Komunikacija s djecom i mladima by dugabih.ba.omedia

PRVA UNUTRAÅ NJA KORICA

Razvoj djece u virtualnom okruženju Priručnik za roditelje/ staratelje i nastavnike, “Komunikacija s djecom i mladima” Izdavač: Udruženje „Društvo ujedinjenih građanskih akcija“ dugabih@bih.net.ba

www.dugabih.com.ba

Štampa: Jordan Studio, Sarajevo Tiraž: 1000 Ova publikacija je rezultat projekta “Razvoj djece u virtualnom okruženju” koji je finansiran i podržan od strane In fondacije - fondacije za unapređenje socijalne uključenosti djece i mladih u BiH:

Copyright ©: Udruženje „Društvo ujedinjenih građanskih akcija“ Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cjelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

O IZDAVAČU Udruženje „Društvo ujedinjenih građanskih akcija“ pruža podršku djeci, roditeljima, nastavnicima/ama i obrazovnim institucijama u stvaranju okruženja koje podržava rast i razvoj svakog djeteta. Udruženje djeluje od 1994. godine s ciljem pružanja podrške djeci i adolescentima da korištenjem i razvijanjem jakih strana i sposobnosti pronađu mjesto u budućnosti i na taj način postanu dio društva u kojem žive. Cilj Udruženja „DUGA“ je da podrži proces demokratizacije BH društva kroz ohrabrivanje sugrađana na aktivno učešće u tom procesu i kroz doprinos reformi odgojno-obrazovnog sistema, s ciljem stvaranja pretpostavki za evropsku budućnost Bosne i Hercegovine. Udruženje „DUGA“ je jedan od promotora principa inkluzivnosti i otvorenih zajednica koje uvažavaju potrebe svakog djeteta. Opredjeljeni smo za stvaranje okruženja u kojem će svako dijete dobiti priliku da raste i razvija se u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima. Razvili smo vlastite programe obuke za nastavnike/ce, roditelje i predstavnike/ce lokalne zajednice, te uspostavili suradnju sa međunarodnim stručnjacima u cilju profesionalnog razvoja naših korisnika.

Potražite nas na https://www.facebook.com/dugabih

UVOD Sve veći izazovi suvremenog društva, te kriza moralnih i etičkih vrijednosti motivirali su nas da se intenzivnije bavimo pitanjima odgoja, socijalnog razvoja i komunikacije s djecom i mladima, kroz realizaciju programa koji omogućavaju artukulaciju mišljenja i stavova djece, roditelja i nastavnika i daju odgojne smjernice koje su podržane suvremenim teorijama i istraživanjima. Vrijeme ubrzanog razvoja informacijsko-komunikacijskih tehnologija te intenzivne komunikacije na društvenim mrežama, nameće potrebu za promoviranjem odgojnih vrijednosti u cilju kvalitetnijeg odnosa među djecom i mladima. Priručnik „Komunikacija s djecom i mladima“ autora doc.dr.sc.Gorana Livazovića je dio programskih aktivnosti projekta „Razvoj djece u virtualnom okruženju“. Projekat implementira Udruženje „Društvo ujedinjenih građanskih akcija“ uz podršku nadležnih obrazovnih vlasti i In fondacije-fondacije za unapređenje socijalne uključenosti djece i mladih u BiH. Autor Priručnika nastoji pomoći roditeljima i nastavnicima u boljem razumijevanju suvremenih formi komunikacije i njihove odgojno-obrazovne zadaće, te daje preporuke za unaprjeđenje komunikacijske kompetencije i sagledavanje pedagoške misli o odgoju i obrazovanju unutar obiteljskog i školskog okruženja. U tom kontekstu čitatelja se upoznaje sa rezultatima istraživanja u odgoju i socijalizaciji djece kako bi produbio svoju pedagošku svijest, pogled, stavove i uvjerenja, dobijajući praktične savjete i preporuke za kvalitetno, odgovorno roditeljstvo i pedagoški rad u suptilnoj interakciji sa djecom unutar obitelji i škole. Odgojni rad u obitelji je nezamisliv bez otvorene, iskrene i direktne komunikacije koja se odvija u zdravoj i motivirajućoj obiteljskoj i školskoj sredini u kojoj rastu i razvijaju se zadovoljna, odgovorna i sretna djeca. Ovaj Priručnik ima višestruku namjenu i može poslužiti kao koristan pedagoški vodič za roditelje i nastavnike i sve druge djelatnike koji rade na području odgoja i obrazovanja.

Anka Izetbegović izvršna direktorica

Projekt „Razvoj djece u virtualnom okruženju”

Udruženje „Društvo ujedinjenih građanskih akcija“

Komunikacija s djecom i mladima Priručnik za nastavnike i roditelje / staratelje Autor: Doc. dr. sc. Goran Livazović Odsjek za pedagogiju Filozofski fakultet Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku

SADRŽAJ Predgovor 10 I.

Suvremena komunikacija

- novi izazovi odgoja i obrazovanja

II.

Načela uspješne komunikacije

III.

Izazovi i prepreke kvalitetnoj komunikaciji s mladima

IV.

Neverbalna i nenasilna komunikacija u odgoju

Kvalitetna komunikacija u obitelji i školi

VI.

Vježbe prepoznavanja neverbalnih znakova

i komunikacijskih poruka 51 VII.

Vježbe prepoznavanja neverbalnih znakova

i komunikacijskih poruka 52 VIII. Popis literature 53

Razvoj djece u virtualnom okruženju

PREDGOVOR

Neke roditelje, osobito one koji su i sami pomalo zatečeni digitalnom erom, zabrinjava što mladi, umjesto međusobnog razgovara, prstima munjevito prelaze po mobitelu šaljući SMS poruke, lajkajući ili tvitajući statuse drugih na društvenim mrežama (eng. tweet-cvrkut; “poruka na Twitteru”). Lakše je nekome napisati u poruci “ :(” nego u lice reći “Žao mi je, oprosti- pogriješio sam”. Osim e-pošte, SMS, Facebook i Twitter poruke postale su najčešća forma komunikacije među djecom i tinejdžerima. I dok odraslima taj servis koristi za plaćanje parkinga, kratku potvrdu dogovora ili brzu razmjenu informacija, mladi pomoću SMS-a vode čitave razgovore koji ponekad traju satima. Osim gubitka socijalnih vještina, bespotrebnog trošenja novca, problema elektroničkog zlostavljanja, u pitanje dolazi i kvaliteta jezičnog izražavanja i vokabulara djece. Tako su njihovi SMS-ovi i tweetovi prepuni kratica koje čak ne proizlaze iz materinskog, već iz engleskog ili drugog stranog jezika, dok je izražavanje skromno, siromašno i krnje. Otvorimo li pretinac elektronske pošte jednog 13-godišnjaka pronaći ćemo izraze poput: “RU crazy”, “LoL”, “POS”, “FYI” ili “THX”, o kojima suvremeni odgajatelji i roditelji znaju malo ili gotovo ništa. Mladi 21. stoljeća, za razliku od generacija koje su stasale i odrastale prije njih, danas posebno teže razvijanju vlastite specifične 10

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija” adolescentske kulture koju primarno obilježava medijska inkulturacija i medijima srodne aktivnosti. Međutim, umjesto žanra glazbe, stila odijevanja, mjesta za izlazak, specifičnog uličnog žargona, očekivanog izgleda ili sustava pravila ponašanja, koji su i dalje vrlo važni, današnje generacije adolescenata vlastitu pripadnost kulturi mladih pokazuju prije svega razvijajući i koristeći revolucionaran medijski jezik i aktivnosti. Sustav simbola, znakova i kodova kojim današnja mladež komunicira izrastao je iz SMS i kulture video-igrica (eng. gaming culture), a danas je ponajviše zastupljen na društvenim mrežama. Predstavlja vrlo složen set komunikacijskih alata koji imaju zadaću učinkovito, ekonomično i brzo prenijeti velike i složene količine informacija nužne za redovitu interakciju pripadnika naraštaja medijskih urođenika (eng. digital natives; M. Prensky), koji se s medijima rađaju, odrastaju i žive. Radi se o zahtjevnom, kreativnom i evoluirajućem simboličkom sustavu uporabe kratica, akronima i interpunkcijskih znakova opsega do 140 znakova danas najjednostavnije nazvanim SMS ili Twitter kulturom.

Svaki komunikacijski stručnjak reći će da prilikom socijalizacije, upoznavanja i bilo koje duge komunikacije, najviše upijamo iz neverbalne komunikacije sugovornika. Drugim riječima, komunikacija nisu samo riječi već i položaj tijela, gestikulacije i mimika, izrazi lica, čak i bazični osjećaj, odnosno auditorno-vizualni i kinestetički dojam koji kod SMS komuniciranja izostaje. Oslanjanjem samo na SMS prilikom interakcije s vršnjacima, djeca gube dio mogućnosti vježbanja i prepoznavanja komunikacijskih elemenata koji su važna sastavnica razvoja socijalnih i emocionalnih vještina. Isto tako, postavlja se i pitanje dugoročnih posljedica takve depersonalizirane Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju interakcije, kao i brojni sigurnosni izazovi izazvani lakom dostupnošću zlostavljačima i gubitkom prava na privatnost. Svaki bi roditelj stoga trebao provjeriti s kime dijete razmjenjuje poruke, tko su mu prijatelji i kontakti na društvenim mrežama, te kakva je razina i kvaliteta komunikacije djeteta ili mlade osobe, ali i poučiti dijete medijski kompetentnom ponašanju. Nažalost, zbog razvojno uvjetovanih promjena i potrebe mladih da s ciljem razvoja identiteta tijekom adolescencije dovode u pitanje sve izvore autoriteta iz vlastite socijalne okoline, posebno značajne druge osobe poput roditelja, učitelja i starijih (mudrijih, iskusnijih) članova društvene zajednice, komunikacija s mladima predstavlja posebno zanimljivo i važno pedagoško pitanje. Uspješna i kvalitetna komunikacija s mladima često je pod utjecajem stresa i pritiska s kojim se suočavaju i djeca i roditelji. Naime, adolescencija u životu svakog člana (zapadne) kulture predstavlja posebno izazovno razdoblje borbe za vlastito mjesto u svijetu, postavljanje dotad nepostavljenih pitanja, kao i suočavanje s brojnim nepoznanicama procesa odrastanja i preuzimanja odgovornih društvenih uloga. Vrijeme je to u kojem u samo nekoliko godina dijete postaje zrelom osobom rješavajući složene osobne i društvene zadatke, poput završetka školovanja, odluke o profesionalnoj budućnosti, seksualnom i osobnom identitetu, zasnivanju obitelji ili odgovornom roditeljstvu, mijenjajući pritom vlastiti društveni status u obitelji, školi, vršnjačkim i drugim sredinama. Odrastati u uvjetima suvremenih socijalnih odnosa, koji su razvojem kulture, civilizacije i tehnologije postavili mladima vrlo visoka očekivanja, poput trajanja obveznog ili nužnosti 12

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija” cjeloživotnog obrazovanja, ali i brojne mogućnosti izbora s kojima se današnji čovjek svakodnevno mora nositi, izazivaju u mladima svojevrsnu razvojno uvjetovanu frustraciju i stres, kao i bijeg u sigurnost mladenačkih subkultura. Upravo takve kulturne različitosti danas pokazuju prekrasno bogatstvo interesa, kreativnosti i aktivnosti mladih koji traže svoje mjesto pod suncem. Velik dio kulturoloških implikacija adolescentske populacije vezan je i baziran upravo na učinkovitom i nepredvidivom korištenju suvremene tehnologije, posebno medija, poput društvenih mreža ili internetskih servisa i alata kojima mladi pokreću revolucije, izražavaju bunt prema postojećim konvencijama ili se, pak, samo dobro zabavljaju. Ipak, postavlja se zanimljivo pitanje kratkoročnih i dugoročnih implikacija uporabe društvenih medija na kvalitetu odgojno-socijalizacijskih iskustava djece i mladih, otkrivanje društvenih tema za koje nisu razvojno niti intelektualno-emocionalno spremni, sigurnosti u mrežnim interakcijama, kao i pitanje ovisnosti o suvremenim medijima. Pokazuje se, međutim, kako kvalitetna komunikacija s djecom i mladima može utjecati na jačanje pozitivne međuovisnosti s roditeljima i drugim prosocijalnim čimbenicima poput učitelja ili škole, odnosno jačanje odgojnog autoriteta i utjecaj odgajatelja u sazrijevanju adolescenata. Primarno je, stoga, da roditelji i odgajatelji usvoje i poznaju najvažnije elemente kulture adolescenata, poput prepoznavanja sadržaja osnovnih komunikacijskih modela mladih, na temelju kojih mogu graditi osnovu zajedničkih budućih aktivnosti i iskustava. Ovaj priručnik ima za cilj pružiti uvid u najznačajnije teorijsko-metodološke rezultate istraživanja o kvalitetnoj komunikaciji u odgoju i socijalizaciji djece i mladih, te omogućiti praktične preporuke za razvijanje komunikacijske kompetencije, kao i smjernice odgovornog odgoja i obrazovanja pedagoškim stručnjacima, roditeljima i odgajateljima. Autor

Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju

Suvremena komunikacija - novi izazovi odgoja i obrazovanja

Komunikacijom putem poruka gube se socijalne vještine te postaje upitno i jezično izražavanje djece. Jezična sposobnost djece se svodi na jednostavne naloge, upotrebu i što kraću konverzaciju, što se tiče ekspresivnog dijela komunikacije. Bitna je i komponenta neverbalne komunikacije koja izostaje u ovakvim situacijama. Komunikacija se svodi ne samo na verbalnu ekspresiju, nego i na mnoge neverbalne komponente koje nam pomažu da upoznamo nekoga koliko je moguće u cjelini. Zato, ako se komunikacija odvija samo putem SMS-a prilikom interakcije s prijateljima (vršnjacima), djeca gube nešto od socijalnih i komunikacijskih vještina. Socijalne vještine ili kompetencije opisane su kao sposobnost nužna za uspješno međuljudsko funkcioniranje, tj. snalaženje u društvu. Socijalne vještine uključuju verbalna i neverbalna ponašanja koja su društveno prihvaćena te izazivaju pozitivne reakcije drugih ljudi. Socijalne vještine su sve ono što bi se trebalo govoriti i raditi u interakciji s ljudima, stoga su zapravo sposobnosti koje omogućavaju osobi da na zadovoljavajući način ispunjava društvena očekivanja. Nekim klincima SMS je doista samo produžetak zabave i interakcije s vršnjacima. Međutim, problemi nastaju kada dijete pokazuje introvertiranost i ne sudjeluje u drugim oblicima komunikacije s vršnjacima, ne obavlja svoje zadatke, nema interesa i odbija se družiti s drugom djecom kroz izvanškolske aktivnosti, pa je druženje i komunikacija isključivo putem mobitela često samo znak nekih drugih problema. U tom slučaju bit će potreban kvalitetan odgojni razgovor o poteškoćama s kojima se dijete susreće. Postavlja se ozbiljno pitanje jesu li društvene mreže kao fenomen današnjice samo sociološki, medijsko-kulturološki ili i pedagoški izazov? 14

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija” Primjerice, kako održati i sačuvati privatnost na internetu, ako je smisao uporabe društvenih mreža da okolini i prijateljima nametnete što je više moguće osobnih informacija, aktivnosti i događaja kojima će se netko drugi diviti, odobravati ili ih “lajkati”? Istraživanja pokazuju da Facebook i druge društvene medije prate i koriste različite tajne službe s ciljem nadzora ukupne populacije svijeta, ali i brojni seksualni predatori koji iskorištavaju nepažnju i lakovjernost, odnosno medijsko neiskustvo djece i mladih. Kakve implikacije na život pojedinaca ima činjenica da sve što se postavi na društvene mreže, tamo ostaje zauvijek?! Jesmo li mlade odgojili za odgovorno medijsko izražavanje i kako se na stvarni život odražavaju iskustva stečena u virtualnom svijetu? Kako se boriti protiv različitih medijski uvjetovanih ovisnosti, koje utječu na stvarna prijateljstva,

Suvremene temeljne ljudske potrebe?

interakciju, boravak u prirodi, kretanje i razvoj socijalnih te emocionalnih vještina djece i mladih? Nije li dovoljno zastrašujuće da današnje generacije mladih mogu uvelike ograničiti ili ugroziti svoje buduće životne, profesionalne i socijalne šanse samo zato što su na društvenoj mreži nemarno objavili određeni status, fotografiju ili komentar. Kao jedan od posebno zabrinjavajućih trendova javljaju se grupe mržnje, kojima se promiče društveno neprimjerene stilove ponašanja ili zlostavlja određene pojedince-žrtve, a oblikom su emocionalno depersonaliziranog stila Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju promicanja društvene stigmatizacije. Istraživanja pokazuju i izraženu narcisoidnost, egocentričnost te izgradnju virtualnog osobnog hrama, na koje je čak i N. Chomsky duhovito reagirao izjavom „Nisam toliko tašt da bih imao Facebook profil”. Međutim, danas ga ipak ima. Lažna je to i uljepšana predodžba vlastite osobnosti i života, svojevrsna „virtualna bajka” kojom gradimo popularnost neprestano dodajući samo pozitivne i lijepe događaje, avanture i postignuća. Kod ovisnika o društvenim mrežama, učestalo korištenje izaziva zavist, ljubomoru i depresiju zbog stalne izloženosti pozitivnim i nereprezentativnim prizorima vršnjaka i poznanika iz socijalne okoline, dok je 2009.g. istraživanje u V. Britaniji pokazalo da 20% razvoda brakova ima nekakve veze s Facebook-om. Naime, fenomen Facebook zavisti (AddictionInfo.org) pokazuje kako zavist izazvana uporabom društvenih mreža vodi teškim oblicima depresije, samoprijezira, bijesa, ljubomore i manjem osjećaju samopoštovanja te povećanoj nesigurnosti, sve do socijalne izolacije i suicidalnih težnji. Istraživanje Sveučilišta Napier u Edinburghu naglašava da uporaba društvenih mreža izaziva stres kod korisnika, jer imaju stalan osjećaj da će propustiti važne informacije, osjećaj straha da će nekoga uvrijediti komentarom ili zabrinutosti ako nekoga obrišu s liste prijatelja, kao i osobni osjećaj straha od odbačenosti i izolacije, strah od kritike drugih te anksioznosti zbog potrebe korištenja i prilagodbe različitih stilova komunikacije s različitim prijateljima. Društvene su mreže, dakle, postali novi forumi za stjecanje vršnjačke popularnosti, razmjenu informacija i sudjelovanje u kulturi mladih. Aktivnost mladih na društvenim mrežama, međutim, često smeta njihovim redovitim obiteljskim, školskim i vršnjačkim interakcijama i obvezama, pa studija “World Unplugged” iz 2011.g. ističe da je nekim korisnicima odricanje od uporabe društvenih mreža jednako teško kao i odvikavanje od alkohola ili duhana, a 2012.g. Sveučilište u Chicagu je provelo istraživanje koje pokazuje da je kod ispitanika želja za uporabom društvenih mreža bila jača od potrebe za duhanom ili alkoholom, dok je 2013.g. časopis CyberPsychology, Behavior, and Social Networking izvijestio da korisnici samostalno napuštaju uporabu društvenih mreža zbog osjećaja ovisnosti i gubitka kontrole, ali i činjenice da je sve više odraslih i roditelja postalo njihovim korisnicima. Postoje brojni izazovi i posljedice ovisnosti o društvenim mrežama, kao i kratkoročni te dugoročni 16

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija” učinci- primjerice, Nicholas Carr u knjizi Zaglupljuje li nas Google? ističe da uporaba tehnoloških dostignuća poput internetskih tražilica uvjetuje

smanjenje kvalitete kratkoročnog pamćenja i dugoročne retencije informacija, pri čemu jača sposobnost selektivnog pretraživanja i pronalaska informacija. Istovremeno, istraživanja britanske neuroznanstvenice S. Greenfield tvrde da izloženost zlostavljanju i vrijeđanju od strane vršnjaka uporabom tehnologije zapravo mijenja neuronsku premreženost mozga kod adolescenata putem pobuđivanja gratifikacijskih (nagrađujućih) centara ugode, pa je u posljednje vrijeme sve više slučajeva ogovaranja, klevete, zlostavljanja, demonizacije, napadanja i sličnih oblika ponašanja među djecom i mladima. Osim navedenih izazova, potrebno je naglasiti i da medijski posredovana komunikacija ugrožava stvarne prigode za razvoj socijalnih i emocionalnih kompetencija. Postoje 3 elementa socijalne interakcije u procjeni socijalnih vještina, prije svega društveni elementi koji se odnose na primjećivanje i razumijevanje tuđeg govora, govora tijela, kontakta očima i kulturom određenog načina ponašanja, odnosno čitanje socijalnih znakova. Slijedi unutarnje obrađivanje podataka i razumijevanje onoga što nam drugi žele reći, kao i prepoznavanje i izlaženje na kraj s vlastitim emocijama i reakcijama. Zaključno, važan je i društveni ishod ili reakcija, kako osoba komunicira s drugima i reagira na njih verbalno, izrazima lica i govorom tijela. Naime, kada djeca i mladi više komuniciraju SMS-om ili porukama na društvenim mrežama, nego verbalnom Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju interakcijom s pripadajućom ekspresivnošću, izostaje cjelovita veza društvenog elementa, unutarnje obrade podataka i primjerene društvene reakcije, jer socijalne interakcije zahtijevaju da dijete učinkovito odgonetne ili “pročita” što mu drugi žele priopćiti. Nakon što se “pročitaju” socijalni znakovi druge osobe, dijete mora dalje obraditi informaciju, izvući značenje i odlučiti kako najbolje odgovoriti. Teoretičari nazivaju tu vještinu emocionalnom inteligencijom, odnosno “oblikom socijalne inteligencije koja uključuje sposobnost opažanja vlastitih i tuđih emocija, razlikovanje emocija i iskorištavanje tih informacija da u skladu s njima oblikuje vlastita mišljenja i djelovanje”. Kada dijete komunicira na temelju bilo SMS-a ili e-pisma, tada ne može shvatiti ili može čak i pogrešno protumačiti riječi, raspoloženje ili namjere druge osobe, što može dovesti do komunikacijskih nesporazuma, stvaranja pogrješnih zaključaka i reagiranja na neprikladan način. Kada govorimo o kompetentnoj društvenoj reakciji u komunikaciji, tada se misli na radnje koje se zbivaju kada dijete uspješno odgonetne i usvoji socijalne znakove drugih ljudi, te tek tada učinkovito odgovara. Problemi nastaju kada dijete pokazuje introvertiranost i ne sudjeluje u drugim oblicima komunikacije s vršnjacima, prestane obavljati svoje zadatke, nema interesa i odbija se družiti s drugom djecom kroz izvanškolske aktivnosti, odnosno iskazuje asocijalno ponašanje ili indiferentnost. Djeca koja većinom komuniciraju putem poruka imaju nakon nekog vremena siromašniji vokabular, rečenice im postaju vrlo nerazumljive i ponekad dvosmislene (jer se ponašaju kao da komuniciraju porukama), dok su semantika i sintaksa rečenica vrlo loše, a rečenice većinom krnje, ili vrlo agramatične, stoga se u školi problematika manifestira ponajviše kroz odgojne i jezične predmete. Problem se ne manifestira samo kroz govor i jezik, nego i izostanak nekih neverbalnih elemenata, kao što su nepoznavanje primjerenih izraza lica, te kontrole i uporabe gestikulacija i mimika. Dijete se “ponese” za takvom vrstom 18

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija” depersonalizirane komunikacije i“zaboravi”koristiti i druge svoje modalitete ponašanja. Sve navedeno ne odnosi se samo na komuniciranje djece/ mladih putem SMS-a, nego i drugih elektronskih medija zbog nedostatka vizualnog i osobnog kontakta. Kao što je i prije naglašeno, govor je oblik ponašanja čovjeka, interakcije kojom svaki sudionik može opažati tj. slušati glasove, riječi i rečenice govora, vidjeti mimiku (pokrete lica) i pantomimiku (pokrete čitavog tijela) pri govoru, te shvaćati kontekst socijalnih situacija u kojima se govor odvija. U SMS i kulturi društvenih mreža, odgovori postaju kratki iskazi, bez opisa i paralingvističkih elemenata, što postaje vrlo opasno tlo za mogućnost prešućivanja mogućih problema kroz koje adolescenti prolaze u svojoj, tada vrlo turbulentnoj dobi. Iako je to vrlo kritična dob kod mladih, roditelji nikako ne trebaju dopustiti da se komunikacija s djetetom svede na eventualno par izmijenjenih riječi.

Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju

II.

NAČELA USPJEŠNE KOMUNIKACIJE

Načela uspješne komunikacije općenito se temelje na prepuštanju komunikacijske inicijative mladima, što s obzirom na tradicionalno dominantnu ulogu roditelja koji postavljaju pravila ili iznose vrijednosne prosudbe ponašanja djeteta i tako većinom nose komunikaciju, ipak predstavlja značajnu promjenu. Preporuča se da s adolescentima središnju ulogu preuzimaju upravo oni, dok roditelj zauzima funkciju slušatelja, savjetnika i neprijetećeg komunikacijskog partnera. Roditeljima i učiteljima se općenito savjetuje da govore malo, zauzmu empatičnu perspektivu i zamisle se u položaju djeteta, te da gledaju, djeluju i budu zainteresirani, pri čemu ne bi smjeli prekidati sugovornika, a tijekom slušanja trebaju odgovarati potvrdno i reflektirati ono što su čuli postupkom vraćanja na informaciju i ponavljanja onog što su čuli kroz aktivno slušanje. Naime, pokazuje se da postoje točno definirani elementi komunikacije s roditeljima koji kod djece i mladih izaziva nekvalitetnu interakciju, odbijanje i ogorčenost, poput zapovijedanja („Izvoli pospremi sobu i nered!”), upozoravanja („Jesam li ti rekao da ćeš tako proći!”), propovijedanja (”Kad smo bili vaše dobi, nije moglo tako.”), savjete (npr. pokušajte se oduprijeti nagonu, pitajte dijete ima li prijedlog ili rješenje…), kritiziranje i okrivljavanje (”Sam si kriv, eto ti sad.”), ili razuvjeravanje (”Ma nije to ništa, tako je svima.”), analiziranje (npr. pretjerana analiza može izazivati osjećaj osude), ispitivanje (npr. puno je bolja podrška, pomoć), ali i odbijanje (”Ne gnjavi me, kasnije- nemam vremena!”), te ismijavanje (”Baš si glup.”).

