Dom u bogu - o. Augustyn Pelanowski by Marko Remić

Bedaci, životno nesposobni, naivni, nespretnja kovići sudbine, to... je naša istinita verzija. Oni što obično misle da nisu sposobni ni za što, sposobni su za Nebo, jer ako na zemlji ne odgovaraju ničemu, očito nisu „s te zemlje”. Nadaju mu se oni, koji se u životu ne nadaju više ničemu! Kako je to pravedno da se Bog sjeća onih koje su drugi zaboravili. (...) Ulomak iz knjige

Figulus d.o.o. 70 kn

9 789537 929299

o. Augustyn Pelanowski, OSPPE

dom u bogu

Nevjerojatno je kako je naš Bog tako uzljubio one koji su najmanji. Čak ni apostoli nisu mogli razu mjeti tu Isusovu naklonost. Godinama razmišljam o tome što znači biti bedak, najmanji, dijete, jer mi je stalo do Njegova Kraljevstva. Bog se nije objavio velikom svećeniku Eliju, nego djetetu Samuelu, i ni u čemu nije poslušao velikog svećenika Helija, nego je poslušao zanemarenu Anu i obdario ju sinom Samuelom. Slično, Marija se u svim objavama obraćala djeci ili nezrelim ljudima: djeci iz Fatime, Bernadetti Soubirous, djeci iz La Salette te konačno Indijancu Juanu Diegu iz Guadalupea.

o. Augustyn Pelanowski, OSPPE

Meditacija na temu Knjige o Tobiji

Naslov izvornika: Dom w Bogu. Medytacja na temat księgi Tobiasca Copyright © 2012. o. Augustyn Pelanowski, OSPPE © Copyright za hrvatsko izdanje, te za distribuciju u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini: o. Marko Glogović, OSPPE i Figulus d.o.o., Koprivnica 2016. g. Nakladnik: Figulus d.o.o., Koprivnica Za nakladnika: Josip Lončar Prijevod s poljskog jezika: Tatjana Geršić Lektura: Martina Zidarić Grafički urednik: Mihael Lončar Tisak: Web 2 Tisak d. o. o. Knjigu možete naručiti u našoj web-knjižari (www.figulus.hr), e-poštom (tajnica@figulus.hr) ili telefonom (048/210-104 i 095/206-5421). ISBN 978-953-7929-29-9 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000941774.

o. Augustyn Pelanowski, OSPPE

DOM U BOGU Meditacija na temu Knjige o Tobiji

2016. g.

Sadržaj Otkriti svoj poziv �� 8 Što se više trudimo, tim gore biva. Zašto? �� 10 Izvaditi srce �� 13 Izvaditi jetru �� 16 Izvaditi ono što je teret ��18 Ispričati o sebi �� 23 Ljubiti usprkos svemu �� 27 Tko se skriva u Tobiji? �� 33 Isus i Magdalena �� 37 Žuč na oči �� 39 Nastaniti se u Bogu �� 44 Epilog ��48 Tko je u prvom redu pozvan da se nastani u Božjem domu �� 52 Bilješke �� 56

dom u bogu

Otkriti svoj poziv Ako želiš da tvoj život ima smisla, bilo bi dobro kada bi otkrio svoj unutarnji poziv, odnosno kada bi u sebi osluhnuo na što te Bog poziva. U vrijeme kad sam meditirao nad Knjigom o Tobiji, čitao sam knjigu Elizabeth Mardorf pod naslovom „Pozitivna promjena”. Ostavila je na mene određen dojam. Naime, svojom katoličkom dušom nisam se sa svime slagao, ali jedan mi se fragment urezao u pamćenje. On govori o događaju koji se zbio u mladosti Miltona Ericksona: »Kada je slavni američki psihijatar Milton Erickson još bio mlad, u dvorište njegove kuće zalutao je tuđi konj. Nitko nije znao čiji je. Nije bio obilježen. Milton je ipak odlučio pronaći njegova vlasnika. Uzjahao ga je, vodio ga do ceste, a zatim ga pustio da nastavi u potpunoj slobodi. Intervenirao bi jedino onda kada je konj htio još trave i kada je silazio s ceste. Konj je tako išao smireno i samostalno. Tako su prešli nekoliko kilometara, i najzad stigli u dvorište jednog gospodarstva. Vlasnik se jako čudio. Upitao je Miltona: „Kako si znao da je to naš konj?” Erickson je odgovorio: „Ja nisam znao, ali znao je konj. Pobrinuo sam se samo da konj ne silazi s ceste.”« U Knjizi o Tobiji taj je „konj” – u šali sam pomislio – Tobija, a anđeo Rafael je „Milton Erickson”. Upravo je Rafael pokazao Tobiji put života i doveo ga do blȃga i do Sare. Sâm 6

Otkriti svoj poziv onamo ne bi dospio. Slično i mi griješimo i gubimo svog Gospodina – gubimo Boga, gubimo smisao i cilj u životu i potreban nam je netko tko će nam pomoći da Gospodina ponovno pronađemo. Potreban nam je netko tko će nam pomoći pronaći put, ali bez prisile – anđeo, ili čovjek s njegovom raspoloživošću. Rutin anđeo bila je Noemi, Elizejev anđeo bio je Ilija a postoje i brojni drugi primjeri. Postoje, također, i primjeri u kojima su biblijski likovi vođeni bez ljudske pomoći, poput Jakova ili Danijela, koji su se na putevima svojih poziva susreli samo s anđelima. Kada sam otkrivao svoj poziv, nisam pronašao nikoga tko bi me u tim težnjama jačao neprestano, ljudski. Možda je tako i bolje, jer su tako Božji znakovi dopirali do mene bez ikakvih smetnji – nitko, nijedan čovjek, nije za mene mogao biti prepreka u njihovu prepoznavanju. Sada, nakon nekog vremena, mislim da mi je moj anđeo diskretno pomagao kada sam imao nadahnuća i kada sam se susretao sa znakovima, koje bez njegove pomoći ne bih mogao raspoznati. Sve se poklapalo kao na nekom uzorku izvezenom smislenim vezom. Dolazile su mi misli i osjećaji, koji bi se potom ostvarivali, kao da me u duši netko na to potaknuo. Svaki korak koji sam činio kako bih postigao svoj cilj, odnosno kako bih ušao u red, već je ranije bio u meni; kao da sam se prisjećao puta, a ne tek ga otkrivao. Trebamo pronaći svoje mjesto, trebamo si posvijestiti kamo zapravo smjeramo. Posvijestiti si? Da, jer cilj imamo zapisan u svojoj nutrini, kao sudbinu. „Kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga” (Ps 139,15-16). 7

