13 minute read
Bruno Beljak Dragutin Hirc, glasnik etnomedicine i etnoveterine
DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 297-304 Bruno Beljak: Dragutin Hirc, glasnik etnomedicine i etnoveterine
Bruno Beljak UDK: 619(497.5)(091) Zajednica Nijemaca u Hrvatskoj - Zagreb Stručni članak CROrk, „Centar za razvoj i očuvanje Primljeno: 2.10.2013. ruralnih krajeva“ Prihvaćeno: 3.10.2013. Zagreb
Advertisement
Autor je u radu nastojao istaknuti značenje Dragutina Hirca u jednom dijelu hrvatske medicine, i to ne u onoj humanoj već animalnoj.
Ključne riječi: Dragutin Hirc, etnomedicina, etnoveterina, Zagreb
Uvodne napomene
Tek se od 1971. u rječnicima i leksikonima nailazi na pojam etnomedicine pa je sasvim očekivano da u novu specijalnost uđe i etnoveterina1, kao što je to npr. učinila etnobotanika. Naoko tu postoji prepreka, protuslovlje, contradictio in adjecto. Naime, može li ANIMALNA medicina združena s etnosom, narodom, pukom, čovjekom, koračati stazama medicinske znanosti? Uvjeren sam da može, a u trasiranju tog puta i afirmaciji ETNOVETERINE pomoći će nam blistav lik istraživača, znanstvenika i novatora Dragutina Hirca ( Hirtza).
O Dragutinu Hircu i njegovom radu
Dragutin Hirc, pisan ponekad Hirtz2 rođen je u Zagrebu 6. travnja 1853. godine. Potječe iz njemačko – „purgerske“ obitelji, od oca Franje, zagrebačkog građanina, obrtnika- tapetara, i majke Ane, kćeri plemića Mirka Valeneka, fresko–slikara. Nakon završetka preparandije dopala ga je učiteljska služba diljem Hrvatske. U slobodno vrijeme posvetio se svojem najdražem hobiju i strasti: otkrivanju novih krajeva, opisivanju regionalnih razlika, uživanju u prirodi i krajobrazu, planinarenju, sakupljanju uzoraka. Neumorno je pisao na hrvatskom i njemačkom i objavljivao.
Nakon pola stoljeća bavljenja učiteljskom djelatnošću 1912. godine Zemaljska vlada u Zagrebu prepoznala je njegove zasluge u znanosti i postavljen je za asistenta Botaničko–fiziologičkog zavoda Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Njegova herbarska zbirka, uz zbirku Ljudevita Rossija, osnova je velikog herbarija Botaničkog zavoda Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Stigla su priznanja iz Graza i Berlina.3
Godine 1886. u Berlinu je objavio rad "Über Coronilla emeroides" te postaje pravim članom udruženja Deutsche botanische Gesellschaft, a već prije, zbog brojnih zooloških radova, imenovan je članom Kraljevskog zoološko-botaničkog društva u Beču.
Dragutin Hirc objavio je preko 1.000 članaka i rasprava. Bavio se floristikom istarsko–kvarnerskog dijela Hrvatskog primorja i otoka te faunom mekušaca istarsko–kvarnerskoga krša. Iz njegove bogate bibliografije izdvojeni su samo neki radovi koji ukazuju na širinu njegova stvaralaštva: „Florističke studije po Hrvatskom Zagorju“, „Prilozi flori otoka Cresa, Floristička izučavanja u istočnim krajevima Istre: Kastav i
1 Prema Encylopaedia Britannica: Etnomedicina – komparativni studij kako različite kulture gledaju na bolest i kako je spriječavaju, medicinska vjerovanja i obredi autohtonih kultura. 2 Tako se redovito citira, njegov sin znanstvenik Miroslav Hirtz. 3 Zanimljivo je da hrvatski znanstvenici vrlo često, sve do danas, lakše dolaze do priznanja izvan granica svoje domovine. Takav trnovit put prolazio je i Dragutin Hirc, a i njegov sin Miroslav. Danas ime Hirc nije zaboravljeno. Osim imena male uličice u rodnom Zagrebu koja nosi njegovo ime, tu su podaci koje će izbaciti Internet (http://hr.wikipedia.org/wiki/Dragutin_Hirc), jer enciklopedije ne nude dovoljno podataka. DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 297-304 Bruno Beljak: Dragutin Hirc, glasnik etnomedicine i etnoveterine
DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 297-304 Bruno Beljak: Dragutin Hirc, glasnik etnomedicine i etnoveterine
Kastavština“, „Floristička izučavanja u istočnim krajevima Istre: Učka gora i njezina okolina“ te brojni radovi o hrvatskoj flori kao Bjelogorica Gorskoga kotara, lijepa naša domovina : zemljopisne slike.
