Zlatko Virc Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara i Vinkovaca.......................................................3

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća

već kupovao posjede, stječe se dojam da su optužbe građana istinite i da je Mayer u gradskom podgrađu želio sebi napraviti i zaokružiti veliki posjed. Na tom mjestu, na sjevernoj strani današnjeg Jelačićevog trga, bila je smještena tridesetnica za robu, i moguće da je Mayer iz tog razloga odabrao tu poziciju i tamo namjeravao sagraditi vlastiti dvor.48 Da se Mayer više ne osjeća sigurno u gradu, vidi se po tome što tada počinje prodavati neke posjede. Još tijekom 1457. prodao je neke oranice na gradskom teritoriju zvanom Tratina veličine 8 rali gradečkom sucu Nikoli za deset florena, a zatim i neku kuću u gradu za 8 penza denara.49 Mayer se posljednji put spominje u gradu 1460. kada prodaje jedan vrt i manji vinograd, koji se nalazio uz južni dio gradskog zida, za 45 florena.50 Kampuš smatra da je Mayerovo pojavljivanje u gradu ipak bilo i dalje moguće jer su mnogi građani bili kompromitirani suradnjom s njim dok je bio gradski kapetan, a mnoge druge građane bilo je i dalje strah Sebolda Mayera.51 Rana smrt kralja Ladislava 1457. godine, ubrzo nakon što je Mayera proglasio izdajnikom, kao i rat za krunu između Korvina i Habsburga, koji je potom uslijedio, vjerojatno i dalje uzrokuju nesigurnost među građanima koji ne znaju kako će sve završiti.52 Nakon što je otišao iz grada, Mayer postaje kaštelan Rakovca, uživajući i dalje zaštitu Katarine Celjske koja je sve do 1461. držala Medvedgrad.53 Negdje oko 1460. Mayera vidimo kako kao kaštelan Rakovca poklanja zagrebačkim cistercitima jedno kmetsko selište u mjestu Novak blizu svetog Jakova, koje mu je bio poklonio Ulrik Celjski. Mayer cistercitima poklanja spomenuto zemljište zbog, kako je sam naveo, odrješenja od njegovih „zločina kao i zločina njegovih roditelja i predaka“, uz uvjet da samostan ne smije prodati tu zemlju.54 Mayer je još 1463. bio kaštelan Rakovca kada zajedno sa svojim sinom Žigmundom za 100 florena prodaje cijeli svoj dio posjeda Čehi Ulriku Kostibolu.55 Zanimljivo je još spomenuti da se tek 1465., nakon Mayerove smrti, Martin Tomić tuži općini da mu ovaj nije platio za 300 kabala vina te zbog toga traži naknadu prodajom Mayerovih posjeda.56 Međutim, javili su se nasljednici

48 Na tom mjestu živjelo je mnogo kovača jer su tamo često prolazili trgovci s kolima koji su zbog konja trebali njihove usluge (MHZ 7, str. III.). 49 MHZ 10, str 180.- 181. 50 MHZ 10, str. 205. 51 Kampuš, Odnos grofova Celjskih, str. 179. 52 Novi kralj Matijaš na početku vladavine suočava se s otporom velikaša Iločkih i Gorjanskih koji su pozvali za kralja Fridriha III. Habsburga. Fridrih je i napao Ugarsku u proljeće 1459., no budući da su se kraljevi protivnici podijelili, Matija je 1463. izborio pobjedu i priznanje za kralja (Vidi: Kontler, str. 126.). 53 Na stranu Habsburga isprva je pristao i Martin Frankapan čiji su posjedi, poput utvrde Stjeničnjak, bili u široj okolici Zagreba. (Borislav Grgin, Počeci rasapa: Kralj Matijaš Korvin i srednjovjekovna Hrvatska,

Zagreb, 2002., str. 84.- 85.). U takvoj situaciji vjerojatno je i Sebold Mayer bio na strani cara Fridrika, ili je u najmanju ruku posve sigurno boravio na svojim posjedima u Turopolju. 54 MHZ 2, str. 277. – 278. 55 MHT 1, str. 424. 56 MHZ 7, 281.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća

zlatara Nikole tvrdeći da je Mayer njima prepustio zemlju koju je Martin želio.57 Nije jasno u kakvom su odnosu Mayer i spomenuti Nikola, no vidljivo je da u Martinovom iskazu postoje kontradikcije: najprije tvrdi da mu je Mayer dužan 300 kabala vina u vrijednosti 40 florena, kasnije se u sporu spominje šteta od 200 kabala, dok pred starim sucima Martin spominje 300 kabala vina, ali i štetu od 100 florena.58 Tako se čini da je unatoč nezakonitostima koje je Mayer počinio u podgrađu, moguće da su pojedini građani željeli iskoristiti pad Celjskih i gubitak moći Sebolda Mayera.59

Poput Mayera, izgleda da su i drugi njemački vojnici s padom Celjskih ostali uz udovicu Katarinu Celjsku, no niti njih više ne vidimo u gradu. Jedino se još spominju posjedi Erharda Hohenbarttera, bivšeg medvedgradskog kaštelana, koje je stekao za vrijeme grofova Celjskih. Hohenbartter je 1452. kupio kuću na Gradecu od Židova Ilije, sina Šimunova, za sto florena. Ta kuća bila je ranije vlasništvo bivšeg prisežnika Janka iz nekoć ugledne njemačke obitelju Bole, protjeranog zbog krađe iz grada.60 Osim toga posjedovao je i šume koje se kao njegovo vlasništvo spominju još 1459.61 Međutim, i nakon pada Celjskih, Hohenbartter ne prodaje svoju kuću jer se 1490. spominje zapuštena kuća nasljednika pokojnog Erharda Hohenbarttera.62 No, tri godine kasnije Erhardov sin Andrija, kapetan i kaštelan Celja, poklanja tu kuću, koja se tada navodi kao palača (pallacium), Petru Bočkaju.63 Osim Hohenbartera u izvorima se još spominje i Bernhard Gribinger, koji se 1459. pojavljuje kao kaštelan Đurđevca. Gribinger je prisvojio jedan posjed čazmanskog kaptola, pa mu kralj Matijaš Korvin nekoliko puta naređuje da taj posjed zvan Botinovec vrati Čazmanskom kaptolu.64 Nakon pada Celjskih Martin Tomić, Marko od Čave te zlatari Dionizije i Pavao traže nazad svoje posjede međutim Gribinger, Cisper i zlatar Sybenburgar vrlo su brzo prodali te posjede trećim osobama, pa su Tomić, Dionizije i Pavao te Marko od Čave vodili dugotrajne parnice za povratak svojih posjeda.