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija” S druge strane, roditelj koji je spreman uložiti vrijeme, trud i pažnju u kvalitetnu komunikaciju s djetetom, prije svega trebao bi se služiti temeljnim elementima procesa aktivnog slušanja. Prva je preporuka da roditelj pokaže interes kroz poticanje razgovora, potvrdno kimanje glavom i gestikuliranje koje oslikava aktivno sudjelovanje i reakciju na iznesene informacije, a zapravo je jedna od najvažnijih dimenzija tzv. komunikacijskog plesa u koji stupamo svaki put kada odlučimo prenijeti ili primiti određenu informaciju iz okoline. Osim interesa, roditelji bi trebali odvojiti dovoljno vremena i strpljenja za razgovor s djecom, koja se možda neće odmah otvoriti i odlučiti sudjelovati, bez suvišnih kritika, osuda i pitanja roditelja. Provjeravajte jeste li pravilno razumjeli djetetov problem („Ispravi me ako sam u krivu, jesam li dobro shvatio što si kazala…?”), ili recite djetetu što vam se čini i provjerite kratkim potpitanjem (”Izgledaš tužno, je li sve u redu?”). Oprez u komunikaciji s mladima, kao i neprestano procjenjivanje njihovog psiho-emocionalnog stanja i doživljaja razgovora, jedna je od ključnih sastavnica uspješnog “plesa” s adolescentima, koji je uvijek blizu ruba propasti. Važno je nastojati uvažavati i prihvaćati djetetovo iskustvo („Sigurno si bila jako uzrujana…”), ali istovremeno i držati znatiželju pod kontrolom, pri čemu je najprimjerenije slijediti djetetov ritam otkrivanja i rješavanja problema („Što predlažeš…što želiš učiniti?). Komunikacija je vrlo važan dio svakog dobrog odnosa, a posebice odnosa između roditelja i djece. Nažalost, tijekom adolescencije, komunikacija postaje sve teža. Jedan od razloga za to je taj što roditelji često sebe smatraju “rukovoditeljima” svoje djece, dok s druge strane adolescenti počinju osjećati sve veću slobodu reagiranja u odnosu na vrijeme kada su bili djeca. Razvoj identiteta, koji kao završnu posljedicu ima emocionalno, psihološko i ekonomsko osamostaljivanje adolescenta u odnosu na roditelje, zapravo znači da dijete u nekoliko godina prelazi iz položaja submisivnosti ili podređenosti, u položaj ravnopravnosti i kasnije dominacije u odnosu na roditelje. Odrasli se trebaju prilagoditi tim promjenama, te pokušati pronaći način prevladavanja prepreka, izbjegavanja pogrješaka i komunikacije na način koji će podržati zdrav razvoj mlade osobe, kao i buduće dobre odnose s roditeljem. Sve navedeno posebno je teško jer je konflikt s roditeljima, Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju opet ciljno i razvojno uvjetovan, neki tvrde čak i poželjan, jedan od modela propitivanja i kritike pravila složenog sustava regulacije društvenih odnosa u koje se adolescent ubrzo treba aktivno uključiti. Dobar odnos sastoji se u pronalaženju ravnoteže između dozvoljavanja adolescentima da istražuju i zadrže svoju nezavisnost i njihovog zaštićivanja i postavljanja granica. Dobar odnos adolescenta i odrasle osobe je snažan zaštitni čimbenik pri pojavi raznih problema u životu mladih – od zloporabe sredstava ovisnosti, rizičnih seksualnih ponašanja, apsentizma iz obitelji i škole, nasilništva, sve do pojave depresivnosti i suicidalnosti. U komunikaciji s adolescentima ključno je prihvaćati njihove osjećaje i ne nametati im logiku odraslih, koju adolescenti zapravo aktivno nastoje shvatiti i vrednovati, a često i izbjeći. Stoga, mlade treba saslušati i suosjećati s njihovim problemima, odnosno razgovarati stalno i otvoreno, nastojati što više saznati o njima i postupno širiti okvire u kojima se mogu kretati. Ponekad će mladi i pogriješiti, no važno je da se roditelji prisjete vlastitih iskustava tijekom odrastanja, odnosno činjenice da se to isto događalo i njima. Bolje je opisati što vas smeta, pa im umjesto zapovjedi „Stišaj glazbu!“ možete reći što vas kod glasne glazbe smeta, te na taj način pozvati dijete da zajedno dođete do rješenja koje bi bilo zadovoljavajuće za oboje. Umjesto nametanja ponašanja, opišite im što osjećate – naime, kada smo uzrujani, skloni smo napasti bliske osobe riječima koje ih često i vrijeđaju („Tako si nemaran, nisi odnio smeće, a barem sam ti 10 puta kazao da to napraviš!“’). Na napad, adolescenti često uzvraćaju istom mjerom („Uvijek sam ja kriv za sve!“). Ako opišete kako se osjećate („Razočarana sam jer nisi napravio što smo se dogovorili”), djeci će biti lakše učiniti ono što su obećali, jer će shvatiti emocije roditelja. Konačno, uvažite i prihvatite djetetovo iskustvo i osjećaje (npr. “Vjerujem da te to pogodilo”, “Stvarno si to jako želio, zar ne?”, “To te baš naljutilo, zar ne?”), ali dopustite djetetu da pogriješi, te da iz svojih pogrješaka i uči, jer pretjeran nadzor nije učinkovit i može rezultirati otporom, odnosno inatom i odbojnošću prema odgajatelju. Dakle, nemojte etiketirati i poopćavati kod iznošenja kritike, budite specifični i konkretni, te uvijek kritizirajte ponašanje, a ne osobu. Nastojte uvijek zapamtiti da navedene korake treba vježbati kroz osvješćivanje potrebe aktivnog slušanja i empatične konfrontacije. 22

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija” Svaka će nova prigoda komunikacije s djetetom biti poligon za vježbanje i usklađivanje sastavnica i stilova razgovora na koji adolescent najbolje reagira, odnosno tehniku rješavanja problema koja omogućava uspjeh. Primjerice, umjesto dugog predavanja, recite im jednostavno i kratko što mislite. Adolescenti su skloni isključiti se kada roditelji krenu „pametovati“, pa će kratak podsjetnik ponekad biti djelotvorniji u privlačenju njihove pozornosti. Dajte im do znanja što očekujete od njih – umjesto kritiziranja („Zašto si tako grub prema ocu?“), treba s poštovanjem iznijeti svoja očekivanja („Nije lijepo čuti da tako razgovaraš s članovima obitelji i očekujem da ćeš postupiti zrelo i odgovorno, te se ponašati odgovorno prema svojoj obitelji.“). Istovremeno, nemojte pretpostavljati i podrazumijevati, već provjerite jeste li dobro shvatili što vam dijete želi reći („Nisam sigurna da sam te dobro razumjela. Shvatila sam da govoriš o… Reci jesam li te ispravno razumjela…”). Ako vam dijete nešto povjeri ili pak učini nešto što niste očekivali, nemojte se zgražati (“Kako si to uopće mogao napraviti, pomisliti…”). Naime, kruta i nerealistična osobna pravila i standardi ponašanja mogu biti otežavajući, a svakako će utjecati i na povjerenje djeteta prema vama). Iznova treba ponoviti- navedene smjernice nije jednostavno primijeniti, stoga traže vježbu, strpljenje i upornost. Kada djetetu osiguramo poznat i predvidiv sustav pravila komunikacije, naša će očekivanja biti lakše realizirati, jer adolescentu omogućavamo prepoznatljiv model rješavanja problema koji vodi uspjehu.

Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju

iii.

Izazovi i prepreke kvalitetnoj komunikaciji s mladima

Uloga komunikacije temelji se na nekoliko sastavnih zadataka, od kojih su najvažniji primanje i davanje obavijesti, rješavanje međuljudskih sukoba, zajedničko rješavanje problema i donošenje odluka, te zadovoljenje određenih potreba (potreba za pripadanjem, užitkom, odmorom, kontrolom i utjecajem na druge). Dinamički je to i složen proces u kojem ljudi primaju i šalju verbalne i neverbalne poruke da bi razumjeli druge, te da bi drugi razumjeli njih. Komunikacija je proces razmjene misli, osjećaja i poruka, odnosno proces prenošenja poruke između ljudi, koji se nužno odvija kad god postoji interakcija. Međutim, komunikacija je mnogo više od samog razgovora. Komunikacija nema samo racionalne elemente, jer je čovjek i iracionalno, osobito emocionalno biće. Često se postavlja pitanje što je “pjesnik htio reći” svojom porukom? Moguće je odrediti najmanje 3 cilja - informirati o nekomu ili nečemu, zatim utjecati na ponašanje primatelja poruke, te uvjeriti u nešto (promijeniti stavove, uvjerenja, shvaćanja). Informirati primatelja poruke znači dati nekomu nešto “na znanje”, pri čemu je cilj postignut već samim prenošenjem poruke, posebno ako je shvaćena na način na koji je shvaća pošiljatelj. Utjecati na ponašanje primatelja označava ne samo primitak poruke, već i postupanje u skladu s naputkom (moguć je suprotan učinak!). Uvjeriti primatelja poruke je najvažniji, ali najteže ostvariv cilj komunikacije koji znači utjecaj na stavove, što nije isto kao i utjecati na ponašanje, jer su stavovi i uvjerenja stabilniji i teže podložni promjenama. Čimbenici uspjeha ostvarivanja cilja komunikacije ovisit će o odlikama poruke, dostupnosti primatelju (je li primljena?), uočljivosti (primljena, ali oblikovana uočljivo?), razumljivosti (je li shvaćena kako smo htjeli?) i zanimljivosti (izaziva li interes sadržajem?), te uvjerljivosti (najvažnija dimenzija koja obuhvaća ne samo vrsnoću racionalnih informacija, već i duh, emotivnost i druge elemente). Za roditelje i učitelje, važno je znati da čimbenici uspjeha ostvarivanja cilja komunikacije ovise o osobinama primatelja, koje su od presudne važnosti za komunikativnu vrijednost poruke i vrsnoću komunikacije, ali i o prilagođenosti poruke primatelju/ima, te poznavanju osobina, potreba, pogleda, obrazovanja, interesa, zrelosti ili profesionalnosti primatelja. Osim toga, važne su i odlike situacije u kojoj 24

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija” se odvija komunikacija- osobe različito reagiraju u različitim okruženjima, stoga ista poruka ponekada može biti prihvaćena, a u drugačijoj situaciji odbačena ili ignorirana. Dakle, karakter situacije može prouzročiti brojne nesporazume i nejasnoće u komunikaciji. Dakle, dobra komunikacija omogućava nam da saznamo nešto o drugima, ali i da drugima otkrijemo

Komunicira se riječima???

Riječi

Glas

38%

Mimika, geste, okolina

55%

Ukupno 93% poruke neverbalno kakve smo mi osobe kroz reakcije sugovornika. Upravo ovo posljednje može biti naročito teško tinejdžerima, jer čak i najotvorenije dijete u pubertetu može odjednom postati stidljivo i povučeno. Tinejdžeri se obično osjećaju kao da su na pozornici, pred nekom zamišljenom publikom, pod svjetlom reflektora koji otkrivaju ono što oni žele zadržati za sebe. Da bi to izbjegli, nesigurni se adolescenti povlače u svoj svijet u koji njihovi roditelji, učitelji, vršnjaci i ostale značajne druge osobe ne mogu lako ući. Komunikaciju može otežati i želja za samostalnošću. Dok odrastaju, mnogi tinejdžeri ne vole otvoreno govoriti o svojim razmišljanjima, već ih radije zadrže za sebe. Istina, tinejdžeri nisu tako suzdržani sa svojim vršnjacima. To primjećuju brojni roditelji adolescenata od kojih se često može čuti: “Kad je moja kći Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju bila manja, uvijek je sa mnom razgovarala o svojim problemima, a sada o tome razgovara sa svojim prijateljima.” Ako se i vaše dijete slično ponaša, nemojte misliti da vas time odbacuje i da mu više ne trebate. Naprotiv, istraživanja pokazuju da savjete roditelja tinejdžeri cijene više nego savjete prijatelja, premda to ne žele priznati. No što možete učiniti kako biste poboljšali komunikaciju sa svojim djetetom? Zamislite da vozite automobil dugom, ravnom autocestom. Prošli ste dosta kilometara, a da upravljač praktički niste morali niti pomaknuti. Ali, odjednom pred sobom ugledate blagi, pa zatim i oštar zavoj. Da ne biste sletjeli s ceste, upravljač morate prilagoditi i okrenuti tako da uspješno svladate zavoj. Nešto slično događa se kad vaše dijete uđe u pubertet i adolescenciju. Prije toga možda godinama nije bilo potrebe ništa mijenjati u odgoju djeteta, jer je sustav pravila i očekivanog ponašanja roditelja i djeteta bio poznat, utvrđen i prihvatljiv za obje razine odnosa. Međutim, sada nastaje nagli zaokret u životu adolescenta uvjetovan biološkim, hormonskim, emocionalnim i socijalnim promjenama, odnosno osobnoj i društvenoj tranziciji djeteta. Da bi se tome roditelji učinkovito prilagodili, moraju promijeniti svoj pristup djetetu, odnosno razmisliti o sljedećim pitanjima. Prije svega, jesu li spremni razgovarati sa svojim djetetom kad im se ono odluči otvoriti? Prikažimo to jednom usporedbom - poljoprivrednici ne mogu utjecati na to kakvo će vrijeme biti tijekom godine, već jedino mogu učiniti sve potrebno u pripremi i obradi tla s ciljem plodne žetve ili berbe. Slično tome, ni roditelji možda ne mogu utjecati na to kada će njihovo dijete htjeti razgovarati o svakodnevnim ili važnim životnim pitanjima i temama. Ali, kad dijete poželi razgovarati, valja iskoristiti taj trenutak- interesnim povezivanjem. Prijedlog je, stoga, ako se roditeljima čini da se djetetu ne da razgovarati, interesno povezivanje u obliku šetnje ili zajedničke vožnje, odigravanja neke društvene igre ili zajedničkih aktivnosti u kući, jer će se u takvoj opuštenoj atmosferi dijete vjerojatno lakše otvoriti. Sljedeće važno pitanje je shvaćaju li roditelji što se krije iza riječi njihove djece? I roditelji trebaju “ispitati riječi” svog djeteta, odnosno shvatiti pravi smisao onoga što se poručuje. Naime, mladi često pretjeraju u svojim ispadima, pa primjerice možda kažu: “Stalno me nadzireš.” ili “Nikad me ne slušaš.” Umjesto da počnu dokazivati kako nije točno da se ono za što ih se optužuje događa “stalno” ili “nikad”, 26

