PREPORUKE ZA UNAPREĐENJE

još više kada je pitanje kulturno dobro, jer je to kulturno dobro svih građana (…) Ako nemamo institucije koje to shvataju, onda smo izgubljeno društvo. To je kao stablo, ako nemaš korijene ne možeš očekivati krošnju. Neki moj opšti utisak je da u civilnom sektoru ima svašta. Da ima ljudi koji naravno krasno, divno i predano rade, ali da ima mnogo onih koji samo odrađuju formu i da malo kome vidim da je stalo da ono što je odrađeno zaista i opstane. Na primjer, ako je info tabla stavljena i treba da izdrži par godina i da se zamijeni to više nije njihova briga, nije briga onog ko je postavio šta će biti zatim. Često mi se čini da nema tog razmišljanja da to treba da pokrene neki zamajac, da svaki projekat treba da ide dalje, da nije samo ograničen sa datumom kad završava projekat. Imam utisak da tome se kontinuitetu ne teži u globalu, nego da projekat prođe a poslije šta će biti...“ Pojedini sagovornici su konstatovali slab uticaj civilnog sektora u oblasti kulturnog nasljeđa, ali ne kao rezultat odsustva napora ljudi koji ga čine, već kao izraz sistemskih problema koji postoje u ovoj oblasti. Time su i prepreke daljem razvoju civilnog sektora u oblasti kulturne baštine još jednom dovedene u vezu sa nedostatnošću javnih razvojnih politika koje bi trebalo da predstavljaju osnovu za ukupan društveni i kulturni razvoj. „Uticaj i uloga sektora u oblasti kulturne baštine je slab, skoro nikakav. Ne zato što se ne trudi civilni sektor, nego jer ne postoji mehanizam i način uticaja na bilo kakvo donošenje odluka. Kao što smo rekli, civilni sektor se trudi i radi na tome da svojim budžetima i u svojim troškovima pokuša da napravi nešto što bi bilo korisno javnosti, što bi možda bilo korisno i samim institucijama. Međutim, kao što to lijepo sročiše, to nije naš posao, tako da ne može biti ne samo da napravimo ove obične projekte koji bi možda nekome služili, nego naročito ne možemo da utičemo na formiranje registrative i svega ostalog što je sistemska priča.“

U posljednjem segmentu našeg istraživanja zabilježili smo preporuke koje su naši sagovornici/ce predložili, kako za unapređenje rada organizacija koje se bave kulturnom baštinom, tako i za unapređenje rada u čitavom sektoru kulturnog nasljeđa. U novembru 2021. godine održane su tri fokus grupe pod nazivom “Izazovi i preporuke organizacija u oblasti kulturne baštine u Crnoj Gori” u kojima je uzelo učešće 12 predstavnika/ca udruženja sa teritorije Crne Gore. Na fokus grupama razgovaralo se o dvije centralne teme: • Koji specifični problemi ometaju rad organizacija koje se bave kulturnom baštinom u Crnoj Gori, koji problemi sprečavaju razvoj sistema zaštite kulturne baštine u

Crnoj Gori? • Koje bi bile preporuke za poboljšanje stanja na oba nivoa: kako za unapređenje rada organizacija koje se bave kulturnom baštinom, tako i za unapređenje cijelog sistema zaštite kulturne baštine u Crnoj Gori? Preporuke za unapređenje trenutnog stanja koje su dali naši sagovornici išle su u nekoliko osnovnih pravaca. Jedna grupa preporuka bila je upućena samim članovima organizacija koje se bave kulturnom baštinom i bile su usmjerene na to šta organizacije mogu da urade same kako bi unaprijedile svoj položaj i djelovanje. Druga grupa preporuka bila je usmjerena na doprinos koje ove organizacije mogu da daju razvoju sektora kulturnog nasljeđa, a treća i najvažnija, bila je upućena prema donosiocima odluka i ticala se potrebnih promjena – od nivoa sistema