Celjski su do Gradeca nesumnjivo došli nasilnim putem iskorištavajući slabu kraljevsku vlast. Kada grad postaje njihov posjed, oni se prema njemu ponašaju kao vlastelini potiskujući gradsku samoupravu u stranu i oslanjajući se na svoje službenike. Celjski su ipak štitili gradske povlastice koje su se ticale trgovine, nastojeći oživjeti gradski gospodarski život, no Gradec sasvim sigurno nije doživio procvat kakav su u

57 MHZ 7, 281., 284. 58 MHZ 7, str. 287. – 288. 59 Upravo Nada Klaić smatra da su sve optužbe građana protiv Sebolda Mayera izmišljene, i da su se građani samo željeli okoristiti padom Celjskih (Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, str. 152. – 153.). 60 MHZ 10, str. 141. 61 MHZ 10, str. 182. 62 MHZ 11, str. 59. 63 MHZ 11, str. 71. 64 MHEZ 7, str. 367, 369., 381.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća

15. st. doživjeli drugi gradovi kojima su vladali Celjski. Za razliku od drugih gradova pod vlašću Celjskih, Gradec je već bio grad s razvijenim obrtom, trgovinom i dugom tradicijom samouprave, i ne može se reći da je pod vrhovnom vlašću grofova Celjskih postignut značajan ili vidljivi napredak na gospodarskom ili nekom drugom području. Iako je Gradec najveći grad koji su Celjski stekli, velike ambicije i suparništvo s drugim velikašima, dovode do toga da Celjski sve više prepuštaju grad svojim službenicima što su neki od njih i iskoristili u svoju korist. Osim toga, zbog prakse oduzimanja posjeda od strane Celjskih i njihovih ljudi, grad je na kraju pretrpio gubitke jer je općina morala vratiti oduzete posjede, a s druge strane i obeštetiti one građane koji su iste posjede legalno kupili.

Naravno, na Gradecu nisu boravili isključivo Nijemci koji su bili u službi grofova Celjskih. Iako je grad u 15. st. prestao biti zanimljiv za Talijane, koji su u prethodnom stoljeću dolazili u većem broju, za doseljenike njemačke narodnosti grad je i dalje privlačan, kako za poslovanje, tako i za život, te oni nastavljaju pristizati na Gradec iz njemačkih zemalja, ali i Češke, Austrije, Mađarske, Štajerske i Kranjske. Premda se mnogo građana u ovom vremenskom periodu spominje s karakterističnim njemačkim imenima, ovdje ćemo obratiti pozornost samo na one koji su postali i gradski suci, jer su oni bili najugledniji i predstavljali su elitniji dio gradske zajednice. Osim toga, takvi građani uglavnom se češće od ostalih spominju u gradskim dokumentima zbog čega se može lakše rekonstruirati njihove društvene i gospodarske aktivnosti te brojne druge stvari iz svakodnevnog života.

Budući da se većina njih uzdiže i postaju suci upravo za vrijeme vladavine Celjskih, također nas zanima u kakvoj su vezi bili ti građani s grofovima Celjskima. Naime, zanimljivo je primijetiti da još od početka sukoba sa Stammom pa sve do 1448. niti jedan sudac nije bio pripadnik njemačke grupe.65 Iako je podjele gradskog magistrata po jezicima ukinuta 1437., suci se i dalje biraju po jezičnom principu sve do 1441. do trenutka kada je sudac po dotadašnjem redoslijedu trebao biti Nijemac. Tada se i takav sustav prekida i više ne možemo utvrditi nikakvo pravilo u izboru gradskog suca. Zasada nije moguće odgovoriti je li riječ o slučajnosti ili su građani zbog svih nevolja s njemačkim vojnicima ili „theutonicis latronibus“, kako se navodi u jednom dokumentu, postali sumnjičavi prema kandidatima za suca njemačkog jezika. No, očito da se nekakva promjena zbiva 1448., jer nakon smjene Marina Tomića i ponovnog biranja suca 1448., odnosno kada tu funkciju dobiva Rawsar, pa sve do pada Celjskih 1456. od devet sudačkih mandata šest su ih držali pripadnici njemačke

65 Posljednji sudac njemačkog jezika bio je Jakov Bole 1437. Od 1441. do 1448. suci su bili većinom

Hrvati: Valentin Šaronić, Benedikt, sin Mihaela, Martin Tomić, zatim Mađar Nikola, sin Petrov, i

Andrija, kojeg bi mogli smatrati Talijanom jer ga notar često označava atributom Lach (Bedenko,

Društvo i prostor, str. 39.).

