Jelena Červenjak Zaboravljena osječka dobrotvorka

DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 235-246 Jelena Červenjak: Zaboravljena osječka dobrotvorka

Jelena Červenjak UDK: 78.07(497.5 Osijek)”18” Strojarska tehnička škola Pregledni rad Osijek Primljeno: 30.9.2013. Prihvaćeno: 1.10.2013.

Zaboravljena osječka dobrotvorka

Autorica je u radu prikazala biografske podatke o životu i djelovanju zabravljene osječke dobrotvorke i glazbenice Adele Deszaty te fotografije grada Osijeka iz doba Adelinoga života s osvrtom na važnost njene dobročinske i kulturno-umjetničke osviještenosti i djelatnosti koje su značajno utjecale na život i ugled grada Osijeka.

Ključne riječi: Adela Deszaty, glazbenica, dobrotvorka, 19. stoljeće, Osijek

Uvodne napomene

Središnje godine 19. stoljeća značajno su obilježile grad Osijek mnogim povijesnim, društvenim, gospodarskim, kulturološkim, umjetničkim i inim promjenama. Naime, različiti su utjecaji ishodili društvenu, kulturnu, vjersku i političku raznolikost na području grada Osijeka te su gradu istovremeno omogućili napredak. Prije svega, tijekom 19. stoljeća grad je postao multinacionalan, što znači da su ga, uz Hrvate, nastanili Austrijanci, Mađari, Nijemci, Srbi, Židovi i drugi narodi te su zajednički gradili i stvarali skladan suživot pridonoseći gospodarskom i kulturnom uzdizanju.1

Nazočnost brojnih naroda u gradu otvorila je vrata etničkim raznolikostima, ekonomsko - socijalnoj profiliranosti, različitim životnim navikama, jezicima, tradiciji i kulturnoj baštini naroda i vjeroispovijesti. Prema popisu osječkih građana iz 1851. u Osijeku je živjelo najviše Hrvata (Slavonaca) (8.098), a odmah potom i Nijemaca (2.716).2

Od 1857. do 1880. broj Nijemaca se u cijeloj Hrvatskoj udvostručio, a u Osijeku njihov se broj do 1900. učetverostručio, što novim doseljavanjem, što prirodnim prirastom Nijemaca u gradu. Stoga i ne čudi podatak da je 1880. u Osijeku veći broj stanovnika iskazao njemački jezik kao materinji (49,28%) u odnosu na hrvatski jezik (41,11%).3

Shodno takvim prilikama i njemačkome utjecaju grad Osijek nosio je i njemački naziv Essek, pa su otuda njegovi stanovnici bili Essekeri. 4 *

Razdoblje 19. stoljeća u gradu na Dravi obilježilo je djelovanje uglednih obitelji, ali i istaknutih osoba u društvenom, gospodarskom, političkom i kulturnom životu grada. Nerijetko su to bile upravo njemačke obitelji, koje su sa svojim njemačkim korijenima i tradicionalnom marljivošću napredovali u raznim društvenim djelatnostima - industriji, obrtu, medicini, pravu, arhitekturi, graditeljstvu, bankarstvu, trgovini. Također, može se reći da su upravo te obitelji svojim djelovanjem, kulturnom osviještenošću i stilom unijeli europski duh u grad Osijek te uzdignuli osječku kulturu na zavidnu razinu koja je Osijek krasila u punom jeku na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Osijek je sredinom 19. stoljeća bio izniman jer su svi ugledni Osječani zajedničkim snagama djelovali u svim sferama društvenoga života kako bi im život u Osijeku bio što ljepši. Upravo su iz takvih prilika izgrađene nove građevine, uređena pročelja kuća te vrtovi i parkovi oko njih, osnovana kulturna središta poput kazališta i kina. Dakako, Osječani su bili i humanitarno osviješteni pa su često pomagali sirotinji i onima kojima je pomoć potrebna, stoga su se u tu svrhu osnivale zaklade i udruge. Valja

1 Ivo MAŽURAN – Josip VRBOŠIĆ, Osijek na obalama stoljeća, Osijek, 1998., 10. 2 Od turskog do suvremenog Osijeka, HAZU, Osijek, 1996., 99. 3 Mirjana GROSS - Agneza SZABO, Prema hrvatskom građanskom društvu, Zagreb, 1992., 55.; Joso

LAKATOŠ, Narodna statistika, Zagreb, 1913., 27. 4 Vilma VUKELIĆ, Tragovi prošlosti, Zagreb, 1994., 12.

DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 235-246 Jelena Červenjak: Zaboravljena osječka dobrotvorka

DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 235-246 Jelena Červenjak: Zaboravljena osječka dobrotvorka

istaknuti i razvitak glazbene kulture grada Osijeka koji je ostavio nezanemarivoga traga u razvoju kulturne svijesti.5

Razvoj glazbene kulture pratio je osnivanja glazbenih i pjevačkih društava, organiziranje koncerata, kazališnih predstava i balova. Svakodnevni društveni život obilježilo je okupljanje građanske elite u salonima, koje su žene građanske elite pretvorile u polujavni prostor kojim su suvereno vladale, određujući modele i pravila socijalizacije. Socijalne obveze žena građanske elite bile su sve zahtjevnije i brojnije, udaljujući ih postupno od brige za djecu i kućanskih poslova. Kućedomaćica, vlasnica salona, određivala je koga će pozvati, tko će pokraj koga sjediti, kakva će se hrana i zabava nuditi (recitacije, čitanje, pjevanje, sviranje, ples, društvene igre) te određivala pravila ponašanja u svojoj kući. Nerijetko su i samu kućedomaćicu takva pravila, nametnuta iz socijalnoga kruga, opterećivala jer je morala paziti na ugled i pristojno ponašanje koje je podrazumijevalo redovite posjete, sudjelovanje u udrugama i humanitarnim akcijama, odlaske na svečane balove, kulturne priredbe, izlete u prirodi i javne događaje, ugošćavanje zahtjevnih posjetitelja, lijepo odijevanje, diskretno šminkanje, pristojno komuniciranje, prikladno obrazovanje (strani jezici, glazbena i likovna poduka, klasična književna djela). Nerijetko bi vješta vlasnica salona svom suprugu uvelike pomogla u poslu ugošćavajući važne posjetitelje.6

O Adeli Deszaty

Adela Deszaty rođ. Horning potječe iz obitelji osječkog gornjogradskog ljekarnika Josipa i Elizabete rođ. Tolfalusy. Rođena je 13. listopada 1837. u Osijeku7, i to tri godine nakon što su se njeni roditelji iz Požuna (današnje Bratislave) doselili u Osijek i tu se trajno nastanili. Njezin je otac, Josip Horning, 14. travnja 1834. u osječkom Gornjem gradu kupio ljekarnu od Ignacza Muszhammera, koja se nalazila u Dugoj (današnjoj Strossmayerovoj) ulici8 i bila je četvrta ljekarna u Osijeku.9

Iako su joj roditelji bili imućni Adela je stekla samo onodobno „primjereno obrazovanje za žene“. Naime, Adela je odrastala u vremenu kada je grad Osijek, odnosno takozvani „Frankfurt na Dravi“, bio multinacionalna sredina s velikim brojem Nijemaca, Austrijanaca i Židova. Uporaba njemačkoga jezika te modernizacija grada u svim segmentima djelovanja i života njegovih stanovnika usmjeravali su društveni, ali i gospodarski, politički i kulturni razvoj grada Osijeka i Osječana.

5 Marija MALBAŠA, Glazbeni život u Osijeku, u: Osječki zbornik 9/10, Osijek, 1965., 137. 6 Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE / Jelena ČERVENJAK, „Modernizacijska kretanja u gradu Osijeku (Položaj žena sredinom 19. i početkom 20. stoljeća„, rad predan za tisak. 7 Ljiljana DOMINKOVIĆ, „Adela Deszaty osječka dobrotvorka“, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje 11,

Osijek, 2011., 171.; Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS)-500, Zbirka matičnih knjiga, knjiga 558, 221. 8 Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Osječka sjećanja, 2. dio, Osijek, 2011., 78. 9 Vidi opširnije: Lj. DOMINKOVIĆ, „Adela Deszaty osječka…“, n. dj., 172.

