Padre pio - Čudesni život by Marko Remić

Renzo Allegri

PADRE PIO Čudesni život

Naslov izvornika: I miracoli di Padre Pio, Renzo Allegri Copyright© 1993 Arnoldo Mondadori Editore S.p.A., Milano ARNOLDO MONDADORI EDITORE S.p.A. Via Bianca di Savoia 12 20121 Milan, Italy Copyright © 2011 za hrvatsko izdanje, Figulus, Koprivnica Nakladnik: Figulus, Koprivnica Urednik: Josip Lončar Prijevod: Ivo Žurić Tehnički urednik: Zrinka Zidarić Lektura i korektura: Martina Zidarić Naslovnica: Momir Blažek Tisak: Denona, Zagreb

Knjigu možete naručiti na našoj internetskoj stranici (www.figulus.hr), e-mailom (tajnica@figulus.hr) ili telefonom (048/210-104, 095/206-5421 i 091/220-6542). Ostala izdanja potražite na: www.figulus.hr

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000911970. ISBN 978-953-7929-17-6

Renzo Allegri

PADRE PIO Čudesni život treće izdanje

Mojoj supruzi Vittorini, dragocjenoj suradnici, Ä?ija je pomoÄ&#x2021; bila presudna u izradbi ove knjige

Sadržaj

I. Veliki čudotvorac .................................................. 6 II. Dramatičan zemaljski život Padre Pija .................10 III. Pravo značenje čudesa i čudesnih očitovanja....... 36 IV. Misterij stigmi..................................................... 40 V. U razgovoru s onostranim................................... 56 VI. Mirisi raja............................................................ 67 VII. Letio je s anđelima.............................................. 84 VIII. Neobjašnjive vrućice.......................................... 114 IX. Ustani i hodaj.....................................................125 X. Priče o slavnim obraćenicima.............................183 XI. Mogao je čitati iz ljudskih srdaca.......................216 XII. Uvid u Božji plan ............................................... 235 XIII. Kao u igri mašte ................................................ 246 XIV. Žestoke borbe protiv Sotone............................. 264 XV. Pravi Padre Pio.................................................. 274

VELIKI ČUDOTVORAC

Padre Pio iz Pietrelcine preminuo je 23. rujna 1968. godine u mjestu San Giovanni Rotondo, kotar Foggia, pokrajina Puglia. Padre Pio bio je redovnik iz Reda kapucina, a bio je poznat kao „fratar sa stigmama”, jer je na svom tijelu nosio obilježja karakteristična za Kristovu muku i smrt. Padre Pio umro je u 81. godini života. Bio je vrlo omiljen, ne samo među katolicima, nego i među drugim kršćanima pa čak i među agnosticima. Njegovu sprovodu nazočilo je više od sto tisuća ljudi iz svih krajeva Italije. Od smrti Padre Pija protekle su 43 godine. Godine su to ispunjene političkim i društvenim događajima u Italiji, Europi i u cijelom svijetu; čovjek je otputovao na Mjesec, lansirao satelite koji istražuju svemir u potrazi za drugim civilizacijama. Čovjek se tijekom svih ovih godina veoma promijenio. Možda je manje osjetljiv na probleme duha, ali nije se prestao diviti Padre Piju. Grob ovog redovnika, kao i mjesta u kojima je živio, svakodnevno su odredište brojnih hodočasnika čiji broj raste iz godine u godinu. O Padre Piju napisano je na desetke knjigâ. I pored toga, uvijek iznova, o njemu se priča u opsežnim novinskim člancima, kao i u brojnim dokumentarnim televizijskim emisijama i razgovorima. Međutim, kako knjige, tako i novinska izdanja, ograničavaju se na doživljaj Padre Pija kao čovjeka, zanemarujući mistični i čudotvorni aspekt njegove osobe, koji ga svrstava u jedinstveni fenomen religijske povijesti našega stoljeća i među najuzvišenije osobe u povijesti Crkve. „Zemaljski” život Padre Pija bio je prožet dramatičnim događajima koji su se neprestano nizali. Okruživale su ga nezamislive zgode koje su, kroz tajanstvene, zamršene, tragične i nevjerojatne situacije uz njegovu osobu vezivale redovnike, svećenike pa čak i biskupe, kardinale i pape.

Dovoljno je sjetiti se kako je Padre Pija, kojega danas svi smatraju svecem, Crkva tijekom njegova života barem pet puta optužila da je varalica i umro je, a da te optužbe nisu otklonjene. Njegov je život, dakle, vrlo zanimljiv pa je privukao pozornost životopisaca kojima je nudio izvanrednu mogućnost pričanja o događajima ispunjenima boli, izdajama, progonima, sudskim postupcima i optužbama. Međutim, u tim su se životopisima više iznosile priče o osobama koje su okruživale Padre Pija, a manje sâm njegov život.

Umro je osuđen Ja sam također napisao knjigu o Padre Piju: Padre Pio, čovjek nade, koju je 1984. godine objavila izdavačka kuća Mondadori. Knjiga je „imala sreće” jer se, unatoč godinama koje su prošle, još uvijek nalazi u knjižarama, a prije nekoliko je mjeseci izašlo njeno osmo izdanje u seriji „bestseller-eseji”, izdavača Oscara Mondadorija. Međutim, i ja sam, poput ostalih, napravio pogrješku pridajući preveliku važnost različitim događajima vezanima uz njegov život, koji su uznemiravali zemaljski život „redovnika sa stigmama”. Knjiga je, zasigurno, veoma važna, budući da sam, prije nego što sam je napisao, imao uvid u vrijedne dokumente koje nijedan životopisac do tada nije imao prilike vidjeti. U njoj sam razjasnio neke činjenice iz života Padre Pija, koje svi priznaju, a koje su se do tada brižno čuvale kao tajne kako se ne bi „uvrijedilo” važne crkvene osobe koje su se borile protiv Padre Pija lažima, objedama i teškim optužbama. Upoznao sam Padre Pija 1967. godine, a prije njegove smrti približio sam mu se dvaput, što je urodilo člancima objavljenima u visokonakladnom i važnom tjedniku. Te je članke jako cijenila grupa laika koji su se smatrali prijateljima Padre Pija. Oni su se, u skladu sa švicarskim zakonima, okupili u udruzi sa sjedištem u Ženevi. U rujnu 1969. godine, godinu dana nakon smrti Padre Pija, pristupili su mi i zatražili moju suradnju. „Padre Pio je svetac”, rekli su mi. „Jednostavni ljudi to

