WAJDI MOUAWAD
ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
Wajdi Mouawad
ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
Biblioteka MESS Wajdi Mouawad: Žena koja pjeva (Zgarišta) Naslov originala: Les Incendies Izdavač J.U. MES - Međunarodni teatarski festival - Scena MESS Za izdavača Nihad Kreševljaković Prijevod Kika Ćurović Lektura Ferida Duraković Korektura Belma Jusufović Urednik Dino Mustafić Recenzenti Nihad Kreševljaković Dino Mustafić Dizajn / DTP Bojan Mustur Štampa Our Solution Tiraž 300 Rad J.U. MES - Međunarodnog teatarskog festivala - Scene MESS finansira Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo Izdavanje knjige pomogla Fondacija za izdavaštvo Sarajevo.
Wajdi Mouawad
ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta) Sa francuskog prevela Kika Ćurović
Sarajevo, 2016.
Mess biblioteka svojim drugim prijevodom savremene drame upoznaje čitateljstvo sa velikim pozorišnim i dramskim umjetnikom Wajdi Mouawadom. Želim se zahvaliti prevoditeljici Kiki Ćurevac koja mi je u Parizu sa ushićenjem govorila o scenskom i literarnom jeziku Mouawadija koji stvara uzbudljivo i posebno pozorište sa razumjevanjem mehanizma Historije i dubokim saosjećanjem za žrtve 20. vijeka. Drama “Žena koja pjeva” (Stratišta) najbolji je reprezent složene slike Historije koja se može osjetiti u realnoj proporciji ljudskog iskustva i svakodnevnice kada se sudbine analiziraju u njihovim srodnostima i razlikama, vrlinama i slabostima. Međutim, za pozorište Wajdi Mouwada teatrolozi kažu da nije historijsko ni dokumentarno baš kao i ovaj dramski tekst koji je potpuno utisnut u fikciji, mada se riječi “masovni pokolji” i “utjeha” pojavljuju na razmeđu umjetničke pripovijesti i Historije? Zašto je postaviti pitanje o Historiji zapravo pitanje o mjestu poezije u svijetu nakon stravičnog iskustva ratova u 20. vijeka; Ili metafizičke zebnje i ratova koji su došli sa početkom 21. vijeka? “Žena koja pjeva” nudi odgovore na ta pitanja. Na jedan susret, koji je ponedjeljkom organizirao kao umjetnički direktor Théâtre de Quat’ Sous (u Montrealu), Wajdi Mouawad pozvao je angažiranu kvebesku fotografkinju Josée Lambert. Taj je susret, po njegovom priznanju, izazvao “emotivnu oluju”. 1995. godine ona je treći put putovala Libanonom u potrazi za ožiljcima koje je u toj zemlji ostavio bratoubilački rat. U jednom se trenutku našla u autobusu Crvenog krsta koji se vraćao iz jednog zatvora. U njemu je bila žena koja je išla u posjet svojoj kćerki, zatočenoj sedam godina. Josée Lambert ništa ne zna o njenoj priči, ali je frapirana njenim licem koje bilježi foto aparatom. Zatvor se zove Khiam, a žena Najat Bechara. Bila je to prva fotografija iz duge serije zatvorenika s juga Libanona. Kada je upoznao Josée Lambert, autor drame nije znao za Khiam. Pažljivo je slušao što mu je fotografkinja pričala. Khiam je nekad bio francuska kasarna koja je kasnije pretvorena u
7
bazu libanonske vojske, da bi je potom aneksirala izraelska vojska. 1985. je postala ilegalni zatvor pod zapovjedništvom Vojske Južnog Libanona, saveznika izraelske vojske, koja je 1978. okupirala ovu pograničnu zonu kako bi spriječila savez Libanonaca s palestinskim izbjeglicama. Tokom rata, u Khaimu je, bez suđenja, bilo zatočeno više tisuća Libanonaca i Palestinaca, optuženih na temelju obične sumnje u cilju da se izvrši pritisak na njihove sunarodnjake. Izrael se 2000. godine povlači iz Libanona, zatvor biva napušten. Tijekom svojih putovanja, Josée Lambert je upoznala brojne obitelji zatvorenika, i fotografirala njihove očeve, majke, braću i djecu, prije nego što će otkriti lica onih koje su posjećivali, kada su bili oslobođeni. Prenijela je Wajdi Mouawad priče onih koje je susretala, do najmanjeg detalja: o uvjetima u zatvoru, o samicama u kojima su bili zatočeni, o ispitivanjima koja su trajala mjesecima, o mučenju električnom strujom, hapšenjima obitelji zatvorenika i njihovom mučenju pred bližnjima; majki pred kćerima, baka pred unukama, očeva pred sinovima... Pričala mu je je o Souhi Bechara i njenom sinu, kada je kao dvadesetjednogodišnja djevojka ispalila dva hica u Antoine Lahada, šefa Vojske Južnog Libanona, zbog kojih se našla u Khiamu i o deset godina njenog zatočeništva u samici. Wajdi Mouawad je bio upoznat s pokušajem atentata na Lahada, ali nije znao ko je bio njegov počinitelj. Josée Lambert mu je također pričala i o mučiteljima zatvorenika koji su dobili politički azil u Montrealu, gdje su se izmjestili zajedno sa svojim žrtvama. Napravila je dosije s dokumentima o njihovim zlodjelima koja ih, po međunarodnom humanitarnom pravu, kvalificiraju kao ratne zločince. No, kanadsko pravosuđe se oglušilo na njene zahtijeve da budu uhapšeni. Ova tema počinje opsjedati Wajdi Mouawada i počinje je razvijati kao fikciju. Sam autor drame kaže: “Moje polazište bilo
8
je okupacija juga Libanona od strane izraelske vojske. Tačnije, zatvora na jugu Libanona u kojem je hiljade Libanonaca bilo mučeno od strane Libanonaca koji su radili za izralesku vojsku. Većina osoba koje su prošle kroz zatvor bile su žene, jer se tehnika mučenja sastojala u tome da ih se prisili da odaju svoje muževe, očeve, sinove, ili braću. No, bila je to tek početna tačka, okidač za temu i njen razvoj, nikako njen krajnji cilj. Historijske činjenice su me uvukle u kompleksnu emotivnu, intelektualnu i etičku oluju. Morao sam o njoj progovoriti jer mi je savjest to nalagala; savjest i solidarnost sa žrtvama. Međutim, kako o tome nisam mogao govoriti direktno, imao sam poriv da progovorim jezikom osjećaja. Dakle, historijska činjenica izraelske okupacije nije mogla biti u prvom planu, ona je ostala duboko ispod površine, poput provalije koja se morala pretvorit u krik. Moj projekat bio je krik. Krik je okidač. Zato se drama događa u zemlji i kraju bez imena. I zaista, u drami nema nijedan toponim. Riječ Libanon se nigdje ne spominje. Zavičaj glavne junakinje Nawalin je naznačen kao “rodni kraj”, “zemlja”, “majčina zemlja”, u referenci je naglasak na tijelo, pupčanu vrpcu koja nas veže s zemljom rođenja. Nestaju i nazivi vjeroispovjesti, zatim milicija, etničkih grupa… nema ni Palestinaca, ni Izraelaca, ni Shiita, ni Druza, ni kršćana, ni falangista. Pojavljuju se samo neimenovane “milicije”, Vojska Juga”, “izbjeglice”, “pokret otpora južne regije”. Nema ni objašnjenja rata, niti jedan lik ne pokušava razjasniti kontekst, zločinci nemaju prošlost, oni su identificirani sa svojim zločinima. Izostavivši imena, autor namjerno ne mari za historijske tragove da bi ideju građanskog rata učinio poetski snažnijom i univerzalnom. Nestaju i datumi. Hronologija u “Ženi koja pjeva” ne odgovara hronologiji rata u Libanonu. Mouawad ne mari za hronologiju kad logika radnje to zahtijeva. Sve je podređeno dramskoj liniji karaktera. Izostavljanje datuma iz teksta je očito vrlo važna spisateljska namjera. Ono daje vremenu neuhvatljivu dimenziju, ono negdje lebdi; vrijeme prolazi ali samo kroz događaje u životu likova. Godine i epohe
9
se ukrštaju, linearnost nestaje. Ne radi se o tome da se uprizori nekakav red događajima, da se ispriča njihov tok, ili naglase jaki momenti, već o tome da se naglase njegove posljedice, silina i okrutnost. Tako se političko i historijsko pretvara u metafizičko. Tome doprinosi poetski izgrađena replika u širokom spektru njenih podvrsta, pa drama postaje svojevrsna rapsodija; dinamične montaže lirskih spojeva koji eliptično miješaju dokumentarno i fiktivno, gdje je ovo dokumentarno potpora istinitosti fikcionalnog promišljanja svakog karaktera i dramske situacije. Zato se u središtu priče zidovi Historije ruše; naracija uzima distancu od Historije koja je otvara prema dalekim i višeznačnim odjecima u kojima prepoznajemo i ratove i u bivšoj Jugoslaviji ili Siriji danas. Historija je u djelu Wajdija Mouawada sila uništenja i poraza. Historičarka Mélanie Traversier će napisati: “Wajdi Moawad se ni u kom slučaju ne može kvalifikovati kao “dokumentarist”. On je prenosilac emocija i pitanja koja otvaraju savremeni događaji, oblikovani sukobima koji traju od kraja XIX vijeka. Njegovo pozorište, duboko tragično, ne može se definisati kao historijsko”. Tako je ova drama poput slike bez dramskog okvira; Historija jeste pozornica, pozornica života koje je poremetila i oblikovala tragične živote. Historija je samo prostor našeg sjećanja, traganje za esencijalnim. Tome svjedoče i rediteljske bilješke sa priprema za predstavu “Žena koja pjeva”, u kojima se jasno vidi kako Wajdi Mouawad nije bio opsjednut ratom u Libanonu. Progonila ga je gomila drugih pitanja: Kako pripovijedati? S koje tačke gledišta? Kako početi? Kako mati otkriva da je njen mučitelj zapravo njen izgubljeni sin? U kom trenutku gledatelj/čitatelj to doznaje? Zna li on to što zna, unaprijed, ili doznaje zajedno sa blizancima… Naracija se pretvara u neku vrstu istrage, trilera i zagonetke koja se mora riješiti; istina se spoznaje u
10
komadićima, u etapama, u suspensu i krešendu napetosti koji doživljava vrhunac u trenutku otkrića istine. Ono što se nije znalo, izbija iz mraka, ono što je bilo rasuto sastavlja se, a ono što nije moglo biti spoznano, dobija smisao. Rasplet je mjesto u kojem stvari postaju suvisle, mjesto u kojem je prekinuta šutnja. U rijetko kojoj drami koju sam čitao posljednjih godina postoji tako istinsko iskustvo katarze kao u Mouawadovoj drami - ne posustati i oduprijeti se Historiji, njenom centrifugalnom kretanju koje mrvi čovjeka, naći smisao u moru besmisla koje sile ratnog zla donesu u ljudske živote. “Što je umjetničko djelo danas?”, upitao se Wajdi Mouawad režirajući svoj tekst “Nakupina neprobavljivih stvari”. “Umjetnost mora biti kost, na kojoj Historija slama zube. Ona je zna progutati, ali umjetnost nastavlja retroaktivno raditi u želucu Historije, i truje je, dok je ova ne povratiti”. Protiv neprozirnosti historije - prozirnost poezije, protiv krvi - tinta, svjedoči ova velika drama za koju sam siguran da će ostaviti neizbrisiv trag u dramskoj književnosti. Dino Mustafić, reditelj
11
ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
1. Javni bilježnik Dan. Ljeto. Ured javnog bilježnika. HERMILE LEBEL: Sigurno, bez ikakve sumnje, više bih volio da kroz prozor gledam ptice kako lete. Ali, da se ne lažemo: umjesto ptica, odavde gledam automobile i tržni centar. Dok sam bio u drugom dijelu zgrade, ured mi je gledao na auto-cestu. Pejzaž baš nije bio morski, ali sam ipak odlučio na prozor postaviti reklamu: Hermile Mebele, javni bilježnik. Lukava reklama − u vrijeme prometne špice ljudi bulje u nju. Sada sam s druge strane, gledam na tržni centar; dakle, opet nema šanse da gledam ptice. Prije sam govorio tice. Vaša me majka naučila da se kaže ptice. Oprostite. Ne bih želio govoriti o vašoj majci zbog nesreće koja vas je pogodila, ali u jednom se trenutku valja suočiti s time. Život ide dalje, kako kažu. Tako to biva! Uđite, samo uđite, ne stojte u hodniku. Ovo je moj novi ured. Useljavam se. Svi su bilježnici otišli. Ja sam ostao sâm u kvartu. Ovdje je ugodnije jer je manje buke, auto-cesta je s druge strane. Doduše, izgubio sam priliku da se reklamiram za vrijeme špice, ali makar mogu raditi uz otvoren prozor, a kako još nemam klimu, dobro dođe. Da, svakako, nije vam lako. Uđite, uđite, ne stojte, zaboga, u hodniku, to je samo prolaz. A nekako razumijem ako ne želite ući. I ja bih oklijevao da uđem. No, dobro. Nema sumnje, i ja bih više volio da smo se sreli u nekim drugim okolnostima, ali kako je i sam put do pakla popločan dobrim namjerama, teško je predvidjeti neke stvari. Smrt je nijema. Potire sve pred sobom. Čovjek misli kako će smrt doći
15
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
kasnije, a ona dođe kad se njoj prohtije. Volio sam vašu majku, kažem vam to jasno i glasno: volio sam vašu majku. Često mi je govorila o vama. U stvari, ne prečesto, ali ipak je govorila o vama. Pomalo. S vremena na vrijeme. Tako je bilo. Govorila je: blizanci. Češće bi rekla blizanka, nego blizanac. Znate već kakva je bila, nikad ništa nikome nije govorila. Mislim, čak prije nego što ju je bolest osudila na to da više ništa ne može reći, pričala je malo, o vama gotovo ništa. Naprosto, bila je takva. Kada je umrla, padala je kiša. Ne mogu to objasniti, ali pogodilo me to što kiši. U njezinom zavičaju nikad ne pada kiša. A kakvu bi tek nepogodu moglo izazvati otvaranje ove oporuke, da vam ne pričam. Oporuka nije ptica da dođe i ode, to je nešto sasvim drugo. Neobično i čudno, ali nužno. Nužno zlo, rekao bih. Oprostite. Bilježnik zaplače.
16
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
2. Posljednje želje Nekoliko minuta kasnije. Bilježnik, blizanka, blizanac. HERMILE LEBEL: Oporuka gospođe Nawal Marwan. Čitanju oporuke prilikom njezina zaprimanja nazočili su gospodin Trinh Xiao Feng, vlasnik restorana Hamburgeri Vijetkonga, i gospođa Suzanne Lamontagne, konobarica u restoranu Hamburgeri Vijetkonga. Taj se restoran nalazi na dnu kvarta. U to doba, svaki put kad bi mi zatrebala dva svjedoka, otišao bih po gospodina Trinh Xiao Fenga. On bi dolazio u moj ured sa Suzannom. Supruga Trinh Xiao Fenga, Hui Huo Xiao Feng, ostala bi čuvati restoran. Restoran je sada zatvoren. Trinh je umro. Hui Huo Xiao Feng se preudala za Réala Boucharda, koji je bio pisarski pomoćnik u uredu kolege odvjetnika Yvona Vachona. Takav je život. Tako to biva. Otvaranje oporuke odvija se u nazočnosti njezino dvoje djece: Jeanne Marwan i Simona Marwana, oboje u dobi od dvadeset dvije godine, rođeni istoga dana, 20. kolovoza 1980. godine u bolnici Svetoga Franje u Ville-Emardu, nedaleko odavde. Sukladno želji oporučitelja, i sukladno propisima, kao i pravima gospođe Nawal Marwan, bilježnik Hermile Lebel imenovan je izvršiteljem oporuke. Stalo mi je da vam kažem ovo: radi se o odluci vaše majke. Osobno nisam bio za to, čak sam je pokušao uvjeriti da ne budem ja izvršitelj oporuke; no, ona je inzistirala. Mogao sam odbiti, ali nisam imao snage. Bilježnik otvara pismo.
17
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
Sav moj imetak bit će jednakopravno podijeljen između Jeanne i Simona Marwana, djece blizanaca rođenih iz moje utrobe. Novac će biti jednakopravno podijeljen među njima, a namještaj sukladno njihovoj želji i dogovoru. Ukoliko dođe do spora ili nesuglasja, izvršitelj oporuke morat će prodati namještaj i novac jednakopravno podijeliti između blizanca i blizanke. Moja će odjeća biti odnesena u dobrotvornu udrugu, koju će izabrati izvršitelj oporuke. Svome prijatelju, javnom bilježniku Hermilu Lebelu, ostavljam crno naliv-pero. Jeanni Marwan ostavljam platnenu jaknu s brojem 72 na leđima. Simonu Marwanu ostavljam crvenu bilježnicu. Bilježnik vadi tri predmeta. Nastavlja čitati. Pogreb: Na znanje javnome bilježniku Hermilu Lebelu, Bilježniku i prijatelju: Dovedite blizance, Sahranite me potpuno golu, Sahranite me bez lijesa, Bez odjeće i pokrivala, Bez molitve, Licem prema zemlji, Položite me na dno rake, Licem tako da ne gleda svijet. Umjesto zbogom, Neka svatko izlije kantu vode, Ledene, Na mene. Potom zatrpajte grob zemljom i zapečatite ga. Nadgrobna ploča i epitaf: Javnom bilježniku Hermilu Lebelu, Bilježniku i prijatelju:
18
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
Nikakvu nadgrobnu ploču ne podižite na mome grobu. Neka moje ime nigdje ne bude uklesano. Nema epitafa za one koji ne drže obećanje, Jer jedno obećanje nije održano. Nema epitafa za one koji ustraju u šutnji. A šutnja bijaše ustrajna. Bez nadgrobne ploče, Bez imena na nadgrobnoj ploči, Bez epitafa za ime kojeg nema na nadgrobnoj ploči koje nema. Bez imena. Jeanni i Simonu, Simonu i Jeanni: Djetinjstvo je nož zaboden u grlo Koji se lako ne izvlači. Jeanne: Bilježnik Lebel uručit će ti pismo. To pismo nije za tebe. Ono je namijenjeno tvome ocu, Tvome i Simonovom. Pronađi ga i uruči mu to pismo. Simone: Bilježnik Lebel uručit će ti pismo. To pismo nije za tebe. Ono je namijenjeno tvome bratu, Tvome i Jeanninom. Pronađi ga i uruči mu to pismo. Kad pisma budu predana onima kojima su namijenjena, Vama će biti uručeno pismo. Šutnja će biti prekinuta, A onda se nadgrobna ploča može postaviti na moj grob, I moje ime na svjetlu dana bit će uklesano na nadgrobnu ploču. Duga tišina.