Pogled na Dugu ulicu

Sredina 19. stoljeća, vrijeme Adelinoga djetinjstva i mladosti, označila je promjenu svakodnevnog i radnog života unutar srednjega i imućnijega građanskoga sloja stanovnika grada Osijeka pa su se u tom vremenu odnosi prema poslu, obrazovanju i svakodnevnome životu preobrazili od tradicionalnoga do modernoga. Unatoč procesu modernizacije, sve do prvoga desetljeća 20. stoljeća, kada su se žene napokon mogle upisivati u gimnazije, zadržali su se neki ostaci starog sustava, odnosno tradicionalnih patrijarhalnih odnosa zbog kojih je nepismenost među ženama bila velika. Jedan od primjera prisutnosti staroga sustava jest taj da je većina djevojčica, gotovo svih slojeva društva, tijekom 19. i početkom 20. stoljeća jedinu svoju naobrazbu dobivala u nižim (četverogodišnjim) pučkim školama, gdje su usmjeravane pretežito na tipične ženske poslove vezane za kuću i kuhinju. Tek su neke djevojčice, najčešće pripadnice imućnih osječkih obitelji, poput Adele, imale mogućnost školovanja na stranim internatima ili pak učenja stranih jezika, književne, likovne i glazbene umjetnosti putem privatnih poduka u obiteljskim domovima. Zbog takvoga odnosa prema djevojčicama i djevojkama Adela nije mogla završiti školovanje za ljekarnike i voditi očevu ljekarnu, već je stekla već spomenuto „primjereno obrazovanje“. Osobitu pažnju posvetila je glazbenoj umjetnosti na satima privatnih poduka, a u tom se glazbenom iskustvu najviše iskazala svirajući klavir. Iako je imala mlađega brata Adolfa, koji je rođen 24. kolovoza 1839.10, o njemu nema podataka; s obzirom da nije pokopan u grobnici obitelji Horning na groblju sv. Ane, može se pretpostaviti da je odselio iz Osijeka.

10 DAOS-500, Zbirka matičnih knjiga, knjiga 558, 221; Ostalih podataka nema, a nije ni pokopan u grobnici obitelji Horning.

DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 235-246 Jelena Červenjak: Zaboravljena osječka dobrotvorka

DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 235-246 Jelena Červenjak: Zaboravljena osječka dobrotvorka

Budući da su onodobne prilike unutar imućnijih građanskih obitelji nepisano nalagale ženidbene veze unutar istih društvenih slojeva, pretpostavljam da je to bio jedan od razloga da se Adela 30. lipnja 1856. vjenčala za 26-godišnjeg ljekarnika Stjepana Deszatyja11, brata uglednog valpovačkog ljekarnika Aleksandra, koji je nakon vjenčanja radio u ljekarni "Spasitelju" s Adelinim ocem Josipom Horningom. 12 Nakon punčeve smrti 18. prosinca 1864.13 Stjepan je samostalno vodio tu gornjogradsku ljekarnu, ali samo dvije godine, odnosno do kolovoza 1866., kada je preminuo u 32. godini života. Adela i Stjepan u braku nisu imali djece.14

Pogled na glavni gornjogradski trg

Adelino značenje u društvenom i glazbenom životu Osijeka

Sa suprugom je, a potom i sama, stanovala na zapadnoj strani današnjega Trga Ante Starčevića na prvom katu kuće između hotela Central i Türnerove uglovnice (zgrade u kojoj je danas knjižara „Nova“).15 Njeno značenje u društvenome životu

11 DAOS-500, Zbirka matičnih knjiga, knjiga 566, 7, redni broj 24. 12 Od turskog do suvremenog…, n. dj., 205. 13 DAOS-500, Zbirka matičnih knjiga, knjiga 572, 216. 14 Lj. DOMINKOVIĆ, „Adela Deszaty osječka…“, n. dj., 174. 15 Do Türnerove uglovnice nalazila se zgrada veletrgovca Josipa Gustava Blaua, a tik do te zgrade pivar

