POTREBE, PROBLEMI I POTENCIJALI

Institucije kulture se često opisuju kao nedostupne i nezainteresovane za saradnju („Institucije su jednosmjerna slijepa ulica – komunikacija/korespodencija ide ka njima, a odgovora nema, ili se na odgovor čeka toliko da se obesmisli“). Prema ispitanicima problem je i „nedostatak povjerenja i znanja zaposlenih u javnim institucijama“. Biznis sektor, pak, po njima, uopšte ne uviđa značaj kulturne baštine („Izostaju sponzorstva, kompanije ne prepoznaju kulturu kao bitan segment u društvu“). Problemi koji se tiču uslova za rad, ponavljaju ono na šta smo već ukazali - da su tehnički kapaciteti ovih organizacija na veoma niskom nivou. Dominiraju iskazi poput „Nedostatak sopstvenog prostora”; „Nefunkcionalan kancelarijski prostor koji nije u našem vlasništvu, već u vlasništvu opštine”; „Tehnička neopremljenost - nedostatak sredstava za rad”. Jedan od ispitanika je istakao da je „Objekat veoma star, prokišnjava i potrebna je detaljna sanacija za koju nemamo sredstava. Problem je i održavanje, restauracija, čišćenje i proširenje narodne nošnje i instrumenata. Imamo veoma vrijednu narodnu nošnju, ne samo našu, nego i iz čitavog regiona, okvirno procjena vrijednosti je oko 35 000 eura, a uslovi za čuvanje i održavanje su veoma loši“. Veliki broj organizacija prepoznaje i slabost vlastitih kapaciteta i neophodnost njihovog unapređenja: „Nedostatak ljudskih kapaciteta da bismo aplicirali i realizovali veće, kompleksnije i dugotrajnije projekte – jer je menadžment angažovan volonterski, uz svoje druge redovne/stalne poslove, studije“. Gašenje nekih od mreža nevladinih organizacija takođe se objašnjava nedovoljnim kapacitetima organizacija („Nedostatak ljudskih i finansijskih kapaciteta da se neka organizacija bavi projektima mreže. U jednom periodu se time bavila naša organizacija, ali sada ni mi nemamo kapaciteta za te aktivnosti. A još i neke od osnivačkih udruženja više ne postoje ili su neaktivna“). Pored ovih problema koji su se ponavljali u odgovorima mnogih ispitanika, pomenut je i niz značajnih problema u odgovorima jednog ili nekoliko ispitanika. Jedan od njih je politička nestabilnost u državi, koja se očituje i u djelovanju državnih institucija. Drugi je ignorisanje lokalnih problema od strane nacionalnih medija, pogotovo kad je kulturna baština u pitanju. Treći je malo interesovanje mladih za rad u nevladinom sektoru, a pogotovo u segmentu kulturne baštine. Ispitanici su ukazivali i na izuzetno nemaran odnos pojedinaca prema kulturnoj baštini i njihovu nezainteresovanost za njeno očuvanje. Kritika se odnosila i na zatrpanost kulturnog tržišta kičem („Izostanak prepoznatljivosti edukativnog i turističkog značaja suvenira – koji su napravljeni na osnovu istorijskih činjenica, od strane turističkih organizacija, već zatrpanost kineskom i ‘kičastom’ ponudom suvenira stanovništvu i turistima“). A kritikovan je i način realizacije programa razvoja kulture na sјеveru Crne Gore („Imamo finansiranje programa razvoja kulture na sjeveru Crne Gore kroz koji se finansiraju organizacije iz južnog i centralnog dijela, a pri tom se nikakve aktivnosti ne odvijaju na sjeveru. Kada se i nešto realizuje, to su obično radionice koje traju sat vremena i nemaju nikavog efekta, dok organizacije koje ih realizuju, čak ni putem medija ne oglašavaju realizaciju ovakvih problema. To je sve pokazatelj slabe saradnje NVO sa sjevera i Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta koje ne prepoznaje značaj jačanja NVO sa sjevera“).

Ako su rezultati anketnog istraživanja dali prilično jasnu sliku stanja civilnog sektora koji se bavi kulturnom baštinom u Crnoj Gori – kapaciteta organizacija i djelovanja neformalnih grupa - onda je zadatak koji smo pokušali da ostvarimo intervjuima bio da steknemo uvid u potrebe aktera i probleme sa kojima se suočavaju. U skladu sa predlogom projekta, realizovano je 12 polustrukturiranih intervjua sa sagovornicima koji se na različite načine bave kulturnim nasljeđem, vodeći računa i o njihovom geografskom rasporedu.5

Vodič za intervjue je, nakon uvodnog predstavljanja organizacija ili djelatnosti pojedinaca, imao pet segmenata. Prvi se bavio potrebama koje organizacije imaju. U drugom segmentu smo sa sagovornicima razgovarali o problemima sa kojima se organizacije srijeću, vezano za njihovo svakodnevno djelovanje – finansije, prostor i opremu i za saradnju sa donosiocima odluka, donatorima, institucijama kulture i drugim akterima u ovom sektoru. Ali i o problemima karakterističnim za sektor u cjelini, posebno u odnosu na zakonski i institucionalni okvir. Treći dio razgovora odnosio se na ulogu civilnog sektora u oblasti kulturne baštine, da bi četvrti bio posvećen potencijalima za unapređivanje stanja kulturne baštine u Crnoj Gori, kao i potencijalima za razvoj civilnog sektora u ovoj oblasti. U finalnom dijelu smo sagovornike zamolili da daju preporuke za unapređivanje trenutnog stanja.

1. POTREBE ORGANIZACIJA KOJE SE BAVE KULTURNOM BAŠTINOM U CRNOJ GORI

Govoreći o potrebama svojih organizacija, ispitanici su uglavnom isticali potrebu unapređivanja kapaciteta njihovih organizacija – tehničkih, ljudskih, menadžerskih i finansijskih. Mnogi od sagovornika su ukazivali na raskorak između obima aktivnosti koje organizacije civilnog sektora sprovode i percepcije njihovog uticaja među građanima, na jednoj strani – i resursa kojima raspolažu na drugoj. Mi redovno dobijamo i zahtjeve i pitanja od ljudi koji nas kontaktiraju preko društvenih mreža da dođu u naše kancelarije da se vide sa nama gdje mogu da imaju sastanak. A mi zapravo nemamo svoje prostore i što se tiče tehnike mi koristimo svoje. Što se tiče svih resursa koji su nam potrebni, od toga da imamo svoje lične kompjutere koje smo kupile od svojih drugih poslova i kačimo se na internet od svojih stanova i kancelarija. Sve što nam treba zapravo, osim vremena i znanja, doniramo (…) Ovo je održivo samo dok radi naš osjećaj da je potrebno da ovo radimo i da iz toga i mi nalazimo neku vrstu lične i profesionalne satisfakcije.