znaju i mole mu se kao svecu. No, on nikada neće dostići slavu oltara. Umro je, a da presude koje je protiv njega donio Sveti oficij nisu ukinute, a Vrhovni crkveni sud neće nikada priznati da je pogriješio. Bilo bi potrebno objavljivati članke za obranu Padre Pija, neustrašivo iznoseći istinu o tome kako su se odvijali događaji”. Prihvatio sam zadatak. Prijatelji Padre Pija odveli su me u vilu iz osamnaestog stoljeća u kojoj se nalazio arhiv s tisućama dokumenata, sređenih i uvezenih u knjige. Mjesecima sam proučavao te papire i potom sam napisao niz članaka koji su podigli veliku buru. S prikupljenim materijalom, pripremio sam i knjigu. No, kako već rekoh, zaslijepljen uznemirujućim događajima iz života Padre Pija, nepravdama koje je trpio i klevetama kojih je bio nevinom žrtvom, zanimao sam se za njegov zemaljski život, zanemarujući mističnu dimenziju njega kao čovjeka uz čiju su se osobu vezivala brojna čudesa.

„Misterij sam sâmome sebi” Na taj mi je propust ukazao veliki čovjek Crkve, kardinal Giuseppe Siri, ondašnji nadbiskup Genove. Saznao sam kako je veoma cijenio Padre Pija, iako ga nikada nije osobno upoznao. Zanimalo me, bi li on imao hrabrosti javno iskazati svoje divljenje. Bile su to godine u kojima se nijedan crkveni autoritet nije usudio izjasniti u prilog tog redovnika, kako ne bi bio izložen ljutnji Ureda Svete stolice. No, kardinal Siri bio je, očito, čvrst i hrabar čovjek. U razgovoru sa mnom, izjavio je, sa svim autoritetom kardinala: „Smatram da je Padre Pio jedna od najvećih karizmatičnih figura našega vremena i jedna od najznačajnijih u povijesti Crkve”. Te su kardinalove riječi usmjerile moju pozornost na karizmatski i čudotvorni vid osobe Padre Pija. Onaj vid koji će označiti njegov život i zbog kojeg će ući u povijest. Život Padre Pija bio je, zapravo, uvijek prožet neobjašnjivim događajima. „Misterij sam sâmome sebi”, ponavljao je često Padre svojim prijateljima. Imao je stigme na tijelu pedesetak godina, žive i krvave rane koje nijedan liječnik i nijedan lijek nisu uspjeli

izliječiti; iz njega su izlazili najugodniji mirisi koje se moglo osjetiti i na tisuće kilometara udaljenosti; doživljavao je izvanredne „izlete” izvan tijela u bilokaciji; imao je sposobnost čitanja misli, poznavao je privatni život ljudi koje nikada prije nije susreo; komunicirao je s umrlima, posjećivala su ga duhovna bića koja su mu odavala tajne, kao i događaje koji se tek imaju zbiti; donosio je čudesna ozdravljenja; okorjeli nevjernici su, u susretu s njime, doživljavali iznenadna obraćenja; često je morao voditi strašne borbe protiv tamnih sila zla, kao i protiv sâmog Sotone.

Karizme Padre Pio bio je čovjek u „doticaju” s nama nepoznatim dimenzijama. Zbog toga je „poseban” svetac, čiju slavu ne možemo tražiti u okolnostima vezanima uz njegov skroman zemaljski život. Pozorno promatrajući njegov život, stječe se dojam kako čitamo životopis nekog od svetaca iz srednjeg vijeka, nazivanih „čudotvorcima”. Takav je svetac, na primjer, bio sv. Antun Padovanski. Padre Pio bio je veliki čudotvorac. Oko njega su se tijekom njegova života neprestano zbivali čudesni događaji. Bili su toliko izvanredni, da ih se smatralo nemogućima pa ih se tumačilo i doživljavalo kao čudesa i zbog toga su bili prikrivani. U svojoj prvoj knjizi, Padre Pio, čovjek nade, osobitu sam pozornost posvetio njegovim patnjama, i njegovim vrlinama. U ovoj ću knjizi, pak, nastojati istaknuti njegove „karizme”, one izvanredne „darove” koje je posjedovao u izobilju i koji su mu bili dâni s neba. Svjetovni je to pokušaj analiziranja „misterija”, pokušaj upiranja znatiželjnog pogleda u nevjerojatno, u onu duhovnu dimenziju čija se nazočnost može osjetiti duhom, ali se ne može razumski spoznati. Taj je pokušaj, istovremeno, i veoma hrabar, jer je područje koje se istražuje teško pristupačno, nepouzdano i prijeteće. Zbog toga neću ni ulaziti u zamršena razmišljanja u potrazi za mogućim objašnjenjima, već ću, jednostavno, ispričati činjenice koje ću savjesno dokumentirati, na način da ću koristiti vjerodostojna ispitivanja i svjedočanstva, kako bi čitatelj sâm mogao zaključiti o njihovoj istinitosti i vjerodostojnosti.