Cajetan Šeper izgradio je hotel "Central" na mjestu nekadašnjeg svratišta "K zlatnom krstu", koji je do današnjih dana poznat pod istim imenom. U "Centralu" su upriličeni česti koncerti vojničke glazbe, glazbenog društva i građanske glazbe. Stoga zaključujem da je upravo Blauova zgrada postala mjesto

Adelinoga stanovanja, što zbog poznanstva, što zbog burnih glazbenih događanja. (Vidi: Z. Živaković - Kerže, Urbanizacija ..., n.dj., 27. - 28.)

grada Osijeka bilo je zapaženo. Naime, budući da je bila glazbeno obrazovana utemeljila je osječki trio (Deszaty (klavir), Josip Blau16 (violina), Ivan Nepomuk Hummel17 (čelo)) koji je 70-tih i 80-tih godina 19. stoljeća u njenom domu okupljao poznate Osječane.18

S obzirom na Adelinu glazbenu suradnju s istaknutim osječkim glazbenim imenima, zapažena je i njezina uloga u razvoju i napretku glazbene kulture grada na Dravi. Rast glazbenoga života u Osijeku bio je, dakako, postupan. Nužno je promatrati povijesni kontekst grada Osijeka kako bi se lakše shvatile specifičnosti

Osječki trio (Deszaty, Hummel, Blau)

16 Josef Gustav Blau, ujak Mathilde Gillming, bogati osječki trgovac, bio je violinist 70-ih i 80-ih godina 19. stoljeća i tada je uključen u glasoviti osječki trio. Bio je nazočan i u političkom i u društvenom životu grada kao dugogodišnji odbornik te kao član Građevinskoga odbora za izgradnju nove gornjogradske Župne crkve sv. Petra i Pavla. Darovao je novoizgrađenoj Župnoj crkvi sv. Petra i Pavla najveće zvono postavljeno 1898., kada su postavljena i ostala. (Vidi: Z. Živaković – Kerže, Utjecaji obitelji Reisner, Gillming, Blau i Hengel na gospodarski i kulturni razvoj grada Osijeka, u: Godišnjak njemačke narodnosne zajednice,

Osijek, 1998., 11. - 17.) 17 Ivan Nepomuk Hummel bio je skladatelj, dirigent, orguljaš i glazbeni pedagog. Rođen je u Kaloči 5. svibnja 1820., a umro u Budimpešti 14. travnja 1896. Istaknuo se aktivnim glazbenim i organzacijskim djelovanjem u Osijeku te na taj način bitno pridonio podizanju osječkoga glazbenoga života. Bio je učitelj pjevanja u osječkoj klasičnoj gimnaziji, pokretač i voditelj mnogih glazbenih ustanova, dirigent pjevačkim zborovima, osnivač Gradske glazbene zaklade (Hummelove zaklade). U glasovitom osječkom triu s Adelom Deszaty i Josipom Gustavom Blauom svirao je violončelo. (Vidi: Hrvatski biografski leksikon, br. 5, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2002., 759. - 760.; Zlata Živaković –

Kerže, Utjecaji obitelji Reisner, Gillming, Blau i Hengel ..., n. dj., 1. - 17.) 18 Z. ŽIVAKOVIĆ - KERŽE, Svaštice iz staroga Osijeka, Osijek, 1997., 85.

DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 235-246 Jelena Červenjak: Zaboravljena osječka dobrotvorka

DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 235-246 Jelena Červenjak: Zaboravljena osječka dobrotvorka

u glazbenome karakteru Osijeka. Naime, razvoj glazbe u Osijeku usko je povezan s povijesnim okolnostima u gradu na Dravi, s posebnim osvrtom na 18. i 19. stoljeće, kada grad doživljava velike promjene - dolazak Austrijanaca i komorske uprave nakon izgona Turaka, nastanjivanje stranaca, osobito njemačkih i austrijskih doseljenika, ujedinjavanje triju gradskih općina (Donji grad, Tvrđa, Gornji grad), od kojih je Tvrđa bila puno naprednija, za razliku od Donjeg i Gornjeg grada seoskoga izgleda. Na razvoj su glazbe utjecali mnogi elementi: njemačka glazba, mađarska narodna glazba sa rumunjskim i slovačkim primjesama, turska nacionalna glazba i glazbeni elementi istočnih naroda, obredno narodno pjevanje i lirsko pjevanje preostalo još iz vremena praslavenske domovine, crkvena glazbala katoličke crkve i kršćanska glazba, glazba velikaških dvorova (primjerice, na vlastelinstvu baruna Prandau), glazba Trenkovih pandura, itd. Glazbeni život u Osijeku započinje s crkvenim pjevanjem i vojničkom svirkom da bi preko raznih društava prijatelja i ljubitelja glazbe, mnogobrojnih pjevačkih i tamburaških zborova, gradske glazbene kapele, glazbenih škola pojedinih društava i privatnih učitelja dovela konačno do Filharmonije, Gradskog konzervatorija, odličnih pjevačkih i glazbenih društava, "Kuhača" i "Lipe", te osnivanja tamburaškoga saveza sa sjedištem u Osijeku Osijek je otvarao svoja umjetnička vrata prema svijetu da bi kroz ta ista otvorena vrata umjetnici iz svijeta dolazili u Osijek.19

Osim toga, važno je napomenuti da je Adela živjela u vrijeme kada je razvoj glazbe u Osijeku dosegnuo vrhunac te je stoga bila svjedokinjom glazbenih virtuoza20 , stručnjaka i učitelja, koncerata i raznih izvedbi te razvojem osječke glazbe uopće.

Osječka dobrotvorka

Adela Deszaty isticala se i dobročinstvom. Nakon suprugove smrti ostavštinu lijekova iz njihove ljekarne podijelila je osječkoj sirotinji. Budući da nije imala nasljednika, deset dana prije nasilne smrti, 24. veljače 1885. utemeljila je „Zakladu Josipa i Jelisave Horning“ 21 i sav svoj imetak ostavila za gradske potrebe, posebice za osječke

19 Vidi opširnije: Od turskog..., n. dj., 238.-239.; M. Malbaša, Glazbeni..., n. dj., 175. - 176.) 20 Kao još jedan izvrstan primjer uspješne osječke glazbenice iz ovoga vremena izdvojila bih Slavku

Aloysiu Atanasijević. Rođena je 2. studenoga 1850. u Osijeku te je odrasla u uglednoj donjogradskoj obitelji liječnika Vase Atanasijevića. Od djetinjstva je stjecala opće i glazbeno obrazovanje pod očevim nadzorom. Uz hrvatski jezik govorila je i njemački, francuski i mađarski jezik. Učila je uglavnom privatno kod vrsnih osječkih pedagoga (prirodne znanosti kod dr. sc. Živka Vukasovića, crtanje kod slikara Huge

Conrada von Hötzendorfa, pjevanje kod Ivana Nepomuka Hummela, violinu kod T. Maschulke, a klavir kod

Đure Trišlera). Glazbeni studij usavršavala je na glazbenoj akademiji u Beču. Kao pijanistica i skladateljica najduže je djelovala u Osijeku sve do udaje 1882., kada se povukla iz javnoga života. U najranijoj mladosti skladala je „male komade“. Koncertirala je od 1874. na društvenim priredbama i u dobrotvorne svrhe u Somboru i Osijeku, Novom Sadu, Subotici, Zagrebu, Pešti, Beču i Grazu. Uz svoje skladbe izvodila je i tadašnje popularne skladbe. Klavirske skladbe, iz pijanistički aktivne faze, ujedno i jedino poznate, skladala je u koncertnom stilu napjeve „Na te mislim“ i „Ustaj, ustaj, mili rode“. Njezino glazbeno djelo nije očuvano u cijelosti. Umrla je u Beču, 26. prosinca 1892. (Vidi: Hrvatski biografski leksikon, br. 1,