5 Zbog zaštite podataka o učesnicima istraživanja, njihova imena se ne navode ispod citata. Intervjue je vodila Sonja Dragović, članica istraživačkog tima

Bilo bi super da imamo još ljudi koji mogu na taj način da nam se pridruže, ali kad bi bilo još ljudi koje bi trebalo da platimo, to bi potpuno promijenilo strukturu. I zapravo je vrlo teško reći šta bi nam bilo potrebno, osim kad bismo mogle da damo lično više vremena, ali to je vrlo teško. Mislim da način na koji organizacija sad radi pokazuje koliko je prekaran način na koji mogu biti organizovane organizacije koje se u javnosti percipiraju kao velike i važne. I ja mislim da ono što radimo jeste važno i da ne radimo definitivno bi se osjetilo. Toliko toga smo uspjele da spriječimo i preinačimo, a pokazuje se koliko je teško organizovati tako nešto. Kao što smo ukazali u prethodnom poglavlju, veliki broj organizacija nema službene prostorije, nego radi iz vlastitih stanova i kuća i raspolaže samo osnovnom opremom. Generalno prostor za rad, s obzirom da je zvanično to naš prostor u mojoj kući, to se zvanično vodi ta adresa, tu držim i materijal i sve, jer nemamo novca da iznajmljujemo nešto. Ne postoji šansa da se to iznajmi, jer nema toliko projekata i ne možemo toliko stvari da radimo. Jesmo brojna organizacija u tom smislu, potrebno nam je za ovo čime se mi bavimo. Potrebna nam je i tehnika, većinom koristimo svoju opremu za snimanje. To jeste kvalitetna oprema koju koristimo na terenima, ali nema je mnogo… diktafon i kamere, valjalo bi da imamo možda kvalitetniji kompjuter i ti detalji vezano za arhivaciju, za skladištenje, jer je potrebno sve to digitalizovati i sačuvati i kopije. Sad nije kao nekad, sad je jedan snimak od sat vremena 50-60 gigabajta i potrebno je čuvati i kopije, ne možete imati samo jedan snimak i to zahtijeva more eksternih diskova koji koštaju i sve to košta. Značajan broj organizacija se saživio s tim da će obavljati aktivnosti iz vlastitih prostorija i da bi pokušaj unapređivanja tehničkih kapaciteta u uslovima finansijske oskudice bio neodrživ. Zvanično smo registrovani na našu rodnu kuću i tu postoji jedna od naših dječijih soba posvećena društvu i tu se čuva dio naše dokumentacije. Ako bismo imali pravi prostor u smislu neke mini kancelarije, mislim da bi to imalo smisla, ali sa druge strane stvorilo bi nam novi izazov kako da se organizujemo, kada tu da boravimo. Jer nama najčešće za potrebe realizacije naših projekata treba samo laptop, telefon za kontakte i drugi ljudi koji će terenske poslove obavljati. Dizajn knjiga se isto radi danas preko laptopa, tako da je on dovoljno sredstvo za rad. Ali u nekoj perspektivi možda bismo razmišljali, kažem možda, jer treba sjedjeti tamo, održavati prostor, plaćati rentu, a završavamo poslove i bez toga. Uprkos tome što, zbog visokog stepena obrazovanja i profesionalne stručnosti, ljudski

resursi predstavljaju ključne resurse organizacija koje se bave kulturnom baštinom u Crnoj Gori – a ima i dovoljno spoljnih saradnika i volontera – postoji konstantna potreba za uključivanjem većeg broja ljudi u jezgro organizacije. Što se nas tiče, nama svakako jeste problem sada sa kapacitetima. To je veliki problem, jer mi bez obzira što dugo funkcionišemo, nijesmo uspjeli da formiramo neki malo veći tim, imamo jako puno saradnika sa kojima smo u kontaktu, imamo značajnu mrežu ljudi, ali što se ključnih poslova tiče, nas je samo tri, tako da to jeste veliki problem. Jedna od češće pominjanih jeste i potreba da se razviju menadžerske vještine. Radi se uglavnom o malim organizacijama, bez stalno zaposlenih, čiji članovi imaju druge, redovne poslove kojima obezbjeđuju egzistenciju. Utoliko, oni nemaju ni vremena, ni mogućnosti da razvijaju menadžerske sposobnosti, niti da savladaju vještine pisanja i rukovođenja projektima, uprkos svijesti da je to gotovo jedini način da se dođe do finansijskih sredstava potrebnih da bi razgranali svoje aktivnosti. Ušla sam totalno naivno i aktivistički. Nijesam znala šta znači NVO, nijesam imala pojma, moram biti iskrena. Nijesam imala pojma koliko je to puno administrativnog posla da bih sve to uspjela. Da bi jedna NVO bila održiva potrebni su kapaciteti a mi ih nemamo (…) Mi više reagujemo, odnosno pokrećemo neke stvari. Mislim da je tu naš deficit, nemamo kapaciteta što se tiče ljudskih resursa kojim bi mogli da dugoročno napravimo jednu organizaciju koja bi mogla da pokrije nekoliko oblasti. Ne samo podizanje svijesti i pokretanje nekih aktivnosti, nego gdje bismo mogli isto raditi temeljne analize i istraživanja. Takođe, kod mnogih organizacija, najčešće jedan član, njihov rukovodilac/rukovoditeljka zna da piše projekte i rukovodi njima, te se kao potreba javlja obuka i uključivanje većeg broja ljudi. To su te stvari koje su nam potrebne u tom tehničkom smislu, potrebno nam je sa neke strane i možda doedukacija u smislu pisanja projekata i apliciranje, jer to što ja znam dovoljno je do neke mjere. Ja sam pohađao i kurseve i dosta toga znam i pišem sam, ali je potrebno još malo da se doradi i da jednostavno još uključim neke ljude tu jer i ovi ostali članovi nijesu toliko verzirani ili su premladi. Čak i u slučaju velikih organizacija, registrovana je potreba za doedukacijom i pomoći u pisanju i realizaciji predloga projekata, posebno onih na evropskom nivou. Nijesam rekla još jedan aspekt, ono što bi nam još bilo potrebno je određena asistencija u apliciranju u okviru evropskih projekata koji imaju komplikovane aplikantske procedure i administracije, elektronske obrade, izvještaji, za šta mi koji vodimo udruženje (…)