19
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
SIMON: Ova nas ni u smrti ne ostavlja na miru! Drolja! Kurvetina! Drolja! Kučkino kopile! Jebem joj sve sveto! Droljetina! Izrod! Baš je odlučila da nas do kraja zajebava! Mislili smo, baš svaki dan, kad umre, dronfulja, prestat će nas zajebavati, govno odvratno! I onda − ura, bingo! Krepala je! Ali pazi sad, spremila ona iznenađenje! Još nije gotovo! Sranje! Ovo nismo predvidjeli: jebeno iznenađenje. Dobro ga je pripremila, sve izračunala, jebena kurvetina. Serem joj se na leš! Sad još da se zakunemo da ćemo je sahraniti licem prema zemlji. Da se zakunemo! Pljujem ja na njezin grob! Tišina. Ja ću joj svakako pljunuti! Tišina. Mrtva je, a tren prije nego će umrijeti upitala se što još može učiniti da nas zajebe do kraja života! Sjela, razmislila, i smislila. Oporuka! Jebem joj oporuku! HERMILE LEBEL: Oporuku je napisala prije pet godina! SIMON: Jebe mi se kad ju je napisala, OK! HERMILE LEBEL: Slušajte! Ona je mrtva! Vaša majka je mrtva! Želim vam reći da se radi o pokojniku. O nekome o kome nismo ni znali tko je zapravo, ali ipak je ona bila netko. Netko tko je bio mlad, pa odrasla osoba, koja onda ostari i naposljetku umre! Vjerojatno postoji objašnjenje zašto je tako htjela! Nije bez razloga! Hoću reći, ta žena je proživjela jedan zaguljen život, koji je valjda nečega bio vrijedan!
20
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
SIMON: Nećete me rasplakati. Kunem vam se, ni suzu neću pustiti! Mrtva je! Hej! Jebe me se, nek ide u kurac! Jebe me se što je mrtva. Toj ženi ništa ne dugujem. Ni jednu jedinu suzu, ama baš ništa! Možete reći što hoćete! Da nisam zaplakao zbog smrti vlastite majke! Odgovorit ću vam: ona nije bila moja majka! Bila je jedno ništa. Jebe mi se što misliš, baš jebe! Neću se pretvarati! Trebao bih se pretvarati da plačem, je li? A kad je ona zaplakala zbog mene? Zbog Jeanne? Ona u srcu nije imala ljubavi, imala je ciglu. Za ciglom se ne plače, ne! Nije imala ljubavi. Ciglu, jebiga, ciglu je imala umjesto srca! Ne želim više ni slušati o njoj! Ne želim više ništa znati! HERMILE LEBEL: Ipak, ostavila vam je oporuku. Vaša imena stoje u njoj, spominjete se u njezinim posljednjim željama… SIMON: Velika stvar! Njezina smo djeca, a vi znate više o njoj nego mi. Velika stvar što je stavila naša imena u oporuku! Stvarno velika! HERMILE LEBEL: Ostavila je i pisma, i bilježnicu, i novac… SIMON: Ne želim njezin novac, ne želim njezinu bilježnicu... Je li to možda mislila da će me dirnuti svojom jebenom bilježnicom? Dobro se sjetila! Njezine posljednje želje! Pronađite oca i brata! Zašto ih sama nije pronašla ako se već radi o tako važnoj stvari? Sranje! Zašto se nije malo više brinula o nama, jebem joj sve, a sad joj treba naći nekakvog drugog sina, ne znam već gdje u svijetu?! Zašto u svojoj jebenoj oporuci ne kaže jedan jedini put moja djeca kad govori o nama? Nigdje ne spominje ni sina ni kćer! Nisam ja glup! Nisam! Zašto kaže blizanci? “Blizanac i blizanka, djeca izašla iz moje utrobe“ − kao da smo obična rigotina, kao da smo gomila govana koju je morala posrati!
21
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
Zašto?! HERMILE LEBEL: Čujte, ja vas razumijem! SIMON: Ma što ti možeš razumjeti, stara kurčino! HERMILE LEBEL: Razumijem, vrlo dobro razumijem, nakon što ste čuli ono što ste čuli osjećate se kao da vas je netko nokautirao, i pitate se što se to desilo, tko smo, zašto baš mi... Razumijem vas, potpuno vas razumijem! Ne dešava se svaki dan da doznate kako je otac kojeg ste smatrali mrtvim u stvari još živ i da negdje u svijetu imate brata. SIMON: Nema oca, nema brata, to su gluposti! HERMILE LEBEL: Ali to stoji u oporuci! Nemojte tako. SIMON: Vi nju niste znali! HERMILE LEBEL: Znao sam je na drugačiji način! SIMON: U svakom slučaju, ne želim raspravljati s vama! HERMILE LEBEL: Treba joj vjerovati! SIMON: Ne dolazi u obzir…
22
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
HERMILE LEBEL: Ona je imala razloga za to. SIMON: Ne želim raspravljati s vama! Imam boks meč za deset dana, ne želim ništa drugo znati! Pokopat ćemo je i to je sve! Otići ćemo u pogrebnu opremu, kupiti lijes, položiti lijes u raku, zatrpati je, postaviti nadgrobnu ploču s njezinim imenom i odjebati je! HERMILE LEBEL: To se ne može uraditi! To nisu posljednje želje vaše majke i ja neću dopustiti da se radi protivno njezinoj želji! SIMON: A tko si ti da mi se suprotstavljaš?! HERMILE LEBEL: Ja sam, nažalost, izvršitelj njezine oporuke, a o toj ženi ne mislim kao vi! SIMON: Kako je samo možete shvaćati ozbiljno? Kako, ponavljam?! Deset je godina provela u Palači pravde i pratila beskrajna suđenja nakazama, perverznjacima i zločincima svake vrste, a onda, preko noći, zašutjela, i ni riječi više nije progovorila! Pet godina ni „a“ nije izustila, jebote! Ni riječi, ni kakva zvuka, ništa više nije izašlo iz njezinih usta! Pukla je, poludjela, pregorio joj osigurač, ako vam se tako više sviđa, i onda ona izmisli muža koji je još živ, a koji je odavno mrtav, i još jednog sina, koji nikad nije ni postojao, izmislila je dijete koje je željela imati, dijete koje bi bila u stanju voljeti, drolja jedna, a sada od mene traži da ga nađem! I, nakon svega, vi si uzimate za pravo da mi govorite o njezinim posljednjim željama... HERMILE LEBEL: Smirite se!
23
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
SIMON: I vi nakon svega toga još mislite da me možete uvjeriti kako se radi o posljednjim željama nekoga tko je normalan… HERMILE LEBEL: Smirite se! SIMON: Drolja, kučka jedna, jebem joj sve sveto da joj jebem... Tišina. HERMILE LEBEL: Naravno, naravno, ali ono što ste izgovorili pokazuje da i vi tumačite stvari onako kako vama odgovara… Ne znam, ne tiče me se jeste li u pravu ili ne. Ona je prestala govoriti, nitko ne zna zašto. Da, svakako, na prvi pogled bio je to čin ludila − ali možda i nije! Želim reći, možda se radi o nečemu drugom; ne bih vas želio uvrijediti, ali ako se radilo o ludilu, ona ne bi više nikad progovorila. A onda, ipak, jednoga su vas dana, ili noći, nazvali, to ne možete osporiti, jer je progovorila. I ne možete mi reći da je to bilo slučajno, da se radi o slučajnosti. Ne vjerujem; ja u to ne vjerujem! Želim vam reći da se radi o daru koji je za vas spremila! Najljepšem daru koji vam je mogla ostaviti! Nečemu vrlo važnom! Na vaš je rođendan ponovo progovorila! „Sada, kad smo zajedno, bolje je.“ Ta rečenica nije tek obična rečenica! Rekla je: „Željela bih pojesti hot-dog s lukom, chutneyem i senfom.“ I dodala: „Donesite mi sol!“ Zar nije? „Sada, kad smo zajedno, bolje je!“ Hej! Bolničar je čuo. Zašto bi on to izmislio? Naprosto nije mogao izmisliti. Nije mogao izmisliti nešto tako suvislo. Vi znate, ja znam, svi znamo da to liči na nju! Ali dobro, slažem se s vama, slažem! Godinama nije govorila. U pravu ste; zapravo, bili biste u pravu da je ona ostala u tome stanju. I ja bih povjerovao da se radi o ludilu. Svakako biste bili u pravu da ona nije ponovo progovorila! Ali ipak, ne smijemo smetnuti s uma da je ipak progovorila, to moramo uzeti u obzir. Rekla je nešto
24
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
sasvim suvislo: „Sada, kad smo zajedno, bolje je!“ To ne možete osporiti. Ne možete osporiti da je to izrekla na vaš rođendan. To je nemoguće zanemariti. Naravno, nema nikakve sumnje, vi ste slobodni da ne ispunite posljednje želje svoje majke. Ništa vas ne obvezuje. Ali, to ne možete tražiti od drugih. Od mene. Od svoje sestre. Činjenice su tu: vaša mati traži nešto od nas troje, radi se o njezinim posljednjim željama, i svatko čini ono što misli da mu je činiti. Čak i osuđenici na smrt imaju pravo na posljednje želje. Zašto ne vaša majka… Simon izlazi iz ureda. Pisma su tu. Ostat će kod mene, čuvat ću ih. Danas o njima ne želite razgovarati, ali ćete možda promijeniti mišljenje jednoga dana. Ni Rim nije sagrađen za jedan dan. Trebate si dati vremena. Možete me nazvati u svako doba...
25
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
3. Teorija grafova i bočna vidljivost Učionica u kojoj Jeanne predaje. Dijaprojektor. Jeanne uključuje dijaprojektor. Početak predavanja. JEANNE: Ne mogu vam reći u kojoj ćete mjeri razumjeti današnje predavanje. Matematika koju ste do sada učili imala je za cilj dovesti vas do konkretnog i konačnog odgovora na konkretne i rješive probleme. Matematika koju ćete upoznati kroz predmet koji se zove uvod u teoriju grafova druge je prirode, jer će u njoj biti riječi o jednoj vrsti nerješivih problema koji će vas voditi ka drugim, jednako tako nerješivim problemima. Ljudi iz vašega okružja ponavljat će vam kako je to uzaludan trud. Vaš način kazivanja će se promijeniti, a još dublje će se promijeniti način na koji šutite i mislite. To je upravo ono što će vam se najteže oprostiti. Prigovarat će vam kako rasipate inteligenciju na apstraktnu teorijsku vježbu, umjesto da je stavljate u službu borbe protiv side ili za nalaženja lijeka protiv raka. Nećete imati nikakvoga argumenta u svoju obranu, jer će vaši argumenti biti teorijski tako složeni da će vas svako objašnjenje iscrpljivati. Dobro došli u čistu matematiku, u zemlju samoće. Uvod u teoriju grafova. Dvorana za trening. Simon sa Ralphom. RALPH: Simone, znaš li zašto si izgubio zadnji meč? Znaš li zašto si izgubio i meč prije? SIMON: Jednostavno nisam bio u formi, zato. RALPH: Tako se nećeš kvalificirati za daljnje natjecanje. Navuci rukavice.
26
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
JEANNE: Uzmimo običan poligon s pet stranica, koje ćemo nazvati A, B, C, D i E. Nazovimo taj poligon poligonom K. Zamislimo sada da taj poligon predstavlja tlocrt kuće u kojoj živi jedna obitelj. I da se u svakom kutu te kuće nalazi po jedan član obitelji. Zamijenimo A, B, C, D i E bakom, ocem, majkom, sinom i kćeri, koji žive u poligonu K. Upitajmo se tko koga može vidjeti iz točke u kojoj se nalazi. Baka vidi oca, majku i kćer. Otac vidi majku i baku. Majka vidi baku, oca, kćer i sina. Sin vidi majku i sestru. I, na koncu, kćer vidi brata, majku i baku. RALPH: Pa ti uopće ne gledaš! Jesi li slijep?! Ne pratiš rad nogu čovjeka s kojim se boriš. Ne vidiš njegovo držanje... To se zove problem bočne vidljivosti. SIMON: OK, dobro više! JEANNE: Ova funkcija zove se teorijska funkcija obitelji koja živi u poligonu K. RALPH: Zagrij se! JEANNE: A sada uklonimo zidove kuće i iscrtajmo lukove samo između članova obitelji koji se međusobno vide. Crtež koji smo dobili zove se graf vidljivosti poligona K. RALPH: Tri stvari moraš imati na umu. JEANNE: Postoje, dakle, tri parametra kojima ćemo se baviti u tri sljedeće
27
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
godine: teorijske funkcije poligona… RALPH: Ti si najjači! JEANNE: Grafovi vidljivosti poligona… RALPH: Nikakve milosti za tipa s kojim se boriš! JEANNE: I, konačno, poligoni i njihova priroda. RALPH: Ako pobijediš, preći ćeš u profesionalce! JEANNE: Problem je sljedeći: za svaki običan poligon možemo lako, a to smo upravo dokazali, nacrtati njegov graf vidljivosti i njegovu teorijsku funkciju. No, kako se može, polazeći od teorijske funkcije, recimo ove, iscrtati graf vidljivosti i tako dobiti oblik poligona koji joj odgovara? Kakvog je oblika kuća u kojoj žive svi članovi obitelji koju predstavlja ova funkcija? Pokušajte nacrtati poligon. Gong. Simon napada i boksa u ruke trenera. RALPH: Odsutan si, nisi koncentriran! SIMON: Majka mi je umrla! RALPH: Upravo zato, najbolji način da izađeš iz tog stanja je da dobiješ
28
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
sljedeću borbu. Dakle, ustaj! I udaraj. Inače nećeš uspjeti! JEANNE: Nećete uspjeti. Sva teorija grafova, u biti, počiva na problemu koji je za sada nemoguće riješiti. Međutim, upravo u toj nemogućnosti leži ljepota. Gong daje znak za kraj treninga.
29
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
4. Slutnja koju treba dokazati Večer. Ured javnoga bilježnika. Hermile Lebel i blizanka. HERMILE LEBEL: Naravno, naravno. Tako nešto se ne događa dva puta u životu, treba djelovati, ući u tu priču. Drago mi je što ste se vratili. Drago mi je zbog vaše majke. JEANNE: Imate li pismo? HERMILE LEBEL: Evo ga. Ovo pismo nije za vas, nego za vašeg oca. Vaša majka želi da ga pronađete i da mu predate pismo. Jeanne se sprema napustiti ured. HERMILE LEBEL: Ostavila vam je također ovu jaknu od zelenog platna s brojem 72 na leđima. Jeanne uzima jaknu. Vjerujete li da je vaš otac živ? Jeanne izlazi. Pauza. Jeanne se vraća. JEANNE: U matematici 1+1 ne čini 1,9 ili 2,2. Čini 2. Htjeli vi to ili ne, 1+1 jesu dva. Bili dobre volje ili nesretni, 1 i 1 su 2. Svi mi pripadamo nekom poligonu, gospodine Lebel. Mislila sam da znam svoje mjesto unutar poligona kojemu pripadam. Mislila sam da sam točka koja vidi samo svog brata Simona i majku Nawal. Danas doznajem da s točke s koje gledam mogu vidjeti i svoga oca;
30
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
doznajem također da postoji još jedan član tog poligona, neki drugi brat. Graf vidljivosti koji sam oduvijek iscrtavala očito nije dobar. Koje je moje mjesto u tome poligonu? Kako bih ga pronašla, moram dokazati slutnju. Moj otac je mrtav. To je slutnja. Sve me navodi na to da je ta slutnja istinita. Ali ništa je ne dokazuje. Nisam vidjela njegov leš, niti njegov grob. Dakle, može se desiti, na ljestvici od 1 do beskonačno, da je moj otac živ. Doviđenja, gospodine Lebel. Jean odlazi. Nawal (14 godina) je u uredu. Hermile Lebel napušta ured i iz hodnika telefonira. HERMILE LEBEL: Jeanne! NAWAL (zove): Wahabe! HERMILE LEBEL: Jeanne! Jeanne!! Hermile Lebel se vraća, vadi telefon iz džepa i tipka broj. NAWAL (zove): Wahabe!! WAHAB (iz daljine): Nawal! NAWAL (zove): Wahabe! WAHAB (iz daljine): Nawal!
31
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
HERMILE LEBEL: Halo, Jeanne? Bilježnik Lebel. Sjetio sam se jedne stvari. NAWAL (zove): Wahabe!! WAHAB: Nawal! HERMILE LEBEL: Vaša je majka upoznala vašega oca kad je bila jako mlada. NAWAL (zove): Wahabe! HERMILE LEBEL: Ne znam jeste li to znali, zato vam kažem. WAHAB (iz daljine): Nawal!
32
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
5. Ono što je tu Zora. Šuma. Stijena. Bijela stabla. Nawal (14 godina). Wahab. NAWAL: Wahabe! Slušaj me. Ništa ne govori. Ništa. Šuti. Ako kažeš jednu riječ, jednu jedinu, to bi me moglo ubiti. Ti još ne znaš, ne znaš da bi naša sreća mogla postati naša nesreća. Wahabe, čini mi se, ako pustim da riječi poteku iz mojih usta, ti ćeš umrijeti. Šutjet ću, Wahabe, obećaj mi da ni ti ništa nećeš reći, molim te, umorna sam, molim te, neka se čuje samo tišina. Šutjet ću. A ni ti, ni riječi. Ništa ne govori. Nawal zašuti. Zvala sam te svu noć. Trčala svu noć. Znala sam da ću te pronaći na stijeni s bijelim stablima. Željela sam vikati, neka čitavo selo čuje, neka drveće čuje, nek’ noć čuje, neka mjesec i zvijezde čuju. Ali, nisam mogla. Moram ti šapnuti na uho, Wahabe, jer kad ti kažem, ne mogu više tražiti od tebe da ostaneš u mom zagrljaju, iako bih to željela najviše na svijetu. Znam da ću zauvijek biti prazna ako ostanem bez tebe, jer tek što sam izašla iz djetinjstva, našla sam tebe, i s tobom napokon ulazim u zagrljaj pravoga života, ali unatoč svemu ništa ne mogu tražiti od tebe. On je poljubi. Wahabe, nosim dijete u utrobi! Moja utroba je puna tebe. Ludo, zar ne? Divno i užasno, zar ne? Nešto kao ponor koji se otvara i sloboda divljih ptica, zar ne? Nema više riječi. Samo vjetar. Kad mi je stara Elhame rekla, u mojoj se glavi rasprsnulo more! WAHAB: Elhame se možda prevarila.
33
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
NAWAL: Elhame se nikad ne vara. Pitala sam je: „Elhame, jesi li sigurna?“ Ona se nasmijala. Pogladila me po licu. Rekla da je porodila svu djecu iz sela, da to radi već četrdeset godina. Izvadila je mene iz trbuha moje majke, a nju iz trbuha njezine. Elhame se nikad ne vara. Obećala mi je da nikome ništa neće reći. „To se mene ne tiče“, rekla je, „ali za dvije sedmice to više nećeš moći skriti.“ WAHAB: Nećemo skrivati. NAWAL: Ubit će nas. Tebe prvog. WAHAB: Objasnit ću im. NAWAL: Misliš da će te htjeti slušati? WAHAB: Čega se plašiš, Nawal? NAWAL: A tebe nije strah? (prođe neko vrijeme) Stavi ruku ovdje. Što je to? Ne znam je li bijes il strah. Ili možda sreća. Gdje ćemo biti, ti i ja, za pedeset godina? WAHAB: Nawal, slušaj me. Ova noć je dar. Možda nije pametno to što kažem, ali ja imam srce i ono je hrabro. I strpljivo. Oni će vikati, derati se, ali pustit ćemo ih da viču. Vrijeđat će nas, pustit ćemo ih da nas vrijeđaju. Nije važno. I, na koncu, nakon njihove vike i uvreda ostat ćemo ti, ja i dijete, koje je plod tebe i mene. Tvoje lice, moje lice, u jednom licu. Želim se smijati.
34
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
Tući će me, ali to će dijete zauvijek ostati u mojim mislima. NAWAL: Sada, kad smo zajedno, bolje je. WAHAB: Ostat ćemo zauvijek zajedno. Vrati se kući, Nawal. Pričekaj da se probude. Kada te ugledaju, u zoru, kako sjediš i čekaš ih, saslušat će te, jer će znati da se nešto važno dogodilo. Ako te bude strah, misli na to da ću ja, u istom trenutku, biti kod svojih i čekati da se probude. Reći ću im. Zora nije daleko. Misli na mene, kao što ja mislim na tebe, nemoj se izgubiti u magli. I ne zaboravi: sada, kad smo zajedno, sve je bolje. Wahab odlazi.