Gotovo svi su zanimljivi i lako čitljivi, aktualni i danas.
U novije vrijeme (1996.) objavljeni su reprinti: „Gorski Kotar: slike, opisi i putopisi“, „Hrvatsko primorje: slike, opisi i putopisi“, „Lika i Plitvička jezera: putne uspomene“ te 1998. „Hrvatsko primorje“ (ulomci).
Objavljen je nedavno njegov biografsko-povijesni spis „Stari Zagreb u dva dijela“ (preko 1.000 tiskanih stranica) gdje osim o svom viđenju povijesti Zagreba piše i o njegovoj arhitekturi. Djelo je dugo bilo u rukopisu sve dok ga 2008. suradnici Državnog arhiva Hrvatske u Zagrebu nisu priredili i objavili zajedno s Maticom hrvatskom. Pripada generaciji istraživača enciklopedista, no njegov je stil i više nego moderan. Bio je preteča postmodernizma još u doba moderne.
Ilustrirat ću to odabranim odlomkom: „Za moga djetinstva bila je u pročelju ove kuće Gradska ljekarna k Crnom orlu, koja se poslije preselila na Markov trg u Županovu kuću. Ljekarnikom bio je F. Zellinger, rodom iz Subotišta u Ugarskoj, no unatoč tomu govorio je samo njemački. Zagrebački jezuiti imali su vlastitu ljekarnu a kad su ostavili Zagreb, prodala ju generalkomanda Hrvatu Lastoviću koji ju prenio u Kamenitu ulicu, u kuću Županovu, sučelice Konviktu, a smjestili su je u polukat i zato su do nje vodile stube. Koncem XVIII. bio joj možda gospodarom Pavao Jürgen, g. 1818. neki Mikšić, a poslije Zellinger, koji se preselio u Demeterfijevu, a onda Vrabčeviću kuću gdje je ljekarna k Crnom orlu i sada. Zellinger imao je kuću i vrt u Jurjevskoj ulici (k. br. 51) i najljepše voće u Zagrebu. Po njegovoj smrti kupio je taj zaselak Mirko Bogović, koji je tu g. 1858. napisao tragediju Matija Gubec, koja je na našoj pozornici prikazana prvi puta g. 1888., a g. 1918. prikazana na filmu u Apolo- Kinu u Zagrebu. Godine 1854. došao je k Zellingeru za upravitelja Slavoljub Vormastini iz Bukarešta, gdje bijaše kod vojne ljekarne, koji i sada živi u Zagrebu, a u visokoj starosti od 93 godine, kao jedini osnovac prirodopisnoga odjela narodnoga muzeja. On mi reče, da je po Zellingerovoj smrti kupio ljekarnu Bernard, a od ovoga Hegediš, koji ne mogav se pogoditi sa Vrabčevićem, preselio se u kuću Kamauffovu. Vormastini je pamtio, kad bijaše sučelice ljekarne dućan prekomorske robe Vidalea, čija bijaše i kuća, dok je u Vrabčevićevoj kući bila trgovina manifakturne robe Zum schonen Madchen, a bijaše takova i Wollgemuthova u spomenutoj Su panovoj kući na uglu Opatičke ulice. Wohlfahrt i Popović imali su dućan Zum Konig von Ungarn sa velikim skladištem zrcala još g. 1840., a dućan je imao u toj ulici i Petar Fabianecz.“4
4 Odlomak iz knjige Stari Zagreb, Prvi dio, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., 273, 274.
Hirc spaja područja svog zanimanja u danas opširnu granu – biološku antropologiju, s posebnim obzirom na Etnofarmakopeju, etnobotaniku i etnozoologiju.
Poznatiji u krugovima planinara, i svakako botaničara i povjesničara, po strani ostaje njegov prilog pod naslovom „Što priča naš narod o nekim životinjama“ objavljen u prvom broju Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena 1896. u Zagrebu.