prosto zbog aktivnosti u drugim poslovima i drugim oblastima života mi ne možemo da se posvetimo radu u našoj NVO kao nekom cjelodnevnom poslu. Ako bismo htjeli da konkurišemo na neki od evropskih projekata koji možda imaju zanimljive pozive za nas, trebala bi nam potpuna asistencija neke službe, nešto tako da iskoriste ono što mi znamo, a znamo ono što već radimo, radimo marketing organizacije i komunikaciju sa zajednicom i šire, ali ne možemo da prihvatimo administriranje velikih projekata samo zbog vremena koje nemamo za to. Najveće organizacije, pak, ukazuju na potrebu za stabilnim finansiranjem da bi bile u mogućnosti da dalje napreduju. Ono što je već uobičajeno, na primjer, u Hrvatskoj i Sloveniji, da nevladine organizacije dobijaju institucionalne grantove, namijenjene za pokrivanje njihovih tekućih operativnih troškova (zakupa kancelarije, plaćanja struje, grijanja, telefona, interneta…) u ostatku regiona djeluje kao “nemoguća misija”. Stabilno finansiranje – koje je nemoguća misija koju nikome više ne pominjem. Nekako smo se s tim srodili i shvatamo da je to dio života jedne NVO. Mi smo uspjeli da dođemo do reputacije i nama je lakše da dođemo do projekata. Istražili smo svoje kapacitete da napišemo adekvatne projekte i mi sad lakše dolazimo do projekata. Navikli smo se da će to da bude teško i problematično, pa nalazimo naše metode da preživimo, ali to je slučaj sa nama. Manje organizacije će sa time da kubure dok ne dostignu određeni nivo, a nema ih puno, pa zbog njih moram to da istaknem kao važno pitanje. Ali moram da istaknem i realnost, jer ko nema hrabrosti u to da se upusti i ne treba time da se bavi. Preklapanje rezultata dobijenih anketnim istraživanjima i intervjuima ukazuje da se radi o realnim potrebama, a skromnost sa kojom su naši sagovornici postavljali zahtjeve, ukazuje gotovo na pomirenost sa onim što bi bilo moguće očekivati kao pomoć. Izvjesno je da veći doprinos nevladinih organizacija u sektoru kulturne baštine nije moguć, ako njihovi finansijski, menadžerski i tehnički kapaciteti budu ostali na trenutnom nivou. Takođe, uprkos izuzetnoj stručnosti angažovanih ljudi, volonterski angažmani, bez mogućnosti stalnih zaposlenja, postavljaju limite koje nije moguće preći. Ako institucionalni grantovi zaista u ovom trenutku premašuju mogućnosti Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta ili lokalnih samouprava, konkursi za jednokratnu nabavku neophodne opreme, organizovanje treninga za jačanje menadžerskih kapaciteta (posebno u oblasti menadžmenta projektnog ciklusa) i obezbjeđivanje prostorija za rad ovih organizacija jesu nešto što je moguće i potrebno učiniti. Pitanje koje se postavlja na državnom nivou jeste da li se želi razvoj civilnog sektora u ovoj oblasti – da li se percipiraju kao poželjni saradnici u zaštiti i promociji kulturnog nasljeđa ili kao smetnja za ostvarivanje važnijih cilijeva.

2.1. PROBLEMI ORGANIZACIJA CIVILNOG SEKTORA KOJE SE BAVE KULTURNOM BAŠTINOM

Kao što je već ukazano, problemi na koje nailaze u svom radu i generalno problemi u sektoru kulturne baštine bili su centralna tema koju smo istraživali u intervjuima. Ispitanici su, shodno tome, detaljno opisivali i analizirali probleme vezane za finansiranje, odnose sa donatorima, odnose sa donosiocima odluka, sa drugima akterima u sektoru zaštite kulturnog nasljeđa, borbama protiv “investitorsko-graditeljskog lobija” i slabostima samog civilnog sektora. Generalni ton odgovora u intervjuima bio je da je situacija za organizacije civilnog sektora sada teža nego što je bila u prvom periodu tranzicije, početkom dvijehiljaditih. „Jedan od izazova je što smo mi veoma dugo u nevladinom sektoru i djelujemo u ovom prostoru koji je generalno u znamo kakvoj situaciji. Tako da mislim da je sada mnogo teže za nevladin sektor nego u periodu kad smo mi počinjali i kasnije tokom većeg dijela djelovanja. U stvari čini mi se da je prije bila mnogo veća podrška nevladinim organizacijama i više mogućnosti za projekte, ali i za saradnju.”

2.1.1. SARADNJA SA DONATORIMA

U ovoj oblasti izazovi su prisutni na nekoliko nivoa. S jedne strane, mnogi od međunarodnih donatora više nijesu prisutni u Crnoj Gori i na prostoru Zapadnog Balkana. S druge strane, podrška sa državnog i lokalnog nivoa je nesigurna, često politički uslovljena, a u vremenu COVID-19 pandemije iz objektivnih razloga smanjena. „Mislim da je dosta problematično u svim NVO, to što se ne zna njihovo mjesto i kvalitet podrške koju mogu da očekuju. Često su promjene političke u lokalnoj vlasti, pa i na državnom nivou, i onda se prosto čeka da se vidi kako svaka postava ima afiniteta prema radu koje NVO. Govorimo o nekim okolnostima koje se tiču nas. Kod nas je uvijek strašno što nekad ni do septembra ne znamo sa kakvom podrškom ćemo moći da računamo u toj godini. Tako da neke stvari ljudi odrade, a novac pristigne nakon što su odrađene. I mislim da u tome nijesmo usamljeni, nego da je to sistemski problem. Ispada da bi trebalo da se u jednoj godini donesu budžeti od nekog realnog viška u budžetima opštine ili države koje bi se onda faktički raspoređivale sljedeće godine za djelatnosti kao što su kultura, razvoj civilnog sektora itd.” Ispitanici negativno ocjenjuju i promjene u načinu organizovanja konkursa, kao i rad komisija koje prednost daju projektima koji se ne hvataju u koštac sa realnim problemima, već su prosto vješto napisani.