dom u bogu Moj je život već zapisan u Knjizi; moja budućnost, moja sudbina, sve je to bilo prije no što je nastao čak i moj prvi dan. Ne možemo gledati na sudbinu kao na snažno determinirajuću silu, nekakav fatum, neizbježnost sudbe. Sudbina je otkupljenje, ali Bog još delikatnije ocrtava liniju po kojoj vrijedi hoditi, jer nam je na njoj pripremio najveće milosti. Sudbina ima svoje mutacije, svoje alternative i moguće ju je modificirati. Uvijek postoji nada, čak i onda kada nam se čini da smo zašli na krivu stazu umjesto na onu na kojoj bismo trebali živjeti. Bog je beskrajno domišljat i uspijeva za nas pronaći rješenje u situacijama koje nam se čine bezizlaznima. Makar samo tražili izlaz u molitvi i Riječi Biblije – tamo su izlazi u nuždi – ne samo one prvotno predviđene već i alternativne. Dodat ću samo da govoreći o hitnim rješenjima, ne mislim kako je njihova kvaliteta lošija. U psalmu četrdesetom nalazi se svojevrsna zagonetna formulacija: „Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi, nego si mi uši otvorio: paljenice ni okajnice ne tražiš. Tada rekoh: Evo dolazim! U svitku knjige piše za mene.” (Ps 40,7-8) Autor je otkrio za sebe oslobađajuću istinu: to u svitku knjige piše za njega, u Bibliji je sve o njemu. Otac Franςois Cassingnena-Treverdy tumači ovaj redak Psalma na sljedeći način: „Ta je knjiga za mene i to u potpunosti – prepričava moju povijest, od Knjige Postanka do Apokalipse”. Ne mogu, dakle, razumjeti samoga sebe bez Biblije; bez te Knjige ne mogu razumjeti ni tajnu Krista niti pronaći vezu s Bogom. Postoji, međutim, jedan uv8

Otkriti svoj poziv jet o kojem se govori u prethodnom stihu. Autor donosi zaključak da ništa ne pomaže, nikakve žrtve ni paljenice, i da Bog ne traži nikakve žrtve i radikalne posvete i odricanja – potrebno je samo jedno: „otvorio si mi uši”! Što znači otvoriti uši? Originalni tekst, doslovno preveden, zvučao bi prilično čudno, stoga je prevoditelj ublažio tvrdnju u „otvoriti uši”. U originalnoj verziji to zvuči: „...jer probušio si mi uši”. Bušenje ušiju povezano je s ritualom vezanim uz jubilarnu godinu. Kada bi se navršilo šest godina, sedmu bi godinu svaki Izraelac bio obavezan osloboditi robove tako da ih odgovarajuće opremi kako bi imali materijalnu osnovu za početak neovisnog života. No, kako piše u Knjizi Izlaska (Izl 21,6), bilo je i robova koji nisu htjeli otići od svog dotadašnjeg gospodara zbog njegove dobrote i ljubavi, kojom su ga i sami darivali. Tada bi gospodar na vratima svog doma iglom probušio uho roba. Nakon toga je otvarao vrata svog doma i puštao ga unutra dijeleći s njim sve što je posjedovao. Od tog trenutka život tih ljudi bio je nepovratno povezan, jer je rob radije htio biti rob i uživati u ljubavi svog gospodara nego biti slobodan i lišen njegove ljubavi. Bušenje ušiju označava, dakle, neraskidivu vezu s gospodarom. Naš Gospodar jest Bog i svatko od nas posjeduje slobodu izbora – može živjeti bez Boga ili s Njime. Ali ako za svog gospodara izabire Svemogućeg za svagda, tada njegove uši moraju biti „probušene” – otvorene za Njegovu Riječ. Radi se o raspoloživosti duše, koja želi u Bibliju pogledati ne samo s vremena na vrijeme iz znatiželje, nego ju smatra jedinim izvorom koje9

dom u bogu mu može biti poslušna s povjerenjem, i jedinim izvorom životnih pouka. Samo tada nam se otvara cijelo bogatstvo tajni Biblije i Milosti. Vrata se Biblije otvaraju i mnoga bogatstva Božje mudrosti postaju i naša svojina, koju koristimo pronalazeći sebe u tekstu. Tada je, također, neizmjerno lako pronalaziti sljedeće korake na putu poziva. Čujemo glasove koje drugi ne čuju, govore nam znakovi koji drugima ne znače ništa. Čitao sam memoare Eugenea B. Sledgea, prevedene na poljski jezik pod naslovom „Pakao Pacifika”. Autor, sudionik američkih obrambenih bitki na pacifičkim otocima, vrlo je iskreno i skromno opisao svoje doživljaje od Peleliua do Okinawe, gdje je svjedočio svakojakim strahotama rata. Međutim, ono što me dirnulo u njegovim memoarima jest to što neobično često priziva Boga i činjenica da je za vrijeme bitki uvijek nosio i čitao Novi zavjet (u izdanju Gideonita). Stalno oslanjanje na riječi Biblije u nutrini ga je učinilo posebno osjetljivim te je jedne noći sjedeći u rovovima Peleliua zajedno sa svojim prijateljem Hillbill yjem, čuo glas, vjerojatno svog anđela, koji mu je otkrio njegovu sudbinu: „Razgovor s Hillbillyjem me smirio. Kada nam se priključio narednik s kavom, osjećao sam se gotovo bezbrižno. Razgovor je stao, u šutnji smo ispijali kavu. Odjednom sam čuo potpuno jasno: 10

Otkriti svoj poziv Preživjet ćeš rat! Najprije sam pogledao Hillbillyja, zatim narednika. Obojica su me začuđeno pogledala. Očigledno nisu ništa govorili. Čuli ste to? Što? – istovremeno su upitali. Netko je nešto rekao. Nisam ništa čuo, a ti? – Hillbilly je upitao narednika. Ništa, jedino onaj mitraljez s lijeva. Uskoro zatim određena je noćna tišina. Hillbilly i narednik povukli su se natrag u svoj rov, a Snafu se vratio u našu vatrogasnu postaju. Kao i većina ljudi nisam vjerovao u priče onih koji su navodno stalno imali ukazanja i čuli glasove. Nikome, dakle, nisam spominjao što sam doživio. Vjerovao sam ipak da mi je tada na Peleliu Bog progovorio pa sam se nakon rata trudio ispuniti svoj život sadržajem” (E. B. Sledge, „Pakao Pacifika”). Eugene B. Sledge zapisao je što je proživio i njegova je knjiga ostvarila velik uspjeh i doživjela brojne prijevode, bivajući odličnim i snažnim upozorenjem pred strahotama rata, besmislom ubijanja i brutalnosti. Nakon mnogo godina snimljen je jednako dojmljiv film pod naslovom 11