DRAMATIČAN ZEMALJSKI ŽIVOT PADRE PIJA Padre Pio rođen je u Pietrelcini u srijedu, 25. svibnja 1887. u 17 sati. Otac budućeg kapucina, Grazio Forgione, imao je 26 godina; majka, Maria Giuseppa Di Nunzio, 28. U trenutku njegova rođenja, bili su u braku šest godina i već su imali troje djece: dva dječaka, Michelea i Francesca, te djevojčicu Amaliju. Francesco i Amalia umrli su prije rođenja Padre Pija. Padre Pio bio je, dakle, četvrto dijete u obitelji. Nakon njega, rodit će se još tri sestre: Felicita, Pellegrina i Grazia. Kršten je dan nakon rođenja, 26. svibnja 1887., u crkvi svete Ane. Na krštenju je dobio ime Francesco, zbog izričite želje njegove majke, koja je bila vrlo odana sv. Franji Asiškom. To je ime, za koje je bio osobito vezan i koje je nosio do stupanja u kapucinski red, prilikom pristupanja u Red zamijenjeno, kako je bilo predviđeno ondašnjim pravilima Reda. Novo mu je ime postalo Pio. U iznošenju događaja koji su uslijedili do njegova pristupanja u kapucinski red, koristit ću njegovo krsno ime, Francesco.

Sin seljaka Obitelj u kojoj se Francesco rodio bila je veoma siromašna. Njegov je otac bio seljak, posjedovao je nešto zemlje koja mu nije bila dovoljna za prehranu obitelji pa je stoga dvaput bio prisiljen otići u Ameriku u potrazi za srećom. Njegova majka, čija je obitelj potjecala iz mjesta Peppa, bila je jako draga i pobožna žena. U odgoju svoje djece, osobito je nastojala usaditi im čvrstu vjeru. Njen karakter, kao i njena čvrsta vjera, osobito su utjecali na Francescov duhovni rast.

Prema svjedočenjima ljudi iz tog vremena, dječak je rastao miran i vedar, bio je dobar i poslušan. Oko njega su se već tada zbivali čudesni događaji, ali nitko im nije pridavao pozornost. Tek kada su se, kasnije, počele javljati značajne mistične pojave, ti su događaji dobili svoj pravi značaj. Otac, Grazio Forgione, iako je bio nepismen, htio je da njegova djeca steknu visoko obrazovanje. Zbog toga se žrtvovao, otišavši na rad u daleku Ameriku. Od sve njihove djece, Francesco je bio najviše sklon učenju. „Ako budeš uspješan u učenju”, govorio je Grazio sinu dok je polazio osnovnu školu, „poslat ću te u samostan kako bi postao redovnikom”. Sinovi siromašnih tada su mogli nastaviti studij samo ulaskom u samostan, a to ostvariti predstavljalo je osobitu čast cijeloj obitelji. Francesco nije mogao pohađati školu redovito, jer je morao pomagati obitelji obrađujući zemlju. Njegov prvi učitelj bio je Cosimo Scocca, seljak koji je završio pet razreda osnovne škole. Drugi je bio neki ùžār. Navečer, po završetku poslova na polju, te su osobe rado podučavale djecu koristeći ono malo znanja koje su imale. Tek kada je navršio dvanaest godina i kada se pokazao izrazito inteligentnim, počeo je metodički učiti pod vodstvom pravog učitelja, svećenika Domenica Tizzianija, koji ga je u dvije godine podučio cijelom osnovnoškolskom gradivu. Odmah nakon toga, Francesco je prešao u školu Angela Caccava kako bi stekao gimnazijsku naobrazbu.

Poziv Želja da postane svećenikom pojavila se u mladog Francesca vrlo rano. Za tu njegovu želju znali su majka, župnik, don Giovanni Caporaso i učitelj Caccavo. Odluku da tu želju ostvari ulaskom u Kapucinski red, potaknulo je poznanstvo s fra Camillom iz samostana u Morconeu. Ovaj je redovnik povremeno svraćao u Pietrelcinu prikupljati priloge i živežne namirnice za svoju subraću.

Nije bilo jednostavno odlučiti se. Francesco je osjećao poziv, ali je oklijevao, budući da je naslućivao kako će mu taj izbor pribaviti mnogo patnji. Pripreme za ulazak u samostan započele su na proljeće 1902. godine. Francesco je imao 15 godina. Nije više bio dijete. Dobro je shvaćao značaj koraka koji je trebao napraviti. Mogao je dugo razmišljati. Zapravo, njegova prva zamolba za prihvat u kapucinski red bila je odbijena, budući da nije bilo mjesta u samostanu gdje je trebao boraviti godinu dana u novicijatu, tj. provesti godinu kušnje. Odobrenje je stiglo tek u rujnu 1902. godine i 6. siječnja 1903. Francesco je otputovao u svoj novi život.

Rastanak sa svijetom Uobičajeno je da se u vjerskim redovima prolazi godina dana novicijata. To je vrijeme potrebno kako bi kandidat upoznao pravila samostanskoga života reda u koji želi stupiti, prigrliti ih i slijediti, ukoliko ima dovoljno fizičke i psihičke snage. To je vrijeme potrebno i odgovornima samostana, kako bi ocijenili je li mladi kandidat siguran u svoj izbor i nije li žrtva entuzijazma i zaslijepljenosti. U to se vrijeme, novicijat kapucina u pokrajini Campania obavljao u Morconeu, srednjovjekovnom sjedištu Reda, otprilike 17 kilometara udaljenom od Pietrelcine. Francesco je na put prema novom odredištu krenuo ujutro 6. siječnja, na blagdan Bogojavljenja, nakon mise u župnoj crkvi Pietrelcine i nakon što je pozdravio do suza ganute članove obitelji. Otpratili su ga učitelj Angelo Caccavo i svećenik don Nicola Caruso. Nakon propješačenih 17 kilometara, oko podneva su stigli na odredište. Samostan u Morconeu, jednostavna građevina iz 16. stoljeća, bio je hladan, ali ne i redovnici koji su ga srdačno dočekali. Francesco je ondje našao i fra Camilla, mladog sakupljača priloga kojeg je toliko puta susreo u Pietrelcini i s kojim se bio sprijateljio.