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća

narodnosti.66 U tom vremenu tri puta sudac je bio Konrad Rawsar, dva puta Jakov Ebercpeck, a jednom Ivan Bolsak.67

Konrad Rawsar, sin Ulrika pojavljuje se u gradu 1439. i kupuje neku zemlju u podgrađu od gradske općine.68 Porijeklom je bio iz Landshuta u Bavarskoj. Potom ga vidimo tek 1441. kada zajedno sa svojom ženom Elizabetom zamjenjuje svoju kuću na Opatovini sa Seboldom Mayerom. O njemu zatim nema podataka sve do 1448. kada ulazi u magistrat na mjesto prisežnika, a nedugo potom, nakon smjene Martina Tomića, upravo Rawsar postaje prvi put sudac. Kao gradski sudac dolazi kod Ulrika Celjskog 1449. zbog optužbe Ladislava Bickleleja iz Zelingrada, koji je tvrdio da je jedan njegov seljak na Gradecu pronašao vlastitog ukradenog vola.69 Budući da Rawsar i gradski prisežnici nisu prihvatili njegovu tužbu, Ladislav se žalio Celjskom, te je on na sudu u Križevcima odredio da se seljaku mora nadoknaditi šteta. Rawsar se branio time da je u općini stari običaj da kupac, ukoliko ne može utvrditi od koga je ukradenu robu kupio, plati vlasniku samo njezinu vrijednost, bez dodatnih kazni.70 Rawsar je ponovno pred Celjskim kada zastupa gradsku općinu u dugotrajnom sporu sa Heningom, vlastelinom Susedgrada, oko plaćanja maltarine, koju je Hening uveo kod Susedgrada, pa su građani napravili drugi put kojim su zaobišli Susedgrad.71 Sljedeće godine Rawsar je opet došao kod Celjskog zbog imovine jedne građanke koja je umrla bez nasljednika, no, kako je već spomenuto, Celjski šalje presudu po Seboldu Mayeru.72 Za vrijeme Celjskih Rawsar će još dva puta biti gradski sudac (1453. i 1456.).73 Godine 1458. Rawsara vidimo kako na zagrebačkom Kaptolu u ime cijele komune tuži bivšeg suca zlatara Nikolu, sina Petrova, jer je uvrijedio sud.74 Već iz toga možemo vidjeti da se pad Celjskih nije odrazio na Rawsarov ugled.

66Kampuš napominje, referirajući se na rad Franje Baša (Grofi Celjski in njihovo doba, Celjski zbornik,

Celje, 1951.), da su Celjski zbog stalnih sukoba s političkim protivnicima upravo negdje oko 1450. počeli gledati na Gradec kao vrlo korisnu utvrdu u Slavoniji, a upravo se u to vrijeme na Gradecu gradi i njihov kaštel (Kampuš, Odnos grofova Celjskih, str. 166.). Tako se čini da su Celjski, nakon što su već osvojili i kontrolirali Gradec, naknadno još željeli učvrstiti svoju vlast u gradu. To je moglo biti motivirano otporom gradskog suca Martina Tomića ili nekim drugim događajima u Kraljevstvu, primjerice potezima njihovih suparnika. Nakon smjene suca Martina, Celjski su očito postali nepovjerljivi prema staroj gradskoj eliti te se počinju oslanjati na Sebolda Mayera, dok gradski suci uglavnom postaju njemački građani, koji se prije 1448. ne nalaze u sastavima gradskog magistrata. 67 U tom razdoblju jednom je još bio sudac Valentin Šaronić, koji je ranije bio u slavenskoj skupini, a dva puta Nikola Čutko, sin Demetrija de Zlath, čija narodnost nije poznata. 68 MHZ 9, str. 330. 69 MHZ 2, str. 203. 70 MHZ 2, str. 203.- 204. 71 Građani su tvrdili da su oni oslobođeni plaćanja maltarine kraljevskom povlasticom. Kako bi izbjegli prolazak kroz Susedgrad, napravili su novi put kroz Vrapče prema Stubici zbog čega je Hening optužio građane kako su zapustili i zanemarili stari put. Ipak spor će se završiti tek Heningovom smrću. 72 MHZ 2, str. 207. – 208. 73 MHZ 7, str. 50., 104. 74 MHZ 2, str. 266. – 267.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća

Godine 1462. Raswsar zajedno s bivšim sucem Ivanom Perovićem odlazi u Varaždin kraljevom poslaniku Jurju od Kare (Gerogius de Kara) kojem nose porez (dacia regis), ali mu i poklanjaju skupocjenu tkaninu (damascino) vrijednu šest florena, te im gradska općina naknadno nadoknađuje troškove.75 Zatim 1465. Rawsar dolazi pred kralja žaleći se na presudu bana Jana Vitovca kojom se Kaptolu odobrava uvođenje maltarine. Zbog toga Matijaš nalaže zagrebačkom Kaptolu da ne smije zahtijevati od građana niti maltarine niti brodarine.76 Godine 1467. Rawsar na sudačkoj dužnosti zamjenjuje suca Antonija Rotha, koji je preminuo, te tako četvrti puta postaje gradski sudac.77 Posljednji, peti puta, Rawsar je sudac 1470. kada prosvjeduje pred Kaptolom jer su kmetovi Božjakovine oteli stoku gradečkih građana, te traži da se ne ubije i ne prodaje ni jedan komad stoke sve dok grad ne dobije zadovoljštinu.78 Rawsar je kao gradski sudac i uhitio neke ljude iz Božjakovine zbog nastale štete. Međutim, iz nekog ih je razloga pustio. To nije bilo po volji krznaru Mihaelu, koji je očito pretrpio štetu od spomenutih ljudi iz Božjakovine, pa je 1472. tužio Rawsara i tražio od njega nadoknadu štete.79

Sudeći po nekim sporovima koje je vodio u gradu, Rawsar se na Gradecu bavio trgovinom. Tako je 1454. u sporu s literatom Tomom, slugom Jakova Zerdahela, koji optužuje Rawsara da mu nije platio za neke vaze i vino, četiri godine poslije u sporu je s talijanskim trgovcem Šimunom iz Venecije oko nekih plodova iz vrta, a 1461. vidimo Rawsara u sporu s Dominikom zbog štete koja je nastala prilikom prodaje riba.80

