Zovem se Rachel Corrie

naslovna:Layout 1

28.4.2009

10:44

Page 1

ZOVEM SE RACHEL CORRIE Iz dnevnika i prepiske

Uredili: Alan Rickman i Katharine Viner Prijevod: Senada Kreso

MODUL MEMORIJE 2009 ZOVEM SE RACHEL CORRIE / MY NAME IS RACHEL CORRIE Taken from the writings of Rachel Corrie Edited by Alan Rickman and Katharine Viner MY NAME IS RACHEL CORRIE © Cynthia and Craig Corrie 2005 My Name is Rachel Corrie was first presented By the English Stage Company at the Royal Court Theatre London Produced Off-Broadway at the Minetta Lane Theatre by Dena Hammerstein and Pam Pariseau for James Hammerstein Productions www.rachelcorriefoundation.org

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Rachel Corrie je rođena u gradu Olimpija, država Washington, Sjedinjene Države, 10. aprila 1979. godine. Prije završetka studija na Evergreen State Collegeu u rodnoj Olimpiji, 25. januara 2003. godine pridružila se „internacionalcima“ koji su djelovali u Međunarodnom pokretu solidarnosti u Gazi. Ovaj tekst je nastao na osnovu njenih dnevnika i e-mail poruka.

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Grad Olimpia, država Washington. Spavaća soba. Posvuda razbacana odjeća, knjige. RACHEL leži na toj hrpi odjeće i knjiga.

Svako se jutro budim u svojoj crvenoj spavaćoj sobi koja je izgledala genijalno kada sam je okrečila, ali ovih dana sve više liči na klaonicu.

Nakratko zažmirim. Spremim se da pribilježim neke snove ili ispišem stranicu dnevnika, ili da nacrtam nekoliko vrlo važnih mapa. A onda me strop pokuša progutati.

Vrpoljim se pod perinom pokušavajući da nađem hemijsku olovku, krejon, bilo šta. Čujem kako strop pljuje i bjesni iznad mene. Čeka da ga pogledam, jer me - ako ga pogledam - može progutati.

I borim se da nađem čarape i bokserice kako bih mogla pobjeći – ali već mjesec dana nisam oprala veš, ona druga djevojka koja živi u mojoj sobi kad ja nisam tu – ona zločesta, koja sije po bašti prljave šolje i razbacuje odjeću i pepeljare – ona zločesta druga djevojka je sakrila sve moje hemijske olovke dok sam ja spavala.

I pokušavam. Pokušavam da gledam svoje prste. Pokušavam da gledam pod sa svim onim modnim časopisima koje je ostavila ona druga, zločesta djevojka, da nađem jednu hemijsku olovku – bar jednu hemijsku. Ali nemam pojma gdje bi mogla biti bilo koja hemijska, i dok tako pokušavam zamisliti, na tren sam nesmotrena, podignem pogled prema nebu ... e tu budem sjebana – sjebana - jer neba nema. Tu je samo strop... i sad me je ščepao – zato što ga gledam... i sad će me rastrgati na komade.

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Sjeda i gleda nas.

Ja kreiram vrlo komplicirano ukrašene spavaće sobe. Svaki put kad se pomjerim, sedmice provodim bojeći zidove, lijepeći na njih razne predmete, birajući odgovarajuće slike boginja i umjetničke razglednice.

Volim to raditi a - kad me krene - potpuno sam time obuzeta.

Pitam se zašto ranije nisam primijetila da mi je soba užasna. Ja sam u jednom strašnom ogledalu.

Lijepila sam stvari po zidu. Bože, polijepila sam ih po svom zidu.

Dodiruje slike, sakuplja knjige.

Vječito pitanje: odakle započeti priču? To je prvo pitanje. Pokušati naći početak, pokušati uvesti reda u ovaj veliki sumanuti ringišpil, pokušati uvesti reda – to vam je prvi korak da završite negdje u nekom parku pjevajući: „Veslaj, veslaj, veslaj svoj čamac“ publici narkomana sa odvaljenim usnama i poslovnih ljudi koji jedu kolače.

I tako, stari moj druže, ova priča završava te, ako su ti važni logika i redoslijed stvari i napetost koja raste i šok na kraju, onda se ti fino vrati svojoj video-igrici i svom gomilanju bogatstva. Mani se ti besmislenih detalja i prepusti ih pjesnicima i fotografima.

A to su ti sve besmisleni detalji, druže moj.

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Pronalazi dnevnik i prelistava ga.

1991.

Zovem se Rachel Corrie. Dvanaest mi je godina. Rođena sam 10. aprila 1979. u gradu Olimpia, država Washington. Majka i otac su mi Craig i Cindy Corrie, brat Chris i sestra Sarah, a tu je i jedna skroz matora mačka po imenu Phoebe.

Ja sam odrastala. Naučila kako se piše mačka, naučila da čitam knjižice.

Kad mi je bilo pet godina, otkrila sam dječake što mi je malčice otežalo život. Samo malčice, ali ga je učinilo i jako zanimljivijim.

U drugom razredu su sa stropa učionice visila pravila ponašanja. Jedino kojeg se sjećam sada mi se čini kao dobro životno pravilo: „Svi se ljudi moraju osjećati sigurni.“ Sigurni kako bismo bili ono što jesmo, fizički bezbjedni, sigurni da možemo reći šta mislimo, prosto sigurno. To je najbolje pravilo koje znam.

Sad idem u srednju. Valjda sam malo odrasla, sve je to sada ionako relativno, devet godina je jednako dugo kao i četrdeset, zavisi od toga koliko se poživi. Ovu sam ukrala od tate.

Nekad mi se čini da je moj tata najmudriji čovjek na svijetu.

Jasno vam je da ništa od ovoga nije stvarno istina, jer je ono što sam danas zapisala istina, ali vi ćete to čitati sutra, ili dan poslije, a tad će cijeli moj život biti drugačiji. Je li to život, nova skica za svaki dan, novi pogled svakog sata?

7

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Kada sam završila peti razred, podijelili su nam spisak pitanja za razredni almanah. Jedno je glasilo: „Šta želiš biti kad odrasteš“ Svi su napisali nešto kao ljekar, astronaut ili Spiderman, a onda okreneš stranicu i tu je na mojih pet stranica manifesta o milion stvari koje želim biti - od lutajućeg pjesnika, do prve žene predsjednice. To je bio dobar fol u petom razredu, ali ja sam se deset godina kasnije upisala na koledž i još uvijek nisam u stanju prekrižiti Spidermana sa spiska – i jasno vam je da me to pomalo izluđuje.

Mama je imala običaj otpratiti me do podnožja brda da sa mnom sačeka prijevoz za školu – mene je bilo strah da nešto ne pogriješim. Sjećam se, ili sam možda izmislila, da bismo katkad usput odlučile da ne idem u školu. Tako smo nas dvije krale vrijeme. Odvela bi me na ručak.

Obilazile bismo knjižare u Seattleu. Kupovala mi je knjige o ljubavi i delinkvenciji i, iako mi to nikad nije rekla otvoreno, vjerujem da se nadala da ću jednog dana postati pljačkaš banaka. Mama to nikad nije priznala, ali željela je da postanem upravo ono što sam i postala – rastresena i devijantna i preglasna.

Presvlači se.

Gradim svijet sama i svima, jedno po jedno, stavljam različite šešire, prije nego što izađem, tako da zgužvana… moram skloniti preduge šiške sa obrva i obraza da bih uopće nešto mogla vidjeti. Prije nego što izađem, imat ću ljude u suknjicama od tila, policajce sa sombrerom na glavi, berzanske službenike sa vikinškim kapama, svećenike sa gaćama na glavi. U svijetu koji tako gradim, svako svakog pozdravlja iz auta.

Ljudima su zvučnici prikačeni na grudi i iz njih svira muzika pa izdaleka možeš prepoznati kakvog su raspoloženja a nije ih ni stid da se skinu goli kada počne padati kiša. I prve dame nose lisice na rukama i korbače za bikove a predsjednici nose metalne ovratnike. Velike metalne ovratnike i kratkim uzicama.

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Pojavljuje se. Bosonoga.

Dakle, ja sam Rachel. Nekad nosim poderane farmerice. Nekad sam u poliesteru. Nekad skinem svu odjeću i gola plivam u okeanu. Ne vjerujem u sudbinu, ali u horoskopu sam ovan a u kineskom ovca, dok mi je ime – Rachel – što isto znači ovca, mada meni u stomaku gori vatra. To je znala biti tako strašna, ogromna vatra da od nje nikoga nisam čula. Ja sam vam, znači, mnogo pričala a nisam mnogo slušala.

Kada sam krenula u srednju školu, gdje se mora biti cool, gdje se mora biti jak i čvrst, stvarno sam se strašno trudila da budem cool. Ali, eto, srećom, srećom, dobila sam besplatno putovanje u Rusiju i tako sam prvi put u životu vidjela neku drugu zemlju.

Po ulicama i prolazima - gomile smeća, blata i grafita. Po snijegu ugljena prašina. Sve je bilo prljavo. I oni su nas stalno pitali: „Dopada li vam se naš prljavi grad?“ Oh, ali bilo je tako krasno sa malim svjetlima u prozorima i purpurnim odsjajem sumraka na zgradama. Prepuno mana, prljavo, slomljeno i predivno.

Bacila sam pogled preko Pacifika i iz daljine su mi se neke stvari u Olimpiji, u državi Washington, u Sjedinjenim Državama, učinile malo čudne i uznemirujuće. Ali, bila sam budna u Rusiji. Bila sam prvi put budna, raširenih očiju i nasmiješena. Prilikom leta kući, od Anchoragea do Seattlea - sve je bilo mračno. Sunce se upravo počelo pomaljati, voda je svjetlucala i ja sam shvatila da letimo preko Puget Sounda. Uskoro smo mogli vidjeti otoke usred okeana i borove na otocima.

I počela sam plakati. Plakala sam usred te prozračnosti, usred tog najsjajnijeg svitanja koje sam ikada vidjela, jer to nije bilo dovoljno.

Nije bilo dovoljno da bi mi bilo drago što se vraćam kući.

Možda su mi na koncu stabla rekla da ostanem. Ili je možda izbor škole u rodnom gradu bio linija najmanjeg otpora. Možda je izbor Evergreen State Collegea bio najbolji način da se razlikujem od svoje cool sestre, sa njenim visokim štiklama, i mog super cool brata, sa njegovim khakipantalonama, koji su oboje studirali ekonomiju i ne ginu im Yale i karijera u nekoj moćnoj korporaciji. Ne znam zašto sam ostala. Ali, 9

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

jednog sam dana skontala da sam morala. Bilo je to istog onog dana kada sam odlučila da ću biti umjetnica i književnica, i nije mi bilo uopće važno hoću li biti osrednja, i baš me je bilo briga ako cijela moja srednja škola bude upirala prstom u mene i smijala mi se u lice.

Konačno sam se probudila, zauvijek, zauvijek.

Podiže isprintani list papira.

Jučer mi se javio Chris iz Gaze. Zovu me tamo. Trebam otići.

Nešto više od godinu dana u Olimpiji organiziram akcije protiv rata i za pravdu u svijetu. I nekako sam počela osjećati da to što radim nema onu pravu vezu sa ljudima koji su pogođeni vanjskom politikom Sjedinjenih Država. Naprosto mislim da svi imamo pravo kritizirati politiku svoje vlade... politiku bilo koje vlade, posebno politiku koju sami finansiramo. Osjećam se malo izoliranom od svijeta jer cijeli život živim u Olimpiji, jer je u ovom trenutku moj aktivizam sasvim vezan za Olimpiju. Ali stalno me prati potreba da otputujem negdje kako bih upoznala ljude zbog kojih naši porezni obveznici daju pare za finansiranje američke i drugih armija. Valjda veliki dio moje etike čini nastojanje da se srodim i da ljudima pokažem da ih poštujem.

Stvari koje trebam uraditi.

Zapisuje u bilježnicu.

Razaslati zapisnik od utorka putem Interneta.

Napisati članak za informacije za osoblje koje radimo ponedjeljkom.

Opet nazvati Toma.

Napraviti spisak stvari koje mi vise nad glavom.