Objedovao je u samostanu u zasebnoj malenoj dvorani, a popodne su s njime razgovarali stariji redovnici koji su htjeli saznati ima li mladić intelektualne sposobnosti za ostvarivanje crkvenog poziva. Nakon novicijata je, naime, Francesco trebao završiti tradicionalnu klasičnu poduku i nakon toga pohađati teološki studij kako bi postao svećenikom. Radilo se o srdačnom razgovoru nakon kojeg su redovnici iznijeli pozitivno mišljenje i Francesco je bio službeno primljen u samostan. Iduća dva tjedna, nastavio je nositi građansku odjeću i, zajedno s još deset kandidata, pripremao se, pod vodstvom starog redovnika, za obred „rastanka sa svijetom”. Radi se o sugestivnom obredu punom simboličnih značenja koji se slavio 22. siječnja 1903. godine. Tog su se jutra Francesco i njegova subraća predstavili u velikoj samostanskoj crkvi. Polegli su pred oltarom i, prema drevnoj tradiciji, sa sebe svukli civilnu odjeću koja je predstavljala svjetovni život, te obukli franjevački habit, simbol novog života. Kako bi se još više naglasilo odvajanje od svijeta, promijenili su ime, a prezime zamijenili nazivom rodnog mjesta. Francesco Forgione je tako postao fra Pio iz Pietrelcine, i tim se imenom nazivao do kraja života.

365 dana kušnje Godina u novicijatu bila je izuzetno teška. Pravila religijskih redova vrlo jasno određuju da žrtve i odricanja moraju u tom prvom razdoblju biti mnogo brojnija nego u sljedećem razdoblju samostanskoga života. Razlog za to bilo je saznanje kako će onaj tko uspije proći godinu kušnje, sigurno imati snage mirno se pridržavati pravila Reda ostatak svoga života. Fratri kapucini uvijek su se izdvajali po strogosti svojih pravila. Stoga je kod njih godina dana novicijata bila iznimno zahtjevna. Ambijent je odisao apsolutnim siromaštvom. Ćelije, sobe u kojima su živjeli redovnici, bile su malene, tijesne, opremljene

samo jednim krevetom, malim stolom, umivaonikom i klečalištem za molitvu. Fra Pio boravio je u sobi broj 28. Madrac, postavljen na jednostavan krevet, sastojao se od vreće ispunjene kukuruzovinom. Novak je na njemu morao ležati odjeven. U ponoć bi zvuk zvona prekidao san i svi su se redovnici tada morali uputiti u crkvu na ponoćnu molitvu koja bi trajala sat i pol. Ustajali su u pet sati ujutro. Dan se sastojao od molitve, rada i učenja. Uvijek se poštovala apsolutna tišina. Redovnici su triput tjedno podnosili posebnu pokoru: udarali su svoja gola ramena lancem. Hrana je bila oskudna. Post je bio obvezan svakog petka u godini, na dan prije blagdana i tijekom drugih dugih vremenskih razdoblja: u stvarnosti, postilo se šest mjeseci u godini. Fra Pio suočio se s ovim dugim razdobljem kušnje s velikim oduševljenjem. Nije osjećao teret pokorâ, jer je bio potpuno usredotočen na razumijevanje i proživljavanje mističnih iskustava koja su se počela događati. Novicijat se završio 22. siječnja 1904. godine, točno godinu dana nakon što je započeo, svečanim slavljem tijekom kojeg su fra Pio i ostali novaci službeno bili primljeni u kapucinski red i dali zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti. Na taj su način donijeli konačnu odluku o svom redovničkom načinu života za koji su se pripremali.

Neobjašnjive bolesti Nakon godinu dana kušnje, pravila kapucina, kao i svih religijskih redova, određuju kako mladi koji žele postati svećenicima moraju proći dugo razdoblje obrazovanja u komplementarnosti klasičnih i teoloških studija. Nekoć je stega i tijekom ovog razdoblja bila posebno stroga. Mladi su se morali dosljedno pridržavati pravila, boraveći neprestance u zajednici. Bilo je strogo zabranjeno izlaziti iz samostana. U slučaju smrti roditelja, mladi bi redovnik do-

bio dopust kako bi mogao posjetiti svoju obitelj, ali morao je obitavati u samostanu ili u župnoj kući. U strogom pridržavanju i poštovanju svojih pravila, kapucinski je red bio iznimno nepopustljiv. Smatralo se da će jedino skrupulozno pridržavanje pravila u razdoblju duhovnog oblikovanja dati dobre redovnike. Fra Pija su u siječnju 1904. godine, zajedno s drugim mladima s kojima je prošao godinu kušnje, poslali u mjesto Sant’Elia a Pianisi, u provinciji Campobasso, kako bi započeo razdoblje svojeg duhovnog oblikovanja. No, uskoro je počeo osjećati tjelesnu slabost. Žalio se na izostanak têka, na nesanice, iznemoglost, iznenadne i neobjašnjive nesvjestice, strašne migrene. Često je povraćao i mogao se hraniti samo mlijekom. Njegovi su nadređeni bili zabrinuti. Slali su ga na pretrage kod brojnih liječnika, ali ni jedan od njih nije mogao odrediti točan uzrok tim smetnjama. Sastavljači njegova životopisa pripovijedaju kako su se, baš u tom razdoblju, zajedno s fizičkim bolestima, počele češće ukazivati čudne pojave tajanstvenog porijekla koje su obilježavale život mladog redovnika. Tijekom noći, iz njegove su se sobe čuli neobični zvukovi, ponekada krici ili rika, a tijekom molitve, fra Pio izgledao je kao ošamućen, nenazočan ili kao da ga je zahvatilo stanje sna. Neki od njegove subraće tvrdili su kako su ga vidjeli lebdjeti iznad tla u ekstazi. Glasine o tome širile su se, međusobno se isprepletale, poprimale su obilježja divljenja, ali i sumnje, kritike i osude. U lipnju godine 1905., zdravlje je fra Pija bilo toliko ugroženo da su nadležni odlučili odstupiti od pravila i poslati ga u samostan u planini u nadi da će mu planinski zrak poboljšati stanje. U novom se samostanu proširio glas da taj mladić, tako slabašan i mršav, boluje od sušice, stoga nitko nije htio biti u njegovoj blizini, pa se nakon mjesec dana, Padre Pio vratio u svoj samostan. No ne zadugo. Njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo pa su ga poslali u samostan San Marco La Catola. U Sant’Elia a Pia-