dom u bogu „Pacifik”, čiji su producenti Tom Hanks, Steven Spielberg i Gary Goetzman. Autor sigurno nije pretpostavljao da će se njegovi dramatični doživljaji nakon mnogo godina preobraziti u fantastično remek-djelo memoarske književnosti. Čak i „pakao” proživljen na zemlji može postati remekdjelo kada nas prati Riječ Božja i vodi glas anđela. Poziv tog običnog vojnika bio je dati iskustvo o Bogu, koji štiti čovjeka suživljenog s Njegovom Riječju čak i u samom epicentru tajfuna smrti. Eugene Sledge je nakon rata postao predavač biologije i premda se cijeli život bavio njome, njegova je životna misija, njegov poziv bio svjedočiti o Bogu, koji jedini može izbaviti iz monstruoznosti rata, koju su si ljudi sami uzrokovali. Doista nam je potreban anđeo koji će nam pomoći pažljivo otkriti najdublje težnje, odnosno sudbinu; koji će nam pomoći da dođemo na put našeg poziva, a kasnije da stignemo na cilj. Pod „pozivom” nikako ne mislim samo na poziv na posvećeni život, premda se govori i o tome. Postoji poziv za brak, svećeništvo, redovništvo. Postavlja se pitanje postoji li poziv na samoću. Ako Bog poziva nekoga na anahoretski život, odnosno na život u pustinji, tome je ipak uvijek cilj odnos s Bogom, dok odmicanje od ljudi ima samo fizički karakter; tako su, primjerice egipatski pustinjaci u prvim stoljećima kršćanstva svoj pustinjački život žrtvovali za one koji su živjeli u društvu, za njihovu ustrajnost u milosti ili preživljavanje progonā. Ali postoje razdoblja u našem životu kada nam je zaista potrebna samoća. Može, dakle, postojati poziv na samoću na određeno vrijeme, kako bi se pronašlo sâma sebe, te 12

Otkriti svoj poziv kako bi se pronašlo odnos s Bogom. Samoća sâma po sebi nije cilj ni čovjekova sudbina. Postoje razdoblja u kojima nam ništa ne uspijeva: izgubimo posao, ne upišemo se na fakultet, izgubimo zaručnika. Zašto? Ništa nam izvana ne uspijeva, jer Bog želi da se neko vrijeme zaokupimo sobom, a ne da bježimo od sebe. Netko mi je rekao da se u vlaku voli voziti sâm u kupeu. Postoje razdoblja u životnom putovanju u kojima je potpuno razumno doživljavati jedino samoga sebe. Treba najprije malopomalo doprijeti do samoga sebe, prije nego što dopremo do nekog drugog. Postoje i poslovni pozivi: liječnički, policijski, učiteljski, poziv branitelja žrtava ili misijski poziv, poziv da pomažemo najsiromašnijima, poziv da branimo djecu čija su prava povrijeđena, ili da brinemo o odbačenima, poziv da ohrabrujemo nesretne, poziv da postanemo psiholog ili tako dragocjena medicinska sestra, poziv da postanemo vođa ili pak da služimo, čak i poziv da postanemo automehaničar. Postoje osobe koje se bave svakodnevnim poslovima i sretne su, a postoje i umjetnici koji žive na pragu očaja. U vezi s tim moram spomenuti da sam poznavao sjajnog mladića koji je studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Dreznu. Priznao mi je da ni o čemu ne mašta toliko, koliko o tome da bude zavarivač!!! Veoma me začudila njegova veličanstvena skromnost! (Moguće je, naravno, izabrati ovakvo zanimanje zbog strahova, primjerice bojeći se ljudi ili ne vjerujući u svoje mogućnosti, ali ovo je nešto drugo!) Isus ništa ne ljubi toliko, koliko ljudsku skromnost i uživanje u njoj! Sveti Josip 13

dom u bogu bio je ... stolar, ili također graditelj kuća – ništa posebno! Smisao života i otkrivanje poziva međusobno su snažno povezani. Prije svega pozvani smo na otkupljenje, ali da bismo ga postigli, primamo poslanje za konkretna mjesta ili zadatke u svijetu, i to poslanje trebamo prepoznati. Zato Bog mnogima od nas šalje svoje anđele, kako bismo lakše prepoznali svoje mjesto. Čini to čak i kada se to tiče cijelog naroda – Izraela. Božje jamstvo o slanju anđela pred Izrael nalazi se u Knjizi Izlaska, kada Izrael sklapa savez s Bogom na brdu Sinaj. Dok sam čitao taj odlomak, pažnju mi je privukao zanimljiv detalj. Radi se o formulaciji u kojoj Bog govori da će poslati anđela, a koja podsjeća na ulomak u kojem govori da će na Izrael poslati ... stršljene! Što je zajedničko anđelu i stršljenima? Izrael je razaznavao svoj put vodeći se tragom naleta stršljenā. Oni su otjerali tri od šest neprijateljskih plemena, s kojima se Izrael trebao boriti za dobivanje obećane zemlje. Zaista, na području Palestine i sinajskog poluotoka stršljeni i danas stvaraju stanovnicima ozbiljne probleme. Izraelcima je kazano neka se ne boje naleta stršljenā, nego da ga iskoriste za postizanje cilja svog putovanja. Anđeo dakle, nije poprimio oblik lika s krilima ili s ognjenim mačem, već se poslužio oblakom malih insekata naoružanih otrovnim ubodima! Skromna pomoć: maleni insekt, koji nije duži od četiri centimetra. No, u roju može predstavljati veliku opasnost! Treba znati upotrebljavati najmanje znakove za raspoznavanje tragova poziva. Ono što drugima predstavlja opasnost, tebi može biti zaštita i put kojim ćeš poći! Bog je rekao Izraelu 14

Otkriti svoj poziv kako dana pošast neće odjednom u jednoj godini izagnati sve stanovnike jer bi to predstavljalo preveliku štetu za zemlju, i ona bi ubrzo postala staništem divljih životinja onemogućavajući njezino ponovno naseljavanje. Hebrejski pojam ccirah, ne označava sâme stršljene, nego također može označavati depresiju ili nemoć te je povezana s korijenom cra, koji znači „poticanje straha”. Ne smijemo dopustiti da nas dok otkrivamo put poziva, vode osjećaji drugih ljudi, kojima naš put nije namijenjen. Ono što drugima može biti izvor straha, za nas je nekada upravo put izabranja. U raspoznavanju puta koji nam je Bog namijenio ne smijemo se voditi mišljenjima drugih ljudi, čak ni onih koji su nam najbliži. Da sam uzimao u obzir i zaokupljao se onime što su mi govorili moji svjetovni prijatelji i da sam se zamarao mišljenjima moje obitelji o mom pozivu, nikada ne bih ušao u svoju zajednicu! Kada sam u svojoj sredini govorio da namjeravam ući u red, mnogi su se prestravili, drugi su bili uistinu potišteni, kao da su ih ubadali stršljeni! »Šaljem, evo, svoga anđela pred tobom da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio. Poštuj ga i slušaj! Ne buni se protiv njega, jer vam neće opraštati prekršaje: ta moje je ime u njemu. Ako mu se budeš vjerno pokoravao i budeš vršio sve što sam naredio, ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima. Anđeo će moj ići pred tobom i dovesti te do Amorejaca, Hetita, Perižana, Kanaanaca, Hivijaca i Jebusejaca da ih uništim. Nemoj se klanjati njihovim kumirima niti im iskazuj štovanje; ne postupaj kako oni rade nego njihove kumire 15

