Neprikladan nsk

1

2

Gdje sam? Što se događa?

Boli me svuda...

Onda se sjetim.

Ne. Tjeram oči da se otvore.

Ne vidim. Mračno je. Vid mi je zamagljen. Krv. Mogu osjetiti kako mi se slijeva u oči.

Ne vidim ništa.

Ne vidim nju.

Zadržavam dah, osluškujem... Čekajući zvuk koji će mi reći gdje je ona.

Ništa.

Pokušavam izgovoriti njezino ime, ali to boli.

Tako jako boli.

Pluća mi gore… Stomak mi je u plamenu... Krvarim...

Moram se pomaknuti. Naći pomoć.

Pokušavam ispružiti ruku, ali sve što osjećam je vlažna zemlja na kojoj ležim.

Polako pomičem prste okolo, pokušavam pronaći nešto da se uhvatim, da mi pomogne dići se, ali nema ništa.

Prisiljavam se otvoriti oči, brzo trepćem, pokušavam razbistriti vid, ali to ne pomaže.

Trljam stražnjim dijelom ruke preko svojih očiju, čistim ih od krvi i suza, konačno, vidim.

Okrećem glavu u stranu.

Ona je tamo.

I ne pomiče se. Njena nekad lijepa ružičasta haljina sada je pokrivena krvlju i blatom, podignuta je otkrivajući je.

Ne. Stišćem jako zube, bijes izbija iz mene.

Dovučem se do nje. Bol sijeva kroz moje tijelo. Pritišćem slabu ruku uz svoj stomak.

Ruka mi je klizava preko stomaka.

Vlažna. Tako vlažna. I hladna.

Jako krvarim. Ali to nije važno. Moram samo doći do nje. Moram znati da je ona dobro.

3

Mora biti dobro.

Dolazim dušo. Izdrži.

Dolazim do nje.

Oči su joj otvorene. I prazne.

“Ne... dušo... ne.” Čisti bijes me obuzima i ispuštam životinjski zvuk.

Srušim se pored nje. “Ja... ž-žao mi je.” Povlačim njezinu haljinu dolje i pokrivam je.

Vid mi se opet magli.

Srce mi usporava.

Bolno je disati i kada dišem, imam osjećaj kao da pijem vodu.

Umirem.

Zatvaram oči i posežem za njezinom rukom. Uzimajući je, savijam prste oko njezinih.

Koraci. Teški koraci dopiru kroz grmlje.

Zatim, čujem njuškanje. Životinja. Pas možda?

“Upomoć…” Grakćem, pokušavajući izbaciti svoj glas najglasnije što mogu. Ali čak ni mojim vlastitim ušima to nije dovoljno.

Nema odgovora.

Koristeći svu preostalu snagu, prisiljavam svoj glas. “Upomoć!”

Koraci zastaju.

“Ima li koga tamo?” reče muški glas.

Da. “Upomoć… molim vas…”

Koraci započinju opet, kreću se brže, dolaze bliže. Čujem šuštanje lišća iz grmlja koje nas okružuje i onda: “Isuse Kriste!”

Hvala Bogu. Čovjek se spušta na koljeno pred mene. Pas mi liže lice.

“Hank, prestani. Moram samo svezati svog psa. Vraćam se odmah nazad.”

“Ne! Ne… odlazite. Pomozite… njoj… molim vas,” Pročišćavam grlo, krv mi se slijeva niz grlo dok paničarim.

On odlazi, ali vraća se sekundu kasnije. “Vratio sam se. Pokušaj ne pričati.”

Ignorirajući ga govorim: “Pomozi… joj.”

Možda nije zaista umrla.

Može ju pokušati oživjeti… napraviti reanimaciju…

Osjećam kako se pomiče preko mene da dođe do nje. “Draga… možeš li me čuti?”

Tjeram se otvoriti oči, okrenuti glavu.

Provjerava joj vrat tražeći otkucaje srca.

4

Zašto ja to nisam napravio?

Te sekunde dok sam ga gledao, čekao… činile su se kao sati.

Njegov izraz se spušta, oči mu se zatvaraju s tužnim uzdahom.

I potvrđuje ono što sam već znao da je istina.

Umrla je.

Srce mi se cijepa i krvari zajedno s ostatkom mene.

“Da li je ona…”

“Pokušaj ne govoriti. Izdrži za mene, da? Možeš li napraviti to? Ovog trena zovem hitnu pomoć.” On telefonira. “Da, ovo je hitan slučaj. Molim vas budite brzi. Dvoje djece… jedno, ne pomiče se. Mislim da nije… nema pulsa. Drugo, on je živ… govori, ali prekriven je krvlju… tako mnogo krvi…”

5

DAISY Prije 18 mjeseci “Ponovite mi opet, gdje ste bili prošle noći?”

Gledam u detektiva koji sjedi za stolom nasuprot mene. Dlanovi su mi znojni. Skupila sam prste u krilo.

Zašto mu moram ponavljati opet? Da li mi nije povjerovao prvi put kad sam mu rekla?

“Nakon što sam završila s poslom, otišla sam ravno kući i navratio je moj dečko, Jason. Bio je sa mnom cijelu noć. Pitajte ga; reći će vam.”

“Moj kolega je razgovarao s Jasonom prije nekoliko minuta.” Detektiv se naginje naprijed. Stavlja svoje podlaktice na stol i spaja ruke zajedno.

“On nam je rekao da nije bio s vama prošlu noć.”

“Molim?” riječ mi izleti iz usta ostavljajući me bez daha.

“Jason je rekao mom kolegi da je kartao sa svojim bratom i prijateljima kod svoje kuće cijelu večer i da te sinoć uopće nije vidio.”

“Ja… što? Ne razumijem…” Moje oči mahnito pretražuju sobu.

Zbunjenost i panika mi jure kroz um i tijelo. “Ne razumijem. Zašto bi Jason rekao to?”

Detektiv mi uputi čvrst pogled ne govoreći ništa.

Poližem usne. Usta su mi suha dok pokušavam govoriti, “Jason laže.

Bila sam s njim kod mene cijelu noć.”

“Može li netko drugi potvrditi to?” pita detektiv.

Jesse.

Ne… prenoćio je u kući svog prijatelja Justina. Bili smo samo Jason i ja kod kućeO Bože.

“Ne.” Ovlažim usne opet. “Ali govorim vam istinu, kunem se.” Čvrstim pogledom gledam detektiva u oči, pokušavajući uvjeriti ga da su moje riječi istinite.

Ali znam da je to uzalud. On misli da sam ja to napravila.

Teško progutam, boreći se protiv panike koja me obuzima. “Vi mislite da sam to bila ja. Vi smatrate da sam ja ukrala nakit. Ali u krivu ste. To nisam bila ja,” naglašeno izjavljujem.

Detektiv se naginje nazad u svoju stolicu. “A što bih trebao misliti Daisy? Tvoja ključ kartica je upotrijebljena za pristup trgovini nakon 6

zatvaranja, ona ista kartica koja je bila još uvijek kod tebe kad smo te priveli. Znaš kako isključiti alarm. Znaš kako isključiti nadzorne kamere.

Znaš točno gdje se nalaze vrhunski komadi nakita-” “Ali ja ga nisam uzela! Zašto bih?”

“Sama se skrbiš o bratu, zaostaješ sa stanarinom, a imaš i račune za platiti, te nepodmirene kreditne kartice. Ljudi su krali i zbog manjih stvari.”

“Ali nisam ukrala nakit! Ne bih nikada! Nisam lopov! Ne znam kako je upotrjebljena moja kartica. Možda… možda je kopirana.” Hvatam se za slamke jer ništa od ovog mi nema nikakvog smisla.

Detektiv klima glavom prema meni.

“Da,” prepirem se, “možda ju je netko ukrao i onda vratio nazad.”

“Daisy, tko?” Naginje se naprijed. “Tko bi to mogao napraviti?”

U glavi mi se komeša. I onda se uhvatim za jedinu drugu osobu koja je bila sinoć sa mnom u mojoj kući.

“Jason.” Glas mi drhti, dok suze prate moje riječi. “Jason je lagao kada je rekao da nije bio sa mnom, iako je bio. On je mogao uzeti ključ karticu, i-” “A kako je počinio pljačku kad si rekla da je bio s tobom?”

U pravu je. Provlačim prste kroz kosu, češem se po skalpu.

Sine mi ideja.

“Možda… možda ju je Jason dao nekome.” Postajem zadihana, bez daha, preplašena.

Vidim kako se detektiv okreće od mene. Gubim ga. On smatra kako sam ja to napravila. On smatra da sam ja ukrala nakit iz trgovine. Sa svog radnog mjesta. Posao koji volim.

“Možda ju je Jason dao nekome i onda vratio u moju torbu prije nego sam shvatila da je nema.”

“Daisy to je dobra teorija.” Detektiv klima glavom. “I provjerili smo tvog dečka, Jasona Doyla. Prije nekoliko godina bio je osuđen zbog krađe auta. Isto tako, ima nekoliko optužnica u svom dosjeu zbog maloljetničke krađe i naravno, znamo tko je njegov brat –” “Tako je! Damien!” Plačem. “Možda su to bili Damien i Jason zajedno!

Znam da je Damien loš dečko. Čula sam stvari o njemu –” “Svjesni smo kakav tip čovjeka je Damien Doyle,” detektiv me presiječe. “Pljačka je samo jedna od mnogih stvari u kojima je imao svoje ljepljive prste tokom godina, ali nikad nismo mogli ništa povezati s njim.

Nitko ga nikad nije otkucao.” Trlja ruku preko brade, češući se. “Gledaj Daisy, ako mi daš nešto, tada ti mogu pomoći. Možda nisi htjela ovo napraviti i bila si prisiljena. Možda ti je ideja o novcu bila predobra da bi 7

ju zanemarila. Daj mi ime osobe ili osoba koje su ti pomogle počiniti ovo, i reci mi gdje su predmeti sada. Tada ti mogu pomoći.”

On želi da mu kažem kako je to bio Damien i da sam ja bila dio te pljačke. Ali ako to napravim, to bi bila laž. Ne znam zasigurno tko je opljačkao trgovinu. U dubini duše znam da je Jason uzeo ključ karticu, ali ne mogu to dokazati. I ako kažem da je to bio Damien, tada bih priznala nešto što nisam napravila.

I išla bih u zatvor.

Dok tresem glavom, prolazim prstima kroz svoju kosu, povlačim je, oči mi zure dolje u stol.

Nemam mu što reći jer ne znam ništa, osim svoje vlastite istine.

I ja nisam lažljivica.

Bože, ne mogu vjerovati da se ovo događa.

Dok podižem oči ugledam sat na zidu. Sada je tri i petnaest popodne.

Nastava će uskoro biti gotova.

“Moj brat, Jesse. Uskoro mu završava škola. Trebala bih biti kući zbog njega. Zabrinuti će se ako nisam tamo.”

“Ne brini se. Pobrinuli smo se za Jessea.”

Kako to misli, pobrinuli su se za Jessea?

Razdvajam svoja usta kako bih ga pitala, kad se otvaraju vrata. Na njima stoji policajac u uniformi.

Detektiv se ustaje sa svoje stolice. “Vraćam se za minutu,” govori mi.

Gledam ga kroz staklenu stijenu na vratima dok razgovara s policajcem u uniformi. Njihovi izrazi lica mi ne odaju ništa o čemu razgovaraju.

Srce mi udara u prsima. Nikad nisam osjetila ovakav strah.

Vrata se otvaraju. Detektiv se vraća nazad s policajcem u uniformi koji ga slijedi.

Detektiv zauzima mjesto na stolici ispred mene dok policajac ostaje stajati. “Daisy, dok si bila ovdje, policajci su pretražili tvoj stan… i pronašli su komad ukradenog nakita.”

Ne. Ovo se ne događa.

“Nisam ništa ukrala!” Plačem, ustajem se. “Ja to nisam napravila!”

Uniformirani policajac se kreće brzo i prije nego sam bila svjesna, ruke su mi svezane iza leđa. Borim se kako bih se oslobodila, preklinjem ga da me pusti.

Tada, čujem kako detektivov glas govori, “Daisy May Smith, uhićena si pod sumnjom da si počinila krađu. Ne morate ništa reći, ali šutnja može naškoditi vašoj obrani na sudu ukoliko niste spomenuli nešto, na što ćete 8

se pozvati kasnije na sudu. Sve što učinite i kažete bit će predočeno kao dokaz.”

O Isuse. Uhićena sam. Za zločin koji nisam napravila.

Sveti užas mi se cijedi kroz svaki dio mog tijela, kao nešto što nikad nisam osjetila.

9

Današnje vrijeme Zurim u svoj odraz u malom zrcalu.

Moja dugačka smeđa kosa je svezana u konjski rep. Lice čisto, bez šminke.

Bacim pogled na svoju odjeću. Traperice i baby plava majica. Crne balerinke na nogama.

Odjeća i obuća koju sam nosila kada sam došla u zatvor.

Traperice i majica su mi malo velike. Znam da sam smršavila ovdje.

Svakodnevna upotreba dvorane i stres hoće skinuti koju kilu s djevojke.

Iako, da kažem za početak, nisam bila debela. Izgledam tako mršavo.

Mogla bih započeti nabacivanjem koje kile nazad.

“Da li si spremna?”

Okrećem se od svog odraza i pogledam u službenicu Romanu koja stoji na vratima. “Spremna sam.”

Tako spremna.

U svom cijelom životu nisam nikad na ništa bila spremnija. Jedan zadnji pogled okolo, nemam ništa za ponijeti sa sobom, napuštam ćeliju u kojoj sam provela svoju zadnju noć i slijedim ju niz hodnik.

Sinoć sam prebačena u ćeliju za otpuštanje, stoga nisam provela svoju zadnju noć u ćeliji u kojoj sam provela proteklih 18 mjeseci. Nije da sam uzrujana zbog toga. Baš naprotiv.

Jebeno sam oduševljena.

Puštaju me.

Osamnaest mjeseci sam sanjala o ovom trenutku. Odbrojavala sam minute, sate, dane… molila se da me puste na uvjetnu nakon što odslužim osamnaest mjeseci od trogodišnje kazne na koju sam osuđena.

Biti na uvjetnoj kazni podrazumijeva da ću živjeti po pravilima koje mi odredi moj socijalni radnik za uvjetnu slobodu, ali barem neću biti ovdje.

Izlazim iz ove vražje rupe.

Zadržavam olakšanje držeći ga sputanim.

Neću si dozvoliti da išta osjećam dok ne izađem odavde i vratim se u stvarni svijet.

Svijet u kojem dobivam svoj život nazad. Svijet u kojem se mogu vratiti jedinoj osobi koja mi je ikad bila važna.

Svom bratu, Jesseu.

10

Kažem moj brat, ali on je moj sin. Kada sam imala šesnaest, a Jesse šest godina, naša majka narkomanka i osoba na koju nije vrijedno trošiti dah, nas je napustila, nestala sa svim novcem koji smo imali i ostavila me samu da ga odgajam. Ali odgajam ga od kada je bio dijete jer mojoj majci je bilo stalo samo do nje, droge i bilo koga s kime se u tom trenutku ševila.

Kada je otišla, napustila sam školu i zaposlila se, radila u tvornici kako bih priskrbila novac za hranu i odjeću Jesseu i platila naše račune. Ništa glamurozno, ali je pomoglo. Jedva. Preživljavali smo. Kupovala sam jeftinu hranu i išla u supermarket malo prije zatvaranja kako bih mogla dobiti sniženu hranu, kao što su udubljene limenke jer su bile snižene.

Ponekad su bile udubljene namjerno. Kupovala sam u trgovinama rabljene odjeće. Učinila sam sve što sam mogla kako bih bila sigurna da će biti dosta novca.

Bilo je teško, ali sam se uvijek pobrinula da Jesseu bude dobro. On je bio prvi na redu.

On je uvijek na prvom mjestu.

Godinu dana sam radila u tvornici, ali sam otpuštena kada su morali smanjiti broj radnika. Bilo je, tko je zadnji došao, ide prvi. Ja sam zadnja primljena pa sam prva koja je otpuštena.

Postalo je jako teško dok nisam pronašla drugi posao. Nisam imala ušteđevine, jer nikad nije bilo viška novca za štednju.

Prijavljivala sam se za poslove, ali ih nisam dobivala jer nisam imala nikakve kvalifikacije. Primala sam državnu potporu i još sam primala Jesseov dječji doplatak od svoje mame – da, krivotvorila sam njezin potpis – ali to nije bilo dovoljno za nas oboje. I nisam mogla izravno reći socijalnim radnicima da nam treba više novca, jer da su znali da nas je moja majka napustila, oduzeli bi Jessea. A nisam ga mogla izgubiti.

Bilo je dosta teško neko vrijeme. Bilo je dana kad sam bila gladna samo kako bi Jesse mogao jesti.

Pitala bih svoju najbolju prijateljicu, Cece, za pomoć, ali morala sam to riješiti sama. Jesse je bio moja odgovornost.

Onda, sreća mi se osmjehnula i dobila sam posao na pola radnog vremena, punjenje polica u lokalnom supermarketu. Tjedan dana poslije, dobila sam posao na pola radnog vremena kao konobarica. Konobarenje je bilo navečer i mrzila sam ostavljati Jessea, ali Cece ga je pazila dok sam ja radila.

Ovo sam radila šest mjeseci dok sam se cijelo vrijeme prijavljivala za poslove na puno radno vrijeme. Konačno, dobila sam posao u luksuznoj trgovini nakitom. Jedva sam mogla povjerovati da sam dobila posao.

Mislim, razgovor za posao je dobro prošao, ali bila sam neobrazovana, a 11

mjesto je bilo lijepo. Iz nekog razloga, voditelj je vidio nešto u meni i dao mi posao.

To je bila najbolja… i najgora stvar koja mi se ikad dogodila.

Najbolji dio je novac. Bila sam plaćena bolje nego za oba moja posla na pola radnog vremena zajedno. Učila sam o trgovini u poslovanju s nakitom i to je značilo da mogu svaku večer biti doma za Jessea.

Da sam samo znala, četiri godine kasnije, da ću biti optužena za krađu nakita vrijednog stotine tisuća funti iz trgovine i da ću ići u zatvor zbog toga.

Da ću izgubiti sve.

Izgubiti Jessea.

Svoje dijete. Svoju obitelj. Želim ga nazad.

Vratiti ću ga nazad.

Ubilo me je ovih osamnaest mjeseci bez da ga vidim i razgovaram s njim.

Naša komunikacija je bila isključivo pismima. Dobro, kažem komunikacija, ali to nije baš bila komunikacija. Ja sam pisala njemu. On mi nikad nije uzvratio pismo.

Ljut je.

Jer mu nisam dozvoljavala da me posjećuje dok sam ovdje.

Mislio je da sam ga napustila.

Istina je bila, da nisam mogla podnijeti pomisao da me vidi zatvorenu.

I nisam željela da on dolazi na ovo mjesto.

Nisam dozvoljavala nikome da me posjećuje. Čak ni Cece.

Stoga, osamnaest mjeseci nisam vidjela niti pričala s nekim koga volim.

Srce mi udara, nastavljam slijediti službenicu Romanu. Čekam dok ona otključa vrata i provodi me krećući se prema prijemnom području.

Ovaj dio zatvora nisam vidjela od kada sam došla tu.

Pogledam kroz prozor. Srce mi udara u ritmu živaca i uzbuđenja.

Izlazim odavde. Dobivam svoj život nazad. Život koji je ukraden od mene.

Službenica Kendall predaje mi plastičnu prijenosnu vrećicu. “Stvari s kojima si došla,” govori mi.

Otvaram vrećicu i pogledam unutra.

Moj stari telefon koji više ne radi, korišteno sjajilo za usne, moja torbica.

Uzimam svoju torbicu i otvaram je. Unutra je ček na dvadeset funti.

Imam dvadeset funti na svoje ime.

Uzdah.

12

Uočim svoje ključeve od stare kuće na dnu prijenosne vrećice.

Dodirnem ih prstima. Ključevi mog starog doma. Doma kojeg više nema.

Suze mi bockaju oči. Otklonim ih treptajem.

“Daisy, da li si u redu?” Pita me službenica Roman.

Gutajući svoje osjećaje, klimnem glavom i spustim svoju torbicu u prijenosnu vrećicu.

“Da li znaš kuda ćeš otići odavde?”, pita me.

“Da.” Pogledam u nju. “Idem ravno u londonski ured za uvjetnu slobodu posjetiti svog socijalnog radnika za uvjetno otpuštanje…”

Zastanem pokušavajući se sjetiti njegovog imena.

“Toby Willis,” nadopuni me ona. “Toby će odrediti uvjete tvog otpuštanja i dati ti detalje o hostelu u kojem ćeš odsjesti.”

“Hoćete reći da neću odsjesti u “Ritzu”?”

Pogledam je izrazom mahnitog užasa i ona se nasmije.

“Hajde komičarko, vodimo te odavde.”

Službenica u prijemnoj sobi nas propusti. Slijedim službenicu Roman dok me vodi do vrata koja će me odvesti odavde.

Promatram, srce mi udara u prsima, dok se glavna vrata otvaraju.

Slobodna sam.

Uzimam duboki udah. Pluća puna slobodnog zraka.

Znam da zvuči glupo, ali ovdje vani zrak je drugačiji. Čišći, svježiji.

Bolji nego zrak koji sam udisala iza ovih visokih zidova koji su me držali zatvorenicom tako dugo.

Koračam svoj prvi korak prema slobodi.

“Ne želim te nikad više vidjeti ovdje,” dopire glas službenice Roman iza mene.

Okrenem se prema njoj. “Nećete me više nikad ponovno vidjeti, to je obećanje.”

Osmijeh pronalazi svoj put na njezinim grubim ustima. “Dobro. I sretno Daisy. Nadam se da će se sve posložiti za tebe.”

Da, i ja isto.

Klimnem joj glavom i okrenem se naprijed. Još jedan duboki udah i iskoračim na ulicu.

Iza mene se s treskom zatvaraju vrata. Čujem okretanje brave koja me zaključava van.

Na trenutak paničarim.

Doslovno ne znam što napraviti. Toliko dugo sam provela radeći ono što su mi govorili, da se sada osjećam kao da ne poznajem svoje vlastite misli u ovom trenutku.

Pogledam gore i dolje niz ulicu. Ljudi se kreću okolo.

13

Figura preko puta ulice zapadne mi za oko, i ne mogu si pomoći dok mi osmijeh izbija na licu.

Cece.

“Ce?” izgovorim i odjednom se gušim emocijama nakon pogleda u nju.

“Mayday!” Široko se osmjehuje.

Slušati kako me zove nadimkom, koji mi je Jesse dao kad je bio mali, ispunjava me tako dubokom boli da se bojim da nikad neće nestati.

Cece se odmakne od automobila na koji je bila naslonjena i dolazi poskakujući prema meni. Njezini tamno smeđi valoviti pramenovi, sada prošarani s ljubičastim, plešu joj oko lica, njezine velike smeđe oči raširene su od sreće.

Cece mi je izbila dah dok se sudarala sa mnom, omotavajući ruke oko mene, grleći me snažno.

Miriši na dom.

Bože, kako mi je nedostajala.

“Nedostajala si mi,” šapće Čujem emocije u njezinom glasu. Od toga mi se stežu grudi i peku oči.

Spuštajući prijenosnu torbu na pod, zagrlim je nazad. “I ti si meni nedostajala Ce.” Progutam nazad suze. “Što radiš ovdje?”

“I meni je drago da tebe vidim.” Smije se.

“Mislim” – nagnem se natrag kako bih ju pogledala u lice – “mislila sam da ćeš biti na poslu.”

“Od sada su ponedjeljci moj slobodan dan. Ali, čak i da nisu, zar zbilja misliš da ne bih bila ovdje i čekala te?” Toplo se osmjehuje. “Prošlo je previše vremena. Mrzim što mi nisi dozvoljavala da te posjetim.” Mrštenje se obruši na njezino čelo.

Izdahnem. “Znam, ali bilo je bolje tako Ce. Nisam htjela da me vidiš dok sam bila na tom mjestu.”

I nisam mogla provoditi svoje vrijeme odbrojavajući dane do njezinog posjeta. Trebala sam se fokusirati samo na brojanje dana do svog izlaska.

“I znala si da se ne slažem s tim. Nije mi bilo bitno -” “Znam,” prekinem je. Glas mi postaje oštar pa ga omekšavam. “Ali meni je trebalo da bude tako.”

Bulji u mene dosta dugo. “Da, dobro, odeš li još jednom, dolazim za tobom. Jesi li me shvatila?”

Uputim joj stisnuti osmjeh. “Shvatila sam te. Ali ja ne idem nikuda.”

I zbilja to mislim. Nikad više nikome neću biti žrtva.

Smije se. “Izgledaš dobro,” govori mi. “Jesi li sigurna da si bila u zatvoru, a ne u nekom fitness kampu?” Upućuje mi šaljivo klimanje glavom.

14

“Smiješno.” Upućujem joj slabi udarac u rame. “Koristila sam dvoranu svaki dan. Nema se što drugo raditi tamo.” Dobro, osim čitanja, gledanja televizije i obavljanja posla čišćenja koji sam imala.

“Pa sada totalno imaš tu cijelu Lara Croft stvar.” Dotakne me preko ramena vukući me za konjski rep.

“Sviđa mi se ljubičasta.” Pokazujem na njezinu kosu.

“Prošli tjedan je bila plava.” Osmjehuje se. Cece je oduvijek mijenjala boju svoje kose. To dolazi s poslom. Ona je frizer – ili bih trebala reći, stilist za frizure. Radi u jednom zbilja odličnom, luksuznom salonu u Londonu.

Skidajući svoje ruke s mojih ramena zgrabi me za ruku. “Dođi, vodimo te odavde.”

Pokupila sam torbu s poda i pustila da me vodi preko ceste prema njezinom autu.

Taman sam sjela na suvozačevo sjedalo kada se okrenula prema meni, grizući svoju usnu s nervoznim pogledom u očima.

“Napravila sam nešto… za što se nadam se ćeš se složiti.”

“Ovisi. Zadnje iznenađenje koje mi je netko priredio, smjestilo me u zatvor.” Uputila sam joj smrtonosan pogled.

Usne joj se izviju u polu osmijeh. “Koliko dugo planiraš igrati na tu kartu?”

“Zauvijek. Mislim da sam zaslužila.”

“Istina.” Klima glavom.

“Dakle, ta stvar?”

“Iznajmila sam nam stan.”

Oči mi se šire od iznenađenja. “Odselila si se od mame i tate?”

“Bilo je vrijeme. I ti si trebala mjesto za stanovanje. Baka mi je nakon smrti ostavila popriličnu hrpu novca pa sam ga dobro iskoristila i uložila u stan.”

Oblijeva me sram. “Žao mi je što nisam bila na sahrani.”

Odmahuje mi. “Znam da bi došla da si mogla. U svakom slučaju, kupila sam nam stan u Suttonu. Lijep je. Tri spavaće sobe. Nije daleko do mjesta gdje stanuje Jesse tako da mu možeš biti blizu.”

“Tri spavaće sobe?” Zurim u nju.

“Da, jedna spavaća soba za tebe, jedna za mene i jedna za Jessea kad se vrati kući.”

Knedla mi se oblikuje u grlu.

Ne mogu vjerovati što je napravila za mene.

Uzela je ovaj stan kako bi mi pomogla. Zna da je to ono što mi treba kako bih vratila Jessea nazad. Nije da se mogu prijaviti za skrbništvo nad Jesseom bez prikladnog doma. Očekivala sam da ću za početak biti u 15

hostelu dok ne stanem na svoje noge i trebale bi mi godine dok ne bih riješila smještaj.

“Jesi li…” zagrizem svoju usnu. “Jesi li nedavno vidjela Jessea?”

Izdiše i znam odgovor. “Jučer sam otišla do njega.”

Od kada sam u zatvoru, Jesse stanuje u zajedničkom domu.

Znam kakva su ta mjesta. Bila sam bolesna od brige za njega svakog trenutka koji sam bila odvojena od njega, moleći se Bogu da ga pazi dok mu se ja ne budem mogla vratiti.

Cece je obećala da će ga redovito provjeravati i obavještavala me o njegovom napretku.

“Kako je on?”

“Dobro mu ide.”

“Jesi li…” progutam bol. Dobro znam odgovor na moje pitanje, ali ipak moram pitati. “Da li je znao da danas izlazim?”

“Da.” Glas joj je sad tiši. “U ovom trenutku je samo zbunjen, Mayday.

Ali vratiti će se on. Voli te.”

Spuštam oči. “Iznevjerila sam ga.”

“Ne, nisi.” Snaga u njenom glasu privlači mi pogled. “Upoznala si i vjerovala dečku za kojeg si mislila da je pristojan, ali se ispostavilo da je najveći šupak u povijesti svih šupaka. To nije bila tvoja krivnja. Kunem ti se, ako se ikad dokopam tog gada, otkinuti ću mu jaja, politi ih benzinom, zapaliti i natjerati ga da gleda kako gore.”

“To je poprilično slikovito.”

“Hvala. Dobro stvaram slike.” Nasmiješi mi se. “I osjećati ću se odlično nakon što odstranim tu mrlju iz društva.”

“Samo želim zaboraviti da je ikad postojao. Sav moj fokus je usmjeren na vraćanje Jessea natrag.”

Poseže prema meni i uzima moju ruku u svoju stišćući je. “Vratiti ćeš ga. Uopće ne sumnjam u to. Sve dobre stvari počinju sada.”

Suze koje sam zadržavala dobile su bitku i jedna mi pobjegne.

“Da se nisi prokleto usudila plakati Daisy May ili ću se i ja rasplakati, a nemam vodootpornu maskaru. Stoga, što kažeš na stan?”

Obrišem suzu poleđinom dlana. “Kažem da je odlično, ali -” “Nema ali, Mayday. Samo pristani, useljavaš se sa mnom.”

Uputila sam joj pogled zato što me prekinula. “Taj ali je u tome da moram provjeriti sa svojim socijalnim radnikom za uvjetno puštanje i uvjeriti se da je to u redu. Već su mi dogovorili smještaj u hostelu.”

“Uh – uh. Nema šanse da moja cura ostaje u nekom prljavom hostelu za bivše osuđenike – bez uvrede.” Njeno lice problijedi kad shvati što je 16

upravo rekla. “Zato što ti nisi bivši zatvorenik, Daisy. U stvari, tehnički jesi, ali nisi, i -” “Ce, u redu je.” Smijem se. “Ja sam bivši osuđenik. To je jednostavno tako.”

Daisy Smith, bivši osuđenik.

Ta etiketa će ostati sa mnom dok ne umrem.

Moj je život sada potpuno drugačiji od onoga prije nego sam otišla unutra. Nema ništa što mogu napraviti oko toga. Ali mogu nešto napraviti sa svojom budućnošću.

Mogu se pobrinuti da si ne dozvolim da me bilo koji muškarac opet prevari.

I mogu se prokleto dobro pobrinuti da izgradim bolji život za Jessea i sebe.

Bolji nego što smo imali prije.

Nisam pametna. Nemam diplomu. Ali sam vrijedan radnik.

Sve što trebam je da mi netko pruži šansu i da mi mogućnost da priuštim Jesseu sve što bi trebao imati… Sve što zaslužuje.

Dečko je dobio loše karte. Ja sam barem imala našu mamu dok sam odrastala – nije da je bila od neke koristi tada – ali njena ovisnost o drogama se pogoršala nakon što se Jesse rodio. Mislim da je smrt našeg oca bila katalizator.

Naš je otac jedva bio uz nas dok je bio živ. Ovisnik i sam, bio je na jednom od njegovih tuluma i ubrizgao si loš heroin – nije da postoji nešto kao dobar heroin. Jedne minute je bio tu, iduće ga više nije bilo.

I takva je postala. Bila je tu fizički – dobro, ne cijelo vrijeme – ali se odjavila mentalno. Stoga, kad je otišla, nije to bilo tako teško.

Imala sam Jessea i to mi je jedino za čime sam marila.

“Moram se sada ići javiti svom socijalnom radniku za uvjetno otpuštanje,” govorim Cece. “Pa, pitati ću ga vezano za useljavanje s tobom i vidjeti što će reći.”

“Odlično. Idemo ga posjetiti i reći mu da ideš sa mnom kući danas.”

Daje mi nestašan osmjeh.

Glava mi se trese od smijeha. Kada si Cece nešto zacrta u svojoj glavi, ne može ju se odvratiti od toga. To je jedna od mnogih stvari koje volim kod nje. To i njezinu vatrenu odanost.

Pokreće motor i pali se radio u njezinom autu. Drakeova “Hold On, We're Going Home1“ curi iz zvučnika.

1

Drži se, idemo doma

17

Nasmijem se bez osmijeha i susretnem Ceceine oči. “Ovo si pustila namjerno?”

Mali osmjeh zaigra na njezinim usnama. “Možda.”

Još jednom se nasmijem. Ali zbilja to ne osjećam. Jer ne idem doma. Ne zaista. Dom je tamo gdje je Jesse, a ne mogu biti s njim jer sam pogriješila.

Vjerovala sam pogrešnoj osobi i to me koštalo mog brata i 18 mjeseci mog života.

Opustim glavu nazad na sjedalo i zurim kroz suvozačev prozor uzdišući.

“Hej… da li si dobro?” Cecein glas je nježan.

Okrenem glavu i pogledam ju. “Jesam” – nasmijem se – “Dobro sam. I hvala ti za… sve. Ne znam što bih bez tebe.”

Poseže prema meni i stisne mi ruku. “Nećeš morati nikad ni saznati.”

18

Dok sjedim u praznoj čekaonici na prvom katu ureda za uvjetnu slobodu, čekajući dodijeljenog mi socijalnog radnika za uvjetno otpuštanje, Tobya Willisa, zurim kroz prozor i gledam u pretrpano Londonsko područje.

Sve izgleda isto, a opet drugačije.

Ili sam pak, samo ja drugačija.

Cece je htjela doći sa mnom, ali sam joj rekla da ode na kavu umjesto da zapne u čekaonici dok ne završim. Rekla sam joj da ćemo se naći za sat kod njezinog auta.

To je bilo prije pola sata, a mene još nisu prozvali da ga posjetim.

Dok razmišljam o tome, na vratima se pojavljuje muškarac. Izgleda kao da je u srednjim tridesetim. Obrijana glava – doslovno ne možeš naći ni jednu vlas na njegovoj glavi – i nosi crno prugasto odijelo koje izgleda kao da je imalo i boljih dana.

“Daisy Smith? Ja sam Toby Willis. Možete li doći?”

Ustajem se na noge i slijedim ga niz hodnik do njegovog ureda. Sjedam na stolicu pored stola dok on zatvara vrata iza nas.

Obilazi oko stola i sjeda na svoje mjesto. “Žao mi je što kasnim na naš dogovor. Zapeo sam na sastanku i nikako se nisam mogao izvući s njega.”

“U redu je.” Nasmijem se. “Navikla sam čekati i nije da postoji neko drugo mjesto na kojem trebam biti.”

Podiže svoje oči prema meni. Plave su i ljubazne. Zapravo, sad kad razmišljam o tome, cijelo lice mu je ljubazno. U čistoj suprotnosti s njegovom naizgled oštrom ćelavom glavom.

Nasmije se. “Pa, nadajmo se da ćemo to promijeniti za tebe.” Okreće se prema svom računalu i dodiruje neke tipke. Onda posegne preko stola i dohvati spis.

Vidim svoje ime ispisano na vrhu.

Otvara spis i prolazi kroz neke dokumente. “Tako” – pogleda u mene – “neću te dugo zadržavati ovdje. Zapravo, sve što trebamo, je proći kroz uvjete tvog puštanja i moraš potpisati izjavu koja potvrđuje tvoje puštanje.

Onda ćemo proći kroz opcije smještaja i mogućnosti za zapošljavanje.”

“Mogu li započeti s opcijama za smještaj?” pitam ga.

Naslonjen na stolicu klimne mi glavom dajući mi odobrenje da nastavim.

19

“Znam da bih se trebala smjestiti u hostelu. Ali moja najbolja prijateljica ima trosoban stan u Suttonu, Južni London, te me pitala da stanujem s njom. Ako je to u redu s vama.”

“Tvoja prijateljica nema kriminalni dosje?”

“Bože, ne.” Brzo se nasmijem. “Ona je frizerka. Nikad u životu nije bila u nevolji.”

Ali onda opet, nisam ni ja, dok mi nisu prišili krađu.

Pregrizem svoj jezik na ovome. Nema smisla više isticati svoju nevinost. Taj brod je odavno otplovio.

“Onda ne vidim problem u tome. Dokle god imam adresu i podatke o tvojoj prijateljici, to je ok.”

“Hvala vam.” Odahnem s olakšanjem. Nisam željela reći Cece, ali pomisao na stanovanje u hostelu… imala bih osjećaj kao da se vraćam u neki oblik zatvora. “Želite li sada adresu? Imam je kod sebe. Cece mi ju je zapisala.”

“Naravno.”

Iz džepa traperica izvučem komad papirića s mojom novom adresom i predam mu ga. Uzima ga i odlaže u moj spis.

“Ovo su uvjeti tvog ranijeg uvjetnog otpuštanja. Moraš se pridržavati ovih pravila ostatak tvoje kazne.” Predaje mi list papira. “Pročitaj ih pažljivo i onda potpiši na dnu. Svjesna si da ne moraš potpisati, ali i dalje te ti zakonski uvjeti obvezuju.”

“Ok.” Pružam mu slabašan osmjeh.

Prođem kroz uvjete. Govore ono što sam i očekivala… ako me se zatekne da kršim zakon u bilo kojem obliku, vraćam se nazad na odsluženje ostatka svoje kazne.

To se nikada neće dogoditi, stoga to nije sporna točka. Ali svejedno potpišem. Uzimajući olovku s njegovog stola, napišem svoje ime na točkastu liniju na dnu i predam mu nazad.

Odlaže papir u moj dosje i spušta svoje ruke na njega i sklapa ruke.

“Da li si razmišljala o tome što želiš raditi sad kada si puštena?”

“Naći posao. Vratiti svog brata.”

Oči mu se malo zamagle na to i osjećam kao da mi kamenje pada u želudac.

“Daisy,” izdiše. “Prošao sam kroz tvoj slučaj u velikoj mjeri, stoga sam upoznat s vašim obiteljskim okolnostima. I znam da želiš vratiti skrbništvo nad bratom... ali, imaj na umu da će to biti dugotrajan proces.

Morate dokazati socijalnim službama da imate kontrolu nad svojim životom. Život koji je prikladan za tvog brata. Da mu možeš ponuditi stabilnost.”

20

“Davala sam mu to sve i prije.” Moj glas je bezbojan.

“I prekršila si zakon. Ukrala si od svog poslodavca. Poslodavca za kojeg si radila četiri godine. Od ljudi koji su ti vjerovali. Moraš dokazati meni i socijalnim službama da ti se opet može vjerovati.”

Ne mogu objasniti kako je teško kad znaš da nisi nešto napravio za što svi vjeruju da jesi i gledati kako prosuđuju tvoj karakter na temelju toga.

Gledati kako kontroliraju tvoj život i oduzimaju ti obitelj. Bolno je i frustrirajuće i srceslamajuće.

Savijam prste u svoj dlan. Pritišćem nokte o svoju mekanu kožu, puštajući ugriz boli da zadrži moje emocije.

Stoga, umjesto da kažem sve što želim reći – istinu – zadržavam te riječi i govorim ono što želi čuti: “To mogu napraviti. Može mi se opet vjerovati.

Sve što želim je vratiti Jessea nazad i napraviti ću što god je potrebno kako bih dokazala da sam dostojna imati ga opet sa mnom.”

Izgleda da ga je to smirilo pa se nasmije. “Dobro. Prva stvar s kojom možemo započeti, sada kada znamo da imaš stabilan dom za stanovanje, je zapošljavanje. Imam posao postavljen za tebe.”

“Imate?” Moje obrve se dižu od iznenađenja.

“Da. Imamo dogovore s poslodavcima koji su voljni primiti ljude koji su nedavno izašli iz zatvora.” Bulji u ekran i čita s njega. “Radno mjesto je spremačica. Vlasnici vode posao sa stajama i čuvanjem konja na svom imanju. Od tebe se ne očekuje da si uključena u išta od toga. Samo dužnosti čišćenja unutar glavne kuće. Radno vrijeme je od osam i trideset do šest popodne, sa pauzom za ručak od sat vremena. Plaća je sedam funti po satu.”

U svojoj glavi pokušavam na brzinu izračunati. Šezdeset funti dnevno. Nešto manje od tristo funti tjedno. Mogu Cece plaćati stanarinu i doprinositi plaćanju računa.

Ovo će biti moj novi početak. Imam dobar osjećaj oko ovoga.

“Zvuči odlično. Puno Vam hvala.” Iskreno, mogla sam lopatati i konjski izmet ako je to značilo da mogu zaraditi novac i biti jedan korak bliže vraćanju Jessea. “Kada počinjem?”

“Sutra.”

“Sutra? Nisam očekivala tako brzo. Ali nije da se žalim.” Brzo dodajem.

“Ovdje smatramo da je dobro da se ljudi što prije vrate na posao, Daisy.

Dati im dobru, stabilnu rutinu. Um ostavljen da sjedi je um koji će vjerojatno odlutati.”

Klimajući, slažem se s njim.

21

Ponovno se nasmije. “Dobro. Stoga, posao je u Westcottu2, u Surreyu, na Imanju “Matis”. Kad stigneš, traži gospodina Matisa. I pretpostavljam da nemaš automobil” – odgovaram odmahujući svojom glavom – “pa do tamo možeš doći vlakom bez problema.”

Sranje, izdaci za voznu kartu. Moram i to uračunati. Mogu uzeti željezničku kartu i učiniti trošak manjim. Ili još bolje, mogu potražiti autobuse, vidjeti da li koji vozi iz Suttona prema Westcottu.

“Plaćati će te se tjedno, stoga će tvoja prva plaća biti na kraju ovog tjedna,” kaže Toby. “Kako stojiš financijski?”

Progutam nazad, spuštajući svoj pogled, lice mi je crveno od srama.

“Ja, um… imam dvadeset funti na svoje ime.”

Neugodno mi je priznati to. Svjesna sam da je to čuo već tisuću puta prije, ali nije mi zato nimalo lakše to reći.

“Kako stojiš s odjećom?”

“Um… imam svoju staru odjeću.” Podižem svoje oči k njemu. “Moja prijateljica, Cece, s kojom ću stanovati, spakirala je sve moje stvari i čuvala mi ih u skladištu dok sam bila unutra.”

“Zvuči kao da je dobra prijateljica.”

“Je.” Nasmijem se.

“Pa, trebati će ti novac kako bi došla na posao i vratila se, isto i za hranu ovaj tjedan, stoga ću ti dati mali zajam kako bi preživjela ovaj tjedan.”

“To bi bilo odlično. Hvala vam mnogo.”

Moja zahvalnost je iskrena.

Mislim, mrzim primati milostinju od ljudi, ali rekao je da će to biti zajam, što znači da ga moram vratiti. Stoga mogu živjeti s time. To znači da bi moj plan štednje mogao čekati malo duže, ali tako je kako je.

“Dobro, srediti ću to za tebe sada. Dakle, pored ovoga, gotovi smo ovdje.” Naslanja svoje ruke na stol. “Trebam te vidjeti jednom tjedno u naredna četiri tjedna. Dogovoriti ću s tvojim poslodavcem da taj dan odeš ranije s posla, stoga se oko toga ne brini. Nakon toga, trebam te vidjeti svaka dva tjedna tokom drugog i trećeg mjeseca tvog otpuštanja. I dokle god je sve zadovoljavajuće i ide dobro, tada ćemo se vidjeti jednom mjesečno. Doći ću te posjetiti u tvom domu u narednih deset dana.

Zapravo, zapisati ćemo to dok si ovdje.” Okreće se prema svom računalu kucajući po tipkama. “U redu… pošto ćeš raditi i ne želim te zadržavati od tvog posla, da li ti odgovara subota, tjedan dana od danas? Ujutro?”

“To mi odgovara.” Nasmijem se.

2

Westcott – polu seosko englesko selo u okrugu Surrey u južnoj Engleskoj.

22

“Dobro.” Kuca po tipkovnici opet i okreće se prema meni. “Dobro, idemo srediti ovaj zajam za tebe.”

23

Cece skreće automobilom u slijepu ulicu. Na kraju je stambena zgrada.

“Tu smo.” Cece skreće na udaljeno parkiralište i gasi motor.

Kroz prozorsko staklo pogledam prema četverokatnoj stambenoj zgradi. Zbilja izgleda lijepo. Više nego što sam se mogla nadati.

Samo što smo izašle iz auta, nebesa se otvore pa smo jurnule prema zgadi.

Cece otvara glavna vrata ključem. “Ukoliko nam dođu posjetitelji, moraju se prijaviti,” govori mi.

Sviđa mi se. Sigurno je.

Penjemo se stepenicama do drugog kata na kojem je naš stan.

Cece otključava vrata i pušta me prvu unutra.

Prvo što vidim je zastava s natpisom Dobrodošla kući, koja visi sa stropa u hodniku. Okrećem se smiješeći se.

“Dobro došla kući!” govori pružajući ruke u zrak.

“Ti si totalna čudakinja.” Smijem se.

Hodam niz hodnik prema prvim vratima i zateknem se u dnevnom boravku. Upijam bež obojane zidove i namještaj. Velika kožna sofa s pahuljastim jastucima i odgovarajuća fotelja. Stakleni stolić za kavu. TV ravnog ekrana stoji na hrastovom ormariću.

Okrećem se i vidim Cece kako stoji na ulazu.

“Predivno je Ce. Jesi ovo sve sama napravila?”

Prilazi mi i sjeda na naslon stolice. “Moj tata je odradio dekoraciju, a mama mi je pomogla izabrati sofu, ali sve ostalo sam ja.”

“Koliko dugo si ovdje?” Prelazim rukama po mekanoj koži sofe.

“Uselila sam se prije mjesec dana. Dala sam si vremena da ga sredim za tebe i Jessea.”

Jesse.

Podsjetnik da nije ovdje s nama, klizne kroz mene.

Znam da se bol vidi na mom licu, jer mi Cece prilazi i stavlja svoje ruke oko mojih ramena. “Hajde, idemo vidjeti tvoju spavaću sobu.”

Slijedim je iz dnevnog boravka i idemo niz hodnik.

“Ovdje je kupaonica,” pokazuje prema zatvorenim vratima, “i tamo dolje je kuhinja.”

Provirim glavom kroz otvorena vrata i nailazim na skromne kuhinjske ormariće bijelog sjaja i mali stol za objedovanje s četiri crne kožne stolice.

“Lijepo,” kažem.

24

“Samo najbolje za nas,” obavijesti me. “A ovo je tvoja soba.”

Slijedim Cece u srednje veliku spavaću sobu s bračnim krevetom s blijedo ružičastim prekrivačem, noćnim ormarićem, ormarom, bijelim zidovima i stolom za šminkanje u uglu.

“Nisam je puno sređivala. Mislila sam da bi ti voljela staviti svoj osobni potpis na nju.”

“Savršena je,” odgovaram joj.

U tom trenutku spazim poklon kutiju koja stoji na noćnom ormariću.

Prilazim joj i podižem je. Okrećem se prema Cece.

“To je tvoj poklon dobrodošlice kući. Nije ništa puno.”

Sjedam na rub kreveta i otvaram poklopac kutije. Unutra je mobitel.

Podignem oči prema njoj. “Nisi trebala…”

Sjeda na krevet pored mene. “Trebao ti je mobitel tako da možeš zvati Jessea. Na bonove je. Stavila sam nešto kredita na njega za tebe –” “Cece… to je previše. Stan… mobitel.”

“Sranje.” Oštar ton njezina glasa privlači mi pogled prema njenom. “To je najmanje što mogu napraviti. Imala si najgore moguće trenutke i nije postojalo jebeno ništa što sam mogla napraviti da ti pomognem. Stan i mobitel, to mogu, stoga me pusti da to radim.”

Oči mi zasuze. Ugrizem se za usnu i tiho joj klimnem.

“Dobro.” Ustaje i prelazi kroz sobu. “Donijela sam tvoje stvari iz skladišta. Tvoja odjeća i cipele su tu.” Dotakne ormar pored kojeg stoji.

“Ostale stvari, nisam bila sigurna što s njima, stoga sam ih ostavila zapakiranima. Sve je unutra, na najgornjoj polici.”

“Hvala ti.”

“Prestani mi zahvaljivati.” Nježno mi se nasmije. “Sada, da li želiš da naručimo dostavu ili ja mogu kuhati?”

“Palačinke?”

Cece pravi najbolje palačinke na svijetu.

Osmijeh joj se proširi. “Onda su palačinke.” *** Ispunjena brdom palačinki koje je Cece napravila za mene, otišla sam ranije u krevet. Moj tjelesni bioritam je još na zatvorskom vremenu. I biti će takav neko vrijeme pretpostavljam.

Ali sada kad sam u krevetu, ne mogu spavati. Oči su mi širom otvorene i zurim u sjene na stropu.

Još uvijek očekujem čuti zaključavanje brava i beskrajne zvukove plača i zavijanja koji odjekuju kroz zatvor noću.

25

Upalim lampu i sjednem na rub svog kreveta. Podižući se na svoje noge hodam prema ormaru, otvaram vrata i zurim u svoju obješenu odjeću u njemu.

Cece ju je oprala i izglačala te potom objesila, spremnu za mene.

Iskreno, nisam mogla poželjeti bolju prijateljicu.

Posegnem i uzmem jednu od kutija s police.

Sjedam na pod s tepihom. Prekriženih nogu otvaram kutiju.

Na vrhu stvari stoji moj stari iPod. Pokušam ga upaliti, ali je mrtav.

Pretražim po kutiji i nađem punjač. Odem i uključim ga da se puni, kako bih ga mogla koristiti sutra.

Vraćam se nazad i sjedam pored kutije.

Tu je okvir za sliku, preokrenut. Znam koja je to slika. Ona mene i Jessea koja je stajala na okviru kamina u našem starom stanu. Slikana je kad sam imala šesnaest, a Jesse šest godina. Nedugo nakon što nas je mama napustila.

Podižem je, okrećem i zurim u nju.

Cece i ja smo povele Jessea na jednodnevni izlet u Brighton. Do tamo smo išli vlakom. Imali smo sreće s vremenom tako da je bio fantastičan dan. Većinu dana smo proveli na plaži jedući izletnički obrok koji smo spremile i igrajući se u vodi. To je bio odličan dan.

Taman kad smo krenuli uhvatiti vlak za kući, Cece nas je zaustavila na ogradi koja je prelazila preko plaže i slikala nas.

Moja ruka je oko Jessea dok je zabijen u mene. Smijemo se. Plaža, more, i nebo su u pozadini.

Izgledamo sretno.

Bili smo sretni.

Nisam shvatila da plačem dok mi suze nisu skliznule na okvir slike.

Sušeći lice rukom podižem se na noge. Uzimajući okvir sa sobom, popnem se natrag u krevet i držim čvrsto sliku na prsima.

26

Budim se rano, tijelo mi je još na zatvorskom vremenu. Treba mi trenutak da se sjetim kako nisam više tamo, zarobljena u zatvorskoj ćeliji.

Sigurna sam u svojoj vlastitoj sobi, u svom novom domu.

Slobodna sam.

Na nekoliko trenutaka puštam da se ta činjenica upije.

Mogu doručkovati kada god hoću. Tuširati se kada hoću. Tuširati se sama, bez prisutnosti drugih dvadeset žena tu.

Ispunjava me olakšanje.

Okrećem se u krevetu i nešto mi se ukopava u stranu.

Shvaćam da je to slika Jessea i mene. Zaspala sam držeći je.

Podižem je, bacim pogled posljednji put prije nego je stavim na svoj noćni ormarić.

Guram pokrivače nazad i ustajem iz kreveta, uživajući u osjećaju tepiha pod nogama umjesto hladnog betona koji me je čekao svako jutro dok sam bila u zatvoru.

Zatvarajući oči ukopavam nožne prste u vlakna.

Raj. Možda se sada osjećam dobro, ali nemirna energija počinje gorjeti u meni.

Treba mi vježba. Tijelo mi se naviklo na nju od svih silnih sati koje sam provela u zatvorskoj dvorani za vježbanje.

Mogla bih otići na trčanje. Imam još nekoliko sati prije nego što moram biti na svom novom poslu.

Odluka je donesena, ustajem na noge i zgrabim svoje stare hlačice za trčanje, majicu bez rukava i patike iz ormara. Uzimam svoj stari iPod i slušalice. Dok stavljam slušalice u uši stavljam iPod u džep hlačica.

Izlazim van iz stana i iz zgrade. Zrak je hladan i svjež. Ulica je tiha.

Uguram ključ u džep i puštam glazbu. Zvuk pjesme “Fighter” od Christine Aguilera ispunjava mi uši.

Spremna sam sagorjeti svu nepotrošenu energiju, polazim i započinjem lagano trčati prema glavnoj ulici. Brzo povećavam ritam.

Pamtim kuda prolazim i nazive ulica, jer ne poznajem dobro ovo područje.

Ne želim se izgubiti i zakasniti na posao svoj prvi radni dan.

Sloboda trčanja vani ne prolazi mi neopaženo. Opijena sam osjećajem hladnog povjetarca koji mi štipa lice i noge. Uočavam ljude koji kreću rano na posao.

27

Vratila sam se u stvarni svijet. I osjećaj je dobar. Prokleto dobar.

Trčim sat vremena osjećajući da bih mogla još jedan, ali moram se vratiti kako bih doručkovala i spremila se za posao.

Kad uđem u stan čujem TV u kuhinji. Mora da je Cece ustala.

“Hej.” Smiješim se dok ju vidim kako sjedi za stolom i mazi šalicu kave.

Ona se smije. “Kava je u loncu,” govori mi.

Prvo zgrabim čašu i napunim je hladnom vodom iz slavine prije nego ju spustim.

“Ideš na trčanje?” Cece me pita gledajući u moje patike.

Klimajući, naslonim se na ormarić.

“Daisy koju ja znam, pobjegla bi glavom bez obzira od same pomisli o odlasku na trčanje.” Daje mi neodoljivi osmjeh.

“Stare Daisy nema više,” odgovaram joj spuštajući čašu dole. Okrećem se i uzimam šalicu iz ormarića. Natočim si kavu prije nego u nju dodam mlijeko koje sam uzela iz frižidera.

“Nekako mi se sviđala stara Daisy,” Cece dobacuje nježno.

Sjedam nasuprot nje. “Stara Daisy je bila slaba i lakovjerna.” Ton mi je oštriji nego što sam mislila da će biti.

Ceceine oči se zamrače. “Nikad nisi bila slaba ili lakovjerna. Ti si najpametnija, najjača, najhrabrija osoba koju sam ikad upoznala.”

Ispuštam oštar smijeh prije nego uzmem gutljaj kave. “Nikad nisam bila pametna Ce. Da jesam, tada ne bih pala na Jasonova sranja.”

“Mrzim to što ti je taj gad napravio.”

“Napravio. I to se nikad više neće dogoditi.”

“Zato jer si ti sad Lara Croft?”

Cece se nasmije i ne mogu si pomoći već samo nasmiješiti.

“Ne,” odgovaram tjerajući osmjeh s lica. “Zato jer sam naučila svoju lekciju. I neću napraviti istu grešku dva puta.”

“A trčanje?”

“Od njega se osjećam bolje. Vježbanje nije tako loša stvar; znaš, zapravo je dobra stvar.”

“Vjerovati ću ti na riječ.” Ona složi grimasu.

Smijem se i odmahnem joj glavom.

Nakon doručka, odlazim se tuširati i spremiti se za svoj novi posao.

Nakon što sam ja završila s tuširanjem, Ce ulazi poslije mene.

Vraćam se u svoju sobu gdje sušim svoju dugačku kosu i učvrstim je u privremenu punđu. Zgrabim šminku koju mi je kupila Cece. Nanosim olovku i maskaru na oči i malo sjajila na svoje usne. Oblačim svoj stari bijeli grudnjak i gaćice, zajedno s crnim trapericama i bijelom košuljom 28

koju sam imala običaj nositi na posao u trgovini nakitom. Hlače vise s mene i košulja mi je široka.

Iako je Cece oprala i izglačala svu moju odjeću nakon što ju je donijela iz skladišta, nositi je sada, uzrokuje totalno loš osjećaj. Oni su dio mog starog života. Života koji više nemam. Čim si budem mogla priuštiti, otići ću si kupiti nešto nove odjeće.

Stojim i gledam se u zrcalo. Izgledam isto kao prije nego mi se ovo dogodilo, ali mršavije i starije. Definitivno izgledam starije. Preplavi me tuga i poželim zaplakati, ali odbijam. Plakala sam dovoljno za cijeli život.

Nikad više. Fokusiram se na sadašnjicu. Novi posao. Povratak Jessea.

Probavljajući sve to, hvatam svoju torbu i stavljam svoj iPod u nju.

Potom izlazim iz svoje sobe.

Provirim glavom kroz Ceceina polu-otvorena vrata. “Idem na posao.”

Bože, kako je dobar osjećaj reći to.

Iako sam samo proslavljena čistačica, ne marim. Imam posao.

Cece sjedi za svojim stolićem za šminkanje nanoseći šminku dok je ručnik omotan oko nje. “Lijepo izgledaš.” Smije mi se preko ogledala prije nego se okrene licem prema meni.

“Izgledam kao govno,” odgovaram joj mršteći se.

“Začepi,” grdi me. “Oboriti ćeš ih na mrtvo na novom poslu.”

“Ne želim ih ubiti. Tek sam izašla iz zatvora. Ne želim se vraćati tamo.”

“Smiješno.” Zakolutala je očima prema meni. “Nije li malo rano za polazak? Mislila sam da počinješ raditi u pola 9.”

“Počinjem, ali imam petnaest minuta šetnje do željezničke stanice, četrdeset pet minuta vožnje vlakom i prema Tobyevim uputama, dvadeset minuta šetnje od stanice do imanja “Matis”.”

“Mogu te odvesti na željezničku stanicu ako želiš? Ne moram biti na poslu sve do deset sati.”

“Ne, ok je.” Odmahnem joj. “Nisi odjevena, a i volim hodati.”

“Ako si sigurna.”

“Jesam.” Nasmijem joj se. “Vidimo se večeras.

“Dostava i boca vina za proslavu tvog prvog dana?”

“Zvuči savršeno.”

Odmahujući joj odlazim. Zaustavljam se u kuhinji kako bih uzela bananu, “Dairylea” pakovanje ručka i bocu vode iz frižidera za svoj ručak.

Stavljam ih u torbu i napuštam stan.

29

Dolazim do željezničke stanice na vrijeme i kupujem si kartu na peronu. Nisam dugo čekala dolazak svog vlaka.

Zauzimam prazno mjesto pored prozora i vadim svoj iPod. Stavljam svoje slušalice, palim glazbu i dozvoljavam da me Muse odnese u neki drugi svijet na neko vrijeme.

Izgleda kao da je prošao samo trenutak i vlak se zaustavlja na mojoj stanici.

Stavljam svoj iPod u torbu i ustajem sa svog sjedala.

Silazim s vlaka i koristeći smjernice za put koje mi je dao Toby hodam od stanice prema glavnoj cesti. Isključim se i idem svojim putem niz tihu seosku cestu. Činilo mi se kao da hodam godinama, samo beskrajna polja i drveće prije nego sam ugledala zid od opeke u daljini.

Podsjeća me na zid koji je okruživao zatvor.

Jeza.

Dolazim do visokog zida i nastavljam hodati dok ne dođem do ogromnih vrata od kovanog željeza. Na zidu s moje desne strane nalazim brončanu pločicu na kojoj su crnim slovima ugravirane riječi imanje “Matis”.

Uspjela sam! I još mi je ostalo vremena. Nadajmo se da će mi raniji dolazak donijeti dodatnih bodova kod mog novog poslodavca.

Ok, kako ću ući u ovo mjesto?

Pogledam okolo i uočim interfon i tipkovnicu na suprotnom zidu od natpisa. Pritisnem dugme i čekam i tada odjednom osjećam iznenadni živčani napad.

Minutu kasnije, čujem pucketanje na liniji i duboki muški glas kako govori: “Da?” Koža mi se naježi. Ne znam da li je to zbog seksi zvuka njegovog glasa koji dopire iz zvučnika ili zato što sam nervozna.

“Bok.” Glas mi je kreštav. Pročistim grlo i pokušam ponovno.

Prislonim se bliže zvučniku. “Zovem se Daisy Smith. Ja, um, danas počinjem raditi ovdje kao čistačica.”

Linija ponovno pucketa i onda se prekine.

Nekoliko sekundi poslije čujem glasan zvuk i prilazna vrata se počinju polako otvarati.

30

Kada je prolaz dovoljno velik da se mogu provući kroz njega, kliznem unutra i krenem niz šljunčani prilaz. Drveća su stvorila liniju na mojoj desnoj strani, a otvorena polja prostirala su se na lijevoj s ograđenim prostorom koje je okruživalo raznorazne konje.

Prilazna cesta je dugačka i široka.

Konačno se završava na asfaltiranom dvorištu s uređenim travnjakom s lijeve strane i kućom ravno nasuprot mene.

A kakva je to kuća.

Nikad u životu nisam vidjela tako veliku kuću.

Predivna je. Smeđa pješčana opeka. Visoka dva kata i s prozorima u potkrovlju.

Trostruka garažna vrata s moje desne strane.

To je kuća u kakvoj ljudi poput mene sanjaju stanovati, ali u stvarnosti, mogu je samo čistiti.

Uzimajući duboki udah popnem se uz malo stubište na natkriveni trijem i pozvonim na vrata. Čujem zvonce dok se povlačim jedan korak unatrag i čekam.

Teški koraci prilaze i onda se vrata otvore.

Oh, jebem ti!

To su bile riječi koje su mi pale na pamet kad sam vidjela frajera na drugoj strani vrata jer on je-oh-jebem ti-tip frajera.

Visok je. Ja sam visoka metar pedeset sedam i ovaj tip je kao kula iznad mene. Izgleda kao da je mojih godina, možda koju godinu stariji. Odjeven je u mornarsko plave hlače i bijelu košulju. Gornje dugme je otkopčano, rukavi su zavrnuti.

Građen je. Ne glomazan kao bodybilder, ali očito vježba.

Ima duboki ožiljak na bradi i jedan koji mu presijeca obrvu koja je povučena prema drugoj u mrštenje. Rimski nos. Visoke jagodične kosti. Čeljust nalik britvi. Kosa mu je tamno smeđa, dužine do kragne i pada mu preko lica. Izgleda kao da se nije brijao danima. Sve na njemu ne bi trebalo štimati, ali štima.

Stvarno štima.

Ima nešto zbilja neodoljivo u njemu.

Neodoljivo, dovoljno da zurim.

Zurim.

Dok se crvenim povučem nekoliko vlasi kose iza uha, a oči mi zure u pod.

“Bok.” Pročistim grlo dok dižem pogled prema njemu. Blijedo zuri u mene. Nema osmijeha, niti prijateljskog izgleda. Obrve su mu i dalje stisnute skupa i u tom trenutku primjećujem njegove oči.

31

Crne su. Tvrde i hladne.

Natjeram osmjeh na lice. “Moje ime je Daisy Smith. Danas počinjem raditi ovdje, kao spremačica.”

Mrštenje se produbljuje. “To si već rekla.” Glas mu je surov kao i njegov pogled. Zvučao je više seksi preko zvučnika. Možda on nije lik s kojim sam razgovarala.

“Jesam?”

“Na vratima. Preko interfona.”

On je taj tip.

“Oh, u redu. Naravno.”

Osjećam se kao glupi idiot.

Stvaram odličan prvi dojam.

Hajde, Daisy, možeš bolje od ovoga.

Zakačim palac ispod tregera torbe i opet susretnem njegov pogled, prisiljavajući se na još jedan osmijeh. “Rečeno mi je da tražim gospodina Matisa –” “Ja sam Kastor Matis.”

Kastor.

Neobično ime. Odgovara mu.

“Prijatelji me zovu Kas. Zaposlenici me zovu gospodin Matis.”

Nagađam da znam u koju kategoriju ja spadam.

I dalje zuri u mene s tim svojim hladnim očima. Odlučila sam da me podsjećaju na ugljen. Tvrd i nepopustljiv.

“U redu gospodine Matis, tako je. Matis… da li je to grčko?” Nagnem glavu sa strane pitajući.

Bljesak iznenađenja prođe mu kroz oči.

Da, bila sam u zatvoru i možda fantastična čistačica, ali nisam totalno glupa.

Ovlaži svoju usnu i tad primijetim kako mu je gornja usna punija od donje. Vrsta usana koje sisaš. Nije da ću ja sisati njegove usne, ikada.

“Da, je,” njegov krhak odgovor.

Tada nas obavije čudna tišina.

Pokušavam nešto reći, ali ne mogu smisliti ništa, pitajući se hoće li me ikad pustiti u kuću Kao da mi je čitao misli, naglo se povlači unazad i drži vrata. Shvaćam to kao znak za ulazak unutra.

Oprezno ulazim u veliki ulazni prostor.

Ogromno je. Cijeli Cecein i moj stan vjerojatno se može uklopiti ovdje.

Ipak je lijepo. Pod ispod mojih nogu je od mramora. Stubište se prostire i ide na dvije strane.

32

Zatvara teška vrata iza mene. Zvuk zatvaranja priziva sjećanje na zvuk zatvaranja mojih zatvorskih vrata iza mene.

Srce mi u prsima ubrza kao trkaći konj.

Osjećam se zarobljeno. Grašci znoja izbijaju mi na koži.

Ok si, Daisy. Samo si u kući. Čvrsto stisnem oči i natjeram se na duboki uzdah.

Kad otvorim oči, Kastor Matis stoji ravno ispred mene, promatrajući me sa znatiželjom… i još nečim.

Ljutnjom.

Zuri u mene kao one lude kuje u zatvoru koje su običavale zuriti u mene. Kao da su me htjele izbosti tupim predmetom u bilo kojem danom trenutku.

Utroba mi se stisne, moj unutarnji instinkt je u punoj pripravnosti.

Da nema uvjeta za otpuštanje koji me prisiljavaju da budem ovdje, odmah bih se okrenula i izašla kroz vrata.

Ali moram biti tu. I trebam taj posao. Stoga, potisnem osjećaje i stisnem zube.

“Dobro, gdje bih trebala početi? Da li imate raspored kojeg želite da se držim?” smišljam ovo sranje u letu, jer iskreno, nemam pojma o čemu dovraga govorim. Moram ispuniti ovu užasavajuću tišinu između dobro izgledajućeg gada i mene.

“Da li imate iskustva u čišćenju?” ispljune.

Kunem se, to je kao da pljune na mene svaki put kad progovori.

Podnosim to jer sam bila u zatvoru. Ali ako ima problema s bivšim osuđenicima, zašto je onda dovraga zaposlio jednog?

I pretpostavljam da bi već trebao znati moju razinu iskustva u čišćenju.

Zar ga Toby nije uputio?

“Ponešto. Imala sam posao čišćenja u, um… zatvoru.” Sram me pecka po koži, kao i uvijek kad izgovorim tu riječ. “Moje dužnosti su bile čišćenje knjižnice i rek područja – rekreacijskog područja,” ispravim se. “Isto tako, brisala sam hodnike i -” “Ne treba mi rezime tvog vremena u zatvoru,” odsječe me.

U redu…

Obrazi mi se žare od srama – i, ako ću biti iskrena, bijesa.

Ovaj tip je pomalo šupak.

Grizući usnu, sklopim ruke kako bih se zaustavila od… ne znam… udaranja njega i njegovog zgodnog lica.

Drkadžija.

“Oprosti. Pretpostavljam da sam krivo razumjela. Mislila sam da želite čuti o mom iskustvu u čišćenju.”

33

Ponovno ne govori ništa, samo čini to nervirajuće zurenje.

Uzvrpoljim se.

Pročistim grlo.

Skrenem pogled.

Onda pokušam promijeniti taktiku. “Imate predivnu kuću.” Bacim pogled oko prostranog hodnika.

“Nije moja.”

Zbog toga vratim pogled na njega, i… da, i dalje zuri. Pa, zurenje je nekako ljubazno. “Čija je-” “Kuća je mojih roditelja. Ja živim ovdje i vodim imanje za njih.”

“Gdje-” “Odsutni,” ponovno me odsječe. “Pokazati ću ti ostatak kuće.”

Okrene se na peti i odmakne se.

34

Obilazak kuće traje neko vrijeme. Mjesto je poput špilje.

Zapravo sam zabrinuta da ja, sama, neću biti u mogućnosti držati ovo mjesto čistim.

Ima mnogo soba.

U prizemlju postoji knjižnica – da, knjižnica. Sportska dvorana.

Unutarnji bazen za plivanje, za koji mi je gospodin Matis rekao, da ima čovjeka koji dolazi da ga čisti. Njegov ured. Najveća kuhinja koju sam ikad u svom životu vidjela s odvojenom sobom u kojoj se drže sredstva za čišćenje. Velika blagovaonica, zajedno sa stolom za ručavanje za šesnaest osoba. Pretpostavljam da Matisovi često prave zabave. Dnevna soba koja izgleda kao da se rijetko koristi. I soba za boravak s velikim televizorom, koja izgleda kao da se koristi češće.

Na katu se nalazi šest spavaćih soba, svaka sa svojom vlastitom kupaonicom. Kasova spavaća soba je na strani kuće koja gleda na ograde za konje. Ima privatni balkon, a pogled s njega je božanstven. Tamo se isto tako nalazi i odvojena kupaonica koja ima najveću kadu za kupanje koju sam vidjela u svom životu.

Moram vidjeti koje se sobe najčešće koriste i njih redovno čistiti.

Također mi je dao uniformu koju ću nositi dok radim, što znači da neću uništiti svoju odjeću. To je samo jednostavna crna haljina za spremačice, kratkih rukava, dužine do koljena, s bijelim ovratnikom i manžetama. Dao mi je dvije, što je dobro, jer ću imati jednu za nositi dok se druga pere.

Presvući ću se u nju kad završimo s ovim ovdje.

Vratili smo se u prizemlje i sada smo u njegovom uredu.

Imao je nekoliko obrazaca za zaposlenike koje sam morala popuniti sa svojom adresom i takvim stvarima.

Sranje, traži mi detalje bankovnog računa, na koji će mi se uplaćivati plaća.

Pritisnem olovku na usne. “Um, gospodine Matis… ne znam da li imam bankovni račun.”

Odvrati pogled sa svog telefona u koji je gledao, prema meni. Oči su mu bile oštre.

Pomaknem se s nelagodom pod njegovim laserskim pogledom. “Ja, um, ne sjećam se detalja vezanih za svoj stari bankovni račun jer ga nisam koristila osamnaest mjeseci. Čak nisam sigurna ni da je još otvoren ili ga je banka zatvorila.”

“Saznaj.”

35

“Ok. Nazvati ću banku-” “Poziv obavi u svoje slobodno vrijeme, ne moje.”

Da, gospodine.

Klimnula sam glavom i završila popunjavanje obrazaca.

Predajem mu obrasce i olovku. Čak se ne zamara ni da pogleda u njih.

Samo otvara ladicu u svom stolu i gurne ih u nju.

“Dakle, mislim da bih trebala ići raditi.” Počinjem ustajati sa stolice.

“Još jedna stvar.”

Njegov glas me zaustavlja i spuštam svoju guzicu nazad na stolicu.

Sjedi ispred mene, stavljajući laktove na stol i zureći u mene s tim njegovim nepopustljivim crnim očima. “U ovoj kući ima vrijednih stvari, ali pretpostavljam da to već znaš.”

Znam?

“I znam da je možda iskušenje veliko, ali moram te zamoliti da ne pokušavaš ukrasti ništa. Mrzio bih ako bih te morao poslati natrag u zatvor.” Što. Do. Vraga?

Imam osjećaj kao da me upravo ošamario. Obrazi mi se žare od poniženja.

Bože, mrzim što ovaj oholi gad može utjecati na mene na ovaj način.

Koliko ga, ono, poznajem? Sat vremena i već prezirem gada.

Da mi očajno ne treba ovaj posao kao što mi treba i da me napad ne bi vratio ravno nazad u zatvor, tada bih ga udarila ravno gdje boli – što bi vjerojatno bio njegov novčanik, jer sam poprilično sigurna da ništa drugo ne može povrijediti njegovu debelu kožu.

Savijem prste u dlan i puštam da me ubod boli smiri.

Hajde Daisy. Čula si… i gore od ovoga. On je samo oholi šupak koji očito treba poševiti nešto. Reče ona koja se nije seksala pa,… oduvijek.

“Da, gospodine Matis,” izbacim riječi.

Zbilja, što sam drugo mogla reći?

Braniti svoju čast? Umalo sam se nasmijala na glas na tu apsurdnu pomisao. Pokušala sam to napraviti na sudu i nije ispalo tako dobro po mene.

I ovaj umišljeni gad vjeruje da sam lopov, jer to je ono što mu je sud rekao.

Njemu nije važno da li sam nevina ili ne.

Ja sam siromašna i kriminalka; zbog toga, ispod njega.

Ja sam ispod svih.

Obilježena sam doživotno.

36

Oduvijek sam bila siromašna. Sada imam kriminalnu oznaku koja ide s tim.

Pa zar nisam savršen ulov?

Bože kako mrzim Jasona, jebenog, Doyla. Uništio mi je život. Ali ja znam da nisam lopov i to je jedino što je bitno.

Ili je to ono što si govorim.

Ali shvatila sam da ako to ponovim dovoljno puta, onda ću jednog dana početi i vjerovati u to.

Kasova glava je nagnuta, čeljust mu je stisnuta, ali njegove oči procjenjuju kao da je očekivao nešto više.

Skoro kao da je očekivao… osvetu.

Zašto bi pomislio da ću se osvetiti? Zato, jer sam bila u zatvoru; prema tome, ja sam kriminalac. Bože, kako sam jebeno gotova ovdje.

Ovaj tip je najveći od svih šupaka. Samo želim obaviti svoj posao.

Stvar koja me najviše muči je to što me je zaposlio znajući da imam kriminalni dosje. Čemu napraviti to, ako želi biti potpuni seronja prema meni.

Možda se loži na to – omalovažavanje ljudi.

Pa, može raditi što ga je volja, govoriti što god hoće, jer me nije briga što misli o meni. Samo mi je bitno, da na kraju svakog tjedna plaća moju dnevnicu.

“Gotovi smo ovdje,” reče učtivo, kao da mu je odjednom dosadno.

I odlazim prije nego mi može reći bilo što usrano.

37

Nakon što sam se presvukla u svoju radnu uniformu, koja mi iznenađujuće pristaje, hvatam se posla. Procjenjujem da ću početi u prizemlju. Stoga, posao započinjem u kuhinji.

Dok se primicalo 13 sati, svaka površina u kuhinji se sijala. Pećnica se blista, izvana i iznutra, pod je tako čist da možeš večerati s njega.

Kad već govorimo o jelu, stomak mi krulji.

Operem ruke i zgrabim svoju vrećicu s mjesta na kojem sam je ostavila da visi u ormaru za jakne u hodniku. Potom krenem van prema stražnjem vrtu, dok je sunce pokazalo jedno od svojih rijetkih pojavljivanja pa sam odlučila uživati u njemu dok sam tu.

Malo sam lutala ogromnim stražnjim vrtom za koji je očito da se netko nježno brine. Mnogo teškog rada je uloženo u ovaj vrt.

Ne mogu zamisliti da Kaseronja – pogledaj što sam napravio ovdje – uprlja svoje ruke dok vrtlari, stoga pretpostavljam da ima vrtlara. Osim ako se njegovi roditelji ne bave time.

Baš me zanima kada će se oni vratiti. Nadam se da su ljubazniji od svog sina.

Ali onda, ako su odgojili tu jadnu pičku… ne bih trebala polagati puno nade u to.

Uistinu je žalosno što je takav drkadžija, jer je zaista zgodan. Šteta što njegova osobnost upropaštava nekoga tko bi mogao biti savršena osoba.

Uočim klupu pored šarenog grmlja i odlučim sjesti tamo.

Izvadim svoj telefon i provjerim.

Samo jedna poruka od Cece koja je poslana prije par sati. Ništa iznenađujuće, jer je ona jedina osoba koja ima moj broj telefona – dobro, pored Kaseronja i mog socijalnog radnika za uvjetnu slobodu.

Kako ti ide prvi dan?

Odgovaram joj.

Moj novi šef je drkadžija. Ali, osim toga, dobro. Kuća je predivna.

Odmah mi odgovara nazad.

Moram li mu prebiti dupe?

Nasmijem se tome.

Ne, ništa s čime se ne mogu nositi. Ti si na pauzi za ručak?

Da, taman sam na putu nazad. Vidimo se večeras. Volim te.

Volim i ja tebe.

38

Držim telefon u ruci i idem prema jedinom drugom kontaktu kojeg imam u njemu. Pritisnem tipku za poziv i prislanjam telefon uhu. I čekam, slušam dok zvoni.

Preusmjerava se na govornu poštu. “Bok, dobili ste Anne Burgess, odjel socijalne službe. Molim vas ostavite vaše ime i broj te ću vam uzvratiti poziv.”