Izgleda da mi je sudbina sastavljanje vrlo važnih spiskova.

10

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Čita iz bilježnice.

Pet ljudi koje bih voljela da sam srela a sad su mrtvi : Salvador Dali Karl Yung Martin Luther King John Fitzgerald Kennedy Josephine Pet ljudi sa kojima bih se družila do vječnosti: Rainer Maria Rilke, Isus ee cummings Gertrude Stein Zelda Fitzgerald Šest – Charlie Chaplin

11

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Počinje pakovati torbu.

Nisam se ove godine imala namjeru toliko posvetiti aktivizmu. Nisam sigurna šta me je natjeralo da se upišem na predmet Upoznati lokalnu zajednicu – ionako se toliko ljudi bavi radom u zajednici. Imam fobiju od zajednice. Bojim se ljudi, pogotovo ljudi u širem okrugu Olimpije.

Ovdje sam cijeli život. Gotovo svako koga znam i koga sam znala u Olimpiji je došao odnekud.

Ovamo su prije nekoliko decenija progresivni bijelci bježali – ovdje hipici dolaze poslije turneja sa rokerima.

Ne mislim da mi je namjera bila biti od bilo kakve posebne koristi zajednicama koje smo proučavali. Ja sam tragala za čudnim činjenicama kako bih dala smisla nekoj autentičnoj sredini. Čisto šupljiranje.

Recimo - kad sam radila na Mount Raineru, pratili smo neku ženu u šumu. Bila je napola sova. Posao joj je bio da sove izmami. A naš je zadatak bio da joj nosimo žive miševe. Nekako, nakon godina rada na istraživanju pjegavih sova – toj se ženi grkljan skroz promijenio.

Graktala je nekakvim raspuknutim jezikom koji je nastajao negdje ispod krajnika. Mora da joj je jezik promijenio oblik. Povazdan smo je pratili po šumi i sjeverozapadnom stranom planine i nismo nikad vidjeli nijednu sovu. Nijedna joj se sova nikad nije oglasila.

Razmišljam o tome koliko nas koji se bavimo bilo kakvim progresivnim poslom u ovom našem kraju, a koji plivamo ispod površine u potrazi za onim što je tu bilo nekad i praveći inventuru onoga što je sada. Jer ima šanse da vas ono za čim tragate promijeni. Vaš jezik može promijeniti oblik, kao u one žene u Reinieru.

Upravo mi je proučavanje povijesti ovog kraja omogućilo da osjetim da imam korijene. Izvjesno je da smo mi gazili istu vodu i lutali istim plažama kao i neki jako hrabri ljudi. To hrabrost čini mogućom.

Mi možemo osmotriti tu povijest pa izabrati na kojoj strani želimo biti sada i koliko smo se spremni boriti. Nismo mi izvan toga.

12

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Preko hiljadu ljudi još uvijek, koliko ja vidim, drže zatočene negdje u Sjedinjenim Državama, a nije jasno zašto. Uhapse nekog ko je napravio ‘prljavu bombu‘, nekog ko je izgleda ‘u vrlo ranoj fazi planiranja‘ napada na SAD i to vam je velika vijest. Šta to govori o drugoj hiljadi ljudi koje drže zatočene? Da nisu bili u ranoj fazi planiranja bilo čega.

Pokušaj da skužim gdje mi je u svemu tome mjesto, naveo me da se uključim u rad u zajednici.

Inače, počneš uzimati zdravo za gotovo svoje mjesto u nekom gradu.

Ako u životu previše fantaziraš, prosto počneš izmišljati stvari. Možeš se sjetiti dovoljno nepovezanih bezvezarija da možeš voditi usputne razgovore i onda nikad ne moraš razmišljati o bilo čemu što uznemirava ili zahtijeva akciju.

Još uvijek sam malo šokirana ovim semestrom. Obraćala sam se klasi od četrdesetak stranih studenata. Pomagala u planiranju dvije konferencije.

Organizirala sastanke, plesala po ulicama sa četrdeset ljudi od sedam do sedamdeset godina, obučenih kao golubice. Provodila mnogo vremena sa grupom beskućnika. Išla s njima u gradsko vijeće. Išla na razgovore u zajednici. Spavala na otvorenom 1. maja.

Ko je ova osoba? Kako sam ja stigla dovde?

Neću ni izaći iz kuće ako je to samo zato da podvijem rep ili da sačuvam dupe. Nikad zbog toga neću ni ustati iz kreveta.

Losos me naučio da moram promijeniti način života. Ima jedna rupa, jedna cijev u marini u Istočnom zaljevu. Svake godine lososi doplivaju do te rupe, pokušavajući se vratiti kući. Lososi preplivaju ispod cijele ulice Plum - sve do te rupe. A ta je rupa potok Moxlie.

Kada znate da dolje negdje ima neki losos, teško je to zaboraviti.

Zamišljate njegove snene oči dok se u svojim prljavim čizmama vraćate kući iz kafića. Teško je biti toliko tupav ako vam je uvijek taj losos u glavi: u onoj cijevi dolje – na putu ka svjetlu dana u parku Watershed.

Losos je povijest koja nije trivijalna. Losos je ono što je ovdje bilo prije.

13

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Gledam sad ovo mjesto i jednostavno želim da uradim pravu stvar.

Losos, dolje ispod grada, potoci i rukavci, i ljudi koji su ovdje bili prije… i moji učitelji iz osnovne škole i moja mama.

Ostavlja telefonsku poruku.

Hej, mama, možeš li mi poslati e-mail sa imenima svih ljudi koje znaš, a koje bi bilo dobro kontaktirati ako mi se desi neki problem – mada ja to ne planiram – prijatelji, rodbina koji bi pozvali svoje ljude u Kongresu, i te stvari - prijatelje koje bi moglo zanimati da dobiju informaciju ili da barem znaju da odlazim?

Ja ću tvoj broj dati listu The Olimpian. Molim te pazi šta govoriš kada budeš pričala s njima. Smatram da bi bilo pametno da se uzdržiš od korištenja riječi terorizam a, budeš li pričala o nasilju koje se vraća u ciklusima, ili spomeneš „oko za oko“, time ćeš samo dalje propagirati ideju da je izraelsko-palestinski sukob jedan izbalansirani sukob, a ne sukob između uglavnom nenaoružanih ljudi i četvrte najmoćnije armije svijeta. O tome je važno promisliti prije nego se upustiš u razgovor sa novinarima.

Večeras ću te nazvati.

1

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Mi imamo vrlo angažiranu majku – ponekad i previše angažiranu – što znači da smo se morali izboriti za vlastitu autonomiju – koprcati se, vrištati i vikati kako bismo dobili prostora da i sami odrastemo. To znači i to da je mi puštamo da brine o stvarima koje smo u stanju uraditi sami.

Mislim da je moja majka ekstremni moralista. Ne na loš način. Prosto su postojale stvari koje niko od nas nije smio raditi. Lagati, zadirkivati, uzimati tuđe, prosto biti grub prema ljudima. Ponekad se ona pitala bi li mi možda bili zdravija i bolja djeca da nas je vodila u crkvu. Možda je to bila njena taktika zastrašivanja.

Znam jednu trudnicu koja je odlučila da svojoj bebi ne određuje spol dok beba to sama ne odluči. Meni je to malo blesavo. U svakom slučaju, mislim da je mama možda imala sličan stav prema mojoj duhovnosti.

Odlučna da prepusti meni da je sama odredim.

Mogla bih napisati povijest svoje porodice na osnovu stvari koje sam tokom godina otkrila u ormarima i ladicama. Nezavršene knjige za djecu. Dvostruke teglice origana iz kuća u kojima sam živjela i iz kojih sam iseljavala noseći sa sobom začine. Podmetači koji su nadživjeli i sok od malina i čorbu od ostriga i vosak svijeća.

Srce mi se cijepa kada prebirem po maminim ladicama. Srce mi se cijepa zbog načina na koji ona slaže nakit. Znam da vraća naušnice u kutijice kada završi s njima. Srce mi se cijepa kada pomislim na nju kako stoji sa velikim grudnjakom i hulahopkama navučenim iznad donjeg veša, kako utapkava ruž na usne i stavlja puder na obraze, utapkavajući ga u pore dok se skroz ne uhvati. Moja majka stari i šminka se i navlači narukvice na zglob tamo gdje joj se koža već opustila.

Nekad je moja majka tamo gore, leti nebom poput balona na paradi.

Nekad je moja majka tako velika da natkriljuje sve ostalo.

15

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Nalazi fotografiju svoje majke Cindy.

Znam da te plašim, mama. Žao mi je što te plašim, ali ja želim pisati, želim vidjeti, a o čemu da pišem ako ostanem u ovoj lutkinoj kući, u ovom svijetu punom cvijeća u kojem sam odrasla?

Ti si mi dala taj potencijal.

Ja te volim, ali ja odrastam na onom što si mi ti dala. Ja to čuvam u sebi i rastem prema vanjskom svijetu. Pusti me da se sama izborim sa onim što me muči. Ti si me ovakvom stvorila. Ti si me ovakvom stvorila.

Pakuje fotografiju Cindy.

Zašto mi tata nikad ne piše? Da se nije navuk‘o na kokain dok je na putu pa zaboravio na svoju porodicu. Nikad mi ne odgovara na pisma, ne daje mi očinske savjete o tome kako se zaposliti... niti spominje kako ga je, dok je tražio morske puževe, skoro odnio okean. Ako ovako nastavi, morat ću se početi zabavljati sa četrdesetogodišnjim muškarcem kako bih nekako nadomjestila svoju nedovoljno razvijenu dušu.

Ustvari, tata, ovo je bila mala šala, mada mislim da je važno da ti u skicama ispričam šta se ovdje dešava. Ne govori mami ko ti je otkucao, ali da znaš da je poštar dolazio mnogo češće nego obično i da je ostajao dosta dugo i da je nosio one vrlo seksi visoko-strukirane poštarske pantalone. A mama se oblačila skroz izazovno. Kontam da bi ti ovo trebao znati.

RACHEL, kao Craig, njen otac „Ista si k‘o majka. Ismijavaš se invalidima. Ružiš me što ti ne pišem a ja jedva da vidim kompjuter, a kamoli slova na ekranu. Sada, kada imam naočale za čitanje, žena mi kaže da mi oči izgledaju prevelike. A opet, razumijem tvoju kritiku. Trebao sam ti pisati bez obzira da li vidim, to 1

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

nije nikakav izgovor. Nije važno što je sve što dobijem, prvo dobio neko drugi. Odbačene e-mail poruke napisane tvojoj majci za koje ona odlučuje hoće li ih podijeliti sa svojim mužem ili ne. Ali ne žalim se ja.

Takav je život oca: povazdan radiš da bi drugi mogli uživati. Ja to radim drage volje. Nikada od mene o tome nećeš čuti ni riječi!

RACHEL Crageu Nikad ti ne šaljem email na tvoju adresu jer čim ti u poruci mami dam neku informaciju, valja mi se pripremiti na ruganje i neoliberalno podbadanje na račun mog progresivnog obrazovanja. Dolje s tobom, mrski tlačitelju!

Publici Slučajno, u ovom trenutku, to neoliberalno podbadanje ima smisla. Na jednom predavanju, predavao nam je, mislim, fizičar. Ali, usputno mu je zanimanje bilo sanjarenje. „Zdravo, ja sam doktor Jenson. Završio sam Harvard i imam doktorat iz političke ekonomije, ali, onako, sa strane, bavim se analizom slika koje radi moja ljubimica, mazga po imenu Afrodita.“ Sviđa mi se moj razred. Lektira je vrlo zanimljiva. Raspored skroz nejasan. A nastavnici se umotavaju u papir, potpisuju na njemačkom, sipaju nam uvrede u lice ne bi li nam pomogli da skontamo Dadaizam.

Crageu Dobro je da ti, Chris i Sara imate svi, izgleda, solidne i sigurne plate pošto se ja uporno držim puta na kojem garant nikad neću zarađivati više od tri krekera i malo špinata umjesto plate.

RACHEL pakuje Craigovu fotografiju.