dom u bogu poruši i stupove im porazbijaj. Iskazujte štovanje Jahvi, Bogu svome, pa ću blagoslivljati tvoj kruh i tvoju vodu i uklanjati od tebe bolest. U tvojoj zemlji neće biti pometkinje; ja ću učiniti punim broj tvojih dana. Pred tobom ću odaslati stravu svoju; u metež ću baciti sav svijet među koji dospiješ i učinit ću da svi tvoji neprijatelji bježe pred tobom. Stršljene ću pred tobom odašiljati da ispred tebe tjeraju u bijeg Hivijce, Kanaance i Hetite. Neću ih otjerati ispred tebe u jednoj godini, da zemlja ne opusti i divlje se životinje ne razmnože na tvoju štetu. Tjerat ću ih ispred tebe malo-pomalo dok ti potomstvo ne odraste, tako da zemlju zaposjedneš. Postavit ću ti granicu: od Crvenoga do Filistejskoga mora, od pustinje pa do Rijeke. Predat ću, naime, stanovništvo zemlje u tvoje šake, a ti ga ispred sebe tjeraj. Ne pravi savez ni s njima ni s njihovim kumirima. Neka ne ostanu u tvojoj zemlji da te ne navode na grijeh protiv mene. Ako bi štovao njihove kumire, to bi ti bila stupica.« (Izl 23,20-33) U ovome ulomku Bog jasno najavljuje da se uspjeh neće ostvariti odjednom. Stršljeni su trebali protjerati i zastrašiti kanaanski narod samo djelomično. Brz uspjeh je sumnjiv. Ne treba se dati prevariti lakim uspjehom. U najkritičnijem trenutku otac šalje Tobiju da potraži vodiča koji bi znao put do Ragesa. Njemu je znak predstavljalo to što je bez puno traganja pronašao nekoga tko taj put izvrsno poznaje. No, to je bio tek početak, a ne kraj. Naš nam se poziv otkriva preko znakova, preko osoba koje Bog stavlja na naš put kao očitu potvrdu, koja je više 16

Otkriti svoj poziv prikaz nego ostvarenje pobjede. Zanimljivo je također to da Tobija ispituje Rafaela o obitelji i tek kada se uvjerava u njezin integritet, dopušta sinu ići s čovjekom koji se predstavlja kao Azarija. Znakove i osobe treba provjeriti, istražiti njihovo podrijetlo, raspoznati njihovu duhovnu adresu. „Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet.” (1 Iv 4,1) Potvrdni znakovi ili osobe koje potvrđuju valjanost naše težnje nisu jednake onomu što nazivamo uspjehom. U trenutku kada susreće Rafaela, stari Tobija je na rubu sumnje, a mladi je prestravljen. Ali ne podliježu potpuno svojim osjećajima, nego nasuprot tome traže rješenje, i nalaze ga. Osjećaji nisu najbolji savjetnici u prepoznavanju poziva, što ne znači da se na njih uopće ne treba obazirati – oni jednostavno nisu najvažniji znak koji potvrđuje poziv. Dobro je ako osjećamo radost zbog otkrivanja poziva, ili olakšanje ili opčinjenost, ali bilo bi nesigurno njima se slijepo voditi, bez vlastitog razuma ili molitve, ne tražeći znakove ili potvrdu u Riječi. Anđeo nije nalikovao na anđela, nego na običnog trgovačkog putnika – Bog izabire skromne načine kako bi nam pomogao. Nemoj se voditi nečijim izgledom ni položajem u društvu kada tražiš potvrdu svog poziva. Bog nam često šalje osobe koje nemaju krila, ali daju polet našim težnjama, motiviraju nas i znaju upravo ono što se sami trudimo saznati ili idu u onom smjeru u kojem i mi sami namjeravamo poći. Ne oslobađaju nas teškoće 17

dom u bogu puta, nego nam ga pomažu proputovati, jer laki uspjeh nije kreativan, ne mijenja našu nutrinu. Brzinska karijera ne znači uvijek pronalazak poziva; češće ukazuje na njegov gubitak. Što brže postaješ važan, noseći u džepovima BlackBerry, rokovnik i iPod prepune obveza, adresa i brojeva, tim više postaješ rob stresa. Danas mnogi ljudi izabiru svoju sudbinu vodeći se trendovima i mameći se vizijom bogatstva. To su loši savjetnici – moda nikada nije anđeo! Pročitao sam u novinama kako se većina američkih računalnih stručnjaka koji su karijeru ostvarili vrtoglavo brzo, povlače s posla već u dobi između 25 i 30 godina jer ne mogu podnijeti stres! Odnosi koje su ti ljudi izgrađivali ograničavali su se samo na jedno: korisnost. Usavršavajući strojeve, sami su postali njima. A to je katastrofa za čovjeka – kada ne živi život punim plućima, nego samo djelomično. Misionari koji djeluju u Japanu govore o velikoj utrci štakora u toj zemlji. Japanci su vrlo časni ljudi pa po cijenu svoga slobodnog vremena i zdravlja žele biti što bolji radnici. Mladi ljudi, kako objašnjava o. Dudar, često to psihički ne izdrže. Tempo života, zahtjevi koji im se nameću često se u najgorim slučajevima završavaju samoubojstvom (30 tisuća godišnje), a nerijetko također – kada osjećaju da nisu ispunili nade koje su polagane u njih – psihičkim bolestima ili ovisnostima. Uz ovo dolazi još jedan problem. Nedavno – kako je izvijestio informativni portal Yahoo Finance – radnici kineskih tvornica koje pripadaju tvrtci Foxconn, a proizvode elektronsku 18

Otkriti svoj poziv opremu, bili su primorani pismeno se obvezati da neće počiniti samoubojstvo. To je rezultat toga što si je u posljednjih 16 mjeseci život oduzelo najmanje 14 radnika tvornice („Nasz Dziennik”, 10. svibnja 2011.). Težnja za brzim ostvarenjem karijere jest ubojstvo za sreću. Sreća se razvija polako, a počinje već onda kada prihvaćaš ono što je Božja volja. Rezultat pogrešnog razumijevanja poziva je koncentriranje na sadašnji život, a ne na vječni. „Strpite se dakle, braćo, do dolaska Gospodnjega! Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu” (Jak 5,7). Strpljenje i ustrajno čekanje unutarnje sigurnosti kako bismo odabrali put izbavljenja znakovi su mudrosti. Ratar iz ovog teksta smo ja ili ti. Kiša je milost osluškivanja našeg poziva. Obrati pažnju: govori se o kiši ranoj i kasnoj. Ne govori se o kiši u očekivanom trenutku! Gospodin ti daje milost prije nego što ga za to zamoliš, daje ju čak i onda kada kažeš: već je prekasno! Nikada nemoj sumnjati u to da će doći. Mislim ovdje na milost raspoznavanja sudbine a također i poziva. Svi pozivi su neprocjenjivi. Nema neznatnih poziva i uopće nisu najznačajniji oni koji su medijski eksponirani. Nisu svi pozvani na isto, svatko ide drugim putem, najboljim za njega. Svima je zajednički konačni poziv, ali do njega svatko ima svoj put, koji svatko mora pronaći. 19