Razočarana što neću razgovarati s njom čekam signal. “Bok Anne, Daisy Smith pri telefonu. Zvala sam samo kako bih Vas obavijestila da sam puštena jučer. Nadala sam se da se možemo naći i porazgovarati… o Jesseu. Nadam se da ću ga uskoro moći vidjeti. Možete li mi uzvratiti poziv” – izdiktiram svoj broj telefona – “uistinu bih to cijenila. Hvala.”

Prekinem vezu i vratim mobitel u torbu.

Nadam se da će mi poziv uskoro biti uzvraćen.

Anna je Jesseov socijalni radnik. Tokom proteklih osamnaest mjeseci redovno sam se čula s njom vezano uz Jessea. Zna kolika mi je želja vratiti ga natrag kući sa mnom. Kada god sam pokušala započeti temu o vraćanju skrbništva nad Jesseom, uvijek bi mi odgovorila da je to nešto o čemu ćemo raspravljati nakon mog izlaska.

Pa, sad sam slobodna i želim razgovarati o tome. I također želim vidjeti svog brata.

Odlučna u namjeri da ne dopustim da me preuzme frustriranost, posegnem za torbom i izvadim svoj ručak.

I odjednom imam osjećaj da me netko promatra, ali kad se okrenem oko sebe, ne vidim nikoga. Čudno.

Otvorim svoju gotovu užinu ,0Dairylea Snack Box' i počnem jesti.

Uživam sjedeći u miru i jedući svoj ručak, ali sam gotova za petnaest minuta, što mi ostavlja nešto više od pola sata koje moram ubiti.

Stavljam prazan omot natrag u torbu i otresem mrvice sa svoje haljine.

Odlučila sam prošetati po imanju i provjeriti ograđene pašnjake i staje za konje.

Objesim torbu preko ramena i krenem preko vrta, te izbijem na stazu i slijedim je. Zavija preko vrta i dovede me van kroz nadsvođeni prolaz.

Zaustavim se i pogledam okolo.

Ovo mjesto je ogromno.

Daleko s moje lijeve strane i ispred mene je zid koji okružuje ovo mjesto. Nestaje duboko negdje u šumi drveća.

Ne mogu ni zamisliti koliko je dugo trebalo da se izgradi – ili koliki je to trošak bio.

Iako nije kao da si oni to ne mogu priuštiti.

39

S moje desne strane se nalaze staje za konje. Ograđeni pašnjak je ispred i lijevo od mene. Zauzimaju veliko područje. Konji su raspoređeni uokolo u svakoj od njih.

Krećem se prema ograđenim pašnjacima. Kako se približavam vidim dečka koji izgleda popravlja jednu od ograda koje drže konje unutra.

Kao da je osjetio da mu prilazim, on podiže glavu.

Nasmijem se. “Bok.” Podignem ruku i mahnem mu.

Odmahne mi nazad. Uspravlja se dok se smiješi..

Lijep osmijeh. Zgodan je. Pješčano plava kratko ošišana kosa.

Preplanula koža. Izgleda kao da je mojih godina. Djeluje prijateljski. Čista suprotnost Kastoru Matisu.

Koliko god mi bilo mrsko priznati, Kas je zgodniji. Ovaj tip je zgodan dečkić. Kas je muškarac u svakom smislu te riječi. Čak i ako je potpuni kurvin sin.

“Ti si nova,” obraća mi se dok mu prilazim. Ima najslađi australski naglasak koji sam u životu čula. Pa, jedini australski naglasak koji sam ikad čula je na televiziji. “I ti ne možeš biti vlasnica konja, jer poznajem vlasnike i nismo u skorije vrijeme dobili niti jednog novog konja.”

“Ja sam nova sluškinja i ti si Australac.”

Uh. Glupo, Daisy. Tako glupo.

“Uhvatila si me.” Nasmije se i podiže ruke kao da se predaje. “Cooper Knight, rođeni Adelaidčanin.” Spušta ruke i ispruži jednu kako bi se rukovao sa mnom.

Prihvaćajući ju, spustim svoju ruku u njegovu. “Daisy Smith, rođena Londončanka.”

Stišće moju ruku i osmjehne se. “Čuo sam da nam dolazi nova sluškinja.”

Pitam se što je još čuo.

Ali ne gleda u mene kao da sam komad smeća, stoga možda ne zna koje mjesto sam do jučer zvala svojim domom. Čudno, zapravo me gleda s iskrom zainteresiranosti.

Pušta mi ruku i stavlja svoje na ogradu, križajući prste.

“I kako ti se za sada čini?”

“U redu… je.”

“Zašto ti ne vjerujem?” Na njegovom lijepom licu se pojavljuje đavolji smiješak.

“Jer sam upoznala Kastora Matisa.” Riječi su mi izletjele prije nego sam ih mogla zaustaviti.

Udarim se rukom preko usta i on se glasno nasmije.

40

“Zadaje li ti nevolje?”

“Mmmm,” mrmljam spuštajući svoju ruku.

“Da, ponekad je tvrd orah. Ali Kas nije loša osoba, ne zaista. Samo voli da ljudi misle da je. Drži se dalje od njega i bit ćeš ok. Gospodin i gospođa Matis su super. Svidjet će ti se.”

“Gdje su oni?” upitam ga s olakšanjem, jer ne misli da sam kučka zbog ogovaranja Kasa.

Ogovarati svog šefa drugim zaposlenicima svoj prvi dan nije baš najpametnija stvar za napraviti.

“Imaju imanje u Grčkoj. Obitelj gospodina Matisa je tamo, pa jednu polovicu godine provode tamo, a drugu polovicu ovdje. Kas vodi mjesto u njihovo ime.”

“Koliko dugo radiš ovdje?”, pitam ga. “Šest godina. Matisovi su me zaposlili nedugo nakon što su kupili ovo mjesto.” Šest godina. Možda je stariji nego mi se isprva činilo.

“Gdje su stanovali prije toga?” Shvatim koliko sam znatiželjna.

“Oprosti, zvučalo je kao da zabadam nos.”

“Ako ne pitaš, ne možeš ni znati, zar ne?” Umirujuće mi se osmjehne.

“Iz Londona su se preselili ovdje. Gospodin Matis je bio faca u bakarskoj industriji – trgovanje dionicama i takva vrsta stvari. Zaradio je gomilu love. Mislim da su se on i gospođa Matis htjeli maknuti iz grada, pa su se preselili ovdje u mir i tišinu. To je pametno ulaganje, mjesto kao ovo.”

“Koliko drugih je zaposleno ovdje?” pitam ga gledajući okolo.

“Pa, tu sam ja, naravno. Ja sam upravitelj staja. Ellie i Peter su dreseri.

Mack i Tash su moja pomoć u stajama. Trenutno su svi na pauzi za ručak, ali upoznati ćeš ih ubrzo. Potom, imamo Doma, koji je vrtlar. Danas je njegov slobodan dan, ali biti će tu sutra. I to su svi.” “Što je bilo sa sluškinjom koja je radila ovdje prije mene?”

Cooperov izraz lica se malo opustio. “Tania. Otišla je… pa, kažem otišla, ali pokupila se i nestala odavde prije dva mjeseca.”

“Nestala?” Namrštim se.

Klimne. “Jedne minute je bila tu. Slijedeće je nestala. Kad sam pitao Kasa o njoj, samo me je prekinuo,” “Čudno,” dodam. “Da li je ona bila u zatvoru?”

Pogleda me iznenađeno i ja trenutno problijedim.

Sranje.

“Ne, ne koliko ja znam. Zašto pitaš?”

Zato jer sam idiot.

41

“Um… Ne znam. Zbog toga što je nestala tako...” neugodno sliježem ramenima.

Nagađam da sam to pretpostavila zbog toga što je Toby rekao da su Matisovi, onaj tip poslodavaca koji su voljni zapošljavati ljude koji su nedavno izašli iz zatvora.

Spoznaja da sam ja prva, ostavlja u meni čudan osjećaj.

“Ne, Tania je bila dobra cura. Nema šanse da je bila umiješana u loše stvari.”

Naravno, jer cure koje idu u zatvor su umiješane u loše stvari. I one definitivno nisu dobre cure. Zar ne?

Svjesna da bi se Cooperovo mišljenje o meni promijenilo onaj tren kad bi saznao istinu o meni, ostavlja mi gorak okus u ustima.

Ne znam zašto, jer sam se do sada već trebala naviknuti da je to sada tako.

Pretpostavljam da su me nedavni susreti s Kastorom Matisom ostavili pomalo ranjivom. Više nego što želim priznati.

Cooper se nagne bliže, spuštajući svoj glas. “Znam da je Tash mislio kako su Tania i Kas bili… znaš…” Upućuje mi znalački pogled prije nego se nagne natrag.

“Ja osobno to nisam vidio, ali ako je Tash bila u pravu da su oni lomili krevete i nije išlo… možda joj je on dao poticaj. Ili možda to nije imalo nikakve veze s Kasom i Tania je samo otišla kući.”

“Kući?”

“Ona je bila iz Poljske.”

“Oh, ok.”

Iz nekog sam razloga imala viziju visoke plave ljepotice koja se jako sviđa Kasu.

A ne male stare zatvorske ptičice Daisy.

Nije da dajem prebijene pare za to što Kaseronja misli o meni.

“Tash je pokušala zvati Taniu na njezin mobitel kad smo otkrili da je otišla, ali bio je izvan funkcije.”

“Koliko je dugo Tania radila ovdje?”, pitam.

“Oko šest mjeseci.”

Osjećajući se čudno radi ovog cijelog razgovora i znajući da se moram vratiti na posao, posegnem u torbu za mobitelom i provjerim vrijeme.

Da, pet minuta prije nego se moram vratiti poslu. Ne želim kasniti i dati Kaseronji još jedan razlog da bude seronja prema meni.

“Pa… moram se vratiti.” Pokazujem prema svom telefonu prije nego ga spustim u torbu. “Bilo mi je drago upoznati te Cooper.” Odmaknem se jedan korak.

42

“I meni isto. Hej, prije nego odeš,” zazove me natrag. “Da li jašeš?”, pokazuje glavom unatrag prema konju, koji je pasao iza njega.

“Ne.” Odmahnem glavom.

“Javi mi ako želiš naučiti. Dati ću ti nekoliko satova na račun kuće.

Prednost rada ovdje.” Nasmije se prijateljskim osmijehom.

Na licu mjesta zaključim da mi se sviđa Cooper. Može on misliti da su zatvorske ptičice loša stvar, u većini slučajeva nije u krivu oko toga pa ga i ne mogu kriviti što misli tako.

“To bi bilo odlično. Hvala. Ali možda ne u ovoj haljini.” Naboram nos pokazujući dolje, prema svojoj uniformi.

“Ne.” On se nasmije. “Osim ako ne želiš jahati postrance, tada možeš.”

“Ma, kako staromodno od tebe.”

“Ja sam pomalo staromodan tip.” Namigne mi.

Obično ne volim namigivanje, ali totalno mu to prolazi. I pomalo sam zahrđala oko toga… ali, da li je on to flertovao sa mnom?

“Ozbiljan sam. Ako želiš poduku, javi mi i dogovoriti ćemo nešto.”

Nasmijem se. “Napraviti ću tako. Vidimo se kasnije.”

“Prije, ja se nadam.”

Ok, smijem se kao djevojčica na to. Šarmantan je. I ugodno je biti šarmiran nakon Kaseronjinih zločestih metoda jutros.

Nije da bih prihvatila bilo kakvu ponudu od Coopera, osim besplatnih satova jahanja. Muškarci su za mene zabranjeno područje. Jason me je uništio za sva vremena.

Smiješeći se, okrećem se na prstima i hodam natrag prema kući, osjećajući se malo opuštenije prije nego sam ju prvi put napustila.

Iznenada osjećam jezu kako mi se penje uz kralježnicu. Opet taj osjećaj da me netko promatra. Podignem glavu i ne vidim nikoga.

Pogledam preko ramena, ali Cooper se vratio poslu oko ograde.

Pogledam nazad buljeći u prozor Kasove spavaće sobe, ali tamo nema nikoga. Čudno.

Kunem se, počinjem ludjeti.

Otresajući se tog osjećaja, ubrzavam i vraćam se kroz nadsvođeni prolaz prije nego se vratim na posao.

43

Danas je moj drugi radni dan i brzo koračam niz prilaz, napredujući prema 'Imanju Matis’, jer kiša pada kao luda. Nemam kišobrana uz sebe, ali nosim kišnu jaknu s nabijenom kapuljačom koja mi čuva kosu od kvašenja.

Nisam daleko od vrata kada čujem kako automobil brzo dolazi iza mene.

Okrećući se unatrag vidim gutač benzina, s pogonom na sva četiri točka, kako mi prilazi. Zamah vjetra otpuhne kapuljaču s moje glave.

Borim se da ju podignem nazad, ali prije nego uspijem – Prskanje...

Govnarski govnar!

Zaustavljam se u šoku dok mi blatnjava voda kaplje niz lice. Gad je naletio na lokvu pored ceste i zalio me prljavom vodom.

Stisnem zube. “Drkadžija, gad, bezobrazna pička od vozača auta na sva četiri pogona!” Kipim u sebi udarajući nogom. Povučem ruku preko lica čisteći blatnjavu vodu.

Može li ovaj dan biti još gori?

A jedva da je započeo.

Još mi Anna nije uzvratila poziv, što me uzrujava.

Neobično je da sam se jutros uspavala, što je značilo da nisam išla na trčanje i umalo sam zakasnila na vlak. Kada sam stigla na stanicu, kišica je lagano sipila. Onda sam cijelim putem do ovdje morala stajati jer nije bilo mjesta, pošto je očito cijeli svijet sa njihovim ženama odlučio jutros putovati vlakom. Sišla sam u Westcottu kada se nebo otvorilo, kiša je padala kao da se sprema Biblijski Potop.

Nisam ponijela kišobran sa sobom, jer sam mislila da će mi kišna jakna biti dovoljna. I bila sam dobro dok me seronja u autu s pogonom na sva četiri nije smočio do kosti.

Ok, stoga očigledno moj dan može postati još gori zato što kada usmjerim svoje oči prema stražnjim svjetlima terenca, vidim da usporava i skreće prema ,Imanju Matis’.

Režim! Ja zaista režim i ubrzavam korak krećući se prema autu koji stoji i čeka da se otvore prilazna vrata.

Zbog zatamnjenih stakala ne vidim unutra, ali ne marim, jer sam bijesna. Smočena sam i ljuta. Nije baš dobra kombinacija.

44

Prilazeći autu pokucam zglobovima na vozačev prozor. “Hej prijatelju,” izgovaram nadrkanim tonom. “Upravo si me potopio tamo!

Gledaj kuda ideš idući put. I žao mi je što sam te oblio bilo bi doo - ” ... riječi mi zamru na jeziku kad se prozor spusti i vidim tko je u automobilu.

“Gospodine Matis.”

Sranje. Sranje. Sranje.

Već me mrzi. I sada, lupala sam po prozoru njegovog automobila i urlala na njega.

O kako će me otpustiti.

Njegove crne oči prelaze preko mene. Vidim iskru humora u njima.

Smije mi se.

Gad. “Daisy. Dobro jutro. Ili možda nije, što je u tvom slučaju.”

Ugrizem se za jezik tako jako da mi krene krv, osjećam metalni okus u ustima.

Ja ću… ja ću…

Otići.

Ili to ili ga udariti u grlo, a mislim da udaranje mog šefa nije dobra ideja. Brzo bi bila na putu natrag u zatvor. A to zbilja ne želim.

Jesse. Misli na Jessea.

Stisnute vilice okrenem se na prstima i prolazim kroz otvorena prilazna vrata.

Brzo hodam držeći se ruba kako bih se maknula od pravca njegovog auta kada se proveze pored mene.

Ruke su mi stisnute u šake. I iskreno osjećam da bih mogla zaplakati.

Volim o sebi misliti kao jakoj i sposobnoj. Ali upravo sada, osjećam da bih se mogla raspasti.

Nedostaje mi brat. Mrzim svog šefa. Promočena sam i upravo bih trebala dobiti mjesečnicu. Stoga, da, osjećam se pomalo emocionalno. Čujem kako njegov auto dolazi iza mene i prolazi ravno pored mene, kao što sam i očekivala.

Jer bilo bi previše pristojno ponuditi mi vožnju ostatak puta. Šupak. Škripeći zubima prelazim ostatak puta prema kući, a patike mi šljapkaju. Cijelo vrijeme zamišljam kako golim rukama davim Kaseronja.

Približavajući se kući vidim da su prednja vrata otvorena i Kas-šupak stoji tamo, izgledajući suho u svojoj tamno plavoj jakni i džemperu s V izrazom.

Izgleda vruće – ma koliko mrzim to priznati.

Mrzim činjenicu da je zgodni gad.

45

Stisnute vilice s rukama skupljenih pored sebe zaustavljam se na trijemu.

“Osuši se prije nego uđeš unutra.” Pruža mi ručnik. “Ne želim da se cijediš po cijelom podu.”

Um… što?

Buljim u njega u šoku.

Nejasno gleda u mene i pokazuje mi da uzmem ručnik.

Argh! Mrzim ovog tipa!

Moram se zaustaviti u podsjećanju njega, da ako napravim nered, ja sam ta koja će ga svakako očistiti.

Ignorirajući ga, spuštam svoju torbu na pod i skidam patike. Stajanje bosim stopalima na hladnom betonu uzrokuje mi drhtaje koji mi jure kroz noge. Otkopčavajući kišnu jaknu skidam ju i spuštam na pod pored torbe.

Ostala sam samo u mokroj haljini.

Drhteći i ne gledajući ga u oči, posegnem i uzmem ručnik iz njegove još uvijek ispružene ruke. Prinosim ručnik licu i sušim ga. Potom prelazim po rukama i nogama sušeći ih. Vraćajući ruke do glave, skidam gumicu sa kose i skupljajući je cijedim iz nje vodu, pa ju istrljam ručnikom.

Kad sam završila, napravila sam pogrešku pogledavši u Kasa.

Bulji ravno u mene.

Ali, za promjenu, ne gleda me s nenaklonošću.

Pogled u njegovim očima… intenzivan je.

Ne mogu se sjetiti da me je itko ikada prije gledao tako. Osjećam se kao da me skida cijelu.

Iznenađujući i mene samu, trzaj požude prolazi mi kroz donji dio stomaka.

I odjednom mi više nije tako hladno.

Njegov pogled me zagrijava iznutra prema van. Što je dovraga ovo?

Kako mogu osjećati… što god da trenutno osjećam za njega? Mrzim ga.

Ali očito, moje tijelo nije primilo tu obavijest, jer čini se, da mu se on jako sviđa u ovom trenutku.

“Gospodine Matis…” prišapćem njegovo ime, nesigurna zašto i što time želim postići. I dalje sam iznenađena kako zvučim zadihano.

I izgleda da ga je zvuk mog glasa vratio u stvarnost. Promatram kako mu se izraz mijenja. Obrve mu se skupljaju izražavajući prijezir i bez ijedne riječi, okreće se na peti i odlazi.

Ok. Što je, pobogu, sve ovo bilo?

Bilježim sama za sebe da se zbilja jako dugo vremena nisam seksala.

Moje tijelo i hormoni upravo su vidjeli muškarca i zbunili se na trenutak.

46

Ovo se sigurno neće opet ponoviti.

Saginjem se uzdišući i kupim jaknu prije nego otresem vodu s nje.

Pokupim svoje cipele i uđem u kuću zatvarajući vrata iza sebe...

Idem ravno prema ostavi i objesim svoju jaknu preko sušilice za robu, a u nju ubacujem tenisice.

Haljina i donje rublje su mi također namočeni, ali ne mogu ništa po tom pitanju. Nemam se u šta presvući, pa ću ga morati nositi i nadati se da će se osušiti na meni dok radim.

Prva stvar koju moram napraviti je dovesti svoju kosu u red.

Uzimajući torbu sa sobom, krećem prema kupaonici u prizemlju.

Zaključavajući se unutra gledam se u zrcalu.

Izgledam kao pokisli miš.

Vadim četku i iščešljavam čvorove kose. Potom je svežem u neurednu punđu. Vraćam četku za kosu u torbu, otključavam vrata i izlazim van.

Noge mi se zaustavljaju u mjestu kad vidim Kasa kako stoji s druge strane.

“Donio sam ti nešto za obući.” Pokazuje na moju mokru haljinu i pruža mi crvenu polo majicu i par hlača za jahanje. Na desnoj strani prsa, majica ima izvezeni natpis 'Imanje Matis’.

“Majica je velika, ali hlače bi ti trebale odgovarati. To je sve što je ostalo u zalihama.”

Toliko sam šokirana njegovom ljubaznošću da mi je potreban trenutak da progovorim.

“Hvala ti.” Uzimam odjeću od njega i pogledam ga u oči.

Uzvraća mi grubim klimanjem glave, a potom se okreće i odlazi.

Taman sam bila na ulasku u kupaonicu kad me zaustavi njegov glas.

Okrećem se i vidim da je stao na kraju hodnika, polu okrenut prema meni. “Žao mi je što sam te zalio ranije.”

Vilica mi udari o pod od šoka. “U – u redu je.”

Bez ijedne druge riječi odlazi iza ugla ostavljajući me da stojim zabezeknuta.

47

Na koljenima sam, ribam kadu u glavnoj kupaonici kada mi desna sisa počinje vibrirati.

Odlučila sam držati telefon uz sebe u slučaju da me Anne nazove, a kako ove kao vrag uske jahaće hlače nemaju džepove, morala sam ga ugurati u grudnjak, odatle vibrirajuća sisa.

Posežući u svoju majicu, izvučem telefon van i vidim Annino ime ispisano na ekranu.

Srce mi počinje kucati malo brže dok prihvaćam poziv. “Halo? “Ćao Daisy. Anna je iz Socijalne službe.” “Ćao. Hvala Vam puno što ste mi uzvratili poziv.”

“Ispričavam se što ga tako kasno uzvraćam. Jučer nisam bila u uredu pa upravo sada pregledavam pristigle poruke.”

“Nije problem, uopće. Razumijem.”

“Dakle, puštena si..”

“Da.” Nasmijem se.

“Odlično. Drago mi je zbog tebe.”

“Hvala vam. Anne… željela sam s Vama razgovarati o Jesseu. Što moram napraviti kako bih započela proces preuzimanja skrbništva? I kada ga mogu vidjeti?”

“Pa, prije svega, nas dvije moramo porazgovarati.”

“O čemu?” ton mi je nervozan. Jednostavno si ne mogu pomoći.

“Samo o vašim okolnostima sada -” “Imam mjesto za stanovanje. Stan moje najbolje prijateljice. Stanujem s njom, plaćam stanarinu.” Nije da sam ikad s Cece razgovarala o plaćanju stanarine, ali davati ću joj novac čim budem plaćena. “To je zbilja lijepo mjesto u Suttonu, ima tri spavaće sobe. Jedna je za Jessea. Imam posao.

Radim kao sluškinja u kući na velikom imanju u Surreyu. Stoga sam u jako dobroj poziciji za preuzeti brigu o Jesseu sada i ja zbilja-” “To je zbilja lijepo Daisy,” odsječe me. “Zadovoljna sam što ti se sve složilo. Voljela bih vidjeti tvoj novi stan. Pa, što kažeš da te dođem posjetiti? Možemo porazgovarati i krenuti odatle.”

Srušim se natrag na svoja koljena, razočarana, svjesna da neću Jessea vidjeti u skorije vrijeme.

“Zvuči odlično,” odgovaram joj pokušavajući unijeti malo nepostojećeg entuzijazma u moj glas.

48

“Divno. Sad, gledajući u svoj kalendar, slobodna sam u petak u 17 sati.”

“Radim do 18, i treba mi nešto malo više od sat vremena da dođem kući.”

“Oh, pa što kažeš da dođem u 18? Možeš li pitati svog poslodavca da izađeš sat vremena prije? Sigurna sam ako mu objasniš razlog zašto ti to treba, imati će razumijevanja.”

Kas imati razumijevanja? Ha. Malo vjerojatno.

Međutim, maloprije je bio ljubazan prema meni, donoseći mi odjeću i ispričavajući se. Možda se njegov tvrdi stav omekšava prema meni.

Možda postoji malo ljubaznosti u njemu.

“Pitati ću i javiti Vam.” “Krasno. Čujemo se uskoro.”

Prekidajući poziv vraćam telefon u grudnjak. Želi me posjetiti u 18 što znači da moram otići kući u 16 sati. Treba mi sat i dvadeset minuta za putovanje vlakom i hodanjem od i na stanicu. I moram se istuširati prije nego stigne da ne smrdim po sredstvima za čišćenje.

To znači da ću morati pitati Kasa da odem dva sata ranije.

Užasavam se te pomisli.

Ali svjesna da nemam izbora doli pitati – jer je riječ o Jesseu, a on je jedino bitan – ustanem na stopala koja su i dalje bosa.

Izlazim iz kupaonice i spuštam se niz stepenice obložene tepihom, krećući se prema Kasovom uredu. Živci mi okreću stomak.

Hajde Daisy. Najgore što može je reći ne.

I biti šupak po tom pitanju.

Stišćući zube podignem bradu i marširam prema uredu. Dolazim do uredskih vrata i pokucam na njih. “Što je?” zareži s druge strane.

Ok… ovo nije dobro za početak.

Posežući za kvakom, okrećem je i ulazim u ured prije nego zatvorim vrata iza sebe.

Okrenem se licem prema njemu i on je naslonjen na stolicu, s rukama na naslonima, zureći u mene s tim svojim ugljen crnim očima.

Stomak mi se okrene i odjednom mi je neugodno. Sklopim ruke ispred sebe.

Njegove oči prate taj pokret, a onda sijevnu prema mom licu. “Hoćeš samo stajati tu cijeli dan ili ćeš mi reći što želiš?”

Izgleda da je ljubazni, donoseći odjeću i ispričavajući Kas nestao, i Kaseronja se vratio.

49

Progutam nervozno. “Gospodine Matis, znam da je ovo tek moj drugi radni dan ovdje, i zbilja mrzim što vas moram pitati… ali zanimalo me, ako dođem sat vremena ranije u petak i radim za vrijeme pauze za ručak, da li je moguće da izađem u 16 sati umjesto u 18?”

“Ne.” Sjedi naprijed u svom sjedalu i okreće stolicu prema računalu.

Strijele frustracije i ljutnje frcaju oko mene, zujeći kao pčele u mojoj glavi. Inače nisam nagle naravi, ali ovaj tip čini da želim puknuti od vrištanja.

Spuštajući ruke sa strane, stisnem prste u dlanove. “Gospodine Matis, ne bih vas pitala da nije nešto važno-” “A što je to tako važno, da moraš otići s posla? Dogovor kod frizera?

Dogovor kod pedikira?” njegove oči prelaze preko mene. “Ali nekako, gledajući u tebe, rekao bih da nije ništa od tih stvari. Pa, što je tako važno da moraš ranije izaći s posla? Đavolji okot.

Zakoraknem unatrag, uvrijeđena. “Oprosti, da li sam napravila nešto zbog čega si stekao dojam da zaslužujem da tako razgovaraš sa mnom?

Znam da sam bila u zatvoru, ali to ti ne daje pravo da me zbog toga osuđuješ. Čak me i ne poznaješ.” I dok izgovaram te riječi znam koliko su nedjelotvorne, jer i u mojim ušima zvuče nemoćno.

U očima mu se pojavi žar. Od njihovog izgleda imam potrebu povući se korak unatrag.

Izgleda kao strašan, guzičarski, vatro bljujući zmaj.

Nagne se naprijed, pritišćući ruke na stol. Glas mu je toliko tih da imam osjećaj da je temperatura u sobi naglo pala. “Vjeruj mi,” prosikće on, “to nije ono zbog čega te osuđujem.”

Molim?

“Bože, ti si-” zagrizem svoju usnu kako bih zaustavila riječi da izađu iz mene.

“Ja sam što Daisy?” Potom se nasmije.

Gad se nasmije.

Imam viziju kako brišem taj osmijeh koristeći stolicu na kojoj sjedi.

Nikad nisam bila za nasilje, ali ovaj tip jednostavno izvlači tu potrebu iz mene.

Zatvarajući oči, ispuhnem umirujući dah, želeći da sam bilo gdje samo ne ovdje.

Zašto me ovaj frajer toliko mrzi?

“Osim ako nisi mađioničarka ili ako nisi pronašla način za putovati kroz vrijeme, i dalje ću sjediti ovdje kad otvoriš svoje oči.”

Argh. Želim ga udaviti!

50

Povratak u zatvor zbog ubojstva sad mi djeluje jako privlačno.

Dva dana i već želim ubiti svog šefa. Ovo nije dobro, moram smisliti kako ovo riješiti i pronaći način kako se nositi s njegovim Kas-šup-nošću.

On je samo čovjek. Čovjek čije mišljenje mi nije važno.

Sve što od njega trebam je plaća na kraju svakog tjedna.

Mogu ja ovo. Nosila sam se i s gorim stvarima.

Otvaram oči i njegovo samozadovoljno, zgodno lice je tamo i bulji u mene.

Natjeram svoj najsvjetliji smiješak na usta. “Nisi ti taj za kojeg želim da nestane. Oprosti što sam trošila tvoje vrijeme. Vratiti ću se sad na posao.”

Okrenem se prema vratima, ali me njegov duboki glas zaustavlja. “Još mi nisi rekla zašto ti treba raniji izlazak.”

Otpuhujući, okrenem oči prema njemu. “Imam sastanak sa socijalnom radnicom svog brata kako bi dogovorili detalje oko dobivanja skrbništva nad njim. Ali više nije bitno.”

Uz trzaj otvaram vrata i izlazim prije nego mi dobaci drugi ubod.

Trčim niz stepenice, a ljutnja i frustracija, kao i mnoštvo drugih emocija prolazi kroz mene.

Dolazim u kupaonicu, uzimam složeni ručnik s police, pritišćem ga uz lice i vrištim u njega.

Mrzim ga!

Mrzim! Ga! Nikad nisam imala tako trenutnu istinski duboku mržnju prema nekom drugom ljudskom biću kakvu sad imam prema Kastoru Matisu.

Nemojte me krivo shvatiti; mrzim Jasona. O Bože, kako mrzim tog gada. On je razlog zbog kojeg sam otišla u zatvor.

Ali Kas… on je tako jebeno… podao. I bezdušan.

On je… Kaseronja.

Skinem ručnik s lica i nekoliko puta duboko udahnem. Kad se osjetim malo smirenijom, odložim ručnik natrag na policu. Tada spustim svoju stražnjicu na rub kade, obavijajući prste oko nje i pustim da mi glava visi.

Moram nazvati Anne i reći joj da ne možemo imati sastanak i time dodatno odložiti stvari s Jesseom. Što ako se godinama ne budemo mogle sastati? Ili ako pomisli da sam zbog ne ugovaranja sastanka nepouzdana?

Zbilja moram ostaviti dobar dojam, a to ne mogu napraviti kad nisam u stanju doći ni na prvi sastanak koji je pokušala dogovoriti sa mnom.

Suze me bockaju po očima. Život je tako nepravedan. Nakon svega kroz što sam prošla, jednostavno sam mislila da zaslužujem pauzu.

51

Očito ne.

Pritisnem dlanove na oči kako bih obuzdala suze u njima i duboko izdahnem.

Kad osjetim da sam povratila kontrolu nad svojim osjećajima, skinem ruke s očiju podižući glavu i umalo mi srce izleti iz prsa kad ugledam Kasa kako stoji na vratima. “Žao mi je.” Skočim na noge. “Upravo sam se vraćala poslu.”

Njegov glas me zaustavlja. “Možeš izaći u petak.”

Ne samo da sam šokirana njegovim riječima, već i tonom njegovog glasa. Zvuči nježno. Nikad ga nisam čula da priča takvom bojom glasa. Čak ni kada se ranije ispričavao.

“Hvala ti,” prišapćem gledajući ga u lice.

Njegov pogled uhvati moj. Postoji iskra nečega… suosjećanja možda?

Ali je nestala jednako brzo kako se i pojavila.

“Ali želim da si ovdje u petak u sedam i trideset i da radiš za vrijeme svoje pauze za ručak kako bi nadoknadila vrijeme.”

“Naravno.”

“I, Daisy?”

“Da?” “Ne primaj osobne pozive za vrijeme radnog vremena kod mene. Ako budeš, otpustiti ću te.”

Rekavši to, okrene se i ode.

Molim?

Da li zna… da sam primila poziv od Anne?

Kako?

Okrenem se po kupaonici odjednom se osjećajući jako nelagodno. Jeza prođe kroz mene.

Tada se natjeram vratiti natrag na posao kako ne bih više ljuljala brod.

52

Unesem zaporku na tipkovnicu i čekam da se prilazna vrata otvore.

Tako je tiho. Pa, ovdje je uvijek tako, ali sad djeluje posebno tiho.

Možda to ima neke veze s činjenicom da je sedam i trideset ujutro. Petak je, ja sam došla ranije kako sam i obećala da bih mogla otići na sastanak s Anne.

Nisam vidjela Kasa ovaj tjedan. Nije bio ovdje dok sam ja bila. Pitala sam Coopera gdje je, rekao je kako Kas tokom dana nestane s vremena na vrijeme, što me navelo da se pitam gdje bi mogao odlaziti.

Možda je našao curu.

Obuzme me neki čudan osjećaj u prsima na tu pomisao.

Otresajući ga se, prolazim kroz prilazna vrata i krenem prilazom.

Skrenem s prilaznog puta kad dođem do ograđenih pašnjaka.

“Hej Butterscotch.”

Butterscotch je brzo postao jedan od mojih nadražih konja. Ona je palomino. Ne, nisam odjednom postala poznavalac konja. Cooper mi je rekao.

Provodila sam svoje pauze za ručak na ograđenim pašnjacima.

Upoznala sam Ellie, Petera, Macka i Tashu. Svi su simpatični. Ellie posebno.

Djelovala je stvarno prijateljski. Pozvala me na ručak s njima u pub idući put kad budu išli.

Lijepo je biti pozvan. Biti uključen u nešto normalno kao što je ručak u pubu sa svojim radnim kolegama.

Ali, u pozadini mogu uma, nikako se nisam mogla prestati pitati da li bi me i dalje pozvali da su znali da sam upravo izašla iz zatvora.

Druga stvar koja me muči, očito je, da Kas nije nikome rekao da sam bila u zatvoru. Da budem iskrena, mislila sam da hoće.

Ali ne žalim se. Lijepo je kad me ne osuđuju na mom radnom mjestu.

Pa, ako Kas drži jezik za zubima o mojoj prošlosti, onda ću i ja. Također, upoznala sa Doma, vrtlara. On je zbilja drag čovjek. Nakon mog malog nesporazuma s Kasom svog drugog radnog dana, bila sam vani, sjedila na svojoj omiljenoj klupi i ručala, kada mi je prišao i predstavio se.

“Donijela sam ti slatkiše,” govorim Butterscotchu. Posežući u moju torbu izvlačim dvije od četiri jabuke koje sam ponijela sa sobom.

Danger, Butterscotchev sustanar u pašnjaku, uoči me s jabukama i prilazi mi kasom. On je jedan veliki konj. Crn kao noć. Veličanstven.

53

“Ne brini. Nisam zaboravila na tebe Danger.” Pružim ruku i nahranim ga jabukom.

Dok okrećem glavu nešto u mom perifernom vidu mi privuče pogled.

I to nešto me okreće u potpunosti.

Kas stoji na svom balkonu. I kad kažem stoji na svom balkonu, mislim, stoji na vrhu kamene ograde.

Stojeći tamo s rukama na bokovima, licem okrenut prema jutarnjem suncu.

Nosi crni šorc za trčanje i crnu majicu.

Izgleda kao Bog. Zao Bog. Saginje se dole kako bi sjeo na rub ograde dok mu noge vise. Potom, klizne svojom stražnjicom dole, stavljajući noge s vanjske strane balkona, rukama se držeći za ogradu, pa stoji na pogrešnoj strani ograde. Na nesigurnoj strani ograde.

Srce mi počinje ubrzano kucati. Oči su mi zalijepljene za njega. Gledam kako baca još jedan pogled prema nebu. Tada se bez oklijevanja spušta u čučanj. S jednom rukom i dalje na ogradi, malo se nagne naprijed.

I skače.

Buka mi ispuni uši i shvaćam da je to zvuk mog vrištećeg glasa, “Ne!” Zatim trčim prema njemu, sa srcem u grlu cijelo vrijeme.

Umrijet će.

O moj Bože, umrijeti će, a ja ne znam tehniku oživljavanja!

Zašto nisam naučila tehniku oživljavanja?

I zašto je pobogu upravo skočio?

Mozak mi radi sto na sat dok trčim prema njemu, a torba me udara po boku.

I s fascinantnim užasom gledam Kasa kako udara u travu, spuštajući se na svoje noge skoro kao mačka. Kretanje ga spušta kotrljajući ga naprijed i u sekundi se vraća na noge.

Koji... jebeni kurac?

A ja i dalje trčim.

Kas okreće svoju glavu, ugledavši me njegov pogled tjera moje noge da se zaustave.

Među nama je oko desetak metara.

Dugo me promatra bez ikakve naznake emocija na licu.

Potom se gad nasmije.

On se stvarno smije. I otrča preko ograđenog pašnjaka krećući se prema šumi na kraju imanja.

Ja? Tresem se kao list, srce mi lupa luđački.

54

Što je to dovraga bilo?

Pokušavajući doći do daha, spuštam ruke na bokove i pogledam u balkon. Visok je oko šest metara i on je samo skočio s njega kao da je to ništa.

Ja sam samo… ne mogu vjerovati da je to napravio.

Treba mi kava.

Dobro, žestoko piće bi vjerojatno bilo bolje, ali to ne mogu dobiti. Idem po dozu kofeina.

Osjećajući se još uvijek pomalo nesigurno idem oko kuće i otvaram prednja vrata. Vješam torbu i jaknu u garderobni ormar i krenem prema kuhinji.

Vidim omotnicu na pultu sa svojim imenom na njoj. Podižem je, otvaram i vidim novac i svoju platnu listu.

To je moja plaća. Nije za cijeli tjedan, jer radila sam četiri dana počevši u utorak, ali ipak je to moja prva plaća. Čudno, osjećam malu knedlu u grlu.

Moj šef je možda guzica, ali imam plaćeni posao. Kasnije ću se vidjeti s Anne i biti ću korak bliže vraćanju Jessea.

Osmjehujući se, savijem omotnicu i stavim je u džep haljine.

Palim otmjeni aparat za kavu koji imaju i počnem ju pripremati, zaključujući da bi i Kas mogao malo htjeti kad se vrati.

Jer sigurna sam da ju ja trebam nakon onoga.

Natočim si kavu i spremam se napuniti perilicu suđa tanjurima i tavama od Kasove sinoćnje večere. Upalim perilicu i počnem čistiti pećnicu koju je uneredio, ispijajući kavu dok radim.

Završila sam kavu i upravo sam krenula isprati šalicu razmišljajući kako ću se latiti Kasovog ureda dok je još vani. Zatim se otvaraju vrata i čovjek se pojavljuje, kao da sam ga prizvala.

Kosa mu je neuobičajeno razbarušena. Sjaj znoja prekriva mu kožu, a vlažna majica mu prianja uz tijelo. Mišići na njegovim rukama su… vau, i njegove noge… slatki Bože, stvarno su mišićave.

Iskreno, nikad nije izgledao bolje.

Odjednom zamišljam kako mu prilazim. Spuštam se na koljena.

Krećući se poljupcima uz njegove noge, povlačim hlačice za trčanje dolje, i“Kava?” ciknem, brzo se okrećući kako ne bi vidio da se crvenim. Što dovraga nije u redu sa mnom? Čak mi se uopće ne sviđa ovaj lik.

Zloban je, skače sa svog balkona umalo izazivajući svom djelatniku srčani udar.

“Kava zvuči dobro. Hvala.”

55

Dohvatim šalicu iz ormarića i natočim mu kavu.

“Mlijeko?” zapitam.

“Ne. Samo kavu.”

Predam mu kavu i povučem se natrag naslanjajući se na pult.

“Zaboravio sam da danas dolaziš ranije.” Glas mu je tih.

I zbog toga si napravio onaj ludi skok? Jer si mislio da si sam?

Potom se napnem, nadajući se da neće promijeniti svoje mišljenje o mojem ranijem odlasku s posla.

Suočim se s njegovim čvrstim zurenjem. “Nadam se da to nije problem?”

“Nije problem.” Skreće pogled od mene prema vratima. “Idem se istuširati.” Odlazi noseći svoju kavu sa sobom.

I jednostavno si ne mogu pomoći. “Što je bilo ono prije? Tvoje skakanje s balkona?”

Eto, rekla sam to.

Morala sam, inače bi me to kopkalo cijeli dan.

Zaustavlja se. Mogu vidjeti jasan obris napetosti u njegovim ramenima.

Stoji tamo toliko dugo tako da pomislim da neće reći ništa.

“Parkour,” odgovara bez da se okrene.

Parkour?

Zatim odlazi bez da je rekao ijednu drugu riječ.

U trenutku kad mi je nestao iz vida, vadim telefon iz džepa, otvaram tražilicu, ukucam parkour i stisnem pretraži.

56

Ispalo je da je parkour – ili slobodno trčanje, kako se još zove – umjetnost brzog kretanja kroz okolinu, često kroz gradsko područje.

Traceur, ispravan naziv za osobu koja se bavi parkourom, kreće se oko ili preko prepreka trčanjem, skakanjem i penjanjem na njih.

Sve sam to našla na internetu.

Pošto sam završila s čitanjem, bila sam fascinirana. Vidjela sam da postoji hrpa video uradaka online. Ali nisam htjela da me Kas uhvati na telefonu, pa sam morala čekati dok ne odem s posla.

U trenutku kad sam bila gotova, vratila sam se na Google i gledala video snimke cijelom šetnjom do stanice i na putu vlakom prema kući.

Ne mogu vjerovati da se Kas bavi parkourom. Ne zato što nije u formi – jer, on očito je – već jer… pa, to je zbilja fora, a on je takav ukočeni, jadni davež.

Ali očito postoji skroz jedna druga strana njega, o kojoj ne znam ništa.

I to me pomalo čini znatiželjnom.

Kasa nisam vidjela ostatak dana. Kada je sišao dolje nakon tuširanja, držao se svog ureda, a ja sam ga prepustila tome.

Pokucala sam na njegova vrata u četiri sata i dala mu do znanja da odlazim, a on je graknuo na mene s druge strane pa sam se na brzinu pokupila od tamo.

I evo me kod kuće gdje očekujem Annin dolazak.

Istuširana sam i spremna noseći svoju najbolju mama odjeću. Odlučila sam se za polu dugačku, puderasto plavu haljinu. Stara je, ali lijepa i pristojna. Bez rukava je i ima slatki remen oko struka. Kosa mi je skupljena u pletenicu. Također sam stavila laganu šminku.

Spremna sam.

Cece radi do osam, stoga imam stan za sebe.

Dobri keksi su poredani na tanjuru koji stoji na stoliću za kavu u dnevnom boravku. Čaj je u loncu i kava je u bokalu na poslužavniku. Šalice su spremne zajedno s mlijekom u posudi i kocki šećera u zdjelici.

Spremna sam pokazati Anni da sam se promijenila Iako se nisam promijenila. Ne baš. Duboko u sebi ja sam ista osoba koja sam oduvijek bila. Samo s manje povjerenja nego što sam imala prije.

Ali Anne vidi samo ono što je pročitala na papiru. Vidi me kao lopova i bivšeg zatvorenika. Ženu koja je skrivala činjenicu da joj je majka pobjegla i napustila djecu.

57

Socijalna služba ne vidi moja opravdanja. Nije ih briga da sam radila kao konj kako bih zadržala krov nad Jesseovom glavom i stavila hranu u njegov želudac. Da sam se svaki dan pobrinula da zna koliko je voljen.

Socijalna služba ne mari nizašto od toga.

Sve što oni vide je lažljivica. Lopova. Kriminalku.

A sve to, zbog Jasona.

Ali ne želim o tome. Danas će biti dobar dan.

Ne želim razmišljati o tom govnetu.

Vratiti ću Jessea natrag.

Pokazati ću Anne pravu Daisy – odgovornu, pouzdanu Daisy, koja voli svog brata kao da je njezino vlastito dijete. On je moje dijete. I sve ću napraviti za njega.

Začuje se zvono na vratima i živci mi zatrepere. Ustajući sa sofe zagladim svoje drhtave ruke niz haljinu i krenem prema ulaznim vratima.

Otvarajući ih vidim ženu s druge strane. Izgleda kao da ima pedesetak godina. Bucmasta. S kovrdžavom crnom kosom do ramena. Lijepog lica.

“Anne?” razgovarala sam s Annom puno puta telefonski, ali ju nikad nisam osobno upoznala.

“Da. A ti mora da si Daisy. Ti i Jesse imate identičnu boju očiju. Slatko.”

Nasmije se.

Oboje, Jesse i ja, imamo oči boje jantara s pjegama boje lješnjaka u njima. Pod određenim svjetlom, izgledaju skoro zlatne. To je poprilično neobična boja koju smo naslijedili od našeg oca.

To je jedna od stvari koju uistinu volim na sebi.

“Uđite.” Nasmijem se i povlačim unatrag, puštajući je unutra.

Zatvaram vrata i vodim je ravno u dnevni boravak. Zauzima mjesto na sofi, stavljajući svoju veliku torbu na pod pored sebe. Zauzmem mjesto u fotelji preko puta nje.

“Lijep ti je stan.”

“Da li želite obilazak?”, ponudim joj.

“Prvo bih čaj ako je to u redu.” Nasmije se. “Nisam popila šalicu čaja još od ručka, a umirem od želje za jednom.”

Smiješeći se posegnem preko stola i natočim čaj u šalicu pa je predam njoj. “Mlijeko i šećer?”

“Molim samo mlijeko.”

Natočim mlijeko, promiješam čajnom žličicom i predam joj ga. Sebi natočim kavu dodajući mlijeko.

“Poslužite se keksima,” ponudim joj.

Otpije čaj. “Oh, odlična šalica čaja,” govori mi.

58

Oduvijek su mi govorili da pravim dobar čaj iako ga osobno ja nikad ne pijem. Ne znam što radim kad je riječ o kuhanju čaja što uzrokuje da je dobrog okusa. Izgleda da imam dara za pravljenje čaja.

Nasmijem se i ispijem gutljaj vlastite kave.

Spušta šalicu na stol i poseže u svoju torbu izvlačeći zeleni fascikl. Na prednjoj stranici je napisano Jesseovo ime.

Srce mi malo ubrza.

“Pa, kako se snalaziš od kada si izašla van?” Anne me pita.

“Zbilja dobro.” Osmjehujem se dok stavljam svoju šalicu na stolić.

“Lijepo je ne morati se tuširati s dvadeset drugih žena.” Bože, zar sam to uistinu sad rekla? “Mislim, u redu je. Kao da nisam nikad ni otišla.

Naravno, bilo je malo čudno isprva – znaš, biti slobodan – ali živjeti s Cece je uistinu pomoglo. Ona mi je takav oslonac. I moj novi posao je naravno pomogao.” Prestani pričati! Prestani pričati, odmah!

“Kako je na poslu?”

Toliko sam nervozna da se počinjem znojiti.

“Zbilja odlično.” Osim mog bipolarnog šefa. “Zbilja uživam u poslu.”

“Radiš na” – izvlači list papira iz fascikla i gleda u njega – “Imanju ,Matis’, kao sluškinja.”

“Tako je.” Prekrižim ruke u krilu.

Ne želim razgovarati o svom poslu. Želim razgovarati o Jesseu. Ali moram ju pustiti da ona vodi glavnu riječ.

“Danas mi je zapravo bio prvi dan isplate.” Osmjehnem se.

Podigne svoje ljubazne oči prema meni. “To je odlično Daisy. Zbilja mi je drago što ti stvari sjedaju na svoje mjesto.”

“I meni.” Osmjehnem se, vjerojatno pre-entuzijastično, ali nervozna sam i napeta.

“Mogu li pitati… kako je Jesse? Znam da zadnji put kad smo razgovarale – pa, ne baš zadnji put; put prije toga, dok sam još uvijek bila u zatvoru – rekli ste da mu ide dobro. Da mu se ocjene popravljaju.”

Kad su me zatvorili, Jesse je skrenuo s puta na neko vrijeme. Oduvijek je bio dobar dečko, drag dečko i bio je odličan učenik u školi. Ali je počeo zaostajati u školi. Dozvolivši da mu se ocijene pokvare.

Nije se tako ponašao kada je tata umro ili kad je mama nestala. Ali je, kad sam ja otišla.

To je bilo teško za podnijeti, znati što sam nesvjesno dopustila da se to dogodi, kako ga je to teško pogodilo.

Znam to jer sam ja bila sve što mu je ostalo.

“I dalje mu ide dobro. Ocjene su mu skoro kao što su bile. Učitelji su zadovoljni njegovim napretkom. Nedavno je počeo igrati nogomet. On i 59

neki dečki s kojima stanuje imaju ekipu. Tim Marshall, voditelj zajedničkog doma za dječake, je trener. Natječu se na nekim lokalnim turnirima.”

“To je zbilja odlično. Voljela bih ga gledati ponekad.”

Ne kaže ništa na to, pa mi izostanak njezine reakcije pada kao kamen na želudac.

I sada je ta ogavna pauza… i uzrokuje da mi oči gore, a želudac se spušta niže.

“Neću ga dobiti natrag, zar ne?”

Pogleda me direktno u oči. “Ovo nije ne, Daisy.”

“Ali nije ni da.”

“Vidim kako ti ovdje dobro ide. I kako se jako trudiš stvoriti dobar život za sebe i Jessea. Ali izašla si iz zatvora prije četiri dana i još si na uvjetnoj slobodi. Bilo bi neodgovorno od mene vratiti Jessea pod tvoju skrb u trenutnim okolnostima. Ali kad smo kod toga, možemo se dogovoriti da za šest mjeseci vidimo na čemu smo.” Šest mjeseci.

Imam osjećaj kao da umirem iznutra.

Oči mi se bore sa suzama. Donja usna mi podrhtava. Zagrizem ju.

“Daisy, ovdje je krajnji cilj uvjeriti se da je okolina u koju ga vraćam, stabilna. Potrebno ti je vremena da se prilagodiš životu vani. I to će ti dati vremena da stabiliziraš svoje prihode, posložiš si život i pripremiš za Jesseov povratak.”

“Jesam li…” Glas mi puca pa pročistim grlo i trepnem kako bih otjerala suze.

“Mogu li ga vidjeti?”

“Apsolutno. Razgovarala sam s Jesseom i on je voljan vidjeti te.”

“Još uvijek je ljut na mene?”

Stišće usne skupa. “Bijes je krčkao. Više je to nalik na ogorčenje, ali nemam sumnje, jednom kad vas dvoje počnete provoditi vrijeme skupa, doći će ubrzo k sebi.

“Kada ću ga moći vidjeti?”

“Mislila sam iduće subote. Dokle god to ne smeta Jesseu, ne vidim problem u tome da ga pokupiš u devet ujutro i da provedete dan skupa.

Mora se vratiti do pet sati, na večeru. Ali, osim toga, možete provesti dan kako god želite.”

“Hvala vam,” odgovaram joj.

Podiže svoju šalicu i uzima dugačak gutljaj čaja prije nego ga vrati na stolić. “Dobro, sad moram ići. Moj muž će postaviti večeru na stol, da me čeka.”

60

Ustajem u isto vrijeme kad i ona.

“Oh, prije nego zaboravim, ovo je adresa na kojoj Jesse stanuje. Nazvati ću dom u ponedjeljak i javiti njima i Jesseu da dolaziš.”

Predaje mi komad papira u koji pogledam prije nego ga savijem u ruci.

Ispratim ju do vrata otvarajući ih. “Hvala vam što ste me došli posjetiti,” govorim joj.

Spušta dlan na moju ruku. “Pokušaj se ne osjećati previše razočarano, Daisy. Samo se sjeti da ti i ja zajedno radimo za isti cilj – ono što je najbolje za Jessea.” Želim joj reći da sam ja najbolja stvar za njega. Ne život u dječačkom domu s hrpom stranaca već ovdje sa njegovom obitelji. Naravno da ništa ne govorim. Nasmijem se i klimnem glavom. “Čuti ćemo se uskoro.” Izlazi kroz vrata. “I ugodno se provedi s Jesseom iduće nedjelje. Nazovi me sutradan, u ponedjeljak i javi mi kako je bilo.”

“Nazvati ću vas za vrijeme pauze za ručak.”

“Odlično. Razgovarati ćemo onda.”

Gledam ju kako izlazi i onda zatvaram vrata.

Naslanjam se na njih još jednom se boreći sa suzama u očima.

Neću ga dobiti natrag.

Ali ću ga vidjeti za tjedan dana. To je dobra stvar. Znam da je, ali ga želim natrag, ovdje sa mnom.

Jebeni Jason! Uništio mi je život.

Da stvar bude bolja, ljuta sam na sebe što sam bila lakovjerna i glupa. Što nisam vidjela kad sam bila izigrana. Čujem zvuk telefona u dnevnom boravku. Odlazim dohvatiti mobitel i vidim poruku od Cece.

Da li je još uvijek tu? Završila sam s poslom ranije, ali mogu ostati ovdje ako ti treba još malo vremena.

Odlučim da joj neću pisati već ju nazvati.

“Hej,” reče ona.

Zvuk njezina glasa slomi moju odlučnost i izleti mi jecaj. Pritisnem šakom svoja usta.

“Daisy, što se dogodilo?” zabrinuto me pita.

Spuštajući ruku, drhtavim glasom joj odgovaram: “Neću dobiti Jessea natrag. Bar ne uskoro.”

“Oh, Daisy…”

“Moram im dokazati da sam dovoljno odgovorna da bi se brinula o njemu i da neću ponovno završiti u zatvoru.”

61

“Bila si sve to. Jebeni Jason!” ona kipi. “Kunem se Bogom, kad nađem tog malog gada, ubit ću ga. Objesiti za jaja i odsjeći mu kurac!”

Njezin bijes spram Jasona smiruje me malo. Cece nikad nije bila stidljiva oko izgovaranja toga. Znam da se pita zašto ja ne poludim kao ona. Ali znam da gubiti glavu zbog Jasona mi neće pomoći vratiti onih osamnaest mjeseci. I jasno kao dan, neće mi pomoći natrag vratiti Jessea.

“Ako mu odsiječeš kurac neće li mu uže skliznuti samo niz jaja?”

“Ne, jer bih ga svezala tako čvrsto da bi mu cirkulacija u jajima stala i ona bi se onda samo smežurala i umrla.”

“Ali zar ne bi samo otpala i onda bi on bio slobodan?”

“Možda. Ali barem će biti bez kurca i jaja.”

To me nasmije. “Uvijek si me znala oraspoložiti Ce.” “Ja sam kraljica komedije.”

“Da, to jesi.” “Što je još Anne rekla?”

“Rekla je da mogu vidjeti Jessea. Za tjedan dana od sutra.”

“To su odlične vijesti.”

“Jesu. Ja samo…” Osmijeh mi izblijedi i pretvara se u žalost.

“Znam. Želiš ga doma. Želim ga i ja doma. Gledaj, idem sad s posla.

Uzeti ću bocu vina na putu kući. Pa se vidimo za dvadeset minuta.”

“Hvala Ce. Vidimo se uskoro.” Prekinem poziv i naslonim glavu na sofu.

Ne mogu vjerovati da sam bila tako glupa da pomislim, ako se obučem lijepo i nahranim ju čajem i keksima, da će mi vratiti Jessea natrag. Mislim, nisam ga očekivala dobiti sutra, ali… šest mjeseci…

Bože, kako sam glupa.

Trebala sam znati da nikad ništa nije jednostavno za mene. Moram se boriti za sve u ovom životu.

Još jedan jecaj izađe iz mene i ovaj ga put ne zaustavljam. Puštam suze da teku.

62

Sa slušalicama u ušima slušam “Wherever I Go” od OneRepublic.

Uzimam sredstva za čišćenje, kantu i krpu i stavljam usisavač pod ruku.

Vučem ga po podu krećući se prema dvorani za vježbanje.

Kasa nisam vidjela od kad sam došla prije sat vremena, vrata njegovog ureda su zatvorena pa sam pretpostavila da je tamo.

Zbilja bih trebala očistiti njegov ured, ali nisam raspoložena da na mene reži, pa ću čekati dok ne izađe i onda započeti s čišćenjem tamo. Ali, u međuvremenu, dobro ću očistiti dvoranu za vježbanje.

Kada sam došla do vrata, ruke su mi pune, stoga ručku pritisnem stražnjom stranom svoje ruke i gurnem vrata vlastitim dupetom. Ulazim u sobu povlačeći usisavač unutra. Spuštam stvari za čišćenje na pod, okrenem se u mjestu i smrznem se na prizor tučnjave Kasa i drugog tipa.

Pa, kad kažem tučnjava, nagađam da sparinguju.

Na podu dvorane je raširena velika prostirka. Kas i drugi tip su bosi, obojica golih prsa, noseći samo šorc. Ruke su im omotane, kao kod boraca.

Kasova kosa je svezana u rep s gumicom za kosu. Ovakvu njegovu frizuru nisam vidjela prije. Izgleda dobro… vruće.

Okrenut mi je leđima pa mogu vidjeti kako ima definirane mišiće zajedno sa širokim ramenima. Znoj mu se cijedi niz leđa Svetog mu pakla.

Izvlačim slušalice iz ušiju, prikovana.

Trebala bih otići. Otići ću.

Sada bi bio idealan trenutak, jer me ni jedan od njih nije primijetio.

Uredu Daisy, pokupi svoje stvari i odlazi.

Taman sam na putu da se okrenem i odem, kad tip s kojim je Kas sparingovao, uhvati moj pogled i nasmije se.

Podiže ruku prema Kasu, zaustavljajući ga. Svoj pogled vraća prema meni. “Hej,” reče. Smiješeći se ponovno, klimne mi glavom.

Kasova glava se tako brzo okreće da sam iznenađena kako nije slomio vrat.

U trenutku kad me ugledao, nešto nalik na veliku količinu panike pojavi mu se u očima. Ali brzo je nestalo, zamijenjeno bijesom.

Maknuvši pogled s mene, prilazi svom sparing partneru – pa, više kao, domarširao – i odlazi do kraja prostirke. Podiže majicu s poda i navlači je, a pokreti su mu nervozni i grubi.

63

Onda se okreće prema meni. Riječ 'raspizden' ne može dovoljno dobro opisati izraz njegovog lica u ovom trenutku. Pripremam se na jezikovu juhu.

“Moraš se naučiti jebeno kucati,” obrecne se na mene.

Zbog toga se povlačim korak unatrag.

To je prvi puta da sam ga ikad čula da psuje. I zbilja mi se ne sviđa što je bilo namijenjeno meni. Za Boga dragoga, sve što sam napravila je da sam ušla u sobu. “Žao mi je. Nisam mislila da ima nekoga ovdje.”

“Pa da si pokucala, znala bi.”

Oči mi nelagodno trepću prema drugom muškarcu u sobi koji se, iznenađujuće, mršti na Kasa.

U najmanju ruku, nisam jedina koja misli da se u ovom trenutku ponaša kao totalni dupeglavac.

“Primljeno na znanje. Ali molim te, ne psuj više na mene. Ja sam tvoj zaposlenik, ne pas.”

Stezao je ruke uz bokove, lica stisnutog od bijesa. “U potpunosti sam svjestan točno tko si ti. I, samo da znaš, nikad psu ne bih rekao da odjebe.

Dapače, volim pse.”

Mogao me jednako i remenom išibati po nogama.

Seronja!

Bijes i bol i tisuće drugih emocija prolazi kroz mene. I još je gore jer netko treći čuje kako razgovara sa mnom na ovaj način.

Obrazi mi gore od neugodnosti.

Spremam mu se reći da odjebe i izađem odatle, kad njegov sparing partner reče: “Jebeno ohladi Kas.” Podignem pogled kako bih vidjela da mi dečko prilazi, noseći ljubazan osmijeh na svom licu.

Zaustavlja se ispred mene. “Ja sam Jude, Kasov prijatelj.” Ispružio je ruku za rukovanje.

Kas ima prijatelje?

Pogledam u Judeovu ruku pa podignem pogled prema njegovom licu.

Očajnički pokušavam oči držati dalje od njegovih golih prsa. Zbilja ima lijepa prsa i ruke i… pa, on je prvi tip kojeg sam vidjela polugolog nakon jako dugo vremena.

I on je u formi.

Ozbiljnoj formi.

Isklesan do bola s nekakvom tetovažom na bicepsu koja ide preko njegovog ramena. Koža mu je boje mliječne čokolade. Par centimetara je 64

niži od Kasa. Oko metar osamdeset, rekla bih. I ima najnevjerojatnije životopisne zelene oči, totalna suprotnost njegovoj kosi i boji kože.

“Daisy.” Uzmem njegovu ruku i rukujemo se.

“Oh, ti si Daisy.” Puštajući mi ruku, skrene pogled prema Kasu.

Kas se namršti na njega, lagano otrese glavom, a Jude se nasmije.

Um, što?

I čuo je za mene. Što bi to dovraga trebalo značiti? I što je značilo mrštenje i klimanje glavom?

Jude vrati svoj pogled na mene. “Ignoriraj Kasa. Samo je ljut jer sam mu prebijao dupe.”

Kas se podsmjehne što uzrokuje da mi se Jude nasmije.

Zbilja ima lijep osmijeh.

Iskreno, da sam maslac, rastopila bih se istog trena.

“A eto, mislila sam da sam ja vječni uzrok njegove razdražljivosti.”

“Ne, ne uzimaj to osobno. Kas je samo bijedni gad devedeset posto vremena.”

“A što je s ostalih deset posto?”

“Obično spava.”

Jude se nasmije, a i ja.

“Ja sam još uvijek tu,” Kas reži dok nam prilazi.

Jude mi namigne i ponovno se nasmijem.

“Da li ste boksali?” pitam Judea dok nam Kas prilazi kako bi stao pored njega.

“MMA,” Kas odgovara prisiljavajući moj pogled prema njegovom.

“Mješovite borilačke vještine” završim.

“Voliš MMA?” Jude zapita.

“Ok je.” Slegnem ramenima prije nego još jednom pogledam u Kasa koji se mršti na mene. Kunem se, ponekad izgleda kao da mu je bolno gledati u mene.

“Biti ćemo gotovi za sat vremena,” reče mi Kas, grubim tonom. “Počisti mi sada ured. Krajnje je vrijeme da to napraviš.”

Zaustavila sam se da mu kažem, razlog zašto ne čistim tvoj ured je što si ti stalno u njemu!

Potisnem uzdah i kažem, “U redu.”

Okrećući se pokupim kantu i sredstva za čišćenje i uzmem usisavač ispod ruke.

“Treba li ti pomoć?” pita me Jude iza mene.

Pogledam u njega, ignorirajući Kasovo buljenje u mene. “Ne treba, ali hvala.”

“Drago mi je što smo se upoznali Daisy.”

65

“Meni isto.”

Hodam prema vratima. Umalo sam pala u nesvijest od iznenađenja kad je Kas brzo prošao pored mene i pridržao mi vrata.

U redu…

“Hvala,” izustim.

“Kako je prošao sastanak?” Kas me upita šaptom zbog čega se zaustavim u šoku. Zbilja ne razumijem ovog tipa. Jedan trenutak je Kaseronja ponašajući se kao potpuni kreten prema meni. Drugi trenutak je Kas-ljubazni, pitajući me kako mi je prošao sastanak.

Njegove promjene raspoloženja zbilja mi počinju ići na živce.

Okrenem se prema njemu i zateknem kako mu je pogled blag i prikovan na mene. Čista suprotnost od načina na koji me gledao prije nekoliko trenutaka.

Osmjehnem mu se. “Ne tako dobro kako sam se nadala. Još jednom hvala što si me pustio ranije, cijenim to.”

S rukom još na vratima, Kas podiže ramena sliježući na moj komentar.

Zurimo jedno u drugo dugačku sekundu. Osjećam kako se stvara napetost u zraku između nas. Oči su mu potamnile i zaiskrile životom.

Vidim kako steže ruku oko vrata. Moje vlastito disanje se ubrzava. Koža mi gori od njegovog intenzivnog pogleda.

Zatim, kao da se vratio svom razumu, korakne unazad držeći vrata otvorena još više. “Žao mi je što nije ispalo kako si htjela.” Kasove nježne riječi dodiruju mi leđa.

Pogledam u njega. “Da, i meni isto.”

I onda opet zuri u mene. Ovaj put nema više topline u njegovom pogledu, ali definitivno nečega ima. Skoro kao nevidljiva nit koja nas povezuje.

Zatim vidim kako mu se lice zatvara. Oštro mi kimne i oslobađa vrata puštajući ih da se zatvore.

Stojim i gledam u zatvorena vrata.

Tko je ovaj tip?

Ispuštajući uzdah, okrećem se kako bi otišla, ali mi ispada jedan sprej za čišćenje iz ruke.

“Za Boga miloga,” mrmljam.

Saginjem se kako bih ga pokupila i onda čujem izgovaranje svog imena iza zatvorenih vrata.

Naravno da moram prisluškivati.

“Dakle, to je Daisy.”

“Mmmm,” čujem kako Kas odgovara.

66

“Čini se ljubazna. I zgodna isto. Nisi to spomenuo.”

“Zašto bih?” Čekaj… da li je to Kas okolnim putem rekao kako misli da sam zgodna?

“Dakle, ti zbilja priznaješ da je zgodna?” Jude zvuči stvarno iznenađen njegovim priznanjem.

Kas uzdahne. “Naravno da mislim da je zgodna. Muškarac bi morao biti jebeno slijep da ne vidi da je zgodna.

Vau. Misli da sam zgodna.

Uporno ignoriram uzbuđenje koje me obuzima na ovo saznanje.

“I?” “I što?”

“I što ćeš poduzeti po pitanju toga?”

“Apsolutno ništa neću poduzeti po pitanju toga.”

“Daj Kas.” Judeov ton je zadirkujući, nagovarajući.

“Radi za mene. Kraj priče.”

Nastaje duga pauza.

I onda čujem kako Jude govori, “Pa, ako ju ti nećeš pozvati van… onda ja hoću.”

“Jude…” Kasov ton zvuči kao upozorenje.

Zanimljivo.

Um, čekaj… ne smeta mi činjenica da ja Kas bijesan na pomisao da me Jude pozove van.

Ne smeta?

“Molim? Nećeš ju pozvati van,” Jude odgovara. “Tako je jebeno zgodna i djeluje kao zbilja super cura.

“Ne poznaješ je.” Njegov ton je zbilja surov i nabusit.

Vau. OK. Ovo boli.

“Pa seronjo u tome i jeste poanta pozivanja van. Znaš, da je mogu upoznati.”

“Neće se dogoditi. Daisy je za tebe zabranjena.” Kasov glas zvuči kao režanje.

Um, što?

Jude se smije. “Zabranjena? Samo meni ili svima?”

Nastaje pauza i Jude se ponovno smije. “Želiš ju povaliti.”

“Isuse Kriste! Hoćeš li jebeno začepiti o Daisy,” Kas grize.

“Hej, nema potrebe da postaneš mrzovoljan čovječe. Ali na sekundu budi realan. Ovo je prvi put, za sve ove godine koje te poznajem, da sam te vidio da si izvan sebe zbog neke cure. To mora nešto značiti.”

“Ne znači ništa.”

“Hajde…”

67

“Ozbiljno, Jude,” Kas odbrusi. “Jebeno se ostavi toga, hoćeš li?”

Nastaje duga tišina.

I onda čujem kako Jude govori, “Smatraj ostavljenim. Hoćemo sparingovati opet?”

“Da.” Jude se cereka. “Hajde onda, zgodni dečko. Daj mi svoj najbolji udarac.”

Svjesna da je njihov razgovor o meni završen, odmičem se od vrata.

Hodam niz hodnik ošamućena, ne baš sigurna što napraviti s onim što sam upravo čula.

Sviđam se Kasu. Pa, misli da sam zgodna.

Kao i Jude, ali to je i tamo i ovamo.

Ali Kas… on je takav seronja prema meni, cijelo vrijeme. Ako mi se netko sviđa, onda nastojim biti ljubazna prema njemu.

Tako sam zbunjena sad.

“Daisy?”

Oči mi poskoče, a moja unutrašnjost uznemiri kao da sam uhvaćena čineći nešto loše.

To je Cooper. “Ćao.” Nalijepim osmijeh na lice. “Ćao. Da li je sve u redu?”

Klimnem glavom.

“Krenuo sam u kuhinju uzeti mlijeko. Nestalo nam je, a ja umirem za šalicom čaja.

“Naravno. Hoćeš da ti ja donesem?” “Čini mi se da već imaš pune ruke.” Klimne prema stvarima koje nosim.

“A kako bi bilo da ti pomognem s tim stvarima, a onda možemo zajedno po mlijeko?”

“Naravno,” odgovaram smijući se i pružim mu kantu, moje misli o Kasu u trenutku su zaboravljene.

68

Nervozna sam.

Preplašena i daleko više od prestravljena kako će biti Jesse kad ga vidim.

Bože, zanima me kako sad izgleda. Nisam ga vidjela tako dugo, od dana kad sam osuđena na sudu.

“Spremna?” Cecein nježni glas dolazi sa strane.

Sjedimo u Ceceinom automobilu, preko puta kuće u kojoj Jesse stanuje.

Ponudila se da me doveze prije nego ode na posao.

“Ne.” Tresem glavom. “Nisam sigurna da ja ovo mogu Ce.” Od mog oslobođenja tako sam jako željela vidjeti Jessea, ali sada kad sam toliko blizu tome, bolesna sam od nervoze.

Stavlja svoju ruku preko moje, hvatajući je. “Nema potrebe da te bude strah. To je samo Jesse – slatko dijete koje si odgojila, koje te obožava.”

“Ne više. Mrzi me.”

“Ne, ne mrzi te. On je četrnaestogodišnjak koji je ljut, sa velikim kamenom na ramenima, jer je sebe uvjerio da si ga napustila. On zna, duboko u sebi, da to nije istina. Samo te mora vidjeti. Mislim da kad te vidi i kada počnete razgovarati, da ćete biti u redu.”

Gledam u pouzdanost u njezinim očima i pokušavam ju i sama osjećati.

“Da, u pravu si.” Natjeram se nasmijati. “Hvala za prijevoz.” Nagnem se i poljubim njezin obraz. “Zabavi se na poslu. Vidimo se kasnije doma.”

“Dobro se provedi,” viče dok izlazim iz auta. “I reci našem dečku da sam ga pozdravila.”

“Hoću.” Pokažem joj palčeve gore i onda zatvorim vrata.

Gledam kako se njezin auto udaljava i potom pređem preko ceste prema dječačkoj kući u kojoj Jesse stanuje.

Penjući se uz stepenice prema ulaznim vratima, noge mi drhte.

Duboko uzdahnem i podižem drhtavu ruku prema zvoncu na vratima. Čekam, a noga mi cupka u mjestu.

Kroz matirano staklo vidim da netko prilazi vratima. Zatim se vrata otvaraju otkrivajući muškarca sa svijetlo smeđom kosom, koji izgleda kao da je u ranim tridesetima. “Ćao, ja sam Daisy Smith, Jesseova sestra. Rečeno mi je da potražim Tima Marshalla.”

“Ja sam Tim.” Nasmije se. “Drago mi je što te konačno upoznajem Daisy. Mnogo sam čuo o tebi.”

69

Je? To mora značiti da je Jesse govorio o meni.

To je upravo ono što mi je trebalo da mi smiri živce i malo podigne moj elan.

“Uđi,” kaže mi.

Uđem unutra. Tim zatvara vrata iza mene.

U kući je tiho, pitam se gdje je ostatak dečki koji stanuju ovdje.

Kao da mi čita misli, Tim reče: “Kod kuće nema nikoga – osim Jessea, naravno. Dečki su otišli van na sladoled s Jennom koja radi ovdje zajedno sa mnom,” pojašnjava. “Mislili smo da bi bilo lijepo dati malo prostora tebi i Jesseu.”

“Hvala vam.” Nasmijem se, ali osjećaj osmjeha na usnama mi je čudan i nezgrapan. Ruke mi se tresu. Imam osjećaj kao da će mi glava eksplodirati. Prekrižim ruke ispred sebe pokušavajući umiriti drhtanje.

“Jesse je u dnevnom boravku.”

“Ok. Hvala.”

“Možeš disati.” Upućuje mi nježan osmjeh.

Tiho se nasmijem, izdahnuvši.

“Znam koliku nervozu osjećaš upravo sada. Ali, vjeruj mi, kad ti kažem, sve će biti ok. Jesse to neće nikad priznati, ali i on je nervozan jer će te vidjeti.”

“Je?” Mrzim razmišljati o tome da je Jesse nervozan, ali znajući da nisam sama u ovome i da me zbilja želi vidjeti mi pomaže.

“Nemoj mu reći da sam ti rekao ovo, ali bio je budan jutros u šest i trideset. Istuširan je i nosi svoju najbolju odjeću. Za klinca kojem moram staviti granatu pod krevet da se ustane u školu svako jutro i praktički ga crijevom dolje u vrtu polijevati kako bih ga natjerao na kupanje… pa, to govori mnogo.”

“Da.” Nasmijem se, ali isto tako pogode me njegove riječi. Govoreći mi koliko se Jesse promijenio.

Jesse kojeg sam ja poznavala uvijek je bio budan i ustajao rano. I volio se kupati.

Propustila sam mnoge promjene u njegovom životu.

Tim hoda niz kratki hodnik. Zaustavlja se na vratima, otvara ih.

“Jesse… Daisy je ovdje.”

Slijedim Tima unutra.

I eno ga tamo, jedini razlog zbog kojeg ustajem iz kreveta svako jutro.

Preplavi me ljubav. Suze mi peckaju oči. Osjećam se kao da sam se ugušila srećom i šakom boli udarena u prsa, sve u isto vrijeme.

70

Dječak kojeg sam poznavala izgleda kao mladi muškarac. Čak i dok sjedi, vidim koliko je visok. Noge su mu dugačke. I tako jako liči na tatu.

Mora da je narastao više od šezdeset centimetara u proteklih osamnaest mjeseci.

Kosa mu je drugačija. Oduvijek je volio kratku kosu. Ali, sada, njegova tamno smeđa kosa je sva izrasla, kovrdžajući mu se oko ušiju. Hlače su mu crne s lancem pričvršćenim za džep, povezan s njegovim remenom koji ima lubanju s prednje strane. Njegova majica je crna s nacrtanim bendom na prednjoj strani za koji nikad nisam čula. Izgleda svjetlosnim godinama daleko od dječaka kojeg sam ostavila.

I način na koji gleda u mene…

Isti onaj način na koji me je gledao kad sam ga zadnji put vidjela.

Bol pomiješana s razočaranjem. Gubitak. Toliko mnogo gubitka.

Poput šake, bol mi se omota oko srca i čvrsto stišće.

Jesse sjedi okrenut naprijed u svom sjedalu, njegove oči ne napuštaju moje. “Ćao.” Nježno kažem, ne nudeći puno toga u svom glasu.

Ravnodušno zuri u mene.

“Zašto ne sjedneš? Pripremiti ću nam piće. Čaj ili kava? Ili nešto hladno?”, upita me Tim. Zauzimajući mjesto nasuprot Jessea, odgovaram Timu, “Kava bi bila odlična. Hvala.”

“Jesse?” pita Tim. Jesse ne odgovara. Samo odmahne glavom.

“Da. Pa, evo me brzo natrag.”

Gledam kako Tim napušta prostoriju.

Kada vratim pogled, Jesse i dalje zuri u mene, Napetost u zraku je uznemirujuća.

Muka mi je u stomaku od spoznaje koliko je veliki teret između nas.

Ovo je klinac koji bi stalno razgovarao sa mnom. Klinac s kojim sam mogla sjediti u savršenoj tišini i opet osjećati olakšanje.

Sada, skoro kao da sjedim sa strancem.

Ali strancem kojeg volim tako jako.

Usta su mi suha pa poližem usne prije nego progovorim, “Izgledaš… tako odraslo.”

Gledam kako mu se oči zatvaraju. Isključuju me.

Gleda u mene kao što me Kas gleda.

Kao da me mrzi.

Bol mi probada stomak.

71

“Da, pa, prošlo je osamnaest mjeseci. Neću jednostavno prestati rasti, jer tebe nije bilo tu.”

“Znam. Žao mi je - “ “Prestani jer ne želim to slušati.” Okrene lice gledajući u smjeru televizora. Naslanjajući se nazad, ispruži svoje dugačke noge, križajući ruke na prsima.

Borim se sa suzama koje mi peku oči i uzimam duboki udah. “Pa… kako si?” pitam ga.

Uzdahne i vrati svoj pogled s televizora prema meni. “Želiš čavrljati Daisy? Zbilja?”

Daisy. Oduvijek me zvao Mayday.