nisi vratio se iduće godine. Međutim, ni promjena samostana nije dovela do poboljšanja njegova zdravlja. Liječnici su mu savjetovali da se vrati u Pietrelcinu. Mislili su kako će mu zrak rodnog mjesta, blizina roditelja i negdašnji prijatelji možda donijeti očekivano poboljšanje zdravlja. Fra Pio se tako vraćao boraviti kod kuće na sve duža i duža razdoblja.

Postaje svećenikom Unatoč tome što je duže vrijeme provodio daleko od svoje subraće i od mjestâ predviđenih pravilima duhovnog oblikovanja, nastavljale su se etape njegova redovničkog života: godine je 1907. dao vječne zavjete; pri kraju je iste godine završio klasične studije i započeo studij teologije; u prosincu 1908. Primio je niže redove. Nekoliko je mjeseci kasnije zaređen za đakona. Već je bio blizu ređenja za svećenika. Njegovi nadređeni i subraća bili su u nedoumici. Posljednjih je godina taj mladić stalno živio izvan samostana: Kakvo je obrazovanje primio? Mnogi su od njih prigovarali tvrdeći da su njegove bolesti izmišljene, izazvane lijenošću i željom da izbjegne stegu i težak život u zajednici. Stoga su odredili da posljednju godinu teološkog studija fra Pio provede zajedno s ostalim studentima, kako bi mogao redovno polagati ispite te kako bi se moglo provjeriti je li zaista stekao traženu teološku naobrazbu. Provincijal Reda napisao je pismo fra Piju koji se nalazio u svojoj kući u Pietrelcini i obznanio mu da se mora vratiti među svoju subraću. Fra Pio u svom je odgovoru provincijalu izrazio želju da ostane u Pietrelcini, što nije bilo dobro prihvaćeno. Taj mladić, koji je već godinama živio mimo pravila, odbio je poslušati naredbu provincijala, što se nikada do tada nije dogodilo. Provincijal je, nakon što je neko vrijeme razmišljao, odlučio poslati mladića u Campobasso, u samostan del Monte. Fra Pio je poslušao, ali tek što je stigao u samostan, započele su krize, i nakon nekoliko se tjedana morao vratiti u Pietrelcinu.

Njegove su krize bile sve češće i sve izraženije. Liječnici su tvrdili da će možda umrijeti. Fra Pio izrazio je želju primiti svećeničko ređenje. Imao je 23 godine, a Zakon kanonskoga prava određuje da se svećeničko ređenje ne može obaviti prije navršene 24. godine. Ipak, u ovom teškom slučaju, biskup je odlučio napraviti iznimku i fra Pio je 10. kolovoza 1910. godine u katedrali u Beneventu bio zaređen za svećenika.

Vraća se u Pietrelcinu Svećeničkim ređenjem, „fra” Pio postaje Padre Pio. Sada se trebao posvetiti apostolatu, navješćivanju, ali s tako lošim zdravstvenim stanjem nije bio u stanju mnogo učiniti. Vratio se živjeti u Pietrelcinu. Pomagao je župniku u obavljanju liturgijskih službi, ali jeo je i spavao u roditeljskoj kući. Na taj je način živio šest godina. Bio je fratar bez samostana. Redovnik koji je živio u roditeljskoj kući. Svećenik bez točno određene službe. Kao da je stalno bio na odmoru. Nalazio se izvan svih pravila i crkvenih odredbi. To je bilo neobjašnjivo i neprihvatljivo za brojnu njegovu subraću koja ga nisu prestajala kritizirati. Međutim, Padre Pio se u Pietrelcini nije odmarao. Proživljavao je mistična iskustva. Njegov svakodnevni život bio je prepun nevjerojatnih pojava koje bi, da ih je doživljavao u samostanu, izazivale nemir i nevjericu. No u tom malom mjestu, među jednostavnim i smirenim ljudima, prolazile su gotovo neopaženo. U tim je godinama, Padre Pio intenzivno upoznao mistični život. Bio je u dodiru sa svojim duhovnim poglavarom putem dugačkih pisama. Zahvaljujući tim pismima, danas znamo što se događalo u njegovu životu u Pietrelcini. Svakodnevno je doživljavao ukazanja Isusa, Marije, svetaca i anđela, ali i žestoke borbe sa silama Zla, sa Sotonom. Tijekom noći, u njegovoj su se spavaćoj sobi čuli čudni zvukovi, ponekada toliko glasni da su budili susjede u okolnim

