke 78. Šokčevićeve pukovnije koji su se borili u austro-pruskom ratu i od kojih je 460 poginulo u bici 3. srpnja 1866. kod Kraljičina Gradeca u Češkoj.24
Budući da se u Učiteljskoj školi, osnovanoj 1. rujna 1893., u četvrtoj godini djelovanja (1897./98.) povećao broj učenica i učenika, nastava se nije mogla odvijati u prostorima donjogradske pučke škole (zgrada u kojoj je današnja OŠ Jagode Truhelke) pa je Gradsko poglavarstvo na čelu s Graffom 1900. godine Učiteljskoj školi osiguralo novac za izgradnju zgrade. Dvokatnica je izgrađena na južnoj strani donjogradskog Trga bana Josipa Jelačića krajem ljeta 1901. godine, i to nakon što je grad ustupio zemljište između kapelice Snježne Gospe i Bauerove pivovare.25
Gradsko poglavarstvo donijelo je 1904. Regulatornu / Generalnu / osnovu, tj. revidiran je postojeći urbanistički plan grada Osijeka, koji je potpisao Graff. Po tome je planu omogućen u relativno kratkom razdoblju od 1905. na 1906. nastanak izgradnje secesijskog niza nestvarno lijepih zgrada današnje Europske avenije. To je i vrijeme kada su na prijelazu stoljeća i početkom 20. izgrađene današnje ulice: Jägerova, Sunčana, Zrinjevac, Kačićeva i Radićeva ulica, Gajev trg, Kapucinska ulica, Ulica kardinala Alojzija Stepinca, Neumannova, istočni dio Gundulićeve, Reisnerova i druge ulice, kao i najreprezentativnija zgrada u Kapucinskoj ulici kavana i hotel Royal.26
Navedenom osnovom Osijek je 1912. dobio velebnu zgradu pošte u današnjoj Europskoj aveniji te zgrade tri stalna kinematografa (Urania i Rayal u Gornjem gradu, Urania u Donjem gradu).
Osijek je u njegovom mandatu 1907. dobio Hrvatsko narodno kazalište, drugo stalno glumište u Hrvatskoj, i to gotovo 9 godina nakon što je on sklopio ugovor s njemačkim kazalištem koje je zgradu s kasinom koristilo gotovo od izgradnje zgrade 1866. godine.
24 S. SRŠAN, „Gradonačelnici slobodnog kraljevskog…“, n. dj., 101-104; Oto ŠVAJCER, Likovna kronika
Osijeka 1850 - 1969. godine, Osijek 1991., 51. 25 Kamilo FIRINGER, „Osnutak Učiteljske škole u Osijeku“, Učiteljska škola Božidar Maslarić u Osijeku 1893. – 1953., Osijek, 1953., 16.; Ljuba RADMAN / Nada LAGUMDŽIJA, „Tragovima zapisa o prošlosti Učiteljske škole u Osijeku“ (1893. – 1965.)“, Učiteljska škola u Osijeku – ravnatelji profesori i maturanti (1893.-1965.), Osijek, 2004. 26 Oto ŠVAJCER, Likovna kronika Osijeka 1850 - 1969. godine, Osijek 1991., 51.; Z. ŽIVAKOVIĆ-
KERŽE, “Sudbine pojedinih građevina i spomenika – Umirući vojnik”, Osječki dom(Osijek), 3. 12. 2000., 8; Grgur Marko IVANKOVIĆ, „Secesijski duh u arhitekturi i životu Osijeka“, Katalog izložbe Muzeja Slavonije u Osijeku, Osijek, 1994., 10; DAOS, GPO, kutija 6273., spisi 15467./1904; 12454./1904; 15467./ 1904.; 19608./1904; 29922./1904; 11497./1905; 4273./1905; 29025./1905.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 Zlata Živaković-Kerže: Konstantin Graff, gradonačelnik Osijeka na prijelazu ....
Umjesto zaključka
Značenje gradonačelnika Konstantina Graffa očitovalo se u usmjeravanju grada Osijeka prema značajnom industrijskom, gospodarskom, kulturnom i inom središtu Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 187-198 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, znanstvena savjetnica: Konstantin Graff...
Sažetak
Konstantina Graffa su članovi gradskog zastupstva 19. listopada 1895. jednoglasno izabrali za gradonačelnika slobodnog i kraljevskog grada Osijeka. Na toj je funkciji bio u tri mandata sve do 1913. godine. Istaknuta je osoba političkog, prosvjetnog i društvenog života grada. U njegovo je vrijeme Osijek slavonska metropola i jedno od važnijih središta u Trojednici s izrazitim upravnim i vojnim obilježjem. Gospodarski je najrazvijeniji grad u Slavoniji, koji je zadržao svoje prvotne unutarnje i vanjske razvojne činitelje i osobnosti. U Graffovo vrijeme nastupio je u Osijeku pravi polet u razvoju novčarstva kojemu je snažna privreda grada (industrija, trgovina, promet, obrtništvo…) dugovala gotovo sve što je postigla prvih desetljeća 20. stoljeća. Snažno razvijeno gospodarstvo u cjelini osiguralo je i omogućilo gradu i njegovim građanima graditeljsko širenje koje je bilo najočitije u izgradnji novih dijelova grada i brojnih ulica. (Posebice se brzo izgrađivao Gornji grad u smjeru zapada). U cjelini prateći značenje gradonačelnika Graffa očitovalo se u usmjeravanju grada Osijeka prema značajnom industrijskom, gospodarskom, kulturnom i inom središtu Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Konstantin Graff, Oberbürgermeister der Stadt Osijek in der Jahrhundertwende vom 19. in das 20. Jahrhundert
(Ein besonderer Rückblick auf die wissenschaftlichen, gesellschaftlichen und anderen Gelegenheiten zu Graffs Zeit)
Zusammenfassung
Konstantin Graff wurde am 19. Oktober 1895 einstimmig von den Vertretern der Stadtverwaltung zum Oberbürgermeister der freien und königlichen Stadt Osijek gewählt. An dieser Funktion war er drei Mandate, bis 1913. Er war eine prominente Person des politischen, gesellschaftlichen und Bildungslebens der Stadt. In seiner Zeit war Osijek eine slawonische Metropole und eine von den wichtigsten Punkten in Königsreich mit besonderen Verwaltungs- und Militäreigenschaften. Die Stadt ist im wissenschaftlichen Sinne die am meisten entwickelte in Slawonien, die ihre ersten inneren und äußeren Entwicklungseigenschaften beibehielt. Zu Graffs Zeit kam es in Osijek zu einem richtigen Aufschwung in der Entwicklung des Geldwesens, dem starke Wirtschaft der Stadt (Industrie, Handel, Verkehr, Gewerbe) alles, was sie in dem ersten Jahrzehnt des 20. Jahrhunderts erreichte, schuldete. Die stark entwickelte Wirtschaft versicherte und ermöglichte der Stadt und den Bürgern eine Bauentwicklung, die im Ausbau der neuen Stadtteile und zahlreicher Strassen am deutlichsten war. (Sehr schnell baute man die Oberstadt Richtung Westens auf.) Die Bedeutung des Oberbürgermeisters Graffs zeigte sich vor allem in der Orientierung der Stadt in Richtung des bedeutendsten industriellen, wirtschaftlichen, kulturellen und anderen Sitz im Königsreich Kroatiens, Slawoniens und Dalmatiens.
Schlüsselwörter: Konstantin Graff, Bürgermeister von Osijek, wirtschaftliche Entwicklung der Stadt Osijek, Wasserleitung, Verkehr, Bevölkerung, Industrie.