Još jedan ubod boli me pogodi – ovaj put, u prsa. Protrljam to mjesto na prsima. “Samo želim razgovarati s tobom, Jesse.”

“Ok, razgovarajmo.” Okreće se u svom sjedalu, ruku pritisnutih uz svoja bedra. Izgleda kao da vapi za svađom. “Kako ti je bilo u zatvoru?

Jesi naučila neke nove trikove? Koliko dugo ćeš se zadržati tu? Ili trebam očekivati još jedan posjet policajaca, u neko skorije vrijeme, koji mi govore da se vraćaš nazad unutra?”

“Ja – ja se ne vraćam nazad unutra Jesse. Tu sam kako bih ostala.”

Ispušta ogorčeni smijeh. Bolno mi je slušati.

“Kao mama i tata?”

“Jesse, molim te… ja nisam kao oni. To znaš. Duboko u sebi, znaš to.

Toliko si mi nedostajao. Samo želim - “ “Zaboli me ona stvar što ti želiš” urla skačući na noge. “Što se mene tiče, ti više ne postojiš.”

Bol me pogodi direktno u prsa. Ustajem se na noge. “Jesse, molim te. T – ti ne misliš to.”

Gorko se smije. “Da, mislim.”

“Pa čemu susret danas? Zašto si dozvolio da dođem?”

Prilazi mi bliže. “Zato, da ti mogu napraviti što si ti napravila meni.

Ostavila si me Daisy. Jebeno si me ostavila samog. I sada, ja ostavljam tebe.

Ne želim te ikad više vidjeti. Da li me čuješ? Što se mene tiče, ja nemam sestru. Za mene si mrtva kao što su mama i tata.”

Osjećam se kao da sam upucana.

Suze mi ispunjavaju oči. Ne mogu si pomoći ih zaustaviti, da mi ne teku niz obraze.

U očima mu zatreperi žaljenje, ali ga brzo otrese. “Želim da odeš.” Glas mu je tih.

“Je- Jesse, molim te.” Stišćem dlanove na svoje obraze kako bih smanjila bujicu suza.

72

“Rekao sam, odlazi!”

Njegova ljutnja pogađa me i trese mi tijelo.

Posrnem unazad, krećući se prema vratima.

Kad dođem do njih, okrenem se. Stavljajući svu snagu u svoju kičmu i glas, kažem, “Znam da to ne želiš čuti, ali svejedno ću to reći. Odlazim jer si me ti zamolio i poštujem tvoje želje. Ali, volim te klinac. I uvijek ću te voljeti. Želim da znaš da ne idem nikuda. Ovdje sam kako bih ostala.

Nikad te više neću ostaviti. Neću napraviti ništa čime bih riskirala da budem ponovno odvedena. Kunem ti se u to.”

Pritisnem svoju ruku na prsa. “Iznevjerila sam te i to se neće više nikad ponoviti. Dokazati ću ti da mislim svaku riječ. I nastaviti ću dolaziti svake subote i kucati ti na vrata dok me ne odlučiš primiti nazad. Neću odustati od tebe – nikad.”

“Da, pa, sretno s tim,” progunđa prije nego mi okrene leđa.

Snažna ruka boli stisne mi prsa.

Potrebna mi je sva snaga u meni kako bih otvorila ta vrata i otišla, ostavljajući ga tamo da stoji.

73

Alkohol Najbolji. Izum. Ikada. Čekaj… da li je izumljen? Ili je jednostavno napravljen?

Ne znam I, zbilja, koga je briga?

Mene ne, eto koga.

Sve do čega mi je stalo je da mi otjera ovu bol.

Daleko… daleko… daleko…

Nekoliko pića… ok, pa, više nego par, ali manje od mnogo, i ne patim više zbog onoga što je Jesse rekao.

Jesse.

Vidiš? Čak ni razmišljanje o njegovom imenu ne boli kao što je boljelo prije sat vremena.

Bol je nestala, jer je Daisy Smith oslobođena boli!

I to je najbolji osjećaj ikad!

Mislim, zašto nisam pila cijelo vrijeme. Već godinama se osjećam usrano i cijelo to vrijeme, mogla sam alkoholom otjerati usrane osjećaje daleko.

Alkohol – lijek za sve moje probleme.

I, kad pričamo o alkoholu… imam ozbiljno vrijeme za cuganje koje moram nadoknaditi, uzimajući u obzir da zbilja nikad nisam pila.

Znaš, pokušavajući biti odgovorna odrasla osoba i roditelj klincu za kojeg se brinem.

Znaš, klincu koji me mrzi.

Mrzi me.

Bol mi probode srce.

Ne želim više boli!

Potrebno je još alkohola. Što je prije moguće!

Gotova sam sa zadnjim mojim – što pijem? Iskreno, nemam pojma. Ali dobrog je okusa. Pa, zapravo, ima okus kao govno. Ali od njega se osjećam bolje.

Ispustim kikot.

Konobar pogleda u mene.

Ah, konobar. Donositelj dobrote.

I sladak je.

Malo previše čistunac za moj ukus, ali svejedno sladak.

74

Nije da sam zainteresirana za muškarce.

Muškarci su gadovi.

Drkadžijska kopilad.

Svaki od njih.

Pa, svi muškarci koje znam, što nije puno. Ali, kako god bilo.

Smijući se, guram svoju praznu čašu prema konobaru. “Uzeti ću još jednu, što god je to bilo.”

To je zapravo zvučalo kao, “Uzt ćšu još jdnu, ššto gd je to blo.”

Ali sve je super. Pijana sam i pijanstvo je super!

Zgodni konobar naslanja svoje ruke na šank. Rukavi njegove majice su zavrnuti.

Ima lijepe ruke.

Iako, ne tako lijepe kao Kasove. Kasove ruke izgledaju snažno i mišićavo. I koža mu je tako divna. Baš za polizati. Totalno bih lizala Kasove ruke.

I druge dijelove njega.

Um, zadrži jebeni glas. Zašto razmišljam o Kasu na seksualan način?

On je još jedno drkadžijsko kopile od muškarca. Najveće drkadžijsko kopile od muškarca.

Ne sviđa mi se. Uopće.

“Jesi sigurna da je još jedno piće dobra ideja?” zgodni konobar me pita.

Spustim laktove na šank pa spustim bradu na šake. Sklizne.

Frknem – cerek.

Zatim spustim glavu u dlanove. To je stabilnije.

Da li je to samo do mene ili se soba počinje vrtjeti?

“To je najbolja ideja koju sam imala u zadnje vrijeme.” Upućujem mu veliki osmijeh.

Bože, usne mi se osjećaju čudno. Tupo.

Ali tupo je dobro!

Tupost znači da nema boli.

Zgodni konobar mi se nasmije. “Što kažeš da ti poslužim kavu umjesto pića?”

“Um…” iskrivim lice. “Hoće li kava biti Irska?”

Prigušeno se nasmije i otresa glavom.

“Onda, ne. Želim alkohol. Puno alkohola!” Obrišem ruke.

“Mislim da je zadnja stvar koju trebaš još alkohola.”

“Alkohol je jedina stvar koju trebam.”

“Zašto?” Nasmije se zbunjeno.

“Jer” – široko se smijem – “alkohol je jednak sreći.”

“A zašto nisi sretna?”

75

“Tko je rekao da nisam sretna?”

“Kad mi zgodna cura kao ti kaže, da je alkohol jednak sreći, tada mi govori da nije sretna dok je trijezna.

Oh. Osmijeh mi sklizne i onda mi se usne oslabljene alkoholom počnu tresti: “Pa, možda nisam sretna dok sam trijezna. To ne znači ništa. Mnogo ljudi treba alkohol kako bi se osjećali sretnima. Naravno, vjerojatno su alkoholičari, ali razmišljam da bih to trebala probati, jer kod mene ništa drugo ne djeluje. Trudim se tako jako, a još uvijek uspijevam sve sjebati.

Moj brat me mrzi. Zapravo zbilja me mrzi.” Pritisnem rukom bol u svojim prsima koju pokušavam natjerati se povuče. “On želi da sam mrtva,” prišapćem taj dio.

“Siguran sam da ne želi da si mrtva.”

Pogledam ga u oči. “O da, želi. Sam mi je to rekao, prije sat vremena.

Ali stvar je u tome, što ga ne krivim. I pomalo me mrzi. Mislim, iznevjerila sam ga. Jedinu osobu na svijetu koja mi zaista znači u životu, ja sam iznevjerila. Ima pravo mrziti me. Ja sam jebeni sjeb. Mislim, čak me i moj šef mrzi. A koga šef zapravo mrzi?”

“Ja sam poprilično siguran da se ne sviđam svom šefu.” Zgodni konobar se nasmiješi.

“Ah, vidiš?” uperim prst u njega kao da mi je otkrio lijek za rak. “Ti si rekao da tebe šef ne voli. Moj mene, jebeno mrzi! Mislim, onako ne – mogu – podnijeti – pogled – u – tebe mrzi. I, definitivno, on je veliki kurvin sin.

Ali on misli da sam zgodna, to je to. Mislim, misli da sam zgodna, ali me mrzi. Koliko je to jebeno čudno? I zbilja, što to govori o meni? Zgodna, ali dosadna do bola – to govori. Svi me mrze. Pa, osim Cece, ali ona me mora voljeti po defoltu jer znamo se oduvijek. Iskreno, ne znam što sam učinila da ju zaslužim kao prijateljicu, jer mislim da zaslužujem da me se mrzi. Ja sam idiot. Stvarni glupi idiot.”

Osjećam vlagu na obrazima i shvatim da plačem. Pritisnem dlanove na obraze.

“Hej, ja ne mislim da si glupi idiot” kaže zgodni konobar dok mi dodaje ubrus.

“Ne poznaješ me.” Šmrknem brišući svoje oči. “Vjeruj mi, da me poznaješ, mislio bi da sam glupi idiot.”

“Pa, što kažeš da ti donesem kavu. Možemo te otrijezniti i onda mogu upoznati trijeznu tebe.”

“U redu.” Pružam mu zahvalno klimanje glavom, brišući si oči, jer proklete suze i dalje padaju.

“Ostani tu i vraćam ti se s kavom,” govori mi zgodni konobar.

76

Gledam ga kako odlazi. Uzimajući duboku udah, opet obrišem oči.

Savijajući maramicu, bacim je na šank.

Ugh, ja sam toliki zajeb.

Položim ruke na šank i odmaram glavu na njima.

Trebala bih nazvati Cece i reći joj da me Jesse mrzi.

Posežući za svojom torbom na stolici pored mene, grabim po njoj tražeći telefon. Prsti ga pronađu i skupe se oko njega. Izvlačeći ga van, otključam ekran.

Prokleta stvar je sva mutna.

Trepnem, pokušavajući razbistriti oči.

Odem u kontakte, sva četiri.

Isuse, patetična sam.

Zbog toga šmrknem, plačem.

Obrišem oči i pritisnem Cecein broj. Stavljam telefon na uho i čekam.

Imam dojam da godinama zvoni.

Tada, linija se spoji, a muški glas kaže: “Daisy?”

Um, što?

Maknem telefon s uha i pogledam u ekran.

O sveta majko sranja.

Kas. Nazvala sam Kasov broj umjesto Ceceinog.

Jebeno sranje! Čujem ga kako urla moje ime kroz telefon.

Pažljivo prislonim telefon na uho.

“Hej, gospodine Matis.” Nastojim zvučati normalno. Naravno, govorim nejasno.

“Daisy” – glas mu je poput kamena – “da li si pijana?”

“Ne!” otresam glavom kao da me može vidjeti. “Naravno da nisam!” I naravno, i to je zvučalo nerazgovijetno. Pročistim grlo i pokušam se fokusirati na svoje riječi. “Nisam pijana. Samo sam sretna! Sretna! Sretna!

Sretna! Ovo je moj sretni glas!”

“Isuse jebeni Kriste,” uzdiše. “Gdje si?”

Mislim da ga nisam uvjerila u svoju trijeznost.

Sranje.

“Gdje sam?”

“Da, Daisy. Gdje si jebeno upravo sada?” razgovara sa mnom kao s malim djetetom.

“Nema potrebe za psovanjem, gospodine Matis. I u kafiću sam.”

“U kojem kafiću?”

“Ne znam.” Slegnem ramenima.

77

“Daisy…” glas mu je pomalo upozoravajući.

“Ok!” Pokušavam razmisliti da li sam vidjela ime kad sam ulazila, ali se ne sjećam. Sjećam se samo da sam vidjela mjesto i shvatila da služe alkohol i samo sam ravno ušla unutra.

“Um… nema ničega tu. Mislim, tu su stolice i stolovi i šank i alkohol… mnogo alkohola.” Hihoćem se. “Pila sam neka odlična pića. Svidjelo bi ti se ovdje. Pa, vjerojatno ne. Ali možda bi trebao popiti piće. Možda te opusti malo jer si pomalo napet. Trebao bi doći i piti sa mnom! Možemo se napiti zajedno!”

“Zvučiš kao da si već popila više nego dovoljno.”

“Ugh! Zvučiš kao i zgodni konobar.”

“Zgodni konobar?”

“Da. Lijep je. Daje mi mnogo pića. I zbilja ima lijepe ruke. Iako nisu tako lijepe kao tvoje. Tvoje ruke su najbolje. Zbilja mišićave. I tvoja koža me podsjeća na karamelu – oh, gladna sam sad. Mogla bih sad jesti - ” “Daisy -” “Cadbury karamela. I zgodni konobar je sladak. Donijeti će mi kavu i onda ćemo se upoznati međusobno.” “Što misliš ‘upoznati ćete se međusobno'?” glas mu je čvrst poput granita.

“Ne znam. Ali je ljubazan. Ti si ponekad ljubazan – pa, rijetko.” Šmrknem. “Mislim, ponašaš se kao Kaseronja skoro većinu vremena. Ali si ponekad ljubazan i lijepo je kad si ljubazan, znaš što mislim? Jer jedino je Ce ta koja je ljubazna prema meni. Ali zgodni konobar je ljubazan. Pa, da, to je super. Jesam li ti rekla da me moj mlađi brat mrzi?” nasmijem se, ali jasno i glasno čujem bol u svom glasu. “On mi je kao dijete. Odgojila sam ga i on me zbilja mrzi. Više nego ti, mislim. Osim, ako ti želiš da sam mrtva, onda me ti vjerojatno mrziš više.”

Zastanem kako bih udahnula. Umjesto toga, iz mojih usta izleti jecaj.

“Sranje… Daisy…” Kasov glas je nježniji nego sam ga ikad čula.

Osjećam kako me dira ta nježnost. Dodiruje bol u mojim prsima i smiruje ju pomalo.

“Reci mi gdje si.” Glas mu je i dalje nježan, ali ovaj put, ne osjećam se bolje. Osjećam da se nešto lomi duboko u meni. Držim tu pukotinu na mjestu. Ali još suza mi se slijeva niz obraze. Zgrabim onu zgužvanu maramicu i ponovno obrišem lice.

Zatim se vraća zgodni konobar s mojom kavom, pa se pretvaram da je sve ok i forsiram se da mu se osmjehnem.

“Daisy?” Kas izgovara moje ime, malo strože ovaj put.

78

“Još sam tu. Pričekaj sekundu.” Držeći telefon pored uha, odmaknem mikrofon od usta i obraćam se konobaru: “Mislila sam nazvati prijateljicu, Cece, ali nekako sam nazvala svog šefa – znaš, onoga koji me mrzi. Pa, on želi znati u kojem sam kafiću, ali nisam sigurna kako se ovaj kafić zove i pomislila sam da bi ti mogao znati. Znaš li?”

“Daa,” naravno da zna, ludo.

Zgodni konobar se nasmije dok spušta šalicu kave ispred mene, “Nelson.”

Vratim mikrofon natrag prema ustima. “Ja sam u Nelsonu,” ponovim Kasu.

“A gdje je točno Nelson?” Zbilja zvuči raspizden.

Ovo je Kas kojeg poznajem. Osjećam se ugodnije kad je nadrkan na mene. Čudno je kad je ljubazan.

Ponovno odmaknem mikrofon. “On želi znati gdje se nalazi “Nelson”?

Zbilja zvuči bijesno,” prišapćem uz kikot.

“Zbilja sam bijesan,” Kas mi reži u uho.

“Ti si zbilja jako mrzovoljan, znaš li to?” kažem Kasu.

“Da, a ti si monumentalni trn u mom dupetu,” uzvraća nazad.

“Mi smo u Camdenu,” odgovara mi zgodni konobar.

Ali samo napola čujem što je rekao, jer sam fokusirana na ono što je Kas upravo rekao, a to je zapalilo vatru u mom stomaku.

“Uh, ja sam trn u tvom dupetu? Jer, halo, gospodine ‘Dvostruka mjerila'! Zloban si svaki Božji dan! Kao, svaki dan! I to ne malo zloban. Ti si zloban jako! Oličenje najveće razine ikad! Nikad nitko nije bio tako užasan prema meni kao što si ti. Stoga, ako je netko trn u guzici, onda si to ti!”

Moja dreka je gotova, na liniji zavlada smrtna tišina.

Sranje.

Upravo sam izribala svog šefa preko telefona. Pijana sam ga nazvala i urlala na njega i nazvala ga trnom u guzici.

Sranje.

“Jesam li… otpuštena?” pitam tiho.

“Reci mi točno gdje je do vraga taj kafić.” Glas mu je tih, smrtonosan.

Tako sam otpuštena.

“Camden.” Zadrhtim.

“Ostani točno tu gdje jesi. Dolazim po tebe.”

“Dolaziš?” To me zbuni. Vjerojatno ne bi trebalo, jer me ispitivao gdje sam proteklih par minuta. Pretpostavljam da nikad nisam mislila da će se pobrinuti za mene.

79

“Mogu biti Kaseronja – kako si to rekla” – sranje! Ne mogu vjerovati da sam ga nazvala Kaseronjom u lice – “Ali nisam taj tip seronje koji će ostaviti ranjivu, pijanu djevojku u kafiću samu.”

“Nisam sama. Tu sam sa zgodnim konobarom –” “Upravo tako. Ostani na mjestu. Da se nisi jebeno pomaknula, Daisy. I reci tom konobaru, ako stavi ruku na tebe, otkinuti ću je.”

Ok… Nije li pomalo čudno da ovo smatram skroz privlačnim?

“Kas…” “Što je?” “Što ako moram na toalet? Morati ću se pomaknuti –” “Rekao sam, ostani jebeno na mjestu! Tu sam ubrzo.” Tad mi prekine vezu.

Odmičući telefon od uha zurim u njega, zbunjena.

“Um… doći će me pokupiti,” govorim zgodnom konobaru dok spuštam svoj telefon na šank. “Rekao je nešto o otkidanju tvoje ruke. I… mislim da bih mogla biti otpuštena.” *** “Daisy.”

Osjećam kako mi ruka dodiruje rame.

Podignem glavu sa svojih ruku koje se odmaraju na šanku i pogledam u prelijepo lice Kastora Matisa.

Očekivala sam da izgleda ljuto. Iznenađujuće, izgleda kao da mu je laknulo.

“Jesam li zaspala?” pitam ga.

Sjećam se da sam razgovarala s konobarom nakon što sam razgovarala s Kasom. Potom sam spustila glavu dole jer sam se odjednom osjećala umorno i onda… ništa.

“Jesi dobro?” Kas upita s iskrenom zabrinutošću u glasu.

Svjesno provučem ruku kroz svoju kosu. Mogu samo zamisliti na što ličim.

“Dobro sam.” Klimnem.

“Hajde, idemo te odvesti kući.”

Ponudi mi svoju ruku. Zgrabim svoju torbu i potom uzmem njegovu ruku. Pomaže mi ustati sa stolice. Očekujem da pusti moju ruku, ali ne čini to. Drži je čvrstim stiskom dok me vodi kroz kafić.

80

Pogledam okolo, vidjevši konobara malo dalje niz šank kako poslužuje nekoliko ljudi. Podiže ruku prema meni. Nasmijem se, neugodno mi je što sam zaspala u kafiću.

Isuse. Koji sam ja potpuni gubitnik.

Malo se zaljuljam na nogama i Kas me uhvati za struk, privlačeći me bliže sebi.

“U redu?” pita me nježno.

“Mmmmm.”

Njegova ruka je oko mene cijelim putem dok izlazimo iz bara i idemo do njegovog auta. Pomaže mi ući u auto. Moram priznati da osjećam malu prazninu kad se njegova ruka makne sa mog struka.

To što mi se sviđa dodir njegove ruke oko mog struka, pripisat ću količini alkohola koju sam popila.

Stavljam pojas oko sebe i utonem u kožno sjedalo njegovog auta.

Zatvaram oči.

Otvara svoja vrata i onda ga čujem kako se spušta unutra, prije nego se vrata zatvore.

Motor se pokreće. Topli zrak puše prema meni i “Boulevard of Broken Dreams” od Green Daya nježno svira u pozadini.

Osjećam kako se auto počinje kretati.

“Gdje te vozim?” pita me.

“Kući,” promrmljam. Čujem kako se tiho smije.

Nikad prije nisam čula Kasa da se smije. To je zbilja lijep zvuk. Poput melema koji olakšava bol.

“Nikad te prije nisam čula da se smiješ,” prišapćem svoje misli. “To je stvarno lijep zvuk. Trebao bi se smijati češće.” Šuti, ne govoreći ništa.

Brinući se da sam nekako uspjela raspizditi ga opet, izjavljujem, “Žao mi je.”

“Zbog toga što si rekla da imam lijep smijeh? Ili zbog pijanog poziva?”

Ne mogu ništa pročitati iz njegovog tona. Stoga, proškiljim i pogledam ga.

Oči su mu fokusirane na cestu ispred, ali oko usana mu se nalazi mala krivina, koje inače nema tamo.

Toplina mi se širi kroz prsa.

Zatvorim svoje škiljeće oko osjećajući se olakšano, ali iscrpljeno. “Ono zadnje,” prišapćem.

I tišina je ponovno tu. Ali ovaj put ne djeluje neugodno.

Djeluje… smirujuće.

81

To nije riječ za koju bih pomislila da bih upotrijebila s Kasom.

Težina opterećuje moje tijelo. Toplina i pjesma i kretanje automobila – i ako ću biti iskrena, miris Kasa – me spuštaju u san i ne zamaram se time da mu se opirem.

“Hvala ti,” promrmljam mu.

I onda dugačka pauza.

Osjećam kako me obuzima san.

Potom, čujem njegove nježno izgovorene riječi prije nego sve postane crno, “Ja sam zadnja osoba kojoj bi trebala zahvaljivati.”

82

Plahte su mi zapetljane oko nogu. U ustima mi je osjećaj kao u toaletu.

I glava mi pulsira ujednačenim ritmom.

Stenjući, tjeram svoje slijepljene oči da se otvore. Nakon nekoliko treptaja da ih očistim, pogled mi se susreće sa stropom koji ne izgleda kao moj.

Ovo nije moj strop.

Oštro okrećući glavu, ignorirajući izazvanu bol, vidim da nisam u svojoj spavaćoj sobi. Djeluje mi poznato, ali nisam sigurna…

Gdje sam ja to dovraga?

Brzo sjednem, glava mi postaje ošamućena. Pritisnem ruku na glavu dok mi srce od panike ubrzano lupa. Potom shvatim da je krevet na kojem sjedim, krevet u jednoj od gostinjskih soba na 'Imanju Matis'. Što ja, dovraga, radim ovdje?!

I onda mi sve počne navirati nazad, kao loš film.

Ah… sranje.

Jučer sam se vidjela s Jesseom, koji mi je rekao da me mrzi. Prislonim dlan na svoja prsa, odgurujući bol koja ih probada. Nakon Jessea, našla sam se na putu u kafić. Napila se. Zgodni konobar. Pijani poziv Kasu. On me dolazi pokupiti u kafić. Stavlja me u njegov auto. Padam u san…

Zašto me je dovezao ovdje? Zašto me nije odvezao kući? Koliko je sati?

Oči mi se okrenu prema satu na noćnom ormariću, opažajući čašu vode koja stoji pored njega.

Sedam i trideset ujutro.

Kao, sedam i trideset u nedjelju ujutro?

Cece?

Biti će bolesna od brige. Nisam ju nazvala, kao što sam rekla da hoću i bila sam vani cijelu noć.

Skidajući plahte sa sebe, skačem s kreveta, tražeći svoju torbu, ali nigdje je ne vidim.

Ali vidim svoju haljinu od jučer kako visi preko naslona stolice na ormariću za šminkanje i cipele koje su na podu pored njega.

Pogledam dolje prema sebi i vidim da nosim crnu Kasabian majicu koja mi doseže do bedara.

To mora da je Kasova majica.

To znači on…

O Bože dragi!

83

Skinuo me i presvukao mi odjeću. Još uvijek imam svoj grudnjak i gaćice na sebi.

Hvala Bogu!

Povučem majicu na gore, udišući Kasov miris dok mi prelazi preko lica. Dohvatim haljinu i navlačim je. Potom, brzo napravim krevet.

Dohvatim čašu vode i ispraznim je. Noseći čašu sa sobom, zgrabim svoje cipele i majicu, da je mogu staviti u praonicu.

Izlazim iz spavaće sobe u tihi hodnik.

Uz ubrzano udaranje srca, držeći svoje cipele i Kasovu majicu na prsima, silazim niz stepenice u prizemlje.

Pogledam prema vratima njegovog ureda koja su zatvorena.

Moram razgovarati s Kasom. Prvo, zahvaliti mu se što je pazio na mene. Potom, pitati ga da li i dalje imam posao. A ako nemam, onda ga preklinjati da mi da moj posao nazad.

Nisam nesklona moliti u ovom slučaju.

Sjebala sam gadno.

Neće izgledati dobro po mene ako Toby sazna da sam otpuštena, jer sam se napila i ponašala kao potpuni idiot.

I izgledati će još gore Anne. Može me udaljiti još više od Jessea.

Nije da Jesse i ja možemo biti dalji. Ne želi imati ništa sa mnom.

Ali moram mu dokazati da sam tu kako bih ostala. A da bih ostala ovdje, znači, da trebam ovaj posao.

Udišući duboko, krenem prema kuhinji i stavljam majicu u košaru za rublje. Zatim, otići ću do njegovog ureda i suočiti se s Kasovim bijesom.

Otvaram kuhinjska vrata i srce mi umalo iskoči iz grudi kad vidim da Kas sjedi za kuhinjskim stolom, blejeći u svoj telefon; prazan tanjur i šalica stoje ispred njega.

Odjeven je u traperice i usku majicu koja otkriva liniju njegovog tijela.

Kosa mu je malo neurednija nego inače, s jedne strane zakačena iza njegovog uha.

Izgleda dobro. Ali onda, on uvijek izgleda dobro. Mrzim to.

Njegov pogled prosječe ravno kroz mene.

“Hej,” kažem, gutajući svoju nervozu.

“Bok.” Nema tona u njegovom odgovoru, ne odajući mi ništa što bi mogao misliti.

Polako krenem prema njemu kroz kuhinju. Oči su mu cijelo vrijeme uperene u mene.

Spustim se na stolicu nasuprot njega. Spustim praznu čašu na stol, cipele na pod odmah pored sebe i držim njegovu majicu u svom krilu.

84

Zbilja ne znam odakle bih počela, s čime krenuti. Oči mi lutaju po sobi i onda zapnu za moju torbu koja stoji na ormariću.

Zbija moram nazvati Cece, ali prvo moram razgovarati s njim.

Ali preduhitrio me je u tome. “Telefon ti je stalno zvonio i zvonio.

Nisam htio da te probudi. Zaključio sam da mora biti važno, tko god da zove, pa sam se javio umjesto tebe. To je bila tvoja prijateljica, Cece. Bila je zabrinuta jer se nije čula s tobom. Rekao sam joj da si ovdje, da si na sigurnom i da ćeš doći kući ujutro.”

Razgovarao je s Cece. O moj Bože.

Pa, u konačnici nije ostavljena da se brine zbog mene cijelu noć. Ali to će biti jedan jako interesantan razgovor koji ću imati kasnije s njom.

“Hvala ti,” odgovorim. Potom, ne mogu si pomoći pa pitam: “Zašto me nisi odvezao kući?”

Probode me pogledom zbog kojeg sam se promeškoljila u stolici. “Jer nisam znao gdje stanuješ. Onesvijestila si se prije nego si mi rekla.”

“Moja adresa je u tvojim spisima o djelatnicima,” izazivam.

“Koji su ovdje.”

Oh. Da. “Kako sam dospjela u krevet?”

Uputio mi je pogled koji jasno daje do znanja da misli kako sam glupa.

“Odnio sam te.”

“Uh, toliko sam bila onesviještena?”

“Da. Mislim da te ni eksplozija bombe ne bi probudila.” “Žao mi je.”

“Ne mora ti biti. Bilo je smiješno slušati te kako hrčeš.”

“Ja ne hrčem!” kažem, prestravljena.

Usne mu se izviju u zapanjujući osmjeh i on se smije.

Sjećanje na mene jučer kako mu govorim da ima prelijep smijeh i da bi se trebao smijati više, prođe mi kroz glavu.

“Da li zbilja hrčem?” upitam ga.

Osmjehne se i klimne glavom. “Kao svinja.”

Sviđa mi se kad se smije pa mu se ne suprotstavljam oko toga. “Mora da je od alkohola jer inače ne hrčem.”

“Hmm… da, mora da je.”

Mogu čuti smijanje u njegovom glasu. To mi ispunjava srce.

Savijem prste oko njegove majice i najednom se sjetim buđenja u njoj.

Lice mi se zacrveni. “Da li si ti, um…” zagrizem svoju usnu.

“Presvukao me?” zadrhtim na riječima.

Nastaje duga tišina.

Provirim kroz trepavice prema njemu.

85

I lagala bih kad bih rekla da nisam vidjela bljesak vrućine u njegovim očima.

Ili da ja nisam bila pod utjecajem te vrućine.

“Mislio sam da će ti biti udobnije u mojoj majici. Ali ne brini se, Daisy.

Bio sam pravi džentlmen. Jedva da sam te uopće pogledao.”

“Ali si gledao malo.”

O moj Bože. Jesam li ja upravo izgovorila to?

Htjela sam umrijeti na stolici, ali sam se natjerala da ostanem mirna i izdržim njegov pogled.

Kasov izraz se ne mijenja. Čak ni trzaj.

Zatim mu se usna savije malo u uglu.

Voljela bih reći da me to isto tako ne dira, ali totalno me dira.

Meškoljim se i vrela sam na mjestima na kojima nisam bila vruća jako dugo vremena.

“Pa, hvala ti što si se brinuo za mene,” uspijem reći. “I što si mi posudio svoju majicu. Oprati ću je.”

Podigne svoje rame u polu – slijeganje. “Želiš li kavu? Nešto za jesti?” ponudi mi dok ustaje sa stolice uzimajući svoj tanjur i šalicu zajedno s mojom praznom čašom za vodu.

Umalo sam pala sa stolica od šoka. “Um… kava bi bila odlična. Hvala ti.”

Gledam ga kako nam toči kave. Potom, doda mlijeko u moju. Uopće nisam ni shvatila da zna kakvu kavu pijem.

Spušta mi kavu ispred mene, a onda sjeda na stolicu preko puta mene držeći svoju kavu u ruci. “Trebala bi nešto jesti. Pretpostavljam da imaš jedan vraški opasan mamurluk?”

Gledam ga kako uzima gutljaj svoje kave.

“Bila sam i bolje.” Ponudim mu maleni osmijeh. “Ali mislim da ne bih mogla ništa u ovom trenu.”

Obavijam rukama svoju šalicu i podignem ju prema ustima uzimajući mali gutljaj.

Bože, ima tako dobar okus. Pravi vraški dobru kavu.

Spuštam šalicu dolje držeći svoje ruke oko nje. Gledam ga u oči.

On već gleda u mene. Pogled u njegovim očima djeluje znatiželjno. Kao da sam slagalica koju ne može složiti.

Zanima me da li moje oči reflektiraju isto. Jer iskreno, ja njega ne mogu prokužiti.

On odiše svojim grubim izgledom, ali ispod svega toga je tip koji će sjesti u svoj auto i odvesti se do Londona kako bi pokupio svoju pijanu zaposlenicu, dovezao je svojoj kući i pobrinuo se za nju.

86

Toplina mi se širi prsima.

“Zbilja mi je žao zbog jučer. Što sam te nazvala onako pijana. Stvari koje sam rekla…” kratko sam zatvorila svoje oči od neugode dok mi se, poput poplave, riječi vraćaju. “Što sam se onesvijestila u tvom autu. Što si se morao brinuti o meni. Tako mi je žao. I znam da sam se ponašala kao potpuna glupača i zaslužujem da me otpustiš, ali zbilja, zbilja trebam ovaj posao.” Naslanjam se naprijed spuštajući svoje ruke na stol i stisnem ih zajedno. “I kunem ti se, ono što se dogodilo jučer neće se ponoviti nikad više.”

“Zašto si u kafić otišla sama i napila se?”

Njegovo pitanje me izbaci.

“Um… jer sam glupa.”

“Daleko si ti od glupe Daisy. Iako je napiti se dok si sama u kafiću bila glupa stvar za napraviti.”

“Tu je bio i kompliment, zar ne?” Nasmijem se i njegova usna se trzne.

Ali lice mu vrlo brzo postane ozbiljno. “Moglo ti se nešto dogoditi.

Toga si svjesna?”

On je… zabrinut za mene?

Pa, to me ostavi iznenađenu.

“Da. To je bilo glupo. Ja sam samo –” “Htjela otupiti bol.”

Od ovoga mi se podignu obrve. Znala sam da je Kas pametan, ali nikad ga nisam smatrala perceptivnim. Pogotovo kad je riječ o meni. Iskreno, mislila sam da ga uopće ne zanima ništa što ima veze s Daisy Smith.

“Rekla si nešto o svom bratu sinoć…” doda, puštajući njegove riječi da vise u zraku.

Pa, očito, nije toliko nezainteresiran.

Tuga me pecka po koži na njegovo spominjanje Jessea.

Ali isto tako me vrati nazad činjenica da želi razgovarati sa mnom o tome.

Zbilja trebam zadržati ovaj posao i ako pričati mu o ovim stvarima znači da ću imati posao na kraju svega, neka bude tako.

“Jučer sam ga otišla posjetiti. Nije prošlo dobro.”

“Zašto nije?”

Izdahnem. “Mene krivi jer je udomljen i na to ima pravo. Sve što mu je ostalo na svijetu sam bila ja i kada sam otišla u zatvor, stavljen je pod skrb.”

“Gdje su ti roditelji?”

“Naš tata je mrtav. Naša majka… nestala. Kad sam imala šesnaest, pobjegla je sa svojim dilerskim dečkom. Pretpostavljam da nije htjela više 87

biti majka. Jesse je imao samo šest godina. Znala sam, ako bi socijalna služba saznala da je otišla, oduzeli bi mi ga.

“Praktički sam odgajala Jessea od kad je bio dijete, jer našoj majci je bilo više stalo do droge nego do nas. Oduvijek se drogirala. Nekako je uspjela ostati čista dok je bila trudna s Jesseom; možda je tad u to vrijeme marila malo više. Ali, nakon što je naš tata umro, činilo se da ju je to gurnulo preko ruba. Taman sam položila maturu kada nas je napustila. Stoga, napravila sam što sam morala. Našla posao. Bilo je teško u početku, ali smo uspjeli. Stvari su postale lakše kada sam dobila posao u trgovini nakitom, jer sam zarađivala više novca.”

“Trgovina nakitom koju si pokrala?”

Ispustila sam ozbiljan smijeh i šaljivim tonom rekla, “Da, trgovina nakitom koju sam pokrala.”

“Pa zašto si to napravila? Imala si mnogo toga za izgubiti. Zašto si riskirala?”

Zurim u njegovo lice važući mogućnosti. Reći istinu ili istinu u koju svi vjeruju.

Znam da mi neće povjerovati, ali sam odlučila ići s istinom.

“Nisam ništa riskirala. Voljela sam taj posao. Nisam ukrala od tih ljudi.

Ono što sam napravila, bila je velika pogreška vjerovanja nekome.”

Njegov izraz lica nije se promijenio. Prazan je i nečitljiv, kao uvijek. Čekam očekujući da mi kaže kako mi ne vjeruje.

Pa sam iznenađena kad kaže: “Vjerovala kome?”

“Muškarcu.” Ogorčeno se nasmijem. “Pa, ne bih ga nazvala muškarcem, jer muškarac ne bi napravio to što je on napravio meni.

Trebajući toplinu, ponovno omotam prste oko šalice. Gledam dolje u šalicu, dok nastavljam govoriti: “Moj dečko, Jason – pa, sad već bivši dečko. Bili smo zajedno oko četiri mjeseca. Djelovao je kao dobar dečko.

Pristojan dečko. Nisam bila tako oduševljena njegovom obitelji… posebno njegovim bratom. Čula sam glasine o njemu… ne tako dobre stvari… ali Jason je bio dobar prema meni. Nikad prije toga nisam imala nekoga tko je bio dobar prema meni. I bio je dobar s Jesseom. Stoga sam mu vjerovala.

I zabio mi je nož u leđa. Ne znam točno kako se to dogodilo… ali znam da sam otišla u zatvor zbog Jasona, i ako nagađam točno, njegovog brata Damiena.”

Vidim kako se Kasovo tijelo ukrutilo i osjećam kako napetost raste u zraku, nalik na statički elektricitet koji mi prekriva kožu.

Podignem oči prema njegovima, a bijes koji vidim u njima me zaprepastio. Vidjela sam ljutog Kasa, ali ovo… ovo je skroz nova razina bijesa koju nisam nikad prije vidjela.

88

Ustuknem prema nazad, nesigurna da li je bijes usmjeren prema meni ili ne.

Pitam se trebam li nastaviti pričati, ali zaključila sam da ne mogu to pogoršati još više. Potreban mi je ovaj posao, stoga uzmem duboki udah i nastavim: “U noći pljačke, Jason je bio kod mene. Jesse je spavao kod prijatelja. Dozvoljavala sam jedino kada Jesse nije kod kuće da Jason prenoći.” Ne znam zašto Kasu to govorim, ali važno mi je da zna kako Jessea uvijek stavljam na prvo mjesto.

“Mislim da je, dok sam spavala, Jason dao moj pristupni ključ Damienu. Znaš, rekla sam ti da sam čula priče o njemu. Pa, te priče su bile kako je Damien problematičan, upetljan u teška sranja – krađu auta, pljačkanje i takve stvari. Mislim da je upotrijebio moj pristupni ključ, ušao, nekako isključio nadzorni sustav kamera u trgovini i opljačkao je.

“Onda je vratio moj ključ karticu Jasonu. On ju je vratio u moju torbu.

Isto tako, Damien mu je dao komad ukradenog nakita koji je Jason jednostavno podmetnuo kod mene u stanu. Kada je policija došla pretresti moj stan, bio je tamo.

“Jason je isto tako rekao policiji da nije bio sa mnom cijelu noć. Već da ju je proveo kartajući sa svojim bratom i prijateljima i da me nije vidio.

Nisam mogla dokazati drugačije. Nisam imala svjedoka koji bi potvrdio da je bio sa mnom cijelu noć, pa sam najebala. Uglavnom, namješteno mi je.

“Policija me je optužila za krađu. Do suđenja sam bila smještena u zatvoru. Sud mi je dodijelio odvjetnika, jer nisam imala novaca platiti svog vlastitog, i poprilično sam sigurna kako je moj odvjetnik upravo završio fakultet. Nisam imala nikakve šanse. Proglašena sam krivom i osuđena na tri godine. Odslužila sam osamnaest mjeseci i puštena na uvjetnu slobodu.

I sad sam tu.

“Izgubila sam sve… Jessea… svoj posao, svoj dom… svoju slobodu… zbog njega.”

Nesigurna što očekivati, podignem svoje oči natrag prema Kasu.

Ali tamo nema ništa. Njegov izraz lica je tup, oči lišene bilo kakvih emocija.

Razočaranje me tresne.

Ali to razočaranje se brzo pretvori u paniku kad se iznenada ustane.

Moje ga oči ispunjene strahom slijede.

“Pokupi svoje stvari” reče mi. “Odvesti ću te kući.”

Polako ustanem, a srce mi tuče pod rebrima. “Gospodine Matis… molim vas... ja -” 89

“I dalje imaš svoj posao, Daisy.” Prolazi pored mene krećući se prema vratima. “I od sada me možeš zvati Kas.” Sjetim se njegovih riječi onog prvog dana kad smo se upoznali, “prijatelji me zovu Kas.” Pretpostavljam da mi vjeruje.

Iznenađena sam koliko mi je to važno. Koliko mi zapravo vrijedi njegovo mišljenje. Znati, da samo jednom njemu rečene riječi su bile dovoljne, dok mi sudnica puna ljudi nije vjerovala.

Treptajem otklonim suze koje su prijetile poteći i progutam knedlu niz grlo veličine Teksasa. Potom zgrabim svoje cipele i torbu i brzo pođem za njim.

90

Kas. Sišla sam s platforme i krenula prema stazi, izlazeći sa stanice iznenađena sam što tamo vidim njegov parkiran auto.

Da li on mene čeka?

Kako da ne.

Nesigurna zašto je ovdje, nastavim niz rampu.

Trebam li otići do njegovog auta ili se samo pretvarati da ga nisam vidjela?

Ne želim mu prići ako ovdje čeka nekog drugog pa bih tada morala otići… izgledajući kao gubitnica.

I zašto je to sad tako velika odluka?

Za Boga miloga, Daisy, samo dođi do njega i pozdravi ga. Onda se okreni i odi ako ti ne ponudi prijevoz – što je više nego vjerojatno da neće.

Siđem s nogostupa i krenem niz cestu. Njegov auto je parkiran točno ispred mene.

Oči nam se susretnu kroz suvozačev prozor.

Ignoriram način na koji mi se otkucaji srca povećavaju zbog njegovog pogleda na meni.

Spusti dolje suvozačev prozor. Prilazim njegovom autu.

“Daisy,” izgovara tiho moje ime.

To je to. Izgovara moje ime i drhtaj uzbuđenja prolazi kroz mene – što je smiješno.

Stvarno smiješno.

Samo jer je bio ljubazan prema meni jučer i vjerovao mi kad sam mu rekla da sam nevina, da nisam lopov za kojeg me je smatrao, ne znači da se išta promijenilo.

Ili je?

I dalje je moj šef. I dalje mu se ne sviđam.

Niti se on sviđa meni.

Uistinu?

“Bok Kas.” Čudan je osjećaj izgovarati njegovo ime. Nervozno zataknem pramen kose iza uha. “Što ćeš ti ovdje? Mislim… ti si tu… i ti obično nisi tu, na željezničkoj stanici.”

Isuse Daisy.

Kas se nasmije na moje klepetanje.

Njegov treći smijeh.

91

Natjerala sam ga da se nasmije.

Da, sijam. I da, brojim njegovo smijanje.

Tako ga rijetko čujem da se smije i sviđa mi se način na koji se osjećam kad to radi, stoga ih brojim.

“Obavljao sam neke obaveze u blizini,” reče mi. “Vidio sam da tvoj vlak pristaje. Pomislio sam da te povezem. Poštedim te hodanja.”

Svetca…vau.

Kas od prošlog tjedna nikad ne bi pomislio stati i povesti me. Ovo je tip koji se provezao pored mene na kiši i zalio me lokvom.

Danas je suh, sunčan dan i on je tu nudeći da me odveze na posao.

Mogla bih se onesvijestiti.

“Ok. Pa, hvala ti. Cijenim to.”

Nježno mi klimne glavom kao odgovor, što je izazvalo da mu kosa padne preko očiju. Počešlja ju natrag svojim prstima zatičući je iza uha.

Sunce se uhvati na vlasima zbog čega djeluje svjetlije nego što je. Zanima me, da li mu je kosa mekana kao što izgleda da je.

Isto tako, danas nosi trodnevnu bradu. Dobro mu stoji. Čini ga još grubljim i zgodnijim.

Bože… zgodan je.

“Daisy?”

“Mmmmm?”

“Hoćeš li ući u auto ili samo stajati tu i zuriti u mene cijeli dan?”

I… evo ga.

Lice mi se blago zacrveni. “Oh, um… da, naravno.” Pipam tražeći bravu. Otvorim vrata i kliznem na kožno sjedalo.

Ne mogu vjerovati da sam buljila u njega.

Za Boga miloga, Daisy, prestani maštati o njemu. Naravno, bio je ljubazan jučer i ljubazan je danas, ali to ne znači ništa.

Iskreno, počinjem misliti da mi je draži Kas seronja. S njim znam na čemu sam. Kas-ljubazni… zbunjuje me do bola.

Stavljam torbu na pod automobila i vežem se pojasom.

Kas pali motor. Iz zvučnika svira “Creep” od Radioheda.

“Kako se osjećaš?” pita me polazeći sa stanice. Želi znati kako sam?

“Puno bolje. Hvala.” Pogledam ga. “Znam da sam to već rekla, ali još jednom sam htjela reći da mi je žao zbog onoga što se desilo za vikend.”

“U redu je, Daisy.”

Skupim svoje prste u krilu dok slušam dosadan glas Thoma Yorkea.

“Volim ovu pjesmu,” govorim mu.

Klimne.

92

U redu…

“Kako si proveo ostatak svog vikenda?” pitam ga pokušavajući nešto drugo.

“Ok.” “Što si radio?”

Pogleda u mene. Pogled u njegovim očima je skoro prodoran, i iz nekog razloga, zbog njega zadržavam dah.

Skrene pogled s mene i vrati ga na cestu pa udahnem prijeko potreban zrak.

“Otišao sam na jahanje.”

“Na konju?”

Usna mu se izvije. “Da Daisy, na konju.”

“Nisam znala da znaš jahati.”

“Vodim konjušnicu.”

“Znam. Mislila sam, nisam te nikad vidjela da jašeš. Samo sam mislila… ne znam. Ja ne jašem. Cooper se ponudio naučiti me, ali mislim da neću biti dobra.”

“Cooper se ponudio da te nauči?”

Osjećam kako me Kasove oči pale. Podignem svoj pogled prema njemu. Nešto se nazire u njegovim očima što ne mogu baš odgonetnuti.

Skloni svoj pogled prije nego dobijem priliku pokušati.

“Da, on, um…rekao je, ako želim naučiti da će me naučiti. Za vrijeme pauze za ručak, naravno.

“Ja ću te naučiti jahati.” Što?! “Što?” “Želiš naučiti jahati. Ja ću te naučiti.”

Vau… um…

“A što s Cooperom?”

Vidim kako mu se ruke stežu oko upravljača. Pogled mu sklizne na mene i probode me pogledom od kojeg poželim da sam nevidljiva. “Što s Cooperom?” njegov ton vrišti nadrkanošću.

Doobroo…

“Samo…” pročistim iznenada suho grlo. “Cooper se ponudio prvi, to je sve, i ja, um…” utihnem ližući svoje suhe usne.

Kasove oči pogledaju na moja usta i skinu se s mene u potpunosti, vraćajući se na cestu.

“Cooper ne zna jahati.” Glas mu je tih.

Djeluje ljutito. I da mi život ovisi o tome, ne znam zašto. A onda, kada je Kasu trebao razlog?

93

“Nije li on tvoj voditelj konjušnice?”

“Moji roditelji su ga zaposlili, ne ja.” Namršti se.

U redu onda…

“Budi spremna u jedan i voditi ću te na dobro jahanje.”

Nasmijem se. Ne mogu si pomoći. Žao mi je, ali zvučalo je pokvareno.

Ili možda ja imam pokvarene misli.

Kasov zbunjeni pogled skrene prema meni, a obrve mu se dižu u upitnik.

“Ništa,” promrmljam, mašući rukama jer osjećam kako mi se vrućina diže u obraze.

Kas mora da je ponovio svoje riječi u glavi, jer sekundu kasnije vidim bljesak u njegovim očima.

“Jahanje konja,” pojasni. Čujem trunku humora u njegovom glasu i podižem usne.

“Znam. Oprosti, samo zvučalo je –” “Perverzno,” završi.

“Htjela sam reći prljavo, ali može i perverzno.”

Osmjehnem se. Njegove oči nailaze na moje i nasmije se.

U stomaku mi eruptira toplina.

Zbilja mi se sviđa kad mi se nasmije. Svaki put kad se nasmije, osjećam se kao da sam osvojila nešto posebno.

Isuse Kriste, Daisy. Sjeti se prošlog puta kad si pala na muškarca.

Odvelo te je u zatvor.

“Ima nekih rezervnih stvari za jahanje u ostavi,” govori mi, dok mu je pogled opet na cesti. “Trebale bi ti odgovarati.”

“U redu. Hvala. Trebam li doći do tvog ureda ili –” “Naći ćemo se kod staja. U trinaest sati,” kaže.

“Trinaest sati. Upamtila.”

Kas se zaustavlja ispred vrata imanja. Pritišće dugme na ploči i vrata se počinju otvarati.

Vozimo se ostatak puta prema njegovoj kući u tišini.

Od pomisli da ću ići na jahanje s Kasom, moj glupi stomak mi se okreće.

U glavi sam teško zbunjena zašto je moj stomak sretan zbog toga. Mora biti da je zbog uzbuđenosti da ću jahati konja prvi put u životu. Ne može biti ništa drugo.

Zar ne?

Također, pokušavam odgonetnuti zašto mi je ponudio voditi me na jahanje? Zašto jednostavno nije dopustio da Cooper to odradi?

94

Znam da smo juÄ?er Kas i ja sklopili neku vrstu primirja, ali i dalje mu se ne sviÄ‘am.

I dalje se on ne sviđa meni.

Zar ne?

95

Odjevena u jahaće hlačice, bijelu polo majicu ‘Imanja Matis' i u jahačkim čizmama, hodam prema stajama.

Izvan staje vidim Kasa s Butterscotchem. Stavlja sedlo na nju.

Odjeven je u bijelu polo majicu sličnu mojoj samo bez loga i tamno smeđe odgovarajuće hlače, ne nalik baš na jahaće. Utaknute su u crne jahaće čizme.

Tip izgleda vruće čak i u jahaćoj opremi. To zbilja ide na živce.

“Bok,” govorim mu dok prilazim. “Gdje su svi?”

Bila sam zabrinuta da ću naići na Coopera i da će vidjeti da me Kas podučava nakon što se on već ponudio.

“Na ručku su,” odgovara mi dok steže remenje Butterscotchevog sedla.

Osjećam olakšanje što to čujem.

“Ja jašem Butterscotcha?”, pitam ga.

“Da. Ona je jednostavna za jahanje. Dobra za početnika.”

“Hej curo.” Pomazim joj lice. “Bojim se da danas nema jabuka. Ali donijeti ću ti sutra koju. One dobre, jer mi dozvoljavaš da te jašem.”

Kas završava sa sedlom i pogleda u mene. “Moram te opremiti kacigom za jahanje.”

“U redu.” Slijedim ga u praznu staju do kraja, gdje drže svu svoju opremu.

Pogledaj me, kako samo pričam jezikom jahača.

Kas povlači kacigu s police. Očekujem da mi ju doda kako bih ju stavila, ali umjesto toga, stane ravno ispred mene i stavlja kacigu na moju glavu. Stoji mi tako blizu da mogu namirisati mentol u njegovom dahu i miris njegove vodice poslije brijanja na njegovoj koži. Primjetno je začinjen s natruhom cedrovine. Neću lagati. Od njegove neposredne blizine srce mi udara malo jače i moja unutrašnjost se steže.

“Malo je velika,” mrmlja. Podiže kacigu s moje glave i nagne se naprijed kako bi ju vratio na policu, približavajući mi se još bliže.

Zatvaram oči dok udišem. Sve što uspijevam je dobro udahnuti njegov miris.

Srce mi počinje tući još brže.

Prošlo je jako dugo od kada sam bila ovako blizu muškarcu. Naravno da mi tijelo ludi. On je zgodan.

Ali to nema nikakve veze s njim.

Ili? 96

Otvaram oči i hvatam zrak.

Još uvijek mi je blizu i zuri u mene. Oči su mu fiksirane na meni i tamnije su nego inače. I postoji iskra nečega.

Zainteresiranost?

Da, definitivno zainteresiranost.

Znam da misli kako sam zgodna. Čula sam ga kad je rekao Judeu.

Ali nema namjeru napraviti ništa po pitanju toga.

A nemam ni ja.

Nesvjesnim potezom poližem svoje suhe usne.

Naravno Daisy. Svakako da je bilo nesvjesno.

Oči mu bljesnu spuštajući se na moja usta.

Nisam sigurna što napraviti.

Da li želim da me poljubi?

Moje tijelo svakako to želi.

Moj razum? Ne baš toliko.

Previše trebam ovaj posao.

Razum mi se vrati pa pročistitim grlo i uzmičem jedan korak unatrag.

Kas trepne, kao da se budi.

Zgrabi kacigu s police i gurne mi je u ruke. “Ova će ti odgovarati.”

Okrene se na peti i odlazi iz staje.

Onda dobro…

Stavljam kacigu i pritežem remen ispod moje brade.

Kada sam izašla van, vidim Kasa kako izvodi Dangera iz jedne od staja.

Danger je već osedlan.

“Spremna?” pita me svojim ravnomjernim glasom.

“Kao što ću ikad biti.” Nasmijem se.

“Znaš li se popeti na konja?”

Otresem glavom.

Ostavljajući Dangera prilazi Butterscotchu i prizove me rukom.

“Ok, stavi svoju lijevu nogu u stremen.”

Napravim tako.

“Sada, uhvati se za sedlo s obje ruke.”

Radim kako mi je rekao i uhvatim se rukama sa svake strane sedla.

“Sada se odgurni prema gore i zanjiši svoju drugu nogu preko, dok se uspinješ. Pokušaj ne udariti konja.”

Ok, zvuči jednostavno.

Pokušam se dići, ali stižem do nigdje.

Pokušam ponovno. I dođem samo do pola puta.

Ok, pa, očito i nije tako jednostavno kako se čini.

97

Smatram se osobom koja je u dobroj formi, ali dovraga, penjanje na konja je teško.

Ispustim frustrirajući zvuk. Čujem tiho smijanje iza sebe.

Pogledam preko svog ramena u Kasa i probadam ga pogledom.

Gad mi se samo smije.

Suzim oči.

Smije se ponovno. “Pomoći ću ti” Dolazi iza mene i slijedeće što osjetim su Kasove ruke na mom dupetu. Što dovraga?

Oči mi se vrate na njega. “Što to radiš?”

“Guram te u vis,” odgovara. Čujem promjenu u njegovom glasu; zvuči malo dublje.

“I moraš staviti svoje ruke na moje dupe kako bi to napravio?”

Osjećam blagi bijes, jer mi se ne sviđa činjenica da mi se sviđa osjećaj njegovih ruku na mom dupetu.

Lagano naginje glavu u stranu. “A gdje bi željela da stavim svoje ruke?”

Da li je ovo trik pitanje?

“Um… ne na moje dupe.”

“Dakle, kako predlažeš da te popnem na konja?”

Cijelo vrijeme dok razgovaramo, jako sam svjesna činjenice da su njegove ruke i dalje na mojoj guzi. I da isto tako postajem sve napaljenija i napaljenija i vrlo frustrirana.

“Ne znam.” Mrštim se. “Da li si me zbilja morao uhvatiti za guzicu kako bi to napravio?”

Oči mu potamne u boju ugljena. “Vjeruj mi, Daisy, da sam te htio uhvatiti za dupe, ne bih upotrebljavao ovo kao ispriku da to napravim.

Jebeno bih to samo napravio.”

U meni se sve zaustavi.

Zatim se iznenada sve sa iskrom vrati u život, paleći moje živčane završetke.

Nešto mračno, seksualno ima u tim njegovim riječima. I uzbuđuje me.

Iako mu nisam voljna to priznati.

Nekako pronađem svoj glas. “Tt-to bi bilo seksualno zlostavljanje.”

Proklinjem zamuckivanje u svojim riječima.

Oči su mu i dalje fiksirane na moje i ako je moguće, postaju tamnije.

“Da, u pravu si; bilo bi.”

Naginje se malo bliže, tako da među nama ne ostane ništa osim zraka.

Stomak mi se okreće i čezne od iščekivanja.

98

“I nikad ne bih napravio nešto tako. Naravno, osim ako me ne zamoliš.”

Sveti... Što dovraga?!

Skamenjena sam. I pomalo vlažna.

Dobro, jako vlažna.

Oči mu se udalje od mojih. “Sada, da li želiš da ti pomognem popeti se na ovog konja ili ne? Jer osim toga da ti donesem ljestve, ovo je jedini način da te popnem.” Glas mu se vraća u normalu kao da se ništa nije dogodilo.

Ja i dalje dašćem za zrakom.

Pokušavajući pronaći svoj mir okrenem pogled od njega. “U redu je.

Gurni me gore.”

Osjećam kako me čvrsto podiže za guzove pa odgurnem nogu od poda. Potom sam gore i zanjišem nogu preko, konačno sjedajući na Butterscotcha.

Krvavog ti pakla, visoko je ovdje.

Osjećam se malo ošamućeno. Ili je to možda zbog ove moje male interakcije s Kasom – za koju sam odlučila da ću se pretvarati kao da se nikad nije dogodila.

“Drži uzde ovako.” Predaje mi ih, pokazujući mi kako ih držati. Ne gleda mi ni jednom u lice.

A ja pokušavam ignorirati da i dalje osjećam toplinu njegovih ruku na svojoj stražnjici.

Ostavljajući me odlazi do Dangera. Podigne kacigu s poda i stavlja je.

Zatim, skupljajući uzde svog konja, s lakoćom se penje na Dangera.

“Ja ću ići naprijed,” govori mi. “Ona će slijediti. Ali, ako stane iz bilo kojeg razloga, svojim petama stisni ju sa strane.”

“Zar ju to neće boljeti?”

“Ne.” Nasmije se tresući glavom. “A ako želiš da stane, samo nježno povuci uzde.

“OK.” Klimne mi. Potom reče svom konju, “Danger, kreni.”

Konj posluša i Danger prođe pored nas, a Butterscotch krene slijedeći ih.

Isprva je čudan osjećaj jahati konja, ali dovoljno brzo se priviknem.

Jašemo u tišini. Jedini zvukovi su povremeni automobili koji prolaze i pjev ptica.

Kas nas vodi stazom uz ograđene pašnjake, krećući se u smjeru šume.

“Jesi dobro tamo iza?” Kas zapita.

99

Klimnem glavom i shvatim da me ne može vidjeti. “Da, dobro sam.

Hvala.”

“Možemo pokušati jahati u kasu ako želiš?

“Možda,” odgovorim ne baš sasvim sigurna oko toga.

Mora da je čuo nesigurnost u mom glasu jer čujem da se cereka.

Od njegovog smijeha utroba mi se zapali. Podjednako i volim i mrzim kako lako i brzo njegov smijeh utječe na mene.

“Da li je Danger tvoj konj?” pitam ga pokušavajući si skrenuti pažnju od svojih unutarnjih previranja.

Kas usporava Dangera dok nismo jedno pored drugoga.

“Je. Dobio sam ga prije 13 godina.”

“Predivan je.”

Kas klimne. “On je udomljen konj. Prijašnji vlasnici su se loše odnosili prema njemu. Dugo mu je trebalo dok mi nije počeo vjerovati.”

“Razumljivo. Bože, ljudi mogu biti totalni drkaroši. Iskreno, ne razumijem takve ljude. Mislim, tko bi mogao povrijediti predivno stvorenje poput njega?”

“Ima ljudi koje uzbuđuje povređivanje drugih, Daisy.”

“Da, pa oni su bolesni gadovi i očito da nešto nedostaje unutar njih – poput emocije.”

“Osjećaji mogu biti ti, koji pokreću ljude da povrijede i osakate… čak i ubiju.”

“Možda… ali ja ne razumijem takvu sortu ljudi i drago mi je da ne razumijem.”

“Da li bi htjela povrijediti svog bivšeg dečka zbog onoga što ti je napravio?”

“To je drugačije. To bi bila osveta. To što je prijašnji Dangerov vlasnik radio njemu, nije bila osveta.”

“Ne, u pravu si; nije. Ali, ne bi li se htjela osvetiti svom bivšem dečku?”

Izdišući klimam glavom. “Ne. Nemoj me krivo shvatiti; isprva kad se sve to dogodilo, provela sam sate smišljajući različite načine na koje bih mu nanijela bol. Ali brzo me je prošlo kad sam shvatila da to neće promijeniti ništa. Povređivanje Jasona neće poništiti ono što se dogodilo.

Da, vjerojatno bih se osjećala bolje na minutu ili dvije. Ali kad ta minuta prođe i dalje bih bila tu, u istoj situaciji. Osveta nije za mene. Sve do čega mi je stalo je budućnost i vraćanje onoga što sam izgubila.”

“Jessea.”

“Da. Jedino je on bitan sada. I neću napraviti ništa čime bih mogla ugroziti njegov povratak.”

“Bolja si osoba od većine.”

100

“Ne mislim da jesam. Ja sam samo osoba koja se nosi s kartama koje joj je život podijelio.”

“To je sve što bilo tko od nas može napraviti.”

Kas je dosta dugo tih. Umjesto da odemo prema šumi, okreće nas prema pašnjacima za konje i okolo, krećući se u smjeru prema stajama.

“Da li je Butterscotch udomljeni konj?” prolazim prstima kroz njezinu grivu.

“Ne. Moja majka ju je dobila kao ždrijebe kad smo se prvi put doselili ovdje. Ona ju je trenirala.”

“Dakle, to je konj tvoje mame?”

“Da.” “I neće joj smetati što ju jašem?”

“Ne. Bila bi sretna jer Butterscotch vježba.”

“Kada ti se roditelji vraćaju iz Grčke?” izbacim.

Uputi mi iznenađen pogled i znam da je to zbog toga, jer zna da mi nikad nije rekao gdje su.

“Cooper je spomenuo da su u Grčkoj,” kažem mu.

Okrene pogled od mene. “Bit će tamo još nekoliko mjeseci.”

“Kladim se da ti nedostaju kada nisu tu.”

Slegne ramenom kao odgovor. “Naučio sam da nisu tu.”

“Odakle točno iz Grčke su tvoji roditelji?”

Vrati svoj pogled prema meni. Na trenutak, mislim da će se pretvoriti u Kaseronju i reći mi da prekinem ispitivati, ali iznenađuje me odgovorom. “Moja mama je Engleskinja. Rođena je u Londonu. Moj tata je taj koji je iz Grčke – Thessaloníki,” izgovara ime grada s naglaskom u svom glasu.

Zvuk mi se spušta niz kičmu na najljepši mogući način.

“Nisam nikad čula za Thessa – oprosti.” Nasmijem se. “Nemam pojma kako to izgovoriti.”

Kas se smije. “Thes-sa-lo-ní-ki,” rasteže riječ za mene.

“Thess-a-loníki” loše ponovim.

“Blizu.” Ljubazno se nasmije.

“Pa, nikad nisam čula za njega prije. Bojim se da je moje poznavanje zemljopisa Grčke ograničeno na Atenu i Rodos.”

Nježno se smije. “Većini ljudi je. Vjerovala ili ne, Thessaloníki je zapravo drugi najveći grad u Grčkoj. Predivno mjesto.

“Onda je šteta što više ljudi ne zna za njega.”

Klimne slažući se.

“Jesi li proveo puno vremena tamo?”

“Puno dok sam bio dijete. Ne tako puno sad kad sam stariji.”

101

“Zašto ne?”

Njegov odgovor je lagano slijeganje ramenima.

“Pa, da sam ja ti, ja bih bila tamo cijelo vrijeme i daleko od kišovite Engleske.

“Danas je lijepo vrijeme,” komentira.

“Pogledam prema vedrom nebu bez oblaka. “Istina. Pričaš li tečno grčki?” pitam vraćajući pogled prema njemu.

Oči mu susretnu moje. “Da.” U iskušenju sam pitati ga da mi kaže nešto na grčkom. Ali nekako mislim da Kas zbilja nije tip koji bi to izveo, stoga pregrizem jezik.

Sada smo došli do druge strane ograđenih pašnjaka, blizu staja.

Dragon ubrzava krećući se prema stajama dok ga Butterscoch slijedi.

Sakrijem razočaranje koje osjećam, jer je naše jahanje gotovo. Uživala sam u njemu. I zbilja sam uživala pričati s Kasom. Više nego sam mislila da hoću.

Nismo ni došli do jahanja u kasu, ali to ne komentiram.

Kas zaustavlja Dangera ispred staja i skoči s njega.

Ja sjedim na Butterschotchu, nesigurna kako sići dolje.

Gledam kako Kas skida Dangerovo sedlo, otvara vrata staje i skida njegove uzde. Danger krene u staju. Kas zatvara donja vrata iza njega i prebaci rezu preko.

Okreće se i pogleda u mene. “Ostaješ gore cijeli dan?” na njegovim ustima je nedvosmislen osmjeh.

Zagrizem svoju usnu. “Ne znam kako sići dolje.”

Još uvijek smijući se krene prema meni. “Izvadi nogu iz stremena.”

Moja desna noga bez problema izađe, ali moja lijeva noga je pomalo zapela. Protresem je, ali nikako se ne oslobađa.

“Ovako.” Kas uzima moju nogu i povlači stremen s moje noge.

Između njegove ruke i moje noge nalazi se sloj gume i platna, ali i dalje osjećam njegov dodir kao da mi dodiruje golu kožu.

Počinjem se crvenjeti.

“Drži se za sedlo i klizni svojom desnom nogom preko.”

Ruka mu napušta moju nogu. Nesigurna, gledam u njega.

“Uhvatiti ću te,” nježno mi govori.

Držeći se rukama za vrh sedla, lagano se nagnem naprijed i prebacim svoju desnu nogu preko Butterscotcha, pazeći da ju ne pogodim u zadnjicu.

Osjećam kako me Kasove ruke obuhvaćaju oko struka dok navodi moje noge prema tlu.

102

“Hvala ti,” prišapćem. Šapnuti je sve što sam mogla na osjećaj njegovih ruku na meni.

Ne govori ništa, ali i ne sklanja svoje ruke.

Osjećam kako se približava. Njegova prsa očešu mi vrat.

Srce mi poleti u trku s mojim pulsom.

Osjećam njegov topli dah kako mi puše u vrat.

Nesvjesno se nagnem prema njegovom dodiru naslanjajući leđa na njegova prsa. Njegov stisak oko mog struka se pojača. I zadrhtim. Želim ga poljubiti.

Možda mi se ne sviđa toliko, ali dragi Bože, trenutno mom tijelu da, a moje tijelo je očito preuzelo stvar.

Znam da ako se sad okrenem, poljubiti ću ga.

Ili će on poljubiti mene.

Neću biti u mogućnosti vratiti to što se dogodi.

Ali nisam sigurna da mi je zbilja stalo u ovom trenutku.

Njegove ruke na meni, osjećaj njega na mojim leđima, jednostavno tako je dobar osjećaj.

Osjećam ga na način na koji nisam nikada ranije i kao nešto što nisam čak ni znala da želim.

“Daisy,” nježno izgovori moje ime, zvučeći kao molitva na njegovim usnama.

Molitva koju ne mogu ignorirati.

Polako se okrenem. Ruke su mu i dalje na meni – jedna ide preko mojih leđa, drugom me okrzne preko stomaka i obje mu se zaustavljaju na mom struku.

Cijelo tijelo mi je budno.

Kao da sam bila u dubokom snu i upravo me je dodirom vratio u život.

Oči su mi na njegovim prsima. Strah me je podići ih prema njegovima.

Znam, ako to napravim, tada će sve ovo biti gotovo.

Mogu osjetiti vrućinu od njegovog pogleda na mene.

Ponovno izgovara moje ime.

U sebi, sva sam zadihana i željna.

Izvana, ja sam… zadihana i željna.

Mogu li biti očitija?

Njegove ruke sklanjaju mi se sa struka, ostavljajući me hladnu. Potom mu prsti kliznu pod moju bradu. Otkopčava kacigu sklanjajući je i spušta na pod pored nas. Ni jednom njegove oči nisu napustile moje.

Njegovi prsti zataknu ispale vlasi moje kose. Konačno podignem pogled prema njemu.

I njegov gori. U plamenu. Zbog mene.

103

Cijelo tijelo mi drhti iznutra prema van.

Beskonačno se približava.

Poljubiti će me. Sveto sranje, poljubiti će me.

A ja ću mu dozvoliti.

Zatvaram oči u iščekivanju.

Tada…

“Into You” od Ariane Grande glasno zatrešti s mog telefona.

Postavljena mi je kao melodija zvona.

Telefon mi zvoni.

Oči mi se naglo otvore da bi susrele Kasove, koje su raširene od iznenađenja. U tim kratkim sekundama gledam kako mnoštvo emocija prolazi kroz njegove oči. Šok, užas, žaljenje… ali ona koja me najjače pogodi je gađenje. I način na koji makne ruke s mene, kao da sam zaražena smrtonosnom bolešću… od toga se osjećam loše.

Zašto mu je tako odbojna pomisao dodirivanja mene? Ljubljenja mene?

Jer sam zaposlenik? Ili jer sam samo sluškinja? Jer sam siromašna? Jer sam bila u zatvoru?

Misli kako nisam dovoljno dobra za njega…

Bol mi projuri kroz prsa i u tom trenutku, nikad se nisam osjećala bezvrijednije.

Odmakne se od mene. Jedan korak. Dva. On podiže svoje ruke na glavu, povlačeći ih kroz kosu. “Sranje,” zareži.

A onda, njegov pogled je ponovo na meni. Hladan i čvrst. “Za miloga Boga, Daisy!” pukne. “Javi se na svoj prokleti telefon!”

Skočim od oštrine u njegovom glasu i iznenađena sam što sam zapravo zaboravila da moj telefon i dalje zvoni.

Bacam se kako bih otkopčala džep iza na jahaćim hlačicama gdje sam spremila svoj telefon. Dok ga izvlačim van, prestane zvoniti. Gledam dolje u zaslon, gledajući u propušten poziv. Ne prepoznajem broj, ali znam da je Londonski pred broj.

Držim oči zalijepljene za svoj telefon. Ne usuđujem se pogledati u Kasa.

Bojim se što ću vidjeti, ako pogledam.

Više gađenja. Možda malo odvratnosti.

Sjećanje mi zapeče oči.

Telefon mi ponovno zazvoni u ruci, zaprepastivši me. Isti broj.

Oklijevam i potom odgovorim. “Halo?”

“Daisy?”

“Jesse?” njegovo ime izleti iz mene u dahu.

“Da, ja sam.”

104

“Da li je sve… da li si dobro?” srce mi udara u prsa.

“Ja sam…” oklijeva. Nešto je u njegovom glasu. Zvuči zabrinuto.

“U malom problemu sam.”

I srce mi sjuri u pete. Sve misli i bol zbog Kasa, nestanu.

“Trebam tvoju pomoć, Mayday. Možeš li me doći pokupiti?”

Treba me... Nazvao me je Mayday.

“Reci mi gdje si. Odmah dolazim.”

105

“Moram ići,” govorim Kasu dok prolazim pored njega bez da ga pogledam.

Zazove moje ime. Ignoriram ga i nastavljam hodati.

“Daisy.” Glas mu je čvrst kao i ruka kojom mi je obuhvatio nadlakticu, povlačeći me da stanem. “Što je?”, puknem okrećući mu se prema licu. “Što se dovraga događa?” Obrve su mu skupljene. Izgleda ljutito.

Ima nas dvoje.

“Mogla bih i ja tebe pitati istu stvar,” grizem. I onda u trenutku zažalim.

“Gle… što god. Moram ići. Otpusti me ako moraš.”

Nešto mu proleti kroz pogled, ali nije mi dovoljno stalo u ovom trenutku da pokušam otkriti što je to bilo.

Povučem svoju ruku kako bih se oslobodila njegove šake i opet sam u pokretu. Čujem režanje iza sebe.

“Za Boga miloga, samo pričekaj,” viče prije nego mi ponovno zgrabi ruku, okrećući me da se suočim s njim.

“Nemam vremena za ovo!” viknem nazad.

Vidim iznenađenje u njegovim očima i to mi pričinjava slatko zadovoljstvo.

Da, kurvin sine, znam i ja isto vikati.

“Moram ići.” Spustim glas. “Brat me treba i moram ići.”

“Jesse? Da li je on dobro?”

“Ne znam! Zato moram otići po njega. Stoga, pusti me!

Povučem svoju ruku i pušta me da odem.

Ali njegove slijedeće riječi me zaustave.

“Odvesti ću te po njega.”

On će me odvesti po Jessea, ali nisam dovoljno dobra za ljubiti?

Kako god.

Moram otići do Jessea i prihvaćanjem prijevoza od Kasa, stići ću prije nego da zovem taksi, koji nisam u mogućnosti ni priuštiti si.

“To bi bilo od velike pomoći. Hvala ti.” Izgovaram riječi bez da sretnem njegov pogled.

Klimne. “Samo da uzmem ključeve od auta.”

106

Slijedim Kasa kroz kuću, grabim svoju torbu iz ormara dok on uzima ključeve auta iz svog ureda.

“Spremna?” pita me dok ulazi u hodnik.

Klimnem i slijedim ga van do auta.

Sjedimo unutra kad me pita kuda idemo.

Tiho uzdahnuvši, spuštam lakat na vrata i stavljam glavu u ruke.

Zurim kroz prozor dok mi Jesseove riječi odjekuju u mislima, nakon što sam ga pitala isto pitanje.

“Ja sam u mini-marketu na Broadwayu.”

Nisam čak ni pitala zašto je u supermarketu i zašto treba moju pomoć.

Imam poprilično dobru ideju zašto je tamo i treba moju pomoć, ali zbilja, zbilja ne želim da je to istina.

Ali, u svakom slučaju, nije ni bitno. Ako me Jesse treba, tu sam.

“Ima jedan mini – market na Broadwayu u Suttonu. Tamo je Jesse.”

Gledam dok Kas ukucava adresu u svoju navigaciju. Kad ju je postavio, stavlja auto u pogon.

Tišina je zaglušujuća i um mi radi prekovremeno.

“Znam što misliš,” tiho kažem.

“Znaš li?” ne gleda u mene.

“Misliš da od mene ima više štete nego koristi.”

“To nije ono o čemu sam razmišljao.”

Ali ne proturječi da sam nevolja.

U pravu je. Mogu nastojati držati svoj život čistim i bez problema, ali nema veze koliko jako se ja trudila, problemi me uvijek nađu.

Dio mene ga želi pitati o čemu je točno razmišljao, ali prevelika sam kukavica za to. Umjesto toga, tiho sjedim i zurim kroz prozor.

Dvadeset minuta kasnije, Kas se zaustavlja ispred mini marketa. Imam osjećaj kao da je to najdužih dvadeset minuta u mom životu. Cijelim putem do ovdje nismo razgovarali. I ja sam se brinula zbog Jessea i što očekivati kad uđem u supermarket.

“Hvala na prijevozu.” Otkopčam svoj pojas za vezivanje. “Zbilja to cijenim.”

“Izgleda da to u zadnje vrijeme puno govoriš.”

Bacim pogled prema njemu. Izraz mu je tvrd, ali usne imaju nježnu krivinu na sebi.

“U pravu si. Jesam. Žao mi je.” Kažem.

“To isto puno govoriš.”

“Misliš ‘oprosti'?”

“Da.” “Možda jer mi je žao. Ne mislim te gnjaviti.”

107

Umorno izdahne. “Nisi gnjavaža.” Okrene lice prema meni, oči su mu fiksirane na mene. Kad ponovno progovori, zvuči kao da mu je glas obložen šljunkom: “Iskreno, iznenađuje me što sam sve spreman učiniti za tebe.”

To me zbuni. Što je mislio time?

Nesigurna i nervozna, hrapavo progutam. “Pa, cijenim sve što si napravio za mene.” Okrenem pogled s njega i posegnem za svojom torbom s poda automobila. Srce mi udara u prsima. “Kad završim ovdje i odvedem Jessea nazad kući, vratiti ću se ravno na posao i ostati ću duže kako bih nadoknadila vrijeme.”

“Ne moraš.”

Ne moram?

Zbog toga vratim pogled na njega. “Ne moram? Ali to je cijela poslijepodnevna smjena.” I ja trebam novac. Naravno, to nisam rekla.

Kas mora da je pročitao zabrinutost u mojim očima jer se njegove smekšaju. “Svejedno ću ti platiti cijeli dan. Idi vidi svog brata, Daisy.”

S toplinom u srcu smotam prste oko ručke vrata i otvorim ih. “Hvala ti jako puno.” Zacrvenim se shvaćajući da mu opet zahvaljujem.

“Pretpostavljam da ćemo se vidjeti sutra.”

“Sutra.” Odgovori.

Izlazim iz auta i zatvaram vrata.

Gledam kako Kas odlazi.

Njegove riječi mi odjekuju u mislima. “Iskreno, iznenađuje me što sam sve spreman učiniti za tebe.”

Stomak mi se okrene i stisne. Što je pobogu mislio time?

Ali trenutno sada nemam vremena razmišljati što je mislio time.

Moram doći do Jessea.

Uzimajući duboki udah pripremim se i uđem u mini-market.

Gledam okolo očekujući da vidim Jessea. Naravno da ga ne vidim.

Ako je napravio što mislim da je, tada je iza, s voditeljem dućana.