Njegovi „pacijenti“ su narod – etnos, a njegova metoda anamneze su mnoge zabilješke do kojih je došao auskultacijom, inspekcijom i jednim danas neizostavnim antropološkim alatom – promatranjem uz sudjelovanje. Nije tek promatrao, on je teren i proživljavao. Evo kako prilog Danice Jerant opisuje njegov boravak u Gorskom kotaru: „Bio je učiteljem u Lukovdolu kod Severina. Škola bijaše smještena u običnoj sobi seljačke pozemljušice, koja je bila slamom pokrivena, bez dimnjaka. Škola bez katedre i učila, a u pokrajnjoj sobi bio mu je kukavan stan. Zadojen duhom idealiste svoga učitelja u preparandiji Skendera Fabkovića, počeo je, prema njegovu naputku, bilježiti narodna imena životinja i druge riječi. Kako se trebao boriti s bijedom i nevoljom, zalazio bi u tim teškim časovima u prirodu i marljivo sabirao biljke i tako prikupljao građu za opis severinske okoline.“5
U mjestima u kojima je službovao vidi siromaštvo naroda koje prati slabost, asthenio corporis, i bolest. Živio je u vrijeme kad je stoka bila blago domaćinstava u pravom smislu te riječi, glavna čovjekova uzdanica u vrijeme suše i gladi.
Promatranjem životinja čovjek je učio od prirode. U prirodi su ležali svi odgovori, a kad razum zataji pomaže vjerovanje i magija.
Natura sanat, medicus curat - Priroda lijeći – liječnik pomaže. Tako pomaže Hirc u svojem djelu „Što priča naš narod o nekim životinjama“, bilježeći kazivanja o lasici, medvjedu, puhu, pticama, zmijama, kukcima, ribama, gušterima, leptirima, biljkama koje životinje koriste, i drugim susretima sa domaćim i divljim životinjama.
Spomenimo neke primjere: „Gdje se nađe od bijele zmije „košuljica“, nek ju uzme koga zimnica ulovi, neka je moči u vodi i ovu popije; za 24 sata će ozdraviti (Lijepa Vina)“ „Osobitu važnost podaje naš narod onim zmijama bjelicama (albinizam u životinja), koje se nastaniše pod lijeskom. Kad bi takovu zmiju ispekao i komadić metnuo u usta, znao bi i razumio, što govori koja životinja (Odra kod Siska).“ „I zmiju samu, i mast i srce rabi narod za ljekarske svrhe i čarolije. Ako bi tko zmiju skuhao i one čorbe skrnuo, kazala bi mu svaka trava, od kojeg je lijeka. „ „Događa se da zmija otrovnica ujede i pasuće blago. Oko Bakra mažu ranu tučenim češnjem (bijelim lukom), što da pomaže, dočim na susjednom Hreljinu, ako
5 Danica Jerand „Hrvatski narod«, br. 1034, Zagreb,14. svibnja 1944., 2.
DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 297-304 Bruno Beljak: Dragutin Hirc, glasnik etnomedicine i etnoveterine
DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 297-304 Bruno Beljak: Dragutin Hirc, glasnik etnomedicine i etnoveterine
je zmija blašče ujela u gubicu, trnom izbodu. Tako rade i u Ploči (Lika), a moraju da budu tri trna. Onda uzmu kamen kao pločicu i njime ranu nataru.“ „Proti zmijinu ujedu rabe za lijek i razno bilje, u hrvatskom Primorju, Istriji, na otocima, po Dalmaciji i Gorskom kotaru , Astromontani ili Tramontani.“ „U Dubici liječe ujed haptovinom ili haptikom (vrst bazga, Sambucus Ebulus), koja se upari u vrućoj vodi, oblože njome ranu i ne da oticati. U Tounju liječe se zmijinom travom (Sylibum marianum), koju goje u vrtovima, dočim je samonikla oko Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika...Oko Dubrovnika rabe proti ujedu Dentaria pentaphylla, vrst biline krstašice, U Splitu štitarku Peucedanum officinale, koju je već Plinij preporučao.“ „Božja žabica – gatalinka, (Hylla arborea)
Oko Velikog trgovišta u Zagorju, kad je prvi put ulove, mažu njom ruke, da ne pucaju. U Našicama je suše, meću u rubac i svežu oko vrata kao dobar lijek od groznice.U posudici mora žabica ostati tri tjedna. Ako se krpica, kojom bijaše čep omotan spali i pepeo žena popije, ona će zanositi„.