U sporovima iz svakodnevnog života zabilježeno je da gradski sud 1459. osuđuje postolara Filipa na globu od 10 marka denara jer je nasrnuo na Rawsara.81 Krajem 1465. započinje dugotrajni spor sa zlatarom Pavlom, koji je zajedno s drugim zlatarom Dionizijem za vrijeme Celjskih napustio Gradec.82 Spor je započeo tužbom Pavla da Rawsar nije vratio neke stvari koje su oni ostavili kod njega, što je Rawsar zanijekao, pa su se obojica morala zakleti za svoje izjave. Spor je očito uzrokovao tešku svađu između njih, jer je Rawsar optužio Pavla da je nevjernik i izdajnik gradske općine zato što je pobjegao za vrijeme Celjskih, a stoga je Pavao onda tužio Rawsara za klevetu. Rawsar je Pavlu na kraju morao platiti glavarinu u visini 25 maraka što je bio visok

75 MHZ 11, str. 225. 76 MHZ 2, str. 302., 303., 304. 77 MHZ 10, str. 265. 78 MHZ 2, str. 332. 79 Kako je Konrad Rawsar tada već bio pokojan, Mihael je tražio odštetu od Fabijana Czarena, no nije jasno u kakvom su odnosu Fabijan i Konrad (MHZ 7, str. 406.). 80 Za ove sporove vidi: MHZ 7, str. 69.-70., 155., 204. 81 MHZ 7, str. 181. 82 O tome vidi: MHZ 7, str. 281., 282. , 284., 291. 294., 300.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća

iznos, a kako nije bio zadovoljan s tom presudom prizvao se je na tavernikalni sud.83 Pred kraj njegovog posljednjeg mandata izbija svađa nižih gradskih službenika: Luka, koji je vršio službu noćnog čuvara u tornju crkve sv. Marka, napao je glasnika Jurja, a izgleda da je tijekom parnice uvrijedio i Rawsara, te je morao platiti globu. 84 Rawsar umire negdje oko 1471.85

Nakon što je Mayeru prepustio kuću na Opatovini za jednu drugu kuću, Rawsar 1448. kupuje i neku zemlju s vinogradima od jamaca Jurja Stančića za 10 florena, s tim da je Rawsar morao platiti još devet florena Iliji Židovu, kome je Stančić očito bio dužan.86 Osim toga, Rawsar je posjedovao polovicu kuće koju je kupio od Petra, kalničkog arhiđakona, te mu je on 1451. prodao i drugu polovicu.87 Rawsar još, zajedno s ženom Elizabetom, 1460. kupuje kuću, koja je bila pola zidana pola drvena, a nalazila se uz gradski zid južno od Kamenitih vrata, za 40 florena.88

Drugi Nijemac koji se istaknuo kao ugledni građanin bio je Ivan Bolsak, sin Nikole. Prvi put se spominje 1446. kada zajedno sa ženom Jelenom kupuje neke zidane i drvene kuće s dućanima od Benedikta, gvardijana samostana sv. Franje za 190 florena, ali uz uvjet da Jelena i Ivan svake godine na Cvjetnicu daju dva florena ili vosak za potrebe misnog slavlja u Uskrsnoj noći.89 U tom se dokumentu on spominje kao sitni trgovac ili kramar (institor) te se navodi da je iz Nürnberga. Međutim, 1464. Bolsak je u sporu s Martinom, kustosom samostana sv. Franje, oko zidanih kuća s dućanima u gradu. Franjevci su se obratili za pomoć Matijašu Korvinu koji im kraljevskim pismom daje za pravo. Čini se da je upravo riječ o istom posjedu, koji je Bolsak kupio od franjevaca. Iz toga bi proizlazilo da se Ivan nije držao uvjeta dogovorenih s Benediktom, zbog čega je možda i ostao bez tih posjeda.90 Bolsakova žena posjedovala je drvenu kuću, koju je naslijedila od prvog muža, smještenu uz istočni zid. Jelena i Ivan tu kuću prodaju Tomi, sinu Andrijinom, za 54 florena.91 Bolsak postaje sudac već 1449., a 1465. u magistratu se pojavljuje i njegov sin Ivan i obnaša funkciju vijećnika.92

83 MHZ 7, str. 351. 84 MHZ 7, str. 379. - 380. 85 MHZ 7, str. 389. 86 MHZ 10, str. 107. – 108. 87 MHZ 10, str. 132. 88 MHZ 10, str. 195.; Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 40. 89 MHZ 10, str. 59. – 60. Ta kuća bila je smještena na uglu današnjeg Markovog trga i Kamenite ulice, a franjevci su je kupili od obitelji susedgradskih plemića Tota (vidi: Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 49.). 90 MHZ 7, str. 252. – 254. 91 MHZ 10, str. 61.; Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 47. 92 MHZ 7, str. 265.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća

Iz drugih sporova koji se tiču svakodnevnog života saznajemo da je Bolsaka uvrijedio Toma Cheden, pa je Toma bio osuđen na globu od 10 maraka.93 Godine 1472. prisežnici su odlučili da gradska općina Ivanu isplati odštetu za jednog konja kojeg su mu uzeli ljudi bana Blaža Mađara.94 Zanimljivo je da ban Blaž Mađar nije htio uzeti niti jednog drugog konja, već isključivo Bolsakova.95 Godine 1472. sudac Blaž i Ivan Bolsak spore se s Mihaelom Mathenhawserom, koji im je založio svoju kuću na jugoistočnoj strani grada uz poljska vratašca, oko njegovih dugova.96 Ivan je zahtijevao 9 i pol florena, što mu je isplatio sudac Blaž kome je pripala cijela Mathenhawserova kuća.97