Molim te nemoj da si krao iz trgovine, Jesse.

Bila sam nekoliko puta ovdje po namirnice. Blagajne su mi s lijeve strane. Nekolicinu ljudi poslužuju. Zbilja ne želim otići tamo i tražiti Jessea. Tražim zaštitara, ali nikoga nema.

Tada ugledam mladog dečka koji puni police dolje niz prolaz s kolačima. Hodam prema njemu.

“Oprosti. Nazvao me brat, Jesse. Rekao je da je tu…” pustim da mi riječi teku, nesigurna što bih drugo rekla.

Nešto neugodno zatreperi u njegovom pogledi i reče: “Dođite sa mnom.”

108

Ostavlja pakovanje kolača koje mu je bilo u ruci, nazad u kutiju i krene hodati prema stražnjem dijelu trgovine. Slijedim ga.

Zaustavlja se pored vrata, prebaci lanac i otvori ih. Drži ih otvorena kako bih ušla prva.

“Nalaze se u upraviteljevom uredu,” odgovara, puštajući da se vrata iza nas zatvore.

Ured upravitelja? Stomak mi se okrene.

Slijedim ga niz kratki hodnik. Zaustavlja se ispred vrata i pokuca prije nego ih otvori.

“Sestra je došla,” govori nekome tko je u sobi. Tada, stane sa strane puštajući me kroz vrata. Čovjek – rekla bih u svojim kasnim tridesetima – sjedi za stolom.

Pretpostavljam da je on voditelj trgovine. Veći čovjek u zaštitarskoj uniformi stoji pored zida, a blizu njega, Jesse sjedi na stolici.

Pogled mu susretne moj. Vidim tračak olakšanja pomiješan sa strahom u njima.

“Gospođice Smith?” reče upravitelj ustajući se na noge.

Uđem dublje u sobu zatvarajući vrata iza sebe. “Daisy,” kažem mu.

“Ja sam Jeff, upravitelj trgovine. Molim Vas sjedite.” Pokazuje rukom na stolicu ispred njegovog stola.

“Jeffe, možete li mi reći što se događa ovdje?”, pokušavam držati svoj glas ujednačenim. Sjedam i držim svoju torbu u krilu.

“Vi ste Jesseova skrbnica?” Upita me Jeff.

Pogledam u Jessea. Pogled mu moli.

“Tako je.” Progutam svoju laž vraćajući pogled natrag u Jeffa.

“Ok, u redu, žao mi je što vam moram reći, ali Brett je uhvatio vašeg brata kako krade u trgovini. Pokazuje glavom u smjeru zaštitara koji stoji pored Jessea.

Ali ne mogu gledati u Bretta, zaštitara. Sve što mogu je zuriti u Jessea koji gleda u sve osim u mene. S knedlom u grlu i osjećajem mučnine u stomaku, znam da je ovo moja krivica.

“Nisam zvao policiju, jer sam mislio da bi ovo mogli riješiti među nama.”

Olakšanje koje osjećam zbog toga je golemo.

Skrenem pogled s Jessea i pogledam nazad u Jeffa. “Hvala vam puno,” ozbiljno odgovaram.

“Pa, nakon što je Jesse rekao da su mu roditelji preminuli u tako tragičnim okolnostima i da je pod vašim skrbništvom… nisam htio dečku, ili vama, dodavati još soli na ranu. I mislim da je shvatio kako je napravio glupu pogrešku.

109

“Njegovi roditelji su preminuli u tako tragičnim okolnostima.”

Jedan roditelj, i to baš nisu bile tragične okolnosti. Kada je postao tako dobar lažov?

Pogled mi skrene na Jessea. Iznenađuje me što zbilja gleda u mene. Ali želudac mi se stisne od brige kad vidim trunku prkosa u njegovim očima.

Gotovo kao da me izaziva da ga prozovem zbog laganja.

Gutajući, pogledam natrag u Jeffa. “Što je ukrao?”

“Pakovanje od šest komada Kestrel piva.”

Alkohol.

Krade i pije.

Isuse Kriste.

“Zbilja se ispričavam.” Ispružim ruke na molećiv način. “Nikad prije nije napravio nešto takvo. On je samo… imao teških trenutaka u zadnje vrijeme. Nije da ga opravdavam jer ne opravdavam.” Pogledam u Jessea opet. Držeći pogled na svom bratu, obraćam se Jeffu. “Rekli ste da ovo riješimo između nas.” Pogledam u Jeffa. “Što predlažete?”

Perifernim vidom uočim kako je Jesse sjeo malo uspravnije.

“Pa, ispred trgovine bi se moglo dobro očistiti. Nedavno smo ostali bez čistača prozora i nisam imao vremena naći novog. Pa, možda bi Jesse mogao doći sutra poslije škole i oprati prozore i reći ćemo da smo kvit.

Kako vam to zvuči?”

“Odlično,” odgovorim prije nego Jesse može bilo što reći. Ustajući se, objesim torbu na rame. “Neću biti u mogućnosti dopratiti ga jer radim do šest. Ali, dati ću vam svoj broj telefona u slučaju da vam zatreba. Ako se Jesse ne pojavi, imate moju dozvolu nazvati policiju i prijaviti pokušaj krađe.”

Jeff se nasmije i preda mi papirić i olovku. Zapišem svoj broj telefona i predam mu ga.

Onda se okrenem prema Jesseu. “Idemo.” Trznem glavom i okrenem se prema vratima. Čujem da me slijedi.

Ne obraćam mu se dok nismo izašli van.

Naglo stanem i okrenem se prema njemu.. “O čemu si dovraga mislio?” ispružim ruke u zrak.

Taj prkos, pomiješan s dobrim starim bijesom i ljutnjom prolazi mu kroz pogled. “Mislio sam se pridružiti obiteljskom poslu.”

“Ovo nije smiješno Jesse! Imaš sreće što nije pozvao policiju!”

Prekriži ruke i namršti mi se. “Možda sam želio da nazove. Čuo sam da je udobno u zatvoru. Moglo bi biti bolje nego gdje sam sada.”

110

Oči mi se rašire, a srce od straha udara u mojim prsima. “Nemaš pojma o čemu govoriš,” ugrizem se.

“Ne? Pa onda zašto mi ti ne bi rekla?”, izaziva me.

“Jer ne moraš znati.” Podignem oči prema njemu pokušavajući mu prenijeti moje osjećaje. “Ni jedno dijete ne mora znati kako je u zatvoru.”

Obrve mu se skupe od ljutnje. “Nisam dijete,” odbrusi.

“Da, jesi!,” pucam. “Ti si moje dijete!” Riječi mi izlete prije nego sam ih mogla zaustaviti.

U očima mu se nešto zapali od čega mi se stomak okrene. “Nisam tvoje dijete!” urla. “Nemam roditelje!”

Nešto pukne u meni i nije me briga što ima ljudi oko nas, slušaju. “Da, imaš! Imaš mene!” udarim se rukom u prsa. “Na papiru, možda ti jesam sestra, ali sam te ja othranila, Jesse! Mijenjala ti pelene! Hranila te!

Oblačila! Njegovala kad si bio bolestan! Čitala ti priče za laku noć! Išla na sve tvoje školske predstave! Ja sam te odgojila!”

“I onda si me jebeno napustila!” drekne.

Bol u njegovim riječima je tako očita i gurne me unatrag kao da mi oštrica prolazi kroz prsa. Ne mogu ga čak ni prozvati zbog psovanja. U širem pogledu, to što Jesse psuje je ništa.

Pati. Zbog mene.

“Ti… si me napustila,” šapće.

I bol zbog njegovih riječi se samo pojačava, kao da mi je oštrica okrenuta u prsima.

“Jesse” – prilazim mu bliže – “moraš znati da te nisam htjela napustiti.

Učinila bih bilo što kako bih ostala s tobom. Bilo što.”

Oči mu pogledaju u mene. “Ali nisi, zar ne, Daisy? Pokrala si to mjesto, znajući kakve te posljedice očekuju. Ili ti jednostavno nije bilo stalo? Ili si bila toliko umišljena da si mislila kako te neće uhvatiti?”

On i dalje misli da sam kriva. Čak i sad. Iako sam mu rekla u zatvoru da sam nevina, i dalje mi ne vjeruje.

Ne mogu izraziti bol koju osjećam zbog toga.

Prekrižim ruke preko prsa. Riječi mi izlaze tiho. “Poznaješ me Jesse.

Nisam kradljivica. Duboko u sebi znaš da nisam ukrala taj nakit. Znaš da nikad ne bih napravila tako nešto.”

Bez da me pogleda ispusti podrugujući zvuk. To probudi nešto u meni.

“Možeš se zavaravati vjerujući da je to istina – da sam lopov kojem nikad nije bilo stalo do tebe – jer misliš da to opravdava tvoj bijes i tvoje trenutno ponašanje. Ali znaš da to nije istina. Znaš da nikada ne bih napravila nešto čime riskiram da te izgubim.”

Pogled mu se vraća na mene. Ne mogu ga pročitati.

111

“Zašto bih ti vjerovao?” Glas mu je i dalje bezbojan.

“Jer ti nikad nisam dala razlog da mi ne vjeruješ. Bila sam tu, Jesse... za sve. Nikad te nisam napustila. Jedini razlog zašto sam te ostavila je taj što su me odveli bez mogućnosti izbora. Ali sad sam se vratila. Tu sam i ne idem nigdje. Neću nikada otići. Neću više nikome dozvoliti da mi te opet uzme. Ali moraš me pustiti k sebi. Molim te.”

Uzdišući, on skrene pogled od mene i provuče ruku kroz kosu. Kada vrati pogled na mene, vidim da je čvrstoća u njima popustila.

“Zašto mi nisi dozvolila da te posjetim u zatvoru?” pita me tihim glasom.

Vraćena sam godinama unazad. Zvuči kao dječak kojeg se sjećam. U trenutku mi se srce slomi. Ne mogu zaustaviti suze koje mi ispunjavaju oči.

Grizući usnu, obrišem suze dlanovima. “Jer nisam htjela da dolaziš na to mjesto… da me vidiš takvu. Ali to ne znači da nisam mislila na tebe svaki dan. Pomisao na tebe je jedina stvar koje me držala tih osamnaest mjeseci.

Ispružim ruku kako bih ga dotakla, ali ju povučem nazad, nesigurna da li želi da ga dotaknem.

Pogled mu je uperen u pod. Izdiše umornim glasom. “Moram ići,” reče nježno, trljajući beton svojom cipelom.

“Mogu li te otpratiti kući?”

Odmahne glavom i dalje gledajući u podu. “Ali… možeš me nazvati kasnije, ako želiš?”

Srce mi zalebdi i ne mogu zaustaviti osmjeh koji mi se širi licem.

“Voljela bih to.”

Jesse podiže oči prema meni. Začešlja svoju predugačku kosu s njih.

“Odlično. Pa, mislim da se čujemo kasnije.”

“Definitivno.”

S nadom u srcu, koju se dugo vremena nisam usudila osjećati, gledam kako Jesse odlazi.

112

Osjećajući se sretnije nego ikad, pjevušim pjesmu koja mi je zapela u glavi cijelo jutro – “I hate you, I love you” od Gnash. Sretna sam jer sam nazvala Jessea sinoć i satima smo razgovarali. Na duge staze još se nismo pomirili, ali smo razgovarali i to je više nego sam imala jučer.

Jesse je rekao da će me nazvati večeras kad završi s pranjem prozora na mini – marketu. Nadam se da će mi dozvoliti posjetu ovaj vikend, ali ne polažem velike nade u to. Samo sam sretna što imam ovaj kontakt s njim.

Trenutno sam na putu prema Kasovom uredu. U jednoj ruci imam kavu, a u drugoj vrećicu mafina koju sam uzela u pekari pored željezničke stanice. Ne znam zapravo da li Kas voli mafine, ali samo sam mu htjela zahvaliti za jučer. Što bolje kaže hvala osim spužvastih blagodati.

Odabirem zaboraviti činjenicu da smo se umalo poljubili nakon jahanja i isto tako odabirem zaboraviti njegovu reakciju… gađenje.

Osjećam ubod boli u prsima.

U redu, pa, očito, nisam u potpunosti zaboravila. Ali puno mi je pomogao jučer. Sve je ostavio kako bi me odveo do Jessea. Dao mi slobodno popodne.

Pa što ako misli da nisam dovoljno dobra za poljubac, da sam ispod njega ili što već?

Nije bitno. Pomogao mi je da odem do Jessea i to je sve do čega mi je stalo.

I dobro je da se nismo poljubili. Poljubac bi zakomplicirao stvari i ugrozio moj posao.

Treba mi ovaj posao. Sada više nego ikad.

Dolazeći do Kasovog ureda, pokucam na vrata.

Nema odgovora.

Pitam se gdje li je.

Nigdje u kući, koliko znam. Možda je izašao na trčanje.

Trebam li ga potražiti da mu dam ovo? Ili bi ih mogla samo ostaviti u njegovom uredu.

Da, ostaviti ću ih u njegovom uredu. To će biti lijepo iznenađenje za njega.

Odluka je donesena, stišćem kvaku na vratima i ulazim unutra.

Ured mu je netaknut, kao i uvijek. Rijetko dođem očistiti ovdje, jer mi ne dozvoljava, pa ne mogu preuzeti zasluge za čistoću.

113

Dolazim do njegovog stola i spuštam vrećicu s mafinima i kavu.

Uzmem njegov samoljepljivi papirić za poruke i olovku.

KAS, HVALA TI ZA JUČER. DAISY Trebam li staviti poljubac?

Ne, to bi bilo prečudno. Osobito nakon jučer.

Ostavljajući tako kako je, povučem papirić iz bloka i zalijepim ga na prednju stranu vrećice s mafinima.

Upravo sam spustila olovku dolje kad se vrata s moje lijeve strane otvore i Kas uđe unutra.

Oči mu lutaju po meni. Brzo zatvara vrata iza sebe. “Što radiš ovdje?”

Riječi su mu žurne i ujedaju.

“Upravo sam ti ostavljala kavu i mafine zahvale. Pokucala sam, ali nije bilo odgovora.” Pogled mi skrene prema vratima ispred kojih Kas stoji, kao čuvar.

Jesu li ta vrata oduvijek tu? Ne sjećam se da sam ih vidjela prije.

“Pa ako nema odgovora kada pokucaš na vrata, to obično znači da nema nikoga i da se vratiš kasnije. Nije jebena pozivnica da uđeš.” Ton mu je grub.

Ljuti me.

A zbilja mrzim kad mi psuje.

“Ozbiljno?” oči mi se vrate na njega. “Moram ući u sobe u ovoj kući kako bi ih očistila i da bih to mogla, moraju bit prazne.”

“Da li si došla očistiti ovdje?”

“Ne, ali –” “Ali što?” prekine me.

“Samo sam ti htjela reći ‘hvala'.” Glas mi se podiže za oktavu.

Oči su mu se proširile i onda pogleda prema kavi i vrećici na svom stolu. Zuri u njih dugačak trenutak.

Puls mi bubnja na vratu i vruće mi je.

Vrlo polako vraća pogled na mene. “Pa, rekla si hvala i sada možeš ići.”

Osjećam se glupo.

Ne znam što sam očekivala od donošenja mu malog dara u znak zahvalnosti. Možda osmijeh. Nisi trebala. Nisam očekivala da bude drkadžija.

Zašto sam iznenađena?

To je ono što on je – Kaseronja.

114

Iskreno, ne znam zašto sam se uopće trudila.

Jebeš njega.

Taman sam se htjela okrenuti i otići, ali mi se oči zalijepe za vrata koja još uvijek čuva kao stražar.

Zašto se ne sjećam tih vrata? Bila sam ovdje nekoliko puta prije i ne sjećam se da su bila tamo. A vrata se čarobno ne pojavljuju.

Klimnem glavom prema vratima. “Nisi mi pokazao tu sobu tokom mog prvog obilaska ovog mjesta. Da li je to soba koju moram čistiti?”

“Ne,” odsječe, ton mu je nizak i mrk.

Nešto se promijenilo u njegovom izrazu. Još uvijek izgleda ljutit, ali isto tako izgleda kao da mu je… neugodno. To mu je u pogledu.

Njegova nelagoda mi privlači pažnju jer jedino što Kasu nije nikad, nije mu neugodno.

Arogantan? Zloban? Ljut? Pizda? Da, sve te stvari.

Ali nikad mu nije nelagodno.

“U redu.” Koraknem unatrag. Okrećem se na peti kako bih otišla.

Njegov glas me vrati natrag kad sam već došla do vrata. “Moj ured ti je nedostupan. Ne želim da dolaziš ovdje. Ikada.”

Stanem na otvorenim vratima i okrenem se prema njemu. “U redu, gospodine Matis.” Čak sam se i naklonila, samo da bih ispala kuja.

Namršti se. I s tamom na njegovom licu i u njegovim očima okrene se od mene.

Zgrabim kvaku na vratima i počnem ih zatvarati. Ali ne prije nego sam vidjela da je Kas izvukao ključ iz džepa i stavio ga u misteriozna vrata da ih zaključa. *** Sat vremena kasnije, s glavom sam u pećnici i čistim je, kad čujem korake kako ulaze u kuhinju.

Znam da je Kas po njegovim koracima.

Kako je to žalosno? Da ga poznajem po zvuku koraka.

Pa, kako god.

I dalje sam ljuta na njega. Seronja je i ignoriram ga. Nisam raspoložena da se opet urla na mene.

Njegova prisutnost ponovno je raspalila plamen ljutnje i postalo je bijesni pakao.

Nastavljam ribati pećnicu, vjerojatno jače nego što je potrebno.

“Daisy,” nježno izgovori moje ime.

115

Glas mu je kao nježan dodir prstiju preko moje kože od kojeg se naježim.

Zašto tako lako utječe na mene? Živcira me. On je idiot. Veliki idiot koji urla na mene cijelo vrijeme.

Učvršćujući čelik u svojoj kičmi, ignoriram i svoju izdajničku kožu, a i njega. Čujem ga kako se glasno nakašlje iza mene.

“Daisy… maloprije… ponašao sam se kao totalni kreten. Ja… žao mi je.”

Molim?

Glava mi se trzne od šoka na njegovu ispriku i udarim o gornji dio pećnice.

“Sranje.” Trznem se. Ostavljajući spužvicu za čišćenje ruka mi, prevučena rukavicom, odmah poleti prema glavi.

Izvučem se iz pećnice trljajući se po bolnom mjestu.

“Da li si dobro?” Kasov glas dolazi bliže iza mene.

“Dobro sam,” odvratim.

“Jesi sigurna?”

“Sigurna sam.” Bez da sam pogledala u njega odlazim do sudopera.

Strgnem rukavice s više sile nego je potrebno. Odložim ih na rub sudopera i počnem prati ruke.

Možda je rekao da mu je žao, ali i dalje sam ljuta i mislim da imam pravo biti.

Istina, on mi daje plaću, ali to mu ne daje pravo da bude svemoćni drkadžija prema meni devedeset posto vremena. To poništava svo vrijeme koje je bio ljubazan prema meni. I njegova neuvjerljivo-guzičarska isprika je rezultirala mojim udarcem u glavu. Dakle, da, postoji i to. Čujem kako se kreće i onda stoji pored mene, leđa naslonjenih na kuhinjski ormarić. Skupi ruke oko ruba.

Ne gledam u njega. Ostajem usredotočena na pranje svojih ruku ili bih mogla napraviti nešto ludo, kao, zadaviti ga.

“Daisy…”

Zatvaram slavinu i zgrabim ručnik za ruke s ormarića. Odlazeći, brišem ruke.

Treba mi distanca.

Dosta mi je više njegove igre toplo-hladno. Dosta mi je da se dere na mene. I da me jedne minute tretira s ljubaznošću, a druge kao da imam kugu.

Istina, došao je ovdje i ispričao se zbog toga što je ponovo bio kreten.

116

Nemojte me shvatiti krivo; ovo je prva isprika i šok. Ali dosta mi je više njegovog kretenskog ponašanja.

Tišina se među nama proteže i provlači. Presušila sam ruke. Sada brojim pločice na zidu.

Konačno, ne mogu to više podnijeti. Bacam ručnik na ormarić i okrenem se kako bih ga pogledala. “Trebam li ti nešto napraviti?”

Tako je, Daisy. Zadrži temu povezanu s poslom. Nemoj da bude osobno.

Da li je osobno?

Kas me oprezno pogleda. Onda, okrene glavu u smjeru vrećice s mafinima koje sam mu donijela, a koja sada stoji na središnjem otoku kuhinje.

“Možeš mi pomoći da ih pojedem.” Riječi su mu nježne, ali neučinkovite.

“Ne, sita sam. Nešto drugo?”

Zuri u mene, iznenađen i isto tako, kao da nije siguran što sad napraviti. Što je mislio da će se desiti? Da ću pasti pod njegove noge i reći, ‘Da, Kas! Naravno da ću ti pomoći pojesti te mafine koje sam ti donijela i stavila u tvoj ured prije nego si urlao na mene'. Malo vjerojatno, seronjo.

“Trebaš li nešto drugo?” forsiram.

Forsiram jer želim otići odavde i daleko od njega.

Obrve mu se skupe od zaprepaštenosti. “Ne.” “Dobro. Pa, imam posla za obaviti, stoga…” okrenem se na peti i krenem prema vratima.

“Zapravo…”

Njegov tihi glas me zaustavlja na mom putu i polako se okrećem licem prema njemu.

Odgurne se od ormarića i korača naprijed, zaustavljajući se pored otoka. Pogled u njegovim očima natjera mi srce da udara u prsni koš.

Nasloni kukove na otok i prekriži ruke preko prsa. Ignoriram kako mu ruke dobro izgledaju dok su raširene preko tih njegovih fantastičnih prsa.

Fantastična prsa, jesi me čula?

Ne sviđa ti se on, sjećaš se Daisy?

“Predomislio sam se,” reče. “Ima nešto to možeš napraviti za mene.”

Namrštim se. “Što ti treba?”

“Možeš prihvatit moju jebenu ispriku.”

Smijem se.

Zaista se smijem.

Obrve mu se ljutito skupe.

117

I dalje smijući se, kažem mu: “Zbilja morate poraditi na svojim isprikama gospodine Matis.”

Od toga se još jače namršti.

Umorna i od ovog razgovora i od njega, okrenem se i počnem odlaziti, ali me zaustavlja – ovaj put, s rukom na mom zglobu.

Iznenađena što je prešao kuhinju tako brzo, okrenem se i zateknem se kako zurim u njegove ljute crne oči. “Što to radiš?” otresem se na njega.

Ali kao da me nije čuo. “Koji kurac želiš od mene?” izgovara tiho, sikteći.

Zapanjena njegovim riječima, odgovaram mu: “Ništa. Ne želim ništa od tebe.”

I tada, kao da pucneš prstima, predomislim se. “Zapravo, želim nešto od tebe. Želim da prestaneš vikati na mene!” Smiješno je to što govorim, jer trenutno ja vičem na njega. “Želim da prestaneš biti seronja prema meni! Želim da prestanu tvoja toplo-hladno raspoloženja! Želim da me tretiraš kao ljudsko biće – cijelo vrijeme, a ne samo ponekad! Želim – “ Nisam uspjela završiti rečenicu. Riječi su mi prekinute njegovim ustima.

Jer me gad poljubio.

Stvarno je stavio svoje usne na moje i ljubi me.

118

On me ljubi.

Sveto sranje. Kas me ljubi.

On me ljubi!

Treba mi petina sekunde da me prođe šok. Onda, registriram osjećaj njegovih usana na mojima i sve oklade padaju.

Moja slobodna ruka pronalazi put do njegovih prsa, skupljajući prste u njegovu košulju. Otvaram svoje usne u nježnom uzdisaju. Koristi to i gurne svoj jezik u moja usta, ljubeći me dublje. I koliko dobivam, toliko i uzvraćam.

Kas me naslanja na zid, njegova usta su čvrsto na mojima.

Njegova ruka hvata moj zglob. Naslanja mi ruku na zid i onda prislanja svoj donji dio tijela uz moj, zarobivši me. Nije da planiram pobjeći u neko skorije vrijeme. Ili ikad.

I svetog mu pakla… tvrd je. Mogu osjetiti njegovu erekciju kako se zabija u moj stomak.

Napravila sam ga tvrdim od uzbuđenja samo poljupcem.

Bravo ja!

Osjećaj njegove uzbuđenosti i pritisnutosti uz mene s jezikom koji šalje veličanstvene udare kroz mene, navlažili su me. Poprilično sam sigurna i da su mi gaćice podjednako vlažne.

Bože, ovaj čovjek zna ljubiti.

Mogla bih pisati pjesme o tome kako zna dobro ljubiti.

Ali tada bi to bilo čudno. I, isto tako, ne znam pisati.

Kas ispušta moj zglob i uzima mi lice s obje ruke i naginje moju glavu tako da me može ljubiti baš onako kako on želi. I apsolutno nemam problema s tim.

Spustim ruku oko njegovih leđa želeći ga osjetiti ispod mojih prstiju, čvrstog i jakog.

Jezikom prelazi preko moje donje usne, čineći da stenjem i meškoljim se uz njega.

Osjećam kako drhtaj prolazi kroz njega i pritišće se još jače uz mene.

“Sranje, dušo.” Stenje prije nego mi opet uzme usta.

Ljubi me s još više intenziteta, na granici s ludilom.

I odgovaram mu dodirom na dodir.

Privlačimo jedno drugo, oboje uzimajući ono što nam treba. U osnovi jebući jedno drugome usta.

119

Iako je sav oko mene, čak ni tada, ne osjećam ga dovoljno blizu. Želim više od njega. Želim sve od njega.

Obavijam nogu oko njegove. Ruka mu napušta moje lice i klizne mi niz bedro. Podiže mi nogu više, kačeći ju na svoj kuk.

Prebaci svoj donji dio tijela trljajući se uz mene.

Upravo na mjestu gdje ga trebam. Na mjestu koje preklinje za njegov dodir.

Zubi mu pređu preko moje donje usne dok se pritišće uz mene.

“Da, Kas,” stenjem.

I u tom trenutku sve se promijeni.

Ili stane. Ili ode u krivo.

Nisam baš sigurna što se dogodilo. Sve što znam je da se on više ne pomiče i ne ljubi me više.

Povlači se unatrag gledajući u mene kao da me uopće ne poznaje. Da ne zna zašto je ovdje.

Obrve mu se skupe i stisne oči zatvarajući ih. Izgleda kao da ga boli.

Hladan, odvratan osjećaj mi se javlja u stomaku.

Ruke mi kliznu s njega.

Oči mu se naglo otvore. Pogled koji vidim u njima… žaljenje.

Jebeno žaljenje.

Osjećam se kao da je netko izlio kantu leda po meni, oštre i probadajuće krhotine po mojoj koži.

Ruka mu klizne s mog bedra puštajući da mi noga padne na pod. Zvuk udaranja moje cipele o popločani pod je glasan u ovoj bolnoj tišini.

Odmakne se od mene.

Prsa mi se udube.

“Kas..,” Okreće se na svojoj peti i odlazi, ostavljajući me ovdje. Što?

Potonem natrag na nepopustljivi zid. Što… se upravo dogodilo?

Bili smo tu i ljubili se i bilo je nevjerojatno. Mislim, izgledalo je kao da uživa. I onda je… izgledao kao da ne zna zašto me je ljubio, a onda otišao bez riječi.

Ne razumijem.

Ili.., Možda se samo sjetio koga je točno ljubio.

O moj Bože.

Ne osjećam se dobro.

Zbilja misli da sam lošija od njega.

120

Možda i jesam.

Ja sam prljava sirotinja. Tek izašla iz zatvora. Imam više prtljage nego Hethrow aerodrom.

Ja sam smeće.

Ja sam njegova čistačica, za Boga miloga!

Suze mi počinju peckati oči. Pritisnem dlanove na njih.

Kas je zgodan i bogat. Da, on je seronja devedeset posto vremena, ali bogati ljudi imaju tendenciju biti seronje.

Pa, zašto bi na ovom Božjem svijetu frajer kao on, želio djevojku kao ja?

Ne bi – očito.

Očito se izgubio na tren. Ja sam bila jednostavan način za potrošiti nekoliko minuta.

I nisam li upravo odustala? Poševila bih se s njim da je pitao.

Bože, koja sam ja budala.

Lice mi počinje gorjeti od srama i neugodnosti.

Zar nikad neću naučiti? Nisam li se dovoljno opekla na prošlog muškarca kojeg sam pustila blizu?

I ljubiti njega, od svih ljudi… svog šefa.

Ali opet, on je taj koji je poljubio mene. Nije da sam se bacila na njega.

On je to inicirao. I onda se ponio kao kreten poslije toga. Totalno kretenski potez.

Pa mislim, tko to radi? Tko ljubi nekoga i onda se samo okrene i ode?

Seronja – eto tko.

Kaseronja.

Pa, tko ga jebe.

Ne treba mi njegovo sranje.

Samo mi treba ovaj posao.

Uzmem nekoliko udisaja zraka, ali zrak je ovdje ljepljiv, a sve što mogu namirisati na svojoj koži je Kas. Miris njegovog jebenog losiona poslije brijanja.

Skupljajući hrabrost, odgurnem se od zida i krenem natrag prema vratima – točno suprotno od smjera u kojem je Kas otišao.

Moram izaći van, udahnuti svježeg zraka. Raščistiti misli. Smisliti kako se nositi s ovim monumentalnim sjebom.

Izađem van hodajući oko kuće prema stražnjoj strani, trebajući malo tišine.

Prislonim se na kuću i naslonim glavu.

121

Uzdišući, zatvaram oči. Ali, kad ih zatvorim, jedino što vidim je kako me Kas ljubi. Prisjećam se osjećaja njegovih usana na mojima, kao da se događa ponovno ovaj tren. Želim ga. Mrzim to priznati, ali istina je.

Možda mi se ne sviđa Kas i možda ga želim udariti u jaja. Ali želim ga.

Koliko je to sjebano?

Ali ne mogu ga imati, jer bi to bila najgora ideja na svijetu, a i on me ne želi.

Tu činjenicu je jasno naglasio kad me odgurnuo od sebe, gledajući me sa žaljenjem i odmarširao bez riječi.

Dišem kroz bol njegovog odbijanja.

Kako bih trebala zaboraviti kakvog je okusa, kako se ljubi, kakav je osjećaj njega pod mojim rukama?

Kako ću ga viđati svaki dan nakon ovoga?

Viđati ću ga jer nemam izbora. Ne želi me, ali trenutno ima važnijih stvari od moje požude za Kastorom Matisom.

I to je bio samo poljubac. Jedan mizeran poljubac.

Samo… nije djelovalo samo kao poljubac.

“Hej, što radiš tu? Izbjegavaš posao? Ili se samo kriješ od Kasa?” Zvuk Cooperovog cerekavog glasa vrati me iz mojih misli.

Oči mi se trenutno otvore. Na sekundu paničarim i razmišljam kako zna što se maloprije dogodilo između Kasa i mene u kuhinji, ali ne može znati.

Otresajući se tog osjećaja odgurnem se od zida i stavim osmjeh. “Hej, Cooper. Nijedno. Odmaram na minutu.

Upućuje mi pogled razumijevanja. “Kas je opet krut prema tebi?”

Da li je Kas krut prema meni? Pa, prije nekoliko trenutaka definitivno je bio krut.

Prije nego je shvatio zbog koga je u krut.

To zalije hladnom vodom sjećanje.

“Ne više nego inače.” Omotam ruke oko prsa. “Što ti radiš tu?”, pitam ga.

“Nestalo mi je mlijeka.” Nasmije se.

“Uvijek ostaneš bez mlijeka. Da li vi dečki živite samo na šalicama čaja?”

“I keksa.”

“Ne možeš zaboraviti kekse. Ostali ste i bez njih?”

Osmjeh mu se proširi.

“Srećom po tebe, ima mlijeka u frižideru i mnoštvo keksa u ormariću.

Donijeti ću ti ih.”

122

“Prije nego doneseš” – zaustavlja me svojim dlanom na mojoj ruci, koju brzo skloni – “Ja, um… htio sam te pitati…” Premješta se s noge na nogu, prolazeći rukom kroz kosu, izbjegavajući moje oči. “Pa, pitao sam se, da li bi izašla na piće u četvrtak navečer?”

“Sa svim dečkima? Naravno.” Nasmijem se na pomisao da su me pozvali na jedan njihov izlazak.

“Zapravo…” podigne oči prema mojima. “Mislio sam, samo ti i ja.”

“Oh.” Oh. “Mislim, ok je ako ne želiš – “ “Ne, u redu je.” Jel' je? “Mislim, naravno. Da.” Daisy… što to radiš?

“Da?” njegove oči zasvijetle, a usne mu se izviju u veliki osmijeh.

Sranje, što to radim? Sviđa mi se Cooper… ali Kas… i već sam pristala.

“Da,” ponovim s osmijehom.

Osmijeh mu se raširi. “Super. Pa što kažeš da mi daš svoj broj telefona da ti mogu poslati poruku da se dogovorimo?”

“Naravno. Ali prije svega, daj da ti donesem mlijeko i kekse.” I udarim glavom o zid kad sam već tu.

Uvjeravam ga da prvo uđemo unutra. Gledajući ga iza ugla, ispustim tihi jecaj.

Isuse Kriste, Daisy, s čime se to dovraga igraš?

Poljubio te Kas i onda te Cooper pozvao na spoj – sve u razmaku od dvadeset minuta.

Odlično odigrano Daisy. Zbilja, bravo.

Mislim da čujem kretanje na Kasovom balkonu. Podignem glavu.

Odmaknem se kako bih bolje vidjela, ali tamo nema nikoga, a klizna vrata njegove spavaće sobe su zatvorena.

Mora da je bila ptica ili povjetarac ili nešto.

“Daisy? Dolaziš ili što?” Cooperov visoki glas dolazi iza kuće, vraćajući me u stvarnost.

Uz izdah kažem, “Da, dolazim.”

123

“Sjedi mirno, hoćeš li? Iskreno, Daisy, ti si gora od djece čiju kosu moram šišati.” “Žao mi je. Samo ne znam da li je dobra ideja ulagati toliko truda u moju frizuru kad nisam uistinu sigurna da bih trebala izaći s Cooperom.

Ne želim se srediti i dati mu pogrešnu ideju.”

Cece spušta peglu za kovrče s moje kose i probada me pogledom u ogledalu. “Prvo, to je tvoj prvi spoj od kada si izašla van iz” – oklijeva – “tog mjesta.”

Cece ne voli govoriti o tom mjestu kao o zatvoru. Mislim, kako ona misli da će me uzrujati ako spomene zatvor, ali neće. Iskreno, mislim da nju više uzrujava činjenica da sam bila tamo, a da nije mogla napraviti ništa da mi pomogne.

“To nije spoj, Ce. Mi smo samo dvoje prijatelja i radnih kolega koji idu van na piće.”

Pogleda me. “Pozvao te van. To je spoj. I zašto misliš da ne bi trebala izaći s njim?”

Izbacim zrak. “Jer me pitao doslovno minutu nakon što sam imala svoj jezik u šefovom grlu i nisam baš normalno razmišljala.”

Stomak mi se zgrči od zadovoljstva i boli na sjećanje.

Nisam vidjela Kasa otkako je otišao od mene jučer.

Nakon što sam ušla u kuću s Cooperom, poslije katastrofalnog prihvaćanja njegove ponude da izađemo na piće, bili smo u kuhinji pa sam čula glasno lupanje prednjih vrata. Zatim, glasno dodavanje gasa Kasovog auta prije nego se udaljio.

Ostatak dana nije došao kući. I nije bio u kući cijeli jučerašnji dan, a ni danas.

Ne znam gdje je bio. Ali znam zasigurno da me izbjegava.

Znam to jer je u njegovom krevetu očito spavao obje noći. Imala sam zadovoljstvo pospremati ga oba jutra Očito, ustao je rano i otišao prije nego sam stigla na posao i ostao vani dok nisam otišla.

Isprva, osjećala sam olakšanje jer me to spasilo od čudnog razgovora.

Ali jednom kad je olakšanje nestalo, odsustvo je počelo boljeti. I na prvom mjestu je služilo da me podsjeti zašto me je prestao ljubiti.

I ovaj izlazak na piće s Cooperom je glup. Imam dovoljno problema s jednim tipom na poslu bez da se upetljavam s drugim.

124

“Otkazati ću Cooperu,” kažem odlučno, grabeći svoj telefon koji stoji na toaletnom stoliću za kojim sjedim.

“Da se nisi jebeno usudila, Daisy May Smith.”

Ruka mi se zaustavi iznad telefona s prstima oko njega.

“Ruke s telefona, Mayday.” Ton njezinog glasa ne ostavlja prostora raspravi.

Kolutajući očima, polako podignem ruku s telefona.

“Ne, slušaj me sada. Prije svih, zaslužuješ večernji izlazak. Nakon svega kroz što si prošla, zaslužila si izlazak s dobrim dečkom koji je uz to zgodan. I Australac. Pa, znaš, naglasak.” Nasmije se.

“Odobreno, naglasak ti priznajem. Ali sam rekla zgodan. Ne seksi.

“Ista stvar.”

“Jason je bio seksi.”

Namršti mi se.

“I mislila sam da je dobar dečko,” nastavim. “Pogledaj gdje me to odvelo.”

Smrknuti pogled brzo omekša. “Jason je bio kuga društva. Gubljenje savršeno dobrog zraka. Mrzim tog ološa i želim mu sve najbolje u paklu kad ga pošaljem tamo. Ali on nije svi muškarci, draga. Ne želim da ono što ti se dogodilo s tim drkarošem zgadi sve muškarce. I ne predlažem ti da bi isti tren trebala ući u vezu s Cooperom ili mu čak vjerovala. Samo želim da izađeš van i zabaviš se. Dozvoli da te netko počasti vinom i večerom – ili, u ovom slučaju, samo vinom. Zaslužuješ to Daisy.”

“Znam.” Uzdahnem. “Ali ne zvuči mi dobro.”

“Zbog Kasa?”

Cece zna sve što se dogodilo između Kasa i mene. Obavještavala sam je o svim trenutnim događajima u svom životu. Mislim, ona je moja najbolja prijateljica.

Govorim joj sve.

Smiješno je što, kad sam joj rekla da smo se Kas i ja poljubili, nije se činila nimalo iznenađena.

Kad sam je pitala zašto, odgovorila je – citiram – “Nisam iznenađena jer te nikad prije nisam vidjela da si se naljutila zbog nekog tipa, pa je bilo očito da ti se sviđa. I, da, ti si ti. Pa, naravno da će te željeti povaliti.”

Pa, izgleda da sam očita i jebozovna.

Samo ne jebozovna Kasu.

Ispod njega sam. I to ne na dobar način.

Uzdah.

“Da, mislim, poljubili smo se i onda sam odmah pristala izaći s Cooperom. Čini mi se pogrešnim.”

125

“Kas te odjebao. Žao mi je,” dodaje na moj uzdah. “Ali ponašao se kao seronja. Ne duguješ mu ništa. I nemaš se zbog čega osjećati čudno.”

“Znam da si u pravu, ali i dalje mi se čini pogrešnim. I znam da me izbjegava.”

Ramena mi se spuste.

Ostavlja peglu za kovrče na toaletni stolić i stavlja ruke na moja ramena, lagano ih stišćući. “Draga, ako Kas ne vidi što bi dobio s tobom, tada je on kurac. Veliki kurac.” Rukama pokazuje koliki, prije nego ih je spustila nazad na moja ramena. “Ti si fantastična, Mayday. Zabavna i pametna i prelijepa.”

“I bivši zatvorenik.” “Šuti.” Namršti mi se. “Divna si, i očito i Cooper misli tako jer te pozvao van. I večeras je to samo piće sa zgodnim, pristojnim dečkom. Ne mora biti ništa više. Ali ideš van večeras izgledajući apsolutno najbolje, jer sam ja fenomenalna frizerka i fenomenalna prijateljica.

Osmjehne mi se i raskuštra mi kosu svojim rukama.

Zahvalno ju gledajući u ogledalu, posegnem prema natrag i zadržim njezinu ruku stišćući ju. “Ti si fenomenalna Ce. Ti si najbolja.”

“Znam.” Nasmije se opet. Onda uzme peglu za kovrče i omota još jedan pramen moje kose oko nje.

Telefon mi počinje zvoniti na toaletnom stoliću. Pogledam na zaslon i vidim da je Cooper.

Stomak mi se stegne od živaca.

“Hej,” odgovorim. “Upravo se spremam. Ne bi trebalo trajati još dugo.”

“Daisy” – zvuči frustrirano i pomalo zadihano – “Žao mi je što ti ovo radim u zadnji tren, ali moram otkazati naš večerašnji izlazak.”

U isto vrijeme veliko olakšanje i također malo razočaranje prođe kroz mene. “Ok je. Ne brini.”

“Ne, nije ok.” Glas mu je frustriran. “Zbija sam se veselio večeri s tobom, ali upravo sam u autu zbog povratka na posao. Nekako, svi konji su izašli van i bijesno trče po imanju.”

Glasno uzdahne.

“Moram ih okupiti i onda popraviti gdje god da su prošli kroz ogradu.

Trajati će cijelu krvavu noć.”

“Hoćeš da dođem pomoći ti?”

“Ne brini.” Glas mu omekša. “Ali hvala na ponudi.” I nastane kratka pauza prije nego kaže: “Odgađamo za sutra navečer? U isto vrijeme?”

126

Ovo je moj izlaz. Mogu reći ne… ali osjećam se loše jer čini mi se da dečko zbilja želi izaći sa mnom na piće. Pa, čujem sebe kao govorim, “Naravno.”

“Odlično.” Gotovo da mogu čuti njegov osmijeh preko telefona. “Pa, pretpostavljam da se vidimo sutra.”

“Vidimo se onda.”

Prekinem telefonski poziv s Cooperom i stavljam telefon na toaletni stolić.

“To je bio Cooper. Morao je otkazati, pa ipak ne idem van večeras.”

“Gad,” reče s grubo ljutitim glasom. “Čula si cijeli razgovor?”

“Da, oprosti. Nisam mislila prisluškivati, ali bilo je nekako teško ne čuti. Ali pitao te za sutra navečer ponovo, zar ne?”

Lukavo joj se nasmijem. “Znaš da je. I isto tako znaš da sam pristala.”

Smiješeći se reče: “Tako treba.” Potom savije još jedan pramen moje kose oko pegle za kovrčanje kose. “I zajebi neizlazak van večeras. Imamo ženski izlazak. Predugo je prošlo od kada smo ti i ja zapalile grad. Stoga ću završiti tvoju frizuru i daj mi pola sata da se spremim pa idemo van.

Možemo otići u ovaj novi klub u grad. Što kažeš?”

Izlazak u grad s mojom prijateljicom… zvuči odlično.

Nasmijem joj se preko ogledala. “Kažem… dovraga da.”

127

Zayn-ova “Like i Would” odjekuje klubom. Držim piće u ruci.

I osjećam se totalno izgubljena ovdje.

Nikad nisam bila djevojka za zabavu. Imati mlađeg brata o kojem se brinem, značilo je da su mi noćni izlasci bili rijetkost.

Iskreno, pomalo sam spremna ići kući. Bole me noge i umorna sam. Uz to, moram na posao ujutro. Ali Cece uživa i ne želim biti ona koja kvari zabavu.

Otišle smo u nekoliko kafića prije nego smo došle u ovaj klub, kojem sam u potpunosti zaboravila ime.

Cece je za šankom, uzimajući još pića. Okrenem glavu provjeravajući je i vidim da razgovara s nekim dečkom koji je pored nje.

Izgleda slatko.

Popijem svoje zadnje piće i spuštam čašu na obližnji stol.

Zatim osjetim taj čudan, jezivi osjećaj na stražnjoj strani vrata, kao da me netko promatra. Cijelu večer imam taj osjećaj.

Okrećem glavu okolo, gledam, ali ne mogu vidjeti ništa – ili bolje rečeno, nikoga tko me promatra. Ionako ne mogu vidjeti ništa ovdje. Klub je prepun. Protrljam stražnju stranu vrata kako bih otjerala taj osjećaj.

Iskreno, počinjem misliti da ludim.

Pogledam natrag na Cece. Izgleda kao da je u velikom razgovoru sa slatkim dečkom.

Odlučujući da trebam na toalet, uhvatim njezin pogled i izustim joj, Toalet pauza.

Pokaže prstom u pod, govoreći mi da će biti tu kad se vratim.

Pokažem joj palčeve gore i krenem u smjeru ženskih toaleta.

Prođem kroz gomilu ljudi i krenem dolje niz hodnik prema toaletima.

Znak na kraju hodnika strelicom pokazuje lijevo za muškarce i desno za žene i invalide.

Nekako je jezivo ovdje. Osvjetljenje je usrano i bas se odbija od zidove izazivajući osjećaj kao u sceni Z-produkcije horor filmova.

Dolazeći do kraja hodnika, skrenem desno i korak mi usporava dok mi srce ubrzava.

Kas. Stoji u blizini toaleta za invalide, ramenima naslonjen na zid.

128

Odjeven je u plave traperice i bijelu košulju. Rukavi košulje su podignuti, pokazujući njegove prelijepe podlaktice – možda imam fetiš prema njegovim rukama – i njegova kosa je opuštena i zataknuta iza ušiju.

Izgleda nevjerojatno.

Ali, kako god, ne zanima me.

Ono što me zanima je što on radi ovdje. “Što radiš tu?” ponovim svoje misli.

Odgurne se od zida tako da stoji uspravno. “Zdravo i tebi.”

Pogledam ga. “Bok. Sad, što radiš ovdje?”

Nakrene glavu u stranu. “Trebao sam na toalet.”

“Mislim, u klubu. Ali, kako god, muški toalet je u onom smjeru.”

Prstom pokažem u smjeru toaleta.

Osmjeh mu se pojavi u uglovima usana. Prekriži ruke preko svojih prsa.

Tkanina košulje mu se zategne oko bicepsa, a vene na njegovim podlakticama su vidljive… i izgledaju vrlo jestivo.

Ali me nije briga.

Da, naravno, nije te briga Daisy.

“Gdje ti je pratnja?” zapita.

Odjednom imam osjećaj krivnje, srce mi lupa, ali ubrzo sumnja preuzima.

Suzim pogled prema njemu. “Kako si znao da imam spoj večeras?”

Slegne tim svojim nevjerojatnim ramenima. “Ja sam gazda. Čujem stvari.”

“Pa u tom slučaju bi trebao znati da mi je spoj otkazan, jer su se tvoji konji oslobodili pa je moja pratnja morala otići skupljati ih.”

“Da. Šteta zbog toga.”

Govnarski govnar!

“Zbilja zvučiš zabrinuto zbog toga.”

Uglovi usana mu se podignu, dok sliježe ramenima.

Obrve mi se još više skupe. “To si ti napravio, zar ne? Ti si pustio konje van.”

To nije pitanje. Znam, da je. Mogu mu vidjeti u očima.

Gad. Pogleda me uvrijeđenim pogledom, ali taj usrani osmjeh mu je i dalja na usnama.

“A zašto bih, za ime svijeta, napravio to?”

“Tko zna?” dignem ruke u zrak. “Kako bi mi upropastio večer? Kako bi me raspizdio? Tko će znati zašto radiš, to što radiš? Vjerojatno jer ti se diže od toga da mi život učiniš bijednim.”

129

Ili je bio ljubomoran.

Zbog mene?

Ne baš.

Pustim tu ideju da se udalji u tamu.

Gleda u mene dugačak trenutak prije nego progovori, tihim, grubim glasom: “Vjeruj mi, Daisy, kad ti kažem da ono od čega mi se diže definitivno nije tebe činiti jadnom.”

Oh… opa.

Ali ne dozvoljavam da njegove riječi utječu na mene. Zadržavam svoj izraz i moja ljutnja teče. “Ne? Znači, onda me samo voliš praviti jadnom iz zabave.”

Nešto se promijeni u njegovom izrazu i oči mu skrenu s mene. “Da li te zbilja činim jadnom?” Glas mu je neuobičajeno tih.

Skupim ruke oko sebe. “Možda ne jadnom… ali ne bih baš rekla ni da mi uljepšavaš dan.”

Pa, osim kad si me ljubio. Ali onda si otišao i to upropastio.

Okrene se na svojim petama. “Nisam mislio biti seronja prema tebi.”

Pogled mu se vrati na mene i nešto je ozbiljno u njegovom izrazu.

“Onda nemoj biti,” kažem tiho.

Uzdahne, dok mu se oči podižu prema stropu. “Nije to tako jednostavno.”

“Jednostavno je ili teško onoliko koliko to sam napraviš.”

Oči mu se vrate dolje na moje. “Ti činiš teškim.”

Vatra mi zapali stomak. “Znaš što? Jebi se, Kastor Matis!” riječi mi izlete prije nego ih uspijem zaustaviti.

“Jesi li ti to upravo rekla da me želiš jebati?”

Oči mi presjeku njegove. Lice mu je ozbiljno, ali u njegovim očima je iskra. Gad me ismijava.

“Ne.” Stisnem zube. “Znaš točno što sam mislila.” Spustim ruke stavljajući ih na kukove. Ispustim zvuk gnjeva. “Pobogu, možeš li prestati biti toliki pizdun?”

Nastaje trenutak tišine.

Zatim, smrtno ozbiljnim glasom pita, “Da li si me upravo nazvala… pizdunom?”

Srce mi lupa u grudima. Onda skupim hrabrosti. Prkosno podignem bradu i kažem: “Da, jesam. Jer se ponašaš kao pizdun.”

Gleda u mene najduži trenutak. Lice mu je savršeno bezizražajno.

Onda, vidim da mu se usne trzaju i puca od smijeha.

Smijeha iz dubine duše.

130

Čula sam prije Kasa da se smije, ali nikad ovako. To je predivan, zarazan zvuk. I prije nego sam shvatila, i ja se isto smijem i osjećaj je dobar.

“Ne mogu vjerovati da si me nazvala pizdunom,” reče kroz smijeh.

“Pa, zaslužio si.” Zacerekam se.

Obriše svoje oči. “Da, u pravu si; jesam.”

Naš smijeh je prestao i sada samo gledamo jedno u drugo. Oči u oči.

Nešto se promijenilo u zraku među nama. Kao da je smijeh pročistio bijes i sve što je ostalo je čista kemija i požuda. I izgleda da se svakom sekundom njezin intenzitet pojačava, privlačeći me njemu.

U ušima mi počinju nabijati otkucaji srca. Koža mi se ježi. Želudac mi se uvija i steže.

Kasov pogled klizne s mojih očiju na usta.

Kao automatski odgovor poližem svoje usne.

Gledam kako mu se oči zagrijavaju i bljesnu.

Cijelo tijelo mi je u plamenu od njegovog pogleda. Da sam sladoled, upravo bih se otapala.

Isuse Kriste, prestani biti takva curica Daisy.

Skupim ruke na prsima. Pokret ga je izgleda vratio u sadašnjost.

Spušta svoje ruke i stavlja ih u prednje džepove traperica.

“S kime si tu?” pitam samo da nešto kažem.

“Prijateljima.”

“Nisam znala da imaš ijednog – osim Judea, naravno.” Uputim mu sladunjav osmjeh.

“Smiješno.” Ali on se ne smije. Umjesto toga, oči mu se spuštaju niz moje tijelo i gleda me kao da me cijelu želi progutati.

Moram se suzdržati i stisnuti bedra jedno o drugo.

Oči mu se vraćaju na moje. “Večeras izgledaš nevjerojatno lijepo.”

Njegove riječi me vrate. I naljutim se kako se zbog njih osjećam.

Mrzim kako me može podići i spustiti tako lako.

“Da, samo ne dovoljno dobro za tebe.” Smjesta se želim udariti po licu.

Mrzim što sam izgovorila te riječi i kako zbog njih zvučim patetično i jadno.

“Molim?” Odmakne se kao da sam ga udarila.

“Ništa. Zaboravi da sam išta rekla. Idem sad. Provedi se večeras, Kas.” Prolazim pored njega, ali me hvata za ruku, držeći me uz sebe. “Želiš da zaboravim činjenicu kako misliš da nisi dovoljno dobra za mene?”

“Nikad nisam rekla da sam ja mislila da nisam dovoljno dobra za tebe.”

131

Obrve mu se tako jako skupe da sam iznenađena kako mu nisu izazvale glavobolju. “Ti misliš da ja to mislim? Da nisi dovoljno dobra za mene?”

Gledajući od njega, lagano podignem svoje rame.

“To je jebeno sranje.” Riječi su mu toliko žestoke da vratim svoj pogled prema njemu. “Ja nisam dovoljno dobar za tebe, Daisy. Zaslužuješ dobrog muškarca, boljeg muškarca… a to nisam ja.”

Njegove riječi me iznenade do srži.

Zurim u njegove crne oči – tražeći nešto, nisam sigurna što– ali to moram pronaći jer nešto se slama u meni.

Naslonim dlan na njegovo lice. Oči mu se zatvore na moj dodir...

“Nije me briga,” šapćem. “Želim tebe.”

Drhtaj prođe kroz njega. Povuče me prema sebi spuštajući ruku oko mojih leđa, držeći me blizu sebe. Naslanja svoje čelo na moje i izdahne drhtavim dahom. “Sranje, dušo.” Njegov dah mi škaklja i izaziva usne. Želim ga poljubiti, ali isto tako znam što se dogodilo prošli put kad smo se poljubili.

Podiže bradu, približavajući usta mojima.

Usne su nam udaljene milimetrima. Sve što trebam je nagnuti se i naše usne će se dodirivati.

Da li je to ono što želim?

Instinkt mi govori, Ne. Ali moje tijelo vrišti, Da! “Moram te poljubiti” diše uz moje usne.

Drugu ruku približava mojoj glavi, ljuljajući je dok mu se tijelo približava mome.

I onda me poljubi.

Isprva mekano i nježno. Poljupcima laganim kao perje.

Ali, onda njegov jezik pređe preko moje donje usne i među nama se upali iskra, kao zapaljena šibica benzin.

Prsti mu se uvijaju u mojoj kosi dok mi nastavlja jebati usta svojim jezikom.

Ima okus na pivo i pepermint i nešto jedinstveno njemu što me uzbuđuje kao ništa prije.

Napuštajući moja usta, prelazi mi palcem preko donje usne, pogleda fiksiranog u njih. “Sve o čemu sam danima bio u stanju razmišljati, su ova prelijepa usta.”

Drhtim od potrebe.

Ali onda onaj mali glas u mojoj glavi pita, pa, zašto si otišao neki dan?

I zašto si se od tada držao podalje?

132

Ali ne izgovaram ove riječi jer ne želim izgubiti ovaj trenutak. Želim da me nastavi ljubiti. Želim da se zbog njega i dalje osjećam ovako, kako se zbog nikoga prije nisam osjećala. Kao da me treba ljubiti više nego što treba zrak.

Ponovno uhvati moje usne svojima i usisa moj jezik. Ubod požude me pogađa među nogama, čineći da uzdišem i da se meškoljim.

U ovom trenu želim ga kako nisam nikog željela.

Cika smijeha nas razdvoji. Glava mi se nagne u stranu i vidim grupu hihotajućih cura kako izlaze iz ženskog toaleta.

Pogled mi se vraća na Kasa. Oči su mu obojene požudom, usne natečene od mojih poljubaca.

Vidjeti ga ovakvog, izaziva mi osjećaj zadovoljstva.

I dok mu se ugao usne izvija u najseksi osmjeh koji sam ikad vidjela, grabi mi ruku i uvlači u zahod za invalide. Gurne vrata i zaključa ih. Čujem kako hihotave djevojke prolaze i postaje tiho. Jedino se čuje prigušeni zvuk glazbe iz kluba i naše plitko disanje.

Kas zuri u mene. Pogled u njegovim očima skoro da me skida.

Nitko me nije gledao tako kao on sada.

Kao da sam sve može vidjeti.

Podignem ruku prema njegovom licu, dodirujući palcem ugao njegovih usana.

Oči mu se zatvore na moj dodir.

Onda mu se oči naglo otvore. Uhvati me za zglob, povlačeći moju ruku sa svog lica i gura me uz vrata. Usta mu se snažno spuštaju na moja i počinje me ljubiti s još više potrebe i bijesa nego prije.

Nema nimalo profinjenosti u ovom poljupcu. Doslovno se borimo jedno protiv drugog za prostor.

Njegova ruka obuhvati moje rame, krećući se u stranu. Prsti mu lagano klize niz krivinu mojih grudi od čega mi se bradavice ukrute. Ruka mu konačno dolazi do mog kuka i čvrsto ga drži. Prsti mu se zabijaju u moju kožu kroz tanku tkaninu moje haljine.

Zagrlim ga rukom oko vrata uplićući svoje prste u njegovu kosu na potiljku. Ovo je prvi put da sam dodirnula njegovu kosu i mekana je onako kako sam i mislila da će biti.

Kas zabije svoju drugu ruku u moju kosu, povlačeći je lagano nazad, gleda u mene. Oči su mu crne i isijavaju požudom. Nikad nije izgledao ljepše nego u ovom trenutku.

Zubima povlači donju usnicu. Pokret je tako spor i smišljen tako da se sve u meni stegne. Drhtim.

Osmjehne se kao da točno zna kakav utjecaj ima na mene.

133

Onda, spusti moju glavu u stranu i pokrije mi usne svojima.

Donji dio tijela prisloni uz mene, pa osjetim njegovu dužinu i krutost uz svoj stomak.

Sviđa mi se što ga mogu uzbuditi samo poljupcem.

Druga ruka mi se kreće oko njegovih leđa. Gurnula sam ruku i spustila je u njegov zadnji džep. Stisnem ga za dupe, privlačeći ga još bliže.

Stenje mi na usnama. Zvuk je tako napaljujući da imam osjećaj da bih mogla svršiti kad ga čujem.

Zagrize mi donju usnu i potom isplazi jezik kako bi liznuo ugriz. To je nevjerojatno napaljujuće.

Zatim mu se usta pomiču preko moje vilice pa se do uha. “Tako te jebeno želim da boli.” Glas mu je promukao od uzbuđenja i osjećam ga duboko u sebi.

Usne mu se kreću niz moj vrat, ljubeći slatki put natrag prema mojim ustima. Staje, usne mu lebde nad mojima.

“Uzmi me,” prišapćem.

Bljesak nečega prođe mu kroz pogled. Da nisam znala bolje, pomislila bih da je to bio strah.

Zatvara svoje oči uz plitko disanje i usta mu se vraćaju na moja.

Osjećam se grozničavo. Potrebito i željno.

Prošlo je dugo vremena od kad sam posljednji put imala seks. Skoro dvije godine. I to je bilo s Jasnom, kretenom, dok nisam znala kakav je lažljivi, dvolični gad.

Ali, čak ni tada, nisam se ovako dobro osjećala s njim.

Kao da je Kas u svakom dijelu mene, dodirujući me cijelu i želi me još više.

Usisam mu jezik, a on zadrhti.

Osjećajući se odlučno odvažnom i želeći ga kao što nikoga prije nisam željela u svom životu, izvučem ruku iz njegovog stražnjeg džepa i kliznem sprijeda. Duboko udahnem i spustim ruku niže, hvatajući ga za njegovu ukrućenost kroz traperice.

Osjećam kako mu se cijelo tijelo ukrutilo.

Oči mu se zatvaraju, a njegove ruke me puštaju, pritišće ih na vrata iznad moje glave, zarobljavajući me.

Ne miče se i ne govori ništa. Ali se isto tako i ne odmiče od mene, stoga pretpostavljam da je to što radim ok.

Skupljajući prste oko njegove dužine, pomičem ruku gore dolje.

“Sranje…” uzdiše, zvučeći skoro kao u agoniji.

Pogledam ga u lice. Usne su mu stisnute, obrve skupljene.

Nesigurna da li želi ovo, zaustavim svoju ruku.

134

Naglo otvara oči. Požuda u njima je nepogrešiva. Želi ovo.

Propnem se na nožnim prstima i utisnem nježan poljubac u njegove usne. Ruka mu se spusti sa zida i grli mi lice, dok mu jezik prolazi rubom mojih usana, tražeći ulaz. Rastvorim ih, a on zastenje dok mu jezik klizi unutra.

Ponovno pomičem glavu, a on produbljuje poljubac.

Druga ruka mu se spušta sa zida i hvata me za ramena. Prstima krećući se prema dolje, očešavši se o bretelu moje haljine pušta je da padne sa mog ramena. Onda, povuče prednji dio moje haljine u stranu, otkrivajući moj grudnjak.

Prstima trlja preko mojih tvrdih bradavica zbog čega drhtim.

Trebajući da ga osjetim još više, posegnem za rub njegove košulje.

Podižući je, počnem gurati ruke ispod nje.

Slijedeće što znam, ruka koja mi je bila na grudima sada me hvata za zglob, zaustavljajući njezino penjanje.

Trepnem svojim zamagljenim očima, zbunjena.

Kad ih zadržim na njemu, vidim isti pogled u njima koji sam vidjela prošli put kad smo se ljubili i ohladim se.

Odgurujući se od mene, Kas ispušta moju ruku, kao da sam ga upravo opekla.

Provlači ruku kroz svoju kosu dok mu pogled hvata moj. U njemu ima žaljenja i puno drugih emocija. Ni jedna od njih nije dobra i najednom se osjećam loše.

“Ja… Ja…” On se bori za riječi, a ja umirem iznutra. Zatim, upućuje svoj konačni udarac. “Ne mogu ovo napraviti s… tobom.”

Prije nego sam stigla reći i riječ, prolazi pored mene, otključava vrata i prolazi kroz njih.

Nestao je za sekundu.

Opet.

Ne vjerujem.

“Ne mogu to učiniti s… tobom.”

Oči mi se napune suzama.

Palcem i kažiprstom hvatam se za korijen nosa.

Da se nisi usudila plakati zbog muškarca Daisy. Da se nisi jebeno usudila.

Izdahnem i udahnem, boreći se sa suzama.

Bože… ne mogu čak ni…

Kako mi to može napraviti opet?

Zašto sam mu dozvolila?

135

Što dovraga ne valja s njim?

Zaboravi njega. Što dovraga nije u redu sa mnom?

Moram imati više dostojanstva od ovoga.

Ja imam više dostojanstva od ovoga.

Sram me bilo što sam opet nasjela na njegovo sranje.

Nemam koga drugoga kriviti doli same sebe.

Poljubi me jednom, sram te bilo.

Poljubi me drugi puta, krivnja je moja.

Spuštajući ruke s lica krenem prema zrcalu.

Grudnjak mi se vidi, usne otečene od poljubaca, lice mi je crveno a kosa je u neredu tamo gdje su Kasove ruke bile.

Zbog odraza ponovno poželim zaplakati.

Grizući se za usnu, povučem naramenicu pokrivajući se.

Ne mogu vjerovati da sam mu opet dozvolila da mi to napravi.

Isuse. Kako sam ja glupa?

Mora da mi na čelu piše ‘glupa kuja'. Mislim, Jason je vidio da je napisano.

Mislila sam da sam to obrisala.

Ali, očito nisam, jer Kas također misli da se može zajebavati sa mnom.

Jednostavno to ne razumijem. Što on dobiva ovim?

Nije da smo se pojebali.

Ili sam mu samo igra?

Ili se on ovako uzbuđuje – petljajući sa zgodnom, siromašnom djevojkom koja je tako željna pažnje da će dozvoliti da ju njezin šef ispipa u javnom zahodu?

Bol me probode kroz prsa. Pritisnem ruku na njih.

Tako sam slaba i glupa.

Mrzim što me može povrijediti na ovaj način.

I još više mrzim što sam mu dozvolila.

Mogu biti ljuta na Kasa. Ali ljuća sam na sebe što sam bila tako glupa.

Bila sam glupa po pitanju muškaraca prije i koštalo me je svega.

Neću ponovno biti glupa.

Nisam neka igračka s kojom se poigrava.

Jebeš Kastora Matisa i njegove mentalne igrice.

Završila sam s tim.

Ako me ikad pokuša ponovno poljubiti, udariti ću ga nogom u jaja.

Pa, možda ne doslovno, jer je to napad i siguran način za povratak u zatvor. Ali zamisliti ću da ga udaram nogom u jaja dok mu pokazujem srednji prst.

136

Jebeš Kastora Matisa i sjebanog njega.

Ne treba mi ovo sranje. Ionako imam svojih problema i bez da mi on stvara dodatne. Što se mene tiče, Kas više ne postoji. Nevidljiv je za mene.

A gospodin Matis postoji samo na mom radnom mjestu.

Igra se sa mnom, smatrajući me budalom. Misli da sam naivna i željna.

Možda sam bila. Ali ne više.

Neću mu više dozvoliti da se ovako ponaša prema meni Ako mi pokuša prići blizu, saznati će točno kakva je Daisy Smith.

I sa svojom obnovljenom svrhom postojanja i shvaćanjem da me nema već poprilično dugo i da se Cece vjerojatno zabrinula, izlazim iz zahoda i vraćam se natrag u klupsku buku.

137

Umorna sam i noge me bole. I da zaokružimo sve to, pada kiša.

Ali odjevena sam prikladno vremenu, ukoliko netko bude imao potrebu zaliti me barom, može, jer imam kabanicu, Ceceine gumene čizme na nogama i kišobran u ruci.

Nema šanse da me mogu namočiti.

Idem na posao putujući vlakom. Stomak mi se okreće od pomisli da ću vidjeti Kasa.

Molim Boga da ne bude tamo, kao što nije bio ovih par proteklih dana.

Također se veselim reći Cooperu da ne mogu izaći s njim večeras.

Možda sam završila s Kaseronjom, ali još uvijek sam povrijeđena njegovim ponašanjem. Jedino bih izašla s Cooperom da mu se osvetim, ali to ne bi bilo pošteno prema Cooperu.

I odlučila sam da muškarci jednostavno nisu za mene.

Od sada, ja sam Daisy u Celibatu.

Muškarci su nevolja, prosto i jednostavno. Jedan muškarac posebice, koji dolazi pod imenom Kaseronja.

Ali on više nije moj problem.

Vidim kako prilazimo mojoj stanici. Ustajem se sa svog sjedala, vješajući svoju torbu na rame i uzimajući svoj kišobran. Hodam prema vratima. Čekam gledajući kako mi stanica ulazi u vidno polje i zijevnem.

Cece i ja nismo sinoć do kasno bile vani. Otišle smo ubrzo nakon mog malog incidenta s Kasom.

Kad sam se vratila iz zahoda, Cece je stajala sama s našim pićima, dobila je broj od slatkog dečka s kojim je razgovarala.

Ali pogledala me je u lice i smjesta znala da nije sve kako treba.

Sve što sam trebala je reći i jednu riječ – Kas. I potom smo popile naše piće, otišle iz kluba i uzele taksi do kuće.

Rekla sam joj sve tokom vožnje taksijem. Vozač mora da je čuo dobru priču iz toga.

Ali dok smo došle do kuće, bila sam iscrpljena i emocionalno iscijeđena i samo sam htjela u krevet.

Alarm je zvonio prerano za moj ukus i morala sam se izvući van iz kreveta kako bih se spremila za posao.

138

Napravila sam kavu, natočila je u svoju putnu šalicu i napustila stan kako bih uhvatila vlak, proklinjući Cece i činjenicu da danas ima slobodan dan.

Vlak se zaustavlja na stanici. Povučem svoju kapuljaču i pritisnem dugme čekajući da se vrata otvore.

Ljudi nasuprot mene čekaju da izađem prije nego oni uđu. Čim sam spustila noge na asfalt, kišne kapi mi udare u lice. Ovdje kiša jače pada. Otvorim svoj kišobran i krenem sa stanice.

Taman sam izašla, kada mi se noge zaustave.

Kas. Auto mu je parkiran tu, pored stanice, kao i prošli put.

Bože, može li me ovaj tip jednostavno ostaviti na miru?

Usmjerim svoj bijes i ignoriram malu iskru koju osjećam, jer je on zaista ovdje.

Suvozačev prozor se otvori i vidim ga kako se naginje i zove moje ime.

Dobro izgleda. I toplo i suho u autu.

Gad. Mrko ga pogledam. Zatim se okrenem na peti i počnem hodati u smjeru imanja.

Doslovno marširam, čizme mi špricaju kroz lokve dok idem. Čujem kako mu se auto zaustavlja pored mene. Ne gledam u njega.

Odbijam.

Kas za mene ne postoji.

“Daisy.”

Ne, ne razgovaram s njim. Nije me briga ako je to djetinjasto.

On je Kaseronja i imam svako pravo biti bijesna.

Sinoć me je ostavio u zahodu s grudnjakom koji viri iz moje haljine, nakon što me je, gle čuda opet, ljubio pa nestao bez riječi.

“Daisy, ulazi u auto.”

Jeste vi čuli nešto?

Ne, ni ja isto.

Počnem pjevušiti “Happy” od Pharella Williamsa i krenem svojim tempom.

“Isuse, samo uđi u auto, hoćeš li? Vani pljušti i smočiti ćeš se.”

Ignoriraj. Ignoriraj. Ignoriraj. Čujem frustriranu ljutnju i onda, “Jebem ti, Daisy, prestani biti djetinjasta i samo uđi u jebeni auto.”

Ovaj… Što. Do. Vraga?

Zaustavljam noge od ljutnje.

139

U periferiji vidim da se i njegov auto isto zaustavio.

Ne gledaj. Nemoj to napraviti. Ne daj mu ono što želi. Samo pokušava dobiti reakciju od tebe.

Uzimajući duboki udah, izdahnem kroz nos.

Onda mu, jer si ne mogu pomoći, pokažem srednji prst i ponovno krenem hodati. Čujem kako se smije, što me još više razljuti.

Zatim se njegov auto vraća, polako vozeći pored mene. Čujem kako trubi sirena i okrećem glavu da bih vidjela automobil koji zaobilazi Kasa i vozača koji mu rukama pokazuje nepristojne geste.

Ne mogu mu pomoći, osim, samo se nasmijati.

Dok prelazim pogledom okolo, uhvatim njegovo zurenje.

Skoro da ima osmijeh na licu. “Ovakvim ponašanjem, zbog tebe ću upasti u tuču.”

“Odlično.”

“I ona govori.”

Mrko ga pogledam prije nego se okrenem prema naprijed i nastavim marširati.

“Hajde, draga, molim te uđi u auto.”

Draga? Od kada sam ja njegova draga?

Dok okrećem svoj ljutiti pogled prema njemu, kažem mu: “Ne zovi me draga!”

Iznenađenje mu preleti preko lica. “U redu.” Digne ruke kao da se predaje. “Neću te nikad više tako zvati, ukoliko samo, molim te, uđeš u auto. Čak ni ne moraš razgovarati sa mnom.”

Uh. Ne mogu ga na miru ni ignorirati. Gad. Ovim tempom će me slijediti sve do imanja.

Ili mogu jednostavno ući u njegov auto i ovo na brzinu završiti.

Odluka je donesena i iznenada se zaustavljam. “Dobro,” ljutim se. “Ali nema razgovora.”

Zatim prilazim njegovom autu koji čeka. Trzajem otvorim vrata, ulazim unutra i s treskom ih zatvaram. Zgrabim sigurnosni pojas i zakopčavam ga. Sve kaplje po cijelom njegovom prekrasnom kožnom sjedalu.

Odlično.

Podignem pogled, a on zuri u mene.

Barem ima pristojnosti da se ne smije, jer bih ga mogla udariti u to njegovo lijepo lice. Toliko sam ljuta.

Okrenem se licem prema suvozačevom prozoru, a sekundu kasnije on pokreće automobil.

140

U pozadini svira Limp Bizkit “Behind Blue Eyes.”

“Ja… žao mi je.” Napadaju me njegove tihe riječi.

Presiječem ga pogledom. “Rekao si da, ako uđem u tvoj auto, ne moramo razgovarati.”

Brzo me pogleda. “Rekao sam da ti ne moraš govoriti. Ali nisam rekao ništa o tome da ću ja šutjeti.”

Kopile.

“Pusti me van iz auta,” zadržavam svoj glas smirenim. Ali je zbilja, zbilja teško jer sve što želim upravo sada, je urlati na njega.

Izdahne. “Daisy – ” “Ne. Ne mislim se nadmudrivati Kas.” “Ni ja.”

“Ti si majstor nadmudrivanja.”

Na trenutak nastaje tišina. Skoro bih ju nazvala žaljenjem da ga ne znam bolje.

“Ne pokušavam te povrijediti,” tiho mi govori.

Podsmjehnem se i okrenem lice natrag prema prozoru.

Zavlada tišina.

Ispusti uzdah. “Da li ova vladavina tišine ima rok trajanja?”

“Ne.” “A što s poslom? Hoćeš li me isto i tamo isključiti?”

Nagnem bradu u njegovom smjeru i zurim mu u ruke na upravljaču.

“Mogu se ponašati profesionalno ako ti možeš. Možemo međusobno razgovarati na poslu, o poslu. Ali, van toga, ti i ja ne postojimo jedno za drugo.”

Uronim bradu u prsa. Čujem ga kako uzdiše. Ali više ništa ne govori.

Zaustavlja se ispred svoje kuće, i u sekundi kada je zakočio, izlazim iz njegovog auta.

Brzo hodam kroz kišu koja pljušti, a onaj tren kad sam se našla pod zaklonom trijema, gurnem kapuljaču natrag. Otkopčam kabanicu i skinem je, a potom izujem svoje gumene čizme.

Ostavljajući čizme na trijemu, uzimam kabanicu i ulazim u kuću.

Prolazeći kroz veliki hodnik, otvaram vrata ormara i vješam kaput zajedno sa svojom torbom, ali ne prije nego izvadim mobitel koji sam gurnula u džep svoje haljine.

Zatvorim vrata i okrećem se, a Kas stoji tamo.

“Isuse!” odskočim. Prislonim ruku na prsa kako bih smirila srce koje je umalo stalo.

Ali on ne govori ništa. Nije se nasmijao, niti rekao i riječ. Samo stoji, gleda u mene.

141

Premjestim se s nelagodom sklanjajući pogled od njega, nesposobna podnijeti intenzitet njegovih očiju.

Oči mi prelaze preko njega. Kosa mu je mokra od kiše i koža mu se lagano sjaji. I, po prvi puta od kad sam ga vidjela, primjećujem kako izgleda umorno. Oči mu izgledaju umorno i bezvoljno, a oko njih su tamni krugovi.

Ali, čak i tako, izgleda prelijepo.

Mrzim to.

Prolazeći pored njega uočim trag vode koju je pustio unutra. Voda koju ja moram očistiti.

“Kaplješ po svuda,” govorim mu ljutitim tonom.

Ni ne obrati pažnju na nered. “Razgovaraj sa mnom.” U njegovom glasu se čuje preklinjanje, koje ignoriram.

“O neredu koji si napravio?” pokazujem rukom na vodu koju je unio.

Ispusti ogorčeni zvuk. “Zaboga, jebem ti!”

“Ne psuj mi.” Mrštim se.

Ozbiljno se nasmije od čega mi se nakostriješe dlačice. “Želim razgovarati o sinoć” “Ja ne želim.”

“Daisy,” zareži moje ime.

“Gospodine Matis,” kažem razdraženo.

“Razgovaraj. Sa. Mnom.” Riječi su mu stisnute, kao njegova čeljust.

“Da li je vezano uz posao?”

“Nije.”

“Onda ne.” Proguram se pored njega, krećući se prema kuhinji.

Ponašam se djetinjasto, znam, ali nije me briga jer sam ljuta kao vrag. Čujem ga kako opet reži, a onda i njegove teške korake kako me slijede u kuhinju.

“Jebemu, Daisy! Rekao sam da mi je žao!”

Okrenem se u mjestu. “Oh, pa, onda je to u redu, 'Kas kaže da mu je žao' i sve je opet super na svijetu.” Ispuštam isprazan smijeh i dižem ruke u zrak.

Obrve mu se namršte. “Isuse,” viče. “Što želiš od mene?!”

“Ništa!” vrištim. “Nisam tražila ništa od ovoga! Ti si taj koji me je poljubio – oba puta! Onda se poslije ponašao kao luđak. I rekla sam ti da o tome neću razgovarati s tobom! Stoga me prestani slijediti!”

Udarim petom i okrenem se kako bih otišla. Stigla sam do vrata ostave kad me zaustavi njegov glas.

“Ne znam kako se ponašati.”

142

Nisu samo njegove riječi. Već kako mu je glas zvučao dok je ih je izgovarao – bespomoćno.

To me iznenadilo, jer bespomoćan je riječ koju nikad ne bih povezala s Kasom. Arogantan, previše samouvjeren i veliki trn u mom dupetu. Ali nikad bespomoćan.

Polako se okrenem prema njemu. Izgleda bespomoćno i izgubljeno.

Vidi se po skupljanju njegovih tamnih obrva. U zategnutosti oko očiju.

Obješenosti njegovih usana.

Od toga mi se nešto trznu u prsima, obavijajući mi srce.

“Ne znaš što?” upitam ga tihim glasom.

“Ovo.” Pokazuje prostor među nama.

“Ne razumijem.” Lagano odmahnem glavom.

“Veze,” kaže frustrirano, i trenutno se ukočim uspravljajući leđa.

“Jebeno ne znam kako se ponašati u vezama.”