35
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
6. Pokolj Nawalina kuća (14 godina). Majka i kći. JIHANE: Narwal, to dijete nećeš zadržati. NAWAL: Ono je u mojoj utrobi. JIHANE: Zaboravi na utrobu. To dijete te se ne tiče. Ono ne postoji ni za tvoju obitelj, ni za tvoju majku, ni u tvome životu. NAWAL: Ali kada stavim ruku ovdje, već vidim njegovo lice. JIHANE: Ono što vidiš nema nikakva značaja. To dijete te se ne tiče! Ono ne postoji. Nema ga. NAWAL: Elhame mi je rekla. Rekla mi je: „Ti nosiš dijete.“ JIHANE: Elhame nije tvoja mati. NAWAL: Rekla mi je... JIHANE: Nije važno što ti je Elhame mogla reći. To dijete ne postoji. NAWAL: A kada dođe na svijet?
36
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
JIHANE: Ni tada neće postojati. NAWAL: Ne razumijem. JIHANE: Obriši suze! NAWAL: Ali ti plačeš! JIHANE: Ne plačem, to čitav tvoj život teče iz mojih očiju! Daleko si otišla, Nawal, sa svojim okaljanom utrobom, i čak se gordiš preda mnom, a još si dijete, i kažeš mi: Ljubim, i sva moja ljubav je u mojoj utrobi. Vraćaš se iz šume, a još mi se usudiš reći da plačem. Vjeruj mi, Nawal, to dijete ne postoji. Zaboravit ćeš ga. NAWAL: Ono što nosim u utrobi ne može se zaboraviti! JIHANE: Sve se zaboravi. NAWAL: Neću moći. JIHANE: Onda moraš izabrati. Odlučiš li zadržati dijete, onda smjesta moraš skinuti svu odjeću sa sebe, ona više nije tvoja, napustiti kuću, svu obitelj, svoje selo, ove planine, ovo nebo, ove zvijezde, i otići od mene... NAWAL: Mama.
37
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
JIHANE: Skidaj odjeću, ili klekni! Nawal klekne. Ostat ćeš zatvorena u ovoj kući kao što je život zatvoren u tvome tijelu. Elhame će izvaditi to dijete iz tvoje utrobe. Uzet će ga i dati onome komu ga bude htjela dati.
38
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
7. Djetinjstvo Nawal (15 godina), sama u sobi. NAWAL: Sada, kad smo zajedno, bolje je. Sada, kad smo zajedno, bolje je. Sada, kad smo zajedno, bolje je. NAZIRA: Strpljenja, Nawal. Imaj strpljenja. Ostao ti je još samo jedan mjesec. NAWAL: Trebala sam otići, bako, ne pasti na koljena, trebala sam im dati svoju odjeću, dati sve, napustiti kuću, selo, sve. NAZIRA: Sve što nam se događa, Nawal, to ti je jedna velika nevolja. Ničega lijepog nema. Samo bijes zbog teškoga života što nas tlači. Mržnja vreba na svakom uglu ulice. Nema nikoga tko o životu lijepo govori. Imaš pravo, Nawal, ljubav koja je bila pred tobom ti si već proživjela. Dijete koje ćeš roditi bit će ti oduzeto. Ništa ti ne preostaje. Možda boriti se protiv nevolje, ili joj se prepustiti. Nazira više nije u sobi. Netko kuca na prozor. WAHABOV GLAS: Nawal! Nawal, ja sam. NAWAL: Wahabe! WAHABOV GLAS: Slušaj me, Nawal. Nemam mnogo vremena. U zoru će me odvesti daleko odavde, daleko od tebe. Dolazim sa stijene s
39
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
bijelim stablima. Rekao sam zbogom mjestu svoga djetinjstva; moje je djetinjstvo puno tebe, Nawal. Nawal, ove je noći djetinjstvo nož što su mi ga upravo zabili u grlo. U ustima će mi zauvijek ostati okus tvoje krvi. Htio sam ti to kazati. Htio sam ti reći da je ove noći moje srce puno ljubavi, samo što ne pukne. Svi mi kažu da te previše volim, ja pak ne znam što znači previše voljeti, ne znam što znači biti daleko od tebe, ne znam što znači živjeti bez tebe. Morat ću naučiti živjeti bez tebe. Sada razumijem što si htjela reći kada si me upitala: „Gdje ćemo biti za pedeset godina?“ Ne znam. Ali, gdje god budem, i ti ćeš biti tamo. Sanjali smo da gledamo more zajedno. Moja Nawal, kažem ti, kunem ti se, na dan kad budem vidio more, ta riječ rasprsnut će se u mojoj glavi, a ti ćeš zajecati jer ćeš znati da mislim na tebe. Gdje god ja bio, ti ćeš biti sa mnom. Nema ničega ljepšeg nego biti zajedno. NAWAL: Čujem te, Wahabe. WAHABOV GLAS: Ne briši suze, ni ja neću brisati svoje cijele noći, a kada rodiš dijete, reci mu da ga volim, da te volim, reci mu. NAWAL: Reći ću mu, kunem se da ću mu reći. U tvoje i u svoje ime. Šapnut ću mu u uho: „Što god se dogodilo, uvijek ću te voljeti“. I ja ću se vratiti na stijenu sa srebrenim stablima, i reći ću zbogom djetinjstvu, i djetinjstvo će biti nož koji ću zabiti u grlo. Nawal je sama.
40
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
8. Obećanje Noć. Nawal se porađa. Elhame prinosi dijete Nawali (15 godina). ELHAME: Dječak je. NAWAL: Što god se dogodilo, uvijek ću te voljeti. Što god se dogodilo, uvijek ću te voljeti. Nawal spušta crveni klaunovski nos u bebine pelene. Uzimaju joj dijete. ELHAME: Idem na jug. Ponijet ću dijete sa sobom. NAZIRA: Osjećam se tako starom, kao da mi je tisuću godina. Dani i mjeseci lete. Sunce izlazi i zalazi. Nawal je zamuknula i luta izgubljena. Nema više trbuha, a ja osjećam da me zemlja zove. Predugo me samo bol u životu prati. Odvedite me u postelju. Kako se zima približava kraju, tako osjećam smrt kako korača u vodi što teče, u potocima. Nazira liježe u krevet.
41
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
9. Čitati, pisati, računati, govoriti Nazira je na samrti. NAZIRA: Nawal! Nawal (16 godina) pritrčava. Primi mi ruku! Nawal! Nawal, postoje stvari koje čovjek želi reći u trenutku smrti. Stvari koje bismo htjeli reći ljudima koje volimo... reći im... kako bismo im pomogli posljednji put u životu... kako bismo im ostavili malo sreće u životu što je pred njima!... Prošla je godina otkad je tvoje dijete izašlo iz tvoje utrobe, i od tada ti više nisi svoja. Prestani propadati, prestani govoriti samo „Da.“ Kaži „Ne!“ Odupri se! Tvoja je ljubav otišla, tvoje dijete je otišlo. Godina je prošla. Prolaze dani. Ne prepuštaj se sudbini, Nawal! Ali, da bi joj se mogla oduprijeti, treba znati govoriti. Dakle, oboružaj se hrabrošću, i radi uporno! Poslušaj što ti ima reći starica na samrti: nauči čitati, nauči računati, nauči govoriti! Nauči. Samo tako mi možemo biti drugačije. Obećaj mi! NAWAL: Obećavam ti! NAZIRA: Pokopat će me za dva dana. Položit će me u zemlju, licem prema nebu, na moje tijelo svatko će izliti kantu vode, ali ništa neće napisati na nadgrobnom kamenu jer nitko od nas ne zna pisati. Ti, Nawal, kada naučiš pisati, vrati se i ukleši moje ime u kamen: Nazira. Ukleši moje ime, jer sam održala svoje obećanje. Odlazim, Nawal. Moj se život bliži kraju. Naša obitelj, žene iz naše obitelji, predugo su zatočenice gluhoga bijesa: bila sam bijesna na svoju majku, tvoja je majka bila bijesna na
42
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
mene, kao što si ti bijesna na svoju majku. I ti ćeš ostaviti bijes u nasljeđe svojoj kćeri. Treba prekinuti taj lanac. Dakle, uči! Onda otiđi! Uzmi u ruke svoju mladost i svu moguću sreću, i napusti selo! Ti si rodnica ove doline, njezin miris. Ponesi ih sa sobom, i iščupaj se odavde kao što se dijete iščupa iz materine utrobe! Nauči čitati, pisati, računati, govoriti: nauči misliti! Nawal, uči! Nazira umire. Odnose je s kreveta. Polože je u raku. Svatko izlijeva kantu vode na njezino tijelo. Noć je. Žalost. Mobitel zazvoni.
43
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
10. Nawalin pogreb Groblje. Dan. Hermile Lebel. Jeanne. Simon na groblju. Hermile odgovara na telefon. HERMILE LEBEL: Halo, da, Hermile Lebel, javni bilježnik, pri telefonu. / Da, ja sam vas zvao, već dva sata vas pokušavam dobiti. / Zbog čega zovem? Dobro pitanje. Bilo je dogovoreno da nam dostavite tri kante vode ispred grobnoga mjesta, ali ništa od toga niste napravili. / Da, ja sam zvao zbog kanti s vodom. Što, „ima problema“ , u čemu je problem, „nema problema“, ali to predstavlja veliki problem. / Rekao sam vam da nam dostavite tri kante vode, a kanti nema. / Pa na groblju smo, gdje mislite da bismo mogli biti, glupane! Jeste li vi normalni! / Tu smo zbog pogreba Nawal Marwan. / Tri kante vode. / Naravno da smo se tako dogovorili, jesmo, dogovorili smo se, osobno sam došao, upozorio sve: trebaju nam tri kante vode za privatni pogreb: to mi se ne čini previše komplicirano, osobno sam pitao direktora groblja: „Hoćete li da mi donesemo kante?“ Rekao mi je: „Nema potrebe, prepustite sve nama, dovoljno ste potreseni!“ Rekao sam, dobro onda. Evo nas na groblju, a kanti s vodom nema, počinjem se živcirati... Pobogu! Ta radi se o pogrebu, ne o partiji kuglanja! Hoću reći, ne tražimo ništa komplicirano, ni sanduk, ni nadgrobnu ploču, tek strogi minimum! Želimo da bude skromno, vrlo skromno. Tražili smo samo tri kante vode, ali uprava groblja nije u stanju ispuniti taj zahtijev. / Što? Do sada nitko nije tražio tri kante vode? / Baš me briga što to nikad nitko nije tražio od vas, pa mi tražimo, tražimo tri kante vode! Ne tražimo da izmislite motor na atomski pogon! Ne, nije dovoljna jedna kanta, nego tri. / Ne, ne možemo jednu kantu tri puta napuniti! Želimo tri kante s vodom. / Da, siguran sam. / Što hoćete da vam još kažem? Nađite ih! Prekida telefonski razgovor.
44
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
Uprava groblja traži kante. SIMON: Zbog čega radite sve ovo? HERMILE LEBELE: Što? SIMON: Sve ovo? Pogreb, posljednje želje. Zašto baš vi radite sve ovo? HERMILE LEBEL: Zato što je ova žena, koja leži u dnu rake s licem okrenutim prema zemlji, koju sam čitavog života zvao Madam Nawal, moja prijateljica. Prijateljica. Ne znam ima li sve ovo ikakvog smisla za vas, ni sam nisam znao da će mi ovo biti tako važno. Mobilni telefon Hermilea Lebela zazvoni. Javlja se. Halo, da, Hermile Lebele, javni bilježnik. / Da, dobro, onda, jeste li uspjeli? / Pripremili su tri kante, ali su ih ostavili pred drugim grobnim mjestom. / Dobro, došlo je do greške. / Nawal Marwan. / Čestitam na efikasnosti! Prekida telefonski razgovor. Uzimaju kantu vode. I izlijevaju je u raku. Pokapaju Nawal i odlaze, ne postavljaju nadgrobnu ploču.
45
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
11. Šutnja Dan, pozornica kazališta. JEANNE: Gospodine Antoine Ducharme. Ja sam Jeanne Marwan, kćerka Narwale Marwan. Otišla sam u bolnicu, rekli su mi da od smrti moje majke ne radite više kao bolničar. Da sada radite u kazalištu. Došla sam u kazalište. Htjela sam vas pitati je li rekla još nešto. ANTOINE: Glas vaše majke još mi odzvanja u ušima: „Sada, kad smo zajedno, bolje je.“ To je doslovce ono što je izgovorila. Odmah sam vas nazvao. JEANNE: Znam. ANTOINE: Pet mjeseci je šutjela. Primite moju sućut. JEANNE: Hvala na svemu što ste učinili za moju majku. ANTOINE: Što želite? JEANNE: Uvijek nam je pričala kako je naš otac umro u ratu u svojoj zemlji. Tražim dokaz njegove smrti. Pauza
46
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
ANTOINE: Drago mi je što ste došli, Jeanne. Otkada je umrla, ja oklijevam; htio sam vas nazvati, vas i vašeg brata. Ali, oklijevao sam. Danas ste vi došli u kazalište, i drago mi je zbog toga. Dakle, reći ću vam. Tijekom svih godina koje sam proveo uz njezino uzglavlje bio sam kao omamljen šutnjom vaše majke. Jedne sam se noći probudio s čudnom mišlju: možda ona ipak govori kad nisam uz nju? Možda govori kada je sama? Donio sam kazetofon. Oklijevao sam malo: to je zabranjeno raditi. Ako govori kad je sama, to je njezin izbor. Obećao sam sebi da nikad neću preslušati kazete. Snimat ću, ali da nitko ne zna. Snimati. JEANNE: Snimati, što snimati? ANTOINE: Šutnju, njezinu šutnju. Navečer, prije nego što bih je ostavio, pritisnuo bih na snimanje. Jedna strana kazete traje jedan sat. Sutradan bih okrenuo kazetu, i prije nego bih je ostavio, ponovno bih uključio snimanje. Snimio sam više od pet stotina sati. Sve kazete su tu. Uzmite ih. To je sve što mogu učiniti za vas. Jeanne uzima kutiju. JEANNE: Antoine, što ste radili s njom sve to vrijeme? ANTOINE: Ništa. Sjeo bih uz njezin krevet. Pričao joj. Katkad bih stavio muziku. Molio za ples. Antoine stavlja kazetu u kazetofon. Muzika. Jeanne odlazi.
47
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
ZGARIŠTE DJETINJSTVA 12. Ime u kamenu Nawal (19 godina) pred bakinim grobom. Kleše Nazirino ime na arapskom jeziku. NAWAL: Nun, Alif, Za, Ya, Ra! Nazira. Tvoje ime osvjetljava tvoj grob. Ušla sam u selo prošavši donjim putem. Majka je stajala nasred moga puta. Čekala me, mislim. Zbog današnjeg dana. Sumnjala je da nešto spremam. Gledale smo se kao stranci. Jedan za drugim pristizali su seljani. Rekla sam im: „Došla sam uklesati bakino ime na njezinu grobu.“ Podsmjehnuli su se: „Sad znaš pisati.“ Odgovorila sam: „Znam.“ Jedan muškarac me pljunuo: „Znaš pisati, ali se ne znaš braniti!“ Izvukla sam knjigu koju sam nosila u džepu. Udarila sam ga njome tako jako da su se korice savile. Pao je kao pokošen. Nastavila sam svojim putem. Majka me gledala kako idem prema izvoru i kako skrećem, kako se penjem na groblje i dolazim na njezin grob. Tvoje ime je uklesano, ja odlazim. A tebi ću se vratiti, sine. Ispunila sam obećanje dano njoj, ispunit ću obećanje dano tebi, dala sam ti ga na dan tvoga rođenja. Što god se desilo, voljet ću te uvijek. A tebi hvala, bako. Nawal odlazi.
48
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
13. SAWDA Nawal (19 godina) na putu, dok sunce žeže. Tu je i Sawda. SAWDA: Vidjela sam te. Iz daleka sam te promatrala dok si klesala ime svoje bake na nadgrobni kamen. Zašto si se iznenada digla i pobjegla u trku? Zašto? NAWAL: A ti, zašto si me pratila? SAWDA: Htjela sam te vidjeti kako pišeš. Htjela sam vidjeti da zaista postojiš. Jutros se glas brzo pronio po selu. Kako si se vratila nakon tri godine. U izbjegličkom logoru se govorilo: „Nawal se vratila, zna pisati, zna čitati.“ Svi su se smijali. Potrčala sam da te dočekam na ulazu u selo, ali ti si već bila ušla. Vidjela sam te kako udaraš nekog čovjeka knjigom po glavi, gledala sam kako se zatresla knjiga koju si držala u ruci i mislila na sve te riječi, sva slova usijana od bijesa koji ti je bio na licu. Otišla si, a ja sam te pratila. NAWAL: Što hoćeš? SAWDA: Nauči me čitati i pisati. NAWAL: Ne znam. SAWDA: Ma znaš! Ne laži. Vidjela sam te.
49
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
NAWAL: Odlazim. Napuštam selo. Ne mogu te naučiti. SAWDA: Pratiti ću te. Znam gdje ideš. NAWAL: A kako bi ti to mogla znati? SAWDA: Poznavala sam Wahaba. Iz istog smo izbjegličkog logora. I iz istog smo sela. On je izbjeglica s Juga, kao i ja. One noći, kada su ga doveli, iz sveg je glasa vikao tvoje ime. NAWAL: Želiš pronaći Wahaba? SAWDA: Ne sprdaj se sa mnom. Znam gdje ideš, kažem ti. Ne tražiš ti Wahaba. Tražiš svoje dijete. Svoga sina. Vidiš, sve znam. Povedi me sa sobom i nauči me čitati. Zauzvrat ću ti pomoći. Poznajem puteve, a zajedno ćemo biti jače. Dvije žene, jedna uz drugu. Povedi me. Ako si tužna, ja ću ti pjevati, ako si slaba, pomoći ću ti, nosit ću te. Ovdje više ničega nema. Kad se ujutro probudim, kažu mi: „Sawda, evo neba“, ali mi ništa ne kažu o tom nebu. Kažu mi: „Evo vjetra“, ali mi ništa ne kažu o vjetru. Pokazuju mi svijet, a taj svijet je nijem. A život prolazi, i sve mi je nerazumljivo. Vidjela sam slova koja si uklesala i pomislila: gle, evo imena. Kao da je kamen progovorio. Jedna je riječ sve obasjala. NAWAL: A tvoji roditelji? SAWDA: Moji mi roditelji ništa ne govore. Ništa mi ne pričaju. Pitam ih:
50
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
„Zašto smo napustili Jug?“ A oni mi odgovaraju: „Zaboravi. Čemu to pitanje? Ne misli više o tome. Nema više Juga. Nije važno. Živi smo i imamo što jesti svaki dan. Jedino to je važno.“ Kažu: „Ovdje nas neće stići rat.“ Ja im odgovorim: „Stigao vas je. Zemlja je ranjena, crveni vuk je proždire.“ Moji roditelji ništa ne pričaju. Kažem im: „Sjećam se, bježali smo usred noći, ljudi su nas protjerali iz naše kuće. Srušili su je.“ A oni meni kažu: „Zaboravi.“ A ja kažem: „Zašto je moj otac klečao na koljenima i plakao ispred zapaljene kuće?“ Oni mi odgovore: „To nije istina. Sanjala si, Sawda, sanjala si.“ Zato više ne želim ostati ovdje. Wahab je vikao tvoje ime, i to je bilo kao čudo usred noći. Ako mene otmu, ja neću moći izustiti ni jedno ime. Ni jedno. Kako ovdje voljeti? Nema ljubavi, nema; a budući da mi stalno govore “Zaboravi, Sawda, zaboravi“ − ja ću zaboraviti; zaboravit ću selo, i planine, i logor, i lice moje majke, i raspamećene oči moga oca. NAWAL: To se ne zaboravlja, Sawda, kunem ti se. Hajde sa mnom. Odlaze.
