Problemi organizacija koje djeluju u oblasti kulturne baštine

Grafkon 13: Zadovoljstvo saradnjom sa akterima u oblasti kulturne zaštite prosječna ocjena u rasponu od 1 do 5

Rezultati pokazuju postojanje značajnih socijalnih kapaciteta organizacija koje se bave kulturnom baštinom, ali istovremeno njihovu ograničenost na lokalni nivo. Relativno mali broj organizacija ima međunarodne kontakte, saradnju sa partnerima iz inostranstva i članice su regionalnih i međunarodnih mreža. Ozbiljan problem predstavlja nepostojanje nacionalne mreže nevladinih organizacija u Crnoj Gori, poput „Clubture“ u Hrvatskoj, Asocijacije „Nezavisna kulturna scena Srbije“ ili Asocijacije „Jadro“ u Sjevernoj Makedoniji. Takva mreža, koja ne bi uključivala samo organizacije koje se bave kulturnom baštinom, mogla bi i za njih da predstavlja značajnu podršku za obuku, razmjenu opreme, informacija, finansijsku podršku i partnerstva na konkursima. Mnoge od ovih mreža u regionu nastale su uz pomoć međunarodnih donatora, ali kako je ovaj tip podrške malo vjerovatan, poželjno bi bilo da Ministarstvo kulture i medija podrži ovaj tip umrežavanja. Naravno, na samim udruženjima građana je da takvu inicijativu pokrenu.

Identifikaciji i analiziranju problema u radu organizacija koje se bave kulturnom baštinom mnogo veća pažnja posvećena je u polu-strukturisanim intervjuima i fokus grupama. Međutim, i u anketnom upitniku imali smo otvoreno pitanje u kome smo ispitanike zamolili da navedu tri najveća problema na koja nailaze prilikom rada. Dobijene odgovore smo grupisali u pet cjelina koje upućuju na finansijske probleme, nedovoljno dobru saradnju sa drugim akterima u datoj oblasti, probleme vezane za uslove rada, nedovoljne kapacitete samih organizacija i jedan niz značajnih problema koji se ne pominju često. Nije neočekivano da se finansijski problemi nalaze među onima o kojima se najviše govori. Kao što je već ukazano, organizacije koje se bave kulturnom baštinom spadaju u male organizacije, sa skromnim budžetima i velikim stepenom zavisnosti od lokalnih donatora. Kriza izazvana pandemijom korona virusa je u prvi plan izbacila druge prioritete - prije svega zdravstvene, ali i probleme nemogućnosti privređivanja, nedostatka posla, nezaposlenosti i mnoge druge, a kulturu još više gurnula u drugi plan. Naši ispitanici su ukazivali na smanjenu podršku tadasnjeg Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta, smanjena sredstva koja dobijaju od lokalnih samouprava, ali i sve manje potencijalnih donatora izvan zemlje. Kao poseban problem je izdvojeno nepostojanje institucionalnih grantova zbog kojih organizacije nijesu u stanju da angažuju stalno osoblje, plaćaju službene prostorije i troškove organizacije („Nedovoljno sredstava za ozbiljne/stalne/redovne godišnje aktivnosti koje ne zavise od projekata“). Ili kako navodi jedan od ispitanika: „Problem nam je nemogućnost da imamo stalno zaposlenog koji će se posvetiti razvoju organizacije, ne možemo ni da plaćamo prostorije i sredstva za rad“. Problem je i odsustvo stručne valorizacije aktivnosti i projekata, već odlučivanje koje se vodi političkim kriterijumima („Nestabilno finansiranje razvoja zavisno od političkih rukovodilaca, umjesto od stručne valorizacije“). Ispitanici su ukazivali da su često u situaciji da moraju sami da finansiraju vlastite aktivnosti. „Putovanja na međunarodne festivale, gdje predstavljamo svoj grad i državu, vršimo promociju grada i države u svakom smislu, a nemamo odgovarajućih finansijskih sredstava za organizovanje prevoza do tih destinacija, sve plaćamo iz svojih sredstava“. Nedovoljno dobra saradnja sa drugima akterima u oblasti kulture uključuje i donatore i institucije kulture i aktere iz biznis sektora. Kritika donatorskih praksi odnosi se i na lokalne donatore („Slabi državni sistemi finansiranja NVO, slabo razumijevanje problema NVO od strane donatora”), ali i na način funkcionisanja međunarodnih organizacija („Nedostatak stabilnih prihoda prouzrokuje da se kulturnom baštinom bavimo konkurišući na pozive EU i uklapajući potrebe naše regije u prioritete poziva. Naše su sve aktivnosti diktirane od strane donatora, a stvar je našeg umijeća da kulturnu baštinu uvijek ‘upakujemo’ u skoro svaki naš projekat, u manjoj ili većoj mjeri. Pojedine teme kojima bismo se bavili se uopšte ne uklapaju u donatorske prioritete, tako da te teme i dalje čekaju“).