“Moram da primijetim da na nivou države ukidanjem generalnog konkursa kad je u pitanju Ministarstvo kulture nijesmo baš puno dobili. Imamo neke zasebne konkurse koji se tiču rada nevladinih organizacija, ali malo od ovih konkretnih projekata prolazi. Puno se ima utisak da prolaze projekti, u smislu, papirološki projekti koji su dobro administrirani, odnosno da prednost imaju ljudi koji se bave pisanjem projekata, a ne pravim radom u zajednici. Tako da je tu malo neki problem, ne znam kako se iz tog kruga izlazi, da li se to može unaprijediti. Mi smo imali nekoliko razgovora na tu temu kojim putem da idemo i shvatili smo da nas ne zanima da provodimo mjesece i dane pišući projekte i da umjesto na ono pravi rad tj. rad na terenu i u zajednici trošimo energiju, a ne na udovoljavanje donatorima i odgovaranje na njihova pitanja. Tako da smo sami sebe nekako isključili iz tih najvećih tokova donacija koji su u Crnoj Gori prisutni, a tako je u cijelom regionu.” U nekim odgovorima, komunikacija sa Ministarstvom kulture i medija i lokalnom samoupravom se pohvaljuje, ističe se njihova spremnost da izađu u susret organizacijama, ali se istovremeno konstatuje da je broj konkursa - jednostavno mali. „Na tom nekom birokratskom polju, komunikacija je dobra i sa Ministarstvom. Oni odgovaraju nama na sve upite, pojašnjavaju stvari, čak nam je prošao jedan projekat. Saradnja sa opštinom je vrlo dobra, saradnja sa Centrom za kulturu je vrlo dobra. Problem je mali broj konkursa na koje možemo da se prijavimo i malo polje djelovanja.” Kao poseban problem se navodi i nedostatak saradnje između javnog, privatnog i civilnog sektora, koji onda oskudne resurse čini još oskudnijim. „Ako bismo okvirno rekli, čini mi se da kad je Crna Gora u pitanju nedostaje saradnja između javnog i civilnog sektora, odnosno između institucija i civilnog sektora. Aktuelni konkurs koji se raspisuje za očuvanje kulturne baštine se ne odnosi na nevladin sektor, ne odnosi se na razvoj kulturne baštine, nego samo na konzervaciju. To jeste dobro samo po sebi, ali nedostaje taj segment uređenja kulturne baštine gdje bi mogao da se uključi nevladin sektor, možda i privatni sektor koji bi mogli da uz minimalni upliv u sadržaj kulturne baštine naprave nekakav novi kvalitet odnosno novu vrijednost.” Smanjivanju dostupnih fondova doprinosi i sve manji broj međunarodnih donatora koji djeluju u Crnoj Gori, ali i sve zahtjevniji i kompetativniji konkursi na evropskom nivou. Kada govorimo o projektima finansiranim od strane EU, važno je napomenuti i da su oni administrativno složeni i za apliciranje, i za sprovođenje, te mnoge organizacije u startu odustaju od samog pokušaja. Osim toga, ovi projekti zahtijevaju određeni

procenat kofinansiranja, što je udruženjima u Crnoj Gori teško obezbijediti. Pohvalno je što postoji Javni konkurs za raspodjelu sredstava za kofinansiranje projekata i programa nevladinih organizacija podržanih iz fondova Evropske unije, ali su sredstva iz ovog fonda uglavnom nedovljna za sve koji obezbijede evropska sredstva. „Problem je što se veliki evropski grantovi sve teže dobijaju i zahtijevaju značajne kapacitete da bi mogli da se sprovedu, a prilika za manje projekte nema baš toliko puno i to je smanjeno jako sada zbog cijele situacije sa pandemijom korona virusa.” Utoliko drugi izvori finansiranja dobijaju sve više na značaju, bilo da se radi o donacijama kompanija, turističkih agencija, organizacija ili građana. Međutim, ova vrsta podrške može se smatrati više ohrabrenjem i podsticajem istrajavanju organizacija u njihovoj misiji, nego što doprinosi održivosti samog udruženja. „Što se tiče donacija, mi donacije imamo od samih članova i to se svodi na to. Eventualno ako nas pozove neka organizacija da im damo neku prezentaciju, pa nam uplate donaciju. Dešava se da nas pozove neka turistička agencija da nas pita da li bismo mogli za njihove turiste da nešto odradimo. Mogu da nam daju neku donaciju, a ne moraju ni to…. Ali to nijesu neke cifre kojima bismo se mogli pohvaliti, definitvno na njih ne možemo da se oslonimo (…) Dešavalo se da nas nekad ljudi gledaju na televiziji, pa nas pozovu pa nam doniraju materijal za nošnju. Par puta se i to desilo, pa smo uspjeli da nešto nošnje nabavimo. To je simbolično, ali to je vrijedno pažnje, jer ljudi gledaju pa pozovu telefonom da nam pomognu.”

2.1.2. ODNOSI SA DONOSIOCIMA ODLUKA

Međutim, kao ključna tema pojavili su se odnosi sa donosiocima odluka i saradnja sa njima. Jedan broj organizacija koje su bile izuzetno aktivne u radnim grupama koje su se bavile izmjenama zakona, izradom strateških dokumenata, programa razvoja, ne vidi da je taj trud donio neke pozitivne pomake. „Što se tiče institucija državnog sektora i lokalne samouprave (…) mi smo uvijek bili otvoreni za saradnju i bili smo spremni da budemo dio tih procesa koji su strateški značajni. Nekada je ta saradnja bila bolja, nekada lošija, sve zavisi. Nažalost, zavisi nekad od pojedinaca, od lične volje ljudi na određenim položajima i generalno neke političke volje i klime. Nažalost, mislim da je bilo situacija, i toga smo bili svjesni, gdje smo na neki način bili zloupotrijebljeni. Bili smo dio procesa i trudili se maksimalno da doprinesemo, ali nijesmo mogli uticati toliko koliko smo mislili da treba. Jednostavno zato što smo bili nadglasani kao predstavnici nevladinog sektora u nekim