Nasmijem se ne vjerujući. “Ne tražim vezu s tobom. Isuse Kriste!

Poljubili smo se – dva puta. Ohladio si se i otišao od mene – dva puta. Kraj priče.”

“Ne želim da to bude kraj.” Riječi su mu tihe, sa značenjem, ali sada to ne osjećam. Previše sam povrijeđena.

“Nije mi stalo do toga što ti želiš. Kao što ni tebe nije bilo briga što sam ja željela oba puta kada si otišao od mene. Postoji samo određena doza odbijanja i poniženja koju neka osoba može podnijeti, a ja sam ju dosegnula. Na poslu pričamo kada je nužno i budi pristojan. Ali, osim toga, završila sam Kas.” Nešto nalik na nemir i frustraciju i bol nastaje mu u pogledu.

Ignoriram njegovu i fokusiram se na svoju bol.

Prekriži ruke na prsima mijenjajući svoj stav. “Ako tako želiš,” kaže tiho.

Smijem se i to zvuči jednako prazno kako se i osjećam.

Da, to je ono što želim. Jer ja sam ta koja je izazvala sve ovo – kako da ne.

Uzdišući, odmahnem glavom i prolazim pored njega kako bih napustila kuhinju.

Kada sam došla do vrata, zaustavim se.

Bio mi je okrenut leđima.

“I, samo da znaš, idem večeras van s Cooperom, u slučaju da ponovno želiš pustiti konje van.”

Vidim kako mu se ramena ukoče prije nego se okrenem i odem odande.

143

Stigla sam do stepenica i već žalim zbog svog pobjedonosnog hica. To je bilo jadno i bolno i nisam to trebala reći. Ali zavlači mi se pod kožu kao nitko. I sada je prekasno.

Nije da ću se spustiti niz stepenice i reći mu da zapravo otkazujem svoj spoj s Cooperom. Ali onda sam sigurna da će to vrlo brzo čuti uz čašu vina.

Kad sam došla do drugog kata, shvaćam da su mi sva sredstva za čišćenje dolje u ostavi do koje nikad nisam stigla.

Smola.

Pa, sad ne idem natrag dolje u slučaju da je on još uvijek u kuhinji.

Svući ću prvo krevete i do trenutka kada budem gotova i spremna za pranje posteljine, on bi trebao biti u svom uredu pa će mi biti bezbijedno sići dolje.

Ulazim u njegovu spavaću sobu i vidim da mu je krevet napravljen.

Znajući da Kas nikad ne pravi svoj krevet, znam da nije spavao u njemu. Ta spoznaja mi ostavlja nelagodan osjećaj u želudcu.

Možda se spetljao s nekim drugim u klubu nakon što me napustio…

Ne. Nemoj čak ni ići tamo.

Otkrijem prekrivač za krevet i podignem jastuk s nešto više sile nego je potrebno.

Kasov miris je svuda po njemu.

Ugh. Skinem jastučnicu i bijesno bacam jastuk iza sebe. Čujem tupi udarac.

Sranje.

Okrećući se vidim da sam srušila čašu vode koja je bila na njegovom noćnom ormariću.

“Savršeno,” ljutito mrmljam za sebe.

Voda koja se prolijeva svuda. Uletim u Kasovu kupaonicu i zgrabim ručnik prije nego otrčim natrag u njegovu sobu.

Na sreću, jedina druga stvar na noćnom ormariću je lampa, pa čišćenje prolivenog nije tako teško. Podignem lampu, sušeći njezino postolje.

Zatim obrišem bočne stranice noćnog ormarića i pokupim vodu koja se prosula na tepih.

Primijetim da je gornja ladica malo otvorena.

Zabrinuta da je voda možda ušla unutra, otvorim ju i osušim rub ladice, očima provjeravajući njezin sadržaj.

Sve izgleda dobro.

A onda mi oči ulove fotografiju zataknutu sa strane.

Podignem je. Primjećujem da je nešto rukom napisano na poleđini.

144

HALEY HALLIWELL. PROM.2009.

Okrenem fotografiju u ruci. U mene gleda lijepa djevojka.

Stvarno lijepa.

Izgleda mlado. Možda osamnaest godina. Dugačka plava kosa koja joj se uvija oko ramena. Nosi lijepu ružičastu haljinu koja joj doseže do članaka i na nogama ima srebrne cipele na petu.

I na licu ima ogroman, sjajan osmijeh, oči joj sijaju od sreće.

To je osmjeh obožavanja… ljubavi. I očito je namijenjen nekome tko stoji iza kamere.

Kas. Znam, jer prepoznajem vrt u kojem stoji.

Smijala se za Kasa.

Osjećam bol u prsima. Bol, koja se zove ljubomora. Rukom pritisnem prsa pokušavajući je odagnati.

Znam, smiješno je što sam ljubomorna zbog fotografije. Smeta me što je Kasu bilo dovoljno stalo do ove djevojke Haley, da izazove njezin osmjeh… da ju čini sretnom.

Dok je sa mnom, čini se kako me želi povrijediti – iznova i iznova.

Uzdišući, krenem vratiti fotografiju, ali me nešto zaustavi. I tad – nisam sigurna zašto – uhvatim se kako izvlačim telefon iz džepa i slikam fotografiju prije nego je vratim tamo gdje sam ju našla.

Zatim, zatvorim ladicu, vraćam telefon u džep i nastavim sa svojom zadaćom skidanja posteljine s kreveta.

145

Sama sam kod kuće, smotana na kauču s čašom vina. Televizor je upaljen ali ga zapravo ne gledam.

Cece radi do kasno u salonu; neće biti doma do 9 navečer.

Ozbiljno, tko pravi frizuru tako kasno?

Cece je rekla kako ima puno žena koje dolaze srediti frizuru za večernji izlazak. Ne znam da li bi mi se dalo gnjaviti. Ali pretpostavljam, ako bih imala muškarca za kojeg bih se sredila, možda bi bilo vrijedno toga.

Večeras sam trebala izaći s Cooperom na piće, ali sam otkazala.

Planirala sam praviti se kukavicom – izbjegavati ga na poslu i samo mu poslati poruku – ali sam znala da bi to bio kukavički način i da zaslužuje bolje od toga. Sišla sam dolje do staja za vrijeme moje pauze za ručak i rekla mu da ne mogu. Isprva je pomislio da ne mogu večeras i ponudio da ponovno dogovorimo. Tako da sam mu morala reći istinu. Pa, verziju najbližu istini koju sam mu mogla dati. Rekla sam mu da jednostavno mislim da to nije dobra ideja. Da mi se trenutno puno toga događa i da se još uvijek oporavljam od prošle veze.

To nije bila potpuna laž. Još se oporavljam od onoga što mi je Jason napravio – ukrao osamnaest mjeseci mog života, kao i prethodnih šest mjeseci koje sam provela s njim.

A također sam trebala zaboraviti ove osjećaje koje imam za Kasa.

Došli su tako brzo i snažno i totalno iz vedra neba, ali su tu. Čudno je da mogu imati osjećaje za tipa, kojeg polovinu vremena imam snažnu potrebu udariti u lice.

Ostatak jučerašnjeg dana uopće nisam vidjela Kasa. Ostao je zakopan u svom uredu. Jedini razlog po kojem sam znala da je tamo je njegov auto koji je i dalje bio vani.

Možda sam provjerila.

Ali dobra je stvar što ga nisam vidjela, jer nisam bila raspoložena za još jednu raspravu. I iskreno, nemamo više o čemu raspravljati, jer što god se odvijalo između nas, gotovo je.

Jednostavno ga ne razumijem. Zašto je takav kakav je. Mislim, dobila sam dojam, dok me je ljubio, da me želi – njegova je erekcija to jasno i glasno izražavala – ali onda, slijedeće minute, odgurivao me od sebe i bježao kao da mu je netko zapalio vatru pod guzicom. Isprva sam mislila da je to zato jer je mislio da nisam dovoljno dobra za njega, ali je njegova nedvosmislena reakcija na to, bila iskrena.

146

“Ja nisam dovoljno dobar za tebe, Daisy. Zaslužuješ dobrog čovjeka, boljeg muškarca… a to nisam ja.”

On misli da nije dovoljno dobar za mene. On misli da nije dobar čovjek.

Zašto?

“Ne znam kako se ponašati u… vezama.”

Zašto ne može biti u vezama?

Misli mi se vrate na fotografiju. Fotografiju koju imam u svom telefonu.

Kopka me cijeli dan. Samo znam da mu je fotografija važna. To mi govori činjenica da ju čuva u ladici noćnog ormarića pored svog kreveta.

A znatiželjni dio mene želi znati tko je ona Kasu. Zašto ima sedam godina staru fotografiju te djevojke u svom noćnom ormariću?

Možda ju je volio. Možda mu je slomila srce. Možda je ona razlog zašto se ponaša kao luđak kad je riječ o ženama.

Ali ga ne mogu pitati, jer bi tada znao da sam njuškala po njegovoj ladici. Tehnički, nisam. Pronašla sam je greškom, ali znam što bi on mislio.

I vjerojatno mi ionako ne bi rekao. Ne govori mi ništa. Tako je jako zatvoren. Ne znam ništa o njemu.

Jedino znam njegovo ime i gdje stanuje, jer radim za njega. I znam kakvu kavu pije i da mu je najbolji prijatelj Jude. Oh, i ima konja kojeg je spasio, a koji se zove Danger. Ali to je sve. Ne znam kad mu je rođendan.

Ili koja mu je omiljena hrana. Voli li čitati. Ima li omiljeni bend koji voli slušati.

To je tako frustrirajuće.

Ali ne bih trebala mariti, jer sam gotova s njim. Dakle, nije važno.

Naravno da jesi, Daisy. Iz tog razloga sjediš ovdje, razmišljaš o njemu.

Ugh! Mrzim to što mi se tako lako uvukao pod kožu. Želim odgovore od njega, ali znam da ih neću dobiti pa ću ih morati pronaći sama.

Uzimajući Cecein laptop sa stolića za kavu, palim ga. Otvaram Google i upišem Kastor Matis.

Ne izbacuje puno. Samo web stranicu Imanja Matis, ali bez njegovih fotografija. Čak nema ni Facebook profil.

Ali, onda opet, nemam ni ja.

Imala jesam, ali sam ga zatvorila nakon što sam uhićena. Nisam željela da ljudi pišu ništa neugodno po mom zidu.

Dodirujem tipke frustrirano.

Onda, obrišem Kasovo ime iz tražilice i upišem Haley Halliwel.

Ekran mi se ispuni rezultatima. Prvi rezultat je klinički terapeut.

147

Dok mi srce udara, osjećajući se kao da radim nešto loše, kliknem na poveznicu. Slika starije žene koja izgleda kao da je u svojim pedesetima.

Definitivno nije ona.

Izađem i kliknem na slike. Ekran se ispuni slikama. Prva je te terapeutkinje. Zatim, odmah pored nje je slika koju sam našla u Kastorovom ormariću. Slika u mom telefonu.

Dohvatim telefon i otvorim fotografiju, samo da usporedim.

Ovo je definitivno ona.

Kliknem na fotografiju i ona se poveća, zajedno s naslovom i poveznicom. A onda, tijelo mi se smrzne na riječi: 'Djevojka, 17, ubijena na maturalnoj noći' Ubijena?

Ona je ubijena? Zasigurno ne. Ne može to biti ista djevojka.

Pogledam riječi na poleđini fotografije.

HALEY HALLIWELL, MATURALNA VEČERA, 2009.

Maturalna večera.

Ubijena je nakon što je ova fotografija snimljena.

O Bože.

Drhtavih ruku prođem prstom preko upravljača kako bih pomakla kursor do linka i kliknem.

Ekran se ispuni vijestima datiranima od 7. lipnja 2009. godine, naslovljenima istom rečenicom kao i naslov.

Djevojka, ubijena na maturalnoj noći.

Desno je fotografija Haley koju sam pronašla u Kasovom noćnom ormariću. Ispod fotografije je naslov.

Haley Halliwell, 17, tijelo pronađeno u Hayd parku.

Spustim kursor dolje prema članku i počnem čitati.

'Kasno u subotu navečer, šetač pasa otkrio je tijelo Haley Halliwell, 17, zajedno s drugom neidentificiranom osobom koja se trenutno nalazi u bolnici u kritičnom stanju, kako navode izvori. Halliwell je bila na svojoj školskoj promociji u hotelu Marriott u ulici Park Lane. U ovom trenutku izvještaji ne daju puno detalja i policija ne daje puno informacija, ali neslužbene informacije govore kako je Halliwell seksualno napadnuta, a pretpostavlja se da je uzrok smrti posljedica višestrukih ubodnih rana.

Policija poziva sve svjedoke da se jave.'

Pokrijem usta rukom osjećajući mučninu. Seksualno je napadnuta i izbodena na smrt.

O Bože.

Oči mi ponovno prolaze po tekstu.

148

Kasno u subotu navečer, šetač pasa je otkrio tijelo Haley Halliwell, 17, zajedno s drugom neidentificiranom osobom koja se trenutno nalazi u bolnici u kritičnom stanju. Druga neidentificirana osoba koja je trenutno u bolnici u kritičnom stanju. Tko je ta druga osoba? Tko je bio s njom? Je li i ta osoba preminula? Želeći očajnički znati, otvaram novi prozor i upišem, Haley Halliwell, ubojstvo, 2009.

Ekrani mi se ispuni bezbrojnim vijestima. Preskočim prvi link, jer sam taj već pročitala. Kliknem na slijedeći.

'Policijski izvještaji sada govore kako je Haley Halliwell prisustvovala svoj srednjoškolskoj maturalnoj večeri u subotu navečer, 6. lipnja 2009. godine, oko 11 sati navečer, Halliwell i njezin pratitelj – koji će ostati neimenovan, ali je identificiran policiji i nije osumnjičen u ovom slučaju – ušli su u Hyde park kako bi prošetali nakon svečanosti. Ubrzo nakon ulaska na teren, Halliwell i njezinom pratitelju su pristupila tri neidentificirana muškarca. Halliwell je napadnuta više nego jednom od strane napadača. Također je pretrpjela višestruke ubodne rane, ali stvarni uzrok smrti je davljenje. Njezin pratitelj, koji je također napadnut, preživio je višestruke ubodne rane torza – trenutno se nalazi u bolnici u kritičnom stanju.

Za sada je neizvjesno da li će žrtva preživjeti. ' Progutam knedlu. Izlazeći odem do drugog linka.

'Policija i dalje traga za tragovima u slučaju ubojstva Haley Halliwell.

Vlasti mole bilo koga tko ima informacije da se javi.'

Svi izvještaji govore isto. Ali nema ništa o drugoj žrtvi, da li je on ili ona preživjela, ili da li su uhvatili gadove koji su joj to napravili.

Da li je Kas druga žrtva? Žuč mi se popne u grlu na tu pomisao.

Otvorim novi prozor i upišem, Kastor Matis, Haley Halliwell, ubojstvo, 2009.

Pretražujem vijesti, ali ni u jednoj se ne spominje Kasovo ime. Obrišem pretragu i upišem, Haley Halliwell, 2009, riješeno ubojstvo.

Kliknem na prvi link. Datiran je na 6. lipnja 2010.

'Godinu dana kasnije, policija i dalje poziva svjedoke u vezi s brutalnim silovanjem i ubojstvom Haley Halliwell da se jave. Halliwell, 17, u to vrijeme prisustvovala je svojoj maturalnoj večeri i potom otišla s prijateljem u šetnju u Hayd park. Prolaznik je kasnije pronašao njezino tijelo. Silovana je i ubijena. Do sada nisu pronađeni osumnjičenici u strašnom zločinu koji je potresao zajednicu.'

149

Nikad ih nisu pronašli. Njezino ubojstvo je neriješeno. Nikad nije spomenuto da li je druga osoba preživjela ili preminula. Ali pretpostavljam da je ta osoba preživjela; u protivnom, imenovali bi ga ili nju. Ne bi samo bilo poznato kao ubojstvo Haley Halliwell.

Kas je poznavao i vrlo vjerojatno volio djevojku koja je ubijena na tako brutalan način. I možda je također bio s njom u noći kada je ubijena.

Zazvoni mi telefon, zaprepašćujući me.

Zgrabim ga i vidim kako me Jesse zove.

Nekoliko puta duboko udahnem kako bih zvučala normalno. “Hej ti,” odgovorim.

“Kako si?”

Stvari između Jessea i mene idu na bolje nakon incidenta krađe u trgovini. Razgovaramo skoro svaki dan i redovno se dopisujemo.

“Hej, čime se baviš?”

Oči mi trepću nad ekranom laptopa. Zatvaram ga. “Uh, samo gledam TV. Cece radi do kasno. Čime se ti baviš?”

“Upravo sam se vratio s nogometnog treninga.”

“Da? Kako je bilo?”

“U redu.” Mogu ga zamisliti kako sliježe ramenima dok govori.

“Kakvi su ti planovi za ostatak večeri?”

“Odmarati ću. Gledati malo TV. Pa… pitao sam se… dobro, pitao sam se da li želiš nešto raditi sutra?”

Srce mi poleti. “S tobom?”

“Da.” Nasmije se i taj smijeh me dirne u srce i učini da zalebdi.

“Naravno,” govorim, a glas mi postane piskutav od uzbuđenja.

“Voljela bih to. Na što si mislio?”

“Pomislio sam da bi mogli uhvatiti vlak do Brightona – znaš, kao što smo nekad znali. Družiti se na plaži jer bi vrijeme sutra trebalo biti dobro.

A trenutno ima i sajam.”

“Zvuči odlično.” Smijem se. Srce samo što mi ne pukne u grudima. “Pa, da te pokupim sutra? Mogu uzeti taksi do tebe pa da nas odveze na željezničku stanicu.”

“Zvuči odlično.”

“U koje vrijeme?”

“Kada polaze vlakovi?”

“Hm, nisam sigurna. Hajde da provjerim raspored vlakova i javim ti porukom?”

“Kul. Ok, pa, idem. Vidimo se sutra.”

“Vidimo se onda.”

150

Sijam od sreće dok prekidam poziv. Prislonim ga na prsa dok me sreća ispunjava.

Jesse želi provesti dan sa mnom! Zaista me nazvao i pitao me da provedem dan sa njim!

Ne mogu dočekati da kažem Cecei!

U redu, trebam raspored vlakova za sutra.

Otvorim poklopac laptopa, spremna provjeriti raspored i zastanem kad ugledam Haleyenu sliku pored vijesti koje sam čitala.

Odmah mi se pokvari dobro raspoloženje.

Ona je ubijena. I Kas je možda bio taj koji je bio s njom u noći kada se to dogodilo.

Stvari kojima je možda svjedočio…

Od pomisli na to, pozli mi. Čak i da nije bio tamo, poznavao je Haley, a ona je ubijena.

Kasovo oštro, nabrušeno ponašanje sada mi u glavi počinje imati smisla. Jer je svjedočio tome što se dogodilo… i bio je povrijeđen.

Zatvorim oči protiv strašnih misli.

Trebala bih razgovarati s njim o ovome. Ali, što ću dovraga reći?

Mislim, kako do vraga spomeneš nešto takvo?

I, također, ja ne bih trebala znati za Haley. Slika je bila među njegovim privatnim stvarima, a ja sam njuškala.

Na stranu njuškanje, ali kako bih objasnila ‘googlanje’ nje, jer sam bila ljubomorna i znatiželjna?

Zvučala bih kao prokleti uhoda.

Trebala bih se samo pretvarati da ne znam.

Ali kako bih ga dovraga trebala pogledati u oči i pretvarati se da ne znam da se nešto strašno dogodilo nekome do koga mu je bilo stalo?

I ako je on bio druga osoba tamo… tada su se strašne stvari desile i njemu.

Ne mogu podnijeti pomisao da je on povrijeđen i da je u boli.

Otvaram oči, zatvaram otvorene prozore, čistim ekran od vijesti.

Ne mogu sada o tome misliti.

Upravo sada moram provjeriti raspored vlakova za sutra. Moram se usredotočiti na Jessea. On je jedino bitan.

I Kas… on je bitan, ali ne znam kako se sada nositi s time.

Moja je vlastita krivica što sam njuškala, ali sada znam i ne znam što napraviti.

Trebala bih pitati Cece za savjet. Ali osjećam ako joj kažem, da ću izdati njegovo povjerenje. Tehnički, ne bih, ali dovoljno sam ušla u njegovu privatnost. Moram to zadržati za sebe.

151

Morati ću smisliti što napraviti.

Možda ću, kada ga slijedeći put vidim, jednostavno znati.

Ali upravo sada, zadržavanje za sebe izgleda kao najsigurnije rješenje.

Ukucam web stranicu željezničke postaje i tražim raspored vožnje.

Usredotočim misli na to i provod koji ću sutra imati s Jesseom, držeći misli dalje od bilo čega povezanog s Kastorom Matisom.

152

Kas je opet tu, pored stanice, čeka me. Ne trudim se uopće opirati se.

Jednostavno došetam do njegovog automobila i uđem unutra.

“Bok,” kažem tiho dok zakopčavam sigurnosni pojas.

“Kakav ti je bio vikend?” pita me dok pokreće automobil od ivičnjaka.

“Vidjela sam Jessea.” Slučajno ga pogledam.

Susretne mi pogled, blagost u njegovom. “Kako je bilo?”

“Bilo je dobro.” Nasmijem se na sjećanje svog dana provedenog s Jesseom. To je bio najbolji dan koji sam imala nakon dugo vremena. “Otišli smo do Brightona na jedan dan. Družili se na plaži, jeli sladoled, vozili se na sajmu.”

“Zvuči zabavno.”

“Zbilja je bilo.”

“Drago mi je zbog tebe, Daisy.”

“Hvala.” Progutam. “Kakav je bio tvoj vikend?” pitam okrećući pogled.

“Bio je ok.”

Ne govori ništa više. Mogla bih ga pitati više o tome što je radio, ali ne pitam.

Um mi je sav zbrkan od toga što sam tu, s njim.

Provela sam odličan vikend. Provela sam subotu s Jesseom. I provela sam nedjelju s Cece. Otišle smo u kupovinu i pogledale film u kinu.

Nisam si dozvolila razmišljati o Kasu… ili Haley. Ali sada, dok sjedim tu s njim, to je sve o čemu mogu razmišljati.

Ispunjena sam empatijom i suosjećanjem za ovog muškarca koji sjedi pored mene. Sva ljutnja i ogorčenost koju sam osjećala prošli tjedan je nestala.

Ali i dalje sam zbunjena i osjećam krivnju zbog onoga što znam.

Osjećam se kao da sam ga na neki način izdala sa svojom znatiželjom i njuškanjem po njegovom životu.

Ne razgovaramo ostatak kratke vožnje do imanja.

Parkira ispred kuće.

“Hvala za vožnju.” Otkopčam sigurnosni pojas i izađem iz auta.

Hodam prema ulaznim vratima. Kas je iza mene.

U kući, skidam cipele i vješam svoj kaput u ormar.

Kad se okrenem, Kas stoji na sredini hodnika, ruke su mu u džepovima hlača. Djeluje nesigurno.

153

I mrzim ovo neprijateljstvo između nas. “Želiš li da ti donesem kavu?” pitam ga nudeći mu maslinovu grančicu. Čini se iznenađen ovim. “Kava bi bila super. Hvala.”

Kratko mu se osmjehnem i krenem prema kuhinji. Nasmijem se ponovno kad ga čujem da me slijedi. Bila sam uvjerena da će otići ravno u svoj ured.

Zaposlim se spravljanjem kave. Kas sjedne na stolicu pored kuhinjskog pulta.

Kad je kava gotova, predam mu njegovu.

“Hvala.” Ponudi mi osmijeh.

Još stojeći, naslonim se na pult i uzmem gutljaj svoje kave.

Kas rukama obuhvati svoju šalicu i gleda u nju. “Puno sam razmišljao ovaj vikend.”

“O čemu?”, tiho upitam.

“Tebi.” Podigne svoje oči prema meni i od pogleda u njih srce mi brže zakuca.

“Ne mogu promijeniti način na koji sam se ponašao i ne mogu objasniti zašto sam otišao od tebe. Istina je kad sam ti rekao da ne znam kako raditi ove stvari, kako se odnositi prema nekome tko mi se sviđa. Jer sviđaš mi se Daisy. Vraški puno. Mislim kako si pametna i jaka i izazovna –” “Izazovna?” podignem obrvu.

“Mislim na dobar način.” Usne mu se izviju prema gore. “Sviđa mi se što ne podnosiš moja sranja. Borac si i jebeno to volim. I način na koji voliš svog brata i koliko si žrtvovala za njega… nadahnjujući je. Suosjećajna si i odana i prekrasna. Tako jebeno prekrasna.”

Misli da sam prekrasna. A gleda me u ovoj jezivoj radnoj uniformi dok smrdim na sredstva za čišćenje.

Obrazi mi se zarumene od njegovog komplimenta.

“I znam da si rekla da smo završili, ali pitam te da razmisliš. Daš mi još jednu šansu. Preklinjati ću ako treba.”

Osmjehne se i nasmije.

“Daj mi šansu i obećavam, neću je zajebati.”

Osmjeh mi postane skeptičan i ponovno podignem obrvu.

“U redu.” Smije se držeći ruke kao da se predaje. “Ne mogu obećati da neću zajebati, jer ovdje ipak govorimo o meni. Ali obećavam da ću dati sve od sebe da ne zajebem.” Spusti ruke na radnu plohu. “Znam da sam težak i potpuni seronja s vremena na vrijeme –” Obrva mi se još više podigne i on se nasmije.

154

“Ok, seronja sam većinu vremena. Ali to ne znači da te ne želim… jer želim te. Želim te toliko, da ne bi mogla jebeno vjerovati.

On me želi.

“Daj mi drugu šansu. Dozvoli mi da te izvedem na spoj. Želim provesti vrijeme s tobom, dalje od ovog mjesta. Pa, što kažeš? Izađi sa mnom, molim te.”

Sad kad znam s čime se morao nositi dok je bio mlađi – pa, ne znam zasigurno što se točno dogodilo, ali iz onoga što sam shvatila, bilo je gadno – sada ga vraški lakše razumijem.

I želim ga.

Mnogo više nego sam ikad pomislila.

Ali čekam trenutak prije nego odgovorim. Zaslužuje se znojiti malo.

“U redu,” konačno kažem.

Na licu mu se pojavi osmjeh. “U redu?”

Ne mogu si pomoći osim osmjehnuti se zauzvrat, ali nastojim osmjeh zadržati skromnim. “U redu. Imaš svoju šansu. Ali ovo je tvoja posljednja šansa, Kas, stoga se najjače što možeš potrudi da ju ne sjebeš.” Nasmijem se.

Njegov osmjeh se pretvori u neodoljiv cerek. Topim se.

“Potruditi ću se zbilja, zbilja čvrsto.” Glas mu naglašava riječ čvrsto i misli mi odmah odu u krivom smjeru.

Osjetim da mi se lice žari, pa prinesem šalicu kave prema usnama i uzmem gutljaj.

Kas spusti svoju šalicu i ustane. Obiđe oko pulta do mene. Uzima šalicu iz moje ruke i spušta je dolje.

Zatim, uzme moje lice u svoje ruke dok mi srce nespretno udara u prsima. “Što radiš sutra?” nježno upita. Palac mu prelazi preko ugla mojih usana.

“Radim.” Uputim mu znalački osmjeh.

Obrva mu se podigne. “A što je nakon posla?”

Sačekam otkucaj i onda kažem: “Slobodna sam.”

Osmjehne se. “Dobro.” Zatim se nagne i poljubi me na mjesto koje mu je palac upravo dodirivao.

Cijelo tijelo mi odmah odgovori. Od tog jednog malog dodira njegovih usana na moje, noge mi se pretvore u puding. Moram se uhvatiti za njegov struk kako bih ostala uspravna.

Odmiče se smiješeći se, kao da je u potpunosti svjestan kako djeluje na mene.

155

“Idemo van odmah nakon posla. Ponesi sportsku odjeću i udobne cipele sa sobom.”

“Na naš prvi spoj me vodiš u teretanu?” Zaškiljim.

Mislim, volim trčati i biti u formi, ali znojenje u teretani, ispred Kasa, nije moja vizija zabave na prvom spoju.

“Ne.” Nježno se nasmije. “Rekao sam, ponesi sportsku odjeću, ne da te vodim u teretanu.”

“Ok. Pa, gdje me onda vodiš?”

Nagne se i očeše usnama moje od čega zadrhtim. “Saznati ćeš sutra,” prišapće.

Potom me oslobađa i hoda oko pulta. Uzimajući svoju kavu izlazi iz kuhinje.

Idem na spoj s Kasom.

Dragi Bože… idem na spoj s Kasom!

156

‘Superhumans’ To poručuje znak na zgradi pored koje je Kas parkirao automobil.

“Tu smo.” Ugasi motor i izvadi ključ iz brave.

U Brixtonu smo. Nisam sigurna gdje točno, ali osim ove bezlične zgrade i nekoliko tvornica koje smo prošli, ovdje nema ničega.

“A gdje je to ‘ovdje’?”

Usne mu se izviju u osmijeh od kojeg se tope gaćice. “Vidjeti ćeš za par minuta.”

Zatim otvara svoja vrata i izlazi van.

Sijedeći ga, objesim svoju torbu na rame i izlazim iz auta.

Cijelim putem ovdje, Kas je bio zbilja dobro raspoložen. Ne žalim se; to je nešto na što nisam navikla. Ali zbilja bih se mogla naviknuti.

Dolazi oko auta. Njegovo visoko, snažno tijelo je okretno dok mi se približava. Kreće se tako tiho, s obzirom na njegovu veličinu i snagu.

Skoro kao mačka. Gotovo kao da Kas hoda kroz drugačiji zrak nego mi ostali.

Na sebi ima crni donji dio trenerke, crnu majicu i bijele tenisice. Zbilja izgleda seksi.

Mnogo zgodnije od mene. Ja sam u svojim hlačicama za jogu, svojoj omiljenoj ružičastoj majici za trčanje i patikama. Kosa mi je svezana u konjski rep. Imam malo šminke – maskaru, rumenilo i sjajilo na svojim usnama koje sam na brzinu nanijela prije nego smo napustili kuću da dođemo tu.

Stajući ispred mene, Kas zatakne par vlasi moje kose iza mog uha. Prsti mu klize preko mog obraza, čineći me drhtavom.

Smije se dok uzima moju ruku, preplićući prste s mojima i vodi nas prema ‘Superhumans’.

U mom stomaku leptiri započinju pobunu. Smiješno kako mali čin može imati tako snažan učinak.

Kas otvara vrata, držeći ih kako bih ušla.

Prilazimo recepciji. Tip iza pulta podigne pogled dok prilazimo. Rekla bih da je u srednjim tridesetima.

Brijanjem glave bori se s ćelavljenjem.

Osmjehne se kad ugleda Kasa. “Hej, čovječe, kako si?”, pozdravlja s entuzijazmom.

157

Kas ispušta moju ruku dok tip ustaje i naginje se preko pulta. Rukuju se onako muški, kako to dečki rade.

“Da, dobro sam. Kako kod tebe ide?” Kas ga upita.

“Ah, znaš, život je uvijek lijep.” Nasmije se.

Promatram sa zanimanjem. Nikad prije nisam vidjela da Kas s ljudima priča na ovaj način.

I, pod time mislim, prijateljski.

“Alex, ovo je Daisy. Daisy, Alex.” Kas nas predstavi, pa korakne natrag prema meni i uzima mi ruku.

Vidim kako Alexove oči idu prema našim spojenim rukama.

Osmjehne se podižući pogled prema meni. “Drago mi je da smo se upoznali, Daisy.”

“Također.” Smijem se, odjednom se osjećajući svjesnom.

“Pa, jesi li danas ovdje radi posla ili zadovoljstva?” Alex upita Kasa.

Kas ima posao ovdje?

“Zadovoljstvo.” Odgovori Kas. “Kul. Pa, hajde da te pustimo unutra.” Alex pritisne dugme iza sola i vrata se otvore.

Kas pridržava vrata, puštajući me prvu unutra.

“Uživajte u seansi,” Alex viknu iza nas.

Seansi? Gdje me je dovraga Kas doveo?

Stojim u hodniku. Prva stvar koju primijetim je glazba koja svira.

Plesna glazba, kao da smo u klubu. I glasna je.

Kas ponovno uhvati moju ruku i vodi me niz kratki hodnik.

S moje desne strane vidim označena vrata, Muška svlačionica. Slijedeća vrata su označena kao ženska svlačionica.

Kas gurne dvostruka vrata na kraju hodnika i zateknem se u… pa, nisam zbilja sigurna što je to.

To je velika prostorija.

I ispunjena je ljudima koji rade nešto, što bih jedino mogla opisati kao nešto nalik gimnastici.

Udaljeniji stražnji zid je prekriven nevjerojatnim grafitom. S moje desne strane je podignuto područje i iznad toga se nalazi polukat nalik na balkon koji se proteže desno oko prostorije. Na strani polukata je zid za penjanje. Direktno iznad povišenog područja, viseći sa stropa su gimnastičke ručke. Ispod pozornice je udubljenje ispunjeno kockicama od plave pjene. Podsjeća me na one bazene s lopticama na dječjim igralištima.

Ravno ispred mene je područje s drvenim podom, rampom koja se spušta sa strane i ogledalo koje prekriva cijelu lijevu stranu. Iznad njega je skela koja visi sa stropa. Iza drvenog poda nalazi se sigurnosni pod, a 158

desno od toga je trampolin opremljen sigurnosnom mrežom. Tu su i neki drveni elementi postavljeni s lijeve strane sigurnosnog poda koji me podsjećaju na mnoštvo gimnastičkih konja s hvataljkama.

“Pa… što misliš?” Kasov glas dolazi do mene. Zvuči pomalo nesigurno, kao da je nervozan i očekuje moj odgovor.

Podignem oči prema njegovima. “Odlično je.”

“Nemaš pojma što je to, zar ne?

“Ne.” Smijući se priznam.

Nasmije se. “Ovo je Parkour akademija.”

“Ono što si radio kad si skočio sa svog balkona i umalo mi izazvao srčani udar?”

Opet se nasmije. “Da.” “Opa.” Kažem puštajući da mi oči lutaju okolo.

Vidim tipa, otprilike mojih godina, kako stoji na rubu povišenog područja. Uspravi se prije nego potrči u punoj brzini i onda skoči s njega i uhvati se za skelu s obje ruke.

Uzdahnem glasno.

Kas se smije. “Ne brini se; zna što radi.”

Ispusti moju ruku i stane iza mene. Prsa su mu toliko blizu mojim leđima da mogu osjetiti toplinu koja isijava iz njega.

Prsti mu lagano dodiruju moj struk. Taj, skoro dodir, šalje mi tijelo u najvišu brzinu. Čak mi ni ne dodiruje kožu, ali mogu osjetiti njegov dodir kao da progara kroz moju odjeću.

Gledam pokrete ovog tipa preko opreme, kao da je neki akrobat. Ali njegove akrobacije nisu razlog zašto mi srce kuca brže ili zašto mi se tijelo osjeća kao da upada u groznicu.

To je zbog Kasa. Njegove blizine.

Tip skoči s visoke daske, skoro 4,6 m visoke i napnem se.

“Vidiš kako raspoređuje svoju tjelesnu težinu šireći ruke?” Kasovi prsti jače mi se stisnu uz struk. “To mu pomaže u održavanju ravnoteže,” objašnjava.

Tip sleti na svoje noge uz samo malo posrtanje.

“Nevjerojatno je,” kažem, okrećući se lagano kako bih pogledala u njega. “I ti ovo radiš?”

Klimne.

“Koliko dugo?”

“Sada šest godina.”

Osjećam da ima toliko toga što ne znam o njemu.

159

“Pa, znam da treniraš parkour i MMA. Još nešto što bih trebala znati o tebi? Borac protiv zločina noću?” smijem se.

I on isto, ali ne dolazi mu baš iz očiju. “Ne. Ja sam samo ja.”

“Sviđaš mi se ti,” prišapćem.

Oči mu potamne. “I ti se meni sviđaš.”

Zatim osjetim kako počinje vibrirati. Ili pretpostavljam, da je to njegov telefon.

Ispusti uzdah. “Oprosti.” Izvadi telefon iz džepa donjeg dijela trenerke i pogleda u zaslon. Izraz mu se promijeni. Izgleda kao da mu je nelagodno.

Pređe preko ekrana i vrati telefon natrag u svoj džep. “To je bila moja mama. Nazvati ću je kasnije.”

“Mogao si se javiti,” kažem mu.

“Jednom kad zajaši na telefon, potrebne su godine da je se riješiš.”

Ponudi mi osmijeh.

“Provodim vrijeme s tobom. Ne želim da me ništa ometa.”

Priđe bliže i hvatam zrak.

Tada, preko njegovog ramena vidim kako nam prilazi poznato lice.

“Jude,” kažem.

Kas se okrene.

“Hej čovječe.” Jude ga pozdravi. Odrade onu mušku stvar s rukovanjem i zagrljajem.

“Nisam očekivao da ću te danas vidjeti ovdje.”

“Doveo sam Daisy.”

“To vidim.” Uputi pogled Kasu. “Daisy, drago mi je da te opet vidim.”

Jude se nagne naprijed. Stavljajući svoju ruku na moju nadlakticu i poljubi me u obraz.

“Oh, bok,” kažem stidljivo, pomalo iznenađena njegovim prijateljskim pozdravom.

Jude je zbilja otvoren i prijateljski – totalna suprotnost Kasu. Zapitam se kako su oni postali prijatelji.

“Pa, Kas te je doveo da vidiš naše mjesto,” reče mi Jude.

“Vaše mjesto?” Pogledam u Kasa, zbunjena.

“Nisi joj rekao.” Jude proizvede osuđivajući zvuk. “Kas i ja posjedujemo ovo mjesto.”

“Posjedujete?” Oči su mi i dalje na Kasu, ali on zuri u Judea. Vidim da mu se koža oko očiju zategla.

Konačno prebaci svoj pogled na mene.

“Posjeduješ ovo mjesto?” ponovno upitam.

“Zajedničko vlasništvo s ovim idiotom. I financiramo se iz proračuna.”

Kas trzne glavom u Judeovom smjeru. “Jude vodi ovo mjesto.”

160

“A što ti radiš?”

“On je čovjek od love,” Jude ubaci.

“Ja se bavim financijskom stranom stvari,” reče Kas upućujući oštar pogled Judeu.

Jude se nasmije, naizgled nepodložan Kasovom pogledu.

“Koliko dugo imate ovo mjesto?” upitam ih.

“Skoro tri godine sad,” Jude odgovori.

“Pa, impresionirana sam. Nevjerojatno je.” Pustim pogled da mi luta po prostoru opet.

Kad pogledam natrag u njih, Jude se smije, a Kas zuri u njega s raspizdenim izrazom na svom licu.

Raspizden je?

Sretni Kas nije trajao dugo.

Iskreno, ako nije htio da znam kako posjeduje ovo mjesto, zašto me je doveo tu?

Počinjem se osjećati pomalo dosadnom sama sebi.

“Pa, moram se vratiti. Imam sat koji počinje uskoro.” Jude krene odlaziti. “Bilo mi je drago vidjeti te Daisy.”

“I tebe isto.” Nasmijem se. “Čujemo se kasnije,” reče Kasu prije nego se okrene i ode.

I, sad stojimo u ovoj čudnoj tišini, koje nije bilo prije nego se Jude pojavio.

“Imam dojam da si ljut jer znam da posjeduješ ovo mjesto,” kažem tiho.

“Nisam ljut –” “Pa nisi baš ni sretan.”

Okrene se licem prema meni i posegne za mojoj rukom, koju mu dozvolim da uzme. “Nisam želio da misliš kako sam te doveo ovdje da se hvalim.”

“Posljednja stvar koju bih ikad pomislila o tebi je da si hvalisavac. Trn u dupetu? Da. Ali hvalisavac? Ne.” Nasmije se. “Vidiš me okruženog bogatstvom mojih roditelja svaki dan. Pretpostavljam da ja samo…” uzdahne. “Nisam htio da pomisliš da ti i ovo guram pod nos.”

“Ne mislim. Zbilja sam impresirana. I trebao bi biti ponosan na ovo mjesto i što si postigao.”

Po prvi puta vidim malo boje u njegovim obrazima.

“Jesam.”

“Dobro.” Osmjehnem se.

Približava se.

“Pa…” izgovorim.

161

“Pa…” on ponovi.

“Pa, ti si mene doveo ovdje. Što planiraš raditi sad sa mnom?”

Osmjehne se i nasloni usta uz moje uho. Usne mi češu kožu dok govori.

“Podučiti te parkour, naravno.”

Oh. Oh, sranje.

Odmaknem se zureći u njegove oči, moje su širom otvorene od zabrinutosti. “Nisam sigurna baš oko toga. Nema šanse da skačem s te velike visine.”

Iz prsa mu izbije smijeh. “To je napredna stvar. Mislio sam te učiti osnove.”

“Oh. U redu. A što uključuju osnove?”

“Idemo van i pokazati ću ti.”

Hodam pored Kasa kroz akademiju. Ne uzima ovaj put moju ruku.

Priznajem da sam malo razočarana.

Dok hodamo, objašnjava mi različite građevine i za što se koriste i predstavlja me ljudima koji ovdje treniraju.

Kad dođemo do stražnjeg dijela dvorane, zaustavim se pored zida dodirujući ga svojim prstima. “Sviđa mi se ovaj grafit.”

“Jude ga je napravio.”

“Zbilja?” pogledam natrag u njega.

Klimne.

“Opa. Zbilja je nadaren.”

Kas klimne ponovno slagajući se. “Da, je. Također se bavi i apstraktnom umjetnošću.”

“Da li mu je to posao? Kao i vođenje ovog mjesta?”, zapitam.

Kas otrese svojom glavom. “Samo hobi.” “Šteta,” razmišljam.

“Da. Pravi gubitak njegovog talenta. Ali, ne želi se baviti time.”

Ima nešto u njegovom izrazu lica što ne mogu točno dešifrirati. Ali što god da je, shvatila sam da nije ništa dobro i vrlo je lako moguće da ima nešto s Judeovom prošlošću.

Zabadala sam dovoljno nos u Kasovu prošlost bez njegovog znanja.

Neću isto tako zabadati nos u Judeov osobne stvari.

“Hajde.” Kas pokaže glavom u smjeru izlaznih vrata.

Slijedim ga van. Mislila sam da je unutra impresivno, ali ovdje vani je fantastično, ako ne i više.

Nalik je velikom parku, a opet mnogo više.

Tu su okviri za penjanje i dječje igrališta, zajedno s ljuljačkom, tobogan, penjalice i klackalica. A ono što izgleda kao poligon s preprekama je 162

postavljeno uokolo. Tu su također različite građevine koje čak ne znam ni kako opisati.

“Ovo je nevjerojatno,” kažem prolazeći pored Kasa, upijajući sve.

Okrenem se licem prema njemu. “Da li si ti izgradio sve ovo?”

“Ne svojim rukama.” Usne mu se izviju u osmijeh. “Ali Jude i ja smo dizajnirali. Pa, zapravo, Jude je napravio sve skice, a sve što sam ja napravio je da sam s vremena na vrijeme dao neku smjernicu. Iznajmili smo poduzetnike da to sve sagrade.”

“Zbilja je fantastično.”

“Da.” Nasmije se ponovno, a ovaj put mu osmijeh dolazi sve do očiju.

“Hajde.” Prilazi mi i uzima ruku, vodeći me prema jednom od metalnih okvira za penjanje.

Na okvir za penjanje pričvršćene su dvije platforme jedna nasuprot drugoj, s razmakom oko metar među njima.

Kas stane na jednu od nižih platformi. “Popni se tu, pored mene,” reče.

Skidajući torbu s ramena, spustim ju na zemlju pored okvira za penjanje. Stanem na platformu pored njega.

Pogleda me. “Ok, sad ćemo, za početak, raditi skokove preciznosti.”

Uputim mu sumnjičavi pogled.

“Bit će u redu. Sve je u ravnoteži.”

“Koje nemam uopće.”

Nasmije se. “Samo gledaj što ja radim.”

Kas se pomakne tako da su mu noge na rubu platforme. Zatim, skoči naprijed doskočivši lagano, s obje noge, na drugu platformu.

Okrene se. “Vidiš? Lagano. Tvoj red.”

“Oh, da, zbilja lagano.” Zakolutam očima pogledavši ga.

Prekriži ruke pružajući mi bezbrižan pogled.

“Dobro,” ljutim se.

Stanem na rub, točno kako je i on.

Srce mi počinje udarati malo brže dok gledam dole na razmak od metra, koji ne zvuči kao puno, ali je.

“Mislim da ne mogu ovo.” Zakoraknem natrag i pogledam u Kasa.

Gleda u moje razgoračene oči i izraz mu se omekša, ruke mu se spuštaju s prsa. “Možeš ti to Daisy. Jaka si. Ne bojiš se ničega.”

“Bojim se pada tamo dole.” Napravim grimasu pokazujući na prostor između platformi koji je samo pad s metar i pol visine, ali to je metar i pol više nego što želim pasti.

“Neću dopustiti da padneš.” Obećanje u njegovom glasu podigne mi pogled prema njegovom.

Gledam u njegove tople oči. “Obećavaš?”

163

“Obećavam.”

Duboko udahnem i stanem natrag na rub.

“Ok, savij koljena i koristi svoje ruke za ravnotežu,” Kas me navodi pokazujući mi točno što misli.

Oponašam njegov stav.

“Sada, samo se odgurni s platforme svojim nogama i gurni se prema naprijed.”

Pogledam ga u oči.

“Možeš ti to,” šapće. “Vjeruj mi.”

Nešto se dogodi u trenutku dok gledam u njegove oči za koje sam nekad mislila da su tako hladne. Shvatim da mu vjerujem.

I jednostavno napravim to. Odgurnem se s platforme i skočim.

Noge mi glasno doskoče na drugu platformu.

“Uspjela sam.” Sijam.

“Da, uspjela si.” Smije se.

“Nema ono rekao sam ti?” Cerim mu se.

“Kao da bih ja bio tako arogantan da takvo nešto kažem.”

Nasmije se i ja se smijem. “Želiš li probati opet?” zapita.

“U redu.” Klimnem.

Dobrih par minuta smo proveli u mom skakanju s jedne platforme na drugu, a Kas gleda.

Iskreno, zbilja uživam.

Ovo je najbolji spoj na kojem sam bila, a tek je započeo.

“Spremna pokušati nešto malo teže?” Kas zapita.

To me zaustavi na mjestu. “Teže? Teže kako?”

Tajanstveno mi se nasmije. “Pokazati ću ti.”

“A što kažeš da mi pokažeš što ti možeš i onda ću ja pokušati nešto teže napraviti?”

Gleda u mene, a osmijeh, od kojeg se tope gaćice, mu se pojavljuje na licu. “U redu. Dogovoreno.”

Silazi s platforme na kojoj smo i hoda prema drugom okviru za penjanje. Podignem svoju torbu i slijedim ga.

Popne se na okvir dok nije na visini od tri do četiri i pol metra. Zatim se popne na platformu i stane na rub. Napravi kolut naprijed s platforme spuštajući se na noge u čučnju, rukama dodirujući tlo. Odgurne se i potrči prema konju s hvataljkama. S rukama na njemu, napravi pokret skoro nalik umjetničkom kotaču. Doskoči nogama na drugu stranu, na kojoj nastavlja raditi nekoliko preskoka unatrag za redom i onda sleti na noge zaustavljajući se.

164

“Hvalisavac.” Smijem se hodajući prema njemu.

Zlobno mi se osmjehne.

Zaustavim se nekoliko centimetara od njegovog tijela. Jedva da se uspuhao.

“To je zbilja bilo impresivno,” kažem.

Zloban smiješak nestane i osmjeh mu se uvuče u pogled dok podiže svoja ramena.

Sviđa mi se njegova skromnost u ovome.

Ispruži ruke uzimajući moju i povlači me do svog tijela. Zagrli me i prinese usne mojima.

Ljubi me nježno, grebući usnama uzduž i poprijeko mojih. Izazivajući poljubac. Poljubac koji obećava više. Nježno mi jezikom prelazi preko gornje usne, izazivajući moje meko stenjanje. Rukama ga stisnem oko struka. Okrzne zubima preko te iste gornje usne i onda zbilja prebrzo, odmiče svoje usne od mojih. Umalo zagunđam od nezadovoljstva.

“Tvoj red,” reče s hrapavom bojom u glasu.

“Za što? Još poljubaca? Jer totalno sam za to.”

Smije se nježno i trlja svojim nosom o moj. “Još Parkoura.”

“Oh, to.” Zastenjem pretjerano. “Jesi siguran da se ne želiš još malo ljubiti?”

Ponovno prisloni svoje usne uz moje. “Da te ljubim onoliko često koliko želim, nikad ništa ne bih napravio,” mrmlja mi uz usta.

“Mogla bih živjeti s time.”

Smijeh mu se razlije preko mojih usana. Smijem se uživajući u zvuku i osjećaju.

“Hajde.” Prije nego me pusti, lagano me udari po guzi, od čega poskočim.

“Pa, što moram raditi?” zapitam slijedeći ga do konja s hvataljkama. “Želim da skočiš na ovo.” Potapša člancima svojih prstiju po konju.

“Um” – oči mi odu do konja s hvataljkama i vrate se na njega – “jesi li ti lud?”

Smije se. “Nije potvrđeno, ali vrlo vjerojatno na granici.”

“Smiješno,” lice mi ostaje bezizražajno. “Nema jebene šanse da skočim na tu stvar.”

“Zašto ne?”

“Jer volim disati. I voljela bih vidjeti da Jesse završi školu i upiše fakultet i diplomira, u najmanju ruku.”

Ponovno se smije i smijeh mu izbija iz prsa. “Nećeš se ubiti skakanjem na ovo, Daisy.”

165

Prekrižim ruke na prsima. “Možda se neću ubiti, ali vrlo vjerojatno ću slomiti vrat.”

Ponovno se smije i cijelo tijelo mu se trese.

I sad, ja se borim da se ne nasmijem zbog njegovog zaraznog zvuka.

Gad. Njegov sjajan pogled susretne moj i prilazi mi. “Nećeš se ozlijediti, ljepotice, obećavam.”

Nazvao me ljepoticom.

Topim se.

Da, ja sam ta djevojka upravo sad.

Riješim se te hihotale djevojke u meni i zagledam se u njega s malom grimasom na licu. “Pa, ako slomim vrat, očekujem da ćeš mi isplaćivati invalidninu ostatak mog paraliziranog života.”

Vidim da se bori da se ne nasmije.

“Dogovoreno.”

“Odlično. Idemo onda završiti s tim.”

Spustim svoju torbu na travu i hodam prema konju. Kas hoda iza mene. “Što moram napraviti?”, upitam ga.

“Uzmi dobar zalet prema njemu. Zatim, kad dođeš do njega, stavi ruke na vrh i prebaci se preko.”

Pogledam ga preko ramena dajući mu skeptičan pogled. “Tako lako?”

“Da.” Smije se. “Tako lako.”

Uzimam duboki udah i hodam prema natrag, ostavljajući dosta prostora između konja i mene.

Kas se pomakne u stranu, mudro ne govoreći ništa.

Zurim u konja kao da je Mount Everest. Srce mi ubrzava i puls mi udara u vratu. Osjetim da mi se ruke počinju znojiti.

Stisnem i raširim dlanove i onda ih protrljam uz hlače kako bi ih osušila.

Uzimam duboki udah i počnem trčati. Idem dobrom brzinom, ali konj je prebrzo ispred mene i ne mogu to napraviti.

Naglo stanem ispred njega, rukama pritišćući vrh.

“Za Boga milog!” gunđam ljuta na samu sebe.

Bacim pogled na Kasa koji stoji i gleda me.

“Možeš ti to,” potiče me.

Okrećući se, uzmem još jedan duboki udah. Zatim otrčim na svoju prijašnju polaznu točku.

Hajde Daisy. Suočavala si se s gorim stvarima od konja s hvataljkama.

Možeš ti to. Samo zamisli da je to Jason; trčiš prema njemu i moraš ga 166

udariti rukama po glavi i preskočiti gada. I onda se možda vratiti i udariti ga u jaja.

Moj mali govor ohrabrenja izgleda da je zapalio nešto u meni. Potrčim kao što sam i prije, ali ovaj put, kako idem odlučnost raste u meni. Kad dođem do konja, umjesto da se ustrašim, stavljam svoje ruke na vrh i prebacim se preko, sigurno doskakujući na suprotnu stranu.

Uspjela sam.

Jebeno sam uspjela!

Okrenem se prema Kasu. “Uspjela sam!” bacam ruke u zrak plešući mali pobjednički ples.

Prilazi mi široko se smiješeći. “Znao sam da možeš.”

Zaustavim svoj pobjednički ples. “Da, uspjela si.” Nježno mu se nasmijem.

Nešto mi se okrene u prsima i toplina mi se širi kroz tijelo od čega zatreperim.

“Hoćeš pokušati ponovno?” zapita me.

“Da.” Smijem se. “Ali, hoćeš li me snimiti mojim telefonom?” Odem do torbe i izvučem svoj telefon. “Želim pokazati Jesseu. Mislim da će biti impresioniran.”

“Naravno.” Smije se i uzima telefon od mene.

“Trebaš da ti upalim kameru?” zapitam.

“Ne, upalio sam je.”

Odlazi do mjesta odakle me maloprije promatrao i zauzmem položaj, spremna za trk.

“Reci mi kad budeš spreman početi snimati,” kažem mu očiju fiksiranih na konja.

Ne odgovara, pa bacim pogled prema njemu, a nešto u njegovom izrazu lica natjera da mi srce stane.

Zuri u moj telefon. Zbunjenost, bijes i bol su mu jasno urezani na lice. Što mu je sad?

Onda mi misao udari u glavu.

Oh, sranje… ne…

167

Brzo se krećem prema Kasu.

Izgleda da osjeti da mu prilazim i gledam ga zadržavajući dah, dok mu se oči polako podižu prema meni.

Tad nam se pogledi sretnu i stanu i vidim njegove oči pune agonije.

Vidio ju je.

Sliku Haley. Još uvijek mi je bila u telefonu.

Zašto je dovraga nisam obrisala? Kako sam jebeno glupa!

Zaustavim se nekoliko metara dalje, nesigurna što napraviti. “Kas,” izgovorim njegovo ime nježno, nesigurno.

“Zašto…” zastane.

Vidim da mu vilica bijesno radi. Tijelo mu je ukočeno, kao da se bori da se kontrolira.

Kroz mene prolazi jeza. Omotam ruke oko sebe.

“Zašto imaš ovo u svom telefonu?” glas mu je poput kamena. Podigne telefon prema meni.

Vidim ispred sebe Haleynu fotografiju koju sam slikala.

Problijedim. “Ja – ja mogu objasniti.”

“Onda jebeno objasni!” urla.

Odskočim korak unatrag.

I prije sam vidjela Kasa ljutitog, ali ovo je skroz nova razina ljutnje.

Bijesan je. I ima svako pravo biti.

“Ja – Ja…” ne mogu prestati mucati. Cijelo tijelo mi se trese od nervoze.

Uzimam duboki udah pokušavajući se smiriti. “Pronašla sam fotografiju – slučajno. To je bilo prošli tjedan nakon što smo se poljubili u klubu i posvađali oko toga. Nakon što sam otišla od tebe, popela sam se na kat i počela presvlačiti tvoj krevet. Oborila sam čašu vode na noćnom ormariću.

Očistila sam ga ručnikom i vidjela da je gornja ladica odškrinuta. Bila sam zabrinuta da je voda dospjela unutra. Tamo sam vidjela fotografiju. I ja…” bespomoćno podignem ramena.

“Vidjela si fotografiju,” reče tihim, smrtonosnim tonom. “To ne objašnjava zašto jebeno imaš njenu sliku u svom telefonu.”

Oči mi se ispune suzama. Tako sam gadno zajebala.

“Ne znam.” Usne mi drhte. “Bila sam znatiželjna… i ljubomorna i ja ” “Ljubomorna?!” urla, od čega ponovno poskočim. “Zašto bi jebeno bila ljubomorna?”

“Ja… ona – mislim, Haley – ” 168

“Znaš joj ime.” Glas mu je tih, ali opasan.

Klimnem i suza mi padne niz obraz. Oslobodim ruku i obrišem je.

Kas zuri u mene, ali kao da me trenutno uopće ne vidi. “Što još znaš?”

Zagrizem usnu, bojim se progovoriti. “Što znaš?!” ponavlja urlajući.

Trznem se na to. “Potražila sam Haley na internetu.”

Tišina koja nastane nalik je buldožeru koji udara po ciglama, a pogled koji mi je Kas uputio, tjera me da se želim sklupčati i umrijeti.

“Znaš.” To nije pitanje.

Brzo odgovorim. “S-samo ono što je bilo u člancima.” Glas mi se kreće svuda okolo. “D-da je Haley bila… da je ub-ubijena, i…” zaustavim se susrećući se s njegovim vatrenim zurenjem. “Da je netko drugi bio s njom te noći, netko tko je isto tako… ozlijeđen.”

Oči mu se zatvore, kao da ga stvarno boli. Uznemirenost izobliči njegovo lijepo lice.

Osjećam mučninu u stomaku. “Žao mi je,” šapćem, još više suza mi se slijeva niz lice.

Tako je tiho. Jedino se mogu čuti moje patetično cviljenje i Kasovo teško disanje.

“Sranje!” urla zabacujući glavu unatrag.

Zvuk je tako divlji da mi kandžama čupa srce.

Izmučene crne oči vrate se na mene.

Onda, bez riječi, baci moj telefon pod moje noge na pod i kreće se… odlazi. Dugačkim korakom odlazi od mene, njegove dugačke noge brzo savladavaju udaljenost.

Obuzme me strah. Što da radim?

Idi za njim.

Pokupim telefon s poda – moj glupi telefon koji je na prvom mjestu i uzrokovao ovaj problem – i potrčim do svoje torbe. Spustim telefon unutra i krenem trčati u Kasovom smjeru.

Samo se trebam ispričati… objasniti.

Dok trčim suze mi se suše na licu. Konačno ga sustignem kod auto parka, blizu njegovog auta.

“Kas, pričekaj, molim te,” zadihana sam, bez zraka.

Ignorira me i nastavlja se kretati prema svom autu. Stoga ubrzam, trčim prema njemu. Uhvatim ga taman dok je otvarao vrata svog auta.

Obuhvatim rukom njegovu, zaustavljajući ga.

Okrene se prema meni, oči mu zure u moju ruku kao da ju želi otkinuti.

Brzo ga pustim. “Molim te, samo mi dozvoli da ti objasnim,” molim ga.

169

“Ne.” “Molim te, Kas.” Probija me čvrstim pogledom. “Moraš se držati jebeno dalje od mene!”

Agonija mi obuzima grudi.

Sjeda u svoj auto.

Vođena panikom, stanem između vozačevih vrata i auta kako bih ga spriječila da ih zatvori.

“Makni mi se s jebenog puta!” Odbrusi.

“Neću.”

Pali me pogledom. “Nemoj da te moram pomaknuti Daisy.”

Od nervoze teško progutam. “Molim te, Kas, saslušaj me i onda možeš otići.”

Zuri u mene.

Od mržnje u njegovim očima tijelo mi počinje drhtati. “Ništa ja jebeno ne moram. I nemaš ništa što želim čuti. Sad, jebeno se odmakni od mog auta!”

Ignorirajući njegov bijes, uzvraćam mu. “U najmanju ruku zaslužujem šansu za objasniti! Ti kad si sjebao – dva puta - dala sam ti priliku!”

Probada me svojim mrtvačkim pogledom. “Onda, ti si budala.”

Hladna promišljenost mu se pojavi u pogledu. “Ili sam ja taj, koji je mislio da si netko tko očito nisi?”

Riječi me pogode poput noža između mojih lopatica.

Progutam. Grlo mi gori kao da sam progutala kiselinu. Rukama otarem suze koje mi klize niz lice.

“I možeš prestati sa suzama. Ne diraju me. Sad, jebeno se odmakni od mog auta ili ću te ja pomaknuti, a to neće biti lijepo,” govori znakovito tiho.

Strah me protrese do srži. Nikad ga prije nisam čula da tako zvuči. Kao da mi zbilja misli nauditi.

Svjesna da ne mogu ništa napraviti ili reći kako bi me poslušao, poraženo zakoraknem unatrag.

Sekundu kad sam se maknula, zalupi vratima auta i daje puni gas motoru i odlazi sekundu kasnije, gume mu udaraju po šljunku ostavljajući me u oblaku prašine.

Dok ga gledam kako odlazi, jecaj mi zastane u grlu. Prekrivajući usta rukom, progutam ga.

Gadno sam sjebala. Nikad mi neće oprostiti.

Pogledam oko sebe. Hvala Bogu, na parkingu nema ljudi.

170

Nesigurno udahnuvši, obrišem lice rukama i uzmem telefon iz torbe i pritisnem zadnji poziv u povijesti poziva, zovući jedinu osobu na koju sam se uvijek mogla osloniti.

Drhtavom rukom prislonim telefon na uho.

“Hej,” Cece pjevuši s druge strane. “Kako ide spoj?”

“Ce… možeš li me doći pokupiti?” Glas mi drhti.

“Daisy, što se desilo?” Glas joj u trenutku postaje zaštitnički.

“Ja – ja… sjebala sam, Ce. Zbilja jako. I trebam da me dođeš pokupiti.”

“Ok. Tu sam Mayday. Samo mi reci gdje si.”

“Ja – ja sam na mjestu koje se zove ‘Superhumans’. To je industrijsko naselje u Brixtonu. To je Kasovo imanje.”

“Pronaći ću ga.”

“Molim te budi brza.” Molim ju dok mi suze ispunjavaju glas.

“U redu. Ostani na vezi sa mnom Daisy. Ne prekidaj.”

“U redu.” Čujem ju kako se kreće okolo. Zveket ključeva. Zatvaranje vrata.

Zaključavanje brave. Zatim čujem njezine cipele kako udaraju po betonu dok trči niz stube naše zgrade. “Žao mi je što te gnjavim Ce.” “Začepi,” kori me nježno. “Nikad mi nećeš biti gnjavaža. Ti si moja obitelj, Daisy.”

“I ti si moja obitelj,” šapućem otirući suze. Čujem zatvaranje vrata. Zatim, paljenje motora.

“Staviti ću te na razglas,” govori mi. Linija je tiho nekoliko trenutaka i onda se ponovno budi s odjekom. “Možeš li me čuti?” pita. “Čujem te,” odgovorim joj.

“Dobro. Sad mi reci, moram li naručiti ubojstvo ovog govnara?”

Ispustim tužan smijeh, dok brišem još jednu suzu. “Ne,” tmurno odgovaram. “Nije napravio ništa loše.” I to je istina; nije. “Ovo sam bila samo ja. Moja krivica u potpunosti.” I je.

Sjebala sam sve. Još jednom.

171

Kasno je. Skoro ponoć. Odjevena sam u pidžamu, spremna za krevet i u kupaonici perem zube. Oči su mi otečene od silnog plakanja i emocionalno sam iscrpljena.

Cece je već u krevetu. Otišla je prije pola sata. Provela je cijelu večer pokušavajući me utješiti. Iako nema mnogo toga od čega se mogu osjećati bolje, osim Kasa i malo je vjerojatno da će se to dogoditi.

Nisam se čula s njim.

Pokušala sam ga nazvati kad sam došla kući nakon što me Cece pokupila, ali poziv je ostao neodgovoren. Kad sam pokušala nazvati ponovo, javila mi se govorna pošta dajući mi do znanja da je isključio telefon.

Ostavila sam glasovnu poruku, ispričavajući se i tražeći da me nazove – pa, možda sam i preklinjala da me nazove.

Također sam poslala poruku, u slučaju da odluči ignorirati moju govornu poruku. Naravno da može ignorirati i poruku, ali barem ću znati da ju je pročitao.

Do sada ju još nije pročitao. Provjerila sam možda jednom ili dva puta… ili stotinu.

Ispljunem u umivaonik i isperem četkicu ispod mlaza vode. Taman sam odložila četkicu za zube u držač kad netko počne lupati na naša ulazna vrata.

Cece izlazi iz svoje sobe u istom trenutku kad i ja iz kupaonice.

Oči su joj razrogačene. Mislim i da je moj izraz lica jednak njenom.

“Tko je to dovraga?” upita.

“Nemam blagog pojma.”

“Daisy.” Glas viče kroz ulazna vrata.

Tijelo mi se trese od šoka i srce mi počinje nabijati u grudima.

“To je Kas,” prišapćem Cecei. Nemam pojma zašto šapćem. “Što misliš da treba?”

I kako je dovraga ušao u zgradu bez da ga se pusti? Toliko o sigurnosti u zgradi.

“Predlažem da otvorimo vrata i saznamo.”

“Smiješno.” Uputim joj ravnodušan pogled.

Možda je došao kako bi još malo vikao na mene – ili još gore, otpustio me.

172

Ponovno lupa po vratima. “Daisy, otvori vrata!” Riječi su mu nerazgovjetne. Zvuči pijano.

“Bolje ti je da otvoriš vrata prije nego probudi cijelu zgradu,” reče Cece s osmjehom u očima.

“Sranje,” mrmljam. Zatim brzo prođem kroz naš stan do ulaznih vrata.

Došavši do njih, propnem se na prste i pogledam kroz špijunku na vratima kako bih bila sigurna. I da, Kas stoji s druge strane mojih vrata.

Pripremajući se otključavam vrata i otvaram ih.

Prvo na njemu nanjušim alkohol. Zatim primijetim da je i dalje u odjeći koju je imao ranije na sebi.

“Daisy,” frflja. Zvuči kao Dej-zi. Ulazi kroz otvorena vrata i praktički padne na mene.

“Isuse, Kas.” Potrebna mi je sva moja snaga da ga držim uspravno.

Rukama se uhvati oko moga struka dok zabija nos u moju kosu.

“Mirišeš tako jebeno dobro,” mrmlja u moju kosu. “Ne zaslužujem te, ali tako jebeno dobro mirišeš.”

Zbilja je pijan. Pružajući nogu udarim u ulazna vrata da ih zatvorim.

Uzimajući mu ruke koje su mi oko struka, odlijepim ih sa sebe i pomaknem se unatrag i dalje držeći njegove ruke, jer sam zabrinuta da bi se mogao srušiti. Zurim u njegovo lice.

Oči su mu poluzatvorene i staklene.

“Idemo te posjesti pa ću ti napraviti kavu.”

“Ne želim kavu.” Namršti se. “Samo tebe želim.”

On mene želi.

Srce mi poskoči.

Pijan je Daisy. Pijani ljudi često govore ono što ne misle.

Opet se trzne prema naprijed i uhvatim ga. Glava mu pada na moje rame, čelo mu je pritisnuto na moju golu kožu. Osjetim kako mu tijelo drhti.

“Nisam želio da znaš.” Riječi su mu mekane, ali prigušene.

Potom osjetim vlažnost na svojoj koži.

Suze.

Jebeni Isuse.

Osjećam se loše. “Žao mi je Kas. Tako žao.” Suze mi zamagle pogled. Pritisnem ruku na njegov potiljak, držeći ga uz sebe dok ga grlim drugom rukom.

Lice mu klizne u udubinu na mom vratu, njegov vrući dah na mojoj koži.

“To je bila moja krivica.” Mrmlja. “Da sam bio jači… borio se jače… ona bi i dalje bila živa.”

173

Haley.

Bol me stisne u prsima i okrene mi želudac.

Stisnem oči boreći se sa suzama. “Ššš…” umirujem ga prolazeći rukom preko njegove glave. “Bit će u redu Kas. Sve će biti u redu.”

“Sad je prekasno,” kaže dok mu se usne češu o moju kožu.

“Prekasno?” prišapćem.

“Za Haley… i za mene.” Što da kažem?

Ti si i dalje tu. Nje nema. Ali ti si i dalje tu i stalo mi je do tebe.

Ne mogu to reći, pa umjesto toga kažem, “Nije bila tvoja krivica, Kas.” Drhtavo udahne. “Ti ništa ne znaš.”

“Pa, reci mi. Možeš sa mnom razgovarati.”

Izvlačeći se iz mog zagrljaja, podiže oči prema meni. Staklene su od alkohola. “Ne želiš znati.”

“Ako mi želiš reći, onda želim znati.”

Okreće se od mene, očima prema zidu, a tijelo mu se ljulja. “Ne želiš se petljati sa mnom. Ja nisam dobar čovjek, Daisy.”

Već mi je to ranije rekao.

“Da, jesi,” izjavim.

“Ne, nisam.” Glas mu zvuči tako sigurno. Okreće glavu kako bi pogledao u mene.

“Ja sam jebeno čudovište, Daisy. Ne kao oni gadovi, ali sva čudovišta su ista. Stvari koje sam napravio…”

Stvari koje je napravio…

Nešto hladno i tvrdo skupi mi se u stomaku. “Što si napravio?” glas mi se koleba.

Gleda u mene još jedan trenutak i onda se okrene od mene, prema zidu.

“Ništa. Zaboravi da sam išta rekao. Jebeno ne znam zašto sam došao ovdje.” Posrne unatrag udarajući leđima o zid.

Pokušavam ne dozvoliti da me njegove riječi povrijede.

Pokušavam… bez uspjeha. Bole jebački.

Dišući kroz patnju, fokusiram se na njega. “Daj da ti pomognem,” kažem nježno približavajući mu se.

Oči mu se okrenu prema meni. Mogu u njima vidjeti pukotine od boli i od njih se raspadam.

“Nitko mi ne može pomoći,” šapće, slomljen. “Odavno sam izgubljeni slučaj.”

Suze mu se pojavljuju u tamnim očima i umalo počnem cmizdriti.

“Sranje,” mrmlja ljutito. Zatim ponovno nasloni glavu na zid udarajući ga uz tup udarac. Zatvara oči i počinje duboko disati.

174

U uglu oka vidim pokret i okrenem se da bih vidjela kako Cece stoji na vratima svoje spavaće sobe.

“Sve ok?” upita zabrinuto.

“Samo je pijan,” odgovorim joj.

“Nisam pijan. Samo sam sretan,” Kas promrmlja.

Pogled mi sijevne prema njemu. Oči su mu i dalje zatvorene.

Sjećam se da sam baš to, ja njemu rekla kad sam bila pijana. “Želiš li da napravim kavu?” Cece upita.

Otresem glavom. “Staviti ću ga u krevet. Pustiti da prespava.”

“Ne želim ići u krevet,” Kas mumlja.

“Ideš u krevet,” odgovorim mu.

“Treba li ti pomoć?” upita Cece.

“Mislim da se mogu snaći. Može hodati.” Podignem mu bradu svojom rukom. “Možeš li?”

Pospane oči mu se otvore na pola. “Uh?” “Možeš li hodati?”

“Naravno da mogu,” frflja pijano pospan.

Ispružim se i zaključam vrata. Zatim mu stavim ruku oko struka.

Držeći ga, odmičem ga od zida. Počinje hodati sa mnom, ali naslanja veliku većinu svoje težine na mene.

Bože, težak je.

Smatram se poprilično snažnom za svoju građu, ali savijam se pod njegovom težinom.

Nastavljam se kretati, pokušavajući ga ubrzati prije nego se srušim.

Prolazimo pored Cece.

“Vidimo se ujutro,” kažem joj. “I žao mi je zbog… znaš.” Klimnem glavom u Kasovom smjeru.

“Ne brini zbog toga. I došao te je vidjeti, stoga nije sve izgubljeno,” šapuće ovaj zadnji dio.

Oči mi sijevnu prema Kasu, čije su oči čvrsto zatvorene, ali sam uvjerena da ju je čuo.

Uputim Cecei ljutit pogled.

Samo mi se nasmije i nestane u svojoj sobi.

Uzdišući, manevriram Kasom u svoju sobu, prema svom krevetu, na koji se sruši s udarcem i skoro me povuče sa sobom.

Uspravljajući se, odlazim i palim lampu pored kreveta. Svjetlo mu osvjetljava prelijepo lice.

Ispružen je na mom krevetu, očiju zatvorenih, dišući duboko, s jednom nogom koja visi preko ruba.

175

Od svih načina na koji sam zamišljala Kasa u svom krevetu, ovo nije ni jedan od njih.

Pijan i onesviješten.

Ujutro će imati pakleni mamurluk.

Odvežem mu tenisice i skinem ih. Zurim u njegov donji dio trenerke i majicu. Da li bih ga trebala skinuti?

Možda ne hlače, ali skinuti ću mu majicu da mu ne bude prevruće.

Nagnem se i uhvatim rub njegove majice kako bih ju podigla.

Ispruži ruku i uhvati me za zglob, zaustavljajući me. “Nemoj.” Nizak ton njegovog glasa je upozorenje.

Progutam od iznenađenja, osjećajući se kao da sam uhvaćena da radim nešto loše. “Samo sam htjela da ti bude udobno.”

“Ne… želim da… me vidiš,” mrmlja. Zatim njegov čvrsti stisak oko mog zloba popusti i okrene se.

Ne želi da ga vidim? Što bi to dovraga trebalo značiti?

Povlačim se unatrag trljajući svoj zglob. Napuštajući sobu, odem do kuhinje i uzmem čašu vode i nešto aspirina za ujutro.

Vraćam se u svoju spavaću sobu i izgleda kao da čvrsto spava, disanje mu je duboko i ujednačeno. Ostavim vodu i tablete na noćnom ormariću i povučem prekrivač preko njega, pokrivajući ga.

Dok ga gledam, u prsima me obuzimaju osjećaji.

Približim se i maknem mu kosu s lica. “Lijepo sanjaj,” prišapćem.

Zatim se nagnem i naslonim usne na njegovo čelo.

“Zbog tebe ponovno osjećam, Daisy,” mrmlja, iznenadivši me.

Vratim se i zurim u njegovo lice. Oči su mu i dalje zatvorene.

Zatim ispusti plitak izdah. “Zbog tebe osjećam… i jebeno to mrzim.”

Uznemiri me tuga u njegovim riječima.

Odmaknem se i gledam ga jedan dugačak trenutak.

Konačno, ugasim svjetlo. Hodajući tiho, krećem se kroz sobu i zatvaram vrata, ostavljajući ga samog.

“Zbog tebe osjećam.”

Njegove riječi me progone na putu do dnevne sobe.

Zgrabim deku s naslona fotelje i ugasim svjetlo.

Mogla sam spavati u Jesseovoj neiskorištenoj sobi, ali mislim da noćas neću puno spavati. Stoga legnem na kauč, pokrijem se dekom i zurim u mračni strop.

176

Otvaram oči. Soba je u stanju kada svjetlo ulazi u tamu, bacajući jeziv sjaj.

I nisam sama.

Dignem se u sjedeći položaj.

Kas je na fotelji. Nagnut je naprijed, njegove podlaktice su mu naslonjene na bedrima, ruke su mu sklopljene, gleda u mene. Vidim da su mu tenisice na nogama kao da neće ostati.

Srce mi potone.

“Kako se… osjećaš?” upitam nesigurno. Grlo mi je suho, glas mi je promukao od spavanja – ili nedostatka istog.

Kad nam se pogledi susretnu, vidim tešku mješavinu boli i žaljenja u njegovom. Ovi osjećaji mi stišću srce poput škripca.

Izdahne umorno i makne pogled s mene.

“Haley je bila moja djevojka,” govori tihim glasom “Bili smo skupa dvije godine, od kada smo oboje imali petnaest. Ona je, tako rečeno, bila moja prva dječačka ljubav. Bila je lijepa i slatka i pametna i draga. Bila je tako dobra, Daisy. Volio sam ju upravo radi svega toga.”

“Išli smo u istu srednju školu. Taman smo završili prvu razinu i spremali smo se upisati fakultet. Oboje smo dobili mjesto na Birminghamu. Imali smo sve isplanirano. Ići ćemo na faks, diplomirati, zaposliti se i useliti skupa. To je trebao biti početak naših života. Ispalo je da je to bio kraj naših života… pa, kraj njezinog.”

Polako spustim nogu s kauča i spustim noge na pod tako da sjedim uspravno. Kas ni ne primjećuje da sam se pomakla. Ovaj tren, on je na totalno drugom mjestu i nije tu sa mnom.

Na nekom je lošem i proganjajućem mjestu.

“Bila je subota navečer. Škola je imala maturalnu zabavu u Marriott hotelu u centru Londona. Haley je bila uzbuđena što ide. Provela je cijeli dan spremajući se. Otišla je do salona za uljepšavanje urediti svoje nokte i frizuru i na šminkanje.”

Oči mu prolaze sobom, kao da vidi nešto drugo, nekoga drugog u drugom vremenu i mjestu. U očima mu se pojavljuje nježan pogled.

“Izgledala je prelijepo.”