17

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Pakuje vreću za spavanje, knjige, itd. Šta imam, kućnu mačku, male ruke, iskrivljene nožne prste, koljena, laktove, butine, grlo i stomak, prljavštinu pod noktima, šest dnevnika zagubljenih negdje ispod sjedišta u vozovima koji putuju zemljom, Buick. Upitno. osam crnih hemijskih olovaka, oštre zube, znatiželjne oči i nadu.

Ono što želim vrt sa tikvama i golu zemlju da je prekopavam i prekopavam, podove od tvrdog drveta, baletske papučice, zrak i maline nekad ujutro, opasnost i ukradene poljupce od tajanstvenog ljubavnika koji je kradom došao.

Uzima Colinovu fotografiju Colina pamtim upravo koliko mi je potrebno. Sunce je sjalo, Colin je učio političku ekonomiju sjedeći na zelenoj stolici a ja sam plesala do Magnetskih polja i kosila travu.

Ujutro smo zajedno išli u školu, i konačno je pala kiša. Colin je želio da brže hodam. Colin je uvijek želio da hodam brže, a ja sam se željela lijeno vući kako bih prepoznavala razne vrste paprati.

1

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Rano sam se probudila jednog dana jer sam imala neke posliće van kuće i odlučila da ću naletjeti na Colina i onu njegovu novu curu radodajku.

Obrijala sam se ispod pazuha, otplesala malo pred ogledalom u uskoj košulji koju sam kupila na muškom odjelu u prodavnici Salvation Army. Stavila malo rumenila na usne. „Provod“, velim, „provod“. Zamišljam da živim u reklami za Pepsi.

Stalno sam na plaži sa jatom vitkih, mišićavih frendova i neprestano plešemo.

Lutam gradom. Tu su negdje, vjerovatno sjede negdje u hladu, zagrljeni.

Baciće kašike u frape od jagoda kad prođem pokraj njih. Slobodna k‘o ptica. Provod.

Nisu u kafiću. Nisu ni u prodavnici, ni na mostu, ni pred kioskom.

Vozim do škole, stid me same sebe. Naravno, u to on izlazi iz biblioteke.

Minus cura radodajka. Ja malo zamahnem kukovima, onako kaubojski.

On mi uzvrati istom mjerom. Ovaj grad nije dovoljno velik za nas dvoje.

‘Hej, hej.’

‘Hej, hej.’

‘Otkud ti ovdje?’ ‘Čitam o nekim mladim anarhistima.’

On izgovara riječi kao da zateže pa otpušta gumene trake. Ja plešem uz razgovor kao da mi se piški.

Provod, provod, provod.

‘Kako si?’

Neugodno mu je. Smješkam se. Sunce mi je na obrazima.

‘Dobro sam, dobro. Idem da se nađem s nekim ljudima.’

Stalno sam na plaži, sa gomilom svojih vitkih, mišićavih frendova.

‘Kako si ti?

‘Dobro, dobio sam posao, čistim klozete.’

‘Baš fino.’

19

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

‘Moja frendica iz Sjeverne Caroline je otišla kući.’

‘Zar si imao ovdje frendicu iz Sjeverne Caroline?’

‘Pa znaš je, Leslie.’

Sunce mi je na obrazima, zalijepilo mi se za trepavice i ja sam na plaži i stalno plešem.

‘Jebi ga, Colin! Šta se desilo?! A sve je bilo tako dobro!’

On je odmahnuo glavom. Nasmijao mi se.

Putovati je lako. Znat ćeš kada dođe vrijeme. Zaljubit ćeš se u nekog ko te stalno napušta. Nekog ko bolje od tebe igra skrebl i ko koristi krupne riječi a izgovara ih kao da pjeva bluz. Zapamtit ćeš crte lica nekoga čijim je očima stalno dosadno i čijim je usnama stalno zabavno.

Vremenom, ubijedila sam Colina da me prestane gušiti. Topografiju njegovog života činile su hitne injekcije adrenalina, zatvor, nekad iskustvo koje ga je gotovo dovelo blizu smrti. Topografiju mog života činilo je izmišljanje imena mačkama iz susjedstva, tu i tamo poneka pjesmica, pokoji trač sa ekipom. Njegov život su bili neboderi. Moj se dešavao na mnogo nižem nivou. S tim je gotovo. Sad smo srazmjerni.

20

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Oblači čarape i obuva cipele.

U srijedu sam odlutala u šumu. Puteljkom do malog drvenog mosta iznad potoka. Stajala sam na mostu i gledala deblo položeno preko potočića. Neko je povadio oblutke iz potoka i poredao ih tako da su ličile na malene, šarene žabe.

Skinula sam čizme i čarape i stavila ih na ivicu mosta. Onda sam skočila na obalu i popela se na deblo i koračala preko njega, bosa, pažljivo, tako da je samo jedan kamen pao u vodu. Čučala sam na oblucima, skupljajući za sebe zanimljive oblutke u potoku. Oprala sam ih, malo držala u ruci a onda ih stavila u džep. Onda sam kao Hackleberry Finn stajala sa zavrnutim nogavicama farmerki, leđima naslonjena na most i zurila u svoje dvije prazne, malene smeđe čizme. Pjevala sam šumi.

Zviždala. Izmišljala valcere. Pjevala pijane ruske pjesme. Širom otvarala usta i pjevala.

Pjeva.

21

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Odlazi iz Olimpije.

Svi smo mi rođeni i jednog ćemo dana svi umrijeti. I, vjerovatno, manjeviše sami. Šta ako naša samoća nije tragedija? A šta ako nam upravo ta samoća omogućava da bez straha govorimo istinu? Šta ako je naša samoća ono što nam omogućuje da se upuštamo u pustolovine – da doživimo svijet kao jedno dinamično prisustvo – kao promjenljivu, interaktivnu stvar?

Da živim u Bosni ili Ruandi, ili bilo gdje drugo, besmislena smrt ne bi za mene predstavljala neki daleki simbol, i ne bi bila nikakva metafora - već stvarnost.

I ja nemam pravo na tu metaforu. Ali je koristim da utješim samu sebe.

Da dam djelić značenja nečemu što je tako ogromno i nepotrebno.

Ta spoznaja. Spoznaja da ću proživjeti život u ovom svijetu u kojem sam povlaštena.

Ne mogu hladiti proključale vode u Rusiji. Ne mogu biti Picasso. Ne mogu biti Isus. Ne mogu sama spasiti planetu.

Mogu oprati suđe.

22

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Stiže u Jeruzalem.

25. januar 1993.

Sitan problem na aerodromu. Moje uske farmerke i kratki džemper od zečije dlake kao da su za to krivi – i naravno, stvar je bila riješena – i naravno, pomogla je adresa moje frendice u Izraelu. Jedino pitanje je bilo: „Gdje ste je upoznali?“ Žena iza stakla kao da nije primijetila da mi ruke drhte. Uzela sam s nekim ljudima taksi do Jeruzalema i odmah zapazila da je Sveta zemlja puna kamenja… pa ti se čini da se pri vožnji lako možeš survati niz stijene. Pred sam polazak sa aerodroma pročitala sam u knjizi Posjetimo Izrael da je više Izraelaca izginulo u automobilskim nesrećama nego u svim izraelskim ratovima zajedno. Još uvijek pokušavam odlučiti šta će ta poslastica od informacije značiti dan poslije.

Zapisuje u bilježnicu.

Stvari koje treba uraditi: kupiti telefonsku karticu kupiti telefon poslati e-mail Michaelu nazvati Joea i Gili zamijeniti novac nazvati mamu sa brojem mobilnog.

Moje upoznavanje sa policijskim satom bilo je nježno: trka usred nastave da kupimo ručak prije no što se u Beit Sahuru zatvore prodavnice. I muzika – pjevanje na arapskom – koja se odnekud razlijeva po ulicama. I u momentu kad je cijela naša grupa kupila šavarmu i falafel, buka se pretvorila u trubljenje vojnog džipa, škripu automobilskih guma i glas koji je vikao na megafon – granična policija ili Odbrambene snage Izraela, ne sjećam se šta. Kad je obuka nastavila, izvana se čula buka i vidjela svjetla – ali to za mene nekako nije bilo stvarno zato što sam s tim ljudima bila u zgradi. Svako je objašnjavao svoju teoriju.

Kad razgovaraju o palestinskom samoopredjeljenju Amerikancima koji nisu Jevreji najgori od svega je strah da ćete ispasti ili zvučati kao antisemite. Narod Izraela strada a jevrejski narod izložen je dugoj povijesti tlačenja. Još uvijek smo donekle za to odgovorni ali ja mislim 23

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

da je važno povući jasnu razliku između politike Izraela kao države i jevrejskog naroda. To je tako očigledno ali ipak smo pod vrlo jakim pritiskom da to dvoje poistovjetimo. Pokušavam sebi objasniti u čijem je interesu to poistovjećivanje izraelske politike sa cijelim jevrejskim narodom?

U svakom slučaju, o tome ja stalno razmišljam i moje ideje evoluiraju.

Stvarno sam neupućena u odnose između Izraela i Palestine tako da nisam uvijek svjesna političkih implikacija vlastitih riječi. Čita iz svoje bilježnice.

Bilješke sa Obuke: Kada držite govor – izbjegavajte stvari koje ste načuli.

Nazovite bolnice i službene izvore. Koristite citate. Ne ostavljajte dojam da prosuđujete da li je nešto ispravno ili pogrešno.

Nenasilnost – ne dotičite one kojima se suprotstavljate. Ne trčite. Ne nosite ništa što bi moglo poslužiti kao oružje. Ne preduzimati nikakve radnje.

2 . januar.

Putujem od Beit Sahura do Jeruzalema.

27. januar.

U preksinoćnjem napadu na Gazu ubijeno 1 a ranjeno oko 30 ljudi.

Zapadna obala i Gaza su pod krajnje strogim policijskim satom sve do nakon sutrašnjih izbora. Ne smijemo uopće izlaziti iz kuće. Ni za hranu.

Ništa. Još sam u Jeruzalemu a treba da nastavim do Rafe kako bi se pridružila drugim internacionalcima koji pokušavaju spriječiti uništavanje kuća ljudi koji tamo žive.

Ja sam ovdje relativno zaštićena. Kad se krećem sa Palestincima, ja čekam dok njih zaustavljaju i legitimiraju ih. Plave Davidove zvijezde su oslikane sprejom po vratima u arapskom dijelu staroga grada. Nisam nikada vidjela da se taj simbol koristi na taj način. Navikla sam da vidim da se križ koristi onako kako to rade kolonijalisti. Znam da je to nešto što ne mogu shvatiti, baš sada. Policijski sat i kontrolni punktovi.

Donekle me stid što mi toliko vremena treba da u svojoj nutrini shvatim da ljudi stvarno ovako žive...

2

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Čita iz svoje bilježnice.

U 10 navečer putujem u Rafu. Jehan je dočekala moj taksi. Vojnici na autobuskim stanicama. Bombardirana pijaca u Gazi. Djeca me hvataju za dupe, bacaju mi smeće u glavu i viču: „Kako se zoveš?“ Zapisuje u bilježnicu.

Spavam u šatoru. Metak zazvižda kroz šator. Počinjem pušiti.

25

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

31. januar.

Danas odlučila poslušati Joea i pisati u svakom slobodnom trenutku, svaki dan. Uvijek se kajem zbog praznih stranica u svom dnevniku iz Rusije. Ovdje je drugačije. Starija sam, svijet se ne vrti oko mene. U stanu smo Jehaninog brata u Khan Younisu.

Kvartovi Rafe koji su tražili da na neki način budemo u njima prisutni su Yibna, Tel el-Sultan, Hi Salam, Brazil, Blok J, Zorob i Blok O. Vidljiva je klasna razlika između ove zgrade u Khan Younisu i, recimo, Brazila i Bloka J. Ovdje ima igračaka za djecu. Jedan stol. Ali ovaj stan – sa golim zidovima i pticama koje ulijeću i izlijeću kroz prozore – bila bi simptomatična za gotovo najgore siromaštvo u Sjedinjenim Državama.

Ovdje ima zelenila. Poneko stablo i travnjak – možda nas Rafa, koja je izrešetana mecima i gola, malo zaklanja. Jehanin ujak je došao da malo popriča s nama. Pričao nam je da je ovdje znalo biti i mirnih dana krajem 70-tih i početkom 0-tih. „Gradili smo im zgrade, radili u fabrici.“ Pričao je da rat vode lideri.