dom u bogu Biblija govori kako je u Edenu bilo mnogo raznolikog drveća, svako drugačije, i ta je raznolikost činila ljepotu. Park u kojemu je svako drvo zdravo, iste vrste i posađeno na jednakom razmaku ne izgleda tako očaravajuće kao amazonska džungla, bogata milijunima vrsta. Ne treba dakle slušati ljude koji nam govore: trebaš postati ovo ili ono, izaberi to, odluči se za ovo, to bi Bogu bilo draže, to je dragocjenije u njegovim očima. Takve se riječi mogu čuti i od svećenika kojima se čini da je posvećeni, ili neki drugi život najvredniji, ili pak od roditelja koji bi svoju djecu silno željeli oženiti. Još je teže kada nam netko iz obitelji nameće svoje neostvarene ambicije ili snove. Čovjek mora pitati Boga – što Bog od njega očekuje. Kakav je put po Njegovu mišljenju pravi i najbolji? Kako bismo otkrili svoj poziv ili sudbinu Bog nam je dao anđela, treba naučiti slušati ga. Sposobnost raspoznavanja znakova, koje Bog postavlja oko nas (pa bio to i roj stršljenā ili trgovački putnik koji stoji upravo pred našim vratima ili pastirski štap koji se pretvara u zmiju), dolazi iz ... razmatranja Biblije. Zato jer će onaj koji nauči u tekstu vidjeti više od same štamparske tinte i papira ili literarni zapis i drevne priče o izabranom narodu, moći također dublje vidjeti stvarnost. Je li moguće čuti anđela? Da! Naravno, to treba naučiti. Tvoj život ne mora biti samo zbir unutarnjih doživljaja, koji proizlaze iz ljudskih misli, vanjskih pritisaka, posljedice roditeljskih želja ili nagovaranja prijatelja. Treba ga povjeriti Bogu kako bi bio rezultatom Njegova vodst20

Otkriti svoj poziv va. Sâm moraš upitati svog anđela koji je tvoj poziv. Samo onda kada živiš u skladu sa svojim unutarnjim pozivom, možeš biti sretan, možeš biti ispunjen, možeš biti čovjek koji ima svoj smisao. Ali ne žuri s raspoznavanjem i nemoj se grčevito držati onoga što si otkrio. Život može donijeti iznenađujuće rasplete. Najvažniji cilj je doći do Boga i ujediniti se s Njime, kako najdublje umiješ. Put do tog cilja može biti iznenađujući. Sudbina nije odluka, nije prisila. Ni u kakvim zvijezdama nije zapisan naš život dan po dan, minutu po minutu, ali u Bibliji ćeš pronaći svjetlo za svaki korak. Prepuštajući se Bogu dan po dan, možeš dobiti izvanredna nadahnuća od anđela kojeg je On poslao i možeš dobiti mnogo prilika i potporu u ostvarenju težnje koju ti je Bog namijenio. Nikada se, međutim, nemoj kriviti, čak ni ako ne uspiješ odmah postići ono za čim težiš; može se pokazati da si u određenom dijelu razlučivanja nešto krivo shvatio. Uvijek se uzdaj u Boga, čak i ako imaš osjećaj da ti ništa ne ide. Ako se Njemu predaješ, tvoj život sigurno neće biti bezuspješan. Nismo sretni kada ne živimo svoju sudbinu, odnosno svoj poziv. Ponekad čak iskusimo smrtni strah, koji nas čini bezvoljnima za život općenito. U Knjizi Izlaska postoji takav tajnoviti ulomak, koji nas može začuditi. On govori o Mojsiju koji mnogo godina nije znao zašto živi i tko je. Nije poznavao svoju sudbinu. Bježeći iz Egipta, zalutao je u pustinji Midjan, gdje je pomogao Jitrovim kćerima napojiti njihova stada braneći ih od drskih pastira. Jitro je prihvatio zalutalog Mojsija i dao mu svoju kćer Seforu za 21

dom u bogu ženu. Međutim, Mojsije nije živio među svojim narodom, nije imao cilj života; osjećao je da mu ondje nije mjesto, ali nije znao kako to riješiti. Kada mu se rodio sin, dao mu je ime Geršon, iskazujući time svoju izgubljenost, jer to ime označava nekoga tko ne živi ondje gdje mu je mjesto: stranca. Mojsije je bio tužan. Jedini njegov zadatak bio je pasti ovce. Život mu se činio besmislenim. Ta svakodnevica i dosada života deprimirale su ga. Kako čitamo u Bibliji, jednoga se dana zaputio na brdo Horeb i ondje mu se objavio Bog, koji mu se začuđujuće predstavio, kao Bog koji je, slično kao on, Mojsije, Bog zaboravljen, odbačen. Ali prije nego što je raspoznao prisutnost Boga, pred njim se pojavio običan grm, koji je izgledao kao da gori. Ništa posebno za pustinju. Čudno je bilo to što grm nije izgarao! Mojsije je krenuo prema toj pojavi, koja je u tom trenutku već izlazila iz okvira prirode. Tada je shvatio da pred njim stoji Božji anđeo, a kada je došao još bliže, iz unutrašnjosti je gorućeg grma čuo samoga Boga. I ovdje je karakteristična običnost i skromnost znakova, koji se tek kada se pobliže razmotre, pokazuju kao neuobičajeno približavanje Boga čovjeku. Židovske legende su u ovom anđelu prepoznavale Zagzagela, anđela koji kazuje tumačenje Tore, mudrost, i učenje samih anđela te objašnjava Božje ime! Treba se propitkivati i treba biti pozoran kako bismo u običnim događajima raspoznali Njegov glas ili glas Njegova anđela. Takvo propitkivanje, koje uspijeva „čitati” događaje, postiže se meditacijom Biblije. Tek kada se dao uvući u tu pojavu i počeo se propitkivati, Mojsije je čuo da je njegova sudbina izvesti Izra22