grupama za izmjene zakona, gdje sam ja jedna predstavnica, ako nemam podršku ostalih, taj predlog ne može da bude uvažen. To je nekako malo i frustrirajuće, jer budemo dio tih procesa maksimalno se damo i pokušamo da uradimo sve što možemo i onda je šteta, kad nema efekta.” Uključivanje predstavnika civilnog sektora u ove procese se ocjenjuje kao nešto što se radi “pro forme”, bez namjere da se stvarno uvaže njihovi stavovi i sugestije. Naime, predstavnici/e udruženja stiču utisak da prvenstveno daju legitimitet formi uključivanja civilnog sektora, dok se njihovi predlozi ne uvažavaju u dovoljnoj mjeri. To je obeshrabrujuća praksa koja može uticati da se i civilni sektor zamara i odustaje od uključivanja. „Svaki put kad se dese novi izbori na lokalnom ili državnom nivou mi iznova moramo da gradimo odnose sa novim ljudima i uvijek počinjemo od nule, a vrijeme ide, potrebe ostaju iste. Vrijeme smo mogli da iskoristimo za druge stvari. I to je jako frustrirajuće u našem poslu, jer ponekad izgubim strpljenje kad pričam sa tim ljudima. Trenutno je u toku izvedba strategije za turizam, pa su nas izabrali da budemo u radnoj grupi i izgubim strpljenje kad čujem priču koja je potpuno izmještena iz realnosti, dok su potrebe potpuno drukčije. Vidi se da nikad nijesu iz svoje kancelarije zašli među narod i čuli šta njima treba. Čak kad budemo integrisani, jer zakonik propisuje da civilno društvo mora da bude uključeno u radne grupe, to često bude pro forme, bez suštinskog dijaloga i razmjene iskustava i mišljenja.” Neki od sagovornika čak smatraju da se radi prosto o ignorisanju svega onoga što dolazi od organizacija civilnog sektora, koji su nosioci ekspertskog znanja ali nemaju političke moći. Stiče se utisak uspavanosti javnih institucija koje djeluju u oblasti kulturne baštine, i njihove potpune nezainteresovanosti da se iskoriste kapaciteti civilnog sektora u cilju unapređenja sektora zaštite. Ovo stanje konstantno traje decenijama. „Mislim da je tu najveći problem potpuno ignorisanje od institucija sistema, svake inicijative koja potiče od strane organizacija civilnog društva. Mi imamo tih par organizacija koje smo nabrojali i za graditeljsko nasljeđe, a vjerovatno je još više za druge oblasti kulturne baštine i šta god se predloži i bilo koja inicijativa ka državnim institucijama pogotovo, to biva potpuno ignorisano.” Na drugoj strani nalaze se oni koji smatraju da problem nije nedostatak dobre volje već generalno odsustvo strateškog pristupa u svim oblastima, pa i u oblasti kulturnog nasljeđa. Pritom to zanemarivanje važnosti strateškog pristupa nije slučajno, već direktan ishod politike upravljanja u kojoj kontinuiran i posvećen rad na zaštiti i unapređenju javnog interesa gubi primat u odnosu na brza i samovoljna rješenja oko kojih društveni konsenzus niti postoji, niti se pokušava izgraditi.

„Imam osjećaj da ljudi koji se bave time i pored dobre volje koju možda imaju - a ima ih koji imaju dobru volju da budu na usluzi i od pomoći NVO - ne mogu da promijene taj sistem (…). Nisam sigurna da vidim na koji bismo način mogli da nešto promijenimo. Iako radim u javnom sektoru, to je moja osnovna profesija, radim u ustanovi kulture, isti je problem i kod nas. Sve ide ad hoc, strategije koje smo pisali, pa pisali smo i gradsku strategiju o razvoju kulture, učestvovala sam u tom procesu, nije baš interes lokalnih uprava da usvoji strategije, nego više voli da sve ostane na nivou ličnog odlučivanja garniture koja upravlja.” Šta god bio izvor problema, činjenica je da neki od osnovnih koraka administrativnih, tehničkih, političkih, koji su od značaja za zaštitu kulturne baštine u Crnoj Gori - nijesu napravljeni. „Čak ni registar objekata, odnosno registar kulturne baštine nije javno dostupan, nemamo uvid u njega. U suštini mi smo pokušali kontakt sa nadležnim institucijama i došli do djelimičnog spiska koji se bavi objektima, ali pretpostavljamo da taj spisak nije potpun. A čak i da jeste postoji veoma veliki broj objekata i djelova objekata koji nijesu registrovani, niti zaštićeni ni na koji način i prepoznati u Crnoj Gori.” To znatno otežava djelovanje onih koji se bave kulturnim nasljeđem, zahtijeva trošenje mnogo vremena za ono što bi moralo biti dostupno svima. „Problem je transparentnost javnih institucija, jer mislim da nije zadatak nevladinih organizacija da istražuju i da dođu do informacija. To bi trebalo da imamo direktno bez ikakvog šireg dopisa ili hiljadu telefona ili preko veza koje koristimo da bismo mogli da dođemo do informacija. Opština bi trebalo da ima veliki arhiv u koji bismo svi mogli da idemo i da tražimo samostalno…kao neka biblioteka u koju mogu da imm pristup od osam ujutru do sedam sati naveče, da ne moram da šaljem dopis nego ja uđem kao svugdje u svijetu i gledam (…) Mi jesmo mala država i razumijem centralizaciju nekih stvari, ali zašto ne možemo da upravljamo našim resursima? Za mene su resursi informacija- Mislim da treba da imamo što je potrebno, transparentnost, sajtove, bolje implementirana IT rješenja…”

2.1.3. UGROŽAVANJE KULTURNE BAŠTINE OD STRANE INVESTITORSKO-GRADITELJSKOG LOBIJA

Gorući problem, međutim, oko koga se slažu svi naši sagovornici, jeste ugrožavanje kulturne baštine od strane “investitorsko-graditeljskog lobija”. „Mislim da je važno isto da kažemo da nije slučajno da je neke aspekte kulturnog nasljeđa mnogo teže zaštititi nego neke druge, jer se puno novca vrti oko objekata i lokacija na kojima su objekti koji su predmet našeg rada. Recimo Podgorica, koja je skoro uvijek u fokusu našeg rada, gotovo čitava je izgrađena poslije Drugog svjetskog rata. Svi vrijedni objekti iz modernog perioda koji su u Podgorici su nastali na lokacijama koje se smatraju atraktivnim, a onima koji dođu i poruše objekte to bi donijelo mnogo novca. I onda oni koji žele to da urade i vlasti koje im idu na ruku – to ne može nikako biti posmatrano izvan tog procesa proizvodnje i trgovine nekretninama. I zbog toga ćemo u ovoj oblasti naići na puno više institucionalnog otpora i prepreka, nego kad bismo krenuli da štitimo neku tapiseriju ili recept za pravljenje lisnatog sira. Jer ne može da se poredi koliko su jaki uticaji građevinskog lobija, lobija koji se bavi nekretninama. To prosto nije u interesu moćnim pojedincima da se dobro i proporcijalno i sa pažnjom odnosimo prema tom nasljeđu, jer imaju interese da ga poruše i izgrade nešto novo.” Civilni sektor koji se bavi kulturnom baštinom je često ulazio u sukob sa ovim moćnim grupacijama i povremeno uspijevao da postigne određene rezultate u zaštiti javnog interesa. Ono što zabrinjava je utisak da civilni i javni sektor najčešće ne stoje zajedno u odbrani javnog interesa, već je civilni na jednoj strani, a na drugoj su udruženi javna uprava i privatni sektor. Građani na to reaguju tako što se predstavnicima civilnog sektora obraćaju za pomoć kako bi zaštitili svoja prava i prostore koje smatraju važnim, što za civilni sektor predstavlja dodatno opterećenje, ali i motivaciju za rad i dokaz o neophodnosti kontinuiranog djelovanja – čak i kada su uslovi za rad sasvim nepovoljni. „I ja mislim, da je tako ne samo sa civilnim sektorom, nego sa svakim sektorom koji nije urbanistički lobi. Prosto institucije sistema nemaju volju da nešto urade za dobrobit, za javni interes, već jedino prilagođavaju sve svoje odluke i akcije i zakone individualnim interesima – to jedna stvar. Druga stvar je to što ipak mislim da je uticaj nas kao civilnog društva u posljednje vrijeme dosta porastao, jer ipak vidimo iz našeg primjera da smo uspjeli uz pomoć građana, uz pomoć drugih stručnjaka da izvršimo pritisak da se neke odluke promijene, da se donesu neke druge odluke ili da se nešto izgradi ili ne izgradi. Tako da mislim da tu treba odati priznanje i civilnom sektoru zajedno sa građanima i sa stručnjacima arhitektama svim zajedno.”