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija” roditelji trebaju imati na umu da dijete ne misli doslovno. Primjerice, izjava “Stalno me nadzireš” može u prenesenom smislu zapravo značiti “Mislim da mi ne vjeruješ”, a “Nikad me ne slušaš” može značiti “Pokušavam ti reći kako se stvarno osjećam”, stoga roditelji trebaju promišljati o širem kontekstu komunikacije, odnosno nastojati shvatiti “skrivenu poruku”. Prijedlog je da kada dijete u svojim izjavama ode u krajnost, roditelji mogu reći nešto poput: “Vidim da si ljut. Kaži mi što te muči. Zašto misliš da te stalno provjeravam?”, te zatim saslušati dijete bez prekidanja. Roditelji često nesvjesno otežavaju komunikaciju prisiljavajući mlade na razgovor. Kad razgovaraju, roditelji trebaju izbjegavati nastup tužitelja koji dovodi u sumnju sve što dijete kaže, i imati na umu da je roditeljska uloga pružiti podršku djetetu. Predlaže se promjena pristupa, ako adolescent ne reagira na postavljeni model komunikacije. Npr., dijete nemojte zapitkivati što je radilo tijekom dana, već ispričajte što se vama tijekom dana dogodilo, te provjerite reakciju. Ako roditelj želi saznati što dijete misli o nečemu, adolescente ne treba izravno pitati za mišljenje, već je oportuno upitati što neki njihov prijatelj ili prijateljica misle o temi razgovora, odnosno što bi savjetovali prijatelju da se nađu u sličnoj situaciji. Komunikacija s mladima zahtijeva trud, te je vrlo naporna. Međutim, mit o nemogućnosti razgovora s adolescentima nije istinit - moguće je komunicirati s djecom tinejdžerske dobi ako su odrasli spremni prilagoditi se djetetu, savjetovati se s roditeljima koji dobro komuniciraju sa svojom djecom, biti ustrajni i neprestano se truditi odgajati dijete jasno komunicirajući svoje poruke. Postoji zanimljiva izreka, koja kaže da u razgovoru s djetetom, roditelji trebaju slijediti pravilo - “budite brzi slušati, a spori govoriti i srditi se”. Roditeljima se savjetuje da osvijeste koje su promjene primijetili na djetetu otkad je ušlo u pubertet, te načine poboljšavanja međusobne komunikacije. Dakle, govoriti malo, jer kada uglavnom govori roditelj, komunikacija se ne usmjerava na slušanje i probleme djeteta. Pomaže i zauzimanje perspektive zamišljanjem sebe na djetetovom mjestu- kako bi se (ili možda i jesu) osjećali roditelji kad bi im netko stalno govorio kako se moraju ponašati? Savjetuje se interes za dijete, pri čemu se traži puna posvećenost, a ne bavljenje drugim aktivnostima (pranjem posuđa, čitanjem novina, kompjuterskim igrama ili gledanjem svako malo na sat i sl…) dok dijete priča nešto važno. Vaše dijete ima potrebu Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju za vašom pažnjom, stoga je bolje ne započinjati razgovor ako nemate vremena za pažljivo slušanje. Preporuča se djetetu reći kada će roditelj imati vremena i dogovoriti se za razgovor o temi koja je djetetu važna, te se toga dogovora i dosljedno pridržavati. Neverbalna komunikacija roditelja također treba slati pozitivne poruke, jer se neverbalnom komunikacijom (ton glasa, izraz lica, geste, šale i smijeh, pogled…) prenosi značajno više informacija. Dakle, ako npr. izraz lica odaje dosadu i odsutnost dijete će brzo to primijetiti i prestati govoriti. Kimanje glavom pokazuje djetetu da ga «pratite», a položaj bi trebao biti istovrstan djetetovom (ne hodati ili stajati dok dijete sjedi…). Opet treba naglasiti, ne prekidajte i dozvolite djetetu da priča, ne otimajte mu riječi i ne čekajte ga «u zasjedi». To izaziva ljutnju i zatvaranje jer se djetetu čini da je roditelju važno da se čuje on, a ne dijete. Reflektirajte i ono što ste čuli, tako da nakon određenog dijela razgovora pitate («Jesam li te točno shvatio…») ili naglasite određeni dio («Čini mi se da mi želiš reći…») i zatim nastavite s onim što ste čuli. Takvo zrcaljenje omogućuje djetetu da čuje vlastitu poruku, odnosno doživljaj i reakciju na poruku. Vrlo je važno da pri tome roditelj ne moralizira i ne kudi dijete, već samo bude djetetu «ogledalo» i model. Kad dijete čuje kako zvuče njegove riječi, često se zamisli i promijeni neka razmišljanja, što može biti vrlo korisno. Roditelji se u konfliktima trebaju orijentirati na trenutačni problem, te izbjegavati nabrajanje popisa starih propusta, pri čemu kritiziranje treba zamijeniti prijedlogom zajedničkog rješenja. Roditelji mogu iznijeti zapažanja o ponašanjima koja im smetaju kod djeteta, te kako se osjećaju zbog toga. Dakle, fokusirajte se na ono što se može popraviti, ali dopustite da dijete kaže i vama što želi od vas. Primjer: situacija u kojoj dijete kasni iz izlaska Roditelj: «Zakasnio si sat vremena.» (OPIS PONAŠANJA, bez vike i sl.) «Brinem se kad kasniš.» (REĆI O SVOJIM OSJEĆAJIMA I RAZLOGU ZBOG ČEGA BI DIJETE TREBALO PROMIJENITI PONAŠANJE – KAŠNJENJE) Dijete: «Zaboravio sam ti jučer reći da sam se dogovorio s prijateljem kojeg nisam dugo vidio, pa smo zbog toga ostali duže.» Roditelj: »Vidim da ti je žao.» (UVAŽAVANJE) «Drugi mi put na vrijeme reci kad imate tako nešto ili se javi da znam da ćeš zakasniti.» (JASNO DAVANJE DO ZNANJA ŠTO SE OČEKUJE) 28

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija”

Ustrajte u vježbanju primjene novih načina komuniciranja, jer promjene ne nastaju preko noći, već malim svakodnevnim koracima. Pažljiva konfrontacija u obitelji zapravo podrazumijeva shvaćanje vlastitih i djetetovih potreba i osjećaja, te prijedlog zajednički prihvatljivog rješenja. Često djeca mogu prouzročiti «dodatni» posao, usporiti nas kad nam se žuri, uznemiravati nas kad smo umorni, govoriti kada želimo mir i tišinu, kasniti bez najave, grubo se međusobno svađati. Stoga, kada dječje ponašanje dolazi u sukob s roditeljskim potrebama, roditelji traže načine ophođenja i konfrontacije s djecom. Pri tom je moguća gruba konfrontacija, koja je zapravo neučinkovit način slanja poruka o rješenju problema, a najčešće se svodi na naređivanje, prijetnje i moraliziranje roditelja. Zbog odašiljanja ponižavajućih poruka, poput kritike, ismijavanja ili sramoćenja mlade osobe, koje roditelji često i nesvjesno iskažu, ishod razgovora je najčešće svađa u kojoj komunikacija završava bez obostrano prihvatljivog rješenja. Posljedice kod djeteta su često razvoj neodgovornosti, otpora, krivnje, neposluha ili nepoštivanja roditeljskih potreba i odluka. Uspješna komunikacija pažljivom konfrontacijom govori djetetu kakve misli,osjećaje, namjere njegovo ponašanje izaziva kod roditelja. Počinje s preuzimanjem aktivne uloge roditelja kroz JA poruke (“Ja sam uzrujana…”, „Brinem se…”, „Ljutim se…”, „Meni je nelagodno…”). Kao rezultat javlja se mogućnost pomoći djetetu u preuzimanju odgovornosti za vlastite postupke, pri čemu dijete uči slati slične poruke i uči slušati. Pažljivom konfrontacijom učimo dijete poštovanju i pažnji, međutim, postoje određeni uvjeti za njezinog ostvarivanja - roditelj treba biti svjestan svojih osjećaja, misli , namjera. Treba biti hrabar da te misli, osjećaje i namjere kaže djetetu na miran i staložen način. Potrebno je znanje, strpljenje, vrijeme, ljubav i nadasve empatija roditelja za probleme i izazove s kojima se adolescent suočava svaki dan, rješavajući složene osobne, obiteljske, školske, vršnjačke i druge društvene zadatke. Primjer: Desetogodišnje dijete se zabavljalo sa prijateljima u dnevnom boravku. Otišli su ne pospremivši iza sebe. Kad se vratio majka mu kaže: «Kako si neuredan. Nikad ne pospremiš za sobom. Smjesta ovo pospremi!» (napadanje osobe i zapovijedanje su dio Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju GRUBE KONFRONTACIJE) Majka: «Osjećam se neugodno gledati boce, hranu, čaše i odjeću razbacanu svuda po sobi. Nakon tuluma sobu treba počistiti!» Dakle, opis vlastitih osjećaja, opis onoga što se vidi kao problem, i opis onoga što treba učiniti s ciljem rješenja problema su dio pažljive konfrontacije. Za pažljivu konfrontaciju roditelji trebaju biti hrabri govoriti o vlastitim emocijama, jer se tada otvaraju djetetu, koje ima prigodu doznati više o osjećajima roditelja. Takvo dijete bit će ohrabreno i samo pokazati osjećaje, čime odnos s roditeljem postaje istinski blizak, otvoren i pošten. Roditelj koji je spreman u odgoju i komunikaciji s djetetom postaviti primjeren i dosljedan odgojni ideal, uzor ili model, povećava mogućnost da i dijete jednoga dana u socijalnim interakcijama, ali i budućem odgoju vlastite djece primjenjuje metode i strategije uspješnog suradničkog rješavanja problema kroz primjenu učinkovitih komunikacijskih postupaka.

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija”

IV.