do jednokratnih akcija. Učesnici fokus grupa pokazali su jasnu svijest o slabostima civilnog sektora koji se bavi kulturnom baštinom u Crnoj Gori. Veliki broj njih govorio je o nejakim kapacitetima ovih organizacija i potrebi da sami rade na njihovom jačanju kroz međusobnu razmjenu znanja i iskustava, sa naročitim naglaskom na razmjenu na međugeneracijskom i međunarodnom nivou. „Svakako je to jačanje kapaciteta, uključivanje mladih ljudi i taj prenos znanja, mislim da bi to bilo jako korisno. Imamo puno starijih kolega koji imaju ogromno iskustvo, a bilo bi jako značajno da se prenese dalje. Tako da bi fokus tu trebalo da bude, na edukaciji kako onih koji su u struci, tako i generalno, i predstavnika civilnog sektora i svih. Ima puno prostora da se ljudi koji su u struci dodatno edukuju. Jako je bitno i vrlo korisno da postoji mogućnost za neko umrežavanje i povezivanje iskustva sa kolegama iz drugih zemalja, jer mi smo veoma mali, što je specifično i nemamo ekspertize za sve oblasti i mislim da je i saradnja i korišćenje iskustava drugih vrlo značajno“

Ukazano je i na nedostatke obrazovnog sistema na visokoškolskom nivou u Crnoj Gori, manjak stručnih kadrova i potrebu da država podstakne i pomogne školovanje stručnjaka koji su potrebni sistemu istraživanja, zaštite i promocije kulturnog nasljeđa. „S druge strane, što se stručnog dijela tiče, ali to je vezano za državnoinstitucionalni nivo, zaista mislim da treba da se daje podrška mladim ljudima da se što više bave i studiraju ili specijaliziraju u oblastima koje su vezane za ovu temu. I da se u Crnoj Gori osmisli neki način edukacije tih kadrova, opet vrlo specifično, i moralo bi vrlo pažljivo da se vidi na koji način i kako, ali potreba za tim postoji.“ Druga važna tema o kojoj se često govorilo na fokus grupama bila je potreba za umrežavanjem organizacija koje se bave kulturnom baštinom i na lokalnom nivou, ali posebno na nivou Crne Gore. „Trebalo bi da postoji udruženje koje bi novim nevladinim organizacijama ali i već postojećim, pomagalo i pravnim savjetima i savjetima pisanja projekata i traženja izvora donacija i promocijom... A ne može svako da u svojoj nevladinoj organizaciji ima sve to. Najveće dostignuće evolucije čovjeka je raspodjela posla (…) Postoji i potreba za redovnim organizovanjem tih dodatnih obuka. Trebalo bi da napravimo udruženje, gde ćemo svi plaćati neku članarinu, i da se na taj način potencira i da postoji neki pit bul koji će stalno da ujeda i ukazuje na problemekoji će sa pravne i sa ekonomske strane, sa zakonskim osnovama da govori: to, to i to nije urađeno… Jedini način da nešto uradimo, mislim, jeste ta klasterizacija, odnosno udruživanje. To je opet neki proces koji će da traje. Biće potrebne velike snage, veliki napori, da se zaista ujedinimo, a ako se krene u tu priču, moramo da budemo spremni na sve, ali i da damo sve od sebe. Zaista će trebati jako puno snage da bi se izborilo za sve ovo, jer nam je sistem potpuno urušen i tu ćemo doći u mnoštvo problema. Tako da jedino vidim rješenje u tome da budemo udruženi, da spojimo snage i da i na lokalnom i na državnom nivou izađemo na kraj sa svim tim problemima. Tako ćemo, kao klaster, bolju saradnju uspostaviti svuda i u regionu i u svijetu“. Naši sagovornici su se često vraćali i na temu kako organizacije civilnog sektora mogu pomoći da se unaprijedi čitav sistem kulturne baštine, kako bi ona mogla da se uveže sa obrazovnim sistemom i sa sistemom zaštite životne sredine, sa turizmom, tako da od svega toga građani imaju direktne koristi. „Vrijeme je da se na kulturnu baštinu gleda malo šire, da se ne posmatramo kao da smo Parižani, nego smo tu u Crnoj Gori. Imamo to što imamo i hajde da vidimo šta je od toga vrijedno i šta možemo lako da stavimo u funkciju turizma. I da onda turizam, kultura,