Ipak, prava zaštita javnog interesa ne smije da bude zadatak samo civilnog sektora. To je, po našim sagovornicima i sagovornicama, dužnost države. Civilni sektor treba da nadgleda i podstiče državu da poštuje zakone i međunarodne dokumente koja je potpisala. Civilni sektor svakako nije nepriatelj javnog, već njegov kritički partner i saveznik. Međutim, nevoljnost i nespremnost javne uprave da se ozbiljno i strateški uhvati u koštac sa problemima na koje civilni sektor ukazuje, dovode do pogoršavanja tih problema i stoje na putu razvoju boljih modela saradnje između javne uprave i civilnog sektora, kao i razvoju i implementaciji kvalitetnijih javnih politika uopšte. „Velika je sramota za Crnu Goru, iako je potpisala sve one povelje, iako je članica UN, ono što se desilo u Kotoru. Desila se najveća moguća devastacija koja je potpuno neprimjerena onome što je proklamovala. Civilni sektor bi trebalo po prirodi stvari da uradi mnogo. Da ovo što kažete, da natjera državu, da budi svijest kod ljudi, jer došlo je do svojevrsne apatije. Vjerujte mi da jednostavno ljudi ne razmišljaju. A čim je apatija, gubite ono svojstvo da pružate otpor. I to bi bio taj nekakav dio u kojem mogu da učestvuju, na buđenju svijesti kod građana o vrijednosti i potrebi zaštite kulturne baštine. To je jedan segment, drugi je da civilni sektor pritiska državu da poštuje ono što je potpisala kao što radi u dijelu pravnog sistema (…) Buđenje svijesti, da se pruži otpor i pritisak na državu da poštuje ono što je potpisala.“

2.2. PROBLEMI SEKTORA KULTURNE BAŠTINE U CJELINI

Problemi sa kojima se suočava civilni sektor koji se bavi kulturnom baštinom su, prema našim sagovornicima i sagovornicama, usko povezani sa problemima u samom sektoru kulturne baštine, a koji u korijenu imaju loše ili nepostojeće javne politike zaštite, korišćenja i unapređenja kulturne baštine. „Trenutno mi se čini da je najveći problem što je u Crnoj Gori urušen sistem zaštite kulturne baštine i imamo ogromnih problema sa sistemom prostornog planiranja (…) Posebno posljednje godine koje su veoma uticale da se neki procesi koji su dobro započeti ili zaustave ili da krenu nazad. Dok smo ranije imali osjećaj da možemo da utičemo na neke stvari, sada je trenutna situacija nekako da ne znamo gdje ni šta…” Po njima, neka od sistemskih rješenja proizvode loše posljedice, a u jednom broju slučajeva, načinjen je i korak unazad u odnosu na ono što je postojalo u prošlosti, pogotovo kada su u pitanju institucionalni i zakonski okvir u oblasti kulturne baštine. Nagle sistemske promjene dovele su do nestabilnosti koje potresaju sektor i više od deceniju nakon uvođenja, jer su otvorile prostor za prekid kontunuiteta u radu javnih službi, a u nekim slučajevima rezultirale i ozbiljnim gubitkom institucionalnog znanja.

„Generalno, prvo osvrt na taj institucionalni i zakonski okvir u Crnoj Gori vezano za oblast kulturne baštine. Nažalost postoje promjene koje nijesu dobre, koje je donio taj novi Zakon o zaštiti kulturnih dobara iz 2010. prije svega vezano za institucionalni okvir. To sad možda nema direktno uticaja na nevladin sektor, ali jeste jako bitno za oblast zaštite kulturne baštine i onda je to bitno za sve aktere koji djeluju na tom polju. Mislim da tu postoje veliki problemi i da je vrlo urgentno stanje. Institucionalna transformacija koja se tada desila i koja nije samo zbog zakonskog okvira, nego zbog načina primjene tog zakona, paralelno sa promjenama koje su se desile na polju planiranja, dovela je do potpunog urušavanja sistema zaštite.” Ove promjene na nivou čitave Crne Gore, imaju posljedice i na lokalnom nivou. U intervjima su detaljno predstavljeni slučajevi u kojima su neka od institucionalnih rješenja, uprkos dobrim namjerama, rezultirala poraznim efektima. „Posebno na primjeru Kotora, gdje smo imali jak Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture koji je sad transformisan na dvije jedinice: Uprava za zaštitu kulturnih dobara i Centar za zaštitu i konzervaciju i arheologiju Crne Gore. Oni su sada skoro nefunkcionalni i to se vidi u prostoru, postoji problem sa kapacitetima u tim institucijama, sa njihovim uticajem koji mogu da imaju, sa nadležnostima koje su izgubili, tako da mislim da je stvarno strašna situacija. Cilj je bio da se podijele i da se odvoje aktivnosti koje su vezane za upravni dio posla od ovih strukovnih jer su mislili da nije logično da ista institucija izdaje konzervatorske uslove i projekte i daje saglasnost na iste te projekte i onda sprovodi radove, što ima smisla. Ranije su, u stvari, u tom Zavodu bili stručni ljudi koji su imali više timova specijalizovanih: i onih koji su radili istraživanja, projekte, do operative stručne koja je sprovodila radove i onda je to bio zaokružen proces kojim se na neki način garantovao kvalitet. Sad imamo odvojeno one koji kontrolišu sve i sa druge strane taj jedan operativniji stručniji dio u obliku tog Centra za konzervaciju.” Način na koji funkcioniše sistem prostornog planiranja takođe generiše probleme, jer ne uzima u obzir razvojne potencijale kulturne baštine i tretira je kao prepreku na putu vrtoglavog rasta turističkih kapaciteta i novih urbanih cjelina, koji ne bi smjeli biti izjednačeni sa prostornim i ekonomskim razvojem. „A drugo, kad gledamo šta je bilo sa sistemom planiranja prostora, koji se promijenio paralelno sa sistemom zaštite kulturne baštine (…) Posebno je to problem ako govorimo o prirodnom i kulturnoistorijskom području Kotora, koje je veliko i ima vrijednosti kulturnog pejzaža i sve intervencije u tom prostoru treba da budu takve da poštuju vrijednosti tog zatečenog. A to apsolutno nije u skladu sa