Osmjeh mu se pojavi na usnama i brzo nestane. “Na maturalnoj, Haley nije ništa pila, ali sam ja popio nekoliko čašica viskija sa svojim prijateljima u zahodu. Jedan od njih je prokrijumčario bocu, ali nisam bio pijan ni u 177

kom pogledu. Maturalna zabava se bližila kraju. Imali smo limuzinu koja će nas odvesti kući, ali ta noć je bila fantastična i nisam bio spreman da se završi. Stoga sam predložio Haley da prošetamo. Mislio sam da će biti romantično, kao u filmovima.” Ispusti tugaljiv smijeh. “Dakle, rekao sam vozaču limuzine da nas čeka. Počeli smo hodati po vanjskom rubu Hyde parka. Predložio sam da uđemo. Haley nije bila sigurna, ali sam je razuvjerio da ćemo biti ok.” Šuplje se nasmije.

“Hodali smo kroz park tek pet minuta kad sam čuo korake iza nas.

Nisam ni znao da je još netko u parku. Nismo vidjeli ni jednu drugu dušu cijelo vrijeme dok smo bili tamo. Nisam mislio da u tome ima išta loše… dok koraci nisu postali bliži i teži.”

“Kad sam se okrenuo, vidio sam dva tipa – stariji od nas, rane dvadesete – i jednostavno sam znao. Šapnuo sam Haley da ubrza korak i potrči kad dođemo do ugla. Rekla mi je da se boji. A ja sam joj rekao da se ne boji, da neću dozvoliti da joj se išta dogodi.”

Podigne oči prema meni, a bol u njima je opipljiva. Sklanjajući pogled krene stiskati ruke zajedno.

“Kad smo došli do ugla, spremni potrčati, ravno smo naletjeli na drugog tipa…. I on je imao nož u svojoj ruci. Nisi trebao biti genijalac da zaključiš da su nas okružili.” Izdahne. “Pomislio sam da će nas samo opljačkati. Uzeti stvari i otići. Ali to nije bio razlog zašto su bili tamo.

“Natjerali su nas da se maknemo s glavne staze, duboko u gustiš.

Pokušao sam uzvratiti. Oduvijek sam bio visok za svoje godine, ali nisam bio građen kao što sam sad. Nisam bio tako jak. A oni su bili stariji, jači i naoružani. Sva trojica su imali noževe. Nisam imao šanse protiv njih.

Naizmjence su ubijali boga u meni. Sjećam se kako sam čuo Haleyino vrištanje, preklinjanje da prestanu, a onda su njezini krici postali prigušeni dok se nisu pretvorili u tiho cviljenje.”

Obrve mu se skupe od boli i više od ičega, željela sam mu prići, utješiti ga. Ali nesigurna što želi da napravim, ostala sam na mjestu, osjećajući se bespomoćno.

“Ležao sam na tlu, gadno pretučen. Nos mi je bio slomljen i obrva mi je bila razderana i krvarila mi u oči. Mogao sam ih čuti kako se smiju tome… meni. Pričali su, ali nisam mogao shvatiti što je rečeno. Zatim su me okrenuli na leđa. Dvojica su me držali. Jedan s nožem na mom grlu, a drugi kreten je sjedio na meni opkoračivši me, dok je lebdio nožem iznad mog stomaka.” Povuče ruku preko lica, sklanjajući emocije s njega.

Muka mi je od pomisli na ono što slijedi.

“Tip s nožem na mom grlu nagnuo se i smijao mi se u lice. Još uvijek se mogu točno sjetiti kako je smrdio … truli dah koji je smrdio na jeftini 178

alkohol i dim cigarete.” Zadrži dah. “Smijao se i rekao, ‘sad ćeš gledati dok se smjenjujemo jebući tvoju zgodnu djevojku'.” Zatim me je zgrabio za lice” – Kas stavi ruke na lice, držeći svoje obraze, kao da je to bio nesvjestan pokret – “i okrenuo ga na stranu. Haley je bila…”

Zaustavi se, gutajući svoju tugu.

Bol koju osjećam zbog njega je neopisiva. Zbog nikog nisam patila, kao što patim sad zbog njega.

Ispusti težak uzdah. “Haley je ležala na tlu nekoliko metara od mene.

Nešto joj je bilo svezano preko usta tako da nije mogla vrištati. A drugi tip… bio je povrh nje… silujući je.”

O ne, Bože. Oči mi se lagano zatvore od muke.

“Silovao ju je, a ja nisam ništa jebeno mogao napraviti da joj pomognem. Gledala me je sa strahom i preklinjanjem u očima, i ja… nisam mogao gledati.” Riječi mu zapnu u grlu. Pritisne svoju šaku na usta prije nego ju spusti.

“Zatvorio sam oči, Daisy. Ostavio sam je tamo, samu. Zatvorio sam svoje jebene oči, kao kukavica kakva sam bio, jer nisam mogao podnijeti da ih gledam kako ju povređuju.”

“Sekundu kasnije, osjetio sam toplu bol u svom stomaku. Tip koji je sjedio na meni ubo me je u stomak, jer sam zatvorio oči. Mislili su ozbiljno kada su rekli da žele da gledam. Njima je to bila jebena igra. Mi smo im bili igra. Gad mi je rekao ako opet zatvorim oči, da će me ubiti. I zbilja je to mislio.” Njegove blistave oči zure u pod.

“Dakle, promatrao sam dok su se smjenjivali silujući je. Gledao sam kako je povređuju iznova i iznova.” Teško proguta.

“Vođa bande je kleknuo na mene, držeći me dolje. Znao sam da je on glavni, jer je on bio taj koji je izdavao naređenja… i on je bio prvo od te kopiladi koji je silovao Haley. Jasno im je rekao da će on biti prvi.”

“Svi su bili poremećeni gadovi, ali on je bio posebno poremećen, na svoj način. Zbilja se ložio na to. Ismijavao me je govoreći mi kako je ona dobra jebačina. On” – slomi se na svoje riječi, disanje mu je teže, ljuće. “Čak mi je zahvalio jer sam ju podijelio s njim i dečkima.” Zvuk nevjerice ispunjen agonijom izleti iz njega.

Puls mi se u grlu ubrza od onoga što su on i Haley prošli te noći.

Skupim ruke oko stomaka, pokušavajući ostati pribrana.

“Zatim, rekao mi je, iako sam bio dobar prema njemu jer sam mu pustio da ima moju djevojku, da me ne može ostaviti na životu. Prišao je nožem mojim prsima i samo nastavio probadati. Smijao se cijelo jebeno vrijeme.

179

“Mora da sam se onesvijestio od boli jer bi se to dogodilo kad tad, a kad sam se osvijestio, njih nije bilo. Možda su mislili da sam mrtav ili im nije bilo stalo da provjere. Ali Haley… ona je bila mrtva. Zadali su joj višestruke ubode u prsa dok sam bio onesviješten, i što sam saznao kasnije, u konačnici su je udavili.

“Umrla je sama i u boli.” Šuti dugački trenutak prije nego ponovno progovori. “Nedugo nakon što sam se probudio, pronašao nas je prolaznik koji je kasno bio vani jer je šetao svog psa. Nekako, ja sam preživio. Nekim danima, želim da nisam.”

Pogled mu se vrati na mene. Izraz lica mu je nečitljiv. “Pa, sad, znaš sve.”

Naglo ustaje.

Nesigurno stanem na noge. “Kas – ” “Nemoj.” Podigne ruku zaustavljajući me da idem dalje, iako nemam pojma što reći. “Ne moraš ništa reći, Daisy. Nisam ti ovo rekao kako bih bio gad ili te povrijedio ili da me sažalijevaš. Željela si znati i sad, znaš.

Znaš onaj nagori dio mene.”

Potom odlazi iz mog dnevnog boravka i iz mog stana.

A ja sam ga pustila da ode.

180

Danas nisam otišla na posao. Nakon onoga što mi je Kas rekao prije nego je otišao kako je otišao, nisam bila sigurna da li želi da budem tamo.

Pomislila sam da mu treba malo vremena za sebe. Nadoknaditi ću današnje sate za vikend. Samo sam mu htjela dati prostora, dalje od mene, a iskreno i meni je trebalo neko vrijeme da to obradim.

Kasove riječi su me progonile cijeli dan, stvarajući slike onoga što je preživio tu noć. S čime živi svaki dan.

“Nekako sam preživio. Nekih dana, poželim da nisam.”

Te riječi su mi zapele u uho i najviše su me pogodile. Želim da bude sretan. Želim biti ta koja ga čini sretnim.

Tako je smireno jak oko svega što mu se dogodilo. Tako je hrabar.

Znajući sve ovo, shvatila sam što mi on zbilja znači. Sve je dobilo smisao.

Znala sam da mi je stalo do Kasa. Samo nisam razumjela koliko.

Padam na njega.

Slušajući ga jutros, spoznavajući što mu se dogodilo… patila sam zbog njega. Osjetila sam svu bol koju je on osjetio. I htjela sam ubiti te gadove golim rukama zbog onoga što su mu napravili… njoj.

Dubina načina na koji me je povrijedilo nije samo empatija za drugo ljudsko biće. To je jer se zaljubljujem u tog prelijepog, slomljenog, kompliciranog muškarca.

Zbog toga sam se zatekla kako sjedam na vlak za Westcott u šest popodne.

Jednostavno sam ga morala vidjeti. Razgovarati s njim.

Izlazeći iz vlaka na svojoj stanici, dvadeset minuta hodam do 'Imanja Matis'.

I stojim pred vratima prije nego sam znala.

Ukucam lozinku u tipkovnici i čim se vrata razdvoje, kliznem između njih i hodam širokim prilazom prema kući.

Kad dođem do kuće, vidim da je Kasov auto parkiran naprijed, stoga znam da je zasigurno doma. Nisam znala koji mi je plan u slučaju da nije.

Vjerojatno bih čekala tu, dok se ne pojavi.

Hodam do ulaznih vrata pa pokucam. Zatim čekam.

Nije prošlo dugo kad sam čula njegove korake kako prilaze i vrata se otvaraju.

“Daisy.” Ne izgleda iznenađeno što me vidi.

181

Koliko sam ja upoznata, nemaju kamere na 'Imanju Matis', stoga nije mogao vidjeti da dolazim. Čudno.

“Bok.” Oprezno se nasmijem.

Odjeven je u crne komotne hlače i bijelu majicu. Noge su mu bose.

Izgleda prelijepo. Umorno i prelijepo..

Moj prelijepi, slomljeni muškarac.

Pomakne se sa strane kako bi me pustio unutra i zatvara vrata kad sam ušla.

“Mogu li ti donijeti nešto za piće?” upita nježno.

“Kava bi bila odlična.”

Kas ode prema kuhinji. Skidam cipele i vješam svoju jaknu, prije nego odem za njim.

Kad sam stigla, on priprema naše kave. Naslonim svoj kuk na centralni kuhinjski pult gledajući ga kako se kreće kroz kuhinju.

Prilazi mi s šalicama kave u svakoj ruci i pruža mi jednu.

“Hvala.” Nasmijem se.

“Hoćeš li sjesti u salon?” zapita me.

“Naravno.”

Slijedim ga u tišini do salona.

Među nama je očita nelagoda, iz očitih razloga. Samo se nadam da ju mogu otkloniti i vratiti nas na pravi put. Nadam se, zajedno.

Kas sjeda na dvosjed na udaljenijoj strani sobe. Smješta se na središte kauča.

Imam jasan dojam da ne želi da sjednem pored njega. Stoga sjedam na kauč nasuprot njemu.

Naginje se naprijed. S laktovima na koljenima, s obje ruke držeći šalicu, gleda u mene.

Naginjući se natrag, stavljam svoju kavu na stolić koji stoji među nama. “Žao mi je što sam samo banula,” krenem. “Ali, željela sam razgovarati s tobom, a nisam to htjela obaviti telefonom.”

“U redu je.” Ispruži se i stavlja svoju kavu na stolić, bez da ju je popio.

“Gle, Daisy, znam da si došla razgovarati, ali prvo želim nešto raščistiti?”

“Ok…” oklijevajući kažem dok grizem svoju usnu.

“Pa, jutros ti nisam stigao reći da mi je žao što sam se sinoć pijan pojavio pred stanom.”

“Kas, u redu je.” Ponudim mu osmijeh. “Ionako je na mene bio red da se pobrinem o tebi pijanom.” Pokušavam popraviti raspoloženje, prisjećajući se svog pijanog stanja kada se on brinuo o meni, ali očito da ne djeluje jer mu izraz lica ostaje nepromijenjen.

182

Sklanja pogled s mog lica i gleda u svoje ruke, koje su sad skupljene zajedno. “I također sam htio reći da mi je žao što sam te ostavio u 'Superhumans'. Bilo je pogrešno od mene napustiti te tako.”

“Jedva da si me napustio. I bio si uzrujan. Bilo je razumljivo.”

“Može biti, ali zbog toga nije u redu.”

“Kas, u redu je. Iskreno, bila sam ok.”

Pogled mu se vrati na mene. “Ali možda ne bi bila, a ja to znam bolje nego itko. Ostavio sam te samu i uplakanu u industrijskom naselju. Jebeno sam se odvezao i ostavio te. Bilo što ti se moglo dogoditi.”

“Ali nije.” Kažem nježno. “U redu sam. Bila sam ispred tvoje zgrade.

Ništa mi se nije moglo dogoditi.”

Klimne, ali vidim da si neće oprostiti zbog toga. I razumijem zašto misli tako kako misli. Nakon onoga što mu se dogodilo, mislim da nije sposoban napustiti kuću, a kamoli ostaviti ljude do kojih mu je stalo da se kreću sami po svijetu.

“Kako si stigla kući?”, tiho zapita.

“Došla je Cece i pokupila me.”

“Dobro.” Nevoljko se nasmije. “Kladim se da misli kako sam zbilja jebeni pobjednik. Ostavljajući te samu na našem spoju i onda pojavljivanjem pijan pred tvojim stanom.”

Smrknem se zbog njegovog omalovažavanja sebe. “Cece ne misli loše o tebi, Kas.” Pogleda me crnim očima. Vidim paniku u njima.

“Zna što mi se dogodilo?”

“Ne.” žestoko otresem glavom. “Možda jesam njuškalo, ali nikad ne bih nikome rekla ono što si mi ti rekao. To je tvoja priča za ispričati… ne moja. Sve što Cece zna je da sam prešla granicu i uzrujala te.”

Klimne glavom prihvaćajući ono što sam rekla.

“Kas, smijem li te pitati… ili bih trebala pretpostaviti, da ovo nitko drugi ovdje ne zna?”

Klimne svojom glavom. “Nakon što se dogodilo i pušten sam iz bolnice i vratio se kući, bilo je… bilo mi je teško. Roditelji su donijeli odluku da se odsele iz Londona i krenu ispočetka. Tata je imao zbilja dobar posao, koji je bio dobro plaćen. On i moja mama nisu bili veliki potrošači pa su imali veliku ušteđevinu. Prodali su kuću u Londonu što im je donijelo značajnu količinu novaca. Stoga su kupili ovo mjesto. Željeli su da budem negdje gdje sam se mogao osjećati sigurnim… ili gdje se oni neće brinuti za moju sigurnost.”

“Roditelji ti stvarno djeluju super.” Dajem mu nježan osmjeh.

183

“Da, jesu. Ono što se dogodilo utjecalo je i na njih. Mama ne želi više ići u London…” odluta. “Tek od nedavno su počeli ići na duže vrijeme u Grčku bez mene. Iako me oboje svaki dan nazivaju da provjere.” Tresući glavom lagano se smije.

“Drago mi je da ih imaš,” kažem mu.

Gleda u mene i na trenutak, izgubim se u njegovom pogledu.

“Pa, uh… došla sam razgovarati… pa, reći ti neke stvari.” Prebacim se na rub kauča, skupljajući prste oko jastuka. “Prvo, da se riješimo toga, danas nisam došla na posao jer sam mislila da trebaš malo vremena i prostora. I iskreno, morala sam probaviti sve.”

“Briga me za posao, Daisy.”

“Pa, mene nije. I želim da znaš, nadoknaditi ću radno vrijeme za vikend.”

Znajući što moram reći slijedeće, usta su mi odjednom jako suha, stoga podignem svoju šalicu i uzmem gutljaj.

I dalje me gleda dok spuštam šalicu dolje.

Srce mi počinje divlje udarati u prsima. Držim ruke skupljene u krilu.

“Ali, osim posla, nisam te zato došla vidjeti. Samo sam ti željela reći da… pa, ne reći.” Okolišam. Prestani okolišati Daisy. “Željela sam da znaš što mi značiš. I ja, uh… pa…”

Okrećem ruke u krilu. Poližem suhe usne i uzmem okrepljujući uzdah.

“Meni… stalo mi je do tebe.” Zaljubljujem se u tebe. “I željela sam da to znaš.”

I očito sam prevelika kukavica da ti kažem kako se zaljubljujem u tebe.

“I znam da sam izgubila tvoje povjerenje, zabadajući nos u tvoj život kako jesam, i daleko mi je više žao zbog toga. I samo sam željela da znaš koliko mi mnogo značiš... i da želim biti s tobom… više od ičega.”

Ne govori. Samo bezizražajno zuri u mene.

Srce mi potone. “Ok... pa pretpostavljam da moram krenuti.” Skočim na noge i krenem brzo hodati prema vratima. “Čekaj.”

Zbog glupe nade, srce mi zastane.

Okrenem se prema njemu. Sad on stoji.

“Ne želim da odeš,” prišapće.

“Ne želiš?”

“Ne.” Tijelo mi drhti dok ga gledam kako mi polako prilazi.

Srce mi se svojski trudi da izleti iz grla.

Nervozno ga progutam natrag.

Kas se zaustavlja ispred mene i obuhvata mi lice rukama.

184

Okruži me njegov miris. Njegov dah mi lagano prelazi preko kože.

“Daisy… već dugo vremena nisam ništa osjećao. Bio sam mrtav iznutra. Pretpostavljam da uvelike, još jesam. Ali onaj tren kad si ušla u moj život, to je bilo… udisanje po prvi put nakon sedam godina.” Pritišće čelo na moje, zatvarajući svoje oči. “Nisam želio ništa osjećati prema tebi, pa sam se borio sa svojim osjećajima i odgurivao te od sebe, ali odguravanje i borba nisu promijenili činjenicu da sam te želio više nego sam ikada ikoga želio.” Gledajući u mene, udahne nježno. “Ja… također mi je stalo do tebe. Ne želim te izgubiti.”

“Tu sam i ne idem nikuda.”

Pritisnem ruke uz njegova prsa i on oštro udahne. Skoro kao da ga je moj dodir spalio. I znam kako se osjeća, jer cijelo moje tijelo gori zbog njega.

“To je sebično i znam da te ne zaslužujem… ali tako te jebeno puno želim.”

“Kas…” šapćem zatvarajući oči, “ i ja tebe želim. Tako jako.”

Uzima plitki udah. Osjećam kako mu lice napušta moje.

Treptajem otvaram oči i gledam u njega. Zbog pogleda u njegovim očima, zastanem. Puls mi počinje bubnjati.

“Ima nešto što moraš znati.”

“U redu…” dok govorim, glas mi izdaje živce.

“Daisy, nakon onoga što se dogodilo te noći… nisam bio u mogućnosti…” oči mu kliznu s mene. Gledajući kroz mene, uzima duboki udah. “Nisam bio sa ženom preko sedam godina.”

Uh. Opa. “Haley je bila zadnja osoba koju sam ja…” pušta da mu riječi kliznu.

“Nakon te noći, nakon onoga što su napravili Haley… onoga što sam vidio… proganjalo me je. Bio sam sjeban jako dugo vremena. I imao sam problema… s ožiljcima na svom tijelu. I dalje imam. Ali kako su godine prolazile i uz pomoć terapije.. pa, sad već par godina, nije da ne želim imati seks. Više je do toga da sam htio da to bude s nekime tko mi je bitan, a nitko to nije bio… sve do tebe.”

Ja sam bitna.

Srce mi se ispuni radošću.

Sklanjajući ruku s njegovih prsa, naslonim je na njegov obraz. Gledam ga u oči.

“Ne moramo se seksati, Kas. Možemo ići polako, koliko god ti treba.

Dokle god smo skupa, to je sve do čega mi je stalo.”

Njegove mračne oči me probijaju. “Ali to je sve. Ne želim više čekati.

Već sam ionako, jebeno predugo, čekao na tebe Daisy. Želim te sad – 185

večeras.” Privlači me bliže, lagano prolazeći usnama preko mojih.

“Provedi noć sa mnom.”

186

“Da.” To je tako jednostavna riječ, ali izgovoriti je, znači da će se sve promijeniti između Kasa i mene.

A to je ono što želim. Više od ičega.

Ali, meni je seks oduvijek bila velika stvar. Nikad nisam bila tip koji spava okolo i nisam spavala s mnogo ljudi. Dvoje, da budem precizna.

A očito da je seks velika stvar za Kasa, što je meni onda još bitnije.

Nije se seksao sedam godina, a zadnja osoba s kojom je spavao je bila Haley.

Ja sam skoro dvije godine bez seksa.

Isuse, izgleda da smo oboje djevci.

Nema tu pritiska onda.

Stomak mi se okrene od nervoze. Ali brzo nestane kad mi se Kas nasmije uz usne, prije nego me poljubi jače; jezik mu klizi preko usana, tražeći ulaz. Razdvojim usne puštajući ga unutra, pa njegov jezik prelazi preko moga od čega drhtim.

Velike ruke mu se spuštaju na moju stražnjicu. Obuhvaćajući je, podiže me kao da nisam teška. Volim kako se zbog njega osjećam. Skupim noge oko njegovog struka i ruke oko njegovog vrata.

Ljubi me sve do obraza. “Želim te u svom krevetu,” šapće mi u uho.

“Da.” Zatim se krećemo. Nosi me iz salona u svoju sobu na katu.

Mračno je kad uđemo u njegovu sobu. Nježno me spušta na noge u sredini njegove sobe i odlazi i pali lampu na svom noćnom ormariću.

Prigušena svjetlost razli se svuda po sobi.

Oči mu ne napuštaju moje dok mi prilazi.

Tijelo mi počinje drhtati od nervoze i potrebe.

Kad dođe do mene, uzima mi lice u ruke i gleda u mene. “Nikad nisam nikoga želio tako, kako tebe želim Daisy.”

Nesvjesni drhtaj prođe kroz mene. Znam da ga osjeća, jer mu se usta podignu u uglovima.

Prelazi palcem preko mojih usana, očima slijedeći pokret. Zatim, stavi usta gdje mu je do maloprije bio palac i poljubi me.

Dubok je i vlažan i perverzan, i to je najbolji poljubac koji sam imala u životu.

187

Ruke mi se upetljaju u njegovu kosu, dok njegove lutaju mojim tijelom, kao da ne zna koji dio mene prvo dodirnuti.

Od njegove očite potrebe osjećam se seksi i samouvjereno.

Prekidajući naš poljubac odmaknem se korak od njega.

Pune požude, zamagljene oči gledaju u mene.

Podižući rub svoje majice, povlačim je preko glave, ostajući u bijelom grudnjaku. Nije baš seksi, a onda opet, nisam očekivala da ću se seksati večeras.

Vrućina mu zapali, te njegove tamne oči. Tako jasno, cijeni pogled. Ali, ne pravi pokret kako bi me dodirnuo.

Ipak se uključio. Erekcija mu je vidljiva ispod tankog materijala hlača.

To podupire moje samopouzdanje da nastavim.

Vraćajući oči na njegovo lice, prevlačim zube preko usne. Zatim otkopčam svoje traperice i povučem zatvarač dolje. Zvuk je tako glasan u našoj zadihanoj tišini. Zakačim palčeve za pojas i spuštam ih niz bokove, sve dok ne padnu na pod.

I stojim ispred njega samo u svom grudnjaku i gaćicama.

Tijelo mi se trese od uzbuđenja i nervoze.

Zbog mog vježbanja, znam da fizički dobro izgledam, ali to me ne sprječava da ne osjetim strah zbog toga što Kas misli o meni… o mom tijelu.

Gurnem traperice sa strane i pogledam dolje.

Oh dragi Bože.

Imam gaćice s ‘Minni Mišicom'. Doslovno mi 'Mišica' prekriva moju mišicu.

Mislila sam da su smiješne kad sam ih kupila. Nije mi sad tako smiješno.

“Oh, Bože,” prostenjem. “Zanemari gaćice. Nimalo seksi.”

“Nosiš gaćice?” priđe mi bliže. “Nisam primijetio. Sve što vidim, si ti.”

“Slatko.” Gurnem glavu natrag.

“Da, ali sam mislio svaku jebenu riječ. Ti si sve što vidim.”

Privlači me u svoje ruke i usne mu se spuštaju na moje.

Topim se u njegovom poljupcu. Omotavajući ruke oko njega, skupim prste u tkaninu njegove majice, sad vrlo svjesna činjenica da sam skoro gola, a da je on u potpunosti obučen.

Znam da je rekao da ima problema s ožiljcima na svom tijelu, pa njegovo prvotno ponašanje kad sam mu pokušala dodirnuti grudi ili mu skinuti majicu, sad puno više ima smisla.

Ne želim ga prisiljavati, ali isto tako želim njegovu kožu na mojoj, a nekako bi trebao biti gol da bismo se zaista mogli seksati.

188

Stoga odlučim da je najbolji način djelovanja da ne pokušavam skinuti njegovu odjeću, već ga pitati. “Želim te vidjeti,” govorim mu u usne.

Smrzne se, pa malo pomaknem glavu unazad, gledajući ga u oči.

Vidim trunku panike u njegovim.

“Kas, želim osjetiti tvoju kožu na mojoj. Želim osjetiti tebe.”

Podnosi moj pogled, a onda je izgleda donio odluku. Odmakne se korak od mene.

Vidim da nervozno guta i žao mi je zbog njega.

“Samo hlače, da li je tako lakše? Možeš zadržati majicu.”

“Ne.” Iznenadi me žestok ton u njegovom glasu.

Zatim gledam kako poseže rukama za majicu i prevlači je preko glave.

Zaustavlja se držeći je uz prsa, ruke su mu i dalje u rukavima.

Vidim da vidljivo drhti, pa ga gledam u oči. “Ne moraš ovo raditi ako nisi spreman,” prišapćem.

Njegov beskonačni bazen mraka gleda u mene. Vidim kako u njima raste odlučnost. Zatim, povlači svoju majicu do kraja i spušta ju na pod.

Pogled mi prelazi preko njega. “Predivan si Kas.” A zbilja je.

Da, na tijelu ima obilje ožiljaka. Podsjetnici na tu noć. Ali ja ne vidim te ožiljke. Jedino vidim muškarca kojeg volim. Predivnu zlatnu kožu koja mu prekriva tijelo, valovi mišića koji vode do njegovih vrlo poželjnih mišića za lizanje u obliku slova V, sa stazom dlaka koja nestaje u njegovim hlačama. Vježba, i to mu se na tijelu vidi. Na njegovim ramenima i rukama… dragi Bože, nemoj da krenem… ali moram ti reći ovo… moj jezik planira provesti puno vremena upoznavajući se s tim venama, koje mu prolaze kroz snažne podlaktice.

Vratim pogled prema njegovom i osjećaji u njima me gotovo ubiju.

“Smijem li te dotaknuti?” nježno pitam.

Gledam kako mu Adamova jabučica skače gore dolje dok grubo guta.

Lagano klimne glavom.

Priđem mu korak podižući svoju ruku. Pritisnem mu prste uz prsa.

Udahne duboko.

Koža mu je vrela na dodir. Prolazim mu prstima preko grudi, preko ožiljaka i neoznačene kože, napredujući prema njegovim trbušnim pločicama.

“Prekrasan,” šapćem. Gledam prema gore u njegove oči.

Nešto mu se slomi u pogledu, a onda zaurla od života.

Zgrabi mi glavu među svoje ruke i obruši usta na moja, ljubeći me – ne, proždirući me, a ja mu dozvoljavam da me uzme.

189

Jer sam ja njegova.

I on je moj.

Klizim rukama uz njegove, sve do njegovih ramena. Držim ga, nokti mi se ukopavaju u njegovu kožu, trebajući još više od njega… njega cijelog.

Njegova erekcija mi je pritisnuta uz stomak i izaziva. Želim ga vidjeti… osjetiti ga.

Spustivši ruku među nas, zataknem je za pojas njegovih širokih hlača“Hlače isto,” dišem mu na usnama.

Tihi osmijeh mu se otme s usana, a taj zvuk me uzbudi. “Šefuješ,” mrmlja.

“Navikni se na to.” Nasmijem se.

Njegove ruke mi puštaju glavu i skidaju njegove široke hlače.

U tom trenutku otkrijem da Kas ne nosi bokserice.

“Uh…opa,” prišapćem, gutajući nervozno.

Vidjela sam prosječne. Ali nikad velike.

Kasov je velik.

Njegov vrući pogled susretne se s mojim. Vidim iskru osmjeha u njegovim očima.

Zatim pogleda dolje u svoj veličanstveni penis. “Prihvatljivo za tebe?”

Umalo progutam vlastiti jezik na njegove drske riječi. “Mmhmm.”

Zacičim.

Usta mu se osmjehuju i on se smije. Ali, vrlo brzo, taj smijeh nestane kad skinem svoj grudnjak.

“Prihvatljivo?” spustim glavu na moj dekolte, igrajući s njim njegovu vlastitu igru.

Vidim kako mu grlo guta knedlu.

“Da, mogla bi to reći.” Riječi mu izlaze u dahu, glas mu je hrapav.

Zbog toga se nasmijem.

Smijeh brzo nestane kad se Kas pomakne tako brzo da me iznenadi.

Podigne me i baci na svoj krevet.

Penje se na krevet i klekne između mojih raširenih nogu. Oslonim se na laktove i gledam u njega.

Veličanstven je. Poput Boga.

Kreće se prema naprijed i zakači prste za moje gaćice.

Možda ga ne zaslužujem, ali ga moram imati. I sebično, zadržati ću ga.

Naslonim se natrag, podižući kukove i dajući mu bolju mogućnost da mi skine gaćice.

Gledam ga, a nervoza mi okreće želudac, dok mi polako povlači gaćice niz noge.

190

Oči su mu u plamenu i fiksirane isključivo na mjesto između mojih nogu. Baca moje gaćice na pod, ni jednom ne skrenuvši pogled s mene.

Oči mu upijaju moj stomak, moje grudi i konačno se zaustave na mom licu.

“Tako si jebeno lijepa. Ne zaslužujem te, Daisy.”

Njegove riječi čvrsto mi stisnu srce.

“Da, zaslužuješ.” Izgovorim te riječi glasom hrapavim od emocija.

Naslanjajući se naprijed, smjesti ruke na krevet, okružujući moje bokove sa svake strane i utisne poljubac u moj stomak. Ruke mi idu prema njegovoj glavi, prstima mu klizim kroz kosu. Liže i ljubi i gricka putem dok ne dođe do mojih grudi. Odmara bradu u udolini između mojih grudi i gleda u mene.

Zagrizem usnu, a prsa mi se izdižu od uzbuđenja.

Usne mu se podignu u uglovima. Zatim, skupi ruku oko moje dojke i uzme bradavicu u svoja usta.

“O Bože.” Između mojih nogu stvori se čvor požude i kukovi mi se dignu s kreveta, trebajući kontakt s njim, klitoris mi pulsira od potrebe.

Skida mi ruku s dojke i klizi dolje, među moje noge.

Podiže pogled prema meni dok mu je moja bradavica još u ustima.

Mračan i opasan i tako pun želje za mnom.

Od toga mi se stegne u stomaku.

Njegovi prsti kliznu mi između nogu, prolazeći mi preko klitorisa.

Ludo sam mokra i čak mi zbog toga nije neugodno. Želim da zna što mi radi. Koliko ga jako želim.

Oči mu se zapale od osjećaja mene. Oslobađa mi bradavicu iz svojih usta.

“Mokra si,” zaškrguće.

Usta mi se podignu. “Pa, pomalo si zgodan i uzbuđuješ me.”

Grleni smijeh mu tutnji iz grudi. “Odmah se vraćam na tebe draga.”

Tad gurne prst u mene i sav smijeh među nama je nestao.

“Tako si vruća i uska.” Glas mu zvuči opustošeno od požude.

“Kas…” cvilim dok mi se nokti ukopavaju u njegovu ruku. Čitajući što mi treba, počinje pomicati svoj prst unutra i van, krećući se brže, jebući me njim. Palac mu pritišće moj klitoris, trljajući ga u krugovima. Jezikom liže preko moje bradavice prije nego ju usisa u svoja usta, uvlačeći obraze.

Trzam se i dašćem, trebajući ovo i njega sve više, toliko više.

Potom ostavlja moju dojku i ljubi me niz tijelo, prebacujući se niže. Prst mu je ukopan u mene, miruje i prislanja svoja usta ne mene. Jezik mu prelazi preko mog klitorisa i ja uzviknem.

191

Noge mi se besramno rašire. Prsti mi ponovno klize niz njegovu kosu i zatičem mu vlasi iza uha.

Oči mu se trenutno podignu prema meni, a od pogleda u njih umalo iz mene izvuče orgazam. Nikad nisam vidjela pogled čiste potrebe, požude i želje.

Liže i sisa mi klitoris i počinje me opet jebati svojim prstom, vodeći me sve dalje i dalje.

Grebem po pokrivaču, prsti su mi skvrčeni, oči zatvorene dok pomičem svoje bokove u ritmu s njegovim jezikom i tad…

“Svršavam!” uzviknem, a bokovi mi se izdižu od kreveta.

Kas me rukom pribije dolje, jezik mu nemilosrdno liže klitoris dok me ne iscijedi cijelu i preklinjem ga da stane, jer ne mogu podnijeti više.

Otvorim teške oči gledajući Kasa kako se podiže s mene. Odgurne se u uspravan položaj i ustane na svoje pete.

Usta mu se sjaje od moje vlažnosti. S očima i dalje na meni, prelazi jezikom preko svojih usana prije nego poleđinu svog dlana prisloni na svoja usta.

To je najvrelija stvar koju sam ikad vidjela. On je najzgodnija stvar koju sam ikad vidjela.

Stojeći tamo gore izgleda tako zapovjednički, gledajući u mene crnim pogledom ispunjenim požudom.

“Imaš bolji okus nego sam zamišljao,” izgovara mi hrapavim glasom.

“Zamišljao si ovo?”

“Svake proklete noći od kada si prvi dan prošla kroz moja ulazna vrata.”

“Pa, ne moraš više zamišljati. Možeš me imati. Tvoja sam.”

Očekujem da se nasmije, ali nije. Oči mu ostaju prikovane za moje, dok mu ruka ide prema kurcu i počinje ga milovati.

Ok, povlačim ono što sam maloprije rekla. Ovo je najvrelija stvar koju sam ikad vidjela.

Polako prelazi rukom gore dolje po svom kurcu, a ja sam prikovana.

Grubo progutam.

“Da li si ovo radio dok si zamišljao?”

“Da.” “I, u tvojoj mašti, što si mi radio?”

“Jebao te surovo, dok si vrištala moje ime.”

Svetog mu sranja.

Mislim da sam opet svršila.

192

Volim ovu njegovu stranu – samopouzdanu i zapovjednu. Nisam bila sigurna kako će izgledati stvari među nama, ali svetog mu pakla, Kas je pun iznenađenja. Seksualnih iznenađenja.

A ja sam sretna, sretna cura.

Cijela koža mi se naježi dok mi dlačice na tijelu strše.

Podignem pogled prema njegovom licu i drsko se nasmijem. “Dakle, zašto si skroz tamo kad možeš biti tu” – stavim ruku na sebe – “žestoko me jebati i natjerati da vrištim tvoje ime?”

Vidim kako mu oči bljesnu i onda se nađe na meni. Zgrabi mi ruke i prikliješti mi ih iznad glave. Usta su mu na meni, njegova erekcija mi je pritisnuta među nogama. Uzdišem mu na usnama.

Ovakav je osjećaj biti u raju.

Seksi raju. I raj u kojem zbilja želim biti. Ili imati ovaj raj u sebi.

Isuse, Daisy, možeš li u ovom trenutku biti još otrcanija?

Poljupci su mu seksi i bezobrazni, i doslovno me jebe u usta svojim jezikom.

Podižući svoje kukove, stisnem se uz njegovu kitu, želeći da me taj kurac jebe. Pod tim kutom, kurac mu klizne među usmine moje pičke.

“Sranje,” reče teško.

“Ne mogu više čekati. Moram biti u tebi.”

Rukom mu pritisnem obraz.

“Ne želim da čekaš. Trebam te, dragi.”

Oči mu se zapale od moje nježnosti. Potom se odmiče, silazeći s mene.

“Gdje ideš?” Zaustavim ga, dodirujući ga dlanom po ruci.

“Samo idem po kondom.”

“Imaš koji?” podignem obrve.

Obrazi mu se zacrvene. “Kupio sam ih kad si ti i ja…” susretne se s mojim izravnim pogledom. “Nisam bio arogantan. Samo… pun nade.”

Usne mu se izviju u dječački osmijeh i ja se zakikotam.

Potom oklijevam, grizući svoju usnu. “Koristim kontracepcijski implantat. Stavila sam ga prije dvije godine. Traje ukupno tri godine.

Nisam se seksala skoro dvije godine. Čista sam. Prije sam koristila kondome, a poslije sam se testirala. Stoga ga ne moraš koristiti, ako ne želiš. Ali, razumijem ako želiš.”

Pogled mu omekša gledajući me.

“Vjerujem ti.” Očeše svoje usne o moje. “I ja sam čist, kao što si vjerojatno pretpostavljala.”

“Dakle, mi ćemo – ” “Da draga, hoćemo.”

193

Miče ruku između naših tijela i spušta kurac na moj ulaz, gurajući ga u mene. Zatim me uzme za ruke, ispreplićući prste s mojima, pritiskujući ih na jastuk. Pogledi su nam fiksirani, gura se još jače i polako počinje ulaziti u mene.

“Bože,” dišem dok me širi i ispunjava.

Izraz mu je napet, zategnut i vilica mu je tako čvrsto stisnuta da bi se mogla slomiti.

A onda, kad je u meni do balčaka, zastane. Stisne svoje zatvorene oči, kao da ga boli, a ja se zabrinem da li mu je ovo previše, da li mu loša sjećanja naviru i preuzimaju ga. Spusti lice i nasloni svoje čelo na moje, dišući duboko.

Očajnički mi treba da se miče, ali više od toga mi treba da je ok.

Stisnem prste oko njegovih. “Kas,” izdahnem.

Oči mu se otvore. Pretražujem njegov pogled tražeći nešto šte će mi reći da je dobro.

“Neću moći izdržati još dugo. Predugo je prošlo i osjećati te je tako jebeno dobro. Ne usuđujem se pomaknuti.”

Nasmijem se s olakšanjem.

Obrve mu se namršte.

Brzo mu kažem, “Ne smijem se zbog toga. Pao mi je kamen sa srca.

Pomislila sam da si se možda… borio…” aludiram.

Shvaćanje mu proleti kroz oči. “Borim se da ne svršim jer si tako jebeno fantastična.”

Osmjeh mi se raširi. “Želim te – bilo da je na dvije sekunde – ” “Mogu izdržati duže od dvije sekunde,” zareži. “Imaj malo jebenog povjerenja.”

“Znaš na što sam mislila. I prestani se svađati sa mnom dok si u meni.”

Podignem lice prema njemu lagano pritišćući usne o njegove. “Samo se kreći, Kas. Budi sa mnom, koliko god to bilo. Zatim opet budi sa mnom. I opet. Tu sam. Ne idem nikuda.”

Gleda dolje u mene, emocije mu se omotavaju oko očiju, ispunjava ih požuda.

“Jebi me, Kas,” prišapćem.

Te riječi su ga izgleda gurnule preko ruba jer se pokreće, izvlači ga do kraja i nabija natrag. Brzim, kratkim potezima, postaje sve brže i intenzivnije. Rukama stisne moje do te mjere, skoro da boli.

“Daisy… ja… Isuse… uništavaš me. Ti si… uvijek ćeš biti samo ti.”

Osjećaji mi se čvrsto stisnu u prsima. “Uništavaš i ti mene isto.” Šapćem.

194

Jedna njegova ruka napusti moju i obuhvati mi guz, podižući i naginjući me. Počinje se kretati divljačkom razuzdanošću, nabijajući se unutra i van iz mene. Jebe me. Uzimajući ono što mu treba.

“Isuse, Daisy… sranje… svršavam…” usta mu se obruše na moja.

“Svršavam,” dahće u mene, kukovi mu se spuštaju na moje, trzajući se dok svršava u mene.

195

Kas ostaje u meni, tijelo mu drhti uz moje. Prelazim mu rukom preko leđa, sporo iscrtavajući uzorke svojim prstima dok mi teško diše u vrat.

Podigne glavu gledajući me u oči.

“Jesi dobro?” prišapćem.

Smije se i osjećam taj osmijeh po svuda.

“I više nego ok.” Utisne mi sladak poljubac na usne. “Jesi ti ok? Nisam te ozlijedio, zar ne?”

“Ne. Vjerojatno ću biti malo osjetljiva jer je prošlo neko vrijeme, ali totalno je vrijedno toga. Prislonim mu ruku uz obraz.

Uzimajući moju ruku, okrene svoje lice prema njoj i poljubi mi dlan.

“Bilo je… nevjerojatno.” Kad vrati pogled na mene, pogled u njima je pun poštovanja.

“Jesi siguran?”

“Ti nisi sigurna?” izaziva, zadirkujući me očima.

“Ne. Ja samo… nisi od…” utihnem, ostavljajući da riječi koje ne želim izgovoriti, ostanu visjeti u zraku. “A ja nisam dvije godine, i nikad nisam baš bila porno zvijezda u krevetu prije toga.”

Iz njega provali smijeh.

Iako volim taj zvuk, trenutno me ljuti.

“Hej!” udarim ga po ruci.

“Oprosti.” Nasmije mi se suzdržano.

Potom očeše svojim usnama moje. Tvrdoglavo ih držim zatvorenima dvije sekunde prije nego ih otvorim i uzvratim mu poljubac.

“Ovo… ti i ja, zajedno… nevjerojatno je. Nikad nisam iskusio nešto takvo kao što sam osjetio s tobom.” Želim ga pitati, Čak ni s Haley?

Ali ne želim ju spominjati i ubiti raspoloženje, pa ne kažem ništa.

Mora da je nešto pročitao u mojim očima jer reče: “Haley i ja smo bili samo djeca. Naravno, ona mi nije bila prva. Nevinost sam izgubio kad sam imao četrnaest, s curom koja je bila par godina starija od mene, a spavao sam s par cura te godine prije nego smo Haley i ja završili skupa. Stoga, da, imao sam malo iskustva, ali smo bili još mladi i nismo imali pojma što radimo. I dalje ne znam. I ja bih trebao biti taj koji se brine da li je tebi bilo dovoljno dobro. Daisy, prije tebe nikad nisam bio u krevetu sa ženom.”

Rukom mi miluje bokove.

196

“Vjeruj mi” – podignem glavu i očešem usne o njegove – “definitivno znaš što radiš.”

“Izgleda da su se sve ove godine gledanja pornića, konačno isplatile.”

Sad je red da iz mene provali smijeh.

Kas omotava svoje ruke oko mene i ljubi me. “Daj mi samo da se odem očistiti i vraćam se natrag.” Protrlja svoj nos o moj prije nego ga poljubi u vrh i onda se izvuče iz mene.

Malo se trznem zbog nadraženosti, ali mrzim osjećaj gubitka njega u meni.

“Možeš li mi donijeti krpu da se očistim?” upitam ga.

“Naravno.”

Gledam ga kako odlazi u kupaonicu i uzdahnem. Ima odličnu guzicu.

Zbilja zategnutu i čvrstu. A ta ramena… balavim.

Kas nestaje unutra. Čujem kako voda teče. Nije prošlo dugo prije nego se vratio s ručnikom u ruci.

Posegnem da ga uzmem od njega, ali odmakne svoju ruku.

“Pusti mene.” Pritisne toplu, vlažnu tkaninu između mojih nogu, čisteći me nježno.

Gledam u njega, zapanjena dubinom svojih osjećaja za ovog muškarca kojem sam se obraćala s ‘Kaseronjom'.

“Prvi put kad sam te upoznala… nikad nisam pomislila da ću biti tu.”

Prestane me čistiti i pogleda me nježnim pogledom. “Drago mi je da jesi.”

“Da i meni isto,” prišapćem, dok mi srce nespretno kuca po prsima.

“Sve čisto?” provjerava.

Klimnem.

Vraća ručnik natrag u kupaonicu. Uvučem se ispod pokrivača. Kas se vraća i ulazi u krevet pored mene. Obgrli me svojim rukama tako, da gledamo jedno drugome u lice.

Nježno me ljubi. Prislonim svoju ruku na njegova prsa, dodirujući mu ožiljke. Osjećam da se napeo.

“Ne vidim ih,” prišapćem. “Ne gledam odvojeno na tebe i te ožiljke.

Samo tebe vidim.”

“Ja ih vidim,” mrmlja. “I mrzim ih.”

Kliznem rukom preko njegovih prsa i oko njegovih leđa. “Mogu li te pitati nešto?”

“Naravno,” kaže, ali oči mu ne izgledaju kao da je siguran.

Ali moram ga pitati, stoga uzimam udah i započnem pričati, “Mislim, čini mi se da razumijem zašto nisi htio da vidim te ožiljke. Zbog toga kako misliš o sebi zbog njih i mrziš ih. Ali onda sam se sjetila onog dana kad 197

sam naletjela na tebe i Jude da sparingujete. Leđima si bio okrenut prema meni, a nisi imao majicu na sebi taj dan. Otišao si i obukao je prije nego sam bilo što vidjela, ali očigledno, bio si bez majice s Judeom. Dakle, zašto ti je ugodno da te on vidi?”

Nakratko mu se oči zatvore, prije nego ih opet otvori. “Pa, za početak, nisam se htio seksati s Judeom.” Lagano mi se nasmije. “I Jude zna sve što se dogodilo. On je jedina druga osoba koja zna – pored mojih roditelja i naravno, tebe.”

“Koliko ga dugo poznaješ?”

“Upoznali smo se na grupnoj terapiji kad sam imao osamnaest.

Posjećivao sam terapeuta, a on je također vodio grupnu terapiju za ljude koji su patili od različitih oblika PTSP-a. Smatrao je, da bi bilo dobro za mene da se pridružim toj grupi. Jude je isto tako bio njegov pacijent na grupnoj terapiji. Započeli smo razgovor i jednostavno kliknuli. On je taj koji me je uveo u parkour.”

“A što s MMA?” “To je moje. Htio sam biti u stanju”- makne pogled s mene – “braniti sebe i ljude do kojih mi je stalo. Jude je krenuo sa mnom i otkrio da mu se također sviđa.”

“Vi ste ekipa.” Nježno se nasmijem.

“Da.” Oči mu ponovno pronađu moje. “On je dobar prijatelj.”

Nisam pitala zašto je Jude išao na terapiju, jer me se to ne tiče. Samo mi je drago da ga Kas ima u svom životu.

Na trenutak je tih, a onda tihim glasom reče: “Bilo me je strah… da me vidiš. Pomislio sam, ako vidiš stvarnog mene… onda me ne bi željela.”

Prislonim mu ruku na lice. “Zbilja mi se sviđa stvarni ti. Kaseronja je onaj, koji mi nije bio tako drag.”

Pogleda me šokirano. Suzdržavam se da se ne nasmijem.

Slijedeće što znam je da sam na leđima, a Kas mi je među nogama, s rukama na mom stomaku i škaklja me.

“Ne. Prestani!” Vrištim, pokušavajući, ali bez uspjeha, izvući se iz njegovog stiska. “Zbilja sam škakljiva!” jedva izgovaram.

“Da, to vidim.”

Ponovno me škaklja i vrištim.

“Stani!” Hvatam zrak jer se tako jako smijem.

I on se smije. Zvuk je tako prelijep i prožima moje uzbuđeno srce. “Žao mi je!”

Zaustavi se i pogleda u mene.

“Rekla sam da mi je žao,” dašćem.

“Zbog?” Prijeteći rukom mi se nadvije nad stomak.

198

“Jer sam te nazvala Kaseronja.” Ne mogu si pomoći da se, svaki put kad kažem to ime, ne nasmijem.

Osmijeh mu je jednak mome. “Nije ti stvarno žao, zar ne?”

Stiskajući svoje usne, zacementiram svoj osmjeh, otresam glavom.

U očima mu bljeska nestašluk.

Za tren, ruke su mi prikovane sa strane i usta su mu na mom stomaku.

Zatim mi gad puhne jezikom i usnama po stomaku.

“Argh!” vrištim od smijeha. “Žao mi je! Nikad te više neću zvati Kaseronja!”

Ali, čim sam rekla ime, puhanje postaje gore.

“Prestani! Upiškiti ću se!” Smijem se, suze mi idu na oči.

Trganjem se, pokušavam osloboditi, ali on je tako prokleto jak.

“U redu!” jedva izgovorim. “Predajem se! Nikad više neću reći Kseronja riječ, kunem se!”

Zaustavi se i podigne svoju glavu. “Predaješ se?”

Nešto mračno i bezobrazno mu prođe kroz pogled, od čega mi se stomak zgrči. I u tom trenutku osjetim nešto dugačko i tvrdo kako mi se pritišće uz nogu.

Ponovno je napaljen zbog mene.

“Predajem se,” zadihano šapćem.

“Pa, to podrazumijeva da smijem s tobom raditi što god hoću.”

Zadržim njegov pogled. Grizući usnu, klimnem glavom.

Zubima pređe preko svoje donje usne. Nemirno se okrenem. “Što želiš učiniti sa mnom?” zapitam ga uzavrelim šapatom.

Pomakne se niže, držeći mi ruke prikovane sa strane i ne odgovara mi riječima. Odgovara mi svojim jezikom, pritisnuvši ga uz mene, tjerajući me da plačem od zadovoljstva.

199

Čujem zujanje. Na trenutak, pomislim da sam opet u zatvoru, da čujem jutarnje zujanje koje se čuje prije nego će se otvoriti vrata moje zatvorske ćelije, koje će mi dati trenutnu slobodu. Zujanje prestane, ali ne dođe do klika. A onda osjetim toplinu, tvrdo tijelo pritisnuto mi uz leđa.

Kas. Sjećanje na prošlu noć mi preplavi um.

Seksali smo se. Puno. Nezasitan, ludi, vreli seks sve dok se nismo onesvijestili jedno drugome na rukama.

I sad sam tu, dok su mi njegova prsa prislonjena uz leđa. Noge su mu upetljane s mojima. Ruka mu je obješena oko mog struka. Druga mu je posesivno pritisnuta uz moj stomak.

Osmijeh mi izvije usne. Sreća, za koju nikad nisam mislila da bih mogla osjetiti, širi se kroz mene.

Zatim opet čujem zujanje. Što je to?

Nevoljko se pomaknem okrećući se u Kasovim rukama, lagano ga probudivši. Ispusti sanjivi uzdisaj dok se okreće na leđa, povlačeći svoju ruku s mene.

Vidim njegov telefon kako svijetli i vibrira na noćnom ormariću.

Provirim malo bolje da vidim tko zove. Na zaslonu piše, Vrata.

Vrata?

Treba mi nekoliko dobrih sekundi da shvatim da to nije netko tko se zove Vrata, već da zapravo netko zvoni na glavnu ulaznu kapiju imanja.

Da. Umjesto da ga probudim, odlučim primiti poziv. Posegnem za telefonom i kliznem prstom po njemu. Stiskajući 'prihvati', javim se: “Halo?”

“Daisy, jesi to ti? Toby je. Ovdje sam radi našeg sastanka.”

Uh… Toby? Sastanak!

Svetog mu sranja!

Odgodio je naš prošlotjedni sastanak, jer nije mogao stići u naše uobičajeno vrijeme.

Moj socijalni radnik je tu. A ja sam gola i u krevetu s Kasom.

Tako sam najebala.

200

“Da.” Riječ mi izlazi iz usta, zvučeći kao da se davim. Pročistim grlo.

“Ja ću – pustiti ću te unutra. Daj mi samo seks – hoću reći sekundu! Daj mi sekundu!” Prekinem poziv. “Kas!” Protresem ga.

Oči mu se otvore, začuđene i širom otvorene. “Št –” “Toby je tu zbog mog sastanka.”

Ubrzano trepće dok u mislima pokušava obraditi informaciju.

Pokušavam ne zagristi činjenicu kako dobro izgleda u ovom trenutku, s raščupanom kosom i slatkom borom zbunjenosti na njegovom čelu.

Nekako mi se čini da Kas ne bi cijenio da ga se zove dostojnim obožavanja.

“Moj socijalni radnik,” kažem mu kako bih ubrzala proces, iako on zna tko je Toby.

“Mislio sam da on dolazi – ” “Obično da.” Prekinem ga. “Ali promijenio je dan i zaboravila sam!

Sranje! Goli smo, a on je vani.”

Kasov pogled skrene prema zatvorenim vratima njegove spavaće sobe, kao da očekuje da Toby čeka s druge strane vrata.

“Vani, na glavnoj kapiji,” razjasnim.

Uspravi se u sjedeći položaj. “Jesi li ga pustila unutra?”

U trenutku sam ometena njegovim golim grudima i mišićima koji mu se šire preko prsnih mišića.

Bože, tako je zgodan.

“Daisy?”

“Mmhmm?”

“Jesi li ga pustila unutra?”

Podignem pogled prema njegovom cerekavom pogledu. “Hm…sranje, ne.” Trepnem. “Telefon ti je vibrirao i kad sam vidjela da je kapija, odgovorila sam. Moram sići dolje i pustiti ga unutra.

“Nema potrebe.” Kas uzme svoj telefon iz moje ruke. Otključa zaslon i napravi nešto. “Kapija je otvorena,” reče mi.

“Pustio si ga unutra? Ali, gola sam!” Skočim s kreveta.

Tihi smijeh provali iz njega. “To vidim.”

Usplahirim se dok mu se pogled sporo kreće po meni, od čega se crvenim.

“Prestani.” Ne mogu zaustaviti osmijeh koji mi se javlja na ustima.

Kasove usne izviju se u seksi osmijeh. “Ništa ja ne radim. Još.”

Ispruži se i prolazi kažiprstom uz moje bedro, od čega drhtim.

Odmaknem mu ruku. “Ponašaj se. Moram se obući. Biti će na ulaznim vratima za manje od pet minuta.”

Pogleda me nezadovoljno, što sam odlučila ignorirati.

201

Počnem trčati okolo, skupljati svoju odjeću i navlačiti svoje donje rublje.

Kas samo sjedi na krevetu, gleda me, s rukama iza glave, kao da nema nikakvih briga na svijetu.

A onda pomislim da i nema. Nije to njegov socijalni radnik koji trenutno hoda niz prilaz prema ulaznim vratima.

Odjeća je na meni, pa trčim u njegovu kupaonicu.

Isuse, kosa mi otkriva seks! Sva je u neredu.

Prođem rukama kroz nju, pokušavajući je zagladiti. Kad zapazim jednu od Kasovih gumica za kosu na umivaoniku, posudim je i pokupim svoju kosu u neurednu punđu.

Uzmem njegovu zubnu pastu, istisnem malo na kažiprst i protrljam po zubima. Nije baš najbolji način za pranje zubi, ali potreba ne bira.

“Mogla si upotrijebiti moju četkicu za zube.” Kas prilazi iza mene, pritišćući svoje, još uvijek golo tijelo, na mene. Ruke mu kliznu oko mog stomaka.

Nagnuvši se naprijed ispljunem u umivaonik, gurajući svoju guzu na njega. Osjetim ga kako je lijep i čvrst iza mene, i moji ženski dijelovi se bude kako bi ga pozdravili.

Smiri se curo. Dolazi moj socijalni radnik.

Uzmem vodicu za ispiranje usta i uzmem gutljaj. Promućkam je po ustima i ispljunem. Konačno mu odgovorim. “Neću koristiti tvoju četkicu za zube.” Otvorim vodu kako bih očistila umivaonik.

“Zašto ne?”

Dok mu susrećem pogled u ogledalu, odgovaram: “Hm, jer je to odvratno.”

“Probala si ova usta” – prstom pokazuje na svoja seksi i nevjerojatno talentirana usta – “i jezik” – isplazi ga od čega zadrhtim – “na i u svojoj pičkici, kušao te je i uzrokovao da svršavaš veći dio noći. Imala si moj kurac u svojim veličanstvenim ustima. Ali bi korištenje moje četkice za zube bilo grozno? Naravno, to ima smisla, draga.” Podigne obrve.

Sveti Isuse.

Gorim. Izgarajući, spremna sam se spustiti na koljena i ponovno ga uzeti u moja usta puna sline.

“Zubna četkica služi za pranje zubi.” Glas mi zastajkuje, pa pročistim grlo.

“Jezici – ” “Ližu,” prišapće. Daje mi vjernu demonstraciju što njegov čarobni jezik može napraviti kad mi njime prođe preko pulsa na vratu, uzrokujući da 202

mi živčani završetci vrište, navlaživši mi gaćice. Potom mu zubi krenu grickati moj vrat.

“Kas,” izgovorim, ali zvuči više kao mrmljanje. “Ne možemo…”

“On može pričekati. Ja ne mogu. Želim te sad.” Jedna ruka mu se omota oko mene, dok mu druga pronalazi moje lice i okreće ga u stranu.

Ljubi me. Sočno, vlažno i duboko.

U trenutku počinjem padati na njega. Tako je prokleto zarazan. Ne mogu ga se zasititi.

Ok, možda Toby može pričekati.

Ruka mu klizne niz moj stomak, do dugmeta na mojim trapericama.

Tada prodoran zvuk zvona na vratima prekine trenutak.

Uzdahne mi na usnama.

Nagnem glavu unatrag. “Odgađamo?”

Promrmlja pristanak. Potom me pusti.

Rukom me pljesne po guzi na izlasku van. S grimasom ga pogledam preko ramena.

Potom se spustim niz stepenice, kako bih otvorila vrata. Otvorim ih.

“Bok. Oprosti. Bila sam gore… čistila…kupaonicu.” Čistila kupaonicu? Zašto nisam rekla da sam čistila kadu ili tuš?

Pretpostavljam da je sreća u nesreći što nisam rekla da sam čistila Kasova usta svojim jezikom.

“Bok, Daisy.” Toby mi se nasmije.

Uzvraćajući mu osmijeh, maknem se u stranu i puštam ga da uđe.

Zatvaram vrata iza nas. Vodim ga prema kuhinji, gdje obično imamo naš sastanak.

“Kava?” upitam.

Toby zauzme svoje uobičajeno mjesto za kuhinjskim stolom. “Molim.”

Započinjem pripremati kavu, pitajući se da li i Kas želi.

Vjerojatno će sići dolje. Ali trenutno se možda tušira.

Mokri Kas. Gol, mokar Kas. I u ovom trenutku misli mi lude zbog golog Kasa, stvari koje smo radili sinoć i svega što mi je radio.

Osjećam kako mi koža počinje gorjeti.

Prestani misliti na seksualne ideje o Kasu, jer Toby će primijetiti da nešto ne štima.

“Pa, kako stoje stvari?” Toby me zapita.

“Odlično!” zacvilim, pa se odlučim brzo promijeniti temu.

“Keksa?” pitam ga.

“Znaš mene” – nasmije se – “Ne mogu reći ne keksima?”

203

Da, kao što ja ne mogu reći ne, vrlo privlačnom Grku na katu. Nije da sam ikad željela reći ne Kasu. Bože, stvari koje taj čovjek može s jezikom.

Kao da sam ga prizvala, pojavljuje se u kuhinji. Bosih nogu, noseći svijetlo plave traperice i sivi džemper s V izrezom, kose mokre od tuširanja. Izgleda zbilja privlačno.

“Dobro jutro Kas.” Toby mu se nasmiješi.

“Jutro.” Duboka boja njegovog glasa širi se kroz mene.

Ovaj čovjek je bio u meni, prije samo sat vremena.

Isuse.

Zgrabim konzervu s keksima i donesem je do stola, pokušavajući izbjeći kontakt očima s Kasom. Poprilično sam sigurna da bih se odala, ako pogledam u njega, i Toby bi saznao da smo se poševili.

“Danas nemaš uniformu?” Toby govori dok stavljam kutiju s keksima na stol.

“Hm, što?” Bacim pogled na svoju odjeću.

Jebački jebeno sranje.

Na sebi imam traperice i top u kojima sam sinoć došla. Uvijek sam u uniformi kad me Toby dođe posjetiti.

O Bože.

“Opušteni petak” provalim.

Opušteni petak? Što pobogu Daisy? Ja sam sluškinja. Da li sluškinje imaju opušteni petak?

“Opušteni petak?” Toby ponovi.

“Svi zaposlenici odvajaju nešto novca kako bi nosili neformalnu odjeću danas, a novac doniramo u dobrotvorne svrhe,” mirno reče Kas. Oči mi se naglo trznu prema njegovim. Vidim smijeh u njima. Brzo vratim pogled na Tobya.

“Zvuči kao odlična ideja. Koja dobrotvorna ustanova?” zapita me Toby.

Usta mi se osuše.

“KDPOPŽ,” Kas odgovori umjesto mene.

“U mom uredu to nikad nismo radili. Predložiti ću to na slijedećem sastanku.” Toby se nasmije izgledajući zadovoljan sobom. Otvara kutiju s keksima i posluži se jednim.

Okrenem se hvatajući Kasove oči koje mi se i dalje smiju, ali također su ispunjene toplinom.

Sranje.

Odmičući pogled, nervozno progutam.

“Kavu?” Pitam Kasa dok se krećem kroz kuhinju idući prema aparatu za kavu.

204

“Naravno,” odgovara, glas mu se topi.

Dohvatim tri šalice za kavu iz ormarića.

“Kako idu stvari kod tebe Kas?” Toby ga zapita.

“Dobro.”

“Posao isto ide dobro?”

“Da. Daisy?”

Prestanem raditi što sam radila i bacim pogled na njega preko svog ramena.

Lice mu je nečitljivo, ali u očima su mu jasna sjećanja od sinoć. Stomak mi se okrene.

“Donesi mi moju kavu u ured.”

Da ga niste poznavali tako dobro kako ga ja poznajem, onda bi propustili sugestivnu krivinu njegovih usana i seksualno značenje u njegovu glasu. Ali ja ga poznajem i znam zašto mi govori da dođem u njegov ured.

Toplina mi oblijeva lice i moje ženske dijelove. “U redu.” Progutam.

Ne gledam ga dok odlazi iz kuhinje, jer sam previše zaposlena pokušavajući kontrolirati svoje pobješnjele hormone.

Zadržavajući nekako pribranost, završavam s pravljenjem kave i nosim ih na stol. Odlažem Tobyevu šalicu ispred njega.

“Samo ću ovo odnijeti Kasu.” Gestom podižem Kasovu šalicu.

Toby podigne pogled s papira ispred njega i nasmije se, te klimne.

Vidjevši svoje bilješke raširene ispred njega, podsjetim se zašto sam ovdje.

Nisam ovdje jer sam Kasova djevojka. Pa, nisam zapravo njegova djevojka.

Pogledaj me, trčim pred rudo. Imali smo jedan propali spoj i ševili se.

Ali, u konačnici, ja sam njegova zaposlenica i ja sam tu jer moj uvjetni otpust tako zahtjeva.

Uzbuđenje mi opadne, krenem prema Kasovom uredu s kavom u ruci.

Dolazeći do njegovih zatvorenih uredskih vrata, pokucam.

Nisam bila u njegovom uredu od kad mi je zabranio ulaz, što je također bilo kada smo se prvi put poljubili.

Bože, čini se kao da je to bilo prije sto godina.

Sjećanje na taj poljubac prođe kroz mene, uzbuđujući me kao i zvuk njegovog dubokog glasa kad mi kaže da uđem. Otvaram vrata prije nego ih zatvorim iza sebe.

Kas sjedi na svojoj stolici iza radnog stola.

205

“Vaša kava, gospodine.” Nasmiješim se dok prilazim njegovom stolu i odložim ispred njega šalicu iz koje se puši. “Da li je to sve? Ili još nešto trebate od mene?”

Glas mi zvuči zavodljivo, iako to nisam namjeravala. Ili možda jesam.

“Ima još nešto što trebam.” Podigne se na noge i obilazi oko stola krećući se prema meni.

Toplina mi se širi stomakom dok mi prilazi.

Skupljajući svoju ruku oko mog potiljka privlači me za poljubac. Jezik mu prelazi preko mog i pjevuši prekrasan zvuk u moja usta, što mi šalje drhtaje ravno dolje sve do mojih prstiju.

Ima okus na metvicu i njegovo nešto zavodljivo.

Kasovi poljupci uvijek mi unezvjere tijelo, ali biti ovdje, s njim, znajući da je Toby tamo dolje niz hodnik u kuhinji, izaziva da se osjećam nevaljalo i opasno, što me pali još više.

Bože, želim ga odmah sad.

Izgleda da ova djevojka voli opasne muškarce.

Ruka mi prelazi preko njegovih širokih prsa, osjećajući čvrste obline.

Krećući se prema njegovim leđima, zakačim se za njega.

Slobodnu ruku savije mi oko leđa, privlačeći me bliže njemu. Okreće se tako da je naslonjen na stol, a ja sam prislonjena na njegovu ukusnu vrelost.

Poljupci mu prelaze s mojih usta na vilicu, sve dok nisu na mom uhu.

“One sekunde kad Toby ode, želim da odeš ravno gore, skini odjeću i čekaj me na mom krevetu.”

Sveta… ekstazo.

“Da li je to naređenje?” glas mi je promukao od uzbuđenja. Ali, iskreno, tko ne bi bio uzbuđen kada čuje takvo što?

Poljubi mi vilicu i zubi mu pređu preko moje kože, od čega zadrhtim.

“Da li želiš da bude?”

Dovraga, da. Nagnem glavu unatrag i zurim u njegove oči zamagljene požudom. “Jedino ako rezultira mojim svršavanjem.”

“Nekoliko puta,” obeća.

“Tada, da, molim.”

Zareži. Zbilja zareži, a potom me ljubi ponovno, proždirući mi usta i jebački mi je napeto.

Prekinem poljubac. “Moram ići.”

Pokušam se odmaknuti korak unatrag, ali Kas me drži u mjestu. “Što prije završim s Tobyem, prije ću biti gore na katu, čekajući te na tvom krevetu – gola.” Zadnju riječ prišapćem.

206

Ruka mu klizne s mog vrata i uhvati me za bradu. Čvrsto pritisne svoje usne ma moje, lagano mi sišući gornju usnu. “Izluđuješ me,” mrmlja.

Shvaćam to kao dobru stvar, jer omotava ruke oko mene držeći me čvrsto.

Volim kad me grli.

Propnem se na prste i naslonim bradu na njegovo rame, a nešto jako tvrdo me ubode u stomak. Zakikoćem se... “Što je?” Njegovo pitanje zatutnji.

Prislonim stomak na njegovu erekciju i on se nasmije duboko i tiho.

“Ako ti pomaže i moje gaćice su kompletno navlažene.”

Zastenje. “Oprosti.” Utisnem poljubac na njegovu kožu u podnožju vrata.

Dok podižem glavu, uočim nešto. “Hej, gdje su nestala vrata?”

Osjetim kako se Kasovo tijelo ispod mene u trenutku ukoči, mijenjajući cjelokupno njegovo ponašanje. Toplina je nestala i osjećam kako iz njega isijava hladnoća, koju ne mogu objasniti.

Zbog te hladnoće se odmaknem od njega.

Kad ga pogledam u lice, ono je prazno.

“Koja vrata?” glas mu je prazan kao i njegov izraz lica.

“Vrata, koja su bila tu.” Pokažem prstom preko njegovog ramena, gdje su nekad bila vrata, ali sada je tu, od poda do stropa, polica ispunjena knjigama.

Hvatajući se prstima za rub svog stola, reče: “Tu, nikad nisu bila vrata.”

“Uh…” nesigurno se nasmijem. “Da li me zezaš trenutno?”

“Draga, ne. Ne šalim se. Iskreno, nisam siguran o čemu govoriš.” Češem se po glavi. “Vrata.” Opet pokažem prstom. “Bila su točno tamo gdje je sad polica s knjigama. Svađali smo se zbog tih vrata. Pa, na neki način. Ušla sam u ured ostaviti ti kavu i mafine, a ti si izašao kroz ta vrata.”

Ponovno pokažem. “Ponovno si me razapeo zbog ulaska u tvoj ured.

Pitala sam trebam li čistiti tu sobu. Ponovno si mi odgrizao glavu, govoreći mi, ne. To je također bilo kad smo se prvi put poljubili.”

Gleda me izrazom lica kao da misli da sam skrenula s uma.

Jesam li?

Ne, tamo su definitivno bila vrata.

“Ne znam što bih ti rekao draga, ali tamo nikad nisu bila vrata.

Oduvijek je tu bila polica s knjigama.”

“Ja…” zbunjeno se počešem po glavi.

Ispruži se, privlačeći me natrag k sebi i nježno očeše usnama preko mojih. “Možda si pomiješala s nečim drugim. Knjižnica možda.”

Ne. 207

Želim ga uvjeriti da nisam pomiješala s knjižnicom. Jasno se sjećam tog dana, jer taj dan me je poljubio.

Dobro, sranje prije i poslije nije bilo najbolje, ali to je bilo kad me je prvi put poljubio i uvijek ću se toga sjećati.

Možda nisam najpametnija u prostoriji, ali imam odlično pamćenje.

Sjećam se detalja. Obično zato jer ih volim prenijeti Cecei. Ali kako god.

Posebno se sjećam rasprave koju smo imali Kas i ja, njegove reakcije na moje pitanje o sobi iza tih vrata, kako mi zabranjuje ulazak u svoj ured i sjećanja njega kako zaključava vrata ključem.

Tamo su bila prokleta vrata, ne jebena polica s knjigama.

Ali ne želim se raspravljati s njim jer mi instinkt kaže kako će nastaviti lagati, a mene Toby čeka u kuhinji.

“Da, vjerojatno si u pravu.” Prislonim mu ruku na prsa, prije nego se odmaknem. “Moram ići. Toby me čeka.”

Pogled mu je ostao uperen u mene, pokušavam ga pročitati, ali kao i obično, ništa nisam našla.

Mrzim to što nikad ne mogu pročitati što mu se događa u glavi. Tako lako može obuzdavati svoje osobine i u svom pogledu sakriti bilo što.

Pa, može kriti što god želi. Ali zasigurno znam da mi je sad besramno lagao i to mi se nimalo ne sviđa.

Pogađa me shvaćanje da mi je Kas upravo lagao i želudac mi potone.

“Hej, jesi dobro?” nasmije se. Blistavim osmjehom, ali nešto u njemu ne paše.

Ništa u ovom trenutku ne paše.

Oh, kako su se stvari brzo promijenile. Trenutak prije sam bila sretna, a sad pokušavam shvatiti zašto mi muškarac za kojim sam luda, laže – o vratima, o svemu.

“Naravno.” Odglumim osmijeh. “Vidimo se gore, za sat.” Okrenem se na prstima i poskakujući izađem iz njegovog ureda, kako ne bi znao da sa mnom nije sve u redu.

U trenutku kada iza sebe zatvorim vrata njegovog ureda, osmjeh nestane s mog lica i onaj osjećaj grča u želudcu vrati se svom snagom.

Kas mi je lagao.

Ne mogu vjerovati.

Bestidno mi je lagao i pravio se kao da mi nisu sve daske na broju, a ja želim znati zašto.

Već sam jednom pala na lažljivca. To nije ispalo baš tako dobro za mene.

Jednom prevari Daisy, glupa Daisy. Prevari Daisy dva puta…da, ništa se neće desiti.

208

Neću biti toliko glupa i dozvoliti da se to opet dogodi.

Stoga ću saznati što točno Kas krije od mene, jer nikad više neću biti ničija budala.

209

Jebati se s Kasom nakon spoznaje da m je lagao, jednostavno nije bila opcija.

Stoga sam i sama malo lagala i rekla mu da sam dobila mjesečnicu.

Ništa brže ne ohladi muškarca od seksa, nego čuti da je ‘tetka Flo' došla u posjetu.

Nije idealno, ali frajer mi je upravo lagao i bila sam bijesna. Dobro je to podnio. Nije bio nimalo sumnjičav. Samo me je poljubio – zapravo vrlo slatko – i onda nestao natrag u svoj ured.

Provela sam dobrih pet minuta razgledavajući vrata njegovog ureda, prije nego sam se uhvatila svog posla.

Toliko sam time bila zatečena, da čak nisam ni nazvala Cece i rekla joj da smo Kas i ja zaista spavali skupa.

Ali mislim da je to ono što me najviše pogodilo. Prošlu noć sam mu se dala cijela i mislila sam da je i on meni jednako uzvratio.

Koliko sam bila u krivu?

Provela sam noć na njegovim rukama, a već slijedeće jutro gledao me je pravo u oči i lagao mi.

Mogla sam mu se suprotstaviti zbog laži, ali sam znala da bi bilo uzalud. Ne bi mi lagao i pokušao prikazati kao da mi nisu sve daske na broju, da je ikada planirao reći mi istinu.

Jednostavno ne razumijem. Zašto lagati o postojanju vrata – vrata za koja znam da su bila tamo?

To me je samo napravilo znatiželjnom, što nužno nije dobra stvar. Sada želim znati što je iza tih vrata – police s knjigama, kako je sad. Znatiželja mi gori i saznati ću.

Tamo možda nema ništa i moje istraživanje neće donijeti ploda. Ali lagao je o tome iz nekog razloga, a ja želim znati taj razlog.

Goreći od frustriranosti i nemira, sagnem se i svežem pertle na tenisicama prije nego izađem iz svog stana. Idem na svoje jutarnje trčanje prije posla. Moram razbistriti misli, a trčanje je jednini način na koji to mogu napraviti.

Trčim niz stube svoje zgrade i izlazim kroz glavni ulaz. Hladan jutarnji zrak udara mi u lice, štipajući mi obraze.

Puštajući da se vrata iza mene zatvore, stojim tu na trenutak. S rukama na bokovima, uperim glavu prema nebu promatrajući pomicanje oblaka, dok nekoliko puta duboko udišem svježi zrak.

210

Smireni udisaji i izdisaji.

Vidiš? Već se počinjem osjećati bolje.

“Daisy.”

Na zvuk tog glasa tijelo mi se ukoči. Poznajem taj glas. Jako dobro poznajem.

I tu moje dobro raspoloženje nestane.

Dok mi srce udara, spustim glavu i oči mi se susretnu s jednom osobom, koju nisam željela ikad više vidjeti. “Jason.”

Stoji udaljen nekoliko metara i drago mi je što mogu reći da izgleda očajno. Oči su mu krvave, okružene tamnim podočnjacima. Njegova tamna kosa izgleda kao da nije oprana od kad sam ga zadnji put vidjela, a njegova odjeća je zgužvana. Izgleda neuredno. “Što radiš tu?” nisam iznenađena razinom bijesa u svom glasu.

“Daisy.” Priđe mi korak.

Sve u meni vrišti da se odmaknem, ali mržnja i ponos mi drže noge čvrsto na mjestu.

Između nas puše povjetarac i osjetim jak miris alkohola.

“Jesi li upravo sad pijan?” progunđam.

Ispusti tihi smijeh. Zvuči jadno. Neiznenađujuće, ne mogu naći ni trunku simpatije za njega.

“Ako stalno piješ, da li se to smatra da si pijan ili je to samo tvoje normalno stanje?”

“Nisam raspoložena za igrice Jasone. Što jebeno radiš tu?”

“Ovo je prvi put, ikad, da sam te čuo da psuješ.”

“Da, pa, zatvor hoće promijeniti djevojku. Sad. Što. Hoćeš?” dlanovi su mi skupljeni u šake na bokovima.

“Upravo sam…” nježno odmahne glavom. “Upravo sam čuo da si izašla i trebao sam te vidjeti. Trebao vidjeti da si u redu.”

Ošamarim ga. Jako.

Zvuk zazvoni kroz tišinu koja nas okružuje. I ruka me peče kao vrag.

Ovo je prvi put da sam ikad ikog udarila.

Ne osjećam se bolje zbog toga.

Adrenalin mi je skočio, tijelo mi se trese i prsa mi se uzdižu od teškog disanja, kao da sam upravo istrčala maraton. Želim plakati. I vrištati.

Ozbiljno, nesreća nikad ne dolazi sama. Zaljubila sam se u Kasa i lagao mi je. A već slijedeće jutro, lažljivi gad od mog bivšeg dečka, pojavi mi se na kućnom pragu.

Imam najgoru sreću od svih ikada.

211

Nefokusirani pogled vrati se na mene. “Zaslužio sam to.” Riječi su mu nježne.

“Zaslužuješ više,” ispljunem.

Lagano klimne svojom glavom, nefokusirano me gledajući.

Sve u meni počinje me boljeti od loših sjećanja do kojih me doveo, sve što sam morala izdržati i sve što sam izgubila zbog njega.

“Zašto Jasone?” Nisam ni shvatila da plačem, dok mi suza nije kapnula niz bradu. Obrišem je poleđinom ruke. “Sve sam izgubila. Izgubila sam Jessea, najvažniju osobu u mom životu i smješten je u dom za nezbrinutu djecu! Jebeni dom za nezbrinutu djecu!” Glas mi se podiže sa svakom bijesnom riječi koju izgovaram. “I sada ga čak ne mogu dobiti natrag.