51
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
14. Brat i sestra Simon stoji nasuprot Jeanne. SIMON: Traže te sa Sveučilišta. Kolege te traže. Studenti te traže. Zovu me, svi me pitaju: „Zašto Jeanne više ne dolazi na Sveučilište? Ne viđamo više Jeanne. Studenti ne znaju što da rade.“ Ja te tražim. Zovem te. Ne odgovaraš. JEANNE: Što hoćeš, Simone? Zašto si došao k meni? SIMON: Zato što svi misle da si mrtva! JEANNE: Dobro sam. Možeš ići. SIMON: Ne, nisi dobro, i neću otići. JEANNE: Ne viči. SIMON: Ponašaš se kao ona. JEANNE: Ono što radim, Simone, tiče se samo mene. SIMON: Ne! I mene se tiče, tiče me se koliko i tebe. Radiš isto što je ona radila.
52
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
JEANNE: Ništa ja ne radim. SIMON: Šutiš. Ni riječi ne progovaraš. Baš kao ona. Jednoga se dana vratila i zatvorila u svoju sobu. Sjedila tamo. Jedan dan. Dva dana. Tri dana. Nije jela. Nije pila. Nestala je. Jedanput. Dvaput. Triput. Četiri puta. Izašla je. Šutjela. Prodala namještaj. Nema više namještaja. Telefon je zvonio, ona nije odgovarala. Tvoj telefon zvoni, ne odgovaraš. Ona se zatvorila u sebe. I ti se zatvaraš. Šutiš. JEANNE: Simone, dođi, sjedi uz mene. Slušaj, slušaj malo. Jeanne pruža Simonu jednu slušalicu. On je prislanja na uho. Jeanne uzima drugu i stavlja na uho. Slušaju u tišini... JEANNE: Čuje se kako diše. SIMON: To slušaš šutnju! JEANNE: To je njezina šutnja. Nawal (19 godina) poučava Sawdu abecedi. NAWAL: Alif, ba, ta, tha, jim, ha, kha. SAWDA: Alif, ba, ta, tha, jim, ha, kha.
53
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
NAWAL: Dal, dhal, ra, zay, sin, shin, sad, dad. SIMON: Ti si poludjela, Jeanne. JEANNE: A što ti znaš o meni? O njoj? Ništa. Ništa ti ne znaš. Kako nastaviti živjeti nakon svega. SIMON: Baci kazete. Vrati se na fakultet. Nastavi predavati i završi doktorat. JEANNE: Jebe mi se za doktorat! SIMON: Jebe se tebi za sve! JEANNE: Ma zašto objašnjavati tebi, ništa ti ne možeš razumjeti. 1 plus 1 su 2, ali ni to ne razumiješ. SIMON: Naravno, ne razumijem, a ti razumiješ samo brojeve! Da ti tvoj profesor matematike kaže kako si na putu da poludiš, povjerovala bi mu! Ali bratu svom ne vjeruješ. On je sirovina, on je glupan! JEANNE: Kažem ti, jebe mi se za doktorat! Postoji nešto u šutnji moje majke što želim razumjeti, naprosto želim. SIMON: A ja ti kažem da se tu nema što razumjeti!
54
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
JEANNE: Živciraš me! SIMON: I ti mene živciraš! JEANNE: Idi, Simone! Naši su računi poravnani, je tebi ne dugujem ništa. Ja sam tvoja sestra, a ne tvoja majka; ti si moj brat, a ne moj otac! SIMON: To je isto! JEANNE: Ne, to nije isto! SIMON: Isto je! JEANNE: Ostavi me, Simone. SIMON: Za tri dana moramo k bilježniku da potpišemo sve papire. Hoćeš li doći? Hoćeš li doći, Jeanne? Jeanne, odgovori mi, hoćeš li doći? JEANNE: Hoću. A sad idi! Simon odlazi. Nawal i Sawda hodaju jedna uz drugu.
55
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
SAWDA: Alif, ba, ta, tha, jim, ha, kha, dal, dhal, ra, zay, sin, shin, sad... ta, ... ne... NAWAL: Ispočetka… JEANNE: Zašto mi ništa ne govoriš? Kaži nešto, pričaj! Sama si. Antoine nije uza te. Znaš da snima. Znaš da te ne sluša. Znaš da će nam dati kazete. Znaš. Sve si shvatila. Onda kaži nešto! Zašto mi ništa ne kažeš? Zašto? Jeanne uključuje svoj walkman.
56
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
15. Abeceda Nawal (19 godina) i Sawda na putu; zvizdan. SAWDA: Alif, ba, ta, tha, jim, ha, kha, dal, dhal, ra, zay, sin, shin, sad, dad, ta, za, ayn, ghayn, fa, qaf, kaf, lam, mim, nun, ha, lamalif, waw, ya. NAWAL: To je abeceda. Ima dvadeset devet glasova. Dvadeset i devet slova. To je tvoja municija. Tvoji šaržeri. Moraš ih znati u svako doba. Kad ih staviš jedno uz drugo, dobijaš riječi. SAWDA: Gledaj. Dolazimo u prvo selo na jugu. Nabatiyé. Tu je prvo sirotište. Idemo ga vidjeti. Susreću Jeanne. Jeanne sluša šutnju.
57
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
16. Odakle započeti Jeanne se penje na pozornicu kazališta. Zaglušujuća muzika. JEANNE (zove): Antoine… Antoine… Antoine! Antoine dolazi. Glazba je preglasna da bi razgovarali. Antoine joj pokretom pokazuje da se strpi. Glazba prestaje. ANTOINE: Ton majstor isprobava zvuk. JEANNE: Antoine, pomozite mi. ANTOINE: Što mogu učiniti za vas? JEANNE: Ne znam odakle početi. ANTOINE: Treba početi ispočetka. JEANNE: Nema nikakve logike. ANTOINE: Kad je vaša majka prestala govoriti? JEANNE: U ljeto ‘97. U mjesecu kolovozu. Dvadesetoga. Na naš rođendan. Vratila se kući i zašutjela. Točka.
58
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
ANTOINE: Što se dogodilo toga dana? JEANNE: U to je vrijeme pratila nekoliko suđenja na Međunarodnome kaznenom sudu. ANTOINE: Zbog čega? JEANNE: Zbog rata što je opustošio zemlju u kojoj je rođena. ANTOINE: Ali što se dogodilo toga dana? JEANNE: Ništa. Baš ništa. Stotinu puta sam pročitala zapisnik sa suđenja ne bih li što shvatila. ANTOINE: Ništa drugo niste našli? JEANNE: Ništa... Jesam, jednu malu fotografiju. Nju mi je već bila pokazala. Na njoj je ona, ima četrdeset godina, s jednom prijateljicom. Pogledajte. Pokazuje mu fotografiju. Antoine gleda fotografiju. Nawal (19 godina) i Sawda u napuštenom sirotištu. SAWDA: Nawal, nikoga nema. Sirotište je napušteno.
59
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
NAWAL: Što se dogodilo? SAWDA: Ne znam. NAWAL: A gdje su djeca? SAWDA: Nema više djece. Idemo u Kfar Rayat. Tamo se nalazilo najveće sirotište. Antoine gleda fotografiju. ANTOINE: Posudite mi ovu fotografiju. Dat ću je uvećati. Pogledat ću je za vas. Dobro zapažam detalje. Počnimo od toga. Vaša mi majka nedostaje. Vidim je. Sjedi. Nema ludački pogled. Nije to izgubljeni pogled. Jasan je i oštar. JEANNE: Mama, u što to gledaš? U što gledaš?
60
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
17. Sirotište u Kfar Rayatu Nawal (19 godina) i Sawda u sirotištu u Kfar Rayatu. NAWAL: U sirotištu u Nabaitiyéu nije bilo nikoga. Došle smo ovdje. U Kfar Rayat. LIJEČNIK: Niste trebale. Ni ovdje više nema djece. NAWAL: Zašto? LIJEČNIK: Zbog rata. SAWDA: Kojeg rata? LIJEČNIK: Tko bi to znao? Nitko ne razumije. Brat na brata puca, a otac na oca. Rat. Ali kakav rat? Jednoga je dana došlo 50.000 izbjeglica s onu stranu granice. Rekli su: „Protjerali su nas s naše zemlje, pustite nas da živimo kod vas.“ Neki ljudi odavde rekli su da, drugi ne, treći su pobjegli. Milijuni sudbina. I više se ne zna tko puca na koga, i zašto. To je rat. NAWAL: A djeca koja su bila tu, gdje su ona? LIJEČNIK: Sve se dogodilo vrlo brzo. Izbjeglice su došle. Pokupili su ih sve. Čak i novorođenčad. Sve. Bili su bijesni.
61
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
SAWDA: Zašto? LIJEČNIK: Kako bi se osvetili. Dva dana ranije pripadnici paramilicija objesili su tri mladića, izbjeglice, koji su se usudili izaći iz logora. Zašto su objesili mladiće? Zato što su silovali i ubili jednu djevojku u selu Kfar Samira. Zašto su ti tipovi silovali djevojku? Zato što su pripadnici paramilicija kamenovali jednu izbjegličku obitelj. Zašto su je kamenovali? Zato što su izbjeglice spalile jednu kuću u blizini Timijanova brijega. Zašto su izbjeglice spalile kuću? Kako bi se osvetili milicijama koje su uništile bunar što su ga oni bili iskopali. Zašto su milicije uništile bunar? Zato što su izbjeglice spalile žetvu na poljima uz Pseću rijeku. Zašto su spalili žetvu? Za to valjda postoji tisuće razloga, ali moje se sjećanje tu zaustavlja, ne mogu se sjetiti što je bilo prije toga... Priča se može još dugo odmotavati unatrag, od bijesa do bijesa, od boli do tuge, od silovanja do ubojstva, sve do početka svijeta. NAWAL: Gdje su otišli? LIJEČNIK: Prema jugu. U izbjegličke logore. Sada se svi plaše. Čekaju odmazdu. NAWAL: Jeste li poznavali tu djecu? LIJEČNIK: Ja sam ih liječio. NAWAL: Ja tražim jedno dijete.
62
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
LIJEČNIK: Više ga nećete naći. NAWAL: Naći ću ga. Četverogodišnje dijete. Ovdje je stiglo dan nakon rođenja. Stara Elhame ga je izvadila iz moga trbuha i ovdje donijela. LIJEČNIK: A zašto ste joj ga dali? NAWAL: Uzeli su mi ga! Nisam im ga dala. Uzeli su mi ga! Je li bilo ovdje? LIJEČNIK: Elhame je mnogo djece donijela u Kfar Rayat. NAWAL: Da, ali nije ih donijela mnogo u rano proljeće prije četiri godine. Jedno novorođenče. Sa Sjevera. Imate li matične knjige? LIJEČNIK: Nema više matičnih knjiga. NAWAL: Postoji li netko tko bi se sjetio? Neka spremačica, netko od posluge iz menze. Tko bi se sjetio lijepoga djeteta. Kako ga je primio iz Elhameninih ruku. LIJEČNIK: Ja sam liječnik, nisam činovnik. Obilazim svu siročad. Ne mogu znati sve. Idite se raspitati u logor. Na jugu. NAWAL: A gdje su spavala djeca?
63
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
LIJEČNIK: U ovoj prostoriji. NAWAL: Gdje si? Gdje si? JEANNE: U što gledaš, mama? NAWAL: Sada, kad smo zajedno, bolje je. JEANNE: Što želiš reći tom rečenicom? NAWAL: Sada, kad smo zajedno, bolje je. JEANNE: Sada, kad smo zajedno, bolje je. Noć. Bolnica. Antoine dolazi trčeći. ANTOINE: Što? Što? Nawal! Nawal! SAWDA: Nawal! ANTOINE: Što ste rekli? Nawal! Antoine uzima kazetofon koji se nalazi kraj Nawalinih (64) nogu. NAWAL: Kad bih mogla vratiti vrijeme, ti bi bio u mome naručju...
64
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
SAWDA: Kamo ćeš? ANTOINE: Gospođica Jeanne Marwan? NAWAL: Na jug. ANTOINE: Antoine Ducharme, bolničar vaše majke. SAWDA: Čekaj! Čekaj! Nawal, Čekaj! ANTOINE: Progovorila je.Vaša je majka progovorila! Nawal odlazi.
65
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
18. Fotografija i autobus s juga Antoine i Jeanne su na Sveučilištu. Na zidu se vidi projekcija fotografije na kojoj su Nawal i Sawda. ANTOINE: U zavičaju smo vaše majke. Ljeto je, vidi se po cvijeću iza nje. I po divljim travama što rastu u lipnju i kolovozu. Stabla su pinije. Ima ih posvuda u kraju. Na autobusu u dnu kadra, onom zapaljenom, vidi se natpis. Pitao sam piljara na uglu ulice, on dolazi iz iste zemlje, da mi kaže što znači natpis. Pročitao je: Izbjeglice iz Kfar Rayata. JEANNE: Tražila sam u dokumentima sa suđenja. Jedno od najdužih poglavlja odnosi se na zatvor podignut u ratu u Kfar Rayatu. ANTOINE: Sad pogledajte. Vidite li ono iznad njezine ruke... JEANNE: Što je to? ANTOINE: Drška pištolja. I kod njezine se prijateljice, ovdje na fotografiji, može nazrijeti da ispod košulje nosi pištolj. JEANNE: Šta će im pištolji? ANTOINE: Fotografija o tome ne govori. Možda su radile kao čuvarice u zatvoru. Otkad postoji zatvor? JEANNE: Prema dokumemtima Suda, od 1978.
66
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
ANTOINE: Dobro. Zna se da se vaša majka koncem sedamdesetih godina našla u blizini sela Kfar Rayat, gdje je podignut zatvor. Imala je prijateljicu, kojoj se ne zna ime, i obje su nosile pištolj. Tišina. Jeste li dobro? Jeanne, jeste li dobro? JEANNE: Ne, nisam dobro. ANTOINE: Jeanne, čega se plašite? JEANNE: Onoga što mogu otkriti. ANTOINE: Što ćete sada učiniti? JEANNE: Kupit ću avionsku kartu. Nawal (19 godina) čeka autobus. Sawda je s njom. SAWDA: Idem s tobom. NAWAL: Ne ideš! SAWDA: Neću te pustiti!
67
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
NAWAL: Jesi li sigurna da autobus prolazi ovom cestom? SAWDA: Prolazi ovom cestom. Koriste ga izbjeglice koje se vraćaju u logor. Vidiš onu prašinu tamo, to je od autobusa. Nawal, liječnik je rekao bolje je da pričekamo. Kazao je kako će sigurno biti odmazde u logoru zbog otete djece. NAWAL: Onda moram što prije tamo! SAWDA: Dan prije ili dan kasnije, Nawal! NAWAL: Još samo jedan dan prije nego ga primim u naručje. Sawda, kad pogledam sunce, kažem: i on gleda isto sunce. Kad ptica proleti nebom, možda i on gleda istu tu pticu. Kad vidim oblak u daljini, kažem: možda nad njim stoji, možda on trči da se skloni od kiše. U svakom trenutku mislim na njega, i svaki je trenutak kao obećanje ljubavi koje sam mu dala. Sada su mu četiri godine. Hoda, govori, i mora da se plaši mraka. SAWDA: A što ako umreš, čemu će to služiti? NAWAL: Ako umrem, to znači da je i on mrtav. SAWDA: Nawal... Nemoj ići danas! NAWAL: Ne govori mi što da činim.
68
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
SAWDA: Obećala si mi da ćeš me naučiti. NAWAL: Ništa ti nisam obećala. Naši se putevi ovdje razilaze, Sawda. Autobus dolazi. Nawal ulazi. Autobus odlazi. Sawda ostaje na cesti.
69
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
19. Travnjaci predgrađa Kod Hermilea Lebela. U njegovu vrtu. Hermile. Jeanne. Simon. U blizini se čuje buka automobila i pneumatskih bušilica. HERMILE LEBEL: Naravno, nije svaki dan nedjelja, ali s vremena na vrijeme dobro dođe. Dolazim ja u ured, kad tamo vlasnik. Odmah sam posumnjao da me čeka neugodno iznenađenje. Rekao mi je: „Gospodine Lebel, ne možete ući, postavljamo novi pod, skidamo tapison“. A ja njemu velim: „Mogli ste me barem obavijestiti, imam posla, čekaju me klijenti.“ On kaže: „Stalno ste zauzeti, bilo danas ili sutra, u svakom biste slučaju prigovarali.“ „Ne prigovaram”, kažem mu, samo sam htio znati, osobito kad imam mnogo posla.“ Onda me on pogleda i kaže: „Pa kad niste organizirani.“ Hej! Ja da nisam organiziran. Ja! „Vi ste neogranizirani, dolazite mi u ured bez pitanja i kažete: Mijenjamo pod!“ „Baš tako!“, odgovori on. „Baš tako!“, kažem ja. Prava je sreća da sam vas uspio naći telefonom. Izađite, izađite, ne ostajte u kući, pasja je vrućina. Idemo u vrt. Na ovoj vrućini trava brzo požuti. Upalit ću raspršivače za zalijevanje. To će nas osvježiti. Hermile otvara slavinu za zalijevanje travnjaka. Jeanne i Simon se pridružuju Hermileu. Čuje se buka pneumatskih bušilica. HERLIME LEBEL: Popravljaju cestu. Ovako će biti sve do zime. Izađite, izađite, izađite. U svakom slučaju, drago mi je da vas mogu ugostiti. Ovo je kuća mojih roditelja. Prije su se polja protezala unedogled. Nekada su tu bili tvornica guma Canadian Tire i elektrana. Naravno, i to je bolje od bušotina mazuta. Tako je tata govorio neposredno pred smrt: i smrt je bolja od bušotina mazuta.
70
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
Umro je u svojoj spavaćoj sobi tu, gore, na katu. Dokumenti su tu. Buka pneumatske bušilice. HERMILE LEBEL: Zbog radova su skrenuli autobusnu liniju. Postavili su stanicu tamo, iza ograde moga vrta. Svi autobusi koji prolaze zaustavljaju se tu, i svaki put kad se neki autobus zaustavi, ja pomislim na vašu majku. Naručio sam pizzu. Pojest ćemo je zajedno. Uz pizzu ide piće, pomfrit i dezert. Naručio sam miješanu pizzu, ali bez paprike, ne probavljam je. Indijska picerija, prave stvarno dobre pizze, ne volim kuhati, zato naručujem hranu. SIMON: Dobro, OK, hajdemo brzo to srediti. Imam boks meč večeras, i već kasnim. HERMILE LEBEL: Papire možemo srediti dok ne dođe pizza. JEANNE: Zašto mislite na našu majku svaki put kad se zaustavi autobus? HERMILE LEBEL: Zbog njezine fobije! JEANNE: Koje fobije? HERMILE LEBEL: Fobije od autobusa. Svi dokumenti su tu, i ovjereni su. Niste znali? JEANNE: Ne!