politikama koje je imala Crna Gora posljednjih decenija sa tom nekontrolisanom urbanizacijom - tako da baština jeste bila kočnica, ona to ne mora da bude, jer baština jeste osnov razvoja ako je tretiramo na adekvatan način.” Drugi naši sagovornici osnovni problem vide u veoma centralizovanom sistemu zaštite kulturne baštine u Crnoj Gori, u kome se kapaciteti koji su potrebni za prepoznavanje i očuvanje svih oblika kulturne baštine ne razvijaju podjednako. Rezultat toga je nedovoljno znanja o pojedinim regijama i njima svojstvenom kulturnom nasljeđu, što za posljedicu ima sistemsko zanemarivanje pojedinih formi kulturne baštine. „Druga promjena bi morala da bude u donošenju nove legislative, gdje bi se promijenio ovaj do sad centralizovani model kojim država upravlja i usmjeren je samo na Upravu za zaštitu kulturnih dobara ili za tako par nekih državnih institucija. Mislim da bi on trebalo da bude mnogo disperzivniji i da se taj uticaj može multuplicirati na taj način što će postati disperzivan. Ta disperzija je ključna riječ kad je kulturna baština i njeni kapaciteti u pitanju. Čini mi se da kulturna baština na ruralnom području nije dovoljno vrednovana, odnosno nije dovoljno ispromovisana kao takva. Tu prije svega mislim na materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu, na segmente kojima može pripadati narodna pjesma, instrument, predanje ili sve ostalo. U tom dijelu mi nemamo gotovo ništa. Druga stvar, čini mi se da sam pojam kulturne baštine kako se tumači u Crnoj Gori nije dostupan u tom smislu. Ona se tumači kao nešto na šta određene strukture počivaju, polažu pravo, nešto što je vezano samo za istoriju, a nemaju tu komponentu tipa kopče sa kulturnim turizmom ili sa drugim stvarima. Mislim na kulturnu baštinu koja je u žiži našeg interesovanja, to je kulturna baština na ruralnom području. Ona nije u žiži interesovanja turizma – tipa stari grad Kotor – nego nešto što je na margini ali posjeduje sve veće kapacitete kako vrijeme promiče. Jer svjedoci smo da savremeni turisti sve više hoće da imaju iskustva koja se tiču nekih ruralanih područja, koja su pod manjim impaktom od strane civilizacije.” Neke od kritika, odnosile su se i na posebne segmente programa Ministarstva kulture i medija poput programa „Razvoj kulture na sjeveru“ i na način njihove realizacije, koji nije u dovoljnoj mjeri zasnovan na podršci lokalnim produkcijama i razvoju lokalnih kapaciteta koji već rade u poljima kulture i kulturne baštine, i to često u teškim i nesigurnim uslovima. „Pisali smo Ministarstvu kad je bila rasprava o kulturnim strategijama (…) Na sve nam je odgovoreno krajnje korektno, ali upravo je i fokus Ministarstva bio na toj decentralizaciji i trebalo bi da se više kontrolišu ti projekti. Dakle odvojen je Sjever i mi se posmatramo kao neko

pleme kome treba nešto raditi na kulturi. A onda dođu ljudi koji daju predstavu i mi koji se bavimo tim vidimo da je to neko tezgarenje, to se ne kontroliše. Potrebno je više angažovati se na tome da se daju sredstva ljudima sa sjevera. Treba da se ulaže u lokalne, ništa nećemo dobiti ako dovedu dvije predstave iz Podgorice, to su dva dana, treba da se održavaju stalno predstave ili koncerti ili bilo šta, da se aktiviraju ljudi iz Kolašina, Mojkovca, Rožaja…” Sa druge strane, gotovo unisono se u intervjuima govorilo protiv nekontrolisane komercijalizacije i banalizacije kulturne baštine, kao i o potrebi rada na tome da kulturna baština ima prominentno mjesto u životu zajednice, kako ne bi postala puki igrokaz čija je glavna funkcija da zabavi turiste. Sagovornici upravo tu vide i vrijednost rada civilnog sektora i važnost podrške tom radu u oblasti kulturne baštine. „Vidite, ima jedan generalni problem u vezi toga, to je da se kulturna baština uveliko komercijalizuje. Pokušaj je i sa Mornaricom, međutim mi se branimo našim statutom koji vrlo jasno propisuje šta možemo da radimo. Međutim, sve manifestacije koje je Kotor imao po kojima je bio prepoznatljiv, maskembali, karnevali, gađanje kokota, fašinada... sve više se komercijalizuju. Tu vidim veliku opasnost po kulturnu baštinu, jer onoga momenta kad ono izvorno, iskonsko što je učinilo da to bude kulturna baština, kad to počinje da se pretvara u folklor i nešto drugo, počinje da se gubi kulturna baština. Tako da u tom smislu mislim da civilni sektor zajedno može da učini na popularizaciji, na neki način da ostane to gradsko, da ostane bokeljsko, ako se raspline gotovo je.” Važna poenta odnosila se na potrebu da razvoj bude održiv i da u obzir uzme dugoročne potrebe i gradova i građana i turista, i da baštinu sačuva i unaprijedi za buduće generacije. Prema našim sagovornicima i sagovornicama, potencijali za to postoje - a da bi mogli biti iskorišćeni potrebno je razviti adekvatne alate i javne politike. „Potencijali su ogromni, to znamo i sami, ne treba niko sa strane da nam govori. Upravo svi ovi faktori koje smo naveli koče da se ti potencijali razviju. Prosto mala je snaga i civilnog sektora, a imamo nezainteresovanost institucija (…) Potencijali su naravno promocija kulturne baštine i valorizacija svega onoga što ima Boka Kotorska, Kotor i Crna Gora. To je potencijal ogroman koji postoji. U svakom slučaju, održiv je. Mora biti održivi razvoj. Ovo što se dešava u Kotoru je katastrofa, to nema veze sa održivim razvojem, održivi razvoj znači da su zadovoljene i potrebe grada, turista i ekonomije, a kod nas je profit preovladao i jednostavno uništava i gazi sve pred sobom.”