Zagreb, 1983., 261.) 21 Vidi opširnije: Lj. DOMINKOVIĆ, „Adela Deszaty osječka…“, n. dj., 174-177.

siromašne učenike. U svojoj se oporuci sjetila mnogih sirotih, pa tako i siromašne djece koja su polazila pučku gornjogradsku školu u Aninoj ulici (današnja Osnovna škola sv. Ane) te ostavila znatna novčana sredstva za osnivanje Društva za siromašnu djecu, odnosno dobrotvornog društva „Milodar“, koje je osnovano u Gornjem gradu 1886. te je djelovalo do 1945. godine. Osnovni cilj društva bio je pomagati siromašne, ali vrijedne učenike opće pučke škole u Gornjem gradu u Osijeku. Društvo je razvilo lijepu djelatnost na obje pučke škole (u Jägerovoj i Aninoj ulici), a osnovalo je i privatnu glazbenu školu po uzoru na austrijska odgajališta za mušku djecu (Knabenhorten). U njima su učenici besplatno poučavali u glazbalima i tako odvikivali „od skitanja i uličarenja“. (Tu je glazbeno školu 1913. polazilo čak 60 početnika i 40 naprednijih učenika koji su već nastupali na pojedinim svečanostima. Od arhivske dokumentacije pronađen je tek jedan omot, a nešto se vijesti može naći u gradskim i školskim spisima te dnevnom tisku.)22

Adelina nerazjašnjena smrt

AdelaDeszaty je svake godine u dane korizme, pred Uskrs, odlazila na ranu jutarnju misu u malu kapelicu kod Kamenitog križa, koji se danas nalazi na ishodišnom mjestu, pokraj novoizgrađenog kompleksa Eurodom. 23 Kameni križ bio je zapravo Kalvarija s nekoliko postaja koje su primitivnim slikama anonimnog umjetnika predočavale Kristovu muku.24

22 Vidi opširnije: Stjepan SRŠAN, Povijest osječkih udruga i klubova, Osijek, 1994., 26. - 27. 23 Nekoliko legendi vezuje se uz ovaj povijesni osječki spomenik. Prvo, Kameni je križ postao cilj hodočasnika jer je na tom mjestu u prošlosti bilo gubilište za lopuže i ubojice uhvaćene u gradskom okružju pa bi veliki kameni križ i postaje križnog puta trebali pripomoći u pokojenju duša onih grešnika nakon što su izdržali zaslužene kazne na zemlji. Drugo, ovaj je Kameni križ postavio kao spomenik žalosni otac, postolar iz Gornjega grada, za svog nevino osuđenog i umorenog sina. Naime, to je bilo vrijeme nakon izgona Turaka pa se noću nitko nije smio kretati osim vojnih patrola. Ipak, jedne su noći kradljivci provalili u neki dućan u Gornjem gradu, a vojna je straža uhvatila u obližnjoj ulici postolareva jedinca. Na saslušanju nije htio priznati gdje je bio i uporno je šutio, ne otkrivši svoj alibi, zbog čega je prijekim sudom osuđen i obješen na vojnom stratištu. Tek dva dana poslije na vojni je sud došla otmjena građanska djevojka priznavši pod zakletvom da je kobne noći postolarev sin bio s njom. Oni su se voljeli, ali su to krili od roditelja zbog staleških razlika. No zbog njegove je žrtve i plemenitosti ona odlučila reći istinu i sačuvati obraz svoga voljenoga. Na temelju izjave, sud je dozvolio ocu da na grob svoga pokojnoga sina postavi spomenik, koji je on i postavio u obliku kamenoga križa.