Otkriti svoj poziv el iz egipatskog ropstva. Nije htio povjerovati u to i branio se pred tim, jer nije imao nikakvih sredstava ni ideje za ostvarenje tako teškog djela. Bog mu je tada naredio da u ruku uzme pastirski štap i da ga baci na zemlju. Na Mojsijevo zaprepaštenje štap se pretvorio u zmiju. Običan štap u jednom je trenutku postao snažno oružje. Kada uskladimo svoj poziv s Božjom voljom, tada čak i naše mogućnosti, koje su inače poput „štapa”, postaju moćna sila, čudesne mogućnosti. Mojsije, međutim, još uvijek nije imao vjere u sebe i odgovorio je Bogu da je na jeziku težak i ne umije govoriti. Često to čujem od klerika koji se pripremaju za svećeništvo: da se boje službe Riječi, govora, proglasa, katehizacije. Sâm sam se jako bojao kada sam prvi put trebao stati za ambon, pa sam dan prije svoje prve homilije posvetio puno vremena pripremi. Čitao sam, razmišljao, pisao. Budući da nisam znao propovijedati, napisao sam si tekst i pročitao ga nekoliko puta. Moja slabost i moj strah na nezamjetljiv su način postali moje prednosti. Tako je i ostalo: bojim se propovijedanja, pa se uvijek dobro za to pripremam. Demosten (384. – 322. pr. Kr.), najslavniji grčki govornik, autor slavnih „filipika” usmjerenih protiv Filipa Makedonskog, također je imao problema s govorom. Zato se zatvarao u kuću; obrijao bi glavu kako mu sram ne bi dopustio izaći van, i sve dok mu kosa ne bi porasla, učio bi napamet svoje govore. Kada se više nije morao stidjeti ćelavosti, izašao bi van i govorio ostavljajući pritom zapanjujući dojam. 23

dom u bogu Slično je bilo i s Mojsijem. Kako se nije osjećao snažnim, u govor je ulagao više napora. Snaga se u slabosti usavršava. Mojsije je na kraju odlučio ići za svojim pozivom. Kada je već bio izašao iz midjanske zemlje sa svojom ženom i djetetom, jedne se noći zaustavi da prenoći, i obuze ga takav strah da je umalo umro. Biblija kaže: „navali na nj Jahve da ga ubije” (Izl 4,24). Židovske legende govore da je anđeo Urijel htio proždrijeti Mojsija jer je zanemario obrezanje vlastitog sina: ne može predvoditi druge ako štedi na svojem obraćenju i dubini saveza s Bogom. Čitajući, međutim, ove riječi, moramo znati da one predstavljaju arhaičan način izražavanja misli. Autor nije mogao psihološki objasniti stanje u kojem se našao Mojsije pa je napisao da je Bog htio usmrtiti Mojsija. No, istina ovog tajanstvenog teksta je drugačija: kada krećemo na put svoje sudbine, a istovremeno u sebi sumnjamo u nju, u nama nastaje sukob koji nas tjera da čak priželjkujemo smrt. Zato nam Bog objavljuje naš poziv tako oprezno i s određenim odugovlačenjem. Samo se onda jasno izražava kada u nama vidi potpunu spremnost da idemo putem Njegova poziva. Ako te zanima što ti je On namijenio, a istovremeno ne nalaziš u sebi spremnost za ispunjavanje Njegove riječi, može proći puno vremena prije nego što ti On jasno pokaže što ima za tebe. Kada Ga moliš da ti objavi svoju volju za tebe, moraš u sebi imati spremnost da ispuniš sve što ti On objavi. Osjećaš li da je tvoj pravi život već počeo? Ili u sebi imaš spremnost da se ispuni Božja volja za tebe? Ili osjećaš otuđenost i čini ti se da život nema smisla? 24

Otkriti svoj poziv Znakovi poziva su određeni talenti koji se otkrivaju u nama, no oni nisu odlučujući. Osobno imam, na primjer talenta za umjetnost, čak sam pohađao umjetničku školu, ali napustio sam ju. Mnogo sam godina crtao i slikao, ali sam od toga odustao jer sam otkrio da su mnogo ljepša umjetnička djela ljudske duše, kojima, preko ispovijedi, razgovora, molitve, preko Riječi Božje, mogu pomoći da pronađu ljepotu i dostojanstvo. Ljudska mi je duša zamijenila platno i moji se fizički talenti više ne ostvaruju jer su dobili duhovni izričaj. No, kako bih otkrio tu drugu verziju svog poziva, morao sam proći kroz veliku krizu, čak depresiju. Izbacili su me iz umjetničke škole zbog beznačajnog razloga – i to je bilo dobro. Tri godine nisam znao zašto živim, lutao sam kao Mojsije po pustinji, držeći se grčevito za svoj „štap”. To se moralo dogoditi jer sam bio grčevito navezan na maštanja o tome da postanem slikar. Dakako, trebao sam biti umjetnik, i upravo slikar, ali onaj koji će slikati Boga u ljudskim dušama! Bio sam slijepo uvjeren u svoj poziv slikara, kao stari Tobija, koji je oslijepio; zato sam morao proživjeti krizu. Stari je Tobija molio za smrt – malo poslije toga prisjetio se deset talenata i poslao mladoga Tobiju po to blago od deset talenata (sudbina) i to zato da bi ovaj pronašao Saru. Progledao sam i vidio sam svaku ljudsku dušu kao Saru svezanu Asmodejem. Zato sam dobio želju za oslobađanjem tih duša. Ponekad čovjeku nije dano upotrebljavati talente na način na koji si je isplanirao. Ipak, ako ih je dobio, oni sigurno nečemu služe. Treba vidjeti kako ih upotrijebiti. Jedna izuzetna žena mi je priznala: „Sjećam se kako sam i sama vapila Bogu pitajući ga zašto je ulio u moje srce toliko 25

dom u bogu ljubavi, strpljenja itd., osobine koje su idealne za osnivanje obitelji, i još onu najdublju čežnju za obitelji. Pitala sam ga zašto mi je to dao kada mi ne dopušta da to ostvarim. Ali pokazao mi je sljedeće: ako se moj život ‘posložio’ tako da nisam osnovala obitelj, onda ove osobine mogu koristiti na drugačiji način. I počeo je na moj put stavljati svoju djecu koja su bila potrebita ljubavi jer je nisu doživjela. Znači da Bog može dobro upotrijebiti čak i ono čemu je ostvare nje onemogućeno. Čak i ako se naš poziv iz nekog razloga djelomično ne ostvari, treba uvijek imati na umu da postoji konačni poziv – spasenje. To je golema utjeha, jer tada nema situacije koju ne bismo mogli upotrijebiti.” Ima, također, mnogo mladih ljudi koji ne znaju kako upotrijebiti svoje talente, a često im njihovo ostvarenje mogu onemogućiti drugi (npr. roditelji). Treba se uzdati da će nas Bog izbaviti iz tih ograničenja – čak i ako je za to potrebno puno vremena. Možda sada misliš: Ja nisam ni za što! To nije istina, jednostavno još ne znaš za što si stvoren, još nisi otkrio za što si pozvan, još nisi čuo glas anđela. Ili te je blokirao strah – strah nije nešto nenormalno. Hrabrost nije nedostatak straha, nego njegova pobjeda. Ne možemo živjeti izbjegavajući sve što búdi strah. Trebamo se češće prihvaćati onoga što ne znamo, i u čemu se osjećamo nesposobni, nego stalno raditi jedno te isto. Hrabrost je strah koji nam služi za razvoj; strah je hrabrost od koje smo odustali. Slutim da sada misliš: Ali ja sam netko posve banalan i beznadan – moj život nije kao život Leonarda da Vincija 26