71
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
HERMILE LEBEL: Nikada nije ušla u autobus. JEANNE: Je li vam rekla zašto? HERMILE LEBEL: Da. Kad je bila mlada, vidjela je kako su pred njenim očima mitraljezom izrešetali autobus. Užas! JEANNE: A kako vi znate sve to? Buka pneumatskih bušilica. HERMILE LEBEL: Ona mi je rekla. JEANNE: Ali zašto, zašto je to rekla vama? HERMILE LEBEL: Ne znam! Zato što sam je pitao! Hermile im pruža dokumente. Jeanne i Simon potpisuju. HERMILE LEBEL: Ovi se dokumenti odnose na nasljeđe. Ali ne i na posljednje želje pokojnice. Barem što se vas tiče, Simone. SIMON: Zašto mene? HERMILE LEBEL: Zato što još niste preuzeli pismo koje je namijenjeno vašem bratu.
72
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
Simon gleda Jeanne. JEANNE: Da, ja sam uzela pismo. SIMON: Ne razumijem... Buka pneumatskih bušilica. JEANNE: Ne razumiješ što? SIMON: Ne razumijem kakva je to igra! JEANNE: Nije igra. SIMON: Zašto mi nisi ništa rekla? JEANNE: Simone, trebalo mi je mnogo hrabrosti za to! SIMON: Što ćeš sad uraditi, Jeanne? Ići okolo i vikati: „Tata, tata, gdje si? Ja sam tvoja kći!“ To nije matematički problem, jebemuboga! Nećeš doći do odgovora! Nema odgovora! Više ničega nema... JEANNE: Ne želim raspravljati sa tobom, Simone! SIMON: ... nema oca, nema brata, samo ti i ja.
73
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
JEANNE: Što vam je točno rekla o autobusu? SIMON: Što ćeš uraditi? Jebiga. Gdje ćeš ga naći, gdje? JEANNE: Što vam je rekla? SAWDA (vrišti): Nawal! SIMON: Pusti autobus i odgovori mi! Gdje ćeš ga naći? Buka pneumatskih bušilica. JEANNE: Što vam je ispričala? SAWDA: Nawal! HERMILE LEBEL: Ispričala je kako je na samom ulazu u neki grad... SAWDA: Da niste vidjeli mladu ženu koja se zove Nawal? HERMILE LEBEL: ... ispred nje prošao autobus... SAWDA: Nawal!
74
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
HERMILE LEBEL: ... Dotrčali su muškarci i zaustavili autobus, polili ga benzinom, a onda su došli ljudi s mitraljezima i... Buka pneumatskih bušilica potpuno pokriva glas Hermilea Lebela. Iz sistema za zalijevanje šprica krv i sve prekriva. NAWAL: Sawda! SIMON: Jeanne, vrati se! NAWAL: Bila sam u autobusu, Sawda, bila sam s njima! Kada su nas polili benzinom, zavrištala sam: „Ja nisam iz logora, nisam izbjeglica iz logora, ja sam vaša, tražim dijete koje su mi oteli!“ Onda su me pustili da izađem iz autobusa, a potom ispalili jedan hitac, samo jedan hitac, autobus se zapalio, izgorjeli su svi koji su bili u njemu, izgorio je autobus sa starcima, djecom, ženama koje su bile u njemu! Jedna je žena pokušala pobjeći kroz prozor, ali ju je neki vojnik ustrijelio, i ostala je visjeti na prozoru s djetetom u naručju, usred te vatre njezina se koža topila, topila se i koža djeteta, sve se istopilo i svi su izgorjeli! Nema više vremena, Sawda. Nema vremena. Vrijeme je kokoš koju su zaklali, vrijeme leti kao ludo, lijevo, desno, preklanog vrata, i krv nas prekriva i guši. SIMON (na telefonu): Jeanne! Jeanne, ja imam samo tebe, Jeanne, a ti imaš samo mene. Jedino što nam preostaje je zaboraviti! Nazovi me, Jeanne, nazovi me!
75
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
20. U samom središtu poligona Simon se oblači za boks meč. Jeanne s ruksakom na leđima. Drži telefon u ruci. JEANNE: Simon, Jeanne je pri telefonu. Na aerodromu sam. Simone, zovem te da ti kažem: odlazim u njezinu zemlju. Pokušat ću pronaći toga oca, a ako ga pronađem, ako je uopće u životu, uručit ću mu omotnicu. To ne činim zbog nje, nego zbog sebe. Zbog tebe. Zbog naše budućnosti. Ali, najprije treba pronaći nju, mamu, u njezinu bivšem životu, u svim tim godinama koje je skrivala od nas. Prekinut ću vezu i okrenuti novu stranicu u životu, oprostit ću se od geometrije, koja mi je strukturirala život. Naučila sam pisati i računati, čitati i govoriti. Sve to više ničemu ne služi. Ponor u koju ću pasti, u koji već padam, to je prostor njezine šutnje. Simone, je l’ to plačeš, plačeš li to? Simonov boks meč. Simon leži nokautiran. Gdje me to vodiš, mama? Gdje? NAWAL: U središte poligona, Jeanne. U samo središte poligona. Jeanne stavlja slušalice ne uši, ubacuje novu kazetu i ponovno sluša šutnju svoje majke.
76
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
JEANNEINO ZGARIŠTE 21. Stogodišnji rat Nawal (40 godina) i Sawda. Razrušena prostorija. Dva leša leže na podu. SAWDA: Nawal! NAWAL: Bili su i kod Abdelhammasa. Ubili su Zanu, Miru, Abiela. Kod Madelwaada su sve pretražili, nisu ga našli, a onda su zaklali kompletnu obitelj. Njegovu stariju kćerku živu su zapalili. SAWDA: Dolazim od Halama. I kod njega su bili. Nisu ga našli. Odveli su njegovu kćerku i ženu. Nitko ne zna gdje. NAWAL: Ubili su sve koji daju novac za novine, Sawda. Sve one koji u njima rade. Zapalili su tiskaru. Zapalili su papir, prolili tintu. A ovdje, vidiš? Ubili su Elkala i Farida. Sad traže nas, Sawda; ako ostanemo još sat vremena i nas će naći i ubiti. Ne preostaje nam ništa drugo nego da odemo u logor. SAWDA: Otići ćemo kod mojih rođaka, kod njih ćemo biti koliko-toliko sigurne. NAWAL: Sigurne... SAWDA: Zapalili su čak i kuće onih ljudi koji čitaju novine.
77
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
NAWAL: Još nije gotovo, kunem ti se, tek počinje. Dobro sam razmislila. Na početku smo stogodišnjeg rata. Na početku posljednjeg rata ovoga svijeta. Kažem ti, Sawda, naša je generacija jedna vrlo „zanimljiva“ generacija, ako razumiješ što hoću reći. Mora da je jako poučno odnekud odozgo gledati nas kako raspravljamo i pokušavamo razlučiti što je neljudski, a što ljudski. Da, „zanimljiva“ generacija. Generacija hranjena sramom, kunem ti se. Zaista. Na raskrižju putova. Ako ovaj rat stane, i vrijeme će stati. Svijet ne zna, ali ne uspijemo li brzo pronaći neko rješenje da prekinemo pokolje, nikad ga nećemo ni naći. SAWDA: Ali gdje je rat? Koji rat? NAWAL: Znaš dobro. Brat protiv brata, sestra protiv sestre. Civili jedva susprežu bijes. SAWDA: I koliko dugo to može trajati? NAWAL: Ne znam. SAWDA: Kažu li knjige što o tome? NAWAL: Knjige su dobre, ali knjige uvijek kasne za vremenom, ili idu mnogo prije vremena. Postoji nešto komično u svemu tom. Uništili su novine, pokrenut ćemo nove. Zvale su se Svjetlo dana, nazvat ćemo ih Glas svitanja. Novca će se već naći. Riječi su strašne. Moramo ostati pribrani. Vidjeti jasno. Raditi kao naši stari, po letu ptica prepoznavati znake vremena. Predvidjeti stvari.
78
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
SAWDA: Predvidjeti, što? Elkal je mrtav. Ostao je njegov foto-aparat. Pocijepane fotografije. Uništeni životi. Što je svijet u kojemu za stvari ima više nade nego za ikoga od nas? Vrijeme. Sawda pjeva kao da se moli.
79
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
22. Abdessamad Jeanne je u Nawalinom rodnom selu. Abdessamad je ispred nje. JEANNE: Vi ste Abdessamad Darazia? Rekli su mi da vas dođem vidjeti jer znate sve priče iz sela. ABDESSAMAD: Istinite i legende, da. JEANNE: Sjećate li se Nawal? (pokazuje mu fotografiju) To je ona. Odrasla je u ovom selu. ABDESSAMAD: Ima jedna koja je otišla sa Sawdom. Ali, to je legenda. JEANNE: Tko je Sawda? ABDESSAMAD: Legenda. Zvali su je Djevojka koja pjeva. Imala je blag i dubok glas. Uvijek je pjevala u pravom trenutku. Legenda. JEANNE: A Nawal? Nawal Marwan? ABDESSAMAD: Nawal i Sawda. Legenda. JEANNE: Što veli legenda?
80
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
ABDESSAMAD: Veli kako su jedne noći rastavili Nawal od Wahaba. JEANNE: Tko je Wahab? ABDESSAMAD: Legenda! Kažu, kada odocnite u šumi, čuje se njihov smijeh oko stijena s bijelim stablima. Wahab i Nawal (14 godina) na stijeni sa bijelim stablima. Nawal odmotava poklon. WAHAB: To je dar za tebe, Nawal. NAWAL: Crveni klaunovski nos! WAHAB: Isti onaj koji smo vidjeli kada je putujuća glumačka družina prošla kroz selo. Tako si se smijala! Govorila si mi: „Njegov nos! Njegov nos! Pogledaj mu nos!“ Tako mi je bilo drago slušati te! Otišao sam do čerge glumačke družine, zamalo me lav nije prožderao, slon pregazio, trebalo je pregovarati sa tigrom, progutao sam tri zmije, i ušao sam u klaunov šator; klaun je spavao, nos je bio na stolu, uzeo sam ga i pobjegao! ABDESSAMAD: Na groblju još uvijek stoji nadgrobni kamen u koji je, prema legendi, Nawal uklesala ime svoje bake. Slovo po slovo. Prvi natpis na groblju. Naučila je pisati. I onda otišla. Sawda je otišla s njom, a došao je rat. Kad mladost odlazi, to nikad nije dobar znak.
81
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
JEANNE: Gdje se nalazi Kfar Rayat? ABDESSAMAD: U paklu. JEANNE: Malo preciznije. ABDESSAMAD: Na jugu. Nedaleko od Nabatiyé. Slijedite put. Abdessamad izlazi. Jeanne zove telefonom. JEANNE: Halo, Simone, Jeanne ovdje. Zovem te iz mamina rodnoga sela. Poslušaj zvukove sela. Jeanne odlazi s ispruženim telefonom.
82
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
23. Život oko noža Sawda i Nawal (40 godina) izlaze iz sela. Jutro. Dolazi jedan pripadnik paramilicije. PRIPADNIK PARAMILICIJE: Tko ste vi? Odakle dolazite? Putevi su zatvoreni za civile. NAWAL: Dolazimo iz Nabatiyé i idemo u Kfar Rayat. PRIPADNIK PARAMILICIJE: A da vi možda niste one dvije žene što ih tražimo već dva dana! Sve naše milicije ih traže, a i vojnici koji su došli s juga ih traže: znaju pisati i pune ljudima glave kojekakvim idejama. Tišina. Vi ste, dakle, te dvije žene: jedna piše, druga pjeva. Vidite li ove cipele? Skinuli smo ih sinoć s leševa. Sve one koji su ih nosili ubili smo u borbi prsa u prsa, oči u oči. Govorili su nam: „Iz iste smo zemlje, iste smo krvi“, a mi smo im razbijali glave i skidali cipele. U prvi mah mi je ruka drhtala. Kao na svakom početku. Prvi put oklijevaš. Ne znaš kako je tvrda ljudska lubanja. I ne znaš koliko jako udariti. Niti gdje zabiti nož. Ne znaš. Nije teško zabiti nož, nego ga izvaditi, jer se mišići zgrče i uhvate za nož. Mišići znaju da je tijelo još živo. Ono oko noža. Zato treba dobro naoštriti nož. Da izađe jednako lako kako je ušao. Prvi put je teško. Poslije je sve lakše. Pripadnik paramilicije ščepa Nawal, sleđenu od straha, i stavlja joj nož pod grlo. Pustit ću ti krv i vidjet ćemo ima li ona što pjeva lijep glas, a ona što zna misliti ima li još ideja...
83
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
Ne oklijevaujći, Sawda izvadi pištolj i ispali metak. Pripadnik paramilicije se stropošta. SAWDA: Nawal, bojim se da je vojnik imao pravo. Čula si ga što je rekao: „Prvi put je teško, poslije je sve lakše.“ NAWAL: Nisi ga ubila; spasila si nam život. SAWDA: To su riječi, tek puste riječi! Sawda ispali još jedan metak u tijelo vojnika.
84
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
24. Kfar Rayat Jeanne je u zatvoru Kfar Rayat. Uz nju je vodič. Fotografira. VODIČ: Kako bi se potaknuo razvoj turističke industrije, ovaj je zatvor 2000. godine pretvoren u muzej. Prije sam bio vodič na Sjeveru, vodao sam turiste po rimskim iskopinama. To je moja specijalnost. Sada im pokazujem zatvor Kfar Rayat. JEANNE: (pokazuje fotografiju Nawal i Sawde) Poznajete li ove žene? VODIČ: Ne. Tko su one? JEANNE: Možda su radile u ovom zatvoru. VODIČ: Vjerojatno su pobjegle iz zatvora koncem rata, kao i njihov krvnik, Abou Tarek. Ovo je najpoznatija ćelija zatvora Kfar Rayat. Ćelija broj 7. Ljudi ovdje dolaze kao na hodočašće. To je bila ćelija Žene koja pjeva. Bila je zatočena pet godina. Kada su druge mučili, ona je pjevala. JEANNE: Je li se zvala Sawda, Žena koja pjeva? VODIČ: Ne zna se njezino ime. Zatvorenici su imali broj. Žena koja pjeva nosila je broj 72. Taj je broj ovdje čuven. JEANNE: Kažete 72!?
85
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
VODIČ: Da, zašto? JEANNE: Jeste li poznavali ikoga tko je radio ovdje? VODIČ: Podvornika škole. U to je vrijeme radio kao čuvar u zatvoru. JEANNE: Otkad postoji zatvor? VODIČ: Od 1978. Od vremena velikih pokolja u izbjegličkim logorima Kfar Ryad i Kfar Matra. Nisu daleko odavde. Vojnici su opkolili logore i pustili pripadnike paramilicija da u njih uđu, a ovi su pobili sve koji su se tu našli. Bili su sasvim poludjeli. Netko je bio ubio njihova zapovjednika. Dakle, nisu se šalili. Velika rana na obrazu naše zemlje. Jeanne odlazi.
86
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
25. Prijateljstva Nawal (40 godina) i Sawda. SAWDA: Došli su u logor. S noževima, bombama, mačetama, sjekirama, puškama, sa kiselinom. Ruka im nije ni zadrhtala. Zabili su nož u njihov san, ubili su san djece, žena i muškaraca koji su spavali, na pravdi boga! NAWAL: Što kaniš uraditi? SAWDA: Pusti me! NAWAL: Što kaniš sad uraditi? Kamo ćeš? SAWDA: U svaku kuću! NAWAL: Ispalit ćeš metak u glavu svakomu koga nađeš? SAWDA: Oko za oko, zub za zub, tako su vikali! NAWAL: Da, ali nećeš valjda ti učiniti isto što i oni! SAWDA: Hoću, isto, ništa drugačije! Kad se smrt može gledati s takvom ravnodušnošću, ne može biti drugačije.