zaštita životne sredine prate jedno drugo da bismo na kraju došli do cilja - a to je turizam koji je raširen po cijeloj Crnoj Gori, koji je održiv i zasnovan u potpunosti na našim resursima, gdje i naše malo domaćinstvo od toga može da ima korist, a ne neki tamo hotelijer koji ima hotel od pet zvijezdica. To je ono što vidim kao našu budućnost i to je ono na čemu ćemo mi da radimo, pa dokle stignemo.“ Nada i obaveza koja pokreće ove entuzijaste jeste ta da kulturna baština dobije mjesto koje zaslužuje i da postane jedan od pokretača održivog razvoja. „Idealnu, iskrena da budem, ne mogu da zamislim, ali mogu da opišem ono što vidim kao našu značajnu ulogu, a to je da uporno, stalno i kontinuirano upiremo i insistiramo (…) Znači, mi stalno moramo da budemo uporni da ne izgubimo snagu da stalno ponavljamo istu stvar dok nekog ne probudimo (…) Meni je mnogo drago što vidim da Evropska unija veliku pažnju posvećuje kulturnoj baštini. Nekako mislim da ako mi odozdo, a Evropska unija odozgo insistiramo na tim temama, da ćemo da napravimo neki pomak. Ja sam svjesna da smo mi već pomake napravili, ali značajnije kroz tu saradnju, jer Evropska unija mnogo više pažnje i interesovanja pokazuje prema kulturnoj baštini - u svakom pozivu za projekat imaju kulturnu baštinu kao jedan od prioriteta, a da ne pričamo o tome koliko su zainteresovani da civilni sektor opstane. Tako da uz takve saveznike mislim da možemo i dobrom da se nadamo.“ A posebno značajnu ulogu civilni sektor u ovoj oblasti treba da ima u edukaciji ljudi vezano za baštinu, pristupima njoj i koristima koje ima i može da donese. „Potrebno je edukovati ljude šta je nematerijalno nasljeđe uopšte, kako može da se razvija, prerađuje, obrađuje savremenim tehnikama, ali i jednostavno ljudima objasniti i da mora da se uči iz toga, ne može se samo pozivati na neki arhaizam, običaj, nošnju, pjesmu ili bilo šta.“ Kako u individualnim polu-strukturisanim intervjuima i na fokus-grupnim intervjuima, međutim, bila je jasno prisutna svijest da doprinos civilnog sektora u oblasti kulturne baštine velikim, ako ne i presudnim dijelom zavisi od sistemskih rješenja, te da su unapređenja neophodna u ovoj oblasti i da nevladin sektor treba da bude uključen u njihovo planiranje i implementaciju. „Generalno, ono što bi bilo korisno jeste da se u narednom periodu stvarno dese te ključne promjene u sistemu zakonodavnoinstitucionionog okvira zaštite kulturne baštine, i mislim da tu nevladin sektor može da pomogne. Postoje velika znanja, ekspertiza i iskustva ljudi u nevladinom sektoru i mislim da bi bilo super kada bi se ti ljudi uključili u neke sljedeće faze i pomogli da se taj sistem postavi kako treba.“