3. POTENCIJALI ZA RAZVOJ SEKTORA KULTURNE BAŠTINE U CRNOJ GORI (I ORGANIZACIJA CIVILNOG SEKTORA KOJI SE NJOME BAVE)

Jedan od zaključaka oko kojeg su se naši sagovornici u intervjuima složili jeste da su potencijali za razvoj sektora kulturne baštine u Crnoj Gori zaista veliki ali i nedovoljno iskorišćeni. Međutim, intervjui su pokazali izraženu podjelu u pogledu toga kakva je snaga organizacija civilnog sektora i kakvi su potencijali za njihov razvoj. „Znam da, što se Crne Gore tiče, mi na neki način imamo sreću što ima puno segmenata kulturne baštine i jako vrijednih. I što tema za rad tog polja za djelovanje ima veoma mnogo i što mnogo tih oblasti nijesu dovoljno ni istražene, promovisane i nije se dovoljno radilo. Tako da mislim da je idealan prostor za djelovanje na ovom polju - razmišljamo o arhitekturi 20. vijeka, katunima i ruralnoj arhitekturi generalno, ogromno je polje i veoma zanimljivo i inspirativno. Ta baština je velik potencijal i inspiracija i nadam se da će biti i mlađim generacijama. Svi ti ljudi koje imamo imaju neka znanja i iskustva. Oni su takođe veliki potencijal. Imamo I primjere dobrih projekata i aktivnosti, kao I povezanost koju imamo i unutar nevladinog sektora sa različitim akterima. Ali i regionalno mislim da jeste potencijal, pogotovo u posljednje vrijeme. Mi smo bili dio nekih regionalnih projekata gdje smo radili zajedno sa kolegama širom Balkana i to se ispostavilo kao dobro i korisno svima. Tako da mi se čini da su to neki ključni resursi.” Ogromno bogatstvo koje predstavlja kulturna baština se, po našim sagovornicima i sagovornicama, nekada ne razumije i potcjenjuje, a stručna istraživanja koja se njome bave ne dobijaju pažnju koju zaslužuju. Stoga je potrebno raditi i na razumijevanju vrijednosti lokalnog kulturnog nasljeđa, koje ne mora biti monumentalno da bi bilo značajno za lokalnu zajednicu i globalnu kulturu.

„Potencijali su ogromni… Generalno gledano Crna Gora, ako govorimo o nasljeđu, mnogo od svoje kulture baštini makar na papiru na tom njegovanju tradicije, na tom našem porijeklu. Ali to je samo na papiru. Naročito se te plesno-muzičke tradicije stidimo, to je tradicija koja pokušava da se predstavi u rukavicama. A kad odemo negdje vani, uživamo kad vidimo nešto arhaično i trčimo da to fotografišemo, a ono što imamo u našoj zemlji nama je to primitivno. Mora da se promijeni svijest prvo na tom polju da jednostavno ljudi prihvate, ne tražimo da se vraćamo na muzučke i plesne amebe, nego jednostavno da prihvate da postoji nešto što je starije i očuvanije i u većoj mjeri u skladu sa onim što je rađeno vjekovima i da to nije primitivno, nego drugi sistem pjevanja i igranja koji nama može da donese mnogo toga.

Ono što me jako iritira je što mi mislimo da naša jela nijesu dovoljno dobra da se nekome ponude i pokažu. Isti problem imamo i sa kulturnom baštinom, jer ljudi misle da treba da imamo Notr Dam da bismo mogli da kažemo da imamo kulturnu baštinu. Dosta bazično gledamo na sve to, mi toliko imamo u raznim sferama i domenima, svako selo je riznica kulturne baštine i onda mi je žao što se time niko ne bavi.” Kao jedan od zadataka civilnog sektora označen je upravo taj da identifikuje, istraži, predstavi i objasni značaj kulturne baštine, ali i da skrene pažnju javnosti kada je baština ugrožena - bilo da je ugroženost uzrokovana prijetnjom od fizičkog uništenja neke građevine koja predstavlja graditeljsku baštinu ili pogrešnom interpretacijom i banalizacijom nematerijalnog nasljeđa. „U jednom nesređenom društvu kakvo je, nažalost, naše, čini mi se da je uticaj nevladinog sektora od krucijalnog značaja (…) Negdje se pokazuje ta fleksibilnost sektora koji može da bolje alarmira javnost – da bolje predstavi problem pred kojim se nalazimo, nego što je to kad je državni sektor u pitanju. Posebno ako imamo varijantu da nemamo ni dobre namjere u odnosu prema kulturnoj baštini kad su donosioci odluka u pitanju. NVO sektor je tu od neprocjenjivog značaja. To se pokazalo kroz vrijeme kad je kulturna baština u pitanju i kad je prirodna baština u pitanju (…) Dakle nevladin sektor je tu ono što negdje jeste svrha nevladinog sektora, a da u Crnoj Gori ne postoji taj segment u kulturnoj baštini, čini mi se da bismo mnogo gore prošli, kad je u pitanju devastacija određenih prostora u Crnoj Gori.” Mada važnost civilnog sektora niko ne dovodi u pitanje, njegovu snagu i značaj u polju kulturne baštine naši sagovornici su potpuno različito ocjenjivali. Dok su jedni naglašavali kompetencije, stručnost i odlučnost ljudi koji rade u organizacijama koje se bave kulturnom baštinom, drugi su zamjerali površnost, projektnu usmjerenost i odsustvo želje da se uhvate u koštac sa stvarnim problemima. „Kamo sreće da se kompetencije NVO sektora koriste bolje, da ova država umije to bolje da iskoristi jer svjedoci smo da imamo kapacitete u nevladinom sektoru u mnogim slučajevima dosljednije nego u javnom sektoru. Prava je šteta što se ti kapaciteti ne koriste.“ „Apsolutno, nevladin sektor u Crnoj Gori je veoma jak i imamo veoma dobre eksperte, svi smo studirali nešto, pa smo profesionalci. Ali ne može NVO da preuzme neku odgovornost ili ne može da preuzme te stvari, jer na kraju krajeva mi ne odlučujemo i ne treba NVO da odluči. Trebaju nam zato jake institucije, a to znači da bi oni trebalo da shvate ozbiljno svoj posao i da shvate tu odgovornost koju imaju