Iz primjera se uočava narodno znanje pripreme lijeka, osnove farmakologije, načina aplikacije, apsorpcije, doze i duljine uzimanja lijeka. Vidi se i poznavanje noksi - nastanka bolesti.
Lokalna i sistemska terapija:
Uočavaju se također mnoge preteče današnje biomedicine. Poznati kemijski sastojci ljekovitih bilja, korijena, kora, trava, tada poznati po predaji, intuiciji i čarobnjaštvu, dokazuju „znanje“ tadašnjeg naroda o ljekovitim svojstvima.
Napomenuti ću da njegovim tragom nisu nastavili i sustavno produbili istraživanja ni etnolozi ni povjesničari religije koji se bave magijom.
U svojem spisu Što priča naš narod o nekim životinjama Hirc često govori o miru, bogatstvu, dobrostanju čovjeka – dakle, o njegovom zdravlju u proširenom smislu.
U prvom broju spomenutog Zbornika daje nam na znanje da su vrata suvremene biologije tek odškrinuta. I zato ga treba promatrati kao glasnika etnomedicine a i etnoveterine u začetku, koje promatraju vjerovanja i prakse kulturne baštine u sprečavanja bolesti, liječenja i održavanja zdravlja kako čovjeka tako i životinja.
Umjesto zaključka
Dobro bi nam došao njegov životni optimizam. Često nije bio shvaćen, još manje nagrađivan, a sa ženom Sofijom, rođenom Bival podigao je 16-ero djece čija imena zrače srećom i domoljubljem – Ivka, Terezija, Dragutin, Miroslav, Ljubica, Dragica, Danica , Božidar, Milivoj, Josip i Josipa, August, Zornica, Cvietoslava, Branislava i Perunika . Primjedba o trnovitom putu njegove karijere nije bila olakšana ovolikim brojem djece jer početkom 19. stoljeća ta brojnost i nije bila senzacionalna pa kao takova ni poticaj vlasti da pomaže velike obitelji.
Osobno vjerujem da je svakodnevna briga o potomstvu produbila njegovo druženje s prirodom i razumijevanjem njenih pojava i pravila.
Mnogi njegovi radovi pa i autobiografija ostali su u rukopisu u nekoliko arhiva. Dragutin Hirc (moram navesti puno ime jer je i njegov sin Miroslav Hirtz bio također znanstvenik i profesor) sigurno nije naslutio da će danas, stoljeće kasnije, njegove bilješke dobiti drugi život i inspirirati mnogobrojne sljedbenike etno-vitalizma, a nadam se i začeti etnoveterinu u Hrvatskoj.
DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 297-304 Bruno Beljak: Dragutin Hirc, glasnik etnomedicine i etnoveterine
DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 297-304 Bruno Beljak: Dragutin Hirc, glasnik etnomedicine i etnoveterine
Sažetak
U vrijeme djelovanja Dragutina Hirca (1853 -1921) profesora i znanstvenika, priznatog botaničara u europskim krugovima, tek su se pojavljivali interesi vezani uz narodnu medicinu, a o veterini u tom smislu nije bilo ni govora.
To je svojevrstan paradoks. Hrvatska je u to vrijeme bila ruralna zemlja s razvijenim stočarstvom. Stanovništvo je još dobro pamtilo zadnje epidemije gladi u 18. stoljeću a stoka je stabilan izvor hrane u kriznim vremenima. Seosko stanovništvo pouzdavalo se u prirodu. Priroda liječi. Veterinari su često bili nedostupni i skupi. Hirčevi „pacijenti“ su narod ,puk, a njegova metoda anamneze – mnoga su bilježenja do kojih je došao auskultacijom, inspekcijom i jednim danas neizostavnim antropološkim alatom – promatranjem uz sudjelovanje.
U mjestima u kojima je službovao (a kao učitelj živio je u mnogim dijelovima Hrvatske) vidi siromaštvo naroda koje prati slabost, asthenio corporis, i bolest. Hirc spaja područja svog interesa u danas opširnu granu - biološku antropologiju, s posebnim obzirom na Etnofarmakopeju, etnobotaniku i etnozoologiju.
Poznatiji u krugovima planinara i svakako botaničara i povjesničara, kroničara starog Zagreba po strani ostaje njegov prilog pod naslovom “Što priča naš narod o nekim životinjama” objavljen u prvom broju Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1896. u Zagrebu. Gotovo poetičan spis o vjerovanju naroda u moć nekih životinja otkriva autora zadivljenog prirodom.