87
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
NAWAL: Dakle, i ti ćeš ići po kućama i ubijati djecu, žene i muškarce! SAWDA: Oni su ubili moje roditelje, moje rođake, moje susjede, ubili su poznanike mojih roditelja! Dakle, to je isto! NAWAL: Da, isto je, imaš pravo, Sawda, ali razmisli! SAWDA: Čemu misliti!? To što će netko razmisliti nikoga neće vratiti u život! NAWAL: Razmisli, Sawda! Ti si žrtva, i ubijat ćeš sve koji ti se nađu na putu, dakle postat ćeš krvnik, a potom ćeš opet biti žrtva kad na tebe dođe red! Znaš pjevati, Sawda, ti znaš pjevati! SAWDA: Ne želim pjevati! Ne želim utjehu, Nawal. Ne želim da mi tvoje misli, tvoje predodžbe, tvoje riječi, tvoje oči, tvoje prijateljstvo, čitav život što smo provele zajedno, ne želim da mi sve to bude utjeha za ono što sam vidjela i čula! Ušli su u logor kao pravi ludaci. Prvi su krici probudili ljude, odmah potom čulo se divljanje pripadnika paramilicija. Počeli su tako što su bacali djecu o zid, a onda su pobili sve muškarce koje su našli. Zaklani dječaci, spaljene djevojčice. Gorjelo je sve naokolo, Nawal, sve je gorjelo, sve je sprženo. Valovi krvi valjali su se po logorskim stazama. Krici su se uspinjali uz grlo, potom bi umuknuli, to je bio znak jednog života manje. Jedan je pripadnik paramilicije pripremao pogubljenje trojice braće. Postavio ih je uza zid. Bila sam pod njihovim nogama, skrivena u jarku. Vidjela sam kako im se noge tresu. Noge trojice braće. Vukli su njihovu majku za kosu, postavili je pred sinove, jedan je urlao: „Izaberi! Izaberi kojeg ćeš spasiti! Izaberi, ili ću ih sve ubiti! Svu trojicu! Brojim
88
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
do tri, na tri ću pobiti svu trojicu. Izaberi! Izaberi!“ A ona ni riječ nije mogla izustiti, nije mogla ništa, okretala je glavu lijevodesno i gledala svakog od trojice svojih sinova! Nawal, poslušaj me, ne pričam ti priču. Pričam ti o boli koja me satire. Gledala sam je kroz noge njezinih sinova, kroz noge koje su se tresle. Njezine teške grudi i staro tijelo koje ih je rodilo, trojicu sinova. A čitavo je njezino tijelo urlalo: „Zašto sam ih rodila kad ih moram gledati kako stoje krvavi uza zid!“ Pripadnik paramilicije i dalje se derao: „Izaberi! Izaberi!“ Ona ga je pogledala i rekla, s posljednjom nadom: „Pogledaj me, kako možeš, pogledaj me, mogla bih ti biti majka!“ On ju je udario. „Ne vrijeđaj moju majku! Izaberi!“ I ona je rekla ime, rekla je: „Nidal. Nidal!“ Stropoštala se na zemlju, a pripadnik paramilicije upucao je dvojicu mlađe braće. Ostavio je najstarijega u životu; on se tresao! Ostavio ga je i otišao. Dva tijela su pala. Majka je ustala, i usred grada koji je gorio, koji je plakao iz dna duše, zaurlala da je ubila svoje sinove. Njezino teško tijelo govorilo je da je ona ubojica vlastite djece! NAWAL: Razumijem, Sawda, ali na nasilje se ne može odgovoriti tek tako. Slušaj me. Slušaj što ti govorim: i naše su ruke krvave, a u takvoj situaciji patnja jedne majke manje je važna od žrvnja u koji smo uhvaćeni. Bol te žene, tvoja bol, moja bol, bol svih mrtvih te noći nisu samo užasni; radi se o zbroju užasa, jednom strašnom zbroju koji se ne može izmjeriti. Dakle, ti − ti, Sawda, ti koja si, nekad davno, sa mnom recitirala abecedu na putu kojim smo išle, pod žarkim suncem, jedna uz drugu, ne bismo li našle moga sina rođenog iz jedne ljubavne priče kakvih više nema − ti, Sawda, ti ne smiješ sudjelovati u tom užasnom zbrajanju boli. Ne smiješ. SAWDA: A što činiti? Što? Ostati skrštenih ruku? Razumjeti? Ima li se tu išta razumjeti? Reći da su to priče koje se događaju samo idiotima, da nas se ne tiču! Ostati u knjigama, i u abecedi, koja
89
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
je „tako“ lijepa, ponavljati da je to „tako“ divno, „tako“ izuzetno, „tako“ zanimljivo! „Lijepo. Divno. Zanimljivo. Izuzetno.“ Puste riječi! Čemu služe riječi, kaži mi, ako ne znam što nam je danas činiti? Što činiti, Nawal? NAWAL: Sawda, ne mogu ti odgovoriti, zato što smo izgubile sve. Kad više nema vrijednosti u kojima se možemo prepoznati, prepoznajemo se u usputnim stvarima. Ono što znamo je ono što osjećamo. Ovo je dobro, ovo nije. Ne volimo rat, a prisiljeni smo ratovati. Ne volimo nesreću, a duboko smo u njoj. Naumila si se osvetiti, paliti kuće, neka i oni osjete ono što ti osjećaš, kako bi razumjeli, kako bi se promijenili. Želiš ih kazniti kako bi razumjeli. Ali, ta se imbecilna igra samo hrani glupošću i bolju koja te zasljepljuje. SAWDA: Dakle, bolje je ne činiti ništa, to misliš? NAWAL: Ali koga ti to misliš uvjeriti? Zar ne vidiš da postoje ljudi koji se više ni u što ne mogu uvjeriti? Ni u što! Kako čovjeku koji je na uho one žene urlao: „Izaberi!“ da bi je prisilio da sama presudi vlastitoj djeci − kako njemu objasniti da se prevario? Misliš li ti da će on reći: „Aaa, gospođice Sawda! Vaš je način razmišljanja vrlo zanimljiv, evo hitam promijeniti svoje mišljenje, promijeniti srce, promijeniti krv, promijeniti svijet, svemir i planete, i smjesta ću vam se ispričati!?“ Ma zamisli ti to! Ti ćeš njega naučiti nečemu ako vlastitim rukama pustiš krv njegovoj ženi i njegovu sinu! Misliš da će reći iznenada, preko noći, kraj mrtvih tijela svojih voljenih: „Hej, shvatio sam, istina je, izbjeglice imaju pravo na zemlju na kojoj će živjeti. Dat ću im ja svoju, i živjet ćemo zauvijek u miru i slozi, svi zajedno!“ Sawda, kada su mi iščupali sina iz utrobe, a potom i iz naručja, shvatila sam da moram izabrati: ili ću se osvećivati cijelom svijetu, ili ću učiniti sve da ga pronađem. A svakoga dana mislim na njega! Prošlo je
90
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
već 25 godina; sad je on u dobi kad se ubija i umire, kad se voli i pati − o čemu mislim kad ti sve to govorim? Mislim o njegovoj sigurnoj smrti, o svojoj glupoj potrazi, o tome da ću zauvijek ostati prazna zbog toga što je otišao iz moga života i zato što nikad neću vidjeti njegovo mrtvo tijelo. Varaš se ako misliš da ne osjećam bol te žene. Ona je u meni, kao riba zatvorena u mome trbuhu. Kunem ti se, Sawda, prva bih uzela granate, uzela bih dimanit, bombe i sve što može najviše zla nanijeti, pobacala ih oko sebe, progutala ih, zatim bih otišla među te idiote i raznijela se usred njih, s radošću koju ni pojmiti ne možeš. Učinila bih to, kunem ti se svime na svijetu, zato što nemam što izgubiti, zato što je moja mržnja prema tim ljudima tolika! Svakoga dana gledam ta lica koja uništavaju naše živote. Živim sa svakom njihovom borom, i činim to kako bih do kosti ogoljela njihovu dušu, razumiješ li me? Ali, obećala sam nešto, obećala sam jednoj starici da ću naučiti čitati, pisati i govoriti, kako bih se otrgla od bijede, kako bih se otrgla od mržnje. Po svaku cijenu. Nikoga ne mrziti, nikada, ostati sanjar! Obećanje koje sam dala jednoj starici, koja nije bila ni lijepa, ni bogata, koja je bila nitko − ali pomogla mi je, brinula o meni i spasila me. SAWDA: Pa dobro, što ćemo sada učiniti? NAWAL: Reći ću ti što ćemo učiniti. Ali, saslušaj me do kraja. Obećaj mi, ovog trenutka, da mi nećeš proturječiti. SAWDA: Na što misliš? NAWAL: Obećaj mi! SAWDA: Ne znam mogu li ti obećati!
91
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
NAWAL: Sjeti se, kad si me našla, rekla si mi: „Nauči me čitati!“ Pristala sam, i održala svoje obećanje. Sada je došao red na tebe da obećaš. Obećaj! SAWDA: Obećavam. NAWAL: Napast ćemo. Napasti na jedno mjesto. Jedno jedino. I učiniti zlo! Nećemo pogoditi ni jedno dijete, ni jednu ženu, ni jednog čovjeka... osim jednoga. Jednoga jedinog. Njega. Ubit ćemo ga, ili ga nećemo ubiti, nije važno, ali ćemo ga pogoditi. SAWDA: Na koga misliš? NAWAL: Mislim na Chada. SAWDA: Zapovjednika svih paramilicija. Nemoguće je doprijeti do njega. NAWAL: Djevojka koja podučava njegovu djecu bila je moja učenica. Ona će mi pomoći. Bit ću joj zamjena na tjedan. SAWDA: Zašto govoriš „ja“? NAWAL: Zato što ću ići sama. SAWDA: Što ćeš učiniti?
92
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
NAWAL: Prvih dana ništa. Podučavat ću njegove kćeri. SAWDA: A onda? NAWAL: Posljednjeg dana, prije nego ih napustim, ispalit ću dva hica. Jedan za tebe, jedan za mene. Jedan za izbjeglice, drugi za ljude moje zemlje. Jedan za glupost, drugi za vojsku koja nas je okupirala. Dva hica blizanca. Ne jedan, ne tri. Dva. SAWDA: A onda? Kako ćeš pobjeći? Tišina. SAWDA: Ne slažem se. Nije na tebi da to činiš. NAWAL: Nije na meni? A na kome je onda? Na tebi, možda? SAWDA: Zašto ne? NAWAL: Zašto ćemo to učiniti? Da se osvetimo? Ne. Zato što još uvijek želimo voljeti strasno. Bit će onih koji će umrijeti, i onih koji neće. Oni koji su već voljeli strasno morat će umrijeti prije onih koji nisu voljeli. Vjerujem da je tako, Sawda. Ljubav koju sam trebala doživjeti doživjela sam, dijete koje sam trebala roditi rodila sam. Ostalo mi je da učim, naučila sam. Dakle, preostaje mi samo smrt, i nju biram, i ona će biti moj potpuni kraj. Ti ćeš se skriti kod Chamseddina.
93
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
SAWDA: Chamseddine je nasilan, kao i svi drugi. NAWAL: Nemaš izbora. Nemoj me izdati, Sawda, i živi za mene, i nastavi pjevati za mene. SAWDA: Ali, kako ću živjeti bez tebe? Sjeti se pjesme koju smo naučile davno, kad smo bile mlade. Tada sam još mislila da ćemo pronaći moga sina. (recitiraju pjesmu „Al Atlah“ na arapskom) Ponavljaj je svaki put kada ti budem nedostajala, a kada ti ustreba hrabrosti, ponavljaj abecedu. A kad meni ustreba hrabrosti, ja ću zapjevati, pjevat ću, Sawda, kao što si me ti naučila pjevati. I moj će glas biti tvoj glas, a tvoj će glas biti moj. Tako ćemo ostati zajedno. Nema ništa ljepše nego biti zajedno.
94
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
26. Jakna od zelenog platna Jeanne i podvornik škole. PODVORNIK: Ja sam podvornik. JEANNE: Znam, ali prije toga... kad je zatvor još bio zatvor. PODVORNIK: Ostali ste predugo. Jeanne vadi jaknu od zelenog platna. JEANNE: Govori li vam nešto ova jakna, i broj 72 na leđima? PODVORNIK: Žena koja pjeva. JEANNE (pokazuje mu fotografiju): Je li to ona? PODVORNIK (gleda fotografiju): Ne, to nije ona. JEANNE: Ne! To je ona! PODVORNIK: Gledao sam je deset godina. Nije izlazila iz zatvorske ćelije. Žena koja pjeva. Bio sam jedan od rijetkih koji joj je vidio lice. JEANNE: Slušajte me dobro! Uvjeravate me da je ova žena, ova ovdje, s
95
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
dugom kosom i osmijehom na licu, Žena koja pjeva! PODVORNIK: To je žena koju sam upoznao u njezinoj ćeliji. JEANNE: A ova ovdje, tko je ona? PODVORNIK: Nju ne poznajem. JEANNE: Sawda. Zove se Sawda! To je Žena koja pjeva! Svi su mi tako rekli! PODVORNIK: Onda su vam slagali. Žena koja pjeva je ova. JEANNE: Nawal? Nawal Marwan? PODVORNIK: Nismo izgovarali njezino ime. Bila je Žena koja pjeva. Broj 72. Ćelija broj 7. Ona koja je ubila šefa paramilicija. Sa dva hica. Izazvala je potres u cijeloj zemlji. Zatočili su je u Kfar Rayatu. Pohvatali su i pobili sve njezine prijatelje. Jedna njezina prijateljica otišla je u krčmu koji su posjećivali pripadnici paramilicija i tu se raznijela. A Žena koja pjeva, samo je ona ostala živa. Povjerili su je Abou Tareku. Svake noći ju je silovao, glasovi su im se miješali. JEANNE: Aaa, tako dakle, ona je bila silovana! PODVORNIK: To se često ovdje događalo. Zato je ostala trudna.
96
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
JEANNE: Što?! PODVORNIK: To se često ovdje događalo. JEANNE: Kako ne bi ostala trudna...! PODVORNIK: One noći kad se porodila u cijelome je zatvoru bila tišina. Porodila se sama, sklupčana u kutu ćelije. Čuli smo je kako vrišti, i njezini su krici bili kao prokletstvo koje nam upućuje. Kada je zamuknula, ušao sam u ćeliju. Sve je bilo crno. Stavila je dijete u jedan čabar i prekrila ga ručnikom. Ja sam bio zadužen da djecu bacam u rijeku. Bila je zima. Uzeo sam čabar, nisam se usudio pogledati što je unutra, i izašao sam. Noć je bila lijepa i hladna. Duboka. Bez mjesečine. Rijeka je bila zaleđena. Otišao sam do jarka i tamo ostavio čabar. Ali, začuo sam plač djeteta, začuo sam i pjesmu Žene koja pjeva. Zastao sam; moja je savjest bila hladna i mračna kao noć. Plač se poput snijega topio u mojoj duši. Onda sam se vratio, uzeo čabar i hodao, dugo, dugo sam hodao. Sreo sam jednoga seljaka, koji se sa svojim stadom penjao u selo na brdu, u Kissewan. Vidio me je, vidio je moju muku, dao mi je da se napijem vode, a ja sam njemu dao čabar. Rekao sam mu: „Evo, ovo je dijete Žene koja pjeva.“ I otišao sam. Kasnije se saznalo što sam učinio. Oprostili su mi. Ostavili su me miru. Danas sam u ovoj školi. Dobro mi je. Duga pauza. JEANNE: Tako, znači. Nju je, dakle, silovao Abou Tarek. PODVORNIK: Da.
97
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
JEANNE: Zatrudnijela je u zatvoru, i rodila dijete u zatvoru. PODVORNIK: Da. JEANNE: Uzeli ste to dijete, i da ga ne biste ubili, kao što ste činili s drugom djecom, dali ste ga nekom seljaku. Je li tako? PODVORNIK: Da, tako je. JEANNE: Gdje se nalazi Kisserwan? PODVORNIK: Odavde malo prema zapadu. Gleda na more. Bijelo selo, svo bijelo. Pitajte za čovjeka koji je odgojio dijete Žene koja pjeva. Znat će ga, sigurno. Ja se zovem Fahim. Mnogo sam djece bacio u rijeku. Ali, to dijete, to dijete nisam bacio. Njegov plač me dirnuo. Ako pronađete to dijete, kažite mu moje ime: Fahim. Jeanne oblači jaknu. JEANNE: Zašto nam ništa nisi rekla? Tako bismo te voljeli. Tako bismo bili ponosni na tebe. Znali bismo te zaštititi. Zašto nam ništa nisi rekla? Zašto te nikad nisam čula kako pjevaš, mama?
98
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
27. Telefoni Jeanne je u javnoj telefonskoj govornici. Simon je u dvorani za trening. Jeanne i Simon govore u isto vrijeme. JEANNE: Simone, slušaj. Baš me briga! Briga me za tvoj boks meč. Zaveži!... Simone! Bila je zatočena u zatvoru! Mučili su je! Silovali! Čuješ li me? Silovali! Čuješ li što ti govorim? A brat kojeg imamo, njega je rodila u zatvoru. Ne! Jebote, Simone, zovem te iz neke rupe na kraju svijeta, među nama je jedno more i dva oceana, zato začepi i slušaj me! Ne, ne možeš me nazvati poslije, potraži bilježnika i zamoli ga da ti da crvenu bilježnicu i vidi što je u njoj. To je sve. SIMON: Neću... Ne, ne zanima me! Imam boks meč. To je sve. Da, to je sve! Ne želim znati! Ne, uopće me ne zanima njezina priča! Ne zanima me! Znam tko sam danas i to mi je dovoljno! A sada ti mene slušaj! Vrati se! Vrati se, zajebi sve, vrati se! Vrati se, Jeanne! Halo! Halo... jebiga. Imaš li neki broj na koji mogu nazvati tu prokletu govornicu, gdje te mogu nazvati? Jeanne spušta slušalicu.
99
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
28. Prava imena Jeanne kod seljaka. Fotografira ga. JEANNE: Jedan me pastir poslao k vama. Rekao mi je: „Popni se do ružičaste kuće, tamo ćeš naći starca, to je Abdelmalak, ali možeš ga zvati Malak. On će te primiti.” I evo, došla sam. MALAK: Tko te je poslao pastiru? JEANNE: Fahim, podvornik škole u Kfar Rayatu. MALAK: A tko ti je pričao o Fahimu? JEANNE: Vodič zatvora u Kfar Rayatu. MALAK: Mansour. Tako se zove. A zašto si tražila Mansoura? JEANNE: Abdessamad, izbjeglica koji živi u jednom selu na sjeveru, pokazao mi je put do zatvora u Kfar Rayatu. MALAK: A što te natjeralo da ga odeš vidjeti? JEANNE: Malo-pomalo i doći ćemo do moga rođenja. MALAK: Tko zna? A možda i do lijepe ljubavne priče. Vidiš ovo stablo, to
100
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
je lijeska. Zasadili su je na dan moga rođenja. Prije sto godina. Vrijeme je čudna zvjerka. Dakle? JEANNE: Abdessamad stanuje u rodnom selu moje majke. MALAK: A kako se zove tvoja majka? JEANNE: Nawal Marwan. MALAK: A ti, kako se ti zoveš? JEANNE: Jeanne Marwan. MALAK: Dobro, Jeane Marwan, što hoćeš? Na koga bih te ja mogao uputiti? JEANNE: Na dijete koje vam je jednoga dana Fahim povjerio. MALAK: Ali ja ne poznajem tvoju majku. JEANNE: Ne poznajete Narwal Marwan? MALAK: To mi ime ništa ne govori. JEANNE: A Žena koja pjeva?
101
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
MALAK: Zašto mi govoriš o Ženi koja pjeva? Poznaješ je? Je li se vratila? JEANNE: Žena koja pjeva je mrtva. Nawal Marwal je Žena koja pjeva. Nawal Marwal je njezino ime. A ona je moja majka. Starac zagrli Jeanne. MALAK: Ti si Jannaane! JEANNE: Ne! Ja se zovem Jeanne... Nawal (45 godina). Nasuprot njoj je Malak, s dvije bebe u naručju. MALAK: Cijelom se zemljom pronio glas da si oslobođena. NAWAL: Što hoćeš od mene? MALAK: Vraćam ti tvoju djecu. Brinuo sam o njima kao da su moja rođena. NAWAL: Što ih onda ne zadržiš? MALAK: Ne! Tvoja su. Uzmi ih. Ne znaš što će ti značiti. Čudom su se našla u mom naručju, a čudom si i ti živa. Sve troje ste čudom preživjeli. Tri ste čuda koja se sada gledaju. To se ne viđa svaki dan. Dao sam im imena. Dječak se zove Sarwan, a djevojčica Jannaane. Uzmi ih i pamti me.
102
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
Malak daje djecu Nawal. JEANNE: Ne! Ne! Nemoguće! To nismo mi! Ja se zovem Jeanne, a moj brat Simon. MALAK: Jannaane i Sarwan… JEANNE: Ne! Ne! Mi smo rođeni u bolnici. Piše u rodnom listu! A osim toga, rođeni smo u ljeto, a ne u zimu, dok je dijete rođeno u Kfar Rayatu rođeno u zimu jer je rijeka bila zaleđena, Fahim mi je rekao, zato nije mogao baciti čabar u duboku vodu! MALAK: Fahim se prevario. JEANNE: Ne! Fahim se nije prevario! Gledao ju je svaki dan. Uzeo je čabar, dijete je bilo u čabru, u njemu je bilo samo jedno dijete, a ne dvoje djece, ne dvoje! MALAK: Fahim nije dobro vidio. JEANNE: Moj otac je mrtav, dao je svoj život za vašu zemlju, on nije krvnik, volio je moju majku, i ona je njega ludo voljela! MALAK: To vam je ona pričala? Lijepo od nje, djeci uvijek treba ispričati bajku pred spavanje. Upozorio sam te, kroz igru pitanja i odgovora lako dolazimo do početka stvari, i evo nas, dođosmo do tajne tvoga rođenja. Slušaj me sada: Fahim mi je pružio čabar i otrčao. Skinuo sam platno koje je pokrivalo dijete, i vidio
103
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
dvije bebe, dva novorođenčeta; bili su crveni od ljutnje, držali su se čvrsto jedno za drugo, bili su priljubljeni jedno uz drugo, puni tog bijesa kojim je započeo njihov život. Uzeo sam vas, i otišao, i hranio vas, i dao vam imena: Jannaane i Sarwan. Eto. Vraćaš mi se nakon smrti svoje majke, i vidim, po suzama u tvojim očima, da se nisam prevario. Dva ploda žene koja pjeva, rođena iz silovanja i užasa, koja su znala preokrenuti sudbinu samrtnih krikova djece bačene u rijeku.