Bilježi u dnevnik.

Danas. Posjeta —Gazi. U vezi sa: brigom o djeci UN Dječiji parlament Ženska grupa.

Treba napraviti: Jedan krasan transparent na arapskom i engleskom.

2

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

1. februar Nakon što smo pomogli ljudima iz Vodovoda da poprave bunare, otišli smo da potražimo materijal za transparent. Jehan je našla Willa i mene kako čekamo da platimo čovjeku 30 metara bijelog platna. Rekla nam je da je neko ubijen na granici između Rafe i Egipta. Okupili smo se u stanu a onda odvezli u džipu koji je djelovao nekako čudno kalifornijski kraj groblja na palestinsku stranu granice. Tamo nas je čekala grupa ljudi. Dali su nam nosila i uveli nas u ured. Malo smo popričali a onda izašli – svako držeći svoju stranu nosila u ruci.

Krenuli smo prema polju; pet internacionalaca plus Jehan. Jenny je vikala u megafon: „Ne pucajte. Mi smo nenaoružani civili“, nabrajala zemlje iz kojih dolazimo i objašnjavala izraelskoj vojsci da samo hoćemo da nađemo tijelo poginulog.

Prvi odgovor izraelske vojske je bila vika: „Nazad.“ Onda su zapucali dvadesetak metara ispred nas.

Pošto smo produžili u pravcu tijela, pucnji su se pomjerili – gađali su u zemlju, dva do četiri metra ispred nas. Čuli smo metke kako nam zvižde pored glave. Zastali smo, a Jenny je zahtijevala da razgovara sa komandantom.

Bijeli kamion sa rotacionim svjetlom dovezao se do nas i čovjek u kamionu nam se obratio preko megafona. Naredio nam je da smjesta odemo. I dodao: „Tijelo ćete dobiti kasnije.“ Bijeli kamion je kružio.

Onda su se sa izraelske strane kontrolnog punkta pojavili tenk i buldožer i produžili prema masliniku. Počeli su kopati zemlju između nas i maslinika. Dizao se dim.

Napravili su hrpu zemlje i neprestano pucali u nju.

Ovo je moj vrlo loš crtež mrtvog tijela koje smo upravo prenijeli. Imao je veliku bijelu ruku dignutu u zrak iznad nosila kao da pliva kraul ili zabacuje bejzbol-loptu.

27

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Sanjala sam kako padam, padam u smrt sa nečeg prašnjavog i glatkog, nečeg što se urušava kao stijene u Juti, ali se i dalje držim, i kad mi se uruši mjesto na kojem stojim ili za koje se držim rukom, ja posegnem i uhvatim se za novu stijenu. Nisam imala vremena razmišljati ni o čemu – samo reagirati kao da igram neku video-igru koja neprestano pumpa adrenalin. A u glavi sam čula sebe kako neprestano govorim: ‘Ne smijem umrijeti, ne smijem umrijeti‘. Čini se nekako pozitivno u poređenju sa ranijim snovima kako se spotičem i pri tom mislim: ‘to je znači to, ja ću umrijeti‘.“

2

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Čita iz svoje bilježnice . februar U vrtu doktora Samira.

Stablo smokve sa sitnim pupoljcima. Kopar, salata, bijeli luk.

Bijele plastične stolice, ispuhana nogometna lopta, čaršaf koji se suši na konopcu.

Travnjak, tu i tamo trava, duge sjenke Dva buldožera, tenkovi.

Otišla sam u kuhinju i ostala tamo dva sata. I tenk je stajao, znači: nema posla, nema škole.

Jedan vojnik je došao sa maljem.

Tenk je počeo pucati – dok porodica gleda Toma i Jerryja u kuhinji.

Ja se igram sa djecom da im odvratim pažnju.

Doktor Samir kaže: „Prije intifade nema tenkovi, nema buldožeri, nema pucnjava, nema buka.

Poslije intifada... svaki dan. Svaki dan pucnjava.

Nemam puška u kući. Ništa.

Trideset godina skupljao novac za ova kuća.

Strah me da nemamo kud otići, za tri sata nam mogu uništiti kuća.

Gledam svoj vrt i pitam se: „Ove godine, hoćeš li sa ova drveće brati voće kao prije?“ Ja vjerovati u svoga Boga, tako da nema problema.

29

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

. februar Cijeli dan sam se vozila na buldožeru dok je popravljao put. Jenny i Will su držali transparente i govorili na megafon. Jedan je tenk bio tu tokom cijele akcije. Onda je stigao i džip. To me uplašilo zato što znam za barem jednu osobu koju su ubili vojnici iz zelenog džipa.

Nekoliko mladića – možda trojica – došlo je do transparenta a onda su vojnici izletjeli iz džipa i zapucali u pravcu nas internacionalaca. Jehan je kasnije u cipelama našla krhotine metaka.

Rafa Kuće-duhovi U dječijim sobama na stropu oslikano nebo puno zvijezda Beton se kruni sa fasada Stalno nas zapljuskuje svjetlo teleskopa za noćno osmatranje.

30

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

7. februar Već sam dvije sedmice i jedan sat u Palestini i još uvijek mi nedostaju riječi da opišem ono što vidim. Ne znam da li ovdje ijedno dijete živi u kući bez rupa od tenkovskih granata na zidovima. Mislim da ovdje čak i najmanje dijete razumije da se ovako ne živi svugdje u svijetu. Rado me uče arapski. Danas sam pokušala da naučim rečenicu: „Bush je samo nečiji instrument“ – mada ne mislim da je to dobar prijevod. Ali, u svakom slučaju, ovdje ima osmogodišnje djece koja su svjesnija kako funkcionira globalna struktura moći nego što sam ja bila sve do prije nekoliko godina, barem kad je Izrael u pitanju.

Ništa me nije moglo pripremiti za ovo što sam ovdje zatekla. Prosto ne možete zamisliti dok ne vidite. A čak ni tad vaše iskustvo uopće nije realno: šta je sa teškoćama s kojima bi se suočila izraelska armija ako zapuca na nenaoružanog američkog državljanina, sa činjenicom da ja imam pare da kupim vodu kad vojska uništi bunare i, naravno, sa činjenicom da ja uvijek mogu odavde otići. Ja imam pravo vidjeti okean.

Ako osjetim bijes kad nakratko uđem u svijet u kojem žive ova djeca, pitam se kako bi njima bilo da dođu u moj svijet. Kad jednom vidite okean i kad živite na mirnom mjestu gdje se podrazumijeva da uvijek ima vode i da je noću ne zatrpavaju buldožeri, kad provedete večer a da se ne pitate hoće li se iznenada na vas obrušiti zidovi vlastitog doma, ako niste okruženi osmatračnicama, tenkovima, ogromnim metalnim zidom, pitam se: može li se oprostiti svijetu za sve te godine provedene u pukom preživljavanju – u odupiranju stalnim pokušajima da vas se izbrišu iz vlastitog doma. To se ja pitam kada su ova djeca u pitanju.

Pitam se šta bi se desilo kad bi ona stvarno znala.

Ja sam u Rafi. U gradu od sto i četrdeset hiljada ljudi, od kojih su šezdeset posto izbjeglice – mnogi su dva ili tri puta iznova bivali prognani. Izraelska armija sad gradi dvanaest metara visoki zid između Rafe i granice. Šest stotina i dvije kuće buldožeri su potpuno sravnili sa zemljom dok je djelomično uništenih kuća daleko više.

31

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Danas, dok sam hodala po gomili ruševina, egipatski vojnici su mi dovikivali s druge strane granice: „Bježi!“ Zato što je dolazio tenk. Onda su mi mahnuli i pitali me kako se zovem. Bilo je nečeg uznemirujućeg u toj prijateljskoj znatiželji. Mi smo svi donekle radoznala djeca kada su druga djeca u pitanju. Egipatska djeca dovikuju čudnoj ženi koja je zabasala blizu tenka. Palestinska djeca, na koja se iz tenka puca kad provire iz svojih kuća da vide šta se dešava. Strana djeca koja stoje pred tenkom sa transparentima. Izraelska djeca u tenkovima – dovikuju, mašu – mnoga prisiljena da budu tu, mnoga, jednostavno, agresivna, nasumice gađaju kuće dok mi okolo tumaramo.

Pored tenkova, tu je više osmatračnica izraelske vojske nego što ih mogu prebrojati. Neke su od običnog metala obojenog u maskirne boje, druge sa čudnim spiralnim stepenicama, umotane u nekakvu mrežu.

Najnovije su podignute neki dan, za što im je trebalo isto toliko vremena koliko je nama trebalo da operemo veš ili dvaput prođemo gradom postavljajući transparentne. I nema tog mjesta gdje nisi izložen helikopterima ili kamerama nevidljivih bespilotnih aviona koji satima zuje nad gradom.

Ima nas oko pet-šest stranaca. Od nas se traži da stalno dežuramo noću na obodima Rafe pošto su prošle sedmice uništena dva najveća bunara, ali oko deset sati uvečer jako se teško kretati jer se izraelska armija prema svima odnosi kao da su pripadnici pokreta otpora i puca po svemu što se kreće. Jasno je onda što nas je ovdje tako malo.

Neki sam dan bila na demonstracijama u Khan Younisu u znak solidarnosti sa iračkim narodom. Mnoge su analogije izrečene o beskonačnom stradanju palestinskog naroda i neumitnoj okupaciji Iraka od strane Sjedinjenih Država – ne o sâmom ratu, već onome što dolazi nakon rata.

Ljudi ovdje prate medije, i danas su mi opet rekli da je bilo velikih protesta u SAD-u i da Vlada Velike Britanije ima „problema“. Tako danas ne izgledam kao naivna glupača kad ljudima objašnjavam kako ne podržavaju svi u SAD-u politiku vlade.

Za mene tek počinje jedna velika škola o tome za šta su ljudi kadri kad se treba organizirati u najvećoj nevolji, i oduprijeti se … najvećoj nevolji.

32

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Znala sam prije nekoliko godina šta znači nepodnošljiva lakoća, i prije nego što sam pročitala tu knjigu. Ona lakoća – između života i smrti koja uopće nema dimenzije. Bez ravnala, bez miljokaza. Samo slijeganje ramenima – razlika između Hitlera i moje majke, razlika između Whitney Houston i ruske majke koja gleda kako joj sin propada kroz rupu na pločniku i umire u ključaloj vodi. Nema pravila. Nema pravičnosti. Nema nikakvih garancija. Nema garancija za bilo što. Sve se svodi na slijeganje ramenima, razlika između ushita i bijede je tek puko slijeganje ramenima. I uz to ogromno slijeganje ramenima, slijeganje ramenima između biti i ne biti – kako čovjek uopće može biti pjesnik? Kako da vjerujem u istinu?

I znala sam, još onda, da će to slijeganje ramenima doći na kraju mog života – znala sam. I mislila sam: koga je briga? Ako će se sav moj život pretvoriti u jedno slijeganje ramenima i odmahivanje glavom, koga briga hoće li se to desiti kroz osamdeset godina ili u osam navečer? Koga je za to briga?

Sada znam koga je briga. Znam ako umrem večeras u 11:15 ili u devedeset i sedmoj, znam. Ja znam da sam to ja. To mi je posao.

33

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Čita iz svoje bilježnice.

11. februar Kontrolni punkt u Tufi. Žene i djeca desno, muškarci lijevo, sa ličnom kartom u ruci. Žene sa bebama i kantama za vodu – sve sredovječne.

U 2 poslijepodne, rekli su da će se otvoriti kontrolni punkt.

2: 0 poslijepodne, otvara se. Šestorica staraca kreće a onda izraelska vojska objavljuje da će propuštati samo po petero.

Potom dolazi pet žena sa četvero djece i bebom u naručju.

Vojnik izlijeće, viče. Žene kleče pa ustanu i vraćaju se.

3:00 poslijepodne, petorica, šestorica prolazi.

3:0 još petero.

3:10 - grupa žena i djece opet kreće.

3:25 - petorica muškaraca čeka.