Otkriti svoj poziv

ili Alberta Einsteina. Albert Einstein rodio se 14. ožujka 1879. godine u Ulmu u Württembergu. Njegovi su roditelji bili Židovi. Otac je trgovao perinama (kakvo banalno zanimanje!), ali je kasnije – što doznajemo iz njegove biografije, koja se nalazi i na Wikipediji – s bratom osnovao poduzeće koje se bavilo proizvodnjom plinskih i kanalizacijskih instalacija (također ne baš atraktivno!). Kasnije se obitelj preselila u München gdje se Albert prvi put fascinirao znanošću, jer mu je otac pokazao kompas. Možda je tada prvi put otkrio smjer svoje sudbine? Zamisli da veliko otkriće može započeti od tako prozaičnog i trivijalnog predmeta! No, nije li to blisko evanđelju: od malog zrna gorušice do velikog drveta? Budući da mu je majka bila glazbenica, Albert je kao mali dječak počeo učiti svirati violinu. Ispunjavao je mamine ambicije, ali to nije nužno bio njegov poziv. Tako to često biva; ono što roditelji vide u djetetu nije nužno njegov poziv, čak i ako se oni te svoje ambicije trude usaditi iz ljubavi. Albert nije nikada prestao svirati i nikada nije postao virtuoz, jer naš poziv nije ono što sanjaju naši roditelji! U prvim godinama školovanja Albert je bio dobar učenik, ali kada je poduzeće Einsteinovih počelo imati probleme i kada se obitelj preselila u Milano, Albert je ostao u Münchenu na brizi rođacima. Tada je prvi put iskusio svoju krhkost, postao je napet i vjerojatno pao u depresiju. Nekoliko mjeseci nakon odlaska roditelja ispisao se iz škole i otišao k njima. U Zürichu se 1895. godine pokušao upisati na Tehnički fakultet, no, nažalost, zbog loših rezultata iz humanističkih predmeta, pokušaj polaganja prijem27

dom u bogu nog ispita završio je fijaskom. Može li takav životopis ukazivati na nekoga tko će u budućnosti postati jednim od najvećih fizičara-teoretičara 20. stoljeća; tvorac teorije opće i posebne relativnosti, sutvorac korpuskularno-valne teorije svjetlosti, otkrivač stimulirane emisije, dobitnik Nobelove nagrade za objašnjenje fotoelektričnog efekta? Sin čovjeka koji je proizvodio perine, i gospođe neostvarene glazbenice postao je fizičar! I običan radnik može postati papa. Tvoj ti se život sada samo čini banalnim, ali istina je drugačija. Nisi sretan onda kada postaneš ono što si sanjao da ćeš postati, nego onda kada postaneš ono što si trebao postati – osoba za koju si bio namijenjen. Sudbina je unutarnja težnja, dok maštanja bivaju plitka, nametnuta, prisilna, nepromišljena. Tko umije razlučiti maštanje od težnje nalazi se na dobitnoj poziciji. Upitaj anđela o svojoj težnji, neka ti je pomogne osvijestiti! Ali kako? To je jako jednostavno: uzmi svoj notes, Bibliju i idi sâm k Isusu, u crkvu ili na neko mjesto gdje nema ljudi, i svom anđelu postavi pitanje, a zatim pogledaj u svoju nutrinu i vidi čemu najviše težiš, što se u tvojoj nutrini najintenzivnije javlja. Samo nemoj pomiješati svoja maštanja, ili ambicije roditelja s težnjom koju ti je dao Bog. Uzmi si nekoliko minuta kako bi se težnja mogla pojaviti, kao u tamnoj sobi u kojoj ne možeš vidjeti ništa kad uđeš, ali se oči ubrzo počnu privikavati i razlikovati oblike. 28

Otkriti svoj poziv »Ti koga uzeh s krajeva zemlje i pozvah s rubova njenih, ti kome rekoh: „Ti si sluga moj, izabrao sam te i nisam te odbacio.”« (Iz 41,9) Obrati pozornost na to da Bog poziva s rubova zemlje, iz najudaljenijih krajeva. Što to znači? To ne znači ništa drugo doli to da ti je Bog namijenio nešto čak i onda kada si na rubu izdržljivosti, na rubu smisla, u rubnim situacijama sudbine, na rubu snage i kad ti se čini da ti je On sâm najdalji, da gotovo nije prisutan. On nikada ne zaboravlja. S druge strane to znači da upravo rubne okolnosti i udaljavanje pomažu u otkrivanju poziva, pomažu nam da si osvijestimo svoju sudbinu, a također i da otkrijemo Božju Riječ. Ljudi koji ne iskuse krizu, gluhi su na Božji glas. Ne daj se zato obeshrabriti svojim strahom i nevjerom. Također nemoj dopustiti da te ponesu pretjerane ambicije. Treba pričekati trenutak kako bi prava težnja – pravi poziv – postala jasna. Ništa nećeš vidjeti samo onda kada tvoj anđeo vidi da ne bi povjerovao u svoj poziv ili da bi te on prenerazio. Onaj tko vjeruje Bogu i tko vjeruje u Njegovu najbolju volju da usreći čovjeka, sigurno će to vidjeti. Drugi znak su, stoga, pored talenata ili sposobnosti, krize, lomovi, sumnje na dotadašnjem putu ili u pokušajima. Ovo je sve izvanredna prilika da dođemo do onoga što zaista jest odgovarajući put – jer događa se da, 29

dom u bogu zavedeni iluzijama ili maštanjima, izabiremo krivi put. Tada, nakon nekog vremena (možda čak i nakon nekoliko godina) dođe do loma, do osjećaja besmisla i obeshrabrenosti. To je zato što se dosta grčevito držimo iluzije, uzimajući je kao stvarnost. Često se upravo tada pojavi anđeo Božji i presretne nas na putu, zatvarajući onaj po kojem idemo kako bismo se preusmjerili na onaj pravi. Nije dopušteno biti suviše dosljedan i tvrdoglavo se držati jednog sna, jedne verzije, jednog cilja, jedne jedine slike o tome što je naš cilj i san, poziv i sudbina. Zašto su neandertalci izumrli prije četrdeset tisuća godina? Zato jer su se grčevito držali jednog načina života, što ih je dovelo do stagnacije. Mamuti i žderanje, mamuti i žderanje, mamuti i žderanje i ... nestali su mamuti; oni više nisu znali drugačije živjeti! Nisu znali tražiti onako kao što je to činio suvremeni čovjek, koji je prije devedesetak tisuća godina iz Afrike došao u Europu. On je stalno nešto mijenjao, modificirao, selio se i zato … danas imamo civilizaciju! Život je neprestano koračanje u ono što je nepoznato, ali prema cilju koji je već savršeno poznat! Bolje je biti miš u polju, koji stalno traži nova prostranstva, nego laboratorijski štakor koji trči u kotaču; bolje je imati žive čežnje nego se tješiti mrtvim slikama. Bolje je živjeti ovdje i sada, nego jednom i negdje. Nije dopušteno držati se jedne slike o planu za život. Anđeo te može zaskočiti i svako toliko dodavati nove elemente budućoj cjelini, a od tebe očekuje fleksibilnost, sposobnost promjene. 30