kućama koji bi ustajali i prestrašeni se okupljali u dvorištu. Često je, ujutro, lice i tijelo Padre Pija bilo prepuno masnica a majka je nalazila njegovu sobu u neopisivu neredu, kao da je netko sudjelovao u žestokim borbama. To je trajalo godinama. Tijekom cijelog tog vremena, fratri kapucini nisu prestajali prigovarati, smatrajući da taj mladić živi izvan samostana iz hira, zbog čega bi ga trebalo kazniti. Provincijal reda, budući da ga nije mogao natjerati na poslušnost, obratio se generalu Reda, predlažući mu drastično rješenje: sekularizirati Padre Pija, to jest, otpustiti ga kući, odrješujući ga zavjeta. Trebala je to biti iznimna mjera, kojom se imalo pokazati njegovo krivovjerje. Njegova su ga subraća smatrala promašenim redovnikom. Međutim, odgovor iz Rima je, zbog neobjašnjivih razloga, stigao nakon tri godine i bio je drugačiji od onoga što se tražilo: generalni poglavar Reda dao je Padre Piju dopuštenje živjeti izvan samostana za sve vrijeme potrebno za ozdravljenje od bolesti.

Vojnik u Napulju U ljeto 1915., Padre Pio morao je napustiti Pietrelcinu radi odsluženja vojnog roka. Naime, godine 1907. obavio je liječnički pregled na kojem je proglašen sposobnim za vojnu službu, ali su ga unatoč tome pustili kući, s neograničenom odgodom službe. Međutim, država ga se sjetila i pozvala ga u vojsku. U vojsku je krenuo dana 6. studenog 1915.; došao je u Zborno područje Benevento i pristupio Desetom sanitetskom zboru u Napulju, s prijemnim brojem 2094/25. Nakon samo mjesec dana, zbog neprestanih zdravstvenih problema, poslan je na trideset dana dopusta. Nakon povratka u službu, bio je podvrgnut dodatnim liječničkim pregledima i ponovno je poslan na dopust, ovoga puta na šest mjeseci.

Zbog toga se nije mogao vratiti u Pietrelcinu. Njegovi nadređeni fratri bili su sretni što su ga zbog poteškoća u vojsci mogli udaljiti iz njegova rodnog mjesta. Poslali su ga da dopust provede u samostanu u Foggii. I ondje je zdravstveno stanje Padre Pija bilo loše, što je osobito bilo izraženo s početkom ljetnih vrućina. Tada su ga odlučili premjestiti u San Giovanni Rotondo, mjesto u području Gargana, koje se nalazi na 600 metara nadmorske visine i gdje je, čak i u toplim mjesecima, relativno hladno. I tako je 28. srpnja 1916. Padre Pio stigao u samostan gdje je proveo ostatak života. U prosincu je nastavio služiti u vojsci, no ponovno su ga poslali na oporavak na dodatnih šest mjeseci. Na povratku je proglašen sposobnim te je poslan u vojarnu u Napulju, gdje je ostao, s kraćim prekidima koji su mu liječnici odobrili zbog njegova zdravstvenog stanja, do ožujka 1917. kada je, nakon liječničkog pregleda u napuljskoj bolnici, utvrđeno da mu je zdravlje veoma narušeno te je konačno otpušten iz vojske.

Probodene ruke Padre Pio vratio se u San Giovanni Rotondo. Nadređeni su ga postavili za duhovnika malog sjemeništa u samostanu. Mjesto je od grada bilo udaljeno dva kilometra i zbog nedostatka prometnica gotovo nedostupno. No, glas o svetosti tog mladog redovnika počeo je privlačiti ljude. Mnogi su prešli duge i teško prohodne putove, kako bi mogli razgovarati s njime, dobiti njegov savjet, a mnogi su mu pisali. Dani Padre Pija bili su ispunjeni obvezama. Noći je koristio za molitvu. Njegov je život izvana izgledao jednolično i beznačajno, ali zapravo je bio pun, uronjen u transcendentno, u Boga. Upravo se u tom malom mjestu, 20. rujna 1918., u životu Padre Pija dogodila čudesna pojava koja će zauvijek obilježiti njegov život, privući pozornost čitavog svijeta te ući u povijest. To jutro, dok je molio pred velikim raspelom u crkvici samosta-

na, Padre Pio je primio stigme. Na njegovu su se tijelu pojavile vidljive rane koje su krvarile, rane muke i smrti Kristove. Ruke su mu bile probodene, a isto tako i noge. Bile su mu probodene i grudi. Radilo se o živim ranama koje su krvarile, izazivale nepodnošljive grčeve i nikome ih, nikada nije uspjelo izliječiti. Taj je događaj uznemirio sve u malom samostanu u San Giovanni Rotondu. Vijest o stigmama proširila se među redovnicima koji su bili očevici onoga što se događalo, kao i među ljudima koji su posjećivali samostan, uključujući i redovnike drugih samostana u toj pokrajini. Ljudi su počeli dolaziti u samostan kako bi vidjeli što se događa. Svi su htjeli vidjeti „redovnika sa stigmama”. Mnogi su govorili da je Padre Pio svetac, dok su ga drugi proglašavali varalicom. U lipnju 1919., vijest se proširila diljem Mediterana. Prestižni napuljski dnevni list, Il Mattino, poslao je svog najboljeg novinara, Renata Trevisanija, u San Giovanni Rotondo kako bi provjerio činjenice. Trevisani je bio nepovjerljiv, izvršio je svoj zadatak s veoma kritičkim pristupom, provjeravajući svaki detalj. Promatrao je i propitivao ljude te je došao do uvjerenja kako se radi o histeriji i vjerskom fanatizmu. Međutim, dok je istraživao, dogodilo se nešto izvanredno. Kancelar suda u San Giovanni Rotondu, Pasquale Di Chiara, 36-godišnjak, teško bolestan, iznenada je ozdravio nakon što je zatražio pomoć od Padre Pija. Trevisani je shvatio da se nalazi pred nečim zaista nesvakidašnjim. Napisao je dugi članak koji je objavljen u šest stupaca, s ovim naslovom: »Padre Pio, „svetac” San Giovanni Rotonda, učinio čudo kancelaru mjesnog suda, kojem je nazočio posebni izvjestitelj lista Il Mattino«.