Bolsak je, kao i drugi građani, posjedovao mnoga zemljišta izvan grada: zabilježeno je da je 1456. prodao jedan vinograd za 6 florena, pet godina poslije kupuje 3 rali zemlje odmah do svoje za 10 florena, a 1475. kupuje i šumu na gradskom teritoriju zvanom Gochelschak nedaleko od potoka Kunišćaka.98 Bolsak 1463. kupuje od Benedikta iz Baranje kupalište koje se nalazilo uz današnji Krvavi most za 150 florena.99 Taj posjed s kupalištem 1473. Ivan daje Klari, udovici svoga sina Ivana, a tada ženi Dominika, sina Ivana Perovića, kao naknadu za dos i res paraphernales. 100

Ivan Bolsak umire negdje 1477. te bivši suci Blaž, Ivan Pazar i jurat Dominik Perović kao izvršioci njegove oporuke prodaju neke njegove vinograde.101 Čini se da je, osim spomenutog sina Ivana, imao još djece jer se u gradečkim katernama spominju successorum seu liberorum, no oni se više ne mogu identificirati u izvorima.102

Treći građanin njemačke narodnosti, koji se pojavljuje kao sudac za vrijeme vladavine Celjskih, bio je Jakov Eberspeck, sin Ulrika. I o njemu također nema podataka prije 1448., no na to da je vjerojatno već ranije bio u gradu moglo bi ukazivati to što se 1445. u izvorima spominje njegova sestra Katarina, kći Ulrika Eberspecka. Zagrebački biskup Benedikt de Zolio darovao je Katarini Eberspeck, udovici magistra Ivana iz Konstance, i njezinom sinu Lovri literatu predij Trumbetajevac u pokrajini

93 MHZ 7, str. 299. 94 MHZ 7, str. 413. 95 ...hominibus domini Blasii Magyar, quia non voluit habere alium equum sed ipsius Bolsak. 96 MHZ 7, str. 378. – 379. 97 MHZ 11, str. 9.- 10. 98 MHZ 10, str. 171., 208.; MHZ 11. str. 22. 99 MHZ 10, str. 228. Benedikt je to kupalište dobio na dar od svoje žene Barbare, kćerke Mihaela

Sebastijana. Njezin otac, koji joj je prepustio kupalište, također ga je dobio od svoje žene Klare, udovice nekadašnjeg jurata Zaharije. O vlasnicima tog kupališta vidi u: Bedenko, Društvo i prostor, str. 40. 100 MHZ 11, str. 16. Res paraphernales označava imovinu supruge koju je ona povodom braka dobila na dar i kojom slobodno može raspolagati, i za života i iza smrti (O tome vidi: Magdalena Apostolava

Maršavelski, Iz pravne prošlosti Zagreba (13. – 16. stoljeće), Zagreb, 1998. str. 142. - 143.). 101 MHZ 11, str. 37.- 38. 102 MHZ 11, str. 58.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća

Ivanić.103 Zanimljivo je da zagrebački biskup Katarinu i njezinog muža označava plemićima, što ukazuje da bi i Jakov mogao biti plemićkog statusa, premda se to u ostalim gradskim dokumentima izravno ne navodi.104 Jakova prvi put vidimo u gradu tek u sastavu magistrata 1448. na prisežničkoj funkciji, a već dvije godine kasnije postaje i sudac. Drugi put biva biran za suca 1452. i na isteku svog mandata u siječnju 1453. donosi godišnji porez grofovima Celjskim u Varaždin, za što mu je Katarina Celjska izdala potvrdu na njemačkom jeziku.105 Dok je bio sudac 1450. zbio se sukob nekog trgovca Tome s ljudima Martina Frankopana, a taj događaj doživjeti će svoj epilog na sudu gotovo deset godina poslije. Toma je pretrpio štetu od ljudi Martina Frankopana zbog čega im je Eberspeck zaplijenio robu u iznosu od 83 florena.106 Spor je očito potrajao, jer Frankopan nije želio podmiriti štetu, nego samo izručiti krivca, pa se umiješao i Fridrik II. Celjski, koji je presudio da se Tomi isplati 50 florena. Pola od preostalih 33 florena pripalo je Jakovu, odnosno njegovim nasljednicima, a druga polovica prisežnicima, što je učinjeno tek 1459.107

Jakov se na Gradecu oženio Margaretom, udovicom ribara Brikcija, koji je ranije bio gradski prisežnik i vrlo bogati građanin.108 Još 1448. Jakov posjeduje kuću u devetoj insuli, gdje su se nalazile bolje i skuplje kuće, međutim tu kuću Jakov prodaje za 28 florena susjedu Bernardu Gribingeru, koji se nalazio u nekadašnjoj kući Martina Tomića.109 Iste godine Jakov za 9 florena kupuje jednu kuću u gradu, koja se nalazila odmah do njegove, s čime dakle povećava svoj posjed.110 Pet godina poslije Jakov će polovicu te kuće pokloniti svome sluzi Grguru tesaru.111 Ipak, čini se da je Jakov zajedno s Margaretom imao još najmanje jednu kuću koju 1449. zamjenjuju uz nadoplatu od 130 florena s Margaretom ženom suca Nikole, sina Petrovog, za

103 Lukinović Andrija, MHEZ, sv. 7., str. 46. - 47. 104 Na Gradecu se 1435. spominje Johannes oculista filius Coradi Panzerer de Konstancia et consors Katarina.