3

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

20. februar Oba su glavna kontrolna punkta zatvorena. To znači da Palestinci koji žele ići i registrirati se za sljedeći semestar na univerzitetu to ne mogu uraditi. Ljudi ne mogu otići na posao, dok se oni što su zarobljeni s druge strane ne mogu vratiti kući; mi, internacionalci, koji imamo sastanak sutra na Zapadnoj obali nećemo uspjeti otići. Mogli bismo, ako bismo ozbiljno iskoristili našu prednost što smo internacionalci i bijelci, ali i to bi značilo rizik hapšenja i progona, mada niko od nas nije uradio ništa nezakonito.

Ostajem zasad u Rafi, ne planirajući da idem na sjever.

Mnogo divnih Palestinaca brine se o meni. Imam blagu gripu pa mi daju limunadu da me izliječe. A žena koja drži ključ od bunara i kod koje još uvijek spavamo stalno se raspituje o mojoj majci. Želi da bude sigurna da sam je nazvala.

Odlazi do kompjutera.

35

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Provjerava e-mail poruke Rachel, Jako se brinem za tebe. Znam da se ovo uglavnom ne tiče tebe, već ljudi, porodica kojima iskazuješ solidarnost. Brinem se jer mi se čini da je lako biti izmanipuliran od jedne ili druge grupe. I sama osjećam da se cijeli život borim protiv indoktrinacije. Palestinci su stvarno za mene bili nevidljivi, ali ti to sad mijenjaš. Što se tiče palestinskog nasilja, gadi mi se svako nasilje. Razumijem da većina jednostavno pokušava da se brani kako zna i umije, ali ovdje se na sam pomen bombaša-samoubica diže zid šutnje.

Mnogo toga mi leži na srcu, ali mi je teško iskazati riječima. Čuvaj se i budi mi dobro. Razmišljaš li o povratku kući? Zbog rata i svega ostalog?

Znam da vjerovatno ne razmišljaš, ali se nadam da osjećaš da bi bilo u redu ako bi razmišljala.

Ona odgovara.

2 . februar Mama, provela sam večer i jutro sa porodicom na liniji fronta u Hi Salamu, sa ljudima koji su mi pripremili večeru i koji imaju kablovsku televiziju.

Dvije prednje sobe ne mogu koristiti zato što su im meci izbušili zidove pa cijela porodica spava u roditeljskoj spavaćoj sobi. Ja spavam na podu pored najmlađe kćerke i svi dijelimo deke. Pomogla sam malo sinu da uradi domaću zadaću iz engleskog a onda smo svi gledali Groblje kućnih ljubimaca. Strašan film. Njima je bilo prilično čudno što ga nisam mogla gledati. Petak je kod njih blagdan; kad sam se probudila, oni su gledali Gummi Bears sinhroniziran na arapski. Tako sam ti ja s njima doručkovala i malo posjedila, sretna što sjedim pod gomilom deka sa tom porodicom i gledam crtiće koji se inače daju nedjeljom ujutro.

3

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Onda smo otišli do Bloka Brazil, gdje živi ona velika porodica koja me tako zdušno usvojila. Neki mi je dan baka održala predavanje, stalno otpuhujući i pokazujući mi svoju crnu maramu. Zamolila sam Nidala da joj kaže da bi moja majka bila jako zahvalna što ima neko ovdje ko me gnjavi što pušim i plaši me kako će mi od toga pluća biti skroz crna.

Zapanjuje me snaga s kojom ovi ljudi brane vlastitu ljudskost, suočeni sa ovim nevjerovatnim užasom i stalnim prisustvom smrti. Mislim da je prava riječ za to - dostojanstvo.

Naravno da smo pregorjeli. Naravno da je ovo nepodnošljivo. Kad god organiziram ili učestvujem u javnim protestima, stvarno me brine da nećemo uspjeti, da će biti neugodno, i da će nam se mediji rugati. Često je sve to zaista malo i mediji nam se uglavnom rugaju i, naravno, ne izvještava se o tome u cijelom svijetu, ali ima mjesta pored arapske štampe na kojima se spominje riječ ‘Rafa’. Ako nam svjetski mediji i naša vlada ne žele priznati da smo djelotvorni, dragocjeni, onda to moramo govoriti jedni drugima, a jedan od načina je nastaviti raditi, vidljivo.

Jedva čekam da upoznam što više ljudi voljnih pružiti otpor smjeru u kojem se kreće ovaj naš svijet: smjeru u kojem su naša lična iskustva nebitna, koji nam govori kako griješimo, kako naša zajednica nije važna, da smo nemoćni, da je budućnost predodređena, i da se najviši stepen ljudskosti iskazuje kroz ono što odlučimo kupiti u shopping centru.

Možda bi trebala pokušati da nagovoriš tatu da se mane svog neoliberalnog posla i počne predavati matematiku. Možda bi trebala pokušati da ga nagovoriš da sabotira svoj neoliberalni posao. Šta misliš da na međunarodno tržište stušti gomilu dolara po jeftinoj cijeni?

Dobro, dobro, izvini. Volim vas. Čuvajte se.

37

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Zapisuje u bilježnicu.

Uspostaviti sistem rada sa medijima Pripremiti pasus govora za demonstracije Otići u Blok J i istražiti kako ljudi žive Ostati i raditi večeras Nazvati dr. Samira.

Provjerava e-mail poruke.

Tod! Čita e-mail poruku.

Hej, ti! Čuvaj snagu. To je jako potrebno ovom svijetu. Stvarno me navodiš na to da poželim da dođem tamo.

Odgovara. „Jebi ga, Tod, dolazi ovamo! Za ono što ovdje radimo trebaju nam ljudi koji znaju kako podržati zajednicu a ne da svako počinje vlastiti „show međunarodne solidarnosti“. Ovdašnji su ljudi nevjerovatni.

Dođi, dođi, dođi, dođi, dođi, dođi, dođi, dođi, dođi, dođi ovamo!

Zapisuje u bilježnicu.

Nazvati Gili radi razgovora sa Alice Napraviti plan za Dan žena Subota ujutro – izabrati novu kuću.

3

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Za kompjuterom.

1. mart 10:30 ujutro. Tri su se internacionalca pridružila četvorici muškaraca na bunaru El Iskan. Taj bunar osigurava 25% vode za Rafu.

Radnici koji su osposobljavali bunar prijavili su da je u četvrtak na njih pucano.

Unatoč garancijama sigurnosti, transparentima i megafonima, na aktiviste i radnike je u toku jednog sata nekoliko puta pucano, dovoljno blizu da im lice zaspe zemljom.

Radi informacije o izvještaju i druga pitanja vezana za uništavanje dostavu vode civilima u Rafi, molim kontaktirati Rachel.

Zapisuje u bilježnicu.

Trebaju nam: Baterijske lampe Megafon Lampe Tkanina Koverte.

Provjerava e-mail.

Tata… Čita.

Rachel, teško mi je da ti pišem, ali ne mogu da ne razmišljam o tebi. I tako ti ne pišem, ali zato gnjavim prijatelje za ručkom i time dajem oduška svom strahu. Bojim se za tebe i mislim da za to imam i razloga. Ali, 39

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

ponosan sam na tebe – vrlo ponosan. Ali kako veli Don Remfert: radije bih da budem ponosan ne nečiju tuđu kćer. Takvi smo ti mi očevi: prirodno je da ne želimo svojoj djeci, bez obzira koliko im je godina i koliko su hrabri i, bez obzira koliko dobrog čine, da budu izloženi opasnosti, čak ni da budu svjedoci tolikog stradanja. Možeš ti reći (a i rekla si) da griješim što zabijam glavu u pijesak. Velim ti, ja samo pokušavam (ili prosto želim) zabiti tvoju glavu u pijesak - a to je nešto drugo. Tako ti je to. U tome se ja ne mogu promijeniti.

Odgovara.

Zdravo tata, imam osjećaj da gotovo cijelo vrijeme kod mame vršim propagandu u nadi da će ona to onda tebi prenijeti i tako tebe zanemarujem. Ne brini se toliko za mene, mene sad najviše brine to što nismo djelotvorni. Još uvijek ne osjećam da sam posebno ugrožena.

Pokušavam smisliti šta ću raditi kad odem odavde.

Jedna od bitnih članica naše grupe sutra mora ići i, gledajući je kako se oprašta, shvatam koliko će mi to biti teško. Ovdašnji ljudi ne mogu otići i to komplicira stvari. Oni prilično realno prihvataju to da li će ili neće biti živi, kad se mi ovamo vratimo. Stvarno ne želim živjeti sa osjećanjem krivice što za razliku od njih s lakoćom mogu ovamo dolaziti i odavde odlaziti. Znam da trebam pokušati i povezati se sa porodicom u Francuskoj, mada mislim da to neću uraditi. Stalno ću biti ljuta a tamo mi neće biti ni zabavno. Sad mi se čini da bi to bio prelazak u preveliko blagostanje i luksuz – stalno bih osjećala klasnu krivicu.

Javi mi ako imaš neke ideje šta da radim u životu. Ako želiš, možeš mi pisati kao da sam na odmoru u nekom kampu na Havajima i da uzimam časove makramea. Znaš šta ovdje radim da sebi olakšam: potpuno se predam fantaziranju kako sam u nekom holivudskom filmu ili TV seriji u kojoj glumi Michael J. Fox. Prema tome, slobodno nešto smisli za mene i ja ću to rado uraditi.

Sjećam se onog jutra kada sam sa Colinom otišla da kupim cigarete i da 0

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

vidim jesmo li dobili na lutriji koja se organizirala na poslu. Tad sam zadnji dan radila kao koordinatorica povremenih pacijenata u onom udruženju za pomoć mentalno oboljelima. Okupljali smo se jednom sedmično da razvijamo vještine komuniciranja u društvu.

Nagovorila sam Colina da krene sa mnom zato što je u tom dućanu bio fliper kao u onom filmu „Tommy“ sa grupom „The Who“.

Na radiju su spikeri spominjali davanje krvi.

U dućanu sam upitala prodavca šta se desilo.

‘Blizanci. Neko ih je srušio.’

‘Neko je srušio Svjetski trgovinski centar?’

‘Avioni.“ Colin i ja smo sjeli na pločnik ispod telefonske govornice. Pomislili smo da to znači Treći svjetski rat. Nazvala sam tatu.

Kontala sam, ako je ovo Treći svjetski rat, onda je stvarno super što sam se zatekla na radnom mjestu koordinatora povremenih pacijenata u centru za mentalno oboljele.

1

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Povela sam svoje klijente kolima firme Danas, zbog osiguranja, u slastičarnu I svima im kupila sladoled i pomfrit I platila novcem kompanije, ne svojim, iz etičkih razloga.

A kada su mi ponudili pomfrit, nisam to prihvatila, opet iz etičkih razloga, i prstima jela samo kečap i papreni sos.

A oni su priznali, jedan po jedan, da ih glas odaje šta misle o meni, da sam licemjer pa sam otpočela dugi razgovor o njihovom problemu nedostatka povjerenja a onda su svi malo otplakali.

I Jim je izgubio apetit pa smo razmišljali i tome dok je sladoled curio iz korneta a Jim još malo plakao i nazvao me čupavom malom kučkom koja sabotira njegov sladoledni dan pa sam ja malo skrenula priču na njegovu tjeskobu i pitala ga želi li nazad u bolnicu. a on je rekao: jebi ga ne, ne želim a ja sam rekla: čujem ti bijes u glasu, ali moraš koristiti odgovarajuće socijalne vještine i jezik inače nema više sladoleda.

A onda su svi pobjesnili i pitali me čime ja to njima prijetim.

Ti pijana, mala, previše obrazovana kučko.

Pa sam im svima dala time-out da malo vježbaju duboko disanje, 2

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

a onda se svima istopio sladoled korneti su ležali zgnječeni i mislim da je April ispod stola pokušala da me udari po nozi.

Kada je time-out bio gotov, površina našeg stola je bila potpuno uneređena i Jim je sam sebi nešto šaptao između dubokih uzdaha a ja sam ga ljubazno pitala da li to odgovara na neke unutarnje poticaje. a on je napravio opscenu gestu desnom rukom i pljunuo u moju posudu sa kečapom i paprenim sosom, a onda je momak iz slastičarne vidio naš stol i rekao nam da idemo.