Treće, pobožna gospođa Charlotte Dessaty zavjetovala se da će rano ujutro hodočastiti do Kalvarije i ondje izvršiti jutarnju pobožnost. No, jednoga dana nije se vratila sa svoga proštenja pa je alarmirana policija te je njezino mrtvo tijelo pronađeno u obližnjem kanalu. Utvrđeno je da nije bilo grabežnoga umorstva jer su sve njene stvari bile na broju. Nerazjašnjena smrt nije istražena do kraja, budući da je istraga naglo prekinuta. Pojašnjenje za takav postupak nalazimo u sjećanjima Vilme Vukelić, koja kažu kako je Adelu Deszaty htio oženiti bogati osječki stari momak, no u tu se priču uplela ljubomorna žena koja je strahovala za svoje beneficije i njezin iskvareni sin koji je odmah nakon ovoga nemiloga događaja nestao iz grada. Kako ugledna osječka obitelj ne bi bila izložena skandalu, slučaj je ostao nekažnjen. (Vidi: B. MISITA - KATUSŠIĆ, "Kameniti križ", u: Osječki zbornik br. IV, Osijek, 1954., 142. - 143.; V. Vukelić, Tragovi..., n. dj., 60.) 24 V. VUKELIĆ, Tragovi..., n.dj., 60.

DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 235-246 Jelena Červenjak: Zaboravljena osječka dobrotvorka

DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 235-246 Jelena Červenjak: Zaboravljena osječka dobrotvorka

Grobnica obitelji Horning/Deszaty na osječkom groblju sv. Ane

Grobnica obitelji Horning/Deszaty na osječkom groblju sv. Ane

Tako je krenula i u maglovito jutro 5. ožujka 1885. godine. Budući da se kući nije vratila nakon sat vremena, koliko je inače običavala izostajati, njena je služavka otišla do kapelice kod Kamenitog križa, ali je nije našla pa je obavijestila i druge poznanike koji su ju ubrzo počeli tražiti. Našli su je umorenu u grabi (jarku). O ovome nesretnome događaju detaljno piše u Ljetopisu Franjevačkoga samostana u Osijeku: "Prethodnih dana, dok je kao i svakoga jutra išla posjetiti Kameni križ izvan Tvrđave, udovica Adelajda Desaty, rođena Horning, žena pok. N. Desatyja, apotekara iz Donjega grada, nađena je ubijena u tvrđavskom jarku na glasiju, pošto su je napali nedaleko puta koji ide za Tvrđu. Prema oporuci od prije 10 dana ostavila je cijeli svoj imetak u dobrotvorne svrhe.

Zločinci do danas nisu pronađeni."25 Sudbena komisija vrlo je brzo izišla na mjesto nesretnoga događaja. Budući da je na sebi imala nakit te sav novac u torbi, utvrđeno je da ubojstvo nije bilo iz koristoljublja.26 U to vrijeme osječka policija nije imala detektiva, a komisija, iako je preslušala nekoliko sumnjivih osoba, traženi odgovor tko ju je ubio nije dobila pa je umorstvo osječke dobrotvorke i glazbenice Adele Deszaty, nažalost, ostalo nekažnjeno i nerazriješeno.

Umjesto zaključka

Iz zahvalnosti je grad Osijek ovjekovječio pokojničino ime promijenivši 1888. godine ime Ulice divjeg čovjeka u Ulicu Adele Deszaty, ili, kako su je sve do 1946. godine, Osječani skraćeno zvali Desatičina ulica (današnja Ulica Hrvatske Republike). Međutim, nakon Drugoga svjetskoga rata i odnosa državnih, jugoslavenskih, vlasti prema Nijemcima i građanskom duhu protekloga stoljeća, njezino ime i dobročinstvo padaju gotovo potpuno u zaborav, a tako i njezina nazočnost u osječkome kulturnom i društvenom miljeu 19. stoljeća.

Upravo zbog toga, da ne bi bila zaboravljena, odnosno pala u zaborav, potrebno je istaknuti i naglasiti njezino značenje u filantropskome i glazbeno - umjetničkome životu Osijeka. Ugled je stekla kao članica poznatoga osječkoga trija te osnivačica dobrotvorne udruge "Milodar", a činjenica da je u svom domu (salonu) ugošćavala bogate osječke građane i građanke govori o njenome aktivnome društvenome životu u gradu. Također, o Adelinom ugledu i ugledu njezine obitelji govori i položaj grobnice te obitelji koja je na Groblju Svete Ane smještena u blizini grobnica ostalih istaknutih osječkih obitelji, kao što su Slaviček, Kolarić, Lehman, Pfeiffer, Neuman i drugi. Stoga je njezino ime vrijedno istaknuti kao važan dio bogate osječke povijesti.