Dakle, najvjerojatnije je riječ upravo o plemiću magistru Ivanu i Katarini Eberspeck. To bi moglo ukazivati kako je i Jakov u grad došao prije Celjskih. Međutim, i u toj darovnici mogli bismo vidjeti vezu s Celjskim. Naime, grofovi Celjski držali su i naslov upravitelja ili tutora zagrebačke biskupije i unatoč početnom protivljenju imenovanju Benedikta de Zolio zagrebačkim biskupom, kasnije su vrlo dobro surađivali s njim i štitili prava biskupa i Kaptola (vidi: MHEZ 7, str. IX.). 105 „Wir Katherina von gots gnaden Gräfin zu Cilli, ze Ortemburg vnd in dem Seger etc. Bekennen, das vns

Jacob Eberspelch vnser Statt Richter zum Agram in vnsere Kamer hatt geannttwurt vierczky Grifen phennig, die vns dye Statt daselbst Jarlechen ze dinst phlichtig sein zu geben; ze Vrkund under vnserm betschad. Geben zu Warasdin am Newm Jar...“ (MHZ 2, str. 230). 106 MHZ 7, str. 180. – 181. 107 MHZ 7, str. 183. 108 Brikcije je umro negdje oko 1446. i oporučno je ostavio svojoj ženi dvije drvene kuće u gradu te veći komad zemlje na gradskom području (MHZ 10, str. 71.). 109 MHZ 10, str. 104.; vidi i: Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 56. 110 MHZ 10, str. 90. 111 MHZ 10, str. 146. Da je riječ o istoj kući upućuje to što se u oba slučaja u opisu smještaja spominje susjed Toma Pedko.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća

kuću s dućanima smještenu u prvoj insuli, što sada predstavlja njihovo najvrednije imanje.112 Potom Jakov kupuje i obrađenu zemlju sa sjenicima na istočnoj strani gradskog teritorija između potoka Kalinovice i Srebričice, a zatim još jednu kuću koja se nalazila do njegove za samo jedan i pol floren, što ukazuje da je ta kuća vjerojatno bila mala i drvena.113 Osim sjenika na istočnoj strani gradskog teritorija, Jakov je sa ženom imao i vrt izvan poljskih vratašca.114 Jakov umire 1455, a njegova žena treći puta se udala za Akacija, koji se potom navodi kao succesor Jacobi Eberspeck, što bi moglo značiti da Jakov nije ostavio nasljednika.115

Posljednji Nijemac, koji je pripadao među uglednije građane, a također je došao za vrijeme Celjskih, bio je literat Antonije Roth (Rott), sin Ivana, također iz Nürnberga. On se rjeđe od dosad navedenih građana njemačke etničke skupine spominje u izvorima, odnosno o njemu nije sačuvano mnogo podataka.116 Roth se na Gradecu oženio Katarinom Soldinar, udovicom uglednog i bogatijeg građanina Sebastijana Soldinara iz Rovišća, koji će ranije više puta biti gradski prisežnik.117 Antonije postaje prisežnik 1456., a u popisu magistrata naveden je kao Anthonius succesor Soldinar, što potvrđuje da je on u grad stigao u vrijeme vladavine grofova Celjskih.118 Iste godine Katarina Antoniju poklanja sve posjede koje je naslijedila od svog prvog muža Sebastijana: kuće, dućane, vrtove, vinograde, oranice i sjenike.119 Zatim Katarina i Antonije sklapaju dogovor kojim se žele osigurati u slučaju smrti jednog od njih: Antonije daje u polog 100 florena, a Katarina 200, pod uvjetom da ako Antonije umre prije Katarine, ona dobiva njegov novac, a ako Katarina umre prije, Antonije dobiva 200 florena, uz izričitu napomenu da na taj novac ne mogu polagati pravo njegova braća i rođaci, kao ni Katarinina djeca.120

Godine 1460. Antonije tuži svoje zapadne susjede Ivana Bolsaka, Petra Šestara i Tomu Chedena da mu nanose štetu jer se njihovim kanalom voda slijeva na zid njegove kuće.121 Zato prisežnici presuđuju da svi spomenuti susjedi moraju dodatno odmaknuti kanale 1,5 lakat od Antonijevog zida, ali i Antonije isto tako mora provesti

112 MHZ 10, str. 113. – 114. 113 MHZ 10, str. 144., 145. 114 MHZ 10, str. 105. 115 MHZ 10, str. 163. 116 Antonija je teže identificirati jer živi otprilike u isto vrijeme kao i literat Antonije, sin Tome, stoga nije uvijek jasno na koga notar misli kada se u nekom sporu spominje samo Anthonius literatus. 117 Katarini je Antonije bio treći muž, jer se još 1441. spominje kao udovica Mihalea, sina Jurja Barbata (MHZ 10, str. 7.). 118 MHZ 7, str. 104. 119 MHZ 10, str. 167. 120 Isto. 121 MHZ 7, str. 192.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća

kanale na istočnu stranu.122 Inače riječ je o kući koju je Sebold Mayer još 1443. kupio od Leonarda Teutonika, a potom je prodao Sebastijanu Soldinaru, te je nakon njegove smrti kuća ženidbom sa Sebastijanovom udovicom postala vlasništvo Antonija Rotha.123 Roth je doista prepravljao kanal, jer mu je općina isplatila 10 denara za veliki kanal (canali magno), kao i još 23 denara za dva trupca, vjerojatno potrebna za izradu kanala, a koje je primio kod kule pored poljskih vratašca.124 Roth je na Gradecu imao ribnjak što saznajemo iz jednog spora iz 1461. u kojem Antonije tuži nekog građanina zbog krivolova.125 Sljedeće godine Roth je u sporu s remenarom Klemensom, jer mu je Klemens dao dva florena da mu Roth nabavi neku robu negdje iz Njemačke (partibus Teutonie), što znači da je Roth neposredno bio uključen i u trgovinu.126 U sastavu magistrat 1463. ponovno je, ovaj put naveden kao Roth, prisežnik.127 Godine 1466. izbija spor između Rotha i njegove žene s jedne strane i Konrada Rawsara s druge strane oko dugovanja Demetrija podstrigača sukna (rasor pannorum) prema Rawsaru. Katarina je kao Demetrijeva svekrva uspjela naslijediti neka njegova dobra, no potom se javio Rawsar i potraživao od Demetrija deset florena.128 Spor se nastavio i sljedeće godine kada je Roth izabran za suca. Međutim iste godine Roth umire, pa ga Rawsar nasljeđuje na sudačkoj funkciji. Iako je Rawsar postao sudac, stariji suci dosudili su da Rawsar nema prava na spornih 10 florena i određena mu je vječna šutnja (perpetuum silencium inposuissent).129 Nakon Antonijove smrti, Hans, sin Pere Gybbosa, tuži Katarinu zbog posjeda koje je Hansov brat založio Antoniju i Katarini. Presuđeno je da Katarina te posjede mora vratiti Hansu koji će joj isplatiti bratov dug, te da Katarina ne treba dobiti nikakvu naknadu za ono što su Antonije i ona izgradili na toj zemlji, jer su već ubirali plodove dok su je držali.130 Premda se spominju Antonijeva braća i rođaci, nije ih moguće identificirati u izvorima, međutim to ukazuje i da Antonije nije imao djece. S druge strane, Ivan, sin Katarine i Sebastijana Soldinara, postaje jedan od uglednijih građana u drugoj polovici 15. st. te je dva puta bio gradski sudac (1477. i 1483.).131