Ljudi hodočaste Članak je imao veliki odjek, a prenijele su ga i druge novine. Vijest o „redovniku sa stigmama koji čini čudesa” proširila se diljem Italije. U San Giovanni Rotondo pohrlili su hodočasnici i novinari. Počela su se događati i druga ozdravljenja te nevje-

rojatna obraćenja. Ljudi su jednostavno govorili: „Padre Pio je svetac”. Zatim su uslijedile rasprave i polemike. Padre Pio bio je podvrgnut opsežnom i dugotrajnom liječničkom nadzoru. Vatikan je u San Giovanni Rotondo uputio promatrače i istražitelje. Svaka od ovih osoba prosuđivala je Padre Pija prema vlastitim uvjerenjima i predrasudama tako da su se pojavila razna proturječna mišljenja, pri čemu su znanstvenici bili najoprezniji, dok je kler bio pun sumnji. Razdoblje nadzora trajalo je četiri godine. Cijelo to vrijeme, stizala su vrlo različita izvješća. Neka su od njih bila vrlo pozitivna, posebno izvješća nekih kardinala, a pozitivno je bilo i mišljenje sâmog pape Benedikta XV. Dana 19. studenog 1919., kardinal Pietro Gasparri, državni tajnik Benedikta XV., napisao je poglavaru samostana u San Giovanni Rotondu preporuku za obitelj kojoj je bio prijatelj, a koja namjerava posjetiti samostan „privučena glasom o svetosti Padre Pija”. Alberto Costa, biskup Melfe i Rapolle, proveo je šest dana, u kolovozu 1919., u San Giovanni Rotondu, kako bi mogao biti u neposrednoj blizini Padre Pija te je, nakon povratka kući, poslao pismo provincijalu rekavši kako je „bio sretan da je mogao razgovarati sa svecem”. U ožujku 1920., u San Giovanni Rotondo stigao je msgr. Anselmo Edward John Kennealy, Englez, nadbiskup Simla na Istoku Indije. I on je bio sumnjičav u pogledu autentičnosti karizmi Padre Pija. Ali, nakon što ga je upoznao, njegove su sumnje nestale. „Iako toga nisam bio svjestan”, izjavio je za britanski tisak, „našao sam se klečeći pred njime. Janje San Giovanni Rotonda, pobijedilo je lava Simle.” U svibnju 1920., msgr. Bonaventura Cerretti, titularni nadbiskup u Korintu i tajnik Kongregacije za crkvene poslove, nakon posjeta Padre Piju javno je izrazio svoje divljenje i otvoreno se preporučio u njegove molitve. Dana 25. listopada 1921., u posjet je došao kardinal Augusto Sili, prefekt Vrhovnog suda apostolske signature i papinski

delegat svetišta u Pompejima. Oduševljen Padre Piom, prenio je svoj „duboko pozitivan dojam” drugim prelatima, a također i papi Benediktu XV. Papa je, prikupivši svjedočanstva mnogih svojih osobnih promatrača, donio vrlo pozitivne ocjene. Prilikom privatne audijencije s msgr. Fernandom Damianijem, generalnim vikarom Salta, u Urugvaju, izjavio je: „Zaista je Padre Pio jedan od onih neobičnih ljudi koje Bog s vremena na vrijeme šalje na Zemlju kako bi obraćali ljude”. Nekom je savjetniku Svete stolice, koji se kolebao, rekao: „Za mene je važno da Padre Pio vodi duše k Gospodinu. Tako dugo dok je to njegova misija, moja će biti da stojim uz njega”.

Crkva osuđuje Unatoč tim autoritativnim i pozitivnim mišljenjima, intervenirao je Sveti uficij, vrhovni crkveni sud u pitanjima vjere i pravovjerja, čije su se presude smatrale nepogrješivima i, dakle, besprizivnima. Nizom precizno i hladno sročenih rečenica, Sveti je uficij izrekao svoju presudu kojom je neumoljivo i nemilosrdno osudio Padre Pija i ta je presuda zauvijek obilježila njegov život. Prvi pravni akt Svetog uficija izdan je 2. lipnja 1922. godine. Vrhovni crkveni sud poslao je pismo generalu kapucina u kojem je Padre Piju nametnuo niz ograničenja, posebno u odnosu s ljudima. Željelo ga se izolirati i spriječiti njegove susrete s hodočasnicima. Godinu dana kasnije, 31. svibnja 1923., stigao je prvi dekret, koji je donio izričitu osudu. Sveti je uficij proglasio kako „nije utvrđena nadnaravnost” činjenica vezanih za život Padre Pija te je vjernike pozvao da ne vjeruju Padre Piju i ne hodočaste u San Giovanni Rotondo. Dekret je objavio Osservatore Romano, službeno glasilo Vatikana, 5. srpnja 1923., i odmah su ga prenijele novine diljem cijelog svijeta. Padre Pio službeno je proglašen prevarantom i varalicom. Jednostavni ljudi, međutim, nisu pridavali preveliku važnost toj osudi. Hodočasnici, privučeni mističnim pojavama koje su prati-