25 S. SRŠAN, Osječki ljetopisi 1686. - 1945., Osijek, 1993., 217. 26 Z. Živaković - Kerže, Osječka sjećanja..., n.dj., 78.

DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 235-246 Jelena Červenjak: Zaboravljena osječka dobrotvorka

DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 235-246 Jelena Červenjak: Zaboravljena osječka dobrotvorka

Zaboravljena osječka dobrotvorka

Sažetak

Adela Deszaty rođ. Horning, kći ljekarnika Josipa Horninga stekla je samo onodobno „primjereno obrazovanje za žene“. Kako je bila pripadnica imućne osječke obitelji školovala se na stranim internatima i putem privatnih poduka u obiteljskom domu. Osobitu pažnju posvetila je glazbenoj umjetnosti na satima privatnih poduka, a u tom se glazbenom iskustvu najviše iskazala svirajući klavir. 1856. vjenčala za ljekarnika Stjepana Deszatyja koji je nakon vjenčanja radio u ljekarni "Spasitelju" s puncem Josipom Horningom. Njena je uloga u društvenome životu grada Osijeka bila aktivna. Utemeljila je osječki trio (Deszaty (klavir), Josip Blau (violina), Ivan Nepomuk Hummel (violončelo)). 1885. utemeljila je „Zakladu Josipa i Jelisave Horning“ te ostavila znatna novčana sredstva za osnivanje Društva za siromašnu djecu, odnosno dobrotvornog društva Milodar. Adela Deszaty umorena je ožujka 1885. prilikom odlaska na molitvu u malu kapelicu kod Kamenitog križa. Njeno je umorstvo, na žalost, ostalo nekažnjeno i nerazriješeno pa je grad Osijek iz zahvalnosti ovjekovječio pokojničino ime promijenivši 1888. godine ime Ulice divjeg čovjeka u Ulicu Adele Deszaty (današnja Ulica Hrvatske Republike).

Vergessene Wohltäterin von Osijek

Zusammenfassung

Adela Deszaty geb. Horning, Tochter des Apothekers Josip Horning bekam nur eine Bildung, die zu jener Zeit für „Frauen angemessen“ war. Da sie zu einer reichen osijeker Familie gehörte, lernte sie in fremden Internaten und mittels Privatunterreicht zu Hause. Besondere Aufmerksamkeit widmete sie der Musik in den Stunden des Privatunterrichtes, in dieser musikalischen Erfahrung zeichnete sie sich am meisten bei den Klavierspielen aus. 1856 heiratete sie den Apotheker Stjepan Deszatyj, der nach der Trauung in der Apotheke “Spasitelj” mit seinem Schwiegervater Josip Horning arbeitete. Ihre Rolle im gesellschaftlichen Leben der Stadt Osijek war aktiv. Sie gründete das osijeker Trio Deszaty (Klavir), Josip Blau (Violine), Ivan Nepomuk Hummel (Violoncello). 1885 gründete sie die „Stiftung von Josip und Jelisava Horning“ und hinterließ bedeutende Geldmittel zur Gründung der Gesellschaft für arme Kinder, bzw. der Wohltätigkeitsgesellschaft Milodar. Adela Deszaty wurde im März 1885 bei ihrem Gang zum Gebet in die kleine Kapelle beim Steinkruzifix ermordet. Ihr Mord blieb, leider, ungestraft und ungeklärt, so verewigte die Stadt Osijek ihren Namen aus Dankbarkeit indem sie 1888 die Straße des wilden Menschen in die Straße von Adela Deszaty (die heutige Straße Ulica Hrvatske Republike) umernannte.

Schlüsselworte: Adela Deszaty, Musikerin, Wohltäterin, 19. Jahrhundert, Osijek

246