Iz primjera vidimo narodno, pučko znanje pripreme lijeka, osnove farmakologije, načina aplikacije, apsorpcije, doze i duljine uzimanja lijeka. Vidi se i poznavanje noksa - uzroka bolesti, lokalne i sistemske terapija. Vidimo također mnoge preteče današnje biomedicine.
Poznati kemijski sastojci ljekovitih bilja, korijena, kora, trava, tada poznati po predaji, intuiciji i čarobnjaštvu, dokazuju znanje tadašnjeg čovjeka, stanovnika hrvatskog sela o ljekovitim svojstvima koje valja potražiti u prirodi. Autor priloga vjeruje da će bilješke Dragutina Hirca dobiti drugi život, potaknuti razvoj ETNOVETERINE i inspirirati mnogobrojne sljedbenike etno-vitalizma.
Dragutin Hirc (1853 - 1921) Bote der Ethnomedizin und Ethnotiermedizin
Zusammenfassung
In der Zeit als Dragutin Hirc, Professor und Wissenschaftler, anerkannter Botaniker in europäischen Kreisen, wirkte (1853 -1921), meldete sich zuerst ein Interesse bezüglich der Volksmedizin und von Tiermedizin war in dem Sinne keine Rede.
Das ist ein eigenartiger Widerspruch. Kroatien war zu jener Zeit ein rurales Land mit entwickelter Tierzucht. Die Bewohner erinnerten sich noch wohl an die letzte Hungernot im 18. Jahrhundert und das Vieh war eine stabile Lebensmittelquelle in Notzeiten. Die ländliche Bewohnerschaft vertraute der Natur. Die Natur heilt. Tierärzte waren oft unerreichbar und teuer. Die Patienten von Hirc sind das Volk und seine Methode der Krankheitsgeschichte sind viele Notizen, die er durch Auskultation, Inspektion und einem – heute unausbleibarem anthropologischem Werkzeug – der Beobachtung mit Teilnahme – verschuf.
In den Ortschaften in welchen er seinen Dienst verrichtete (und als Lehrer lebte er in vielen Teilen von Kroatien) sieht er die Armut des Volkes von einer Schwäche, asthenio corporis, und Krankheiten begleitet. Hirc verbindet seine Interessengebiete in einen heute umfangreichen Zweig – biologische Anthropologie, mit besonderer Rücksicht auf die Ethnopharmakopöe, Ethnobotanik und i Ethnozoologie.
Er ist bekannter in den Kreisen der Bergsteiger und sicherlich der Botaniker und Historiker, der Chroniker des alten Zagreb, abseits bleibt sein Beitrag unter dem Titel “Was erzählt unser Volk über einige Tiere/Što priča naš narod o nekim životinjama” veröffentlicht in dem ersten Exemplar des Sammelbandes für das Volksleben und Bräuche der Südslawen im Jahre 1896, in Zagreb. Fast poetisch ist die Schrift über den Volksglauben an die Macht einiger Tiere, sie enthüllt einen von der Natur bezauberten Autor.
Aus Beispielen sehen wir Volkskenntnisse über Medikamentenvorbereitung, die Grundlagen der Pharmakologie, Applikation- und Absorbtionsarten, Dosierung und Zeitraum Einnahme der Medikamente. Ersichtlich ist auch die Kenntnis von Nox - Krankheitsursache, lokale und Systemtherapien.
Wir sehen auch viele Vorboten der heutigen Biomedizin.
Bekannte chemische Bestandteile der Heilpflanzen, Wurzeln, Rinden, Gräsern, damals aus Überlieferungen, Intuition und Zauberei bekannt, beweisen die Kenntnisse der damaligen Menschen, Bewohner des kroatischen Dorfes über die Heilkräfte, die man in der Natur suchen sollte. Der Autor des Beitrages glaubt, dass die Notizen von Dragutin Hirc ein zweites Leben erhalten, die Entwicklung der ETHNOTIERMEDIZIN fördern und viele zahlreiche Anhänger des Ethnovitalismus inspirieren wird.
DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 297-304 Bruno Beljak: Dragutin Hirc, glasnik etnomedicine i etnoveterine
DG Jahrbuch, Vol. 20, 2013. str. 305-414 II. DIO: IZLAGANJA SA ZNANSTVENOG SKUPA
IZLAGANJA SA ZNANSTVENOG SKUPA
306