122 Isto, str. 193. Prisežnici još napominju da ukoliko netko upotrijebi kanal za zahode, mora platiti globu od 10 maraka, što znači da je taj kanal bio isključivo za odvod voda. 123 Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 50. – 51. Kuću je potom naslijedio Ivan, sin Katarine i Sebastijana, koji se kasnije spori sa svojim susjedom Dominikom Perovićem oko izgrađenog erkera (cenaculi vlgo jerchel dictum), kojeg je sagradio još Sebold Mayer (MHZ 8, str. 42.). 124 MHZ 11, str. 225. 125 MHZ 7, str. 204. 126 MHZ 7, str. 208. 127 MHZ 7, str. 237. 128 MHZ 7, str. 302., 307., 310. 129 MHZ 7, str. 324. 130 MHZ 7, str. 342. 131 MHZ 7, str. 462.; MHZ 8, str. 23.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća

Čini se da niti jedan od gradečkih Nijemaca, koje smo ovdje predstavili, nije ostavio nasljednika. Iz izvora vidimo da Roth nije imao djece, sin Ivana Bolsaka je rano umro, dok za Rawsarovu i Eberspeckovu djecu nema podataka. Zanimljivo je da između njih u izvorima ne vidimo nikakvu međusobnu rodbinsku i poslovnu povezanost, premda su se sigurno međusobno poznavali. Bolsak, Roth i Eberspeck žene se na Gradecu s dobrostojećim udovicama uglednijih građana, što im sasvim sigurno pomaže u društvenom ugledu u novoj sredini. Iako su ti njemački doseljenici spadali u bogatiji dio gradečke općine, ipak se ne čini da su bili i bogatiji od gradečkih Firentinca, obitelji Mihaela Sebastijana te obitelji Bole i Šafar. Osobito to vrijedi za Konrada Rawsara, dok su Eberspeck, Bolsak i Roth dobar dio posjeda stekli ženidbom. Rawsar, Eberspeck i Bolsak postaju suci upravo u vrijeme vladavine Celjskih, ali ih nije moguće dovesti u izravnu vezu s njima. Rawsar je u gradu ipak prije nego što su Celjski konačno zavladali gradom, a moguće da je i Jakov Eberspeck došao ranije. Bolsak i Roth bili su porijeklom iz Nürnberga, trgovačkog grada čiji su trgovci često dolazili do Ptuja i Celja.132 S obzirom na dobre trgovačke veze Gradeca i Ptuja nije teško zamisliti kojim putem oni dolaze na Gradec. Budući da se obojica pojavljuju nakon što su Celjski već zavladali Gradecom, ne treba isključiti mogućnost da su oni došli motivirani nekom povlasticom grofova Celjskih koja je trebala potaknuti trgovinu na Gradecu. No, kako je već spomenuto, stječe se dojam da su svi njemački građani, koji su ovdje obrađivani, naglo se izdigli nakon smjene Martina Tomića 1448., jer ih prije te godine nije moguće identificirati u sastavu magistrata. Međutim, osim Rawsarova slučaja, nema podataka da su Eberspeck i Bolsak nametnuti za suce, iako je moguće da su ljudi Celjskih imali utjecaja na izbor i pretendirali za suce njemačkog jezika s kojima bi se lakše sporazumjeli, no moguće je da su njih iz istog razloga i građani radije birali za suce. Najugledniji je svakako bio Rawsar koji je, bez obzira na to što je prvi put izabran uz prisutnost vojnika Celjskih, vjerno zastupao interese općine, a njegov odnos prema gradu moguće je vidjeti i iz spora sa zlatarom Pavlom. Međutim, i nakon odlaska Celjskih, Rawsar, Roth i Bolsak ne gube na ugledu: Rawsar je dva puta sudac, Roth jednom, a sin Ivana Bolsaka nalazi se u gradskom magistratu, što znači da su se posve uklopili u gradečko društvo o čemu svjedoči i činjenica da su svi ostali na Gradecu do kraja života.