Neverbalna i nenasilna komunikacija u odgoju

Dugo vremena znanstvenici pokušavaju odgonetnuti uzroke agresivnog ponašanja kod ljudi. Istraživanja evolucijskih biologa, antropologa i psihologa ukazuju da je agresivnost evolucijski zadano obilježje čovjekova djelovanja s ciljem osiguravanja samozaštite i temeljnih resursa potrebnih za preživljavanje! Zapravo, kultura nije ništa osim kontrole nagona. Inkulturacija, socijalizacija, odgoj i obrazovanje omogućavaju učinkovit društveni život i održavanje te razvoj zajednice, a temelje se na uspješnoj komunikaciji. Odnosno, možda je bolje utvrditi da se uspješna komunikacija temelji na produktivnom prepoznavanju i adekvatnom razumijevanju i reakciji na komunikacijske poruke iz okoline. Nenasilna komunikacija poučava pozornom promatranju i prepoznavanju uvjeta obrane, povlačenja ili napada u situacijama u kojima se suočavamo s kritikom ili presudom. Naziva ju se procesom komunikacije ili jezikom suosjećanja, s 4 ključne komponente: 1. opažanje (konkretna situacija ili postupci koje opažamo i koji utječu na naše blagostanje); 2. osjećaji (kako se osjećam u svezi s opažanjima?); 3. potrebe (potrebe, vrijednosti, želje koje izazivaju osjećaje u nama?); i 4. molba (što konkretno želimo kako bismo obogatili vlastiti život ili riješili situaciju pozitivno?). Primjerice, dobar model praktičnog objašnjenja prve, druge i treće faze (opažanje, osjećaji, potrebe) bila bi majka koja govori rečenicu: ”Sine, kada vidim dvije lopte prljavih čarapa ispod stola u dnevnoj sobi, i još tri pored televizora, osjećam nervozu jer mi je potrebno više reda u sobama koje koristimo.” Zaključna, četvrta faza nenasilne komunikacije bilo bi izricanje molbe, kojom majka pokušava iskazati prijedlog mogućeg rješenja problema: „Bi li htio odnijeti svoje čarape u svoju sobu ili perilicu rublja?”. Dva temeljna dijela nenasilne komunikacije usmjerena su na, a) iskreno izražavanje sebe kroz četiri područja (opažanje, osjećaji, potrebe, molba), i b) empatijsko primanje kroz četiri navedena područja. Područja primjene mogu biti intimni odnosi, obitelj, školska iskustva, organizacije i institucije, terapija i savjetovanje, diplomatski i poslovni pregovori, ali i sporovi te sukobi bilo koje prirode. Naime, većina članova društvene zajednice odgojem i socijalizacijom naučeni su moralno prosuđivati osobe ili ponašanja koja nisu Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju u skladu s osobnim ili dominantnim društvenim vrijednostima. Najčešće komuniciramo kroz moralističke prosudbe, pri čemu se komunikacija temelji na uspoređivanju, kritiziranju, dijagnosticiranju, okrivljavanju ili etiketiranju. Tradicionalna komunikacija klasificira i dijeli ljude s obzirom na naš osobni doživljaj njihovih postupaka, poput kategorija dobar, loš, pametan, zao, neodgovoran, glup ili normalan. Neprestano uspoređujemo druge prema vlastitim ili nametnutim kriterijima, poput vrijednosnog sustava, odgoja, svjetonazora, očekivanja ili osobne jednadžbe. Posebno zanimljiva odrednica nenasilne komunikacije, koja je vrlo bliska obiteljskom razgovoru i ulozi roditelja kao osobe od autoriteta, jest i komponenta iskazivanja želja u obliku zahtjeva - naime, zahtjev izravno ili neizravno prijeti slušatelju krivnjom ili kaznom ako ne udovolje očekivanjima. Uobičajen je model komunikacije, posebno među osobama od autoriteta, a obilježava hijerarhijska društva i odnose s manjinom koja kontrolira većinu. Zahtjev je uvijek bolje zamijeniti molbom, stoga se predlaže zamijeniti jezik koji implicira nedostatak izbora, jezikom koji priznaje mogućnost izbora i zajedničkog konsenzusa pri oblikovanju obostrano prihvatljivog rješenja. Prva sastavnica vježbanja nenasilne komunikacije je opažanje bez procjenjivanja. Kada pomiješamo opažanje s (pr)ocjenom, drugi su skloni čuti kritiku i opirati se onomu što govorimo. Riječi poput uvijek, nikada, ikada, često, kad god izražavaju opažanja uz subjektivne procjene („Kad god sam vidio Rosu kako razgovara telefonom, pričala je barem 10 minuta.”). Kada se koriste kao uveličavanja, opažanja i procjene, često izazivaju obrambene reakcije („Nikad je nema kada ju trebam.”; „Ti si najarogantniji učenik kojega smo ikad imali!”). Druga je sastavnica vježbanja nenasilne komunikacije prepoznavanje i izražavanje osjećaja. Svaki je dječak tijekom svojega odrastanja barem jednom čuo reakciju odrasle osobe u izjavama tipa “velike dečke nije strah” ili “dečki ne plaču”. Kodeks društvenog ponašanja utemeljen je na odgoju i spolnim stereotipima, kojima se dječaci i djevojčice različito inkulturiraju u zajednicu. Dječake se odgaja kao čvrste, neemocionalne, agresivne i dominantne pojedince, dok se djevojčice uči slobodnijem emocionalnom reagiranju, poniznosti, submisivnosti i ranjivosti. Obogaćivanjem rječnika osjećaja, koji omogućava jasno iskazivanje i prepoznavanje osjećaja, lakše 32

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija” nam je povezati se s drugima. Nenasilna komunikacija razlikuje iskazivanje stvarnih osjećaja od upotrebe riječi i izjava kojima opisujemo misli, procjene i tumačenja, a zapravo ne pokazuju stvarno emocionalno stanje pojedinca. Neke od smjernica i preporuka u iskazivanju stvarnih emocija temelje se na pokazivanju vlastite ranjivosti, koja može pomoći rješavanju sukoba. Roditelji bi trebali osvijestiti razliku između osjećaja i misli (Osjećam (ili?) mislim da ova ponuda nije bila poštena.) Također, treba razlikovati ono što osjećamo od onog kakvim mislimo da jesmo (Osjećam se nedoraslo kao roditelj/učitelj.mislim da sam neuspješan/bespomoćan). Razlikujte što osjećate od onoga što mislite kako drugi reagiraju ili se prema vama ponašaju. Razvijajte rječnik osjećaja, odnosno osvijestite vlastiti osjećaj zadovoljstva i nezadovoljstva. Što znači da se netko osjeća dobro? Je li to bezbrižno, dirnuto, ganuto, ekstatično, ohrabreno, odnosno što znači da se netko osjeća loše? Osjeća li se krhko, napeto, apatično, bijesno, bezvoljno, gnjevno? Rječnik osjećaja među prvim je koracima u važnom procesu preuzimanja odgovornosti za vlastite osjećaje. Primanje negativne poruke može imati četiri temeljna oblika, pri čemu prvo možemo kriviti sebe, odnosno primiti poruku osobno kao kritiku ili okrivljavanje („Ti si najsebičnija učenica koju znam”), što vodi vodi sramu, krivnji i potištenosti. Drugi je oblik prebacivanje krivnje na druge, pri čemu odgovaramo s osjećajem ljutnje („Nemaš pravo to reći. Uvijek pazim na tvoje potrebe. Ti si zapravo sebičan!”). Treći bi oblik bio osvještavanje vlastitih osjećaja i potreba, gdje osobni osjećaj povrijeđenosti proizlazi iz potrebe da nam se priznaju napori koje ipak ulažemo („Kada čujem da kažeš da sam sebičan, to me boli, jer mislim da se treba uvažiti barem dio napora kojima nastojim voditi računa o tvojim željama”). Završni korak je osvješćivanje osjećaja i potreba drugih, pri čemu se primanjem negativne poruke usmjeravamo na osjećaje druge osobe („Razočarao si me što nisi došao sinoć.”  „Bio sam razočaran što nisi došao, jer sam želio s tobom razgovarati o stvarima koje me muče.” ili „Stvarno su me iznervirali otkazujući utakmicu!”  „Kada su otkazali utakmicu, osjećao sam se zaista razočarano jer sam mislio da je to potpuno neodgovorno ponašanje.”). Svi navedeni koraci trebali bi uroditi izbjegavanjem uporabe motivacije krivnjom, kojom se roditelji često služe u rješavanju problema s adolescentima. Osnovni mehanizam motivacije Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju krivnjom je pripisivanje odgovornosti za vlastite osjećaje drugima („Mamu i tatu boli kada dobiješ loše ocjene u školi.”), jer se djetetu poručuje da je uzrok roditeljske nesreće („Ti ćeš me takvim ponašanjem otjerati u ludnicu!”), pa se odgovornost za dramatične posljedice izravno prenosi na dijete. Tijekom razvoja emocionalne odgovornosti, većina osoba prolazi kroz 3 faze, od emocionalnog ropstva zbog kojega vjerujemo da smo odgovorni za osjećaje drugih, pa pokušavamo ugađati drugima na vlastitu štetu, preko odbojne faze, kojom postajemo svjesni visoke cijene preuzimanja odgovornosti za tuđe osjećaje (faza tijekom koje odbijamo brinuti o tome što drugi osjećaju i trebaju, koja znači izlazak iz konformizma u asertivnost), sve do treće faze emocionalnog oslobađanja. Ta zaključna faza znači odgovaranje na potrebe drugih iz suosjećanja - to je etapa prihvaćanja pune odgovornosti za vlastite osjećaje, ali ne i za osjećaje drugih ljudi, pri čemu smo svjesni da nikada ne možemo zadovoljiti svoje potrebe na štetu drugih ljudi, i obratno. Konačno, predlaže se uporaba pozitivnih formulacija pri iskazivanju molbi, kojima izbjegavamo nametanje krivnje ili osjećaj ugroženosti sugovornika. Naime, izricanje molbe jasnim, pozitivnim, konkretnim jezikom otkriva što zaista želimo. Primjer: Supruga zamoli muža: ”Htjela bih da ne provodiš toliko vremena na poslu.” Suprug joj odgovori nakon 2 tjedna da se prijavio na natjecanje u ribolovu, pa će manje biti na poslu. Supruga, ohrabrena da preoblikuje molbu, reče: “Voljela bih da sam mu rekla da bih željela da provede više vremena kod kuće sa mnom i s djecom.” Svjesno upućivanje molbe važno je jer omogućava primatelju poruke jasnoću onoga što želimo da napravi, ako samo iskažemo vlastite osjećaje (npr. dijete leži i gleda TV u dnevnom boravku, te pred majkom kaže: ”Žedan sam.” što implicitno znači „Majko, donesi mi vode.”). Često nismo niti svjesni što tražimo - znamo li zašto šaljemo poruku? Što smo jasniji u tome što želimo za uzvrat, vjerojatnije je da ćemo to i dobiti. Kako bismo se uvjerili da je poruka koju smo doista poslali i primljena, valja zamoliti sugovornika da ju ponovi ili na drugi način provjeriti je li poruka primljena i shvaćena onako kao što smo i mislili. Iskažimo zahvalnost kada sugovornik pokuša odgovoriti na našu molbu za ponavljanjem poruke, ali i empatiju prema sugovornicima koji to ne žele. Kada sugovornik čuje naš zahtjev, ima dvije 34

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija” mogućnosti reagiranja - podčinjavanje ili pobunu. Što smo u prošlosti sami više okrivljavali, kažnjavali ili nametali osjećaj krivnje, to su veće šanse da se naše molbe shvate kao zahtjevi. Stoga, Kako razlučiti molbu od zahtjeva? Promatrajte što će osoba učiniti ako ne udovoljite upitu - ako vam uputi kritiku, osudu ili nametne osjećaj krivnje, radi se o doživljaju zahtjeva! Empatija je razumijevanje i poštovanje onoga što drugi proživljavaju. Umjesto empatije, često imamo snažnu potrebu davati savjete ili uvjeravati, te pojašnjavati vlastite pozicije i osjećaje. Empatija zahtijeva da ispraznimo um i slušamo drugoga cijelim svojim bićem- empatija je poruka iskazana šutnjom. Nenasilna komunikacija ukazuje da, bez obzira na riječi koje naši sugovornici koriste, mi jednostavno slušamo njihova opažanja, osjećaje i molbe. Postoje jednostavni postupci kojima se može empatično razgovarati. Ponoviti ono što smo čuli, parafrazirajući ono što smo razumjeli (naglašavanje važnosti teme i iskazivanje interesa!), kao i održavati razinu empatije sve dok razgovor ne preusmjerimo na rješenje ili molbu za pomoć (npr. dobar znak je da je osoba prestala govoriti). Postavlja se i opravdano pitanje o tomu što učiniti ako nismo u mogućnosti biti empatični? Kada osjetimo da imamo obrambeni stav, ili da nismo u mogućnosti biti empatični, trebamo stati, disati, usmjeriti empatiju samima sebi („prva pomoć”) kao što bismo prema drugima. Druga je mogućnost „vrištati nenasilno”, odnosno skrenuti pozornost (npr. „Hej, ne osjećam se dobro! Želim malo mira i tišine! Molim vas uvažite to!”), te treća u kojoj je preporučljivo udaljiti se iz situacije fizički (omogućava promjenu stanja uma). Važno je i suosjećajno povezivanje sa samim sobom, odnosno donošenje odluke o promjeni ponašanja “moram” u “odabirem”. Prvi je korak napraviti listu stvari i aktivnosti koje ne volite, a morate raditi. Sljedeći je korak nakon izrade popisa, ispred svake stavke navesti „Moj je izbor”, a zaključni korak proširiti odluku s namjerom „Moj je izbor… zato što želim”. Važno je definirati i mogućnosti kontrole nagona i ljutnje, koje često teško možemo svjesno usmjeravati. Koraci u iskazivanju ljutnje tiču se uzimanja vremena, kontrole disanja i mirnoće. Stanite, dišite, ostanite mirni, te pokušajte prepoznati što vas ljuti i lakše ćete se nositi s problemom. Prepoznajte osuđujuće misli, ali si dajte vremena za povezivanje sa svojim potrebama. Je li ljutnja samo izraz nezadovoljenih Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju potreba, i kojih? Nadalje, izrazite vlastite osjećaje i nezadovoljene potrebe asertivno, ali pritom budite empatični, jer vas tako i drugi lakše shvaćaju i uvažavaju! Uvijek je važno ponoviti i naglasiti da drugi ne čuju našu bol kada misle da su za nešto krivi. Osim nenasilne komunikacije, važno je naglasiti i ulogu neverbalne komunikacije u odgoju i obrazovanju. Neverbalna komunikacija je dopunski kanal slanja poruka kojime obogaćujemo komunikaciju, nadopunjujemo verbalnu poruku, te prenosimo emocionalne komponente poruke. Neverbalno ponašanje se koristi pri izražavanju emocija, pokazivanju stavova i doživljaja, odražavanje osobina ličnosti i poticanje ili mijenjanje

verbalne komunikacije. Neverbalna komunikacija se definira kao način kojim ljudi komuniciraju bez riječi, bilo namjerno, bilo nenamjerno. Neverbalni znakovi uključuju izraze lica, ton glasa, geste, položaj tijela ili pokret, dodir i pogled. Iako su izrazi osnovnih emocija univerzalni, kultura u kojoj živimo ipak utječe na izražavanje emocija. U svakoj kulturi postoje specifična pravila za pokazivanje emocija koja određuju kada je i kome prikladno pokazati različita neverbalna ponašanja. Charles Darwin je vjerovao da 36