Vozeći se nazad u kolima kompanije, klijenti su me pitali kako da sačuvaju zdrav i jasan pogled na vlastiti život kad iste one osobe koje su plaćene da ih osnaže i koji su tu da ih štite dopuštaju da im se sladoled istopi i prave zakukuljene prijetnje da ih neće voditi u slastičarnu, i nekad kao da ih namjerno tjeraju na plač. a ja sam rekla: jeste li primijetili one divne oblake na horizontu, ružičaste i osvijetljene otpozadi suncem?

Hajde da se svi usredsredimo na ružičaste oblake i vježbamo relaksaciju?

A oni će na to: mi smo to primijetili još tamo, u slastičarni kada si nam rekla da duboko dišemo i, molimo, ne koristite više riječ „mi“ kao očiti i površni pokušaj da prevaziđete odnos bolesnik-psiholog i ubijedite nas da vjerujemo vašoj mršavoj guzici 3

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Ja sam rekla: Šta to znači, a oni su rekli: Zaveži. Naši glasovi nam govore da si ti kučka i da te treba povaliti.

I ja sam potisnula vlastita osjećanja, okrenula se i rekla: Nikada više nećete jesti u slastičarni, kunem se majčinim grobom.

Pa smo produžili, šutke.

Hej, odgovorili su, pošto ti očito pucaš i užasno si se ogriješila o profesionalnost, šta misliš bi li danas mogao biti dan za Meksiko? a ja sam rekla: Šta? a oni su rekli: Šta? a ja sam rekla: Šta ste me ono maločas pitali? a oni su buljili u mene u retrovizoru i tada sam shvatila da niko ništa nije rekao, već da je April namignula prije nego što sam ja opet počela gledati cestu a Kelly je rekla imamo kola a ja sam rekla da i ja imam karticu za gorivo

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

a Jim je rekao Žao nam je što ti je mama umrla. a ja sam rekla Nema veze Jim svi se u životu moramo suočiti sa gubitkom a on je rekao ma daj.

Onda smo pjevali pjesme Beatlesa In Oregon i Good-buy Ruby Tuesday i 72 times in California i The Dead na granici i svi uglas za Bobbyja i Phila.

Pogrešno gledam na stvari. Znam da je tako. Znam, međutim, i kakav je osjećaj ne biti normalan. Ne znam ja kako je to kad čuješ glasove u glavi i kad spavaš u onim krevetima sa bijelim pletenim prekrivačima.

Ali, da, ima trenutaka kad naprosto znaš da je cijeli svijet napolju i da se lupka po stomaku i govori: „Bog nas blagoslovio, svakog od nas.“ A ti si unutra sa kutijom plavih plastičnih kuhinjskih rukavica i ugovorom u kojem stoji da nećeš povrjeđivati samu sebe, i sa antibakterijskim tečnim sapunom.

Kako da se preživi na mjestu koje ne postoji?

5

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Napravi spisak: Bog Zobene pahuljice za doručak Poslanik Muhamed Autobus sa igraonicom Oružje za masovno uništenje Prodavnica na uglu Jeftina ljubavna veza Mel Gibson Pješčana oluja Venerične bolesti Pothranjenost Naimenovana vlada Zagađenje vode.

Ovo su mi varijante: 1. Vratiti se u Olimpiju.

Završiti školu. Držati govore ili prezentacije o Gazi. Raščistiti svoje stvari iz Sarine garaže.

2. Otići u Egipat ili Dubai na godinu dana.

Zaraditi novac. Naučiti arapski. Vratiti se u Palestinu.

3. Otići u Švedsku na mjesec dana.

Potencijalno užasno. Ostati bez love. . Pokušati ostati u Rafi.

Novac? Produktivnost?

5. Otputovati nekud drugo.

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Mislim da imam dušu nomada. Uvijek sam okretala glavu u autobusu da jednim uhom oslušnem ljude koji govore španski. Uvijek sam zurila u avione što ostavljaju bijeli trag na nebu i pitala se kuda lete. Uvijek sam bila ljubomorna na ptice-selice.

Za godinu, dvije, ili možda iduće zime, odoh ja u Južnu Ameriku.

Pa ću se tamo, preko bare, radovati Olimpijadi. A kad odem, putovat ću po neravnoj cesti kojom putujem cijeli svoj život, kraj stabala kedrovine i staja. Nagnut ću se kroz prozor kada budem prolazila pored svoje srednje škole i viknuti: „Ha, ha, ha, jebite se, jebite!“ Zbog onih dobrih starih vremena. Onda ću se popeti na Autoput 101 a kad stignem do raskrsnice I-5, otići ću ili na sjever prema aerodromu, ili na jug - put Meksika.

A kad budem odlazila, otići ću smijući se. Vratit ću se da vidim mamu i frendove sa koledža i da se gola noću okupam u Puget Soundu. I neće me biti strah povratka, kao što sam se uvijek prije bojala. Plakat ću, ali ću se i smiješiti, i zagrlit ću mamu.

7

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Odlazi do kompjutera.

9. mart Današnje demonstracije.

Uništeno najmanje deset staklenika. Krastavci, grašak, masline, paradajz.

Miran kraj. 300 ljudi ovisi o tim farmama.

150-200 muškaraca uhapšeno, Pucali su oko njih, pretukli ih. Šest ljudi u bolnici.

Oni ne razumiju šta se desilo.

13. mart, 9 sati navečer.

Odjel za intenzivnu njegu. 12-godišnja djevojčica ustrijeljena sa tornja u školi blizu bolnice Nasser.

11 sati navečer – pucnjava iza Zapadnog logora.

Dolazila je iz naselja prema glavnoj pijaci – dva ili tri helikoptera.

Stambene zgrade ispražnjene – osam porodica.

Pucnjava u bolnici – troje ranjenih – bolničarke. :00 sati ujutro – demolirane zgrade.

1 ranjeno.

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Mama, Sanjam grozne snove o tenkovima i buldožerima oko naše kuće a ti i ja smo unutra. Nekad adrenalin sedmicama djeluje kao anestetik a onda me noću ipak stigne i rasturi ono što sam tokom dana doživjela. Stvarno se brinem za ove ljude. Jučer sam gledala oca kako vodi svoje dvoje dječice, držeći ih za ruke prema tenkovima i snajperskom tornju i buldožerima jer je mislio da će mu zgradu dići u zrak.

Greška koju smo napravili u prijevodu ga je navela da to pomisli, mada sam sigurna da je samo pitanje vremena kad će i njegova kuća doći na red. Ustvari, izraelska armija je upravo postavljala detonator na obližnji teren. Tamo gdje je u nedjelju oko 150 muškaraca bilo okruženo, van naselja, dok su im pucali iznad glava a tenkovi i buldožeri im sravnili 25 staklenika od kojih živi tristo ljudi. Zamisli, čovjek je mislio da mu je manji rizik krenuti sa djecom prema tenkovima nego ostati u kući.

Stvarno me bilo strah da će ih sve pobiti pa sam pokušala stati između njih i tenkova. To se dešava svaki dan, ali mi je ovaj otac koji korača sa svoje dvoje dječice izgledao tako tužno i privuklo mi pažnju jer mi se činilo da smo mi pogriješili u prevođenju i da ga je to ustvari i navelo da izađe.

Mnogo sam razmišljala o onome što si mi rekla kako palestinsko nasilje ne rješava situaciju. Šezdeset hiljada ljudi iz Rafe je prije dvije godine radilo u Izraelu a sad samo njih 00 može ići na posao. Od tih 00, mnogi su se preselili jer se zbog tri kontrolna punkta umjesto 0 minuta voze 12 sati - ili ne stignu nikad.

Nema ovdje privrede, sve je skroz uništeno: već dvije godine aerodromi su zatvoreni, piste razrovane, na granici za trgovinu sa Egiptom sad je postavljen snajperski toranj nasred prijelaza, pristup okeanu potpuno odsječen.

Nekad je ovdje postojala srednja klasa. Znamo da su ranije pošiljke cvijeća iz Gaze u Evropu odlagane po dvije sedmice radi sigurnosnih provjera. Možeš li zamisliti šta vrijedi rezano cvijeće staro dvije sedmice.

Tržište je tako presušilo. A onda su došli buldožeri i uništili povrtnjake i vrtove. Šta je preostalo tim ljudima? Reci mi, pada li ti štogod na pamet? Meni ne pada.

9

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Kad mi neko kaže da svaki čin palestinskog nasilja opravdava akciju Izraela, ja ne postavljam samo pitanje valjanosti te logike u svjetlu međunarodnog prava i prava ljudi na legitimnu oružanu borbu u odbrani svoje zemlje i svojih porodica; ne samo da postavljam pitanje te logike u svjetlu . ženevske konvencije, koja zabranjuje kolektivno kažnjavanje i zabranjuje transfer stanovništva zemlje okupatora u okupirano područje i zabranjuje eksproprijaciju resursa vode i uništavanje civilne infrastrukture kao što su farme; ne samo da postavljam pitanje te logike u svjetlu ideje da pedeset godina stari ruski topovi i eksplozivi napravljeni u kućnoj izradi mogu imati ikakvog efekta na djelovanje jedne od najvećih armija svijeta, uz to još podržane jednom supersilom. Postavljam, dakle, pitanje obične zdravorazumske logike.

Da bilo ko od nas doživi da nam sasvim uguše i život i blagostanje i da sa djecom živimo stiješnjeni i opkoljeni i ako znamo da vojnici, tenkovi i buldožeri mogu u svakom trenutku doći po nas, i ako smo ostavljeni bez ikakvih sredstava za ekonomski opstanak i kuće nam ruše, ako dođu i unište nam staklenike koje smo podigli da bismo nekako preživjeli, zar ne misliš da bi se, u sličnoj situaciji, većina ljudi branila kako zna i umije? Pitaš me o nenasilnom otporu, jer sam ti spomenula prvu intifadu. Velika većina Palestinaca upravo sada, koliko ja to vidim, primjenjuje gandijevski nenasilni otpor. S kim ti misliš da ja živim u kućama koje će srušiti topovska paljba? Šta misliš ko radi u centrima za ljudska prava? Šta misliš da predstavlja ovaj palestinski pokret kojem sam se pridružila i koji se angažira u nenasilnoj direktnoj akciji? Ko misliš da su ove porodice o kojima ti govorim, koje neće uzeti ni paru od nas čak i kad su vrlo, vrlo, vrlo siromašni i koje nam govore: „Ovo nije hotel. Mi vam pomažemo zato što mislimo da ćete vi možda otići i prenijeti svom narodu da ste živjeli sa muslimanima. Mi se nadamo da će oni shvatiti da smo mi dobri ljudi. Mirni ljudi. Mi samo želimo mir.“ Jel’ ti stvarno misliš da ja provodim vrijeme sa Hamasovim borcima?

Na ove ljude pucaju svaki dan, iako se oni i dalje bave svojim poslom najbolje što mogu a pritom na njih pucaju iz mitraljeza i na njih ispaljuju rakete. Zar to u suštini nije sama definicija nenasilnog otpora?

50

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Jučer su u detonaciji uništeni svi prozori na kući porodice kod koje živim. Meni su upravo posluživali čaj i igrala sam se sa njihove dvije bebe.

Teško mi je sada. Jednostavno mi je muka što me paze i maze ljudi koji su suočeni sa takvim strašnim usudom. Ja znam da iz Sjedinjenih Država sve to zvuči kao hiperbola. Ljubaznost ovih ljudi i svjesno uništavanje njihovih života meni se često čine nestvarno. Ne mogu vjerovati da se nešto ovako može dešavati u svijetu a da nema veće pobune. Boli me i sad, kao što me boljelo i prije, biti svjedok kako mi dozvoljavamo svijetu da bude užasan.

Dugo već ja vjerujem u suštinsku pretpostavku da smo svi mi u suštini iznutra jednaki i da su naše razlike uglavnom situacijske. To se odnosi na sve – Busha, Bin Ladena, Tonyja Blair, mene, tebe, Sarah, Chrisa, tatu, Gram, Palestince - sve, bez obzira na vjeru. Znam da su velike šanse da je ova pretpostavka pogrešna. Ali je zgodna zato što uvijek vodi do pitanja o tome kako privilegije štite ljude od posljedica njihovih vlastitih djela. Zgodna je i zato što vodi do izvjesnog nivoa opraštanja bilo ono opravdano ili ne.