Jedan broj ispitanika, posebno onih iz najiskusnijih organizacija, isticao je da Zakon o zaštiti kulturnih dobara iz 2010. godine sadrži jedan broj loših institucionalnih rješenja, koje bi bilo poželjno unaprijediti. Jedno od loših zakonskih rješenja, koje je posebno važno za građane i nevladine organizacije, tiče se procesa podnošenja i prihvatanja inicijativa za zaštitu kulturnih dobara, kao i postupanja po prihvaćenim inicijativama. „Jedna od stvari koja je svakako problematična jeste taj proces zaštite. Prema zakonu postoji mogućnost da se podnese inicijativa za zaštitu, ali, kako je sada definisano u Zakonu, čak i ako inicijativa bude formalno prihvaćena, dok oni taj proces ne završe formalno utvrđivanje kulturne vrijednosti - može da se desi da se taj objekat uništi. U suštini, ta prihvaćena incijativa za zaštitu ništa ne znači, nego samo daje lažnu nadu onima koji to podnesu. A to je jedini mehanizam da bilo ko, ko želi, može da podnese tu inicijativu za sve što smatra da ima određenu kulturnu vrijednost. Tako da to jeste značajan mehanizam za učešće i lokalnog stanovništva i nevladinih organizacija. Svakako bi ta procedura vezano za zaštitu trebalo da se unaprijedi.“ Još jedna neophodna aktivnost, po našim sagovornicima, jeste donošenje strategije za oblast kulturne baštine. Naglašavaju i da sam taj proces treba da bude participativan i omogući da nevladin sektor u njemu aktivno učestvuje. „Prvo bi nam trebala strategija kulturne baštine, jer to Crnoj Gori nedostaje. Znam da se valjda krenulo sa tim procesom, ali nemamo informaciju dokle se stiglo (…) Postojao je projekat UNESCO-a u saradnji sa našim Ministarstvom, gdje su bila odvojena neka sredstva za izradu tog strateškog dokumenta.... To je nešto što je zaista potrebno, jer nemamo, da bi se dao neki presjek stanja i da definiše ključne probleme i ciljeve i da se stvori strateški okvir za razvoj cjelokupnog sektora. Tu bi bilo značajno da se nevladin sektor u okviru te strategije tretira na adekvatan način. Pretpostavljam da se taj dokument radi, da bi bilo logično da se kontakrtiraju predstavnici nevladinih sektora, nas još niko nije kontaktrao. Ali mislim da bi taj proces trebalo da bude veoma dobro postavljen i da budu uključeni svi ključni akteri. Bilo bi zaista ključno da se taj proces odradi kako treba.“ Sagovornici su istakli i potrebu da te strategije ne ostanu mrtvo slovo na papiru, nego da budu međusobno usklađene i postanu pravi osnov za usmjeravanje aktivnosti i buduće djelovanje.

„Prvo i osnovno jeste da se postaraju da se te strategije ne donose reda radi i nezavisno jedne od druge, jer one su toliko često u koliziji da je to nevjerovatno. Na primjer, seoska područja su divna za razvoj seoskog turizma i onda strategija koja se bavi hidroenergijom kaže da u svim selima gdje ima neka rijeka treba staviti hidrocentralu. Hoću da kažem, to su takve kolizije i takve nemoguće situacije, tako da kada se donose strategije, treba sve buduće pravce usaglasiti. Dalje, da sarađuju jedni sa drugima i da pročitaju druge strategije da bi se znao neki pravac - redosljed koraka se mora pratiti. I onda da ih sprovode, a ne da stoji strategija u fioci.“ Veliki nedostatak sistema zaštite kulturnih dobara u Crnoj Gori, na koji je ukazivao niz naših sagovornika, jeste nepostojanje javno dostupnog registra zaštićenih kulturnih dobara, što je još jedan primjer problema u samom sistemu zaštite kulturne baštine. „Samo da vam kažem da mi ni za zaštićena kulturna dobra kojih ima 360 ili malo više u Crnoj Gori, nemamo još uvijek javno dostupan registar, nemamo, ne daj Bože, GIS bazu podataka. Tako da smo što se te institucionalne strane tiče, veoma, veoma loši. Prema Zakonu je predviđeno da se odradi revalorizacija, koja je podrazumijevala ponovno utvrđivanje vrijednosti onih kulturnih dobara koja su već ranije bila zaštićena prema starom zakonu. Problem je što taj proces nije sproveden do kraja