104
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
29. Nawalin iskaz Simon otvara crvenu bilježnicu. Nawal (60 godina) svjedoči pred sucima. NAWAL: „Gospođo predsjednice, gospođe i gospodo porotnici. Svjedočit ću stojeći, otvorenih očiju, jer su me često prisiljavali da ih zatvaram. Svjedočit ću pred svojim krvnikom, Abu Tarekom. Izgovaram tvoje ime posljednji put u životu. Izgovaram ga kako bih ti dala do znanja da te prepoznajem. Kako ne bi imao nikakve dvojbe o tome. Da se toliki mrtvi mogu probuditi iz svoje postelje od boli, prepoznali bi te, prepoznali bi tvoj užasni osmijeh. Mnogi tvoji ljudi strašno su te se bojali, a oni su, pak, bili naš košmar. Kako se košmar može bojati košmara? Dobri i pravedni ljudi koji će doći nakon nas možda će znati riješiti tu nepoznanicu. Ja te prepoznajem, a ti mene vjerojatno nećeš prepoznati. Bez problema me možeš zamijeniti s nekim drugim, iako je dužnost krvnika zahtijevala od tebe savršeno pamćenje prezimena, imena, datuma, mjesta, događaja. Podsjetit ću te ipak na sebe, podsjetit ću te na svoje lice zato što te je ono najmanje zanimalo. Sjetit ćeš se moje kože, moga mirisa, mirisa najimtimnijih dijelova moga tijela, koje je za tebe bilo samo teritorij koji treba malo-pomalo izmrcvariti. Iz mene ti govore duhovi. Sjećaš li se? Moje ti ime možda ništa ne govori, jer tebi su sve žene bile kurve. Govorio si „kurva broj 45“, „kurva broj 63“. Ta riječ davala ti je snagu, eleganciju, tjerala da pokažeš svu svoju vještinu, ozbiljnost, autoritet. A u ženama, u svakoj ženi budila je mržnju i strah. Moje ti prezime ništa ne govori, vjerojatno ni moje ime kurve, kao ni broj kurve, ali jedna stvar, koju nisi zaboravio unatoč svem svojem trudu da je zatomiš u svome srcu, ta jedna stvar može otvoriti pukotinu u brani tvoga zaborava: Žena koja pjeva. Sjećaš li se sada? Sjećaš li se bijesa koji si na meni iskaljivao kada si me objesio za noge, kada si me polijevao vodom kroz koju si puštao struju, zabijao mi čavle pod nokte, kada si mi prinosio pištolj napunjen
105
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
ćorcima? Škljocanja pištolja, i smrti koja sudjeluje u mučenju, mokraće na mome tijelu, tvoje mokraće u mojim ustima, na mome spolovilu, tvoga uda u mojoj rodnici, jedanput, dvaput, triput, tako često da se vrijeme rasulo. Moju si utrobu napunio svojim odvratnim mučenjem, i htio si da ostanem sama, da se sama porodim. Rodila sam dvoje djece, blizance. Natjerao si me da nikada ne zavolim svoju djecu, da se borim, da ih odgojim u boli i šutnji. Kako njima pričati o tebi, pričati im o njihovu ocu, pričati im o istini, koja će u ovom slučaju ostati samo zelen plod koji nikad neće sazreti? Gorka, gorka je istina koju izgovaram. Vrijeme će proći, ali ti nećeš pobjeći pravdi, koja nam svima izmiče: ta djeca koju smo donijeli na svijet, ti i ja, ta su djeca živa, lijepa, jaka, nose u sebi pobjede i poraze, i već nastoje dati smisao vlastitome životu, i obećavam ti, jednog će se dana pojaviti pred tobom, u tvojoj zatvorskoj ćeliji, i naći ćeš se sam pred njima, kao što sam ja bila sama s njima, i isto kao meni život ti više ništa neće značiti. Stijena osjeća više od tebe. Govorim ti iz iskustva. Također ti obećavam da će, kad se pojave pred tobom, znati tko si. Oboje dolazimo iz iste zemlje, govorimo isti jezik, dijelimo istu povijest, a svaka zemlja, svaki jezik, svaka povijest odgovorni su za svoj narod, i svaki je narod odgovoran za svoje izdajnike i svoje heroje. Odgovoran je za svoje krvnike, odgovoran za svoje pobjede i svoje poraze. Tako sam i ja odgovorna za tebe, odgovorna za sebe. Nismo htjeli rat, niti nasilje, ali ratovali smo jedni protiv drugih i bili smo nasilni. Sada nam preostaje još samo dostojanstvo. Sve je propalo, ali možda ipak možemo spasiti jedno: dostojanstvo. Govoriti tebi kao što ti sad govorim dokaz je obećanja što sam ga dala ženi koja me jednoga dana naučila kako je važno otrgnuti se od bijede: „Nauči čitati, govoriti, pisati, računati, nauči misliti!“ SIMON (čita iz crvene bilježnice): Moj iskaz je plod tog napora. Šutjeti o tebi učinilo bi me sudionicom u tvojim zločinima. Simon zatvara bilježnicu.
106
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
30. Crveni vukovi Simon i Hermile Lebel. HERMILE LEBEL: Što kanite uraditi? SIMON: Ništa. Sad i taj brat! Čemu sve to? HERMILE LEBEL: Da saznate... SIMON: Ništa ne želim saznati. HERMILE LEBEL: Morate to učiniti zbog Jeanne. Neće htjeti živjeti ako ne sazna. SIMON: Nisam ga sposoban ni tražiti niti naći! HERMILE LEBEL: Ma dajte, sposobni ste! Pa vi ste boksač! SIMON: Amater. Ja sam boksač amater. Nikada nisam imao profesionalni meč! HERMILE LEBEL: Pomoći ću vam, zajedno ćemo izvaditi pasoše, ići ću s vama, neću vas ostaviti samog. Pronaći ćemo vašeg brata! Siguran sam. Možda će vam to pomoći da živite, da se borite, da pobjeđujete, da postanete profesionalac. Vjerujem u to! Sve vam je to dio svemira. Morate imati povjerenja u mene.
107
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
SIMON: Imate li pismo koje trebam uručiti bratu? HERMILE LEBEL: Naravno! Možete računati na mene, uvjeravam vas, možete računati na mene! Počinjemo nazirati svjetlo na kraju tunela! Hermile odlazi. Nawal (65 godina) je s njim. NAWAL: Zašto plačeš, Simone? SIMON: Vidim vuka kako dolazi. Crven je. Krv mu je na njušci. NAWAL: Dođi. SIMON: Kamo me vodiš, mama? NAWAL: Trebaju mi tvoje šake da razbijemo šutnju. Tvoje pravo ime je Sarwan. Jannaane je pravo ime tvoje sestre. Nawal je pravo ime tvoje majke. Abou Tarek je ime tvoga oca. Ostalo ti je pronaći pravo ime svoga brata. SIMON: Moga brata! NAWAL: Tvoga rođenog brata. Simon ostaje sam.
108
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
SARWANOVO ZGARIŠTE 31. Čovjek koji svira Mladić na krovu zgrade. Sam je. Na ušima ima slušalice walkmana (model iz 1980). Pušku s optičkim nišanom drži u rukama u položaju gitare, i zaneseno počinje pjevati „The Logical“ Supertrampa. NIHAD (udara po gitari, potom pjeva na sav glas): Kankinkankan, boudou Kankinkankan, boudou Kankinkankan, boudou Kankinkankan, boudou Kad počne pjevati, puška se iz gitare pretvara u mikrofon. Engleski mu nije baš najbolji. Pjeva prvu strofu. Nešto u daljini odjednom privuče njegovu pažnju. Stavi pušku na rame i nacilja, ne prestajući pjevati. Opali jedan hitac i munjevito repetira. Ponovno gađa promijenivši mjesto. Opali još jednom, repetira, umiri se, opet opali. Odmah potom uzima foto-aparat. Uperi ga u istom smjeru, kadrira, škljocne fotografiju. Vraća se pjesmi. Naglo prekida. Liježe na pod. Uzima pušku i nanišani prema cilju u neposrednoj blizini. Odjednom ustaje i opali jedan hitac. Trči prema mjestu u koje je pucao. Ostavlja na podu walkman, koji nastavlja svirati. Nihad se vraća na isto mjesto vukući za kosu ranjena muškarca. Baca ga na pod.
109
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
MUŠKARAC: Ne! Ne! Ne želim umrijeti! NIHAD: „Ne želim umrijeti!“ „Ne želim umrijeti!“ To je najgluplja rečenica koju sam ikada čuo! MUŠKARAC: Molim te, pusti me da idem. Nisam odavde. Ja sam fotograf. NIHAD: Fotograf? MUŠKARAC: Da... ratni... ratni fotograf. NIHAD: Uslikao si me…? MUŠKARAC: Jesam. Htio sam napraviti fotografiju... vidio sam vas kako pucate... popeo sam se... Ali... mogu vam dati filmove... NIHAD: I ja sam fotograf. Zovem se Nihad. Ratni fotograf. Pogledaj. Sve sam ove fotografije ja napravio. Nihad pokazuje svoje fotografije, jednu za drugom. MUŠKARAC: Lijepe su... NIHAD: Ne! Nisu lijepe. Neko bi pomislio da su na ovim fotografijama ljudi koji spavaju. Ali, nisu. Oni su mrtvi. Ja sam ih ubio! Kunem vam se.
110
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
MUŠKARAC: Vjerujem vam... Nihad kopa po fotografskoj torbi i vadi foto-aparat na automatsko okidanje s vanjskim žičanim okidačem. Nihad gleda u vizir i okida nekoliko fotografija. Iz torbe vadi ljepljivu traku i montira foto-aparat na kraj puščane cijevi. Što radite? Foto-aparat je čvrsto fiksiran. Nihad povezuje vanjski žičani okidač s okidačem svoje puške. Gleda u puščani nišan i nacilja čovjeka. Što radite?! Nemojte me ubiti! Mogao bih vam biti otac, u dobi sam vaše majke… Nihad opali. Aparat se uključi u istom trenutku. Pojavljuje se fotografija čovjeka u trenutku kada pada pogođen metkom. Pokazuje fotografiju mrtvome muškarcu. NIHAD: Kirk, I am very happy to be here at „Star TV Show“... Thank you to you, Nihad. So, Nihad, what is your next song? A love song! Yes, a love song, Kirk! It is new on your karijera, Nihad. You know, well, I wrote this song when it was war. War on my country. Yes, one day a women I love dies. Yes. Shooting by sniper. I fell a big crach in my heart. My heart pukne. Yes. I plačem. And I wrote this song. It will be zadovoljstvo to hear your love song, Nihad. Nema problema, Kirk. One, two, one, two, tree, four!
111
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
Čuju se trideset i dva udarca bubnja iz pjesme „Roxanne“… Grupa The Police… Nin, nin, nin, nin, nin... Nihad ih prati i, pjevajući, izvrće riječi pjesme.
112
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
32. Pustinja Hermile Lebel i Simon u pustinji. SIMON: Ovdje ničega nema! HERMILE LEBEL: Pripadnik paramilicije nam je rekao da idemo ovuda! SIMON: Mogao nas je ovdje poslati i da nas zajebe. HERMILE LEBEL: Zašto bi to učinio? SIMON: A zašto ne bi? HERMILE LEBEL: Bio je korektan! Rekao nam je da potražimo osobu koji se zove Chamseddine, duhovni vođa sveukupnog pokreta otpora na jugu pokrajine. Rekao nam je da idemo ovuda, i tuda idemo. SIMON: A što da vam je rekao ispalite si metak u glavu... HERMILE LEBEL: Ne vidim zašto bi tražio od mene da uradim nešto takvo! SIMON: Dobro. Što mi ovdje radimo? HERMILE LEBEL: A što biste vi radili?
113
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
SIMON: Da otvorimo pismo koje moram predati svome bratu. Prestanimo se igrati skrivača! HERMILE LEBEL: Ne dolazi u obzir! SIMON: A tko me može spriječiti da to učinim? HERMILE LEBEL: Slušaj me dobro, mladiću, neću ti to vječno ponavljati. To pismo nije namijenjeno tebi. Namijenjeno je tvome bratu. SIMON: Da, tim gore?! HERMILE LEBEL: Pogledaj me u oči. Ravno u oči. To bi bilo silovanje njezine volje! SIMON: Ha, dobro kažeš, silovanje mi je i tako u familiji! Moj otac je bio silovatelj! HERMILE LEBEL: Nisam to htio reći! SIMON: OK. U redu! Nećemo otvoriti to pismo! Jebiga. Al njega, njega nikada nećemo naći! HERMILE LEBEL: Gospodina Chamseddina? SIMON: Ne. Moga brata!
114
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
HERMILE LEBEL: Zašto? SIMON: Zato što je mrtav! Jebiga! U sirotištu su nam rekli da su pripadnici paramilicija u to vrijeme otimali djecu kako bi ih u izbjegličkim logorima koristili kao djecu bombe. Dakle, on je mrtav! Išli smo u logore, tamo su nam pričali o pokoljima iz 1978. Još jedan dokaz da je mrtav. Vidjeli smo pripadnika paramilicije koji je bio u istom sirotištu, rekao nam je da se malo čega sjeća, osim jednog tipa koji bi mu mogao sličiti, a koji nije imao ni oca ni majku, sjeća se da je jednoga dana otišao iz logora, i da je sigurno mrtav. Dakle, ako dobro kužim, mrtav je jer se raznio kao kamikaza, ili je umro jer su ga zaklali, ili je naprosto nestao. Bilo je mnogo mrtvih. Dakle, mislim da Cheikha Chamseddina možemo zaboraviti. HERMILE LEBEL: Da, imaš pravo! Ali, ako hoćemo da nam savjest bude mirna, pripadnik paramilicije rekao nam je da odemo potražiti gospodina Chamseddinea, koji je bio duhovni vođa ukupnog pokreta otpora u vrijeme rata protiv vojske koja je okupirala jug. On bi trebao imati kontakte. Visoko pozicionirane. Političke. Zna što se radilo. Bio je informiran o svemu. Htio bih reći, zašto ga ne potražiti, zašto ne? Možda je on, vaš brat, živ, nikad se ne zna! Našli smo njegovo ime, to je već nešto. Nihad Harmanni! SIMON: Nihad Harmanni. HERMILE LEBEL: Harmanni, dobro, Harmannija ima u telefonskom imeniku kao Trebleya u Kanadi, ali mislim da nismo daleko od toga da ga nađemo. Gospodin Chamseddine nam može pomoći!
115
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
SIMON: A gdje ćemo naći gospodina Chamseddinea? HERMILE LEBEL: Ne znam... Negdje ovdje! SIMON: Ali ovdje je pustinja! HERMILE LEBEL: Dobro, jeste! Imaš pravo! Ali pustinja je dobro skrovište, a ti se ljudi znaju skriti! Znam, gospodin Chamseddine nije bio član lokalne videoteke, i nije telefonirao da mu dostave havajsku pizzu. Ne! Skriva se! Možda nas promatra, tjera nas da nastavimo potragu, ali jednoga će dana doći k nama i upitati nas što radimo u njegovu kraju. SIMON: Iz kojeg ste filma to izvukli? HERMILE LEBEL: Ma nemoj, Simone! Sarwane! Idemo! Idemo, možda ćemo pronaći vašega brata! Nikad se ne zna! Možda je vaš brat javni bilježnik, kao ja! Možda ćemo moći porazgovoriti o bilježničkim aktima. Ili je možda prodavač povrća, vlasnik restorana, tko zna, uzmite primjer Trinh Xiao Fenga, bio je general u vijetnamskoj vojsci, a završio je kao prodavač hamburgera na bulevaru CuréLabelle, potom se Hui Huo Xiao Feng udala za Réala Bucharda! Želim reći da se nikad ne zna! Možda je vaš brat oženjen bogatom Amerikankom iz San Diega, možda imaju osmero djece i možda ste vi već osam puta „stric“. Ne zna se. Nastavimo! Nastavljaju hodati.
116
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
33. Principi jednog snajperiste Nihad, s puškom na kojoj je montiran foto-aparat, puca. Na prvoj fotografiji vidi se čovjek kako trči. Nihad mijenja mjesto, ponovo opali. Na sljedećoj fotografiji vidi se mrtav čovjek kojeg je ustrijelio. NIHAD: You know, Kirk, sniper job is fantastic job. Tako je, Nihad, can you talk about this? Yeah! It is an artistic job. Because a good sniper, don’t shoot bilo kako, no, no, no. I have mnogo principa, Kirk. First: When you shoot, you have to kill, odmah, for... da osoba ne bi patila. Sure! Second: You shoot sve ljude. Be pravedan prema svima. But for me, Kirk, my gun is like my life. You know, Kirk, Every metak koji stavim u pušku, Is kao pjesma. And I ispalim pjesmu to the people, and it is the preciznost of my pjesma što ubija ljude, i zbog toga su moje fotografije fantastic. And tell me, Nihad, you shoot everybody. No, Kirk, not everybody... I imagine that you don’t kill children Yes, yes, I kill children. No problem. It is like golub, you know. So? No, I don’t shoot women like Elisabeth Taylor. Elisabeth Taylor is a strong glumica. I like her very much and I don’t want to kill Elisabeth Taylor. So, when I see a women like her, I don’t shoot her... You don’t shoot Elisabeth Taylor. No, Kirk, sure not! Thank you, Nihad. Welcome, Kirk. Nihad se podiže i s puškom na ramenu ponovo puca. 117
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
34. Chamseddine Simon i Hermile Lebel stoje ispred Chamsedinea. Nawal (45 godina). HERMILE LEBEL: Da smo vas tražili, tražili smo! Idite desno, idite lijevo! Gospodin Chamseddine je tamo, gospodin Chamseddine je ovamo, ali nikako do njega! Svi ga znaju, ali nikako ga naći. CHAMSEDDINE: To si ti, Sarwane? SIMON: Da, ja sam. CHAMSEDDINE: Kad sam doznao da je tvoja sestra ovdje, rekao sam: „Ako me Jannaane ne dođe vidjeti, doći će Sarwan.“ Kad sam čuo da me traži sin Žene koja pjeva, shvatio sam da je mrtva. NAWAL: Kad ponovno budeš čuo da govore o meni, više neću biti na ovome svijetu. SIMONE: Tražim sina kojega je rodila prije mene. CHAMSEDDINE: Prije nego što će napustiti zemlju, upitao sam je: „A tvoj sin?“ NAWAL: Živ je, i izgubljen. I Wahab je živ, i izgubljen. I ja sam živa, i izgubljena.
118
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
SIMON: Rekli su da mi vi možete pomoći. CHAMSEDDINE: Ne mogu. SIMON: Rekli su nam da poznajete sve ljude. CHAMSEDDINE: Njega... njega ne poznajem. SIMON: Zvao se Nihad Harmanni. CHAMSEDDINE: Zašto govoriš o Nihadu Harmanniju? SIMON: Jedan pripadnik paramilicije upoznao ga je dok je bio dijete. Zajedno su ušli u miliciju, a onda mu se gubi svaki trag. Taj nam je rekao: „Mora da ga je Chamseddine uhvatio i ubio.“ Rekao nam je da bi oderali kožu svakom pripadniku paramilicije i svakom strancu kojeg su vaši ljudi uhvatili. CHAMSEDDINE: A je li ti kazao da je Nihad Harmanni sin Žene koja pjeva, onaj koji je rođen iz njezine priče s Wahabom, a čije lice nitko nikad nije vidio? SIMON: Ne. Nije znao za to. Nikad nije čuo za Ženu koja pjeva. Samo mi je rekao da je Nihad Harmanni prošao kroz vašu kuću. CHAMSEDDINE: Kako ti možeš tvrditi da je on sin Žene koja pjeva?