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija” je ljudsko izražavanje emocija univerzalno – da svi ljudi na isti način izražavaju i tumače emocije izrazima lica. Istraživanja pokazuju da je Darwin bio u pravu za šest glavnih emocionalnih ekspresija: srdžba, sreća, iznenađenje, strah, gađenje i tuga. Iako glasom prvenstveno šaljemo verbalnu poruku, on nam služi i kao sredstvo neverbalne komunikacije. Ton glasa, spuštanje ili podi-

zanje glasa, ubrzani ili usporeni govor, naglašavanje pojedinih riječi, umetnute pauze i sl. služe nam za ostvarivanje svih navedenih funkcija kojima služi neverbalno ponašanje, a naziva ih se paraverbalnom komunikacijom. Primjerice, dikcija, artikulacija i intonacija izgovorene poruke mogu uvelike promijeniti i pojačati sadržaj poruke, kao i pružiti uvid u promjene emocionalnih stanja sugovornika. Šutnja i pauze potrebne su govorniku da bi organizirao vlastite misli, a posebno su važne kod osobnih i emocionalnih iskaza. Vrijeme šutnje može promijeniti kontekst situacije, stoga je važno naučiti koliko šutnja treba trajati - preduga i prekratka šutnja prekida komunikacijski proces. S druge strane elementi ekstralingvističke komunikacije poput pokreta i kontakta očima, osmijeha ili pokreta i položaja ruku, nogu Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju i tijela, također mogu odaslati važne neverbalne poruke o sadržaju, namjeri, cilju i ishodu komunikacije. Iskren smiješak za sobom povlači nabore oko usta, očiju i mijenja cjelokupni izraz lica, dok lažni osmijeh uključuje samo usta. Dodirivanje lica, nosa, prekrivanje usta s rukom odaje dojam osobe koja nešto skriva ili izbjegava odgovor. Stoga savjetujemo da maknete ruke od lica tijekom razgovora. Pokreti ruku i tijela najmanje su kontrolirani, a odražavaju stav, osjećaje o samom sebi, simboličku i stvarnu moć, kao i društveni ili profesionalni status. Geste ili pokreti rukama također olakšavaju komunikaciju. Postoje razne vrste gesti - amblemi, koji predstavljaju neverbalne geste koje zamjenjuju verbalnu poruku i mogu se koristiti samostalno. Imaju dobro poznato značenje unutar određene kulture, no među kulturama mogu izazvati nesporazum. Ilustratori su geste koje koristimo kako bi ilustrirali ili pojasnili verbalnu poruku i nemaju značenja ako ih se koristi samostalno. Držanje tijela ili način na koji stojimo ili sjedimo može biti vrlo jasan pokazatelj onog što osjećamo, pri čemu otvoreni položaj ruku i nogu označava naklonost, a prekrižene ruke i noge oprez ili nesigurnost. Poželjno se lagano nagnuti prema osobi s kojom razgovarate jer time odajemo dojam zainteresiranosti, dok u suprotnom šaljemo poruku nezainteresiranosti ili ignoriranja sugovornika. Poželjno je i izbjegavati pretjerano poigravanje nogu, cupkanje ili gestikuliranje jer se time odaje dojam nesigurne osobe. Ako tijekom razgovora osoba gleda u pod ili se pak “igra” s rubom majice, određenim predmetom, ostavlja dojam neprihvaćanja ideje ili načina razmišljanja sugovornika. Držanje šalice kave, 38

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija” bilježnice ili torbe ispred sebe ostavlja dojam da ste izrazito stidljiva osoba. Savjetujemo da sve predmete smjestite pored vas, a ne ispred. Osim toga, ovakav način razgovora čest je kod osoba koje pokušavaju prikriti istinu. Važni su čak i prostorni odnosi u komunikaciji. Primjerice, unošenje u lice kao stil razgovora može biti vrlo neugodan. Istraživanja su pokazala da osobe često izbjegavaju one koji ne poštuju tuđi osobni prostor. Stoga, treba voditi računa da se prilikom razgovora poštuje razmak od oko 90 centime-

tara. Istovremeno, korištenje osobnog prostora je neverbalno ponašanje koje uvelike varira među kulturama. Razlikujemo nekoliko zona, od intimne zone do 45 cm u koju pristup imaju samo odabrani, osobne zone rezervirane za članove obitelji i prijatelje do 1.20m, te socijalne zone predviđene za društvene i poslovne odnose koja obuhvaća prostor od 1.2m do 3m udaljenosti, te zaključno javne zone predviđene za susret s nepoznatim pojedincima na više od 3m. Općenito, neverbalna komunikacija zahvaća sve aspekte društvenog života, jer je snažnija, neposrednija, manje kontrolirana i namjerna, te iako više govori o osobi, ponekad je višeznačna stoga ju treba pažljivo detektirati uvažavajući niz elemenata istodobno. Uz govor riječima, komuniciramo i šaljemo određene poruke i drugim načinom svojim tijelom, licem, načinom oblačenja ili tonom glasa. Ponekad koristimo samo neverbalne poruke, npr. pljeskanje rukama, odmahivanje glavom ili udaranje vratima, kako bismo prenijeli svoje misli i osjećaje u nekoj situaciji. Osobe su često nesvjesne svoje neverbalne komunikacije, dok neverbalne poruke drugih lakše uočavaju i prepoznaju ponekad i kao značajnije nego verbalne. Ponekad na osnovu neverbalne komunikacije stvaramo Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju mišljenje i onda kada nismo svjesni da smo je interpretirali, npr. nešto nam je čudno kod nekoga ili imamo osjećaj da s njim treba biti na oprezu, ali ne identificiramo o čemu se točno radi, zbog čega imamo takav osjećaj, koji se često javlja kao “osjećaj u trbuhu”. Stoga, verbalna je komunikacija uglavnom usmjerena na davanje informacija, a neverbalnom se uglavnom prenose osjećaji ili stavovi. Međutim, kako točno interpretirati neverbalnu komunikaciju? Niti jedan neverbalni znak nema univerzalno značenje, stoga treba biti pažljiv pri interpretaciji. Treba se usmjeriti na više neverbalnih znakova kako bi se vidjelo slažu li se međusobno, te pratiti i ono što ljudi govore i ono što pokazuju. Ako se govori jedno, a radi drugo, neverbalni znak je obično točniji jer nad njim imamo slabiju kontrolu, stoga treba voditi računa o situaciji i kontekstu. Mnogi znakovi i obilježja kojima učenici stječu dojam o učiteljevoj kompetentnosti ili karakteristikama rezultat su opažanja neverbalnih znakova. Iskustvo pokazuje da u razredu postoji niz neverbalnih podražaja koji imaju dubinski utjecaj na razredno ozračje, raspoloženje, akademsko postignuće i stavove učenika prema učenju, školi i učitelju. Istovremeno, učitelji posjeduju moćno oruđe identifikacije događaja u učionici bez ijedne izrečene riječi. Naime, verbalni znakovi nisu toliko moćni koliko neverbalni. Međutim, neverbalne je znakove teško detektirati, opisati i racionalno objasniti, posebno kada je riječima teško obrazložiti neverbalne poruke. Pokreti ili geste ruku, geste i mimike lica, tijela i drugih dijelova tijela najdojmljiviji su elementi neverbalne komunikacije koje je teško kontrolirati. Procjenjuje se da postoji više od 200.000 tjelesnih pokreta koji kod druge osobe mogu izazvati određeno značenje ili poruku (neki znanstvenici tvrde čak i više od 700.000). Primjerice, postoji 23 izražena pokreta obrvama od kojih svaki ima specifično značenje. Dakle, naša tijela određenim porukama mogu iskazati dimenzije osjećaja i ponašanja koje ne možemo kontrolirati, niti sakriti - posebno zato što ih najčešće emitiramo vizualnim putem, kojim ljudi imaju sposobnost detektirati 40

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija” najveći broj informacija. Primjerice, o našoj osobnosti dosta otkriva način hoda, držanja ili sjedenja. Obično smo s osobama nižeg društvenog statusa ili prijateljima opušteniji. Orijentacija i držanje tijela indikativni su pokazatelj sviđanja ili odbojnog stava prema nekomu, pri čemu izravnija orijentacija iskazuje pozitivniji odnos. Pokreti tijela ili držanje sami po sebi nemaju posebno značenje, ali mogu uvelike poduprijeti ili obezvrijediti izgovorenu riječ. Ako dođe do sukoba između izgovorene riječi i neverbalnih znakova, često dolazi do nesuglasja u kojemu često prevagu o pravoj poruci ima neverbalni kontekst. Način na koji učitelj ili učenik hodaju, stoje ili sjede može utjecati na međusobnu percepciju. Učitelj koji se vuče ili je nemiran dok razgovara s učenicima vjerojatno neće biti percipiran kao staložena osoba. Slično, ukočen i premiran učitelj češće će biti doživljen kao hladna i povučena osoba. Učenik koji opušteno “leži” u klupi šalje drugačiju poruku od onoga koji sjedi uspravno i nagnut je naprijed. Geste, držanje i pokreti tijela dopunjuju ili zamjenjuju verbalni kontekst poruka. Geste mogu služiti u funkciji tijeka razgovora. Primjerice, ako učenik govori, pojedinačno kimanje glavom učitelja najvjerojatnije će izazvati pozitivnu povratnu informaciju i ohrabriti učenika da nastavi i elaborira tvrdnju. Ekman i Friesen (1969, 1976, 1978) ističu da držanje tijela zapravo oslikava općenito prihvaćanje ili stav o osobi, dok se specifične emocije neverbalno izražavaju diskretnijim, facijalnim izrazima ili pokretima tijela. Učitelji i učenici maju cijeli arsenal izraza lica kojima oslikavaju međusobne osjećaje. Hladan pogled i izraz lica, kao i osmijeh učitelja, mogu poručivati afirmativne ili negativne poruke o očekivanom učenikovom ponašanju. Istovremeno, izrazi lica su vrijedna povratna informacija, kojom učitelj može uočiti usvajaju li učenici gradivo, je li zanimljivo, prebrzo, te kako i čemu prilagoditi način predavanja. Dakle, osmijesi, mrštenje ili grimase mogu biti važan alat u komunikaciji s učenicima, koji na taj način mogu iščitati pravu poruku ili reakciju učitelja, čak i kada to nastavnici ne žele. Kontakt očima, primjerice, posebno kvalitetno može opisati otvorenost osobe prema komunikaciji. Kada učitelj postavi pitanje, učenici koji znaju odgovor će općenito gledati prema nastavniku, dok će ga drugi izbjegavati, odvratiti ili spustiti pogled prema dolje. Vizualni kontakt s nastavnikom povezan je s kvalitetom razumijevanja gradiva kod učenika. Jecker, Maccoby i Breitrose (1964) detektirali su da učitelji koji bolje prepoznaju vizualne poruke i reakcije kod učenika postižu Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju bolje razumijevanje gradiva kod učenika. Breed, Christiansen i Larson (1972) ističu da vizualni kontakt s nastavnikom povećava pozornost, što zauzvrat rezultira boljim ocjenama. Iako postoji predrasuda da djeca koja lažu izbjegavaju kontakt očima, istraživanja pokazuju da lažljivci i varalice često upravo zadržavaju kontakt očima kako bi podsvjesno izbjegli otkrivanje. Dakle, kontakt očima i vizualna komunikacija imaju stvarno značenje u kvaliteti održavanja dinamike nastave. Vertikalna distanca između govornika često je znak dominacije ili subordiniranosti na društvenoj ljestvici. Implikacije u razredu su također značajne, jer učitelji koji rade s mlađom djecom trebaju uvažiti činjenicu da će učenici lakše komunicirati s nastavnikom s kojim su u ravnopravnom položaju. Isto tako, autoritarni će učitelji ovu činjenicu iskoristiti za stjecanje prednosti nad učenicima. Dodir u nastavi je izuzetno važan. U međuljudskoj komunikaciji dodir je ključan element prenošenja emocionalne podrške, ohrabrenja i poticaja. Naravno, u radu s djecom dodir kao oblik neverbalne komunikacije je posebno osjetljiva tema - učitelj koji naruši osobni prostor i dotakne, udari ili zgrabi učenika, može izazvati negativne posljedice, sramoćenje i dugoročnu odbojnost. Međutim, potapšati dijete po ramenu ili ga pomilovati po glavi učenicima može biti vrijedan indikator pozitivne reakcije učitelja. Neki su istraživači (Kleinfeld, 1975) utvrdili da učitelji koji se često smiju, dodiruju učenike i bliski su im prostorno, s mlađim učenicima postižu bolju obrazovna postignuća. Mlađim učenicima dodir igra posebno važnu ulogu kojom stječu osjećaj pripadnosti, sigurnosti i razumijevanja. Kroz dodir stječu informacije o okolini, pa će često htjeti dodirnuti učiteljevu kosu, kožu ili tijelo - važno je da učitelj dječje ponašanje ne prosuđuje prema standardima odraslih, te posebno vode računa o kulturološkim posebno42