kako treba i te informacije nijesu dostupne javnosti. Dok, recimo, za zaštićena prirodna dobra, postoji taj registar, javno je dostupan - za kulturna dobra to nije slučaj. I to bi hitno trebalo uraditi. Ako ćemo konkretno - preporuka za Upravu za zaštitu kulturnih dobara i Ministarstvo kulture je da se napravi neki red, odnosno da se konačno objavi registar kulturnih dobara, što su i obavezni po zakonu. Da počnu da rade na donošenju odluka kojima se objekti stavljaju pod zaštitu, da se kontroliše izvođenje radova i primjena konzervatorskih uslova na tim objektima.“ Zanimljivo je da je značajan broj sagovornika iz civilnog sektora naglašavao ključnu ulogu institucija zaštite kulturne baštine i zalagao se za unapređenje uslova za njihov rad, te da je važnost funkcionalnih i pouzdanih institucija za unapređenje stanja kulturne baštine prepoznata. „Za unaprijeđenje rada, moraju prije svega da se osnaže institucije. Bez institucija koje štite - nikakav civilni sektor, pojedinci, ne mogu da rade ništa - ako ne postoje institucije koje funkcionišu i koje su u službi kulturne baštine. U Crnoj Gori je sve centralizirano, sve je otišlo na Cetinje. Mi smo imali sjajan Zavod za zaštitu spomenika u Kotoru, ali sad se sve odluke donose u Cetinju. Sad se donosi i prostorni

plan Crne Gore u kome će na jednom mjestu u Ministarstvu biti koncentrisano na čitavo prostorno planiranje i o nama će odlučivati neko iz Podgorice ili Pljevalja, bez ikakve uvrede, odlučivaće šta nama treba. Ono što je najvažnije jeste da se institucije osnaže u skladu sa preporukama UNESCO-a. Mi sada radimo na izmjeni menadžment plana Kotora koji bi trebalo da bude jak instrument… Ali sve će to ostati mrtvo slovo na papiru ako tu nema institucije počevši sa Zavodom za zaštitu spomenika kulture, pa do policije i građevinskih inspekcija koji će imati žestoku kontrolu i voditi računa da se ne devastira. Institucije su ključ problema zaštite spomenika kulture.“ Brojne preporuke su se odnosile i na potrebu unapređenja saradnje između institucija i organizacija koje se bave kulturnom baštinom. I one se, u suštini, odnose na potrebu unapređenja sistema koji se bavi zaštitom ove baštine. „Da imamo institucije koje bi trebalo da budu otvorenije prema nevladinom sektoru i novim idejama, prema građanima i njihovim inicijativama. A prvo poštovanje zakona i pozitivni propisi. I da se negdje shvati kulturna baština kao razvojni dio, da se uloži nešto novca u taj segment. Moralo bi se uložiti nešto ako hoćemo da određene stvari sačuvamo za naredna pokoljenja. Nije kulturna baština ono što je nastajalo prije dvadeset ili petsto godina, to je i ono što nastaje danas - moramo da sačuvamo savremenu kulturnu baštinu koja će za 30 godina biti vrijedna. Moramo imati, prije svega, kompetencije da prepoznamo vrijednosti u kulturi. Treba raditi na intenziviranju saradnje i dobronamjerne komunikacije između nevladinog sektora i institucija sistema. To je ono što nas najviše koči i to je ono što proizvodi najviše problema u ovoj našoj trenutnoj priči. Kada bismo makar imali neki nivo komunikacije, pa makar i da nam se odgovori i kaže da ne mogu i neće time da se bave, ili da to ne dolazi u obzir - to je opet korak i možemo da poradimo na tome. Ali trenutno nemamo nikakav feedback i voljeli bismo da ga doživimo.“ Važna grupa preporuka odnosila se na unapređenje sistema finansiranja i javnih konkursa ministarstava i lokalnih samouprava. Naši sagovornici su ukazivali na niz nelogičnosti koji karakteriše javne konkurse i potrebu da se administativne procedure pojednostave i da se zakonska rešenja dosljedno primjenjuju. „Sad smo konkurisali kod Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava na tri konkursa. A kako sam ja ovlašćeno lice, morala sam da idem da ovjerim sve svoje izjave. Da su tačni podaci, da smo partneri, da nismo krivično gonjeni… da smo platili ovo, da smo radili ono. To sve treba u tri primjerka i plus sam ja ovjerila četvrti za nas. Ja mislim