Viđam ga vikendom dok ne dokažem socijalnoj službi da sam u stanju brinuti se o njemu. I to je sve zbog tebe!”

Gurnem mu ruke na prsa i zatetura korak unatrag.

“Smjestio si mi! Otišla sam u zatvor zbog tebe! A znam da je zbog tebe, jer nitko drugi to nije mogao biti. To potvrđuje i to što te sada vidim tu! I još imaš jebene smjelosti doći tu, jer si ti trebao znati da li sam ja u redu?

Pa, ne, nisam u redu!” zadnji dio urlam. I nije me briga ako probudim cijelu prokletu zgradu. Zaslužila sam pravo urlati. Oči mu nervozno lutaju okolo.

I to me podsjeti kako je Cece samo nekoliko katova više i mogla je čuti.

Ne želim ju uvlačiti u ovo. Ako sazna da je Jason bio ovdje… nek' mu Bog pomogne.

I ne želim da Cece ode u zatvor zbog ubojstva.

Gledajući u pločnik, udahnem nekoliko smirujućih udaha, otvarajući i zatvarajući šake.

Pogledam gore i gledam u njegovo bijedno lice.

Ne prepoznajem Jasona kojeg sam poznavala.

Bože, bilo mi je stalo do ovog čovjeka... vjerovala sam mu. I, upravo sada, ne vidim ni jedan jedini razlog zašto je to ikada bilo tako.

“Nisam trebao doći,” prišapće. “To je bila pogreška.”

“Ne seri, Sherlock,” odsiječem. “Žao mi je,” mrmlja dok se počinje povlačiti.

“Da, i meni je žao što sam te ikad upoznala.”

Zastane, podižući svoje oči ispunjene krivicom prema meni. “I meni je žao što si me upoznala Daisy. Ti si bila najbolja stvar koja mi se ikad dogodila – ” “Pa, zašto?” udarim se rukom u prsa. “Jasone, uništio si mi život. Bila sam u zatvoru zbog tebe.” “Žao mi je – ” 212

“Stalno to ponavljaš, ali nije ti žao. Da ti je žao, rekao bi mi istinu.

Priznao bi da si mi namjestio. Rekao bi mi tko je još bio umješan.”

“Ja… Isuse...” provlači ruku kroz svoju kosu, hvatajući se za pramenove. “Nisam imao izbora, u redu? Nikad te nisam htio povrijediti.”

Nije imao izbora?

“Kako to misliš, da nisi imao izbora?”

Okrene pogled od mene. “Ništa. Zaboravi da sam išta rekao.”

“Ne.” Priđem mu korak bliže. “Tko?” Ne odgovara ništa, pa sam odlučila gurati još malo dalje. “Je li to bio… Damien?”

Znam da sam pogodila u srži, jer njegov progonjen i uplašen pogled sijevne u mene.

Bijes mi teče kroz vene.

Oduvijek sam znala da su bila njih dvojica i sada kad vidim potvrdu na Jasonovom licu…poželim ga udariti opet, opet i opet. A onda odvući njegovu pijanu, patetičnu guzicu u policijsku postaju i natjerati ga da im kaže istinu.

“U pravu sam, zar ne?” Gnjev me tjera naprijed, prilazim još jedan korak bliže. “To je bio Damien. Natjerao te da uzmeš taj ključ iz moje torbe dok sam spavala i dao si mu ga. On je opljačkao draguljarnicu i vratio ti ključ natrag. Stavio si ga nazad u moju torbu i podmetnuo nakit u moj apartman, tako da ga policija nađe. Bože, u pravu sam, zar ne?

Jednostavno priznaj Jasone. Barem jednom u svom jadnom, malom životu, reci istinu!”

Znam da sam pritiskala predaleko i prejako kad sam vidjela bijes u njegovim očima. Izraz koji mu preleti preko lica zaustavi mi srce.

Jason nije građen kao Kas. On je zapravo puno mršaviji nego je bio dok smo bili skupa, ali i dalje je vraški puno viši nego ja.

I sada brzo preračunavam udaljenost da znam da li se stignem vratiti u zgradu prije nego me uhvati.

Pijan je. Možda i uspijem.

Kao da mi je pročitao misli jer me je uhvatio za rame, stišćući me čvrsto dok mu se prsti zabijaju u moju kožu.

Nikad nije bio nasilan prema meni dok smo bili skupa, ali sad nisam tako sigurna da se to ovaj put neće promijeniti.

Uđe u moj osobni prostor, toliko blizu da u njegovu dahu mogu namirisati smrad količine alkohola kojeg je popio.

“Pusti me,” zagrakćem stisnutih zubi.

Ali me ne pušta. Pokušavam osloboditi ruku, ali ne uspijevam. Kao da me sada ni ne osjeća.

213

“Pobogu, volio sam te, Daisy. Tako puno. Bila si tako dobra. Tako čista.

Predobra za ovakve kao ja, ali svejedno sam te želio. I način na koji si me gledala…”

“Volio?” Gorko se nasmijem. “Ne znaš ti značenje te riječi. I iskreno, radije bih da sam te mrzila, jer vidi što mi je tvoja takozvana ljubav donijela – šest puta osam prostoriju u zatvorskom bloku.”

U očima mu proleti krivnja. Makne svoj pogled s mene. “Učinio sam najbolje što sam mogao za tebe.”

Ispustim još jedan grleni smijeh. “Jebi se Jasone. Napravio si najbolje za sebe.” Prelazim pogledom gore dolje po njemu. “Bože, kako si patetičan. Pijana, patetična isprika za muškarca.”

Znala sam da nisam trebala nastaviti pritiskati ga, ali nisam se mogla zaustaviti.

“Ti i tvoj gad od brata ukrali ste mi slobodu!” Grizem.

“Namjestili ste mi tu pljačku i samo odšetali nevini. I došao si tu, zbog čega? Reći da ti je žao? Pa, jebi se. Da ti je žao kao što govoriš da je, otišao bi u policijsku postaju i rekao im istinu. Otiđi odmah u policiju i reci im da ste to bili ti i Damien. Da ste mi obojica smjestili. Da ste vi opljačkali radnju.”

Oči mu gore od opasnosti u njima, a stisak na mojoj ruci se povećava, od čega zacvilim od boli.

Nagne mi se u lice. “Ne znam o čemu govoriš, Daisy.” Glas mu je tih, smiren i ravnomjeran. “Moj brat i ja nismo imali ništa s onim što se dogodilo te noći. Znam samo ono što svi drugi znaju – da si ti obavila pljačku. Tvoja kartica za ulaz je upotrijebljena za ulazak u radnju. Ti si bila ta, koja je imala komad ukradenog nakita pronađenog u tvom stanu.”

Pronalazim snagu i odgurnem ga od sebe okrećući mu leđa. “Jebi se!”

Kipim. “Jebeno te mrzim, gade!”

“Trebaš me mrziti,” reče smireno. “I također, bi se trebala bojati. Zbog straha ljudi šute, a ti bi trebala šutjeti, Daisy.”

Obgrlim se rukama.

“Da li je to prijetnja?” nekako ostajem smirena. Sam Bog zna kako, jer u meni kuha.

“Ne,” odgovori tiho, polako tresući glavom kao da mu je misao neuvjerljiva.

“Volim te Daisy. Nikad te ne bih povrijedio. Ovako te pokušavam držati na sigurnom.”

“Sigurnom od koga? Damiena?”

214

Jason izdrži moj pogled dugačak trenutak, prije nego skloni svoj. “Pazi se, Daisy. I sjeti se, tišina je zlato.” Gurne svoje ruke u džepove, okrene se na peti i ode.

215

Ipak sam otišla na svoje trčanje nakon što je Jason otišao. Trebalo mi je dobrih pet minuta da smirim svoje ubrzano srce i uzdrhtale udove, prije nego sam bila dovoljno smirena da se pokrenem. Ali trebalo mi je trčanje.

Trebala sam isprazniti glavu od svega što se dogodilo.

Kad je moje trčanje završilo i kad sam bila istuširana i spremna za posao, sjela sam za kuhinjski stol nasuprot Cece i doručkovala. Nisam joj rekla o Jasonovoj posjeti, niti da sam spavala s Kasom, ni da mi je poslije toga lagao.

Sjedila sam tamo s tim na vrhu jezika, ali nešto me je spriječilo da joj kažem.

Možda, jer sam znala da se brine zbog mene, a ne želim da se zabrine više nego što već jeste.

Jasonov posjet me je uzrujao. Osobito upozorenje, koje mi je dao.

I iskreno, ništa se nije promijenilo. Nije izravno priznao da su on i Damien ti koji su mi smjestili. Stoga, nije da ću odvezati svoja usta policiji, jer nemam ništa konkretno im dati.

I još me muči Kas i njegovo lažljivo ponašanje. I sad, više nego ikad, želim znati istinu.

Možda je Jasonov posjet povećao moju potrebu da znam. Gledajući razlog zbog kojeg mi se život okrenuo i promijenio zauvijek, imam potrebu biti sigurnija nego ikad da ne činim grešku time što sam s Kasom.

I neću da mi ništa ugrozi dobivanje Jessea natrag.

I zbog toga se zateknem u Kasovom uredu.

On je s Cooperom u stajama. Nešto nije u redu s jednim od konja.

Pozvan je veterinar.

I ja njuškam.

Nije baš moje najbolje izdanje, ali šta je tu je.

Imam opremu za čišćenje sa sobom i ja, tehnički, čistim njegov ured.

Samo imam radoznao pogled okolo, dok to radim.

Posebno oko police za knjige. Čistim prašinu s nje, dok tražim nešto što nije uobičajeno.

Znam da nalikujem na nešto iz loših detektivskih filmova, ali ovo je moj prvi rodeo.

Za sad, nisam našla puno. Tu su samo redovi i redovi knjiga i prašine.

Ništa uzbudljivo.

216

Iskreno, nisam ni znala da Kas čita. Nikad ga nisam vidjela da je uzeo knjigu.

Dižući se na vrhove nožnih prstiju, prolazim čistačem prašine po najvišim policama, oči mi prelaze preko njih, tražeći bilo što. Bilo koju naznaku da su tu iza vrata.

Ali ništa, samo drveni panel iza knjiga.

Zanima me, da li postoji neka knjiga koju povučeš i polica s knjigama se magično otvori.

Ok, gledala sam previše filmova. Ali nisam zaista sigurna što tražim ovdje.

Oh, sjećam se da sam gledala jedan film u kojem su doslovno gurnuli policu s knjigama da se otvori i iza nje su bila vrata koja vode u tajnu sobu.

Ali, da li bi Kas zbilja imao tajnu sobu? Malo se čini nategnutim, čak i meni.

Mogao je jednostavno zapečatiti vrata iz bilo kojeg razloga i napraviti policu za knjige ispred njih.

I da mi je samo tako rekao, tada ne bih bila ovdje, njuškala upravo sad.

Lagao je s razlogom. A ja želim znati, zašto.

Misleći da čujem buku, bacim pogled iza sebe na polu-otvorena vrata.

Pauzirajući, zadržim dah.

Vrata sam ostavila otvorenima da ne bi izgledalo sumnjivo ako se Kas vrati, a ja sam ovdje dok su vrata zatvorena.

Pričekam još par sekundi, ali nema ničega. Ničega osim tišine.

Gledajući natrag na police, uzdahnem od frustracije. Tamo, iza, mora biti nečega. Nešto što skriva.

Odložim čistač prašine na njegov stol. Okrećući se prema polici za knjige, prolazim rukom preko polica. Zaustavljajući se na kraju jedne, lagano pritisnem ruku na nju, gledajući da li se išta pokreće.

Ali se ne pomjera.

Prebacim se na slijedeću i napravim isto. I dobijem isti rezultat.

Frustracija mi izbrazda čelo.

Jesam li ja ovdje luda?

Ne, nešto ima iza. Nešto, što ne želi da vidim. Jednostavno to znam u dubini sebe.

I ostale su samo još dvije hrpe za provjeriti.

Prelazim na slijedeću policu, a srce mi ubrza od straha da će me uhvatiti. Udahnuvši duboko, pritisnem dlanove na kraj svake hrpe i lagano poguram.

Svetog mu sranja! Pomakla se.

Samo malo, ali definitivno se pomakla malo u lijevo.

217

Srce mi tuče kao u sportskog konja i bilo mi počinje bubnjati u ušima.

Nervozno progutam, dok rukama pritišćem lijevu stranu police.

Ok, tu se ne događa ništa.

Gurnem jako.

I čuje se klik. Zatim, otvori se.

Sveto mu jebeno sranje kroz gusto granje! Bila sam u pravu!

Brzo pogledam preko ramena, provjeravajući da li sam još uvijek sama.

Zatim, drhtavih ruku, skupim prste oko ruba, sad otključane police i lagano je otvorim.

I tu su.

Vrata.

Vrata.

Jebena vrata.

Jebeno sam znala!

Lažljivi gad, Kaseronja.

Stisnem zube od bijesa i razmišljanja.

Prsti me svrbe dok zurim u vrata.

Trebam li ih otvoriti?

Da. Ne. Da. Došla sam do ovdje. Isto tako, mogu ići još dalje.

Savijajući prste, dah mi je isprekidan, ispružim i savijem ruku oko brave na vratima.

Okrenem je i… zaključana je.

Smola.

Još jednom pokušam okrenuti, misleći da će to čarobno otvoriti vrata, ali ih ne otvara jer su očito zaključana.

Ja sam takav idiot.

Savijajući se u struku, gledam u kvaku. Potreban je ključ za otključati je. Jedan od onih Yale ključeva koji idu u sredinu ručke.

Zatvarajući oči, u mislima se pokušavam sjetiti da li sam igdje vidjela Yale ključ, ali ne mogu se sjetiti ničega.

Uzdahnuvši otvorim oči. Jedino se sjećam da je Kas zaključavao vrata ključem i stavio ga u svoj džep. Mora ga držati negdje.

Ali gdje?

Oči mi prelaze preko njegovog stola.

Pitam se da li…

Stražnja vrata se otvore i treskom brzo zatvore, a srce mi umalo iskoči iz grudi.

218

Sranje!

Brzo gurnem policu za knjige na njezino mjesto, čuvši klik, znala sam da se zaključala. Potom poletim prema Kasovom stolu i uzmem čistač prašine. Počnem prelaziti preko njegovog stola i računala, kao da ga čistim cijelo vrijeme Ovo je tako očito. Ja sam očita. Jednostavno bih mogla imati natpis na čelu, njuškaloJa samo čistim prašinu s njegovog računala, ali sam sva znojna i dišem kao da sam upravo istrčala maraton.

Moram se smiriti.

Odlažući čistač prašine, uzmem sredstvo za poliranje namještaja i krpu. Pošpricam po njegovom stolu i počnem trljati po njemu dok se pokušavam smiriti, uzimati polagane duboke udisaje.

“Bok.” Podignem pogled kako bih vidjela da Kas stoji na vratima.

Lažov. “Ćao.” Lagano mu se nasmijem, prestajući raditi ono što sam radila.

Oči mu prelaze preko sobe, kao da ju provjerava.

Tražiš nešto Kaseronja? Ili sam ja bila zabrinuta?

Gad. “Je li ovo u redu?” pokažem na krpu u svojoj ruci. “Mislila sam ti očistiti ured dok si vani. Nisam mislila da je još uvijek zabranjen, ali ako” “Naravno da je u redu.” Oči mu se toplo smiju prema meni.

Gledam u njega i ne vidim ništa u njegovom izrazu lica – nije da inače mogu reći o čemu razmišlja. Tako je zatvoren.

Ali njegovo toplo ponašanje mi govori da ništa ne sumnja.

Možda jednostavno misli da nisam dovoljno pametna da ne vidim kroz njegove laži.

Drkadžija.

Znajući da podcjenjuje koliko sam pametna zapravo boli. I čak me još više razljuti.

“Ne mogu vjerovati da sam ti rekao da ne ulaziš tu. Bio sam takav seronja.” Prilazi mi sporim koracima.

Odložim krpu dolje i okrenem se kako bih došla do njega. Omota ruke oko moga struka.

Sakrijem svoju ljutnju i pokušavam se ponašati normalno.

Neću ga izvesti na sud zbog ovoga, dok ne saznam što je iza vrata.

Jednom kad saznam, izmlatiti ću mu dupe jer mi je lagao. Naravno, ovisno o tome što nađem.

219

“Pa, neću ti proturječiti. Bio si seronja.”

Nasmije mi se i ostavi topao osjećaj u prsima.

On je lažljivac, Daisy. Veliki, debeli lažljivac. Tamo su vrata, iza police s knjigama, koja to dokazuju.

“Obećavam da neću više biti seronja prema tebi.” Nagne se prema dolje i pređe usnama preko mojih. “Jedino ću koristiti svoj kurac u svrhe zadovoljstva kada je riječ o tebi.”

Vagina mi obrati pozornost.

Smiri se curo. Imamo varalicu pored sebe.

“Kako je konj?” zapitam. Promuklo i hrapavo mi riječi izlaze. Možda sam ljuta na Kasa, ali moje tijelo ga jako voli, i očito, samo je potrebno spomenuti njegov kurac kako bi me poslao u Seksograd.

“Ima laminitis . Cooper je uočio na vrijeme, što je dobro. Veterinar mu je propisao protuupalne lijekove. Zato sam se i vratio – da uzmem novčanik. Idem u veterinarski ured pokupiti recept. Cooper će ostati s konjem. Želiš li ići sa mnom?”

“Kod veterinara?” usne mi se namršte. “Ali, radim.”

“A ja sam šef i on želi da njegova djevojka ide s njim.” Uhvati moj konjski rep i lagano ga povuče.

Njegova djevojka.

Sranje. To bi me u potpunosti rastopilo, prije nego sladoled u toploj vodi, da mi je to rekao prije laganja.

U redu, iskreno, malo sam se rastopila. Ali sam i dalje ljuta.

Zapravo vrlo ljuta.

Teško je ne željeti ga, ili biti topla prema njemu, osobito kad sam u njegovim rukama i on je sav ljubazan i sladak.

Tada, odjednom mi sine.

Mogla bih ga izgubiti. Možda ću ga morati napustiti. Jer, što god krije iza tih vrata od mene, može izazvati promjenu igre.

Da li zbilja želim izgubiti Kasa?

Ne. Ali isto tako ne želim biti slijepa budala.

Moram znati istinu, a jedini način da saznam je na svoju ruku.

To radim kako bih zaštitila sebe. I Jessea.

Jednom sam ga već iznevjerila zbog muškarca. To se neće ponoviti.

“Pa onda, pretpostavljam da šef dobije što želi.”

“Dobra cura,” mrmlja.

Ponovno me ljubi. Počinje mi sisati donju usnu, dok mu ruka pronalazi moju guzicu i tijelo mi se vraća u život. Ruke mi pronađu svoj put oko njegovog vrata i uzvraćam mu poljubac, sišući mu jezik. Reži mi u usta.

220

Uvučem prste u njegovu kosu na potiljku. Privuče me čvršće uz svoje tijelo. I poljubac u sekundi ide od slatkog do vrućeg.

Mozak mi šalje ubrzane znakove upozorenja, ali moje tijelo ih totalno ignorira.

“Bože, želim te.” Diše teško. “Ostani sa mnom noćas. Nedostajala si mi sinoć u mom krevetu.”

Od njegovih riječi srce mi preskoči.

Nedostajala sam mu.

“Ali… imam mjesečnicu, sjećaš se?” iznenadim sama sebe brzinom kojom sam se sjetila laži. A isto tako nisam mogla reći da sam imala mjesečnicu jedan dan i da je završila.

“Draga… mogao bih te jebati upravo sad – uvijek te želim ševiti – ali, ne želim te zato u svom krevetu.” Poljubac. “Želim spavati s tobom. Držati te. Buditi se s tobom.”

Oh, Bože.

Umirem ovdje. Tako je prokleto sladak. To me zbunjuje. On me zbunjuje. Zašto si mi morao lagati? Želim vrištati na njega.

Naravno da to ne kažem. Želi da ostanem večeras, a to znači da ću biti tu dok spava.

To je bila rijetka prilika koju ću dobiti da budem u Kasovom uredu bez njega unutra. Ne znam kada ću opet dobiti takvu šansu.

Ali, ako sam tu i on je čvrsto zaspao… to će mi dati mnoštvo vremena tražiti okolo, za recimo, ključ koji će otvoriti vrata skrivena iza police za knjige. Bože, kada sam postala toliko podmukla?

Vjerojatno kada sam se zatekla da služim osamnaest mjeseci, za zločin koji nisam počinila.

Smiješeći mu se, zagrizem usnu. “Pa, kad to kažeš na takav način, kako te djevojka može odbiti?”

Osmijeh mu je velik i zažari mu pogled. “Onda, ostati ćeš večeras?”

Izgleda tako sretno i dječački u ovom trenutku. Osjećam ubod krivice.

Prestani. Nemam zbog čega osjećati krivicu. To je on napravio. Ne ja.

Da je bio iskren prema meni od početka, onda se ne bi nalazili tu gdje jesmo upravo sad. Ne bih se spremala šuljati okolo u kući svog muškarca u gluho doba noći, tražeći tajni ključ kojim ću otključati tajna vrata.

Propinjući se na prstima, pritisnem usne uz njegove, skrivajući svoju vlastitu prevaru i prišapćem, “Da.”

221

Bacim pogled na Kasa, koji spava pored mene.

Srce mi udara. Usta su mi suha. Disanje mi je ubrzano.

Zbilja ću napraviti to. Zbija ću ustati iz njegovog kreveta i išuljati se dolje, kako bih saznala što je zapravo iza tih vrata.

Dlanovi mi se znoje.

Pritisnem ih na krevet pokušavajući ih osušiti o plahte.

Potom se on pomakne i umalo se userem u gaće.

Okrenuvši se u snu, okrene se na stranu tako da mi je okrenut leđima.

Svetog mu sranja!

Svetog mu jebenog sranja!

Pritisnem svoju drhtavu ruku na prsa, pokušavajući tako usporiti kucanje srca. Kuca tako jako i glasno da se bojim da bi ga mogla probuditi.

Ne mogu ga sad probuditi. Ne sad, kad sam provela zadnjih par minuta oslobađajući se iz njegovih ruku.

Nije mu trebalo dugo da zaspi nakon što smo završili s maženjem.

Da, mazili smo se.

Napravio mi je večeru. Zaista je kuhao za mene. Dečko to nije nikad radio. Upalio je svijeće i sve ostalo. Bilo je stvarno romantično. Potom smo se skupili na kauču s čašama vina i gledali zajedno TV. Pa, gledanje TV-a nije trajalo dugo, jer smo se počeli maziti kao tinejdžeri.

Kas je predložio da idemo u krevet. Složila sam se.

I tamo smo nastavili svoju seansu maženja. Očito je da se nismo seksali, jer bih ja trebala imati mjesečnicu. Ali Bože, htjela sam. Željela sam ga tako jako. I sad ga želim.

Nakon što smo završili s maženjem, omotao me je svojim rukama i držao me kao da me nikad nije želio pustiti.

A nisam željela da to napravi.

Ali, moram.

Moram znati istinu.

Uzimajući tih, plitak udah, siđem s kreveta dok moja gola stopala dodiruju debeli tepih.

Bacim nervozan pogled prema Kasu. Zadržavajući dah, gledam siluetu njegovih jakih leđa. Disanje mu je duboko i ujednačeno. Čvrsto spava.

I ja ću napraviti to.

Pogled mi je na polu-otvorenim vratima. Izađem na prstima iz njegove spavaće sobe.

222

Tiho se spuštam niz stepenice. Svjetlo s vanjskog trijema baca maleni odsjaj na veliki hodnik.

Osjetivši hladnoću, zadrhtim i omotam ruke oko sebe. Na sebi jedino imam jednu od Kasovih majica i svoje gaćice. Osjećam se kao da bih trebala nositi crno mačkasto odijelo ili nešto takvo opasno. A ne staru Kasovu majicu nekog benda, na kojoj je njegov miris. A to zbilja ometa, jer mi se sviđa kako miriše. To mi vrati toplinu i vruća sjećanja u misli i zbog toga se osjetim kao totalna kuja, jer se šuljam ovako po njegovoj kući.

Potom se podsjetim da ne bih to radila, da nije bilo njega i njegovog lažljivog ponašanja. Da je odlučio biti iskren, sad bih bila gore, u njegovom naručju, vjerojatno se seksajući upravo sad.

Ali nije i tu smo gdje jesmo.

Pa, ja sam tu.

Tiho na prstima odem preko hodnika i do njegovog ureda. Tiho zatvorim vrata iza sebe i hodam preko sobe, pa upalim njegovu stolnu lampu.

Ne gubim više vrijeme. Počinjem tražiti po ladicama njegovog stola, tragajući za ključem.

Pronađem jedan, ali je malen i izgleda kao da je za lokot ili nešto takvo... ali pored toga, nema ključa koji bi pasao tim vratima.

S rukama na kukovima pregledavam sobu.

Da sam ja Kas, gdje bih držala ključ za tajna vrata?

Držala bih ga uz sebe.

U mislima brzo prođem što je nosio na sebi kad smo otišli gore.

Traperice i košulju, a njih je stavio u korpu za pranje veša, stoga ključ definitivno nije tamo.

Pogled mi se zakači za njegovu jaknu koja visi na poleđini vrata. Nju je nosio ranije kad smo išli do veterinara, kako bi dobio lijekove za konja.

Dođem do jakne. Gurnem ruke u oba džepa. Ruka mi se omota oko seta ključeva u desnom džepu.

Izvučem ih. Ključevi njegovog auta. Gledam dolje na njih u svojoj ruci.

Tu je ključ od auta, privjesak – koji je vjerojatno za garažu, razmišljam – privjesak sa znakom Range Rovera… i još jedan ključ.

Yale ključ.

Sveto sranje.

Krv mi počinje bubnjati kroz vene.

Moj Bože. Ovo je taj ključ. Kladim se da je to ključ!

S ključevima u ruci odjurim do police.

Pritišćući hrpu knjiga, oslobađam vrata. Izdvojim Yale ključ i s drhtavim rukama, gurnem ključ u vrata. I okrenem…

223

Klik.

Sranje. Ušla sam.

Zbilja sam ušla.

Ostavljajući ključ u vratima, zgrabim za kvaku i okrenem je.

Ali, zastanem prije nego ih otvorim.

Jesam li sigurna da želim to napraviti? Jesam li sigurna da želim znati što je iza ovih vrata?

Ni u šta nisam više sigurna. Ali znam da moram znati što krije.

Udišući duboko, otvaram vrata.

Svjetlo zatreperi, od čega poskočim. Mora da je jedno od onih svjetala na senzor.

Oči mi se prilagode na svjetlo i vidim da stojim na ulazu sobe veličine ormara.

I u ovoj sobi veličine ormara su… fotografije.

Mene. “Što… do vraga?” prišapćem.

Srce mi počinje kucati jače dok ulazim dublje u sobu.

Tu je fotografija mene. Onaj dan kad sam izašla iz zatvora. Stojim ispred zatvora, s torbom u ruci.

Zašto Kas ima fotografije mene?

Mene i Cece kako se grlimo tog istog dana.

Mene kako trčim.

Mene i Cece zajedno vani, one noći u klubu.

Mene na ‘Imanju Matis', dok razgovaram s Cooperom.

Mene u vlaku.

Jedna mene s Jesseom, kad smo otišli na plažu.

I… Isuse Kriste.

Ruka mi posegne prema fotografiji.

Mene s Jasonom. Ali ova nije od neki dan. Ovo je stara fotografija – kad smo bili skupa, ne puno prije nego sam uhićena.

Fotografija je definitivno snimljena izdaleka i bez znanja.

Jason i ja smo zagrljeni. Smijem mu se u lice i on mi se smiješi.

“O Bože,” prišapćem.

Okrenem se po sobi skenirajući pogledom. Svaki zid je pokriven nečim – fotografijama, novinskim isječcima mog uhićenja, suđenja i zatvora.

Isuse, čak ima i moju zatvorsku fotografiju.

Približavajući se jedan korak, pređem prstima preko fotografije.

Pomaknem se i tu je karta s označenim lokacijama.

Jedna je, lokacija mog stana.

224

Što dovraga?

Ne razumijem. Zašto Kas ima ovo?

Krećem se dalje i kuk mi udari u stol.

Ne, to nije stol i – “Oh sranje,” izdahnem pritišćući ruku na prsa i srce mi se penje u grlo, ostavljajući me da dahćem.

Na stolu je pištolj. A pored pištolja su poredana četiri noža različitih veličina. Svaki od njih izgleda jednako smrtonosno.

O Bože.O Bože.O Bože.

S prstima na rubu stola, obiđem oko njega zureći u oružje kao da će oživjeti i napasti me.

Kad sam konačno obišla oko stola, okrenem se prema zadnjem zidu.

Vidim fotografije Haley.

Usredotočim se na jednu od fotografija. Onu, na kojoj su Haley i Kas. Izgleda toliko mlađe.

Izgleda sretno.

Bol mi puca u prsima.

Odmaknem se korak nazad, uzimajući fotografiju Haley zajedno s novinskim isječcima o njezinom ubojstvu.

Ne razumijem što je sve ovo. Što znači.

Zašto ima fotografije mene i Jasona tu, zajedno s fotografijama Haley.

Stojeći u centru sobe, okrećem se polako pokušavajući shvatiti sve to, složiti sve skupa i oči mi zapnu na fotografiju. Nisam je prije uočila, jer su mi oči bile prikovane za oružje na stolu.

Ali sad gledam, ustrajno gledam.

Jer tu je slika Damiena Doyla.

I pored Damienove, tu su slike druga dva muškarca, koja ne prepoznajem.

Priđem korak bliže fotografijama i stomak mi se isprazni.

Slike muškaraca koje ne prepoznajem imaju veliki crveni X prekrižen preko njihovih lica.

Damienova slika je jedina koja nema X. Zašto bi – O Bože.

Oh, svetog mu sranja, ne.

Pogodi me kao udarac u glavu.

Bolestan, plitak osjećaj mi se stvara u želudcu.

Tri muškarca.

Haley. Kas. Silovanje. Umorstvo.

Crveni križevi znače… da li su oni… mrtvi?

225

Oh, sranje.

Damien je živ.

Isuse. Jebeni. Kriste.

Bože. Ne. Okrećem se, više nego spremna napustiti ovu sobu, i srce mi praktički izleti iz prsa.

Kas stoji na vratima.

Prsa su mu gola i nosi donji dio crne pidžame u kojoj je otišao na spavanje.

“Postoji li bilo koja soba od koje te mogu držati podalje?” Ne smije se.

Skoro se upišam u gaće.

Pogled mu prelazi preko sobe i uzdahne. Prekriži ruke na prsima i nasloni rame na dovratnik.

Njegov neprobojan pogled se susretne sa mojim. Zatim razdvoji svoje usne i smireno kaže: “Dakle, nagađam da imaš pitanja.”

226

Pitanja?

Da li imam pitanja?

Naravno da imam jebenih pitanja!

Ali upravo sad, pokušavam se ne upišati u gaće i moram ponovno pokrenuti svoje srce u normalnu funkciju, jer je odlučilo prestati normalno raditi.

Razdvojim usne. Usta su mi suha kao da sam danima bila u pustinji.

Ja… Ne znam čak ni odakle početi.

Kas gleda u mene tim predivnim, neprobojnim tamnim očima, ne odavajući mi ništa.

Ali ne mora mi ni dati išta, jer sam poprilično sigurna da sam sve sama shvatila.

Damien Doyle je bio član bande koja...

I Kas je bio…

Isuse, ne mogu čak ni izgovoriti riječi.

Poližem usne pokušavajući si pomoći da progovorim. “Ja…” Omotam ruke oko stomaka, pogled mi luta po sobi.

Ima fotografije mene prije nego smo se poznavali.

Ili je možda Kas poznavao mene, puno prije nego sam ja upoznala njega.

Oh, sranje.

“Ja… ti…” zamuckujem. “Z-zašto imaš moje fotografije? I-i Damiena Doyla?”

“Mislim da znaš zašto.”

“O Bože,” prišapćem drhteći.

Ponovno uzdahne. “Nisam želio da ikad saznaš, Daisy.”

Mora da se jebeno šališ! I ja se molim Bogu da nisam saznala.

Ja i moj cunjavi, jebeni nos.

“T-ti…s-slike ovih muškaraca.”

“Evan Foster, Levi Betis i naravno, poznaješ Damiena Doyla.”

“J-jesu li oni..” Podignem drhtavu bespomoćnu ruku prema njegovom izbrazdanom torzu. Oči mu se stisnu. “Jesu li oni muškarci koji su to napravili tebi i Haley?”

Duboko diše kroz nos. Oči mu se otvore. “Da.” “Isuse Kriste,” prišapćem. “I što ovi križevi na Ivanovoj i Levijevo faci znače?”

227

“Znače da su mrtvi, Daisy.”

Sveto sranje. Želim plakati. I trčati. Jako, jako daleko.

Progutam gromadu koja mi je zapela u grlu. “Ka-kako su umrli?”

Prilagodi svoj stav podižući ruku na okvir vrata iznad svoje glave.

Njegovo veliko tijelo ispuni dovratnik. Mišići su mu zategnuti, pokazujući njihovu definiciju i snagu.

Zarobljena sam tu i ako me želi povrijediti, može.

Jedina stvar koju imam u svoju korist, je asortiman noževa i pištolj iza mene, ali ne znam da li je napunjen.

I… ne mogu vjerovati da se razmatram braniti oružjem od muškarca s kojim sam spavala.

Taman kad sam pomislila da mi život ne može biti gori, otvorim vrata i saznam Dexterovu tajnu jazbinu.

Kas ispusti još jedan uzdah. Ovaj zvuči umorno.

“Evan Foster si je prerezao grlo. Iskrvario je u svojoj kadi. A Levi Betts je izboden na smrt u uličici. Trgovina drogom je očito otišla u krivom smjeru.”

Njegove smirene crne oči pažljivo ostaju na meni.

Gutajući nervozno, pogledam na noževe na stolu.

Je li jedan od ovih noževa…

Sranje. Sranje. Sranje.

Bilo mi zvoni u ušima, koža mi se ježi od nervoze i najviše, od nevjerice.

Ne mogu vjerovati da vodimo ovaj razgovor. Nikad zbilja nisam razmišljala o tome što je iza vrata. Ali, u svojoj najluđoj maštariji, nikad nisam pomislila da je ovo.

“I…” pažljivo ga pogledam. Pogled mi se zakači za njegove ožiljke.

Obično ih ne vidim; ne ističu mi se, jer su oni dio njega.

Ali, sad ih vidim.

Podignem pogled prema njemu i progutam. “Da li ti… imaš išta s njihovom… smrću?”

U očima mu nešto zaiskri… strah možda?

Ispusti izdah. Zvuči rezignirano.

Kad vrati oči na mene, pogled u njima je oprezan. “Mislim da i na to pitanje isto znaš odgovor.”

“Oh, Isuse.” Povučem se za korak i udarim u stol, od čega noževi i pištolj zaklepetaju.

Kasove oči odmah odu na njih, pa onda natrag na mene.

Stanem u stranu od stola, odmičući se, ali ne predaleko, tako da mogu zgrabiti oružje bude li mi trebalo. “Ubio si ih obojicu.”

228

“Da.” Oh Bože.

“I ubiti ćeš Damiena?”

Ne odgovara. Uporno gleda u mene kao da odvaguje kako odgovoriti.

Ali ne mora mi odgovoriti, jer već znam.

Damienova slika ne bi bila prikucana na taj zid do njihovih, da ga Kas nije planirao ubiti.

“Kako će Damien umrijeti?” prišapćem.

“Bolno.”

“O Bože. Hoćeš li i mene ubiti?”

“Molim?” Izgleda zaprepašteno kao da sam ga udarila u lice.

Cijelo njegovo ponašanje se promijeni. Ruke mu padnu s okvira vrata i krene prema naprijed, s očima raširenim od šoka. “Isuse. Ne. Naravno da ne. Zašto bi to ikad pomislila?”

I u tom trenutku mozak mi odabere eksplodirati kroz usta. “Jer imaš pištolje i noževe tu! I već si ubio dvoje muškaraca – koji su, naravno, to zaslužili – i planiraš ubiti drugog muškaraca – koji to isto zaslužuje! Ali si ubijao ljude i imaš moje slike po cijelom prokletom zidu!” Pokažem rukom u smjeru slika. Prsa mi se uzdižu od strašnih, ljutitih udisaja dok odjek mojih riječi odzvanja po sobi.

Kas provuče ruku kroz kosu, dok mu je druga ruka prekrižena na prsima i pokriva njegovo srce. “Nikad ti ne bih naudio, Daisy. Nikad,” nedvosmisleno naglasivši.

“Ovo” – pomakne ruku pokazujući na svoj zid slavnih – “je dio mog života za koji nisam htio da ikad saznaš.”

“Isuse, jebeni Kriste!” Pritisnem vrh nosa duboko dišući. “Zaljubljena sam u ubojicu. Jedino se ja mogu zaljubiti u ubojicu. Bože, što nije u redu sa mnom?” “Što si rekla?”

Spuštajući ruku mrko ga pogledam. “Oprosti, ne bih te trebala zvati ubojicom?”

“Ti si…” trepne. Tresući glavom krene još jedan korak naprijed.

“Zaljubljena si u mene.”

Oh. Sranje.

Jesam li mu upravo rekla da sam zaljubljena u njega?

Jesam li zaljubljena u njega.

O Bože. Jesam.

Zaljubljena sam u Normana Batesa .

229

Pa nije baš psihopat. On je čovjek koji traži osvetu. Ali je ubijao ljude.

A trenutak kasnije kad saznaš da je on stvarna verzija Punishera, nije idealan trenutak za reći čovjeku s kojim izlaziš da si zaljubljen u njega.

“N… N… nije sad poanta u tome,” izjavim ravnodušno.

“To je jedina poanta.”

Kad ga pogledam u lice, vidim nježnost. Obavije mi se oko srca i čvrsto ga stisne.

Zatvorim oči opirući se tom osjećaju. “Čak te ni ne poznajem,” prišapćem. “Ne mogu biti zaljubljena u čovjeka kojeg ne poznam.”

Osjetim kako se približava.

“Poznaješ me, Daisy. Ti si jedina osoba koja me uistinu poznaje.”

Otvorim oči i gledam u njegove dobrodušne oči. Osjetim bol zbog nade u njegovim očima.

Protresem glavom “Ne, ne poznajem. Lagao si mi od prve sekunde kad sam te upoznala. Poznavao si me prije nego sam te upoznala.” Pokažem na sliku sebe i Jasona na zidu, ali njegov pogled me ne napušta. “Kas, kako sam završila radeći za tebe?” Riječi su mi tihe.

Oči mu se nakratko zatvore, obrve su mu skupljene kao da sam upravo vikala na njega.

“Ja sam namjestio da dođeš raditi za mene.”

Odvratan osjećaj mi se stvori u stomaku.

“Zašto bi to napravio?, mislim da već znam, ali treba da mi on to kaže.

Moram to čuti od njega.

Povuče se korak unatrag, stvarajući tako potrebnu razdaljinu među nama. “Jer sam se već dugo vremena pokušavao dočepati Damiena Doyla.

Ali, ima tu jebeno nevjerojatnu vještinu da nestane. I, kad nestane, potpuno nestane s radara i nemoguće ga je naći. Pokušao sam.

“Trebala mi je poveznica s njim. Tako da mu se dovoljno približim da ga ubijem. Ne sjećaju me se. Izgledam dosta drugačije od djeteta kojeg su mučili u parku prije sedam godina. Približim im se i onda ih ubijem.

“Damien se tek nedavno ponovno pojavio u Londonu, nakon što ga nije bilo dugo vremena i tada sam saznao da ima brata. U tome sam vidio priliku da se približim Damienu. Ali Jason je bio plašljiv. Bojao se svog brata, ali mu je bio odan do jaja. Onda… saznao sam da je Jason imao djevojku.”

“Poznaješ Jasona.” Omotam ruke oko prsa, trljajući dlanovima svoje, odjednom hladne, ruke.

“Nadzirao sam ga neko vrijeme. Tada, jedne noći, slijedio sam ga u kafić. Započeo razgovor s njim. Lako je pričao s par piva u sebi, ali je ušutio na spomen svog brata. Iako je volio pričati o tebi. Puno.

230

Zatvorim oči, skupljenih šaka na bokovima.

“Gledao sam te… i, sranje Daisy, bila si tako lijepa. Nikad nisam vidio nekog tako lijepog. Gledajući te, dijelovi mene su se počeli buditi. Ali sam te želio mrziti jer sam mislio da si jedna od njih. Mislio sam da moraš znati s kakvim si ljudima povezana. I tada, nekoliko tjedana kasnije, tebe su uhitili i uvjerio sam se – ili sam mislio tako.”

“Znao sam da Jason nije sposoban ničim upravljati; tip je jebena pahuljica. To sam shvatio nakon što sam proveo nekoliko sati razgovarajući s njim. Znam, u dubini sebe, da to ima neke veze s Damienom. Imalo je, napisano ga svuda po sebi. A da si ti bila umiješana, tada je to značilo da si bliska Damienu. U tebi sam vidio svoj ulaz. Kanio sam te iskoristiti da dođem do njega. Potom sam ga planirao ubiti.”

“Naravno, Damien je nestao odmah nakon što si uhićena. Stoga sam čekao.

Zatim, kad je došlo vrijeme otpuštanja, povezao sam se s Judeovim prijateljem koji radi u probacijskom uredu. Rekao sam mu da želim pomoći u programu ‘Povratak na posao', koji imaju za prestupnike. Rekao sam da tražim domaćicu, jer je moja prošla neočekivano otišla. Povezao me je s Tobyem – ” “Tania,” izdahnem njezino ime. “Da li je dobrovoljno otišla? Ili si ju natjerao da ode?”

Pogled mu se ispuni bolom. “Tania je bila ilegalni imigrant.

Deportirana je nazad u Poljsku. Zadržao sam to u tajnosti, jer nisam želio privlačiti negativnu pažnju na imanje.”

“Prikladno tempirano.”

Stisnute vilice reče: “Tania je otišla dva mjeseca prije nego si ti počela ovdje raditi. Nisam je jebeno povrijedio, Daisy. Ne idem okolo ubijati ljude iz zabave. Tania je živa i dobro je, živi u Poljskoj sa svojom obitelji. To ti mogu dokazati – ” “Jeste li ti i ona…”

“Ne.” Razočaranje mu prođe očima. “Nije bilo nikoga osim tebe. To znaš.”

“Da, pa, oprosti što ti ne vjerujem ni riječ koju si rekao.”

“Nikad ti nisam lagao, Daisy. Krio sam stvari od tebe, ali ti nikad nisam lagao.”

“Sranje!” Uperim prstom u smjeru njegovog ureda. “Gledao si me u oči i bezočno mi lagao prije neki dan! Stajao si tamo i rekao mi da nikad nisu postojala jebena vrata!”

231

Gnjev mu zatreperi na licu. “Očito, to je bila pogreška. I možda sam lagao o tome – sakrio od tebe, ali bilo je to s dobrim razlogom. I nisam ti nikad lagao o ičemu što ima veze s tobom i sa mnom.”

“Ovo sve ima veze s tobom i sa mnom!” Bacam ruke oko sebe. “Ovo si tajio od mene!”

“Kako sam ti trebao reći? Ej, usput Daisy, ukloniti ću muškarca koji je silovao i ubio moju prvu školsku ljubav – čovjeka koji mi je ovo napravio i ostavio me da umrem!” Udari rukom u svoja prsa prekrivena ožiljcima.

“Da je osveta jedina stvar zbog koje dišem zadnjih sedam godina.”

Zastane zadihano, dok mu je pogled divlji i raširen na meni.

Najgore u svemu… razumijem ga.

Razumijem zašto je napravio to što je napravio. Da su to učinili meni ili Cecei ili Jesseu – što su učinili njemu i Haley – ja bih ih isto željela ubiti.

Ali to ne znači da bih pustila da zakon odradi svoje.

“Zašto ih ubiti? Zašto ih ne predaš policiji?”

Grohotom se nasmije, ali u njemu nema trunke humora. Korakne unatrag naslanjajući se na zid i prekriži ruke na prsima, gledajući pravo u zid koji je prekriven novinskim isječcima i slikama Haley.

“Jer policija ne radi ništa. Dao sam im opise. Najbolje što sa mogao.

Objavili su foto-robot na vijestima. Pretražili su područje. Priveli nekoliko osumnjičenika. Iako, ne one prave. Vrijeme je prolazilo. Nestalo je interesa za slučaj.

“Stoga sam odlučio sam nešto napraviti. To je bilo najmanje što sam mogao napraviti za Haley i njezinu obitelj. Umrla je jer sam ju izveo van te noći. Pa sam kanio napraviti jedinu stvar koju sam mogao. Izbrisati s lica zemlje tu trojicu šljamova. Trebalo mi je dosta dugo dok sam ih našao.

Ali kad jesam…” oči obojene bolom pređu preko mene.

“Kad sam ubio Fostera… nakon toga sam povratio.” Ispusti smijeh obojen tugom, poniženjem. “Ali je isto tako bio dobar osjećaj. Kao da sam konačno radio nešto ispravno za Haley. Ubijanje Bettsa… ne bih rekao da je bilo lakše, ali spoznaja da rješavam svijet od tih kretena, izazivala je dobar osjećaj. Ali Doyle… on je taj kojeg želim više od ičega. On je bio upravljačka sila u tome što se dogodilo te noći.”

“On je taj koji je prvi silovao Haley? Onaj koji ti je zahvalio jer si mu dozvolio… on je bio taj tko te ubadao iznova i iznova?”

Klimne polako. “Samo ga trebam ubiti… i sve će biti u redu.”

Imam osjećaj kao da trenutno i ne razgovara sa mnom.

“Kad ubijem Doyla, vratio sam svoj dug prema Haley.”

Pokušam zakoračiti prema njemu. “Haley ne bi željela da radiš to.”

232

Pogleda me, a bol u njegovom izrazu me presječe. “Dugujem joj, Daisy.” Makne svoj pogled s mene prama njezinoj slici. Kroz njegov izraz se raširi suosjećanje. “Nju sam trebao zaštiti i iznevjerio sam je. Ne želim je iznevjeriti opet. Ubiti ću Doyla. Osvetiti ću se za nju… pa makar mi to bila zadnja stvar koju ću napraviti.”

Nešto se slomi u meni.

Gledajući ga kako zuri u njezinu sliku, osjećam se kao voajer. I shvatim da što god Kas u ovom trenutku osjeća za mene, neće se nikad moći usporediti s onim što je osjećao za Haley… i dalje osjeća za nju. Čak i ne mogu biti ljubomorna, jer ona zaslužuje biti voljena. I nakon onoga što je proživjela, on zaslužuje svoju osvetu.

Ali, ne mogu imati ulogu u njoj. Imam previše toga za izgubiti.

“Razumijem tvoju potrebu za osvetom Kas. Zbog onoga što je napravio tebi i Haley – ” “I tebi.” Pogled mu sijevne prema meni, dok u njemu gori ljutnja.

“Poslao te u zatvor. Ukrao ti je osamnaest mjeseci života. Zbog njega si izgubila Jessea. Daisy, ovo više nije samo zbog Haley. I zbog tebe je isto.”

Srce mi se bolno stegne.

Zakoraknem prema njemu. “Ne želim da išta učiniš radi mene.

Odavno sam se pomirila s onim što se dogodilo.”

Ali želim da taj gad umre zbog onoga što je napravio Kasu. Samo, jednostavno ne želim da Kas bude taj, koji će to napraviti. Kas je podnio i patio dovoljno. Više nego bi itko trebao. Ne želim da više pati. Želim da bude oslobođen ovoga.

“Ne želim da ideš za Damienom. Želim da ostaneš ovdje sa mnom. Želim da si siguran.” Omotam ruke oko sebe. “Razumijem da ti ovo treba, ali ne mogu sudjelovati u tome. Neću ti stajati na putu i neću te pitati da biraš. Ali” – uzmem udah ohrabrenja – “Ako nastaviš svojim putem osvete, onda… tu završavamo. Ne mogu riskirati Jessea. Volim te. Iskreno te volim. Ali Jessea volim više. On će uvijek biti na prvom mjestu. Moram zaštitit sebe kako bih štitila njega. Treba mi da se vrati kući kod mene i ne mogu… neću dozvoliti da to išta ugrozi. Čuvati ću tvoju tajnu. Tu mi možeš vjerovati. Ali ne mogu više biti tu. Ne mogu biti s tobom.”

“Isuse.” Stisne svoje oči, naginjući glavu unatrag.

Ostane u tom položaju, kako se činilo, cijelu vječnost, u stvarnosti, sekundama.

Stisnute vilice, očiju čvrsto zatvorenih, tijelo mu je i dalje tako mirno da više nisam sigurna da li diše upravo sad.

Molim te Kas. Ne idi za njim. Pusti to. Ostani sa mnom.

233

Izdahne dah koji zvuči kao da je donio odluku. I gledam kako otvara svoje oči i spušta pogled na mene. Tamo pročitam njegov odgovor i srce mi potone.

“Nisam trebao započinjati išta s tobom. Znao sam da je to pogrešno. Žao mi je –” Prekinem ga rukom. “Nemoj…”

Oči mu zure u pod. “Moram završiti ono što sam započeo… ono što su oni započeli prije sedam godina. Moram staviti Doyla pod zemlju zbog onoga što je napravio. Žao mi je Daisy.”

Pogled mu se vrati na mene i isprika u njemu me uništi.

I onda shvatim.

To je to!

Kas i ja smo gotovi.

Gotovi prije nego smo stvarno dobili šansu započeti.

Bol kakvu nisam nikad prije osjetila, prođe kroz mene. Ako sam se ikad pitala koliko mi Kas znači, upravo sam dobila odgovor.

Više nego sam mislila da je moguće.

“U redu.” Ispustim uzdah ojačanja, držeći se na okupu iako je sve što želim, raspasti se. “Pretpostavljam da se nema više ništa reći. Osim… doviđenja.”

Oči mu trepere od žalosti. “Doviđenja, Daisy.”

Te nježno izgovorene riječi zabodu mi se u srce, ubijajući me.

Uspravljajući kičmu, savijem prste u dlanove dok mi se nokti ne zabiju u kožu. Počnem odlaziti.

Dok prolazim pored njega, udišem ga, a njegov miris je umalo dovoljan da me skrene s mog puta.

Umalo, ali ne sasvim dovoljno… jer postoji netko tko me treba više.

“Daisy…”

Kasov glas mi dotakne leđa i to je agonija, zaustavlja me na mom putu.

Patnja mi zastane u grlu.

Uvučem zrak, zatvarajući oči.

Potrebne su godine prije nego skupim snage okrenuti se prema njemu, a kad se okrenem i dalje je naslonjen na zid, ne gleda u mene, s pogledom na tlu, rukama omotanim oko njega.

Prikupljajući svoju snagu okrene se u mom smjeru i podigne pogled prema meni, i po prvi put vidim Kasa.

Stvarnog Kasa.

Skroz je otvoren i krvari zbog mene.

Bože, kako boli. Boli jebeno mnogo.

Suze mi ispune oči. Zagrizem usnu kako bi ih bol zadržala.

234

“Žao mi je što ne mogu biti bolji muškarac za tebe. Muškarac koji te zaslužuje.” Glas mu je grub od emocija.

I suze mi se proliju preko obraza.

Znam da utječu na njega. Vidim da mu se ruka steže, kao da je želi ispružiti i dodirnuti me. Ali ostaje na mjestu gdje je.

“Mislim da više nisam sposoban za ljubav,” govori nježno. “Dugo vremena nisam bio. Ali znam što osjećam za tebe, a to je…”

Nježno otrese glavom, na kratko pogleda u stranu prije nego ponovno pogleda u mene. Vidim sjaj u njima i od toga jače zaplačem.

“Ono što osjećam za tebe je iscrpljujuće i užasavajuće i uzbudljivo… i najbolja stvar koja mi se ikad dogodila. Ti si najbolja stvar koja mi se desila.

I ako ćeš ikad povjerovati u jednu stvar koju sam ti rekao, onda vjeruj u ovu; ako bih mogao voljeti nekoga, onda bi to bila ti, Dasiy. Milion puta opet, opet bi bila ti.”

235

Ako bih mogao ikoga voljeti, onda bi to bila ti, Daisy. Milion puta opet, opet bi to bila ti.

Ove riječi mi se vrte u glavi cijeli dan.

Naslonim glavu na prozor, vibracije vlaka koji se kreće po tračnicama me udaraju u glavu, dok mi Kally Clarkson pjeva “Beautiful Disaster” na uši.

Nakon te noći kad sam napustila Kasa, nije došao za mnom. Ponudio mi je odvesti me kući, ali bol i zbunjenost i atmosfera među nama je bila dovoljno loša, pa nisam mogla izdržati vožnju kući s njim. Stoga mi je pozvao taksi.

Još uvijek ću ga morati vidjeti za nekoliko sati. Iako nisam sposobna biti u vezi s Kasom, posao mi treba. To je jedna od stvari koja osigurava da ću dobiti Jessea nazad.

Kad sam stigla kući, tiho sam ušla u naš apartman. Otišla sam u krevet i provela ostatak noći zureći u moj tamni strop.

Ustala sam rano i otišla na trčanje.

Kad sam se vratila, Cece je bila budna. Bila je iznenađena što me vidi, jer je mislila da sam bila kod Kasa. Rekla sam joj da to, između mene i Kasa, neće funkcionirati.

Potom sam iznenadila samu sebe kad sam briznula u plač.

Naravno, nisam joj mogla reći razlog. Stoga sam joj samo rekla da on nije pravi za mene.

Znala sam, da ona zna kako ima još nešto u tome, ali nije navaljivala.

Bila je fantastična, kao i uvijek. Zagrlila me i rekla mi da je večeras ženska noć - dostava, vino i ženski filmovi.

Strahovala sam od odlaska na posao i što ću ga vidjeti. Ali obukla sam gaće za velike djevojke i otišla na posao.

Nije bio tamo.

Nije mu bilo ni auta.

A onda sam se počela brinuti. Brinuti da je otišao za Damienom.

Slomila sam se i nazvala ga. Dobila sam njegovu govornu poštu zbog koje sam se osjećala još gore. Nisam se trudila ostaviti govornu poruku. Što sam mogla reći? Molim te nemoj ga ubiti.

Poslala sam mu poruku kasnije taj dan, govoreći mu da mi javi da je u redu.

Do sada nisam dobila odgovor.

236

Bojim se za Kasa.

I znaš što? Najstrašnija stvar je to, što se ne brinem da će čovjek uskoro umrijeti. Ili što je Kas već uzeo dva života drugoj dvojici. Jer su zaslužili to. Damien to zaslužuje.

I ako me takvo razmišljanje čini lošom osobom, neka bude tako.

Ti gadovi su silovali i ubili sedamnaestogodišnju djevojku. Natjerali Kasa da gleda tu brutalnost, potom ga izboli i ostavili ga da umre.

Kad razmišljam o Kasu kako ih ubija, ne osjećam ništa osim pravde za Haley.

A Damien me je poslao u zatvor na osamnaest mjeseci. Nisam baš djevojka od osvete, ali ne mogu si trenutno pomoći, već je samo osjećati.

Znam da bi neki ljudi rekli, predaj ga policiji. Ali ljigavi jebači kao Damien, uvijek se uspiju izvući.

I iskreno, zatvor mu ne bi bio dovoljna kazna. Vjeruj mi, provela sam vrijeme unutra, a kazna koju Damien zaslužuje zbog onog što je napravio te noći prije sedam godina, nije sjedenje u zgođušnoj zatvorskoj ćeliji.

Zaslužuje da pati.

Oko za oko i sve to ostalo.

Kas je izgubio sve zbog Damiena. Ja sam izgubila sve zbog Damiena.

Mislim da ćemo uvijek biti povezani zbog toga.

Pa, između opsesivnog provjeravanja vijesti o ubojstvu – ili gore, da je Kas povrijeđen - patila sam zbog gubitka njega.

Dan mi je bio totalno sjeban.

Trebalo mi je da čujem Kasa. Trebalo mi je da znam da je ok.

Na stolu ispred mene, zavibrirao mi je telefon. Oči mi sijevnu prema njemu, srce mi ubrzava, nadajući se da je Kas. Splasnem kad vidim da me zove Anna, što pokazuje koliko su stvari grozne, ali onda mi srce ubrza kad shvatim da me Anna zove.

Jesse.

Iščupam slušalice iz ušiju i javim se. “Halo?” Požurim, a zabrinutost me bocka, kao i uvijek kada je riječ o Jesseu.

“Bok Daisy. Anne ovdje.” Glas joj zvuči optimistično, što me opušta.

“Bok.” “Nadam se da te ne prekidam u nečemu, zar ne?”, zapita me.

“Ne, ne uopće.” Pa, pored toga što sjedim tu, opsjednuta činjenicom da je muškarac kojeg volim na svom putu osvete i da će uskoro ubiti čovjeka koji mu je upropastio život. Osim toga, ne, ne prekidaš me ni u čemu.

“Upravo sam u vlaku, na putu kući s posla.”

“Oh, dobro. Pa, imam vijesti… neke dobre vijesti.”

Zbog toga sjednem još uspravnije. “Dobre vijesti?”

237

“Da. Razgovarala sam sa svojim nadređenim jer smo promatrali Jesseov napredak nakon tvog puštanja. I on je bio pozitivan. Pogotovo otkada su počeli tvoji posjeti. Bolji je u školi, aktivno traži da sudjeluje u aktivnostima i cjelokupno njegovo ponašanje je bolje. Čini se sretan.”

Znajući da je Jesse sretan zbog mene, zablistam.

“I razgovarala sam s tvojim probacijskim službenikom, Tobyem i on nema ništa osim pozitivnih stvari za reći, kao i tvoj poslodavac.”

“Kas?” Izdahnem njegovo ime.

“Da, Kastor Matis. Simpatičan čovjek. Rekao je prelijepe stvari o tebi.

Da si vrijedan radnik. Da uvijek dolaziš na vrijeme. Rekao je, kako mu je savršeno jasno da je sva tvoja pažnja usmjerena oko ponovne izgradnje tvog života i povratak Jessea da stanuje s tobom.”

Suze mi navlaže oči. Zagrizem usnu.

“Kada ste razgovarali s Kasom?” borim se da zadržim svoj glas normalnim. Moram znati da li je razgovarala s njim nakon što se povukao u osamu.

“Oh, to je bilo prekjučer. Zašto?”

Nada mi potone. “Oh, pa nije to nikad spomenuo, to je sve.”

Pokušavam se otarasiti svoje znatiželje, brinući se da sam joj odala činjenicu da smo Kas i ja nekad davno bili više od poslodavca i zaposlenika.

“O, u redu,” reče ležerno na što se opustim. “Kako bilo, inače čekamo malo duže prije nego nešto ovakvo dozvolimo, ali smatram da to nije potrebno u ovom slučaju. Smatram, ako išta, pomoći će više Jesseu. I razgovarala sam s Jesseom, te je on više nego željan da se to ostvari.”

“Da se što ostvari?”

“Posjete u kojima može prespavati. Dozvoliti ćemo ti da vikendom imaš pristup Jesseu. Može dolaziti kod tebe subotama ujutro. Ostati subotu navečer i onda ga vraćaš u nedjelju do vremena za čaj. Ja ću, naravno, morati doći u posjetu i provjeriti tvoj dom da se uvjerim da je sve zadovoljavajuće za njega, ali ne vidim da tu ima problema, iz onoga što se sjećam o tvom stanu kad sam zadnji put bila tamo.”

“Da li ste ozbiljni?” Srce mi brže tuče. “Zbilja mogu imati Jessea vikendima?”

Osjećam da joj je osmijeh iskren.

“Da, Daisy, ozbiljna sam. Zaslužila si ovo. Ponosna sam na tebe.

Nastavi dobro raditi i imati ćeš Jessea, da ponovno stanuje s tobom prije nego je očekivano.”

Suze mi poteku niz lice? “Hvala vam mnogo. Ja… Ja ne mogu… Bože, hvala vam. Neću iznevjeriti niti vas niti Jessea, kunem se.”

238

“Samo nastavi kao i do sada i imati ćeš obitelj na okupu, prije nego budeš znala.”

Pozdravile smo se nakon što smo dogovorile datum i vrijeme početkom slijedećeg tjedna zbog Annenog posjeta domu, tako da Jesse slijedećeg vikenda može ostati preko vikenda.

Ne mogu vjerovati. Jedan sam korak bliže dobivanju Jessea natrag.

Drugi dio mog života možda ide u kurac, ali najvažniji dio mog života ide u pravom smjeru. Ali to samo potvrđuje da sam donijela ispravnu odluku o napuštanju Kasa, jer ne mogu dozvoliti da išta ugrozi Jesseov povratak doma sa mnom.

Suze mi i dalje cure niz obraze i nije me briga ako me drugi putnici mogu vidjeti, jer sam tako jebeno sretna zbog posjeta vikendom.

Pošaljem poruku Jesseu, govoreći mu da sam se upravo čula sa Anne i koliko sam sretna.

Sekundu kasnije mi se oglasi telefon.

To je super! Ne mogu dočekati da vidim tvoj stan. Mogu li urediti svoju sobu kako želim?

Bože, može ju obojiti u crno ako hoće.

Odgovorim mu.

Naravno da možeš! Možemo sutra ići u kupovinu ako želiš.

Odgovori mi.

Glasno se nasmijem i osjećaj je dobar.

Vrijedi klinac. Volim te. xxx Volim i ja tebe, Mayday.

I zbog toga zaplačem još više.

Okrenem lice prema prozoru i obrišem suze.

U meni se sukobljavaju moja sreća zbog Jessea i bol zbog Kasa.

Nikad nisam mislila da bih se mogla osjećati tako sretno, a opet tako tužno u isto vrijeme.

Vlak se zaustavi na mojoj stanici. Siđem s vlaka i krenem hodati prema kući. Znam da je Cece rekla da će kupiti vino za našu žensku večer, ali stati ću u supermarket i uzeti nam bocu šampanjca, kako bi proslavili moje vijesti. To je samo jeftina varijanta, ali je i dalje šampanjac i proslaviti ćemo sretan trenutak. Jebeno ne mogu čekati da joj vidim lice kad joj kažem da dobivam Jessea za vikend.

Odreknem se plastične vrećice od pet penija i s šampanjcem u ruci idem prema kući.

Ulazim u stambenu zgradu i trčim uz stepenice. Stavljam ključ u ulazna vrata i ulazim unutra. U stanu je tiho.

239

“Ce, doma sam,” zovem je smijući se. Skinem cipele. Spuštajući torbu na pod hodnika, krenem prema dnevnom boravku. “Imam nevjerojatne vijesti – ” riječi mi zastanu u grlu na prizor ispred mene.

O Bože. Ne.

240

Boca šampanjca mi ispadne iz ruke, tupo udarajući o pod.

“Ce.” Glas mi drhti.

Sjedi na kauču. Zglobovi su joj vezani ispred nje, kao i gležnjevi. Preko usta joj je komad samoljepljive trake. Oči su joj raširene od straha, obrazi umrljani starim i novim suzama.

A iza nje, s velikim pištoljem koji ležerno leži na gornjem rubu kauča pored nje, stoji Damien Doyle. “Ćao, Daisy.”

Gad se nasmije. Jebeno se smije...

Strah i bijes mi rastu u stomaku.

“Damien.” Pokušavam glas zadržati smirenim, ali drhti i on to čuje.

Znam to, jer mu se cerek raširi.

“Prošlo je dosta,” reče.

“Ne dovoljno dugo,” zaškrgućem.

On se smije. “Vidiš? A ja stojim tu, misleći da sam ti nedostajao.”

Kao rupa u glavi, seronjo.

“Isto koliko bi mi nedostajao genitalni herpes.”

Ponovno se nasmije. Glasnije. “Zbog toga si mi se oduvijek sviđala Daisy. Nikad se ne bojiš reći što ti je na pameti.” Počeše stranu svog lica pištoljem.

Očima pratim kretanje. “I žao mi je što ću ovako ispaliti, ali čuo sam govorkanja…”

Stomak mi se uvrne. “Kao koja?”

“Pa te divlje, sulude ideje kako smatraš da sam ja razlog zašto si završila u zatvoru.” I dalje se smije, ali njegove sive oči su se stvrdnule poput granita.

Jason.

“A gdje si čuo takve stvari?”

Osmijeh mu se rašiti. “Hajde, Daisy. Znaš da Jason nikad nije mogao držati svoja usta zatvorena. Nekoliko piva u njega i bilo je kao na jebenoj ispovijedi.” Smije se s tihim, okrutnim prizvukom. “Mislim, trebao sam predvidjeti taj trenutak kad si izašla, da će te Jason doći vidjeti. Oduvijek si mu bila slaba točka. Morao sam ga malo na udarati zbog toga. Mislim, ne mogu mu jednostavno pustiti da zajebe. Jebeni idiot, eto što je. Ali, onda mi je kao napravio i uslugu došavši mi u posjet, jer sam čuo sve što si govorila.”

241

Osjetim oštar ubod izdaje. Ali nije kao da sam i mogla više očekivati od Jasona. On je gad i kukavica, kao i njegov brat.

“Nisam nikome drugom rekla,” izlanem. “A čak i da jesam, tko bi mi ionako povjerovao?”

“Istina.” Klimne glavom prelazeći svojom tetoviranom rukom preko obrijane glave. “Ali čuti takve stvari me uznemiruje. Kao da sam ostavio slabu kariku. A ja se ne volim osjećati nelagodno, Daisy.”

Jebi ga.

Preplašeno progutam pokušavajući ostati smirena.

Opazim da Damienove oči idu do boce šampanjca na podu pored mojih nogu.

Pokaže glavom na nju. “Slavimo nešto?”

Ruke mi se stisnu u šake na bokovima, otresem glavom. “Ne.” “Piješ li šampanjac svaki dan?”

Pogled mi susretne njegov. “Da. Ovih dana živim šampanjski stil života, nisi znao? Mislim, sa svim tim novcem koji sam dobila pljačkom draguljarnice – oh, čekaj. Ne, to si bio ti.” Forsiram ga. Znam da ne bih trebala, ali ljutnja izvlači ono najbolje iz mene.

Smije se. Zvuk mi grebe unutrašnjost, kao oštri nokti preko mekane kože.

“Hmm, mislim da ću se poslužiti šampanjcem kad završim ovdje. Sam, malo proslaviti.”

“Završi ovdje.”

Sranje.

“A… što ti radiš ovdje?” “Čistim nered.”

Jednostavno sam morala pitati, jesam li?

Stomak mi se smota u čvor od straha. Potrebna mi je sva moja snaga da ne zaplačem. Ugrizem se s unutrašnje strane obraza – jako.

Moram nas izvući odavde. Ne mogu mu dozvoliti da nas ubije.

Treba mi plan. Što bi Kas napravio?

Ubio ga. Bez sekunde razmišljanja.

Bože, Kas, gdje si? Trebam te.

Ali, on neće doći. Samo sam ja ovdje.

Moram zapričavati Damiena, dok ne smislim kako nas izvući odavde.

Pogled mi se pomakne na Cece. Oči joj plivaju u suzama. Izgleda uplašeno. Tiho ju pokušam uvjeriti da će sve biti u redu.

242

Natjeram se da pogledam u Damiena i naoružam se lažnom hrabrošću.

“Zbilja sam dobra u čišćenju nereda. Jesi to znao?” kažem mu. “Možda ti mogu pomoći s tvojim neredom.”

Nasmije se. “Srce, ti si nered.” Podigne svoj pištolj i cijevkom se počeše po sljepoočnici.

Tiho priželjkujem da opali.

Ali nisam te sreće.

Spusti pištolj na Ceceino rame, od čega se ona trzne i ja si zabijem nokte u dlan.

“Ovo nema nikakve veze s Cece,” zaškrgućem. “To je između tebe i mene. Pusti ju da ide i – ” “Nemaš pravo postavljati zahtjeve. Halo? Ja sam taj koji ovdje drži pištolj.”

Maše pištoljem uokolo, smijući se.

Smije se kao da je ovo jebena igra.

Njemu vjerojatno i je.

Prisloni cijev pištolja na Ceceinu sljepoočnicu.

“Ne,” zaplačem.

Cece čvrsto zatvori oči, suze jure niz obraze dok joj se tijelo trese.

“Ja sam ovdje glavni, Daisy. I neću dozvoliti tvojoj zgodnoj prijateljici da ide ikuda. Želim se prvo malo zabaviti.” Spusti cijev pištolja na Cecein obraz i vrat, prije nego njime pređe preko njezinih prsa.

Tijelo mi se trese od straha i bijesa. Nikad se nisam osjećala bespomoćno kao upravo sad.

Ako je povrijedi, kunem se Bogom…

Damien nasloni svoje lice pored Ceceinog i pritisne nos u njezinu kosu.

Ona se trza pokušavajući se maknuti od njega.

“Jebat ću te temeljito i jako, draga i uživati ćeš u svakoj sekundi.” Reče joj.

“Takni je i ubit ću te!” Riječi mi izlete iz usta prije nego sam ih mogla zaustaviti.

Ali mogu ih zaustaviti.

Ali, ne žalim što sam ih izrekla.

Oči ispunjene bolešću i zlobom, pogledaju u mene. “Da li se ti i ona… jebete?” Cerek mu se pojavi na odvratnim ustima. “Jer spreman sam za malo akcije, cura na curu, prije nego vas obje izjebem.” Žuč mi se digne u grlu, kiselina mi preplavi usta i natjeram ju natrag.

“Nećeš dodirnuti ni Cece ni mene. Jedino tko će biti jeben u skorije vrijeme, si ti. Sjeban od strane mog dečka kad stavi ruke na tebe.”

243

Oči mu zaiskre znatiželjom. “Jel' tako? Jason mi nikad nije spomenuo dečka.”

“Jason ne zna ništa o meni. Ali moj dečko… pa, on zna sve o tebi, Damien.”

Ispravi se i makne pištolj s Cece oslanjajući ga na kauč, ali čvrsto ga držeći. “A tko je točno tvoj dečko?”

Smijem se. Potrebna mi je sva snaga za to, ali moram ovo nastaviti.

Moram ga preplašiti. “On je netko koga bi se jebeno jako morao bojati.”

Izdržava moj pogled, čini mi se cijelu vječnost i onda ispusti podrugljiv smijeh. “Tako si puna sranja! Nemaš jebenog dečka. A čak i da imaš, Damien Doyle se ne boji ni jednog drkadžije.” Udari pištoljem po svojim napuhanim prstima.

“Pa, trebao bi. Trebao bi biti jebeno prestravljen, Damiene. Pitaj Evana Fostera i Levija Bettsa. Oh, pa da. Ne možeš, zar ne? Jer su mrtvi.”

“Pa? Kakve jebene veze oni imaju s ičim?!” drekne.

I znam da ga pogađam.

Hrabro zakoraknem naprijed. “Što misliš, tko ih je ubio?”

“Pričaš gluposti mala djevojčice. Evan se sam ubio, jebena kukavica kakva je bio, a Levija je izbo diler.”

“Jesu li ikad uhvatili dilera koji mu je to napravio?” Nagnem glavu postrance u razmišljanju. “I znaš, kad razmišljam o tome… Evan da si je sam presjekao grlo?” Stresem se i napravim grimasu. “Mislim, to baš nije uobičajen način kad se netko odluči sam ubiti, zar ne?”

Ne može sakriti šok koji ga cijelog obuzme i kroz njegove providne oči vidim da mu mozak brzo radi.

“Prije sedam godina, ti i tvoja dva prijateljčića ste odlučili silovati i ubiti sedamnaestogodišnjakinju na dan njezine maturalne večeri u parku Hyde.

S njom je bio njezin dečko. Njega ste tukli, mučili i natjerali ga da gleda dok ste oskvrnjivali njegovu djevojku na najgori mogući način. Zatim ste ga boli iznova i iznova, dok niste mislili da je mrtav. Samo… on nije bio mrtav. Preživio je. I dolazi po vas seronje, jednog po jednog, a sad je na tebe red, Damiene.”

Lice mu problijedi i glas mu se pokoleba. “Što ti jebeno znaš o tome?”

“Sve. Kad spavaš s čovjekom, nastoji ti govoriti stvari – znaš, razgovor na jastuku. I rekao mi je svaku lošu stvar koju si napravio i kako će te gadno sjebati, kao što je napravio s Evanom i Levijem.”

“Ti si jebena lažljivica!” drekne dok mu lice crveni. “Taj dečko je bio mrtav! Uvjerio sam se u to.”

“Nisi provjerio vijesti nakon te noći? Ili si bio tako jebeno umišljen? Ili ti jednostavno nije bilo dovoljno stalo do činjenice da si uništio živote 244

dvoma, jebeno nevinim, klincima? Pa, što god da je bilo, jako si zajebao, Damiene. Jer, preživio je. I odrastao je s velikom količinom bijesa i mržnje, svaki gram usmjeren je prema tebi. Stvorio si ubojicu, Damiene i dolazi po tebe.”

“Jebeno lažeš!” Galami gubeći svoju smirenost.

Smijem se. “Bože, ne mogu dočekati da ti dokažem kako si u krivu.

Zbilja ću uživati gledajući Kasa kako te reže.” “Što si rekla?” Odmakne se od kauča, dalje od Cece.

Sranje. Rekla sam mu Kasovo ime.

Zadržavajući svoje lice smirenim, kažem mu: “Što? Da će te izrezati?

Jer hoće. Izvaditi će ti utrobu kao ribi – ” “Ne, kujo. Njegovo jebeno ime.” Prijeteće zakorači prema meni. “Reci njegovo jebeno ime, ponovno.”

Slina mi nahrupi u usta. Progutam ju, podignem bradu i ostajem hrabra. “Kas.” Onda sam vidjela. Samo na kratki trenutak. Da sam trepnula, propustila bih to. Ali, on zna Kasovo ime. Nasmijem se trijumfalno. “Već si ga upoznao, zar ne? Pa, mislim, upoznao ga opet. Jer si ga već poznavao, zaista? Prije sedam godina. Ali promijenio se od tada. To je ono što on radi, znaš.” Nagnem se prema naprijed i spustim glas, kao da mu odajem tajnu.

“Približi ti se i onda” – kažiprstom pređem preko vrata, oponašajući kretnju rezanja – “slijedeće što znaš, utapaš se u vlastitoj krvi.”

Moje riječi vise u zraku među nama. Izgleda preplašeno, a ja se osjećam jakom.

Potom se njegovo lice odjednom promijeni i glasno se nasmije, držeći se rukama za stomak.

I želudac mi potone.

“Jebeno sam te imao tamo, nisam li?” Vikne. “Bože, ti glupa kujo! Da li si stvarno mislila da me jebeno boli briga za tvog malog frajera? Znaš li koliko sam kurvi silovao? Koliko sam ljudi ubio? Ta mala pička i njezin pederski dečko su bili dvije velike guzice u hrpi ljudi. Neka dođe. I njega želim. To će mi dati priliku da završim ono što nisam imao priliku završiti svih onih godina.” Oči mu se suze i potamne. “Jer mrzim nezavršene poslove, Daisy.”

Polako korača prema meni i borim se s potrebom da potrčim.

Skupljajući ruke u šake, jako se ugrizem za usnu kako bih prestala drhtati.

Došavši do mene, zaustavi se na pedalj od mene. Mogu nanjušiti smrad dima cigareta i jeftinog losiona za brijanje, a sve što želim je povratiti.

Pritisne pištolj uz moja prsa, gurajući mi cijev među dojke. Noge mi se počinju tresti.

245

“Znaš, prvi put kad sam te vidio, kad te Jason doveo, primijetio sam kako si jebeno bila lijepa. Ali, uvijek si izgledala tako uštogljeno, kao da ti treba dobra jebačina. A ja znam kako zbilja dobro jebati, Daisy. Želiš li to, huh? Da ti ga ja dobro dam?”

Pljunem mu u lice. A on se smije.

Pogleda pričvršćenog na meni, polako obriše moju pljuvačku sa svog lica, a potom mi se izopačeno nasmije. “Pustiti ću da ti ovo prođe. Ali, izvedi još jednom takvo sranje, spremit ću metak između očiju tvoje zgodne prijateljice, prije nego budeš mogla vrištati mi da prestanem.” Čujem prigušene zvukove koji dolaze od Cece, kao da pokušava vrištati iza poveza na ustima.

Natjeram svoje oči da gledaju u njega. “Povuci taj obarač i susjedi će zvati policiju prije nego se tvoj impotentni, mali kurac digne.”

On se osmjehne, a uzbuđenje mu se vidi u očima. “Prigušivač, draga.”

Potapša pištoljem po mojim prsima, spuštajući pogled na njega i onda primijetim prigušivač na njemu.

Sranje. Gotova sam. Iz ovoga nema izlaza. Čvrsto stisnem oči, a on se nježno nasmije.

Osjećam kako mi se pištolj kreće preko prsa i on mi prilazi bliže.

Prisloni usta uz moje uho i poliže mi ušnu školjku.

Stresem se od gađenja. Suza mi se skotrlja niz lice.

“Stoga se ne brini draga, nitko ništa neće čuti. Čak ni zvuk tvog vrištanja dok te jebem.”