132 Vučetić, str. 175.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća

Sažetak

Nakon Žigmundove smrti dolazi do slabljenja kraljevske vlasti i uspona velikih plemićkih obitelji, među kojima su i grofovi Celjski koji su sredinom 15. st. vrijeme najmoćniji velikaši na prostoru srednjovjekovne Slavonije. U svojoj vlasti imali su posjede na prostoru Štajerske, Koruške, Kranjske, Međimurja, Hrvatskog Zagorja, a bili su i rodbinski povezani s drugim velikašima i vladarskim dinastijama. Nakon što su kupili utvrdu Medvedgrad, njihovi su vojnici pljačkama i zarobljavanjem građana počeli ugrožavati Gradec i njegove posjede. Nakon drugog napada na grad Celjski su 1441. zagospodarili Gradecom i uključili ga među svoje posjede, čime Gradec zapravo gubi status slobodnog kraljevskog grada. U gradu se naseljavaju ljudi Celjskih, koji postaju oslonac njihove vlasti, čime polako gradski magistrat gubi na važnosti i smanjuje se gradska autonomija. Najveći primjer gušenja gradske autonomije zbiva se 1448. kada vojnici grofova Celjskih smjenjuju gradskog suca zbog nekih njegovih „grijeha“ prema Celjskima. Nakon toga se može uočiti da su sve do pada Celjskih suci uglavnom Nijemci. Ipak najveću vlast u gradu imao je Sebold Mayer, ratnik i dvorjanin Celjskih, koji je postavljen i za gradskog kapetana. Mayer u gradu kupuje mnoge kuće i posjede, a želeći stvoriti velik posjed u gradskom podgrađu, na silu otima desetak kuća i posjeda. Nakon smrti posljednjeg Celjskog, Gradec ubrzo opet postaje slobodni kraljevski grad, a Mayer pada u kraljevu nemilost zbog podrške caru Fridriku III. te se povlači iz grada u okolicu Zagreba. Međutim, njemački građani koji su najčešće birani za suce u vrijeme vladavine Celjskih, ostaju u gradu kao ugledni građani i nakon njihova pada. Najugledniji među njima je Kondrad Rawsar iz Landeshuta koji sudačku dužnost obnaša pet puta (1448.,1453.1456, 1467., 1470.). Osim njega još dvoje njemačkih građana obnaša sudačku dužnost u vrijeme Celjskih: Jakob Eberspeck (1450., 1452.) i Ivan Bolsak iz Nünberga (1449.). Za vrijeme Celjskih dolazi i Antonije Roth iz Nünberga, koji sudac postaje 1467. Iako ove građane nije moguće dovesti u vezu s Celjskim, nije isključeno da su neki od njih došli na Gradec privučeni nekom njihovom povlasticom. Međutim, Rawsar, Eberspeck, Bolsak i Roth na Gradecu su zasnovali obitelj te su ostali u gradu do kraja života.

U radu se govori o pripadnicima njemačke etničke skupine koji su živjeli i djelovali na Gradecu sredinom 15. st. Prvi dio rada posvećen je vojnicima u službi grofova Celjskih, a drugi dio rada prosopografski obrađuje njemačke građane koji su sredinom 15. st. obnašali sudačke funkcije i spadali među elitniji dio gradečkog društva.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 33-54 Bruno Škreblin: Nijemci na Gradecu sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća

Die Deutschen auf Gradec Mitte und in der zweiten Hälfte des 15. Jahrhunderts

Zusammenfassung

Nach Žigmunds Tod kam es zur Schwächung der königlichen Macht und zum Aufstieg von großen adeligen Familien, darunter auch der Grafen Celjski, die Mitte des 15. Jahrhunderts die mächtigsten Adeligen in der Region des mittelalterlichen Slawoniens waren. Sie hatten auch Grundbesitze in der Steiermark, in Kärnten, Krain, der Murinsel, und im kroatischen Zagorien, aber auch die Familienverbindungen mit anderen Adeligen und Regierungsdynastien. Nachdem sie die Festung Medvedgrad gekauft hatten, nahmen ihre Soldaten Bürger als Gefangene und raubten sie aus, wodurch sie Gradec und deren Besitze bedrohten. Nach dem zweiten Angriff auf die Stadt kam Gradec 1441 unter die Herrschaft der Grafen Celjski. Sie schlossen Gradec an ihre Grundbesitze an. Auf diese Weise verlor Gradec den Status der freien königlichen Stadt. Die Untertanen der Grafen Celjski besiedelten die Stadt und wurden auf diese Weise die Träger ihrer Macht. Das Stadtmagistrat verlor langsam seine Bedeutung und die Stadtautonomie wurde geringer. Das größte Beispiel des Erstickens der Stadtautonomie geschah im Jahre 1448 als die Soldaten der Grafen von Celjski den Stadtrichter, wegen seiner „Sünden“ zu Celjksi, ablösten. Danach waren die Richter meistens Deutsche und so blieb es bis zum Niederfall der Grafen Celjski. Die größte Macht in der Stadt hatte Sebold Mayer, Soldat und Burgvogt der Grafen von Celjski, der als Stadtkapitän angestellt war. Mayer kaufte viele Häuser und Grundbesitze in der Stadt und raubte etwa zehn Häuser und Grundbesitze mit dem Wunsch einen großen Besitz in der Unterstadt zu haben. Nach dem Tod des letzten Celjski wurde Gradec wieder zur freien, königlichen Stadt und Mayer fiel wegen seiner Unterstützung dem Kaiser Friedrich III in Ungnade. Deswegen kehrte er in die Gegend von Zagreb zurück. Die deutschen Bürger, die meistens während der Herrschaft von Celjski zu Richtern gewählt wurden, blieben als prominente Bürger auch nach ihrem Fall in der Stadt. Der bekannteste war Kondrad Rawsar aus Landshut, der fünf Mal zum Richter gewählt wurde (1448, 1453, 1456, 1467 und 1470). Neben ihm waren noch zwei deutsche Bürger während der Herrschaft von Celjski Richter: Jakob Eberspeck (1450, 1452) und Ivan Bolsak aus Nürnberg (1449). Während der Herrschaft der Grafen Celjski kam auch Antonije Roth aus Nünberg, der im Jahre 1467 zum Richter gewählt wurde. Obwohl man diese Bürger nicht mit Celjski in Verbindung bringen kann, ist es nicht ausgeschlossen, dass einige von ihnen wegen einiger Begünstigung nach Gradec kamen. Rawsar, Eberspeck, Bolsak und Roth hatten aber auf Gradec ihre Familien gegründet und blieben in der Stadt bis zum Ende ihres Lebens.

Schlüsselwörter: Gradec, deutsche Ansiedler, Grafen von Zilli (Celjski)

54