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija” stima i razlikama među učenicima. Sa starijim učenicima, posebno adolescentima, takva se ponašanja zbog pitanja seksualnog razvoja mladih izbjegavaju i smatraju neprimjerenim, iako se rukovanje i tapšanje po ramenu pokazuju učinkovitim. Prostorni odnosi ili proksemija u komunikaciji također je izuzetno važna za školski kontekst. Teritorijalnost kao karakteristika predstavlja potrebu osiguravanja sigurnog prostora koji štitimo od mogućih uljeza. Kršenje teritorijalnih pravila tako može izazvati brojne nesporazume u razredu, kao i agresivno ponašanje. Osobni prostor, s druge strane, nema čvrstu ili izraženu geografsku ili prostornu utemeljenost. Osobni prostor vezan je uz pojedinca i može se širiti ili smanjivati ovisno o situaciji. Odrastanjem, učenici uče reagirati na kršenje njihovog osobnog prostora, što učiteljima može postavljati poseban izazov. Učionica je ograničen prostor, u kojemu prostorni raspored i korištenje tog prostora mogu utjecati na kvalitetu komunikacije. Prema istraživanjima, raspored sjedenja u obliku potkove (U) omogućava veće sudjelovanje i slobodu učenika. Jedno istraživanje pokazalo je da izgled učionica također odašilje komunikacijske porukeprva, “lijepa” učionica bila je skladno Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju uređena, čista i atraktivna, ali s prigušenim osvjetljenjem. Druga, “ružna” učionica bila je prljava i zapuštena, ali je imala izvrsno osvjetljenje. U obje učionice učenici su proveli u interakciji oko pola sata. Na kraju su premješteni u treću učionicu koja je bila osrednje atraktivna. Ispunili su upitnike u kojima su odgovarali na pitanja o kvaliteti interakcija, te bi li se vratili iznova u istu učionicu radi budućih susreta. Rezultati su pokazali dramatične razlike, jer su isti učenici u “lijepoj” učionici “uživali u iskustvu”, “svidjeli su im se sugovornici” i “s veseljem bi prihvatili nove susrete”, dok su isti učenici iz “ružne” učionice “osjećali odbojnost” prema sugovornicima, “nisu uživali” i “ne bi se vratili iznova” razgovarati. Dakle, prilagodba rasporeda sjedenja, izgled zidova i prostora, bogatstvo poticajnih predmeta, boje, mirisi i ozračje koje vlada u učionici mogu uvelike promijeniti kvalitetu socijalnih odnosa i komunikaciju, ali i akademska postignuća učenika. Odjeća nastavnika i učenika također je važan neverbalni element komunikacije u razredu. Odjeća identificira naš spol, socioekonomski status ili društveni položaj, naobrazbu, etničku pripadnost, raspoloženje, klimatske uvjete, ali i povijesno razdoblje. Većina empirijskih istraživanja potvrđuje da skladno i dobro odjevene osobe postižu značajno veću razinu prihvaćenosti od onih koji to nisu, pri čemu povećavaju i osobnu te interpersonalnu učinkovitost, a neki čak tvrde da postoji veza između akademskog postignuća učenica i društvene prihvatljivosti njihove odjeće. Odjeća učitelja treba odražavati zadaću

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija” nastavnika u školi, a dobro je slijediti pravilo univerzalnog modela za što veći broj učenika, koji je usklađen s društvenim i akademskim bontonom i pravilima. Zanimljivo je da učenici o svojim učiteljima oblikuju dugoročne stavove veća nakon 30-tak sekundi prvog kontakta. Allport (1989, 1993) je zapisao da već nakon najkraće vizualne percepcije počinje složen mentalni proces koji za posljedicu ima procjenu spola, dobi, nacionalnosti, profesije i socijalnog staleža strane osobe, pri čemu se oblikuju i predodžbe o temperamentu, podrijetlu, ljubaznosti i integritetu. Sve navedeno dopunjavaju i odjeća, nakit, naočale ili šminka. Recimo, postoji jednostavna logička veza zašto se ljude koji nose naočale doživljava inteligentnijima - osobe koje nose naočale vjerojatno pate od posljedica slabljenja vida, koje su rezultat dugogodišnjeg naprezanja očiju čitanjem, stoga je osoba koja mnogo čita vjerojatno vrlo upućena i inteligentna. Nešto starija istraživanja pokazala su da učenici osobe koje nose naočale vrednuju kao inteligentnije i poduzetnije, dok ih se danas kulturološki više veže uz zatvorenost, šeprtljavost i religioznost. Tjelesni izgledi privlačnost isto su zanimljiva neverbalna sastavnica komunikacije, jer istraživanja pokazuju da je tjelesna privlačnost pozitivno povezana s učinkovitošću utjecanja na stavove publike, uspjehom govornika i (u obrazovnom kontekstu) prosječno višim akademskim postignućem. Međutim, stereotipi koji vladaju o privlačnim ili neprivlačnim, inteligentnim ili drugim osobama u razrednom okruženju trebaju biti vrednovani posebno oprezno, pri čemu učitelji moraju osvijestiti dimenzije osobne jednadžbe, halo efekta i drugih subjektivno uvjetovanih elemenata prosudbe učenika koji mogu snažno utjecati na odgojno-obrazovna postignuća učenika.

Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju

Kvalitetna komunikacija u obitelji i školi

Na često postavljano pitanje o tomu može li, i koliko, kvalitetna komunikacija potaknuti kvalitetnije odnose u obitelji i razvoj djeteta, nije lako jednoznačno odgovoriti. Istraživanja, međutim, pokazuju kako postoji stil poželjne i nepoželjne komunikacije roditelja i učitelja s djetetom. Razvojno-poticajni i podržavajući roditeljski postupci najčešće su vezani uz pričanje, pjevanje i igranje, odnosno način kojim se roditelji bave djetetom, a koji snažno utječe na njegov razvoj. Naime, poticanje znatiželje i učenja te razvijanje osjećaja emocionalne sigurnosti pomaže djetetu razviti vlastite potencijale. Zajedničke ugodne aktivnosti i igra pospješuju djetetov kognitivni i socio-emocionalni razvoj, baš kao i roditeljsko vođenje pri susretu s novim situacijama, koje dijete uči razumjeti i primjereno reagirati na izazove i nepoznanice iz socijalne okoline. Istraživanje UNICEF-a provedeno u Hrvatskoj tijekom 2012. g. na uzorku od 1621 roditelja pokazalo je intrigantne rezultate. Kada je riječ o šestomjesečnoj djeci, većina roditelja igra se sa svojom šestomjesečnom bebom barem pola sata dnevno. Svaki drugi roditelj svakodnevno gleda slikovnice sa svojom bebom, a četiri od pet roditelja joj svakoga dana pjeva ili recitira. Kod jednogodišnje djece, tri od pet roditelja svakodnevno sa svojim jednogodišnjim djetetom čita slikovnice i igra se različitim predmetima, a još više roditelja (tri od četiri) jednogodišnjaku svakodnevno pjevaju, recitiraju ili s njim plešu. Kod trogodišnje djece, svaki drugi roditelj jednom ili više puta dnevno se igra, čita ili pjeva svom trogodišnjaku. Međutim, u tjednu koji je prethodio istraživanju, oko 2800 trogodišnjaka i 5600 predškolaca nije doživjelo da im roditelj pročita priču. Posebno su istaknuti pokazatelji o tomu da oko 1600 jednogodišnjaka, oko 800 trogodišnjaka i oko 400 šestogodišnjaka nema niti jednu slikovnicu! Poznato je, naime, da priče imaju čudesnu moć, a zajedničko čitanje s djecom potiče bliskost, razumijevanje osjećaja, prihvaćanje različitosti, potiče pamćenje, razmišljanje i govor. Nepoželjni roditeljski postupci zabilježeni u istraživanju su vikanje, čupanje, udaranje. Tjelesno nasilje i kažnjavanje kao oblik odgojne represije dokazano štete razvoju djece, iako 12% roditelja u istraživanju misli da je tjelesno kažnjavanje potrebno za pravilan odgoj! 46

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija” Osim, toga, 66% roditelja smatra da će se tjelesno kažnjavanje najbolje zaustaviti tako da se roditeljima pomogne oko njihovih problema, pa da se zbog svojeg nezadovoljstva ili iscrpljenosti ne iskaljuju na djeci, dok 50% roditelja smatra da je potrebno roditelje savjetovati kako odgajati djecu bez batina. Kada je riječ o oblicima verbalne agresivnosti, kod šestomjesečne djece, 20% roditelja jednom ili više puta tjedno viče na šestomjesečno dijete, a 20% roditelja jednom ili više puta tjedno bebu udari ili počupa. Kod jednogodišnje djece oko 20% roditelja viče na svog jednogodišnjaka, a svaki osmi jednogodišnjak u tjedan dana doživi udarac ili čupanje jednom ili više puta. Kod trogodišnje djece, 80% roditelja viče na svoje trogodišnjake, a svaki treći trogodišnjak u tjedan dana doživi udarac ili čupanje jednom ili više puta. Kod šestogodišnje djece, 20% roditelja udarilo je svog šestogodišnjaka jednom ili više puta u tjedan dana. Dakle, pitanje komunikacije kao osnovnog modela odgoja i usmjeravanja ponašanja djeteta, kojime se može izbjeći ili ublažiti posljedice nasilnih odgojnih metoda, nameće se kao prvorazredan izazov. Svakodnevni dijalog između djece i roditelja svodi se najčešće na teme o školi, novcu i slobodnom vremenu, a sve se manje govori o osjećajima, problemima i emocijama koje nas muče. Najveći krivci za takve površne razgovore su manjak slobodnog vremena, te televizija i računalo koje u sve većoj mjeri zauzimaju našu pažnju. Upravo je kvalitetna komunikacija u kojoj roditelji i djeca izmjenjuju misli i osjećaje jedan od temeljnih odgojnih metoda kojima djeci pokazujemo podršku, ljubav i razumijevanje. Nije istina da djeca ne vole razgovarati sa roditeljima. Ona to rade ako se osjećaju uistinu shvaćenima i poštovanima. S druge strane, ukoliko dijete kroz razgovor osjeti da ga je roditelj napao, zaprijetio, ponizio ili mu propovijeda, povući će se u sebe i postoji veliki rizik da više neće htjeti razgovarati. Uz povlačenje u sebe, posljedice nekvalitetne, odnosno agresivne komunikacije mogu biti i manjak samopouzdanja, osjećaj da se razgovorima ne može išta postići, potiskivanje svojih potreba i osjećaja te laganje ili prešućivanje problema. Kvalitetna komunikacija zahtijeva trud, vrijeme i ulaganje energije roditelja i odgajatelja. Prije svega, potrebno je odvojiti vrijeme za sebe i svoje dijete. Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju Kada je taj preduvjet ispunjen, potrebno je pronaći vrijeme kada su roditelji i djeca opušteni i raspoloženi. U takvom trenutku izbjegavajte gledanje televizije ili računala te se usredotočite na razgovor. Budite spremni na razgovor i naučite aktivno slušati sugovornika. Pokušajte zaboraviti na sve druge brige, te slušati svoje dijete ne prekidajući ga. Ostvarite kontakt očima, gledajte dijete u oči te razmišljajte o čemu govori. Nastojte održavati dinamiku i tempo “komunikacijskog plesa” usklađivanjem reakcija prema sugovorniku, ili postavljanjem kratkog pitanja ako vam nešto nije jasno, nastojeći ne prekidati izlaganje djeteta. Poslušajte do kraja te svakako izbjegavajte optuživanje, napadanje, ponižavanje i sklonost dominaciji koji kod djeteta izaziva osjećaj povrijeđenosti, poniženosti, straha i potrebe za obranom čime takav razgovor najčešće završi svađom. Redovito započnite komunikaciju zapitujući dijete o osjećajima i mislima, te umjesto svakodnevnog pitanja: “Kako je bilo u školi?” zapitajte dijete o tomu kako se osjećalo u školi, te usmjerite svoja pitanja na djetetove reakcije i raspoloženje. Koristite se asertivnom komunikacijom - način komunikacije u kojem se poštuje sugovornik, a svoja prava se ostvaruju bez ugrožavanja drugih. Takav način komunikacije najbolje se postiže slanjem JA poruka (Kad ti..., ja se osjećam..., zato jer...). Na taj način ne ponižavate i ne optužujete, već pokazujete osjećaje koje je u vama izazvalo takvo ponašanje, čime dijete bolje shvaća vas i težinu emocija koje je izazvalo. Ukoliko se radi o nekom ponašanju koje dijete nije smjelo učiniti, smireno i jednostavno prvo istaknite pozitivne stvari, a zatim objasnite sve negativne posljedice koje su se mogle dogoditi te odrediti primjerenu kaznu za takvo ponašanje (Kada hvališ, hvali javno! Kada kudiš, kudi nasamo!). Tijekom takvog razgovora, kada vam dijete povjerava svoj problem za koji zna da će vas razljutiti, pokušajte ga ne napadati kako bi vam i sljedeći put iznio svoje probleme i kako bi vaš odnos bio iskren i korektan. Kvalitetnom komunikacijom upoznajete svoje dijete, odgojno djelujete na njega te zajednički formirate stavove i vrijednosti. Nikako nemojte zaboraviti da ste VI najvažniji uzor i model svome djetetu te da ono uvijek uči od vas, a posebno kroz razgovor i neverbalnu komunikaciju. Naime, komunikacija u obitelji regulira odnose istog i drugačijeg, sličnog i različitog, individualnog i zajedničkog, svega što međusobno povezuje 48