Moja sebičnost i optimizam me navode da vjerujem da čak i ljudi sa velikim povlasticama neće sjediti nezainteresirano i samo gledati. Ono za što mi ovdje plaćamo istinsko je zlo. Možda su još veće zlo sve veća opća klasna neravnoteža u svijetu i uništeni život radnika, koji iz tog proizlaze. Ali sad, kad sam ovdje, ja sam postala svjesnija šta znači biti farmer, recimo, u Kolumbiji. Ne znam jesam li jasna. Želim ti samo reći, draga mama, da sam stvarno uplašena i da postavljam pitanje svog temeljnog vjerovanja u dobrotu ljudske prirode. Ovo se mora zaustaviti.

Mislim da je dobra ideja da svi ostavimo sve drugo po strani i posvetimo život borbi da se ovo zaustavi. Ne mislim da je to ekstremizam. Još uvijek stvarno želim plesati i imati momke i crtati stripove i poklanjati ih kolegama. Ali želim i da ovo prestane. Osjećam nevjericu i užas.

Razočaranje. Razočarana sam što je ovo temeljna realnost našeg svijeta i što mi, zapravo, u njoj učestvujemo. Ovo uopće nije ono što sam ja tražila kada sam došla na ovaj svijet. Ovo uopće nije ono što su ljudi tražili kada su došli na ovaj svijet. Nije ni ono što sada traže. Ovo nije svijet u koji ste ti i tata željeli da ja dođem kada ste odlučili da me imate.

Ovo nije ono o čemu sam razmišljala kada sam imala dvije godine i kada sam gledala jezero u našem kraju i rekla: „znači, ovo je taj veliki svijet i ja mu idem ususret.“ 51

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Kada se vratim iz Palestine, vjerovatno ću imati noćne more i stalno osjećati krivicu što nisam ovdje, ali to mogu ipak usmjeriti više radeći za njih. To što sam došla ovamo jedna je od boljih stvari koju sam u životu učinila.

Volim tebe i tatu. Oprosti za ovo mudrovanje.

Otvaraju se vrata.

Evo su mi neki čudni ljudi došli i donijeli grašak pa sad moram jesti i zahvaliti im.

Odlazi.

52

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Na TV ekranu ide transkript iskaza Toma Dalea, očevica Rachel je pošla da stane između te kuće i buldožera. Kada se buldožer okrenuo prema njima, imao je oko dvadeset metara ili deset sekundi da je vidi. Produžio je prema njoj gurajući gomilu zemlje ispred sebe. A kad je ta gomila zemlje stigla do Rachel, ona je očito osjetila da se mora popeti na to brdo raskopane zemlje da je ne bi zatrpali, ako želi sačuvati ravnotežu i ostati na nogama. Kad je to i uradila, podigla je glavu i ramena dovoljno visoko da je vozač buldožera mogao jasno vidjeti i on je apsolutno znao da je ona tu.

U to ona pada niz gomilu zemlje i vozač je više ne vidi. On je nju, ustvari, gurnuo niz tu gomilu zemlje. I tada ona počinje kliziti i vidi joj se jedno stopalo pa oba stopala kako nestaju pod zemljom, dok buldožer nastavlja dalje, sve dok se ona, ili mjesto na kojem je bila, nije našlo direktno ispod vozačeve kabine. Sačekali su nekoliko sekundi a onda se povukli ostavljajući tu gomilu zemlje za sobom. Tek kasnije, kada se dovoljno odmaknuo od nje, vozač je podigao lopatu.

Otrčao sam po kola hitne pomoći dok se ona gušila lica oblivenog krvlju od rane na licu od usta do obraza. Pokazivala je znake moždanog krvarenja. Umrla je u kolima hitne pomoći koji minut kasnije.

Rachel Corrie je ubijena 1 . marta 2003. godine.

53

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Video snimak desetogodišnje Rachel Corrie pojavljuje se na ekranu. Snimak konferencije za štampu o gladi u svijetu koju je priredio peti razred njene škole.

Ovdje sam u ime druge djece.

Ovdje sam zato što mi je stalo.

Ovdje sam zato što djeca u svijetu stradaju i zato što četrdeset hiljada ljudi svaki dan umre od gladi.

Ovdje sam zato što su to uglavnom djeca.

Moramo shvatiti da su siromašni posvuda oko nas i da ih mi zanemarujemo.

Moramo shvatiti da se ovo umiranje može spriječiti.

Moramo shvatiti da ljudi u zemljama Trećeg svijeta misle i da im je stalo, da se smiju i plaču - baš kao mi.

Moramo shvatiti da oni sanjaju naše snove, a da mi sanjamo njihove.

Moramo shvatiti da su oni mi. I da smo mi oni.

Sanjam da do 2000. nestane gladi.

Sanjam da se siromašnima pruži šansa.

Sanjam da spasimo četrdeset hiljada ljudi koji svakodnevno umiru.

Moj se san može ostvariti i ostvarit će se ako svi pogledamo u budućnost i vidimo da nam otuda svijetli.

Ako zanemarimo glad, to svjetlo će se ugasiti.

Ako svi pomognemo i djelujemo zajedno, ono će porasti i slobodno gorjeti potencijalom sutrašnjice.

5

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

POGOVOR Nihad M. Kreševljaković:

RACHEL CORRIE U SARAJEVU „Dramaturgija `principijelnog djelovanja` nas uči da ne razmišljamo da li je slijeđenje principa korisno, i da li možemo računati na eventualni uspjeh akcija koje smo poduzeli.“ Susan Sontag, Houston, Texas, 2003

Publicirati ovu knjigu, a osobito sjetiti se ili upoznati ljude sa likom Rachel Corrie je istovremeno zadovoljstvo, ali i vrsta obaveze u ovom, ne baš veselom svijetu u kome živimo. Nažalost, pravednost, kao najpoželjnija karakteristika ovog mjesta na kome žive bića poznata kao ljudi, nije i najprepozantljivija njegova strana. Naprotiv, ponekad se čini da je ona rijetko viđen gost koji nas tek povremeno posjećuje… ne sa druge planete, ali definitivno sa druge strane naše uobičajenosti. Zanimljivo, jer čini se da jaki intenzitet emotivne energije koji proizvodi djelo herojstva u borbi za pravdu nije uvijek dovoljan da nadjača nesuosjećajnost čovjeka prema čovjeku, posebno onom koji nije “naš”, koji je geografski udaljen, dalek i uvjetno drugačiji! Zapravo, to ukazuje da broj ljudi koji suosjećaju prema drugom i drugačijem ni izbliza nije poput broja onih kojima takvo razmišljanje u najblažem obliku predstavlja “nepotrebno opterećivanje tuđim problemima”…

Svijet “naših” i “njihovih” čini se nekom uobičajenom matricom prepoznavanja unutar ovog, u biti zajedničkog prostora kojeg zovemo Zemlja. Različitosti kao bogatstvo slave se mnogo češće frazama, a znatno rjeđe djelima. Zemlja se ne doživljava baš tako često kao prostor u kome je cilj upoznavati se, a ne udaljavati. Stereotipi su uzdignuti na stupanj paganskih idola te opasno prijete čistom razumu da ga zamute. Bit stvari zanemaruje se u odnosu na formu, a koja postaje mjerilo prepoznavanja “naših” i odvajanja od “njihovih”. Gledamo, kako nas neko pravi glupim, a ne činimo ništa. Hipnotizirani smo kao zečevi, izvučeni iz mađioničarevog 55

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

šešira. Čini se da u svojoj opsjednutosti formom zaboravljamo da pored tijela imamo i dušu. Privikavamo se na sve moguće gadosti, pa smo u stanju i masovna ubijanja djece nijemo promatrati, da se ni ne pomaknemo. Još gore, kad nas to uznemiri, reagiramo tako što promijenimo televizijski kanal!

Naši mikro svjetovi okovani su nacionalizmom i političko-ideološkim patriotizmom i ponašamo se kao da smo mi jedini ljudi, a svi ostali samo naše sjenke. Život drugih u vjerovanju tzv. “običnog čovjeka” nije isto vrijedan kao naš sopstveni! Povećanje udaljenosti, obrnuto je proporcionalno slabljenju našeg suosjećanja.

Kako se onda ne diviti, ili barem ne čuditi djevojci koja sa svega 23 godine odlazi iz udobnosti svog doma ispunjenog ljubavlju roditelja ka zemlji do koje se dobro treba naputovati i nakon što se preleti ocean…. Život Rachel Corrie jednostavno budi nadu da bi ovaj svijet u kome živimo jednom, nekad, mogao, možda, ako Bog da, postati mjesto u kome će svi ljudi živjeti u miru ili bar gdje će postojati konsenzus oko poimanja pravde.

Koliko god ovakvo vjerovanje danas, nažalost, zvučalo utopističkim, čini se da nam je ipak kao ljudskim bićima obaveza u to vjerovati. Ustvari, prestanak vjerovanja u takav svijet je osnovni simptom na osnovu kojeg bi nam najugledniji pripadnici ljudske vrste s lahkoćom dijagnosticirali ozbiljnu bolest. Susan Sontag nam poručuje: “Ono što je istinska dobrobit modernog društva jeste pravednost”. Velika vjerovatnoća da akcije pružanja otpora neće zaustaviti nepravdu ne može biti opravdanje za odustajanje od djelovanja u pravcu onoga za što mislimo da je od koristi za našu zajednicu.

Pored toga, vjerovati u bolji svijet učinit će da smrt djevojke po imenu Rachel Corrie dobije smisao. Tako treba posmatrati i to da su Alan Rickman i Katharine Viner napisali ovu knjigu, da se ovaj tekst igra na teatarskim scenama širom svijeta, da se među prijevodima pojavljuje i ovaj, prijevod na bosanski jezik… “Zovem se Rachel Corrie” dio je aprilskog programa Modul Memorije koji se svojim datumom podudara sa danom kada bi Rachel Corrie, da je ovdje, dočekivala svoj 29 rođendan… Stoga, želimo vjerovati kako promoviranjem ove knjige u sarajevskom aprilu, umjesto da tugujemo nad smrću, slavimo život Rachel Corrie. To je bio glavni razlog što smo se upustili u štampanje ove knjige, a u nadi da će se uskoro na scenama BH pozorišta pojaviti i istoimena predstava. Na ovom mjestu želim se zahvaliti Helen Patton - Plusczyk i Melini Kamerić koje su 5

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

nam prilikom posjete MESS-u poklonile ovu knjigu, te kasnije dodatno pomogle u radu na publiciranju knjige na bosanskom jeziku.

Tekst knjige nastao je na osnovu dnevnika, pisama i e-mail poruka koje je pisala Rachel Corrie, bez ideje da bi ikada njeni tekstovi mogli biti pretočeni u teatarsku predstavu. Ipak, njen neosporni književni talent, kao i fascinantan i inspirativan životni put olakšali su posao Alanu Rickmanu i Katharine Viner.

Rachel Corrie rođena je 10. aprila 1979. godine u gradu Olympia, Washington, SAD. Kao što sama kaže: “Mi smo svakako gazili istu vodu i lutali istim plažama kao i neki jako hrabri ljudi. To čini da hrabrost postane moguća.” U petom razredu, mala Rachel održala je govor u kome je digla svoj glas za gladnu djecu svijeta!

U danima kada su Bosna i Sarajevo preživljavali svoje najgore dane ona je pisala kako se sjeća svoje rane mladosti i stropa učionice na kome su visila pravila ponašanja, a jedino kojeg se sjećala kao dobrog životnog pravila bilo je: „svako se mora osjećati sigurnim.“ Iz onoga što saznajemo od Rachel Corrie lahko je shvatiti da je odrastala u zbilja posebnom okruženju, punom roditeljske ljubavi i razumijevanja, u domu sa čijih prozora se pružao pogled ne samo na susjede, već na cijeli svijet. Upravo od oca koji joj se ponekad činio kao najmudriji čovjek na svijetu, Rachel “krade” podjednako duhovite, istinite i potresne riječi:” Sad sam u srednjoj školi. Pretpostavljam da sam malo odrasla, sve je to sada ionako relativno, devet godina je jednako dugo kao i četrdeset, zavisi od toga koliko čovjek poživi.” Svoju majku Rachel opisuje kao ekstremno etičnu osobu.