119
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
HERMILE LEBEL: Ako mi dopustite, ja bih vam mogao objasniti. Hermile Lebel, javni bilježnik, izvršitelj oporuke Žene koja pjeva. Dakle ovako, gospodine Chamseddine, mogu vam reći da se svi detalji podudaraju. CHAMSEDDINE: Govori! HERMILE LEBEL: Teška zavrzlama! Najprije smo prošli kroz rodno selo gospođe Marwan. To nas je odvelo do Kfar Rayata. Tamo smo po datumu dolaska u sirotište slijedili tragove više siročadi. Toni Moubarak − ali to nije bio onaj kojeg smo tražili − pronašao je svoje roditelje nakon rata, neugodna osoba, sve samo ne simpatičan. Toufic Hallabi − a ni to nije bio on − pravi odličnu shwarmu u blizini rimskih iskopina, nije iz ovoga kraja, a njega je u sirotištu u Kfar Rayatu ostavila sestra. Slijedili smo jos dva lažna traga prije nego što smo došli do prvog ozbiljnijeg. On nas je doveo do obitelji Harmanni; svi su njezini članovi pomrli. Otišao sam vidjeti kolegu, bilježnika Halabija, vrlo simpatičnog, koji se bavio slučajem obitelji Harmanni. Zabilježio je da su Roger i Soulaya Harmanni, koji nisu mogli imati djece, uzeli iz sirotišta u Kfar Rayatu i usvojili dječaka, kojeg su nazvali Nihad. Dob djeteta i njegov dolazak u sirotište savršeno se podudaraju s onim što znamo o gospođi Nawal. Ali najvažnije od svega je bilo što je taj dječak bio jedini od naših kandidata kojeg je u sirotište dovela žena što je porađala žene iz sela gospođe Nawal. Izvjesna Elhame Abdallâh. Nakon tog otkrića, razumjet ćete, bili smo sigurniji da smo na pravom tragu. CHAMSEDDINE: Ako je Žena koja pjeva izabrala tebe da ti se povjeri, to znači da si plemenit i častan čovjek. Ali, izađi. Ostavi nas same.
120
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
Hermile Lebel izlazi. CHAMSEDDINE: Sarwane, ostani sa mnom. Saslušaj me. Slušaj me pažljivo.
121
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
35. Glas drevnih vremena Hermile Lebel i Jeanne. HERMILE LEBEL: Još ni riječ jednu nije rekao. Ostao je sa Chamseddineom, a kada je izašao, Jeanne, vaš je brat imao pogled vaše majke. Ništa nije rekao cijeloga dana. Ni sutradan, ni dan poslije. Ostao je u hotelu. Znao sam da ste u Kfar Rayatu. Nisam želio prekinuti vašu samoću, ali Simon je zašutio, i bojim se, Jeanne. Možda smo otišli predaleko ne bismo li doznali istinu. Jeanne i Simon sjede jedno nasuprot drugomu. SIMON: Jeanne. Jeanne. JEANNE: Simone! SIMON: Oduvijek si mi govorila da jedan i jedan jesu dva. Zar ne? JEANNE: Da... istina je... SIMON: Nisi me lagala? JEANNE: Ne! Jedan i jedan jesu dva. SIMON: I nikad ne mogu biti jedan?
122
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
JEANNE: Što si to otkrio, Simone? SIMON: Jedan i jedan, mogu li biti jedan? JEANNE: Mogu. SIMON: Kako sad to? JEANNE: Simone. SIMON: Objasni mi. JEANNE: Jebote, nije vrijeme za lekciju iz matematike, reci mi što si otkrio! SIMON: Objasni mi, kako jedan i jedan budu jedan, stalno si mi govorila da ništa ne razumijem, baš ništa, valjda je došlo vrijeme da i ja nešto shvatim! Objasni mi! JEANNE: U redu! Postoji jedna čudna matematička slutnja. Slutnja, koju do sada nitko nije uspio dokazati. Kaži mi jedan broj. Kaži mi bilo koji broj. Ako je broj paran, može se podijeliti s dva. Ako je neparan, pomnoži se s tri i doda se jedan. Broj koji dobiješ opet se može podijeliti s dva. Ta slutnja pokazuje kako, bez obzira na početni broj, uvijek dolazimo do jedan. Reci mi jedan broj.
123
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
SIMON: Sedam JEANNE: Dobro. Sedam je neparan broj. Pomnožimo ga s tri, i dodajmo jedan... što daje… SIMON: Dvadeset dva. JEANNE: Dvadeset dva je paran broj; podijelimo ga s dva. SIMON: Jedanaest. JEANNE: Jedanaest je neparan broj, pomnožimo ga s tri i dodajmo jedan. SIMON: Trideset četiri. JEANNE: Trideset četiri je paran. Podijelimo li ga sa dva, dobijamo sedamnaest. Sedamnaest je neparan, pomnožimo ga s tri i dodajmo jedan, dobijamo pedeset dva. Pedeset dva je paran, podijelimo ga s dva, dobijamo dvadeset šest. Dvadeset šest je paran, podijelimo ga s dva, dobijamo trinaest. Trinaest je neparan, pomnožimo ga sa s tri i dodajmo jedan, dobijamo četrdeset. Četrdeset je paran, podijeljen s dva daje dvadeset. Dvadeset je paran, podijeljen s dva − deset. Deset je paran, podijeljen s dva – pet. Pet je neparan, pomnožimo ga s tri i dodajmo jedan – šesnaest. Šesnaest je paran, podijelimo ga s dva – osam. Osam je paran, podijelimo ga s dva – četiri. Četiri je paran, podijelimo ga sa dva – dva. Dva je paran, podijelimo ga s dva – jedan. Bez obzira na početni broj, dolazimo do... Ne!
124
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
SIMON: Dosta, umukni! I ja sam umuknuo kad sam shvatio. Bio sam u Chamseddineovom šatoru, i tu, u njegovu sam šatoru vidio kako nas šutnja sve preplavljuje. Hermile Lebel je bio izašao. Chamseddine mi je prišao. CHAMSEDDINE: Sarwane, nije te slučaj meni doveo. Ovdje živi duh tvoje majke, i Sawdin duh. Žensko je prijeteljstvo zvijezda što na nebu sja. Jednoga dana došao mi je jedan čovjek. Bio je mlad i ponosan. Zamisli ga. Vidiš li ga? On je tvoj brat. Nihad. Tražio je smisao života. Rekao sam mu da se bori za mene. Pristao je. Naučio je baratati oružjem. Vrhunski strijelac. Strašan. Jednoga dana je otišao. Gdje ćeš? − upitao sam ga. NIHAD: Idem na sjever. CHAMSEDDINE: A što s ovim ljudima? Što s izbjeglicama? I što sa smislom života? NIHAD: Ništa više nema ovih ljudi, a ni smisla nema! CHAMSEDDINE: I otišao je. Malo sam mu pomogao. Moji su ga ljudi pratili. Shvatio sam da pokušava pronaći majku. Tražio ju je godinama, i nije je pronašao. A onda se počeo smijati, bez ikakvog razloga. Više nije bilo ničega, nije bilo smisla, postao je snajperist. Sakupljao je fotografije. Nihad Harmani. Izašao je na glas kao pravi umjetnik. Čuli su ga kako pjeva. Stroj za ubijanje. A onda je strana vojska izvršila invaziju na našu zemlju. Došli su do sjevera. Jednoga su ga jutra uhvatili. Ubio je sedam njihovih vojnika. Snajperist. Gađao ih je u oko. Metak im je prošao kroz naočale. Nisu ga ubili. Poštedjeli su ga, obučili, dali mu posao.
125
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
SIMON: Kakav posao? CHAMSEDDINE: U zatvoru koji su izgradili na jugu, u Kfar Rayatu. Trebao im je čovjek za ispitivanje zatvorenika. SIMON: Dakle, radio je s Abou Tarekom, mojim ocem? CHAMSEDDINE: Ne, tvoj brat nije radio s tvojim ocem. Tvoj brat je bio tvoj otac. Promijenio je ime. Zaboravio Nihada. Postao je Abou Tarek. Tražio je tvoju majku, pronašao je, ali nije je prepoznao. Nije je ubio jer je pjevala, a on je volio njezin glas. Nebo se ruši na nas, Sarwane. Dobro si shvatio: mučio je tvoju majku, da. Sin je mučio svoju majka, i sin je silovao svoju majku. Sin je otac svoga brata, i svoje sestre. Čuješ li moj glas, Sarwane? Reklo bi se glas drevnih vremena. Ali ne, Sarwane, moj glas je iz ovoga vremena. I zvijezde su umuknule za trenutak u meni, umuknule kada si maloprije izgovorio ime Nihada Hamannija. A vidim da su zvijezde sada umuknule i u tebi. U tebi ostaje šutnja, Sarwane, šutnja zvijezda i šutnja tvoje majke. Šutnja. NIHAD: Ne poričem ništa što je bilo rečeno tijekom svih ovih godina suđenja. Ljudi koji su rekli kako sam ih mučio − jesam, mučio sam ih. A oni koji su me optužili da sam ih ubio − jesam, ubio sam ih. Htio bih im usput zahvaliti jer su mi omogućili da napravim fotografije velike ljepote. Oni koje sam šamarao, oni koje sam silovao, imali su uvijek ljepši izraz lica nakon šamara i nakon silovanja. Ali, ono bitno, što želim reći: ovo je suđenje bilo nasmrt dosadno, uspavljujuće. Nikakve muzike. Stoga ću vam otpjevati jednu pjesmu. To govorim zato što treba spasiti dostojanstvo. To ne govorim ja, nego jedna žena, ona koju su zvali Žena koja pjeva. Jučer je došla, stajala je nasuprot meni, pričala
126
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
o dostojanstvu. Spasiti ono što nam je ostalo od dostojanstva. Razmislio sam, i rekao sebi da nije sasvim u krivu. O, kako je samo ovo suđenje bilo dosadno! Bez ritma i bez ikakva osjećaja za spektakl. Spektakl, to je moje dostojanstvo. Od početka. Rođen sam s njim. Našli su me, čini se, u čabru u koji su me stavili kad sam se rodio. Ljudi koji su me vidjeli kako rastem govorili su mi da je jedan predmet bio znak moga podrijetla, pa na izvjestan način i moga dostojanstva, budući da mi ga je, kako pričaju, ostavila moja majka. Mali crveni nos. Crveni klaunovski nos. Što to znači? Moje je dostojanstvo grimasa koju mi je ostavila ona što mi je dala život. Ta me grimasa nikada nije napustila. Dopustite mi, stoga, da je napravim i otpjevam vam jednu pjesmu iz moga repertoara, kako bih spasio dostojanstvo od ove užasne, beznačajne dosade. Stavlja nos klauna. Pjeva. Nawal (15 godina) rađa Nihada. Nawal (45 godina) rađa Jeanne i Simona. Nawal (60 godina) prepoznaje svoga sina. Jeanne, Simon i Nihad zajedno su, u istoj prostoriji.
127
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
36. Pismo ocu Jeanne daje pismo Nihadu. Nihad otvara pismo. Nawal (65 godina) čita. NAWAL: Pišem ti drhteći. Riječi, htjela bih zariti ih kao nož u tvoje krvničko srce. Pritišćem olovku i ispisujem svako slovo. Prisjećam se imena svih onih koji su izdahnuli od tvoje ruke. Moje te pismo neće začuditi. Tu je da ti kaže: Tvoja kći i tvoj sin stoje pred tobom. Djeca koju smo dobili pred tobom stoje. Što ćeš im kazati? Hoćeš li im otpjevati neku pjesmu? Oni znaju tko si ti. Jeanne i Sarwane. Oboje, kći i sin krvnika, rođeni iz užasa. Pogledaj ih. Pismo će ti uručiti tvoja kći. Preko nje ti želim reći da si još živ. Uskoro ćeš zamuknuti. Šutnja je za sve predvorje istine. Žena koja pjeva Kurva br. 72 Ćelija br. 7 U zatvoru Kfar Rayat. Nihad završava čitanje pisma. Gleda Jeanne i Simona. Cijepa pismo.
128
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
37. Pismo sinu Simon daje svoje pismo Nihadu, koji ga otvara. NAWAL: Tražila sam te svuda, Ovdje, ondje, ne znam već gdje. Tražila sam te po kiši, Tražila sam te po suncu. U dnu šume. Dolje po dolinama. Gore po planinama. U najmračnijim ulicama, Tražila sam te na jugu, Na sjeveru, Na istoku , Na zapadu, Kopala sam zemlju u kojoj su pokopani moji mrtvi prijatelji. Tražila sam te gledajući nebo, Tražila sam te u jatima ptica, Jer ti si bio ptica. Ima li išta ljepše od ptice, Ptice pune topline sunca? Ima li išta usamljenije od ptice, Od ptice usred oluje Koja nosi svoju čudnu sudbinu u smiraj dana? U jednom si trenu bio užas, U drugom bi postajao sreća, Užas i sreća, Muk u mome grlu Sumnjaš li što? Pusti me da ti kažem. Ustao si I izvadio mali klaunovski nos I moje se sjećanje rasprsnulo. Ne tresi se.
129
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
Nemoj se prehladiti. Davne riječi nadiru iz dubine mojih sjećanja, Riječi koje sam ti često šaputala U svojoj ćeliji. Pričala sam ti o tvome ocu, Pričala o njegovu licu, Pričala o obećanju što sam ga dala na dan tvoga rođenja, Da ću te uvijek voljeti što god se desilo Što god se desilo, uvijek ću te voljeti, Ne znajući da smo u istome trenu ti i ja živjeli vlastitu propast. Jer sam te mrzila svom svojom dušom, Ali tamo gdje postoji ljubav ne može biti mržnje. I da bih sačuvala ljubav, odlučila sam naglo zašutjeti. Vučica uvijek brani svoje mlade. Evo te pred Jeanneom i Simonom Tvojim bratom i tvojom sestrom. A kako si ti rođen iz ljubavi I oni, brat tvoj i sestra tvoja, rođeni su iz ljubavi. Slušaj. Ovo pismo pišem u svježini noći. Iz njega ćeš doznati da je Žena koja pjeva tvoja majka I možda ćeš i ti zašutjeti. Dakle, budi strpljiv. Govorim sinu, ne govorim krvniku Budi strpljiv. Onkraj tišine Sreća je ponovo biti zajedno, Ništa nije ljepše nego biti zajedno, Jer bile su to posljednje riječi tvoga oca. Tvoja majka Nihad završava čitanje pisma. Ustaje. Jeanne i Simon ustaju i stoje pred njim. Jeanne cijepa svoj notes.
130
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
38. Pismo blizancima Hermile Lebel otvara treću omotnicu, koja je namijenjena blizancima. HERMILE LEBEL: Navlače se oblaci. Nema sumnje, past će kiša, sigurno. Ne želite ući? Razumijem vas. Da sam na vašem mjestu, ni ja ne bih ušao. Lijep je ovaj park! U svojoj oporuci vaša vam je majka ostavila jedno pismo, da ga otvorite ako ispunite ono što je tražila od vas. Ispunili ste, i te kako ispunili ono što je tražila. Past će kiša. U njezinoj zemlji nikad ne pada kiša. Ostat ćemo ovdje. Kiša će nas osvježiti. Evo pisma. Simon otvara kuvertu. NAWAL: Simone Plačeš li to? Ako plačeš, ne briši suze, Jer ni ja ne brišem svoje. Djetinjstvo je nož zaboden u grlo, A ti si ga znao izvaditi. Sada, treba naučiti progutati slinu. To je nekad jako hrabar čin. Sada, treba ponovno sastaviti priču, Priču od krhotina. Polako Dati utjehu svakom komadiću. Polako Zaliječiti svaku uspomenu. Polako Zibati svaku sliku. Jeanne, Smiješiš li se to?
131
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
Ako se smiješiš, nemoj izgubiti svoj osmijeh. Kako to da ni ja nisam izgubila svoj? To je osmijeh bijesa. Bijes žena koje hodaju jedna uz drugu. Željela sam te nazvati Sawda, Ali već sam spomen tog imena, Svakog od njegovih slova, Otvorena je rana usred moga srca. Nasmiješi se, Jeanne, nasmiješi se. Naša obitelj, Žene iz naše obitelji, sve mi, uhvaćene smo u zamku bijesa. Bila sam bijesna na svoju majku Kao što je ona bila bijesna na mene, Kao što sti ti bijesna na mene, Kao što je moja majka bila bijesna na svoju majku. Treba prekinuti tu nit. Jeanne i Simone, Kad započinje vaša priča? Na dan vašeg rođenja? Onda počinje u užasu. Na dan rođenja vašeg oca? Onda je to lijepa ljubavna priča. Ali, vratimo li se daleko unatrag, Možda ćemo otkriti kako ta ljubavna priča ima izvor u krvi i silovanju I kako su i krvnik i silovatelj rođeni iz ljubavi. Dakle, Kada vas budu pitali o vašoj priči, Kažite da vaša priča počinje davno, Na dan kada se jedna mlada djevojka Vratila u svoje rodno selo da bi uklesala ime svoje bake Nazire na njezin nadgrobni kamen. Tu počinje priča. Jeanne, Simone,
132
Wajdi Mouawad / ŽENA KOJA PJEVA (Zgarišta)
Zašto vam o tome nisam pričala? Postoje istine koje se mogu otkriti samo ukoliko čovjek sam dođe do njih. Otvorili ste pismo, prekinuli ste šutnju. Uklešite moje ime u kamen, Postavite kamen na moj grob. Vaša majka Jeanne i Simon slušaju šutnju svoje majke. Kiša pljušti.
133
-----------------------------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821.133.1(71)-22 821.133.1-22 MOUAWAD, Wajdi Žena koja pjeva : (zgarišta) / Wajdi Mouawad ; sa francuskog prevela Kika Ćurović. - Sarajevo : Međunarodni teatarski festival - Scena MESS, 2016. - 133 str. ; 21 cm. - (Biblioteka MESS) Prijevod djela: Les incendies. ISBN 978-9958-506-12-3 COBISS.BH-ID 23603462 ------------------------------------------------------------------------
BIOGRAFIJA Rođen 1968. u Libanonu, Wajdi Mouawad, književnik, reditelj i glumac, jedan je od najznačajnijih svjetskih pozorišnih autora francuskog izričaja. Nakon izbjeglištva u Francuskoj odlazi u Kanadu (Quebec). Diplomirao je na glumačkom odsjeku Nacionalne kazaslišne škole u Montréalu, 1991. godine. Su-osnivač je kreativne kazališne skupine Abé Carré Cé Carré u Quebecu i Au Carré de l’Hypoténuse u Francuskoj. Od 2007. do 2012. bio je umjetnički direktor Francuskog kazališta Nacionalnog centra za umjetnost u Ottawi. 2009. godine gostujući je umjetnik na Avignonskom kazališnom festivalu gdje je postavljena njegova kvadrilogija Krv obećanja, sastavljena od obnovljenih verzija drama Obala, Zgarišta, i Šume , te dramskog komada Nebesa. Od 2011. godine uprizorio je sedam Sofoklovih tragedija, sabranih u opuse O ženama, O herojima i O mrtvima. Radi u Kanadi i Francuskoj. Bibliografija Kazališna djela: Alphonse, 1996, izdavač Lemaéc Les mains d’Edwige au moment de la naissance, 1999, Lemaéc Pacamambo, 2000, Lemaéc / Actes Sud Rêves, 2002, Lemaéc / Actes Sud Willy Protagoras enfermé dans les toilettes, 2004, Lemaéc / Actes Sud Assoiffés, 2007, Lemaéc / Actes Sud Le soleil et la mort ne peuvent pas se regarder en face, 2008, Lemaéc / Actes Sud Seuls, Chemin, texte et peintures, 2008, Lemaéc / Actes Sud Le sang des promesses. Puzzle, racines et rhizomes, 2009, Lemaéc / Actes Sud Littoral, 1999, 2009, Incendies, 2003, 2009, Forêts, 2006, 2009, Ciels, 2009 Romani: Visage retrouvé, 2002 Lemaéc / Actes Sud Un obus dans le cœur, 2007