da sam došla sa preko trideset papira. Ta žena u opštini je dva sata radila i samo pečatirala i onako me gleda kao da sam luda... Imala sam sreću da se to nije plaćalo, jer je ukinuto u opštini za nevladine organizacije zbog pandemije, inače da sam svaki primjerak morala kod notara da plaćam po pet eura po primjerkuu, to bi bilo makar 150 eura samo da ovjerim sve to. I svi ti konkursi su tako neusaglašeni da za jedan treba ovo, za drugi nešto drugo. Unutar istih ministarstava su toliko nestandardizovani da to zbunjuje. Neophodno bi bilo da se svi ti procesi pojednostave. Pozivi ministarstava za projekte… iz bilo kojeg. Oni su raspisani tada i tada, odluka će biti donijeta tada i tada. Nikada odluka nije donijeta u zakonskom roku. Tako da brojne organizacije imaju problem jer, ukoliko ste prvu aktivnost predvidjeli u mjesecu septembru, a odluka nije donijeta u septembru, ako je realizacija projekta trebalo da krene a odluka nije donijeta na nivou ministarstva - vi ste automatski isključeni i vaš predlog projekta je završavao u korpi za smeće.“ Veće organizacije su insistirale na kreiranju specijalnog fonda za organizacije koje uspijevaju da dobiju evropske projekta, a koji bi im omogućavao da plate dio učešća koji je za njih neophodan. „Mi smo na primjer, 2013. godine dobili evropski projekat u iznosu od 50.000 eura gdje su nam automatski iz Ministarstva kulture uskratili sredstva za tu godinu, jer smo dobili ta dodatna sredstva. Umjesto da postoji taj Fond, koji će ti biti podrška, kad već dobiješ sredstva, pa da te dodatno motiviše. A umjesto da podstiču organizacije da što više apliciraju na evropske projekta, ispada da te kažnjavaju.“ Izvjesno je, takođe, da bi za najdugotrajnije i najuspješnije organizacije trebalo obezbijediti institucionalne grantove koji bi im pokrivali takozvani „hladni pogon“ - troškove kancelarije, struje, grijanja, telefona, interneta. Na taj način bi im omogućili da sami obezbjede fondove za projekte, vlastite honorare i honorare za svoje saradnike. Tako su u istoriji, iz građanskih čitaonica i udruženja, u našim krajevima i nastale prve kulturne institucije. Takođe, poželjno bi bilo, za mlade organizacije uspješne u svojim projektima, da se jednokratno obezbjedi neophodna oprema. Za to bi jednom godišnje mogao da se organizuje konkurs Ministarstva kulture i medija kako bi se omogućila pomoć za nekoliko najuspešnijih mladih organizacija. To nije preveliki trošak, a time bi njihovo djelovanje bilo značajno unaprijeđeno, a motivacija za djelovanje neizmjerno uvećana. Na fokus grupama bilo je i nekoliko zanimljivih ideja koje se odnose na potencijalne institucionalne inovacije, poput one o otvaranju regionalnih centara za očuvanje i izučavanje nematerijalnog nasljeđa, ili pak formiranja Digitalnog arhiva pri Ministarstvu kulturen i medija, u kome bi bili pohranjeni i zaštićeni bogati materijali koje su prikupile nevladine organizacije koje se bave nematerijalnom kulturnom baštinom.