Sa početkom studija Rachel Corrie intenzivira svoj društveni angažman.

U centru njenog interesovanja nalazi se čovjek i njegovo pravo na pravdu i mir. Pretpostaviti je da se zdravorazumskom logikom u fokusu ukazao problem okupacije Palestine kao jedne od ključnih prepreka u postizanju globalnog mira. Već nakon godinu dana organiziranja akcija protiv rata i za globalnu pravdu u rodnoj Olimpiji počinje osjećati nezadovoljstvo sama sobom. Rachel Corrie smatra kako njen rad nije u dovoljno jakoj vezi sa ljudima za čija prava se bori, a osobito je pogađa vanjska politika njene rodne zemlje - SAD. Otputovati na lice mjesta osjeća kao duboku potrebu!

57

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Piše:” Valjda se velik dio moje etike sastoji od nastojanja da živim negdje drugo i iskažem poštovanje prema ljudima koji tamo žive.” Kao aktivistica “International Solidarity Movement”, nenasilnog pokreta protiv kršenja ljudskih prava odlazi u Palestinu. Dolaskom tamo shvaća da je situacija znatno gora nego ju je zamišljala. Objašnjava kako je ništa nije moglo pripremiti za ono što je tamo zatekla ugledavši svojim očima teror koji izraelska vojska sprovodi nad Palestincima. Ipak, napisat će:“To što sam ovdje došla je jedna od boljih stvari koje sam u životu učinila“.

Osobi, poput Rachel Corrie granice nisu puno značile. Nema sumnje da su poput Olimpije i druga mjesta bila njen dom… Njen dom morao je biti i Sarajevo bez obzira što faktički nikad ovdje nije bila fizički prisutna. Njena priča nam se čini veoma važnom u našim nespretnim lutanjima kada je u pitanju definiranje našeg vlastitog iskustva. To je još jedan razlog za štampanje ove knjige.

Od 199 . kada je Internacionalni teatarski festival MESS započeo rad na projektu Modul Memorije pa do danas uvijek smo nastojali ne lamentirati samo nad vlastitom sudbinom. Sjećanje na vlastito iskustvo nikad nam nije bilo imperativ. Ubjeđeni smo da je mnogo važnije senzibilizirati ljude na način da shvate kako sjećanje na vlastitu tragediju nema puno smisla ako istovremeno sa takvim iskustvom ne budemo među onima koji će dizati vlastiti glas protiv nepravde i nasilja. Bilo je za očekivati da će nas vlastito iskustvo učiniti suosjećajnijim, ali da li je to tako???? Iz perspektive na kojoj se bazira Modul memorije, stradanje naše zemlje imat će smisla samo, tada.

Kada svi šute, od nas je očekivati da budemo oni koji dižu glas za potlačene… Koliko danas građana naše zemlje uopće zna kakvo se nasilje sprovodi u npr. Darfuru… Koliko ima naroda širom svijeta čije stradanje u periodu godine duge sarajevske opsade nije ništa drugo do “samo” te četiri godine u višedecenijskom trajanju njihove vlastite tragedije. Takav slučaj je upravo u Palestini, gdje uglavnom nedužni ljudi, žene i djeca decenijama pokušavaju izboriti se samo za to da se glas o njihovoj patnji čuje van njihove zemlje. Nesreća naroda poput Palestinskog je u tome da u svijetu brzih informacija jedna tako duga tragedija skoro da prestaje biti vijest. Njihovo svakodnevno stradanje i teror kojem su izloženi nije dovoljno “atraktivno” da bi se o tome iz dana u dan govorilo u medijima.

Ono postane udarna vijest tek kada se napadi intenziviraju do te mjere kao što je bio slučaj sa posljednjim napadom na Gazu, a kada je u svega dvadesetak dana ubijeno preko 1300 Palestinaca od kojih 10 djece…

Kakav je svijet u kome živimo kada su imena ubijene i ranjene palestinske 5

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

djece svedena isključivo na brojeve? Mnogi su već sigurno potisnuli iz svojih sjećanja potresne slike iz bolnice Shiffa u Gazi…. Vjerovatno i pod dojmom vlastitog iskustva ponekad odbijamo suočiti se sa realnim svijetom u kome živimo… Jedino pitanje je da li želimo biti poput onih na koje smo i sami bili bijesni dok su naši gradovi bili izloženi granatiranjima, a civili i djeca ubijani? Sjećam se kako sam u godinama poslije opsade Sarajeva čitao knjigu Raula Hilberga pod naslovom “Perpetrators, Victims and Bystanders: Jewish Catastrophe 1933-19 5”… Unatoč strašnim poglavljima o zločincima i žrtvama posebno sam u pamćenju zadržao praznoću, besmislenost i neljudskost onih koji su u svemu tome bili ravnodušni – pasivni posmatrači… Isti osjećaj sam imao prema onim koji su se tako ponašali u toku napada na našu zemlju, ubijanja civila i razaranja civilnih objekata. Bilo je i onih koji su nastojali kreirati neku vještački balansiranu sliku, naivno ali i bezobrazno skidajući sa sebe vlastitu odgovornost da učine bilo šta…opisati jednu agresiju kao ludilo u kojoj se ne zna ko koga ubija, u kome su svi krivi zapravo je najarogantniji način da se vlastita odgovornost izbjegne.

S druge strane, baš to vlastito iskustvo, čini se da bi nas trebalo učiniti i svjesnijim o ljudima koji su tih godina bili dovoljno savjesni i hrabri do te mjere, ne samo da dignu svoj glas već i da osobno uđu u grad pod opsadom... Ne mogu, da među mnogim, ne spomenem Susan Sontag koja je bila u Sarajevu i koja je stala uz njegove napadnute građane. Tih dana, to možda i nije izgledalo vrijednim nekog posebnog divljenja… Hrabrost ljudi koji su napuštali udobnost svog doma i dolazili ovdje glatko je eliminirana činjenicom da su se za razliku od sarajevske djece oni uglavnom vozili u zaštićenim džipovima, u pancirima i sa šljemovima na glavama….Ali, koliko nas je danas spremno isto to učiniti, te u tom džipu, sa pancirom i šljemom na glavi posjetiti Gazu u doba bombardiranja???

Mnogi nisu našli za shodno da učine i mnogo manje od toga!!!

Zapravo, dovoljno je biti samo malo iskren prema sebi da bi dokučili da su ljudi poput Susan Sontag ili Rachel Corrie istinski stanovnici planete Zemlje, oslobođeni uskih granica kreiranih ljudskim umom, ratovima i generalno nepravdama… Jedan od prvih tekstova u BiH koji nas je upoznao sa likom Rachel Corrie bio je objavljen u magazinu za književnost “Odjek” 2005. godine. U pitanju je bio prijevod govora pod naslovom “Yesh Gvul – Postoji granica”, koji je upravo Susan Sontag izrekla 30. marta 2003. prilikom uručenja nagrade “Oscar Romero” Ishaiu Menuchinu. Taj govor Susan Sontag započinje odajući počast Oscaru Romeru i Rachel 59

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Corrie opisujući ih kao simbole žrtvovanja “koje su ubile sile nasilja i tiranije dok su im pružale nenasilan, principijelan, dakle opasan otpor”. Čitajući pisma Rachel Corrie stječe se utisak da odlaskom u Palestinu, ona dolazi u isto tako blisko mjesto poput njenog doma u SAD… Analogijom, a vjerujem kako sam u pravu, na isti taj način je i naše Sarajevo bilo jedna od soba ogromnog doma Rachell Corrie koji zbog prerane smrti nije uspjela fizički posjetiti. Ime njenog doma, njene domovine bilo je planeta Zemlja.

Kao takva ona se odrekla svog povlaštenog položaja, jasno smatrajući vlastiti mir prevelikim luksuzom. Taj svijet pun ratova i nepravde Rachel Corrie nastoji doživjeti “kao jedno dinamično prisustvo – kao promjenljivu, interaktivnu stvar” … Stvarnost vlastitog života ona vidi u Bosni ili Ruandi – tamo gdje besmislena smrt nije neki daleki simbol ili metafora, već stvarnost.

Da li je teško shvatiti način na koji razmišlja Rachel Corrie? Možda da, ali je zato jednostavno nemoguće shvatiti kako postoje ljudi koji njen pogled na svijet kategoriziraju kao izdajnički ili neprijateljski, a takvih je čini se također mnogo?

Kako shvatiti da je u New Yorku, jednom od najliberalnijih gradova naše planete uskraćeno pravo Alanu Rickmanu na postavljanje ove predstave u New York Theatre Workshop (NYTW) ? Taj nerazumni bojkot, to ponovno ubijanje Rachel Corrie, žestoko je kritizirala i Vanessa Redgrave, još jedna prijateljica Sarajeva. Ona je to nazvala “cenzurom najgore vrste” podsjećajući nas kako je jedino oružje kojim se borila Rachel Corrie bila njena ogromna dobrota i ljudskost.

Kako je moguće da jedna herojska smrt bude tema isključivo deklariranih mirovnjaka, dok su ostali izbjegavali o njoj uopće pisati? Kako je moguće da je 2003. godine ugledni magazin “Time” za ličnost godine izabrao američkog vojnika “kao personifikaciju svih pripadnika američkih jedinica”?

Kao što je napisala sama Rachel Corrie:”Ne mogu vjerovati da se nešto ovako može dešavati u svijetu a da nema veće pobune. Boli me i sad, kao što me boljelo i prije, biti svjedok kako mi dozvoljavamo svijetu da bude užasan.”

0

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Ključ te rečenice nije u užasnom svijetu već u našem kapacitetu da sami odlučujemo o tome kakvo je to mjesto gdje živimo, odnosno, kakvi ljudi želimo biti.

Da li smo poput Rachel Corrie spremni izgovoriti riječi: “Znam ako umrem večeras u 11:15 ili u devedeset i sedmoj, znam. Ja znam da sam to ja. To mi je posao.”

Rachel Corrie je ubijena dvadeset i trećoj godini života, 1 . marta 2003. godine u trenutku kada je svojim tijelom pokušala spriječiti rušenje jednog palestinskog doma. Po svjedočanstvu očevidaca vozač buldožera Caterpillar D9, namijenjenog za rušenje kuća, udario ju je a potom pregazio. Vozač buldožera nikada nije osuđen za ubojstvo, kao što niko iz izraelske vlade i vojske nije odgovarao za rušenje palestinskih kuća i kršenje . Ženevske konvencije…

1

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

IMPRESUM

Izdavač J.U. MES Međunarodni teatarski i filmski festival Sarajevo Za izdavača Dino Mustafić Prijevod: Senada Kreso Urednik izdanja i pogovor: Nihad Kreševljaković Dizajn: studio lisica Fotografija: Ljubaznošću porodice Corrie Organizacija: Irra Isović Lejla Hasanbegović Dajana Gurda Mediha Šuvalija Finansije Mirsada Škrijelj Partneri: Patton Stiftung Sustainable Trust Videoarhiv, Sarajevo

2

ZOVEM SE RACHEL CORRIE

Dtp: Adnan Hadžić Štampa: Grafika Šaran Tiraž: 500 Rad festivala MESS finansira: KANTON SARAJEVO, Ministarstvo kulture i sporta

3

CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 21.111 (73) – 9 CORRIE, Rachel Zovem se Rachel Corrie: iz dnevnika Rachel Corrie / uredili Alan Rickman i Katarine Viner; prijevod Senada Kreso ; sa pogovorom Katarine Viner; (pogovor Nihad Kreševljaković). – Sarajevo : MES, Međunarodni teatarski i filmski festival, 2009. – 59 str.; 20 cm Prijevod djela: My name is Rachel Corrie ESBN 97 -995 -50 -07-9 COBISS.BH – ID 2730 22

naslovna:Layout 1

28.4.2009

10:44

Page 1