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija” i razdvaja- u prisilnoj komunikaciji svi moraju misliti i osjećati isto, a u slobodnoj i različito. U obitelji, školi i razredu prisilno zajedništvo odraz je nekvalitetne komunikacije. Unutar prisilnog zajedništva s ugroženom autonomijom imamo prividnu suradničku komunikaciju u kojoj se uredno “dogovaramo”, ali ništa ne ostvarujemo, na sve pristajemo, ali se toga ne držimo. Stoga se valja zapitati- zašto nas djeca izbjegavaju i lažu? Da bi se osjećali slobodno i neugroženo, moraju li od roditelja bježati ili im lagati? Radi se o djeci u adolescenciji, u doba borbe za autonomiju vlastite ličnosti, kada su posebno osjetljiva na ograničenja, ali i „dirigiranja” odozgo. U našim se obiteljima djeca često osjećaju ugroženo i sputano, pa moraju bježati ili lagati, odnosno izbjegavati suočavanje i komunikaciju s osobama od autoriteta. Jačanjem privrženosti, slobode i neugroženosti smanjuje se izbjegavanje i neiskrenost, dok smanjivanjem slobode i neugroženosti jačaju izbjegavanje i neiskrenost! Atmosfera slobode i uvažavanja je jedina garancija slobodnog obiteljskog jedinstva uz također slobodnu i uvaženu autonomiju i individualnost djeteta. Neiskrena i iskrena, nerealna i realna komunikacija zapravo označavaju razlike između usuglašenosti ili neusuglašenosti njezinog verbalnog i neverbalnog, sadržajnog i odnosnog dijela. U iskrenoj komunikaciji govorimo što mislimo, osjećamo i tako se ponašamo, a u neiskrenoj jedno govorimo, drugo mislimo, treće osjećamo, a na četvrti se način ponašamo. Slobodna komunikacija u obitelji podrazumijeva očuvanje individualne neugroženosti, otvorenu komunikaciju bez potrebe za neiskrenošću i izbjegavanjem. Možemo komunicirati na različite načine, govoriti što stvarno mislimo, osjećamo i želimo, uz osjećaj neugroženosti i prihvaćenosti, odnosno međusobno iskrenu razmjenu misli i potreba. Prisilna komunikacija, međutim, znači visoki stupanj individualne ugroženosti bez međusobne iskrenosti i stvarnog prihvaćanja, Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju jer nikoga unutar obitelji nismo slobodno izabrali, životno i emocionalno smo ovisni o članovima obitelji, te smo u obitelji manje jer to želimo, a više jer to moramo. Konačno, obiteljsku interakciju obilježava međusobno izbjegavanje i neiskrenost. Komunikacija neugroženosti u obitelji isključuje potrebu neiskrenosti i izbjegavanja, jer samo slobodni osjećamo se neugroženi, samo neugroženi smo iskreni, a samo iskreni i neugroženi se ne izbjegavamo. Obitelj bi trebala biti oaza naše sigurnosti, slobode i neugroženosti te je samo kao takva osnova zdravog i uspješnog razvoja djeteta. Djeca, ovisna o obitelji, prisiljena su u njoj biti i komunicirati s jačima i moćnijima, osjećaju se ugrožena. Međutim, to ne smiju pokazati, stoga moraju glumiti slobodu, zadovoljstvo i sigurnost. Kada su izložena ugrožavajućim porukama roditelja i drugih odraslih, djeca se povlače u sebe i glume suprotna raspoloženja s ciljem izbjegavanja novih nepoželjnih reakcija okoline. Izbjegavanje je nužna karakteristika prisilne komunikacije, jer neslobodna djeca osjećaju ugroženost, pa samim time ne mogu biti iskrena. Neiskrenost posljedično vodi obijanju poslanih komunikacijskih poruka, kao i njihovih pošiljatelja i prenositelja, stoga ih djeca nužno izbjegavaju. Izbjegavajućim ponašanjem, djeca razvijaju svojevrsnu “zonu sigurnosti” oko sebe - kada se osjećaju ugroženo, ta se zona povećava i dodatno učvršćuje te je sve manje propusna za druge. Razvijanje nekoliko takvih zona unutar obitelji, koje mogu utemeljiti i roditelji, a ne samo djeca, vodi kasnijem nastanku “mrtvih brakova i obitelji” koje se održavaju samo i jedino preko svojih ekonomsko-socijalnih funkcija, bez stvarnog unutarnjeg funkcioniranja - u njima se spava i jede, pere i odmara, ali ne razgovara, surađuje niti susreće. Budući da je nemoguće ne komunicirati (Watzlawick!), pogotovo u dugom prisilnom odnosu u kojemu smo ne zato jer želimo, nego jer moramo, preostaje nam ili popraviti međusobne odnose ili nekvalitetno komunicirati. Prihvaćanje i iskrenost u prisilnoj i ugrožavajućoj atmosferi poremećene i nekvalitetne obitelji je neostvarivo. Zaključno, valja iznova naglasiti kako je ključan preduvjet uspješne te kvalitetne komunikacije u odgoju strpljenje, trud i neprestana vježba s ciljem utemeljenja sustava predvidljivih i poznatih postupaka u rješavanju složenih odgojnih problema.

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija”

VI.

VJEŽBA PREPOZNAVANJA NEVERBALNIH ZNAKOVA I KOMUNIKACIJSKIH PORUKA Povežite govor tijela i neverbalno značenje!

LICE I GLAVA

RAMENA I TORZO

RUKE I DLANOVI

NOGE I STOPALA

izgled i položaj obrva, spuštena ramena, nagnutost trupa naprijed ili nazad, prekrižene ruke, prekrižene noge, blago raširene noge, stopala uvučena, jedno prema drugom, rukovanje, geste rukama

položaj i pokreti glave (kimanje, naginjanje, podizanje i spuštanje), raširene ruke, pokreti kažiprstom, rumenilo obraza, premreženi prsti, znojenje, grickanje usne

širina i pokreti očiju, boja obraza i nosa, osmijeh, izgled i položaj usta i usana, tapkanje stopalima

izrazi lica, vrtnja prstiju zgrbljenost leđa i uvučene usne, proširene zjenice, uvučenost prsa, znojni dlanovi, napućene usne, ruke iza leđa

POKUŠAJTE RAZVRSTATI ZNAKOVE! KAKO PREPOZNATI LAŽLJIVCA

KAKO PREPOZNATI VARALICU / PRELJUBNIKA

__ promjena stila odijevanja i povećana briga o vlastitom izgledu __ osoba izbjegava kontakt očima i odvraća pogled __ iznenadno skrivanje mobitela ili osobnih stvari, koje prije nije bilo karakteristično __ osoba češće trepće prigodom kontakta očima __ osoba općenito ulaže više vremena i truda u vlastiti izgled, prezentaciju i stil ponašanja __ osoba se rumeni u obrazima (oprez- možda je sram, a ne krivnja!) __ osoba u razgovoru često spominje točno određeno ime ili osobu bez jasnog razloga __ iznenadna promjena stila ponašanja i dotadašnjih uobičajenih navika __ osoba izbjegava razgovor o određenim temama ili osobama __ osoba iskazuje neprirodan i neprikladan osmijeh kojim se trudi ostaviti pozitivan dojam

__ osoba pokriva usta, dotiče bradu, vrat ili glavu __ osoba nervozno tapka nogama ili hoda dok komunicirate __ izbjegavanje razgovora o osjetljivim pitanjima ili romantičnoj vezi __ osoba zuri izravno u vaše oči i održava kontakt __ osoba tijekom razgovora naglo mijenja temu i prelazi na druga nevezana pitanja __ osoba gleda prema dolje dok razgovara __ osoba počinje odlaziti u teretanu, vježbati ili mijenjati dotadašnje navike __ osoba se općenito ponaša nevjerodostojno ili neuobičajeno __ osoba skriva ruke od pogleda, u džepovima ili iza leđa __ osoba će se igrati s predmetima koje drži (ručna torba, narukvica, mobitel ili kosa) kao nesvjesnom preprekom

Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju

VII.

VJEŽBA PREPOZNAVANJA NEVERBALNIH ZNAKOVA I KOMUNIKACIJSKIH PORUKA

Pokušajte prepoznati ili definirati neverbalne poruke sudionika prikazane na slikama

7 52

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija”

LITERATURA 1. Allport, D.A. (1989). Visual attention. InM.I. Posner (Ed.), Foundations of cognitive science (pp. 631–682). Cambridge, MA: MIT Press. 2. Allport,D.A. (1993). Attentionandcontrol.Havewebeenasking thewrongquestions?A critical review of twenty-five years. In D.E.Meyer & S. Kornblum(Eds), Attention and performance XIV: Synergies in experimental psychology, artificial intelligence, andcognitive neuroscience (pp. 183–218). Cambridge, MA: MIT Press. 3. Beattie, G. (2004). Visible Thoughts: The New Psychology of Body Language. Routledge. 4. Bondy, E., Ross, D. D., Gallingane, C., & Hambacher, E. (2007). Culturally responsive classroom management and more: Creating environments of success and resilience. Urban Education, 42, 326–348. 5. Brajša, P. (1991): Komunikacija u obitelji. Socijalna psihijatrija, 19:161-168 6. Brajša, P. (1991).: Interpersonalna komunikacija u obitelji. Defektologija 29(2): 117-125 7. Breed, G., Christiansen, E., & Larson, D. (1972). Effect of lecturer’s gaze direction upon teaching effectiveness. Catalog of Selected Documents in Psychology, 2, 115. 8. Ekman, P., Friesen, W. V., (1969): A Repertoire of Nonverbal Behavior:Categories, Origins, Usage and Coding.”Semiotica, Vol. 1, pp. 49-98. 9. Ekman, P., & Friesen, W. V. (1976). Measuring facial movement. Journal of Environmental Psychology, 1, 56-75.

Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju 10. Ekman, P., & Friesen, W. V. (1978). The Facial Action Coding System. Palo Alto, CA:Consulting Psychological Press 11. Furrer, C., & Skinner, E. (2003). Sense of relatedness as a factor in children’s academic engagement and performance. Journal of Educational Psychology, 95(1), 148–162. 12. Hart, S.; Kindle Hodson, V., (2006). Respectful Parents, Respectful Kids: 7 Keys to Turn Family Conflict into Cooperation. Puddledancer Press. p. 208. ISBN 1-892005-22-0. 13. Hart, S.; Kindle Hodson, V., (2004): The Compassionate Classroom: Relationship Based Teaching and Learning. Puddledancer Press. p. 208. ISBN 1-892005-06-9. 14. Jecker, Jon; Maccoby, Nathan; Breitrose, Henry S.; Rose, Ernest D., (1964), Teacher accuracy in assessing cognitive visual feedback from students. Journal of Applied Psychology, Vol 48(6), 393-397. doi: 10.1037/h0041971 15. Kunczik, M., Zipfel, A., (2006): „Uvod u znanost o medijima i komunikologiju“, Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb 16. Lasley, M., (2005): Difficult Conversations: Authentic Communication Leads to Greater Understanding and Teamwork. Group Facilitation: A Research and Applications Journal, Number 7 17. Mehrabian, A. (1972). Nonverbal communication. Aldine-Atherton, Chicago, Illinois. 18. Neill, S., (1994): „Neverbalna komunikacija u razredu“‘, Educa, Zagreb Rosenberg, M., (1999): Nonviolent Communication, A Language of Compassion, PuddleDancer Press, Del Mar, CA 19. Pease, A., Pease, B, (2008): „Velika škola govora tijela“, Mozaik knjiga, Zagreb 20. Rosenberg, M. B.; Eisler, R., (2003): Life-Enriching Education: Nonviolent Communication Helps Schools Improve Performance, Reduce Conflict, and Enhance Relationships. Puddledancer Press. p. 192. ISBN 1-89200505-0. 21. Wilson, B. L., & Corbett, H. D. (2001). Listening to urban kids: School reform and the teachers they want. Albany: State University of New York Press.

Komunikacija s djecom i mladima

Udruženje “Društvo ujedinjenih gradanskih akcija” 22. Trimboli, A., Walker, M., (1987). Nonverbal dominance in the communication of affect: A myth? Journal of Nonverbal Behavior, 11(3), 180-190. 23. UNESCO’s Programme of Action, Culture of Peace and Non-Violence: A vision in action, 2013, UNESCO 2013, Paris, France; dostupno na: http://unesdoc.unesco.org/images/0021/002177/217786e.pdf

Doc. dr. sc. Goran Livazović

Razvoj djece u virtualnom okruženju Izvori literature s interneta: • http://nonverbal.ucsc.edu/ • http://www.govor-tijela.com/ • http://en.wikipedia.org/wiki/Nonverbal_communication • http://www.helpguide.org/mental/eq6_nonverbal_communication. htm • http://www.mindtools.com/pages/article/Body_Language.htm • http://www.andrews.edu/~tidwell/bsad560/NonVerbal.html • http://www.spring.org.uk/2007/05/busting-myth-93-ofcommunication-is.php • http://online.wsj.com/news/articles/SB1000142405297020386320457 4348493483201758 • http://www.hrepic.com/Teaching/GenEducation/nonverbcom/ nonverbcom.htm • http://www.cnvc.org/ • http://www.nonviolentcommunication.com/index.htm • http://www.nonviolentcommunication.com/aboutnvc/parenting.htm • http://www.ayahuasca-wasi.com/english/articles/NVC.pdf • http://www.drlwilson.com/articles/nonviolent_communication.htm • http://www.nvc.org.nz/ 56

Komunikacija s djecom i mladima

ZADNJA UNUTRAÅ NJA KORICA