Otkriti svoj poziv Život je kao dobra glazba snimljena na ploči. Imao sam ploču glazbenice Sade „Soldier of love”. U početku su mi se sviđale samo dvije pjesme i često sam ih preslušavao. Činilo mi se da su pjesme na cijeloj ploči istovremeno i banalne i impresivne. Možda su me zato tako impresionirale te dvije, jer su mi se ostale činile banalnima? S vremenom su mi ove dvije, privlačne pjesme postale običnima, a one koje sam u početku ignorirao, pokazale su se intrigantnima. Tako je u životu: ono što nam neko vrijeme izgleda banalno, nevrijedno pažnje, odjednom nas privlači, zaokuplja nam pažnju; i treba se dati privući, a ne truliti u shemi koja nam ne dopušta da spoznamo nova prostranstva. Tvrdo drvo koje se ne može saviti puca pri oluji; samo ono koje je elastično uspijeva izdržati oluju. Nemoj se grčevito držati jedne verzije ideje o životu, jer tome prijeti lom – možda se katkad treba pognuti, kako se ne bismo slomili, ali oluje prođu za tren. Milton Erickson, kojeg sam već spomenuo, bio je odličan terapeut, a njegova veličina, dubina, mudrost dolazili su također od toga što je bio paraliziran i što je mnogo godina proveo u invalidskim kolicima. U fizičkom smislu nije mogao funkcionirati u potpunosti, pa je postao vješt duhovno, emocionalno i intelektualno! Jedan je Milton u njemu umro, ali se istovremeno pojavio drugi, još izvrsniji! Živio je u čahuri, ali je zapravo bio leptir. Izgledao je kao stari Tobija, ali je u stvarnosti bio onaj mladi. Stari je Tobija također bio bogalj i odjednom, kada je postao takav, u njemu se pokre nuo mladi, koji je prošao golema prostranstva! Oni – stari 31

dom u bogu Tobija i mladi Tobija – mogu predstavljati „dvije verzije” jednog čovjeka. Možda tako misliš o sebi: životni sam bogalj. Zamoli anđela da ti pomogne „pokrenuti se” na drugoj razini – lijepoj i vrijednoj! Cijeli život nešto u nama umire i istovremeno, zahvaljujući tome, nešto se posve novo rađa. Možda se upravo sada nalaziš u toj fazi, u kojoj ti se čini da si beznadan, i radije bi umro... Pričekaj i moli se anđelu da izdržiš, a u tebi će se ponovno pojaviti život. Možda se trenutno gnušaš nad samim sobom, kao gusjenica, ili se osjećaš mrtav, kao čahura, ali na kraju ćeš, prije ili kasnije, postati leptir, predivan leptir! Često trebamo biti strpljivi kako bismo te prijelazne faze prebrodili s vjerom, a ne slomili se – trenutno si gusjenica, a ne leptir, ali ćeš njime na kraju postati. Čak i ako to traje već dugo. Izabrani je narod prema obećanoj zemlji hodao četrdeset godina. Kršćanin mora vjerovati da postoji obećana zemlja. Bog ju je obećao čovjeku, dakle ne možemo sumnjati – ako vjerujemo Bogu, na kraju će nas do nje dovesti. Navodim ovdje primjer drugog krilatog bića. Danaus plexippus leptir je koji luta, i naziva se „leptir lutalica”, i „monarh” (prije nego postane monarh, mora biti odvratna gusjenica!). Obitava na području od Kanade do Argentine; životni mu je vijek 3 – 4 tjedna, a zimskim oblicima 7 – 8 mjeseci. Zahvaljujući generaciji koja ne može letjeti tako 32

Otkriti svoj poziv daleko i koja brzo umire, rađaju se novi, koji lutaju skoro tri tisuće kilometara!!! Populacije iz Sjeverne Amerike poduzimaju masovne migracije. Dolijeću do Meksika (oko 14 milijuna jedinki) otprilike u vrijeme blagdana Svih svetih (!). Ljudi koji posjećuju groblja govore kako to duše pokojnika dojavljuju da će jednom oživjeti! Ženke liježu jaja na lišće, a iz tih se jaja liježu ličinke (kako odvratan oblik postojanja – koliko sam se puta ovako osjećao!). Ličinke moraju tijekom rasta prijeći pet promjena prije nego što postanu gusjenice, a kasnije (tijekom sedam preobrazbi!) zreo, odrastao oblik leptira. Kada bi se neka od gusjenica jednog dana pogledala u ogledalo i rekla si: „Odvratna sam i takva ću ostati pa nema smisla živjeti”, nikada se ne bi preobrazila u krasnog leptira! I u tebi se mora mnogo toga preobraziti da bi na kraju u sebi ugledao ljepotu i smisao. Izdrži sve preobrazbe, umiranja i metamorfoze, čeka te dalek put! Zaista me se dojmi ova činjenica da se do oblika „monarha”, odnosno kraljevskog oblika, dolazi preko oblika gusjenice! Monarh je onaj tko ima raskoš, ali on prije svega dijeli sve ne očekujući da mu netko nešto žrtvuje. U duhovnome životu dijeli onaj koji ne traži ništa i nikoga; nasuprot tome drugi traže njega i u njega! Takav je monarh! I priroda pokazuje da se život mijenja. Samo će ti neko vrijeme biti teško, ali taj je najteži period moguće skratiti ili produžiti, čak u beskonačnost. Produljuješ ga ili ustaljuješ onda kada odustaješ od pomoći anđela, kada odbacuješ sve njegove prijedloge, 33

dom u bogu kada se zatvaraš u beznađu i svakodnevno govoriš: Ne vjerujem da će se nešto promijeniti, bit će samo sve gore! Ne želim pomoć, ne želim da bude bolje! Tada si poput gusjenice koja ne vjeruje da će se preobraziti u leptira! Skraćuješ taj period „gusjenice” kada se obraćaš svojem anđelu za potporu i kada počneš tražiti prve znakove da se tvoja situacija mijenja. Skraćuješ ga i onda kada tražiš potvrdu u znakovima, kod duhovnika, u molitvi, u osvještavanju čežnje koja ti daje mir i sreću, i kada svako toliko tražiš svjetlo u Bibliji. Ipak, svaku čežnju predaj „karanteni” vremena. Kada u svemu dobiješ potvrdu svog poziva, nemoj odugovlačiti. Prisjetimo se ovdje Rafaelovih riječi koje je uputio mladom Tobiji: „Idi i ne zadržavaj se” (Tob 5,8). Rekao je to kako se mladi Tobija ne bi dugo zadržavao kod kuće. I Tobija se otvorio na milost koja dolazi te ... brzo otišao od kuće. Tvoje bogatstvo je vrijeme i pažnja, usredotočenost, u kojima otkrivaš mir Duha i osjećaj sigurnosti koja proizlazi iz povjerenja u Boga Oca u svemu.

Figulus d.o.o. 70 kn

9 789537 929299

o. Augustyn Pelanowski, OSPPE

dom u bogu

o. Augustyn Pelanowski, OSPPE

Meditacija na temu Knjige o Tobiji