Odmakne se natrag, zgrabi rub moje haljine i povuče je dolje, trgajući je da ju otvori, izlažući moj grudnjak. Oči mu bljesnu od uzbuđenja i želudac mi se pobuni od straha.

“Ako budeš dobra curica i radiš ono što ti kažem, brzo ću ubiti tvoju prijateljicu. Zajebavaj se sa mnom i ubijati ću te polako. Jebat ću tebe i tvoju prijateljicu na sto načina i onda ću te natjerati da gledaš kako ju koljem, prije nego to isto napravim tebi. Čuješ li me, Daisy? Budi dobra i ovo će sve biti brzo gotovo.”

Teško progutam slinu dok mi se tijelo trese, a grlo mi je kao šmirgl papir.

Njegova ruka se digne i grubo me zgrabi za dojku. “Tako jebeno zgodna. Uživati ću svake jebene minute s tobom.”

Pokida ostatak moje haljine, ostavivši me samo u donjem rublju.

Pogledom bolesno procjenjuje moje tijelo. Zvuk zlobnog osmijeha dolazi mu iz usta. Potom se nagne naprijed i njegov odvratni jezik lizne vrh moje dojke.

246

Suze mi cure niz lice, čvrsto gledam u Cece. Ona plače iza svog poveza na ustima, oči su joj proširene od straha.

Zatvorim oči tako da ju ne moram gledati. Kao da će ju to spriječiti da gleda ovo.

Mora da je ovako bilo Haley i Kasu te noći.

Odjednom nešto u meni pukne.

Ne. Neću dozvoliti da se ovo dogodi. Neću više biti jebena žrtva ovog jebenog kretena. Dovoljno mi je već uzeo. Neće mi i ovo oteti.

Neće više ovo nikada, nikome napraviti.

I ako ja moram umrijeti dok ga zaustavljam, neka bude tako.

Jer radije bih bila mrtva nego njegova žrtva, ijednu sekundu duže.

Potom prestanem razmišljati i jednostavno počnem djelovati. Čvrsto ga uhvatim za jaja, stišćući ih jače nego ikad u svom životu.

Zaječi od boli i šoka. Glava mu se zatrese i udari me njom u bradu.

Ugrizem se za jezik i krv mi preplavi usta. Ali ih ne puštam. Čvrsto držim jaja tog jebenog seronje.

“Odjebi od mene, ti jebena kujo!”

Udari me kundakom svog pištolja. Bol mi eksplodira u oku i stisak mi popušta dok teturam unatrag, stišćući kapke.

“Sad ćeš najebati, ti mala kujo!”

Udari me u lice. Padnem unatrag udarajući u pod.

Stoji iznad mene i borim se protiv njega, svime što imam.

Ali prejak je.

Uhvati me za jednu od ruku kojom mlatim okolo, gurajući je prema podu i zadržavajući je tamo. Vidim bocu šampanjca kako leži na podu pored mene, samo pedalj udaljena.

Ako bih je samo mogla dočepati…

Prisloni mi pištolj na čelo. “Što sam ti jebeno rekao?” zareži.

“Rekao sam ti da se pristojno ponašaš. Ali ti jebeno ne slušaš, zar ne? Želiš li da ovaj tren smjestim metak u glavu tvoje prijateljice? Ili bih možda jednostavno trebao spremiti metak u tvoju.” Čvršće mi pritisne pištolj uz glavu i znam da će tu biti modrica – ako izađem živa iz ovoga.

“Jer postaješ veća gnjavaža nego što vrijediš. I iskreno, Daisy, nije mi problem jebati tvoje još toplo truplo.”

Smijeh provali iz mene i zvuči manijakalno. Osjećam se manijakalno.

Zurim u njega. “Daj najgore od sebe, Doyle. Moram osjetiti tvoj mršavi kurac i bila bih iznenađena ako bih ga uopće mogla osjetiti.”

247

Lice mu se stisne od ljutnje. Sklanja pištolj s mog čela i onda me udari u lice.

Svetog mu sranja.

Bol je neizdrživa.

Gušeći se u krvi koja mi ispunjava usta, počnem se smijati. Zvuči kao da grgoljim. Otvorim jedno oko i zurim u njega. “Isuse, Doyle, ja mogu udariti jače od tebe. Udaraš kao curica i imaš mali kurac. Zbog toga moraš silovati žene, zar ne? Da se osjećaš boljim nego što jesi.”

“Začepi, jebena kujo!” urla, a lice mu postaje svijetlo crvene boje dok mu se ruka vraća kako bi me ponovno udarila.

U tom trenutku zgrabim bocu šampanjca. Dohvatim ju, ali mi on uhvati ruku, pokušavajući je oteti iz mog stiska.

“Silazi s mene!” vrištim, boreći se sa svime što imam.

“Ja bih napravio kako je rekla, da sam na tvom mjestu.”

Kas. Tu je. Hvala Bogu.

Okrećući glavu prema njemu, pogledi nam se susretnu.

Stoji na ulaznim vratima. Čisti bijes mu oblijeva lice, ističući njegove prelijepe crte. Crne oči mu izgledaju kao da su u plamenu. Svaki pedalj njega urla opasnošću.

Nikad mi nije izgledao ljepše nego sad. I nikad nisam osjetila toliko olakšanje kao sad.

Damien otme bocu šampanjca iz moje ruke i baci je na pod iza njega.

Držeći pogled na Kasu, sjeda mi na stomak, pribijajući me na pod.

“Pa nije li ovo jebeno preslatko. Dečko je stigao. Uđi, Kas. Pridruži se zabavi.” Mahne pištoljem u Kasovom smjeru. “Znaš pravila. Bio si na jednoj od mojih zabava prije. Imaš pravo sjesti i gledati dok ti jebem curu.

A kad budem gotov s njom, završiti ću s tobom, kako sam i trebao napraviti prije sedam godina.”

Iz Kasa provali životinjski zvuk.

A onda sve postane ludo.

Kas jurne preko male udaljenosti sobe prema Damienu. Kreće se tako brzo da Damien nije ni imao šansu podići svoj pištolj, kako bi naciljao u Kasa.

Uz glasan tresak, Kasovo tijelo udari u Damiena. Pištolj izleti iz Damienove ruke. Obojica padnu na pod.

Sad kad sam slobodna, ne trošim ni sekundu. Kleknem na koljena, mahnito pretražujući pod za pištoljem, dok se Kas bori s Damienom, jedva korak od mene.

Pogled mi zapne za pištolj. Na podu je, pored noge od fotelje.

248

Skočim za njim. Skupljajući ruku oko drške, podignem ga. Okrećući se prema njima, uspravim se na koljenima i drhtavim rukama ispravno držim pištolj. Podignem ga i uperim u ljude koji se bore na podu.

Stavim prst na obarač. “Kas,” zaškripim, glas mi je promukao.

Ne čuje me. Prezauzet je udaranjem Damiena u lice.

“Kas! Makni se!” vrištim.

Kasova glava se trzne natrag i okolo, okrećući oči prema meni.

To je bila moja pogreška, jer Damien je u potpunosti iskoristio njegovu ometenost i udari Kasa postrance po glavi, šaka mu se spoji s Kasovom sljepoočnicom.

Kas padne na pod.

“Ne!” Viknem.

Damienov pogled je na meni. I tada vidi da imam pištolj u ruci.

Polako, Damien ustane na noge. “A što misliš da ćeš napraviti s time, mala curice?” ismijava me.

Srce mi nabija. Panika, strah i adrenalin jure kroz mene kao gorivo mlažnjaka, od čega mi se ruke tresu.

Damien nagne glavu u stranu, dok me očima procjenjuje.

Znam da važe da li imam ili nemam muda povući obarač.

Mogu li? Mogu li to zbilja napraviti?

Ako povučem obarač za mene je igra gotova. Nikad neću vratiti Jessea.

Vraćam se nazad u zatvor.

Damienove usne se izviju u bolestan, izopačeni osmijeh i znam da je donio odluku.

Izbor više nije moj.

Tako mi je žao Jesse.

Damien naglo krene prema meni.

I ja povučem obarač.

249

Nikad nisam puno razmišljala kako bi to bilo pucati u nekoga.

Mislim, nije da ikad razmišljaš kako ćeš biti suočen s danom kad imaš pištolj u ruci i ubojica te pokušava ubiti, stoga će biti ili ti ili on.

Pa, naravno, biti ćeš ti.

Ali, povlačenje tog obarača nije nalik ničemu što misliš da bi bilo.

Nije baš sve divno kad loš tip pada unatrag i ja stojim tu, kao zlikovac.

Ne. Ja sam ta koja završi na svojoj stražnjici.

Povratni udarac od pištolja me odbaci da poletim unatrag.

A potom, ono što se činilo kao najduži period, sve samo stane.

Svijet oko mene se čini kao u magli, a zvuk kao da je isključen.

Jedina stvar koju mogu čuti je zvuk mog uzbuđenog srca kako mi nabija u grudima.

Zatim, kao da se svijet ponovno vraća u fokus. I zvuk je uključen na najglasnije. Uši mi čuju svaki zvuk. Zvuk prometa vani. Zveket prozora dok vjetar puše po njima.

Vrijeme ponovno krene.

Ja sam na podu s pištoljem u ruci.

A Damien Doyle je i dalje na svojim nogama, gledajući me u šoku.

Ruka mu je pritisnuta uz stomak, krv mu curi iz rupe koju sam napravila u njemu.

“Jebeno si me upucala,” izgovori kao da zbilja ne može vjerovati da sam ga upucala.

Iskreno, ni ja ne mogu.

Drhtavog tijela uspijem ustati na noge. Cijelo vrijeme držim pogled fiksiran na Damiena i držim pištolj uperen prema njemu.

Kad sam na nogama, brzo pogledam u Kasa na podu i vidim da polako dolazi k svijesti.

Ponovno prelazim pogledom, pređem preko Damiena i pogledam u Cece.

Ona je na podu, čudno sjedi u podnožju kauča kao da se pokušala iskobeljati sa kauča, kako bi probala doći do nas. Ali, ona je u redu.

Izdahnem od olakšanja.

Pogled mi se vrati na Damiena, čije su oči fiksirane na njegovu ruku natopljenu krvlju.

Priđem mu korak bliže, a on podiže svoje oči prema meni. Izgleda uplašeno.

250

Snaga i adrenalin kolaju kroz mene, nešto takvo nikad nisam prije osjetila.

Kao da je netko drugi ušao u moje tijelo i preuzeo me.

S pištoljem podignutim i uperenim u Damiena, priđem još jedan korak bliže ostavljajući samo par koraka između nas.

Strah mu ispuni pogled. “Ti – ti ne moraš to napraviti,” zamuckuje spotičući se korak unatrag. “Mi – mi možemo smisliti nešto. Imam no – novaca.”

“Jebi se Damiene Doyle, ti bolesni ubojice. Odjebi do pakla i natrag.”

Priđem mu još jedan korak bliže i stanem u raskoračeni stav.

Naciljam.

“Taj prvi metak je bio zbog mene,” izgovorim glasom koji jedva prepoznajem. “Ovaj je za Haley.”

Zatim, povučem obarač.

Metak izleti iz pištolja i udari u njegova prsa.

Ovaj put zapanjen pada unatrag. Oči su mu uprte u moje.

Prestanem disati.

A onda on padne na pod.

Tišina. Koja je djelovala beskonačno dugo.

“Daisy.”

Moje raširene oči pogledaju u Kasa.

I pogodi me stvarnost.

Ubila sam ga.

Ubila sam Damiena.

Pištolj mi ispadne iz ruke, tiho udarajući o pod.

“O Bože. Ja – ja sam ga ub-ubila. Ubila sam ga… Jebeno sam ga ubila!”

Nisam ni shvatila da se odmičem unatrag dok me Kas ne zgrabi, držeći me za ramena. “Prestani.” Glas mu je oštar, ali smiren.

Umirim u njegovom zagrljaju.

“Cece te treba.” Uporno me gleda u oči. “Odi joj pomozi.”

Oči mi polete prema Cecei.

Potrčim prema njoj i skinem joj traku s usta. Ona zadrhti.

“Oprosti. Bože, žao mi je. Da li si dobro?”

Ona klimne. “Da, mislim da jesam. A ti?” Pogled joj ode do Damienovog tijela na podu.

Ja ne mogu pogledati.

“Da. Isuse, Ce, žao mi je.” Drhtavim rukama nespretno razvezujem njezine poveze. “Žao mi je,” reče ona. “Pustila sam ga unutra. Nisam znala, Daisy.”

251

“Ne. Prekini sad.” Uzmem joj lice u svoje ruke. “Ovo nije bila tvoja krivica.”

Suze joj ispunjavaju raširene oči i srce mi se raspada.

“Mislila sam da je bio….” Usna joj drhti. “Mislila sam da će… i ja nisam mogla napraviti ništa.”

Razvežem poveze na njezinim zglobovima.

Baci svoje ruke oko mene. “Nisam to mogla riješiti, Daisy. Da je on…” “Šššš… u redu je.” Rukom joj zagladim kosu. “U redu je.” Oslobodim se njezinih ruku i odvezujem joj gležnjeve.

Ustane na noge i ponovno me zagrli. Tijelo joj se trese. Moje isto.

Bojim se okrenuti jer znam, ako se okrenem, ponovno ću vidjeti Damienovo tijelo.

“Daisy.” Kasov nježan glas dođe do mene, zbog čega se okrenem.

Pogledam u njega, ali mi oči odmah zapnu za tijelo na podu.

Ubila sam čovjeka.

Cijelo tijelo mi se počne tresti. “Ubila sam ga… Kas,” prišapćem.

“Upucala sam ga i – ” “Ne.” Ponovo me uhvati za ramena i spusti svoju glavu tako da se gledamo oči u oči. Njegove crne, zurile su pravo u mene. “Nisi ga ti ubila, Daisy. Čuješ li me? Ja sam bio taj koji je povukao obarač. Ja sam taj koji je upucao Damiena. Ne ti. Ja.” Glava mi se počne tresti. Oči mi se ispunjavaju suzama zbog ogromnosti onoga što govori. “Ne,” odbijam.

“Da.” “Kas, molim te. Ja ne mogu – ” “Da, možeš i hoćeš. Dozvoliti ćeš mi da ovo napravim, jer postoji klinac koji te treba. Jesse te treba.” Pogledom mi objasni značenje njegovih riječi.

“Ja sam ubio Doyla. Došao sam ovdje vidjeti te. Čuo sam tvoje vriskove kroz vrata i provalio unutra, zatekavši Doyla kako te pokušava silovati.

Cecei je bila svezana i zarobljena na kauču. Bacio sam se na Doyla. Borili smo se. Uspio sam mu oteti pištolj. Podigao sam se na noge i uperio pištolj u njega, ali me je opet napao. Stoga sam pucao u njega. Ali nije pao od prvog metka. Napao je ponovno, pa sam i drugi put povukao obarač i onda je pao. Cijelo vrijeme ti si bila na podu, nepokretna, u šoku.”

“Kas, ne mogu – ” “Da, možeš. I hoćeš.” Puštajući mi ruke, svojim rukama mi uzme lice.

“Napraviti ćeš to, jer je tako ispravno. Ispravna stvar zbog Jessea. Bože, žao mi je što nisam prije stigao. Isuse, Daisy, sam ulazak ovdje i pronalazeći njega i tebe – mogao sam te izgubiti.” Oči su mu se zatvorile, kao da mu je bol od prisjećanja previše za podnijeti.

252

Podignem drhtavu ruku i prislonim je na njegov obraz.

Otvara oči. Odsjaj suza u njima umalo me ubije.

Nježno prelazi palcem preko mog natečenog oka gdje me Damien udario.

Pogled mu se spusti. Bijes mu oblijeva lice dok upija moju poluodjevenost.

“Isuse.” Riječ koja dolazi iz njega je bolna. “Da li je?”

“Ne.” “Hvala bogu.” Privuče me u svoje ruke.

Zakopam lice u njegova prsa. Rukom me uhvati za potiljak, držeći me uz sebe.

Neželjene slike mi prolaze kroz glavu. Drhtim u njegovim rukama.

“Hladna si.” Pušta me i skida svoju košulju.

Pridržava mi je da ju obučem. Uguram ruke u rukave. Ne zamaram se zakopčavanjem. Omotam je oko sebe, držeći je na mjestu svojim rukama i jednostavno udahnem njegov miris koji me okružuje.

Priđe mi korak bliže i zagrli mi lice svojim rukama, držeći me kao da sam dragocjeno blago.

Podigne moje lice prema svom. “Volim te,” izgovori.

Iznenađena trepnem, srce mi se smiri u prsima “Ono što sam rekao sinoć – da nije na meni da nekoga volim – bio sam u krivu. Tako jebeno u krivu, draga.” Nagne se i poljubi mi usne. “Volim te kako nisam znao da je moguće.”

Osjetim kako se malo udaljio.

Otvorim oči. Pogled mu je na meni, dobrodušan i ispunjen s toliko drugih emocija koje jedva mogu podnijeti.

“Tu noć nisam mogao spasiti Haley,” prišapće. “Ali, sad mogu spasiti tebe. Dozvoli mi da preuzmem krivnju za njegovo ubojstvo. Dozvoli mi ovu zadnju stvar da napravim za tebe, draga.”

Osjećam se preplavljeno. Grudi su mi toliko pune osjećaja za njega, da jedva mogu disati.

“Ne moraš – ” “Želim. Trebam, Daisy.”

Gledam u njegove oči, shvaćajući ono što mi govori.

“U redu.” Prišapćem. “U redu, Kas.”

253

Sedam dana.

Sedam dana od kad sam upucala i ubila Damiena Doyla u svom dnevnom boravku.

Sedam dana od kad je Kas rekao policiji da je on taj koji je ubio Damiena.

On. Ne ja.

I prošlo je sedam dana od kad sam ga zadnji put vidjela.

Nakon što me je Kas uvjerio da mu dozvolim da preuzme krivnju, pretpostavljam da sam bila u nekom obliku šoka.

Mislim, upravo sam ubila čovjeka. Pretpostavljam da bi bilo čudno da nisam pala u šok.

Kas me posjeo na sofu sa Cece. Zatim je otišao postaviti svoje mjesto zločina.

Sjedila sam tamo na kauču sa Cece, držeći je za ruke dok je ona tiho jecala. A ja sam gledala gotovo začuđeno, dok je Kas brisao pištolj, uklanjajući moje otiske s njega. Zatim ga je stavio u Damienove ruke ostavljajući njegove otiske na njemu. Potom je Kas držao pištolj vlastitim rukama, ostavljajući svoje otiske prstiju na obaraču, optužujući sebe.

Došao je i kleknuo ispred Cecei i ponovio joj priču, onu koju ćemo reći policiji.

Nakon što se uvjerio da smo obje sve shvatile, nazvao je policiju.

I sjedile smo tamo, Cece i ja, na kauču dok je Kas stajao naslanjajući se na zid nasuprot nas. Oči mu se nisu micale s mene. A Damienovo tijelo je bilo na podu između nas.

Zatim smo čuli udaranje na ulaznim vratima. Glas koji je vikao da je policija.

Kas se odgurnuo od zida i smireno došao do ulaznih vrata.

I tada su se otvorila vrata pakla. Čim je policajac vidio pištolj na podu gdje ga je Kas ostavio, počeo je vikati na nas da legnemo na pod.

Jedan od policajaca je gurnuo Kasa na pod, s rukama iza njegove glave.

Cece i ja smo kliznule s kauča i spustile se potrbuške na pod.

Zatim su nam stavili lisice i razdvojili nas.

Kao da već nismo preživjele dovoljno.

254

Ali shvatila sam da policija nije znala činjenice o tome što se dogodilo.

Sve što su znali je, da je u našem dnevnom boravku mrtav čovjek.

Morali su biti oprezni.

Kasa su odveli iz stana. Vidjela sam kako ga odvode. Pogledi su nam se na kratki trenutak sreli i u mislima sam mu rekla tisuću stvari.

Potom ga nije bilo.

Odvedena sam u kuhinju i posjednuta na stolicu na kojoj sam sjedila svako jutro i doručkovala. Cece su držali u dnevnom boravku.

Policajac me je pogledao, s mojim prebijenim licem, dok sam odjevena jedino u Kasovu košulju i skinuo mi lisice. Sjeo je nasuprot mene i počeo mi postavljati pitanja.

Odgovorila sam na svako.

Najveći dio je bila istina. O tome kako sam došla kući, a Damien je bio tamo i držao je Cecei svezanu s pištoljem uperenim u nju. Policiji sam rekla sve.

Jedina razlika je bila kraj.

Rekla sam im da je taj pištolj držao Kas. Osjećala sam se loše zbog laganja. Tijelo mi se treslo. Policajac je mislio samo da sam u šoku.

Bila sam. Ali sam isto bila i lažljivica.

Ja sam lažljivica.

Očito vjerujući mi i suosjećajući sa mnom, napravio mi je šalicu čaja.

“Zbog šoka,” rekao je.

Nisam se zamarala time da mu kažem kako ne pijem čaj. Kad ga je stavio ispred nas, jednostavno sam rukama držala šalicu i podizala prema licu dozvoljavajući da me para ugrije.

Doveli su bolničarku kuhinju da me provjeri. Očistila mi je oko koje je naveliko oticalo.

Pitala me da li sam silovana. Pogledala sam u Kasovu košulju, koju sam još uvijek imala na sebi.

Odmahnula sam glavom. Zatim sam se sjetila koliko je bilo blizu da se to desi.

Da Kas nije došao kad je došao, bila bih silovana… ili dosad već mrtva.

Cece isto.

Spasio nas je.

Možda sam ja povukla obarač koji je ubio Damiena, ali Kas je bio taj koji je optužen s pištoljem u svojoj ruci.

Spasio me. Dva puta.

Nakon što je bolničarka završila sa mnom, doveli su Cece u kuhinju zajedno s policajkom.

255

Cece je izgledala blijedo i potreseno.

Pogledi nam se sretnu i tihi razgovor prođe među nama.

I ona je lagala.

Napravila sam od nje suučesnika.

Mrzila sam se u tom trenutku.

Policajka nam je rekla da je naš stan sad službeno mjesto zločina.

Nismo mogle ostati tu. Nije da bih ionako htjela.

Rekla nam je da spakiramo odjeće za nekoliko dana. Da nam neće biti dozvoljeno vratiti se, dok forenzičari ne završe.

Cece i ja smo izašle iz kuhinje u hodnik. Stan nam je bio preplavljen policijom.

Osjetila sam kako poseže za mojom rukom i stisne ju.

“Sve će biti u redu,” prišaptala je.

Nije zvučala kao da vjeruje u vlastite riječi. Ali, ugrizla sam se za usnu i klimnula glavom.

Potom smo tiho ušle u naše spavaće sobe.

Nisam htjela skinuti Kasovu košulju. Dakle, zakopčala sam ju ispravno i navukla par traperica. Brzo sam spakirala svoju torbu i našla se s Cece u hodniku.

Zatim nas je ljubazni policajac, koji mi je napravio šalicu čaja, odvezao do hotela. Prijavio nas je i potom nam rekao da će nam se javiti ujutro, kada budemo morale ići u stanicu dati svoje službene izjave.

U našoj zajedničkoj sobi sam ležala na krevetu s Cece koja je ležala pored mene – ni jedna od nas se čak nije ni pretvarala da spava, ali ni jedna nije htjela razgovarati.

Još uvijek sam na sebi imala Kasovu košulju. Nisam se mogla natjerati da ju skinem. Jednostavno, bilo je utješno imati njegov miris oko sebe.

I razmišljala sam o Kasu. Bio je sve o čemu sam razmišljala.

Nisam mogla razmišljati o tome što sam napravila… ubijanje Damiena.

Znala sam da ću se slomiti, ako budem.

Stoga sam to potisnula i razmišljala o tome što je Kas napravio za mene.

Spasio me. Stavio mene ispred sebe. Zaštitio me.

Nitko nikada prije, nije napravio nešto takvo za mene.

I rekao mi je da me voli.

Voli me.

Nakon toga nisam mogla zaustaviti suze.

Cece se dokotrljala na krevetu i omotala svoje ruke oko mene. Plakala sam još jače.

Zatim je i ona počela plakati.

256

Ostale smo tako, plačući zajedno, držeći se međusobno dok nismo zaspale.

Kad smo se ujutro probudile, probudio nas je zvuk kucanja na hotelska vrata.

Zamućenog pogleda, posrnula sam iz kreveta i javila se. Bio je to policajac koji nas je sinoć dovezao. Rekao mi je kako je došao da nas odveze u stanicu.

Pričekao je u predvorju dok smo se Cece i ja odijevale. Jednostavno sam obukla joga hlače i majicu. Nisam se zamarala tuširanjem. Prošla sam četkom kroz kosu i otišla u kupaonicu oprati zube.

Vidjela sam si lice u ogledalu. Oko mi je bilo crno i otečeno. Na mojoj bradi gdje me je Damien udario čelom, bila je još jedna dugačka tamna modrica.

Oči mi zaplivaju u suzama dok mi slike od sinoć ispunjavaju glavu.

Počela sam se nekontrolirano tresti. Morala sam sjesti na rub kade kako bih se smirila.

Natjeram suze da prestanu teći. Zatim ustanem na noge. Izbjegavajući očima zrcalo, oprala sam zube.

Kad sam izašla iz kupaonice, Cece je sjedila na krevetu čekajući me.

Njezin trud za oblačenjem bio je isti kao i moj.

Ustala je, prišla mi i omotala svoje ruke oko mene, grleći me. “Žao mi je.” Prišaptala je.

Nagnula sam se natrag gledajući je u lice. “Nema ti zbog čega biti žao,” odlučno joj kažem.

“Ja sam ga pustila unutra,” reče. “Nisam znala da je to on.”

Cece nikad nije upoznala Damiena.

“Kako si mogla znati? To nije bila tvoja krivica. Moja je.”

“Ne.” sad je bio njezin red da bude čvrsta. “Jedina osoba koju treba kriviti je taj bolesni jebač, Damien. Spasila si nas, Daisy. Spasila si mi život.” Suza joj se skotrlja niz lice.

Obrišem je. “Lagala si zbog mene,” prišapćem. “Morati ćeš ponovno lagati u stanici. Ne bi trebalo da to moraš.”

“Ne vraćaš se natrag u zatvor. Sve ću napraviti da te sačuvam od tog mjesta. Ti si moja najbolja prijateljica. Moja obitelj. Ja svoju obitelj štitim.”

Zagrizem svoju drhtavu usnu. “Kas… on je u zatvoru… on je preuzeo krivnju.”

“On te voli,” reče.

To je sve što je rekla. Sve što je trebalo biti rečeno.

Napustile smo našu hotelsku sobu i krenule dolje, prema predvorju gdje nas je čekao policajac.

257

Odvezao nas je u policijsku stanicu.

Odveli su nas u odvojene sobe za ispitivanje i provele smo idućih nekoliko sati govoreći im istu priču koju smo rekle i sinoć. Jedan policajac je slušao dok je drugi pravio bilješke. Čak me nije bilo ni strah da ću pogriješiti i odati se. U tom trenutku, bila sam preumorna da bih brinula.

Sve što sam željela je vidjeti Kasa, znati da je on dobro, ali nitko mi ništa nije govorio.

Svaki put kad sam pitala, odgovor je bio isti. “On je s drugim policajcem, ispituju ga kao i tebe.”

Nakon što sam završila s davanjem izjave, ponudili su mi nešto hrane.

Prihvatila sam sendvič, iako mi je misao o jelu bila zadnja stvar na pameti.

Ostala sam zapanjena kad sam vidjela tko mi donosi sendvič. Bio je to detektiv koji me je uhitio prije mnogo godina.

Sjeo je nasuprot mene i dao mi sendvič. Zatim mi je nastavio govoriti kako je Jason Doyle rano jutros pronađen mrtav u svom stanu. Tijelo mu je tamo ležalo, dan prije nego ga je itko pronašao.

“Samoubojstvo,” reče. “Jason si je prerezao vene,” kaže.

I isto tako, pronađeno je njegovo pismo, zataknuto u džep njegovih traperica.

To je bilo priznanje o pljački. Rekao je, kako je Jason detaljno opisao sve vezano uz noć pljačke. Kako su on i Damien ti koji su je isplanirali.

Jason mu je dao moju pristupnu karticu dok sam spavala. Damien je iskoristio moj ključ kako bi pristupio i opljačkao mjesto. Zatim se vratio u moj stan i dao Jasonu ključ nazad, zajedno s nešto nakita koji će podmetnuti u moj stan.

Baš kao što sam cijelo vrijeme i vjerovala da se dogodilo.

Ime mi je bilo očišćeno. Nakon toliko vremena, ta crna mrlja na mom imenu je nestala.

Nisam bila sigurna kako sam se osjećala zbog toga što je Jason mrtav.

Olakšano pretpostavljam. Bilo je teško osjećati bilo što drugo.

Detektiv me odveo do sobe za ispitivanje. Cece me je čekala u čekaonici zajedno s drugim policajcem koji nas je dovezao tu.

Ponudio se da nas vrati natrag u hotel. Iscrpljena, zahvalila sam mu se i prihvatila njegovu ponudu. Sjedile smo na stražnjem sjedištu policijskog auta dok nas je vozio ulicama Londona.

Gledala sam kako ljudi hodaju okolo, žive svoje svakodnevne živote.

Za njih se ništa nije promijenilo.

Ali za mene, sve se promijenilo.

Nikad više neću biti ista.

258

Policajac nas je ostavio u hotelu i rekao nam da će nam se uskoro javiti.

Cece i ja smo izašle iz auta. Planirala sam joj reći za Jasona čim uđemo u našu sobu, ali one minute kad smo ušle u hotelsko predvorje, pogled mi se zalijepio za Jessea.

Sjedio je na stolici, čekajući me, lice mu je bilo obojeno brigom.

I briznula sam u plač.

Vidio je vijesti. Vidio je što nam se dogodilo. Čak ga nisam ni nazvala.

Osjećala sam se kao najgora sestra na svijetu. Ali on nije mario za to.

Samo mu je bilo bitno da sam ja ok.

Potrčao je prema meni, skoro me oborivši s nogu, omotavajući svoje ruke oko mene.

Nalet ljubavi koju sam osjetila za njega, uzdrmala mi je koljena. Stoga, držim svog mlađeg brata i plačem mu na ramenu, govoreći mu kako mi je žao.

Ja sam trebala biti ta koja se brine o njemu, ali on je bio taj koji se brinuo o meni.

Smirio me je. Rekao mi je da je njemu žao. Žao, što je ikad sumnjao u mene.

Od toga sam još jače zaplakala. Potom sam čula jecaj koji dolazi od Cece iza nas.

Jesse ju je privukao u naš zagrljaj i nas troje smo stajali skupa, držeći se.

Moja obitelj.

Ali jedna osoba je nedostajala.

Kas. I dalje nedostaje.

Pa, ne nedostaje u pravom smislu te riječi. Nedostaje u mom životu.

Pušten je uz jamčevinu, dva dana nakon što je uhićen.

I nisam se čula s njim.

Jedino znam da je oslobođen, jer sam pročitala u novinama.

Pokušala sam ga nazvati, ali sve što sam dobila je njegova govorna pošta. Ostavila sam mu govorne poruke, ali nije nazvao. Pisala sam mu.

Ali mi nije odgovorio.

Htjela sam otići na imanje, ali se bojim.

Ignorira me. Ne želi razgovarati sa mnom, niti me vidjeti.

Stoga, ako ga odem vidjeti… prisilim ga na suočavanje… bojim se što će reći.

Uz uzdah gurnem ključ u vrata svog stana i otključam ga.

Oprezno gurnem vrata da se otvore.

259

Službeno smo dobili svoj stan natrag. Ovo mi je prvi put da sam tu od pucnjave.

Cece se nije mogla suočiti s povratkom. Iskreno, nisam ni ja htjela.

Ali obje smo ostale bez čiste odjeće i bile smo u ovom neredu zbog mene, stoga je dolazak ovdje najmanje što sam mogla napraviti za nju.

Ušla sam u hodnik i instant se katapultirala na taj dan, dan kad sam ušla ovdje, sretna s bocom šampanjca u ruci.

U trenutak, kad sam bila netko tko drugoj osobi nije uzeo život. Čak, iako je gad to zaslužio.

Polako hodam niz hodnik. Pogled mi zapne na dnevnom boravku.

Zatvoren je.

Stojim i gledam u njega.

“Dasiy.”

Okrenem se na zvuk Kasovog nježnog glasa.

Stoji na otvorenom dovratniku.

Izgleda umorno. Tama mu okružuje oči. Odjeća mu izgleda zgužvano.

I dalje je najljepši pogled, koji sam ikad vidjela.

Raširim svoja suha usta. “Zvala sam…”

“Znam.” Skloni pogled prema zidu. “Žao mi je…” podigne i spusti svoje rame, djelujući kao da je ostao bez riječi.

Oči mu se vrate na mene. U njima je skoro molećiv pogled.

“Ja – čula sam da si izašao uz jamčevinu.”

“Da.” Prođe rukama kroz kosu. “Odvjetnik mi savjetuje da idem sa samoobranom.”

“Dakle, izvući ćeš se?” zadržavam dah. “Izgleda tako.”

“Oh, hvala Bogu.” Pritisnem ruku na prsa dok mi dah izlijeće. Osjećam kao da mi je nevjerojatan teret skinut s leđa. “Ja – ne znam kako da ti zahvalim zbog toga što si napravio.”

Zadržava mi pogled odmičući glavom, tiho mi govoreći da prestanem.

Zagrizem svoju usnu.

“Hoće li sve biti u redu s Jesseom?” zapita. “Da li ti je i dalje dozvoljeno vidjeti ga?”

“Da.” Klimnem dok mi se osmjeh pojavljuje na usnama. “Prije… nisam ti stigla reći, ali točno prije nego što se dogodilo” – pogled mi se vrati na vrata od dnevnog boravka – “Anne je zvala, rekla da su mi odobrili vikend posjete.”

“Bili odobrili?”

Pogledam natrag u njega. Lice mu je stisnuto od brige.

260

“I dalje jesu.” Nježno mu se nasmijem. “Razgovarala sam s Anne.

Zbilja je bila ljubazna oko svega. Briljantna, dapače. I s istinom koja je izašla na vidjelo – da li si čuo za Jasona?”

Polako klimne. Zbog nečeg u njegovom pogledu okrene mi se želudac.

Da li je…

Sigurno ne.

“Jason je počinio samoubojstvo,” nastavim, gledajući ga okom sokolovim.

“Prerezao si je vene. Isto tako je ostavio poruku – priznanje – skidajući ljagu s mog imena.”

Pogled mu se vrati na zid. Klimne. “Drago mi je da je istina konačno izašla na vidjelo.”

Zagrizem usnu, boreći se s riječima od kojih gorim da ga pitam.

Borba ne traje dugo.

“Jesi li to bio ti, Kas? Da li si ti natjerao Jasona da napiše to pismo i onda… ubio ga, izvodeći to tako da izgleda kao samoubojstvo?”

Tužno izdahne. Zatim mu se pogled polako vrati na mene.

“Ne postoji ništa što ne bih napravio da te zaštitim.”

Progutam dah. Strah mi ispuni oči. “Hvala ti,” prišapćem.

Tko je ovaj čovjek? Ne znam čime sam ga zaslužila, ali mi je drago da sam ga pronašla – ili, u ovom slučaju što je on pronašao mene.

Ne mogu se čak ni natjerati da osjećam neku tugu ili žalost zbog Jasona.

Smjestio me je u zatvor i onda me otkucao svom bratu. Morao je znati što će mi Damien napraviti.

Izdišući, poleđinom ruke pritisnem oči, sušeći suze. “I hvala ti zbog onoga što si rekao Annei o meni.”

U pogledu mu bljesne zbunjenost.

“Razgovarao si s njom telefonski, prije nego se ovo dogodilo.”

“Jedino sam rekao istinu.”

“Bez obzira na to, puno je pomoglo.”

Okrene se na peti. “Pa, stvari izgledaju dobro za Jesseov dolazak kući?”

“Da.” Nasmijem se. “Čak i s… onim što se dogodilo. Činjenica da sam ja” – zastanem na riječi – “nevina za zločin zbog kojeg sam poslana u zatvor i što je moje ima službeno u procesu da se očisti, pretpostavljam da je imalo puno utjecaja na Socijalnu službu.” Spojim ruke skupa ispred sebe. “Više me ne vide kao rizik za Jessea… bez obzira na to što se dogodilo… dogodilo. Jer Damien i Jason su mrtvi, pretpostavljam da to vide kao nešto gotovo. Mislim.”

“Gotovo je,” riječi su izgovorene nježno.

Ali, iz nekog razloga, bole.

261

Skoro kao da kažu da smo mi gotovi…

“Nije tvoja krivica za išta što se dogodilo taj dan, Daisy. Spasila si nas… spasila si me. Stoga, nemoj se ikad više kriviti zbog onoga što se desilo. Ne misli na to, jer će te pojesti.” Zvuči kao da govori iz iskustva.

Pretpostavljam da govori.

“Damien je bio na putu da umre. Ti si me pretekla u tome.” Ugao usana mu se podigne u polu-osmjeh od čega se nasmijem.

Zatim nestane kad se sjetim razloga zašto se smijem.

Ubila sam čovjeka. Kao što je i Kas. Izgleda da imamo više zajedničkog sad, nego ikad prije.

Oponašajući ga, prekrižim ruke na prsima. “Kako si znao da je Damien ovdje taj dan?” Postavim mu pitanje koje me muči već neko vrijeme.

“Nisam. Samo sam imao dobru sreću.”

“Pa, zašto si bio tu?”

“Da te vidim?”

“Zašto?”

Uzdahne. “Jer biti bez tebe, nije bila opcija.”

Srce mi se stegne od njegovih riječi. Ali, nešto mi govori da tu ima, ali, u tim riječima.

“A sad?” tiho pitam.

Izdahne, gurajući ruke u džepove, a pogled mu se sprijateljuje s tepihom. “A sad… i dalje nije opcija, ali…”

I evo ga… Čvrsto stisnem ruke na, odjednom, hladnim prsima. “Ali?” Podigne pogled prema meni, a ono što vidim u njima, lomi mi srce.

“Odlazim, Daisy. Onaj tren kad se srede stvari s policijom, odlazim.”

On odlazi.

“Oh.” Zakoraknem unatrag, trebajući udaljenost, iako sam mu htjela biti bliže, više nego ikad.

Grubo izdahne. Puštajući svoju ruku, gurne je u kosu.

“Toliko si blizu da Jessea dobiješ natrag, a biti sa mnom bi tome moglo smetati. Možda sam blizu da se izvučem sa samoobranom, ali u očima zakona, ja sam ubio čovjeka. Ubio sam ljude. Hladnokrvno. Nema povratka s toga, Daisy.”

“I ja sam isto nekog ubila.” Čvrst crni pogled se sretne s mojim. “Moraš zaboraviti da se to ikad desilo.” “Želiš da ja zaboravim, dok ti sebi to ne dozvoljavaš?”

“Drugačije je.”

“Kako?”

262

“Jer jebeno zaslužujem da se sjećam svega. Ti ne.”

“Glupost!” viknem. “To je sranje! Ostavljaš me ovdje, a ja bih to jednostavno trebala prihvatiti? Jebi se, Kas.” “Daisy…” zakorakne prema meni. “Znaš da sam u pravu. Ako ostanem tu, nećeš dobiti Jessea nazad. Koristili bi me kao opravdanje da te drže dalje od njega – ” “Ne, ne bi. Anne je rekla – ” “Daisy,” zaključuje. Uzimajući moje lice u svoje ruke, prisiljava me da podignem oči prema njemu. Suze ih ispunjavaju. “Ne želim biti – ne mogu biti razlog, da ti ne vrate Jessea. Zamjerila bi mi. Završila bi mrzeći me. Ne bih mogao podnijeti da se to desi.”

U pravu je. Znam da je u pravu. Samo sebični dio mene ne želi ga pustiti da ode.

Sebični dio mene želi sve. Želi i njega i Jessea.

Ali znam u stvarnom svijetu, dvije stvari jednostavno ne idu skupa.

Jesse je na prvom mjestu. On će uvijek biti na prvom mjestu.

Okrećući se, odmaknem se od Kasa.

“Tvoje ime je čisto,” govori iza mene. “Možeš raditi bilo što. Ići bilo gdje. Napraviti bolji život za sebe i Jessea. Ne treba ti netko sjeban kao ja, da te zadržava.”

Okrenem se, spremna se raspravljati, ali on podigne ruku, zaustavljajući me.

“I treba mi vremena, Daisy.” Pogled mu je na meni, tisuću emocija prolazi kroz njega. Nijedna od njih nije dobra. “Moram pronaći tko sam ja.” Njegove riječi me presjeku. “Proveo sam zadnjih sedam godina svog života jureći osvetu, bio sam opsjednut njome… i sad…” izdahne izgledajući izgubljeno. “Treba mi vremena,” prišapće.

On odlazi. On zbilja odlazi. Želim se sklupčati u loptu na podu i plakati.

Ali neću.

Radim ono što i uvijek. Ostanem mirna... “Gdje ćeš otići?” tiho upitam.

“Grčka. Ako ti još treba posao na imanju, unajmiti ću nekoga da ga vodi – ” Otresem glavom.

Ne bih mogla ići tamo svaki dan i gledati to mjesto. Gledati krevet, u kojem je jednom sa mnom vodio ljubav…

“Ako ti treba novca,” reče.

“Bit ću u redu.”

“Da, znam da hoćeš.”

263

Podignem oči prema njemu i vidim da mu osmjeh dodiruje usne.

I ne mogu skrenuti pogled. I dalje ga gledam, upijajući svaki detalj njega, znajući da je ovo zadnji put kad ću ga ikad vidjeti.

I on gleda u mene.

Srce mi bolno kuca. Umirem polako iznutra.

Moram se maknuti od njega. Moram se prestati osjećati ovako.

Ali, nisam ga još spremna napustiti.

Duboko u sebi, znam da nikad neću biti spremna.

“Pa…” čujem se kako govorim, prekidajući našu šutnju.

Kas ne govori. Jednostavno mi priđe. I kad dođe do mene, uzima mi lice u svoje ruke. Oči mu upijaju moje crte, kao da me upija.

Usta su mi suha. U pogledu su mi tople suze i imam osjećaj u grlu kao da će pući.

“Daisy…” šapće moje ime. Polako približi svoje usne mojima, zatvarajući oči samo kad nam se usne sretnu.

Ljubi me nježno, izaziva me, puštajući svoj jezik da klizi s mojim.

Suze mi ispunjavaju oči dok pamtim osjećaj njega pored mene, način na koji me ljubi.

Zatim, produbi poljubac, držeći me uz sebe. I slažemo se, otkucaj za otkucajem.

“Volim te,” diše mi uz usne. “To se neće nikad promijeniti, bez obzira gdje sam.”

I ja tebe volim. Ne ostavljaj me, molim te. Riječi su mi na vrhu jezika.

Ali ih nikad ne izgovorim.

Moram ga pustiti da ode. Zbog njega. Zbog Jessea. I zbog mene.

“Hoću li te ikad više vidjeti?” Dišem u agoniji.

Privlači me u svoje ruke i čvrsto me grli. “Hvala ti,” šapće odgovarajući mi na pitanje bez da je zaista rekao riječi.. “Vratila si me u život Daisy i zbog toga, nikad ti se neću moći odužiti.”

Neću ga nikad više vidjeti.

Srce mi se podjeli na pola.

Sklanja svoje ruke s mene, ostavljajući me hladnu. Gleda dolje u mene i tužno mi se osmjehne. “Doviđenja, Daisy Smith.”

Progutam svoje suze. “Doviđenja, Kastor Matis,” prišapćem.

Dotakne mi obraz rukom zadnji put i okrene se i izađe iz mog stana i mog života, uzimajući dio mog slomljenog srca sa sobom.

264

TRI I POL GODINE KASNIJE Ispraćajući zadnju mušteriju, nudeći mu pozdrav na odlasku, zatvorim vrata i preokrenem znak na ‘Zatvoreno'. Hodajući oko pulta, spuštam svoju umornu guzicu na stolicu.

Bio je ovo dug dan.

Naporan dan.

Jesse kreće na fakultet.

Jutros sam ga odvezla tamo, kako bi se mogao smjestiti u domu.

Stoga smo spakirali njegove stvari u auto i pokušavala sam ne plakati cijelo vrijeme.

Da, imam auto. Naučila sam voziti prije par godina. Mnogo je jednostavnije imati auto, a i trebat će mi s obzirom da je Jesse u Birminghamu.

Bila sam tako ponosna na njega kad su ga primili. Možda sam htjela da ostane u Londonu, ali mu se svidio Birmingham kad smo ga ranije ove godine posjetili, a imali su zbilja dobar pravni fakultet.

Da, tako je. Moj brat želi biti odvjetnik.

Kad mi je rekao što želi postati, neću poricati da sam bila iznenađena.

Nikad prije nije pokazao interes za pravo.

A ni pravo mi baš nije bilo prijatelj proteklih godina.

Ali što god on želi napraviti, ja ću biti sretna zbog njega, podupirati ću ga.

Potom mi je rekao da želi biti odvjetnik.

Rekao je kako me je pravo iznevjerilo na tako puno načina. Moj odvjetnik me iznevjerio. Rekao je da ima previše usranih odvjetnika i da on želi biti jedan od onih dobrih. On želi napraviti razliku. Uvjeriti se, da se ono što se meni dogodilo, ne dogodi nikome.

Umalo sam se udavila na to.

U redu, možda sam zaplakala.

Ovih dana sam plačljiva gadura.

Stoga, smjestila sam svog dječaka u njegovu sobu i pomogla mu raspakovati njegove stvari. Potom sam ga ostavila da se upozna sa svojim cimerima.

Možda sam i onda malo plakala.

Ok, držala sam se uz njega godinama i plakala prije nego sam se uspjela maknuti od njega.

265

Onaj tren kad sam sjela u auto, trebalo mi je dobrih petnaest minuta prije nego sam bila sposobna voziti, jer su mi oči bile zamagljene od silnog plakanja.

Ali moj dječak je odrastao. On je sad muškarac.

A ja… sam sama.

Pa, imam Cece. Ali to nije isto.

Sad kad mi je ptičica otišla iz gnijezda, odvezla sam se natrag u London i vratila se na posao. Trebala sam imati slobodan dan, ali nisam htjela ići u prazan stan. Došla sam i pomogla Jasminei, jednoj od mojih zaposlenica na pola radnog vremena.

Tako je. Imam zaposlenike. Ja sam ponosni vlasnik male šik kafeterije koja se zove ‘Thessa's'.

I da, nazvala sam je po mjestu odakle je Kas. Pa, on je iz Thessaloníkija, ali to nije jednostavno za izgovoriti, stoga sam uzela 'Thessa's' i mislim da lijepo podsjeća na to.

Nakon što mi je ime očišćeno, Cece me je potaknula da tražim odštetu za nepravednu zatvorsku kaznu.

Nisam bila sigurna. Nije me bilo briga za novac. Samo mi je bilo drago da sam oslobođena od krivnje. Da je ta crna mrlja maknuta s mog imena, pa sam bila u mogućnosti prijavljivati se za poslove bez da moram označiti tu kućicu, što je fascinantno samo po sebi.

Ali onda je Cece istaknula da bih, koliki god novac da dobijem, mogla uložiti u Jesseovu budućnost.

Stoga sam uzela odvjetnika i ona je pokrenula slučaj zbog neopravdane zatvorske kazne.

Moj slučaj je pobijedio i umalo sam pala sa stolice kad me je odvjetnica posjela i rekla mi koliko ću dobiti.

Bilo je dovoljno da osiguram budućnost Jesseu i sebi.

Prva stvar koju sam napravila, stavila sam polog za kuću. Cece i ja nismo više mogle podnijeti da živimo u stanu i nikad ne bih htjela da Jesse stanuje tamo. Bilo je previše ružnih uspomena na tom mjestu.

To više nije bio naš dom. Damien nam ga je uzeo.

Stoga smo iselile svoje stvari od tamo i ponovno počele u našem novom domu.

A zatim, mjesec dana kasnije, Jesse se uselio s nama, za stalno.

To mi je bio najbolji trenutak u životu.

Prijavila sam se za puno skrbništvo i nakon što smo preskočili prepreke, bilo je odobreno.

266

Sjećam se prvog dana kad se vratio kući. Biti s njim tamo, vidjeti ga koliko je sretan, učinilo je da su se sve grozne stvari kroz koje sam morala proći da bih došla do toga, isplatile.

Nisam htjela gledati u prošlost i željeti da su stvari bile drugačije.

Mogla sam gledati u prošlost i biti ljuta koliko god hoću, ali to ne bi promijenilo prošlost.

Imala sam Jessea sad uz sebe i to je bilo jedino važno.

Ali i dalje sam bila nezaposlena. Jesse je išao u školu, a Cece je radila.

Osjećala sam se izgubljeno. Provela sam mnoge od tih dana valjajući se i žudeći za Kasom, pitajući se kako je.

Nikad nisam bila ljenivac, pa sam počela samu sebe izluđivati.

Jedan dan, dok sam bila na jutarnjem trčanju, stvari su se promijenile.

Dok sam trčala kroz centar grada, dogodilo se da sam vidjela znak ‘Na prodaju', na prozoru male slatke kafeterije.

Prije nego sam znala, zaustavila sam se, virila kroz prozor i onda unijela broj agenta za nekretnine u svoj telefon. Otišla sam natrag kući i nazvala agenta, te ga pitala za cijenu tog mjesta. Isto tako sam saznala da prodaju trgovinu zajedno s opremom.

Nije bilo skupo koliko sam očekivala. Nemojte me krivo shvatiti; to je bilo puno novaca, ali mogla sam si priuštiti.

Pitala sam da li bih ga mogla vidjeti. Agentica za nekretnine mi je rekla da, baš taj dan, ima slobodno mjesto.

Stoga sam se istuširala i presvukla i otišla natrag do kafeterije ispred koje me je čekala agentica.

One minute kad me pustila unutra, jednostavno sam znala. Stvorena je da bude moja. Bila je savršena. Sviđalo mi se sve u njoj.

Pitala sam ju zašto je vlasnik prodaje i to po tako razumnoj cijeni.

Jednostavno je rekla da su morali neočekivano napustiti zemlju, radi bolesnog rođaka i da se neko vrijeme neće vraćati.

Koliko god to grozno zvuči, njihova loša sreća je postala moja dobra sreća.

Stoga sam rekla agentici da ću razmisliti. Ali u mislima sam već donijela odluku.

Zbog toga bih imala manje novca, ali bi mi dalo dobar prihod za pomoć Jesseovoj budućnosti. A i dalje ću imati pristojan komad koji će mu pomoći da započne, s čime god da odluči, nakon što završi školu.

Sutradan sam dala ponudu za kafeteriju. Niže nego su prvo tražene cijene.

Sat vremena kasnije, bila je prihvaćena.

267

Nisam se mogla prestati smijati. I nisam si mogla pomoći osim misliti, kako bi Kas bio ponosan na mene.

On je bio prva osoba koju sam htjela nazvati. Ali naravno, nisam mogla, jer nisam znala gdje je i nisam više imala njegov broj telefona.

Nakon što je otišao obrisala sam ga, znajući da bih se vjerojatno slomila i nazvala ga. A to nisam mogla napraviti.

Stoga, nisam imala načina kontaktirati ga.

I onda sam shvatila da isto tako nemam apsolutnog pojma o vođenju poslovanja.

To nije bilo samo kuhanje kave – iako pravim odličnu šalicu kave. Ovo je vođenje poslovanja. To je bila velika stvar.

I mislila sam da bih ga vjerojatno sjebala.

Počela sam paničariti, misleći da sam pogriješila, prije nego sam racionalno odlučila uključiti se. Pogledaj što sam sve napravila… savladala. Mogla sam voditi jebenu kafeteriju. Mogla sam to.

Pa sam uzela Cecein laptop i počela tražiti tečajeve za poslovno upravljanje. Pronašla sam jedan na mom mjesnom koledžu. Predavanja su bila navečer, pa su bila savršena.

Prijavila sam se i primili su me.

Potom sam se fokusirala na stavljanje osobnog pečata na kafić. Mjesto sam obojala i stavila svoj osobni potpis na njega i onda sam ga preimenovala u kafić ‘Thessa's'. Djelovalo je ispravno nazvati ga tako. Bilo je, jer je Kas taj zbog kojeg je skinuta ljaga s mog imena. On je razlog zašto si mogu priuštiti ovo mjesto.

I jednostavno sam željela nešto njegovo, neku poveznicu s njim, da me podsjeća da je to bilo stvarno. Jer, ponekad je djelovalo skoro nestvarno.

Kao da Kas, nikad zaista, nije ni postojao. Kao da nikad zbilja nije bio moj.

Ali bio je.

Imala sam ga kratko vrijeme i onda sam ga morala pustiti da ode.

Nikad nije bilo suđeno da Kas zauvijek bude moj i morala sam se pomiriti s time.

I jesam.

Na neki način.

Ali 'Thessa's' je otvorena i zbilja sam imala klijente. Bila sam zaposlena i nastavila sa životom. Šest mjeseci pošto sam otvorila 'Thessa's', odlučila sam upisati tečaj za pečenje kolača. Imala sam mjesto na kojem sam naručivala kolače i mafine za kafić, ali sam ih željela naučiti praviti sama.

Odrastajući, uvijek sam znala napraviti rođendansku tortu za Jessea, stoga sam mislila da mogu to napraviti.

268

Ispalo je da sam bila u pravu. Odlična sam u pečenju kolača. I sad pravim kolače za kafić, ali ih i dalje kupujem. Zbog toga sam zauzeta, ali na način na koji mi se sviđa.

Ne ostavlja mi puno vremena za bilo što drugo… kao izlasci. Nije da sam zaista zainteresirana za izlaske, iako mi Cece zvoca zbog toga na dnevnoj razini.

Vratila se u igru izlazaka; već je neko vrijeme. Viđala je tog tipa zvanog Pierre, sad već nekoliko mjeseci. On je nezaposleni glumac.

Sladak je.

Samo je malo… uobražen.

Ali, ja mislim da ona može bolje.

Iako se sviđa Cece i govori kako se lijepo odnosi prema njoj. To je sve što mi je bitno. Zaslužuje biti sretna.

Stoga sam ljubazna prema tipu kad god je u blizini.

Ali, zato jer je ona sretna, pokušava i meni namjestiti dečke. Zadnji je bio Pierrov šminkerski prijatelj zvani Gerard. Još jedan ne zaposleni glumac.

Rekla sam joj ono što joj i uvijek govorim. “Nisam zainteresirana.

Prezauzeta sam poslom i Jesseom.” I bla bla bla.

Ali, ona nije glupa. Zna da nisam preboljela Kasa. Da nikad nisam preboljela Kasa.

Mislim, pomislio bi da bih ga do sad preboljela. Prošlo je tri i pol godine.

Ali, kako smo naučili, ne preboliš čovjeka kao što je Kastor Matis. Samo naučiš živjeti bez njega.

Stoga sam se pomirila s činjenicom da je to tako, kako je. Usidjelištvo za Daisy i totalno sam u redu s time.

Mom životu ništa ne fali. Imam dobar život. Imam Jessea.

Iako je upravo otišao na fakultet.

Neću ponovno plakati.

Imam kafeteriju koja me drži zauzetom.

Moj je život dobar, takav kakav jeste. I ja sam se pomirila s time.

Kad pogledam kakav mi je život bio… i kako se sve preokrenulo.. ovaj život je san u odnosu na to.

Naravno da budem usamljena. Pogotovo noću kad gledam u prazno mjesto na mom krevetu, na kojem želim da leži Kas. Ali njega nema.

Nema ga dugo vremena i nema ništa što mogu napraviti da se to promijeni.

269

Ponekad je jednostavno teško znati, da je tamo negdje, živi svoj život bez mene.

Pitam se da li je sretan.

Nadam se da je sretan. Zaslužuje biti.

Samo želim da smo mogli biti sretni zajedno.

Telefon mi zazvoni na pultu. Nasmijem se na pozivatelja na ekranu.

“Već ti nedostajem?”

Jesseov smijeh odjekuje niz liniju. “Samo provjeravam, da se uvjerim da i dalje ne plačeš kao kišna godina.”

“Nisam kmečala.”

“Na mojoj majici su bile sline gdje si ridala na meni.”

“O Bože.” Trgnem se. “Žao mi je.”

“Ne mora ti biti. Samo te izazivam. Lijepo je znati da ću ti nedostajati.

Samo mrzim vidjeti te da plačeš i znati da sam ja razlog tomu.”

“To su bile suze radosnice i suze tuge i suze ponosa. Nedostajati ćeš mi mnogo, ali sam nevjerojatno ponosna na tebe, Jesse, što ideš na fakultet.

Dobiti ćeš svoju diplomu i postati odvjetnik. Bože, ne mogu dočekati dan kad ću vidjeti tvoju kapu i haljinu, gore na pozornici dok primaš svoju diplomu.”

“Nisam ni počeo slušati svoje kolegije još” – smije se – “a ti si me već stavila na promociju.”

“Da, pa, jednostavno znam da ćeš razvaliti to.”

Na liniji se čuje tišina od koje se zapitam, “Da li si… ti ok?”

Izdahne. “Da. Samo je… pretpostavljam da mi je čudno biti ovdje. Na novom mjestu. Znaš, gdje samo imam spavaću sobu, i ostatak prostorija dijelim s ostalim dečkima. Pomalo me podsjeća na dječački dom. Prvu noć koju sam proveo tamo, kad si bila uhićena.”

Grlo mi se stegne. “Jesse…”

“Ne krivim te, Daisy. Isuse, naravno da ne. Mrzim činjenicu da sam ikad sumnjao u tebe i krivio te. Sjedenje ovdje me je podsjetilo na neke moje tužne uspomene, i… pretpostavljam… želio sam ti čuti glas. Samo se podsjetiti da smo sad tu i da je drugačije. Da su stvari dobre. I da si ti dobro.”

Progutam suze. “Tu smo i drugačije je. Nevjerojatno je. Ja sam dobro, klinac. I ne mogu biti ponosnija na tebe.”

Osjećam njegov osmijeh.

“To si već rekla.”

Nasmijem se sebi. “I nastaviti ću to govoriti, pa ti je bolje da se navikneš na to.” Čujem glas u pozadini i Jesse reče: “Dolazim za minutu.”

270

“Sve ok?”, zapitam.

“Da, samo dečki s kojima stanujem, idu do puba. Pozvali su me da idem s njima.”

“Idi. Nemoj da te ja zadržavam. I zabavi se. I nemoj piti previše. I čuvaj se. I volim te.”

Smije se, a zvuk me preplavi kao slatka melodija.

“Hoću. I neću. I naravno da hoću. I… volim i ja tebe, Mayday.”

Prekine poziv i ja proživljavam emocije.

Nemoj plakati. Danas si dovoljno plakala.

Izdišući, ustanem na noge kako bih počela čistiti prije nego zaključam za večeras.

Oduvijek volim malo glazbe uz čišćenje. Kao što sam znala dok sam čistila ‘Imanje Matis'. Nosila sam tada svoje slušalice, kako ne bih raspizdila Kasa.

Oduvijek ga je bilo lako raspizditi.

Ali ovo je moje mjesto i mogu glazbu slušati glasno, koliko god hoću.

Pa, bez da ometam okolne radnje.

Stavljajući telefon na pult pored aparata za kavu, odem među svoju glazbu i odaberem Zaynovu “Like I Would.”

Ova pjesma me podsjeća na Kasa. Svirala je one noći u klubu kad mi je sabotirao spoj s Cooperom i čekao me ispred zahoda.

Volim se mučiti s njom, s vremena na vrijeme.

Tužno, ali sviđa mi se misliti o sebi da sam ja ta koja pjeva riječi Kasu.

Govorim mu kako nikad neće pronaći nekoga, tko će ga voljeti kao što bih ga ja voljela. Volim ga.

I da, toliko sam tužna.

U Kasovom umu, ja sam vjerojatno loša uspomena na vrijeme koje bi radije zaboravio.

Otišao je. Imao je pravo na to.

A sad, vjerojatno se prebacio na neku predivnu grčku ljepoticu, koja nije opterećena s tovarom emocionalne prtljage i koja ga ne podsjeća na smrt i druge stvari o kojima ne želim razmišljati, jer ako budem, glava mi možda eksplodira.

Zapravo, osjećaj je već sada blizu eksploziji, pa se fokusiram na čišćenje aparata za kavu.

Skoro sam na pola puta čišćenja, kad je Zayn završio i sad John Legend pjeva “All of Me.” Postajem sva emotivna, pjevajući uz stihove, želeći da se netko – u redu, Kas – osjeća tako zbog mene, misli te stvari o meni, kad vrata zazvone, otvaraju se.

271

Tko je to? Stavila sam znak ‘Zatvoreno'. Neki ljudi bi trebali obraćati pažnju.

Udišući, treptajući razbistravam vid, okrećem se. “Žao mi je. Mi smo za – ” riječi mi zamru na jeziku, a srce mi izleti iz prsa.

“Kas,” izdahnem njegovo ime, kao da očekujem da nestane u oblaku dima. “Ćao, Daisy.” Riječi su mu nježne, nesigurne.

I moj mozak me izdaje.

Ne znam koliko sam puta zamislila ovaj scenarij u svojoj glavi. Da ću do kasno biti ovdje i on će ušetati govoreći mi da sam mu nedostajala. Da je požalio odlazak. Da me nije mogao preboljeti. Da me voli. I onda bih mu ja skočila u zagrljaj i on bi me poljubio. Zatim bi sve bilo kao prije.

Gledam previše ženskih filmova, znam.

Ali on je tu. I, sad se ne mogu pomaknuti, niti govoriti ili bilo što drugo, osim zuriti u njega.

Izgleda točno isto. Kao da vrijeme uopće nije prošlo.

Odjednom sam svjesna kako ja izgledam.

Odjevena u crne traperice i crnu polo majicu sa znakom kafeterije. Kosa mi je svezana u neurednu punđu. Nemam šminke, jer sam ju svu ranije oprala suzama.

Izgledam užasno.

A on izgleda prelijepo.

Kosa mu je kraća nego što je bila i ima ozbiljnu bradu. Oduvijek mi se sviđala brada na njemu. Odjeven je u kvadratičasto mornarski plavo odijelo, s bijelom košuljom. Slično onome, koje je nosio prvi dan kad sam ga upoznala.

I izgleda kao sve što sam oduvijek željela, ali nikad nisam imala. Ne zapravo.

I dalje zurim u njega. Bojim se trepnuti u slučaju da je ovu iluziju izazvala moja očajna mašta i da neće biti tu kad otvorim oči.

Prokleta klimatizacija mi isušuje oči i trepnem.

Kad otvorim oči, on je i dalje tu.

“Kako… gdje… kako?”, mucam. Zaustavim se i udahnem duboko, odmarajući svoj dlan na pultu. Hladna površina me malo smiruje.

On je tu. On je, zbilja tu.

Izdahnem i pogledam preko, u njega. “Kako si?” glas mi je promukao.

Podigne rame. Oči su mu prikovane za mene. “Znaš…” odugovlači, ne odgovarajući zapravo na moje pitanje. “Izgledaš odlično, Daisy. Prelijepo.

Ali uvijek izgledaš prelijepo. I izgledaš kao da ti dobro ide.” Pokazuje rukom na radnju.

272

Ne dozvoljavam da komentar prelijepa utiče na mene i umjesto toga se fokusiram na činjenicu, da imam jasan dojam kako zna da je ovo moja kafeterija. Kako bi to mogao znati, nemam pojma. Ali opet, Kas je oduvijek imao način kako saznati stvari.

“Dobro sam.” Nikad te nisam preboljela. Provela sam zadnje tri godine čeznući za tobom. Ali pored toga, baš sam sjajno.

Nasmije se. I srce mi se raspukne.

“Kako je Jesse?” zapita.

“Dobro.” Nasmijem se. “U ponedjeljak mu počinju predavanja na fakultetu.”

“Koji fakultet?”

“Birmingham.” “Što studira?”

“Pravo,” ponosno kažem.

Nasmije se. “A kako je Cece?”

“Ona je odlično. Zašto si ovdje?” riječi mi izlete, oštrije nego sam namjeravala. Ali ih ne žalim. Želim znati što radi tu. Preko tri godine, ni riječi. I onda se samo pojavi na dan, koji mi je bio emotivno težak, sjebavajući me u glavu još više.

U njegovim se očima u trenutku pojavi iznenađenost na moje otvoreno pitanje, ali se brzo oporavi. “Ovdje sam zbog tebe.”

Srce mi zaigra u prsima. “Zbog mene?” Udahnem. “Ne razumijem.”

“Mislim da razumiješ.”

“Ne, ne razumijem.” Otresem glavom. “Dakle, ti ćeš mi morati pojasniti.”

I želim da bude određen. Vrlo određen. Jer ne želim krivo shvatiti riječi koje govori.

Jednom mi se srce slomilo zbog njega i nikad se nije oporavilo. Ne želim si davati nadu, samo da bi mi se srce slomilo drugi put.

“Otišao sam kako bih bio siguran da ćeš dobiti Jessea natrag. Da vam, oboma, dam šansu za život kakav ste zaslužili. I držao sam se podalje, jer je to bila ispravna stvar za napraviti. Jesse te je trebao. I bio sam sjeban, Dasiy. Bio sam sjeban kad si me upoznala. I ne bih došao k sebi još neko vrijeme. Takav sam bio jako dugo vremena da je to jedino što sam poznavao. Zatim je bilo gotovo. I bio sam izgubljen. Kad živiš za osvetu tako dugo i konačno ju dobiješ, misliš da ćeš se osjećati fantastično. I osjećaš se tako na kratak trenutak. Ali, onda to prođe i jednostavno se osjećaš izgubljenim. Nema više svrhe, samo uspomene svega u prošlosti.”

“Imao si mene.” Riječi mi izlete grublje nego sam htjela. Zaštitnički se omotam rukama oko sebe.

273

Pogladi rukom svoju kratku kosu. “Nisam bio dobar za tebe. Sjebao sam. Tonuo sam u rupu i samo bih te povukao dolje sa sobom. Trebala si se fokusirati na Jessea. A, po prvi put u mom sjebanom životu, želio sam učiniti ispravnu stvar. A ispravna stvar je bila da odem.”

“Ali na tri godine Kas…” riječi mi izlete jer ne znam što drugo reći.

“Trebalo mi je dugo vremena da stignem tamo, gdje želim biti .

“A gdje je to?”

“Da postanem muškarac kojeg zaslužuješ.”

“I jesi li?”

Pogled mu se podigne prema meni. “Ne mislim da ću te ikad zaslužiti, Daisy. Ni jedan muškarac ne bi mogao. Ali sam bliže k tome nego sam bio prije i završio sam s time da sam bez tebe. Čekao sam dok Jesse nije postao muškarac. Sposoban je samostalno stajati na obje svoje noge. Sada je on na fakultetu. I ja sam se vratio tražiti ono što je oduvijek bilo moje.”

“A što ako te više ne želim?”

Na njegovom licu pojavi se bljesak panike, ali nanosekundu kasnije iščezne i vrati se svom samopouzdanju. “Tada ću visjeti okolo i izgnjaviti te romantičnim gestama, dok me ponovno ne zavoliš.”

“Kas kojeg sam poznavala, nije bio romantičan.”

“Kas kojeg si poznavala je bio seronja.”

“Kaseronja.”

Nasmijem se i on se smije. Volim taj zvuk.

“Ne znam. Nekako mi se sviđao stari Kas. Što ako mi se ne sviđa ova nova, unaprijeđena verzija?”

“Nećeš znati dok mu ne dozvoliš da pokuša… dozvoliš meni da pokušam.” Prelazi preko radnje, obilazeći oko pulta dok ne stane ispred mene.

Poseže i uzima mi ruku, a ja mu dozvolim.

Koža mi cvrči, cijelo tijelo mi se vraća u život nakon što je bilo uspavano toliko dugo.

“Daj mi šansu da ti pokažem kako ti život sada, sa mnom, može biti dobar. Dozvoli mi da te volim. Dozvoli mi da se brinem o tebi.”

Bljesak mojih ranijih misli – o tome što je radio svo to vrijeme koje je proveo bez mene – proleti mi kroz misli, od čega osjetim hladnoću u sebi.

Povučem ruku od njega i ponovno omotam ruke oko sebe, kao zaštitnu ljušturu.

I ne trudi se sakriti povrijeđenost na svom licu. “Što si radio svo ovo vrijeme?” tiho ga pitam.

“Bio sam neko vrijeme s roditeljima u Grčkoj. Oni su se sad tamo preselili za stalno. Potom sam malo putovao okolo.”

274

Njegov crni pogled nije se maknuo s mene.

Ali sve što mogu zamisliti su prelijepa mjesta i prelijepe žene.

Kas s drugim ženama.

“Nije bilo nikog drugog,” reče tiho, kao da mi čita misli.

“Kako bi moglo biti, kad sam bio zaljubljen u tebe?”

Bio. “Još uvijek sam zaljubljen u tebe.”

Priđe mi bliže i uzme mi lice svojim rukama. Pogledam u njega. Srce mi se smrzne u prsima. Usta mi se osuše i koža mi gori tamo gdje ju dodiruje.

“Volim te, Daisy. Volio sam te protekle tri godine. Želim biti s tobom i napraviti ću sve, kako bi se to ostvarilo.” “Što ako ja imam nekog drugog?” odmaknem se od njegovog dodira i ruke mu padnu sa strane. “Upravo si došao tu, iz vedra neba i kažeš kako me želiš natrag, pretpostavljajući da nema nikog u mom životu. Pa, za tvoju informaciju, mogla bih imati dečka.”

Ljuta sam jer me nije ni pitao. Jer je pretpostavio da sam toliko očajna da se nisam maknula od njega. Da sam i dalje sama.

Pa kakve veze, ako je to zapravo istina? Činjenica da je samo pretpostavio mi diže živce.

I iskreno, željela sam reakciju. Želim ga razljutiti.

Ne pitaj me zašto, jer jedini odgovor koji ti mogu dati je, zato jer sam cura. Zbunjena sam i povrijeđena, jer ga nije bilo toliko dugo. Ali sam sretna što je tu. I osjećam svaku drugu emociju između toga.

On ne reagira. Samo me gleda i zapita me smirenim glasom. “Postoji li netko drugi?”

Lice mi se isti tren zarumeni jer, sad, morati ću mu reći da nema. Znati će koliko sam patetična i jedino sebe mog kriviti za to.

Zatim, primijetim da nije reagirao. Kas kojeg sam poznavala bi reagirao.

Možda se zbilja promijenio.

Ili možda…

“Nisi me pitao da li ima nekoga u mom životu, jer si već znao da nema i nije bilo nikoga za cijelo vrijeme dok te nije bilo. Jesam li u pravu?”

Nema čak ni dostojanstva izgledati posramljeno.

Samo zakorakne korak prema meni i stavi svoje ruke na moje lice, gdje su oduvijek pripadale, podižući mi oči da pogledam u njega. Gleda duboko u njih.

“Kad sam otišao od tebe, to je bila najteža stvar koju sam ikad morao napraviti. Jedina stvar koja je to učinila podnošljivim je spoznaja da te 275

nisam ostavljao zauvijek. Daisy, možda sam te onda pustio da odeš, ali nisam te pustio da odeš predaleko. I iskreno, da sam nanjušio da drugi tip njuška okolo, prekršio bih obećanje dato samom sebi, da se držim dalje od tebe dok Jesse ne napuni osamnaest i onda bih se vratio tu, liku razbio lice i odnio te u svoju kuću i nikad te ne bih pustio da odeš.

Pa… sranje. Što bih trebala reći na to? Nesigurna, s onim što uvijek radim kad sam zbunjena. Humorom.

“Treba li to značiti da su tvoji načini uhođenja i dalje bili u punoj snazi u to vrijeme?”

Oči mu zabljesnu i nasmiju mi se.

Otresem glavom boreći se sa smijehom.

Zbilja se ne bih trebala smijati u ovom trenutku. Jer nije smiješno.

“Iskreno, kako si me dovraga uspio uhoditi kad čak i nisi bio ovdje, kad si putovao po svijetu?”

Obrve mu se skupe. “Nisam rekao da sam putovao po svijetu. Rekao sam da sam bio u Grčkoj neko vrijeme i da sam malo putovao.”

“A gdje si putovao?”

Prizvuk nečega, što baš ne razumijem, mu prođe kroz oči.

“Zašto želiš znati?” zapita.

“Jer se ponašaš kao da nešto kriješ, a ja želim znati što je to.”

“Pa” – pročisti grlo – “Bio sam u Grčkoj. Potom nisam… i bio sam tu… putovao tamo i ovamo na putu od Westcotta… i Londona.” Iako je pročistio grlo, riječi su mu i dalje bile hrapave.

I oči mi se rašire kao tanjuri. “Moj Bože. Bio si ovdje cijelo ovo vrijeme!”

Zakoračim unatrag, zapanjena i također povrijeđena. Osjećam se kao da me izdao – iako baš nisam sigurna kako.

Slijedi me naprijed, spuštajući mi ruke na ramena. “Ne cijelo vrijeme.

Bio sam u Grčkoj. Ostao sam tamo šest mjeseci. Zatim sam se vratio.”

“Tu si tri godine. Isuse, Kas.” Tresem svojom glavom.

“Držao sam se podalje što sam duže mogao. Dokle god mi je trebalo da se posložim u glavi. Zatim sam se vratio kući. Želio sam ti biti bliže. S obzirom da sam morao čekati da te imam, onda sam ti htio biti bliže.”

“Isuse…” dišem zureći u njega. “Ne znam da li da popizdim radi toga što si me doslovno uhodio zadnje tri godine. Ili se osjećam oduševljena emocijama, na činjenicu da me se nisi mogao kloniti.”

Iznenada imam potrebu pjevati “Every Breath You Take,” od The Police ali ne napravim to, jer bi to bilo čudno.

I kako je mogao cijelo vrijeme biti tu, a da ja to ne znam.

276

Ili sam možda, podsvjesno znala i zato ga nikako nisam mogla preboljeti.

Kas me pogleda glupavim ali pogledom ispunjenim nadom. “Možemo li ići s ovim oduševljenjem?”

Izraz njegovog lica je… tako dječački da si ne mogu pomoći već se nasmijati. “Imaš ozbiljnih problema, Matis.”

“Samo jedan. I on dolazi pod imenom, Daisy.”

Vragolasto mu se nasmijem.

I on se smije, ali njegov izraz se brzo promijeni u ozbiljan. “Želim da ti budeš moj problem. I ja želim biti tvoj. Želim da budeš moje sve. I ja želim biti tvoje sve.” Ruka mu se podiže do mog lica, obuhvaćajući ga. “Želim život s tobom, Daisy. Pokušaj ponovno sa mnom, molim te. Samo pristani.

Samo mi reci da me i dalje voliš i reci da.”

Pritišćući obraz na njegovu ruku, zatvorim oči, uživajući u osjećaju njega. Već sam donijela odluku. Donijela sam ju onog trenutka kad sam se okrenula i vidjela ga da stoji tamo.

Otvorim oči i nasmijem se. “I dalje te volim, Kas. I da. Da, milion puta opet.”

Lice mu se transformira u najveći i najljepši osmijeh koji sam ikad vidjela.

Potom su mu usne na mojima i ljubi me. Ne želim da ikad prestane.

I sad, znam da nikad neće. Jer je došao da ostane.

Onda, nije bilo naše vrijeme. Ali sad jeste.

Jednom sam mislila da smo Kas i ja totalno neprikladni jedno za drugo.

Bili smo neprikladni.

Ali, sad smo savršeni.

Ok, pa, možda ne savršeni.

On je ubijao iz osvete. Ubijao zbog mene. I ja sam ubila čovjeka.

Ali bili smo savršeni jedno za drugo i to je jedino bitno.

Prekine naš poljubac teško dišući. “Pa, 'Thessa's'.” Klimne glavom prema prednjem dijelu trgovine. “Ima li to kakve veze sa Thessaloníki?” pita s prizvukom naglaska u svom seksi glasu, čineći da se moji ženski dijelovi uzbude. “Ili je to samo slučajnost?”

Crvenilo mi prekrije lice. Spustim pogled. “Samo sam željela nešto po čemu ću te se sjećati,” prišapćem. “Nešto da me podsjeća da si bio stvaran.”

Podigne mi bradu svojim prstima, spuštajući pogled prema meni.

“Stvaran sam, ljubavi. I tu sam, kako bih ostao. Nikad te više ne napuštam.”

I znam da to misli.

277

“Nikad te neću pustiti,” govorim mu prije nego mu usne padnu natrag na moje.

Provučem ruku kroz njegovu kosu i on zastenje slatkim zvukom.

Omota svoje ruke oko mene, privlačeći me bliže sebi dok u potpunosti ne nestane prostora između nas. I predajem mu se rado.

Naslonim se na njega natrag, na jedino mjesto na kojem sam ikad trebala biti. U Kasove ruke. Gdje planiram provesti ostatak svog života.

Za ovaj predivan i prvi prevod zaslužna ja naša Banshee, draga hvala ti za Grka… Nadamo se da ćete uživati u ovoj divnoj knjizi.

Naš svet knjiga

278