le redovnika sa stigmama te čudesnim ozdravljenjima i obraćenjima koja je činio, nastavili su dolaziti u San Giovanni Rotondo. Zbog toga je Sveti uficij 24. srpnja 1924. intervenirao treći put, opominjući vjernike da se suzdrže od „održavanja bilo kakva odnosa s Padre Piom u svrhu pobožnosti, čak i putem pisama”. Jednostavnim je rječnikom rečeno kako je svaki vjernik, koji posjeti Padre Pija ili koji mu samo napiše pismo, neposlušan Crkvi i kako time čini grijeh. Padre Pio, koji se redovito dopisivao s njemu odanim dušama, s velikom se boli pokorio i ovoj presudi te prekinuo sva svoja dopisivanja. Ljudi su, usprkos zabranama, i dalje slijedili svoja uvjerenja. Osjećali su da se u životu tog redovnika očituju izvanredne stvari pa su rado hodočastili onamo. Ali Sveti uficij, nepomirljivo i neumoljivo, ponavlja svoje osude. Godine 1926., izašla je knjiga u kojoj je ispričana priča o „redovniku sa stigmama” i Vrhovni crkveni sud, dekretom od 23. travnja 1926., osuđuje Padre Pija pozivajući se na svoje prethodne presude. Tri mjeseca kasnije, 11. srpnja iste godine, ponovno osuđuje Padre Pija. Godine 1931., poznati ateist i mason, godinama žestok progonitelj Padre Pija, obratio se nakon čudesnog ozdravljenja svog unuka. Napisao je knjigu u kojoj je opisao svoje doživljaje, na što se Sveti uficij ponovno oglasio i, 23. travnja 1931., osudio knjigu te ponovio osudu Padre Pija. Mjesec dana kasnije, 23. svibnja 1931., ne mogavši zaustaviti mnoštvo koje se slijevalo u San Giovanni Rotondo, Sveti je uficij donio nove, stroge mjere protiv Padre Pija, oduzevši mu sve ovlasti svećeničke službe, osim svete mise, koju će morati „slaviti privatno, u kapeli unutar samostana, bez ičijega sudjelovanja”.

Dolaze tajni istražitelji Ova je presuda za Padre Pija bila poput smrti, jer je značila njegovu potpunu odvojenost od vjernika. U takvim se okolnostima svako ljudsko biće mora osjećati uništenim, a tako se

osjećao i Padre Pio. No podnio je i tu kušnju. Međutim, njemu odani vjernici, koji su bili uvjereni u nepravednost tih crkvenih osuda, to nisu željeli prihvatiti i to ne zbog toga što je Crkva namjerno osudila nevinu osobu, nego zato što je, prema njihovu mišljenju, Sveti uficij bio zlonamjerno krivo izvještavan o Padre Piju. Padre Pio svojim je neporočnim životom, životom sveca, bio trn u oku mnogim klericima koji su živjeli životom nedostojnim svećenika. Ljudi su znali razlikovati i prepoznati: hvalili su Padre Pija, a prezirali su pokvarene svećenike, koji su se, pak, odlučili osvetiti, pa su nastavljali izmišljati optužbe i klevete protiv redovnika sa stigmama. Te su optužbe slali dužnosnicima Svete stolice, svojim prijateljima, koji su im povjerovali i proganjali Padre Pija. Prijatelji Padre Pija, a osobito laici, odlučili su raskrinkati ove tužitelje koji su se služili samim lažima i objedama. Počeli su istraživati život Padre Pija u velikoj tajnosti. Pritom su se oslonili na malo neobična, ali vrlo pametna čovjeka, Emanuelea Brunatta. Iako obraćenik, koji se obratio zaslugom Padre Pija, nije postao blag poput janjeta, naprotiv, zadržao je svoj jak, iskren i beskompromisan karakter. Brunatto je postao tajni agent, poput onog poznatog pod oznakom 007. Uz neobičan način rada, uspio je prikupiti nevjerojatnu količinu dokumenata i pripremiti eksplozivan dosssier pod naslovom Antikristi u Crkvi Kristovoj. Knjigu je objavio u inozemstvu, na tri jezika. Jedan je primjerak knjige poslao kardinalu Rossiju, uz popratno pismo u kojem je stajalo: „Ako ne oslobodite Padre Pija, objavit ću ovu knjigu i u Italiji”. Kardinal Rossi pročitao je knjigu i shvatio ozbiljnost situacije. Mislio je kako će spriječiti katastrofu ako prisili Padre Pija da Emanueleu Brunattu zabrani objavljivanje knjige u Italiji. Padre Pio je Brunatta preklinjao da ne objavi tu knjigu u Italiji, ali on je odgovorio: „Ovaj put, Padre, moram biti neposlušan”. Knjiga se počela širiti u inozemstvu. Pročitale su je tisuće katolika koji su u Vatikan poslali tisuće ogorčenih pisama. U isto vrijeme, u Italiji, dr. Giorgio Festa, liječnik koji je po nalo-

gu Vatikana proučavao stigme Padre Pija, objavio je znanstveni rad u kojemu je dokazao kako su rane Padre Pija stvarne. Msgr. Sebastian Cuccarollo, kapucinski biskup, predočio je Papi dossier s desecima iskaza braće redovnika, danih pod prisegom u kojima su potvrdili svetost života Padre Pija. Svi su ga ovi redovnici dobro poznavali. Suočen s tim inicijativama, Papa je osobno intervenirao. U srpnju 1933. dao je nalog da se Padre Pio „oslobodi”, dopuštajući mu ponovno obavljanje svećeničke službe među ljudima. No, Sveti uficij nije povukao svoje dekrete i, službeno, Padre Pio je i dalje ostao osuđen od Crkve.

Zaštita Pija XII. Tridesetih godina, San Giovanni Rotondo dosegao je svjetsku slavu. Budući da je to bio mali grad, izgubljen u pokrajini Gargano, nije bilo ni jednostavno ni lako doći onamo. No, slava „redovnika sa stigmama”, kao i čudesa koja su se povezivala s njegovom osobom, privlačili su hodočasnike i pobožne ljude iz svih dijelova svijeta. Bili su to uglavnom siromašni bolesnici koji su tražili ozdravljenje. Pronalazili su smještaj u domovima stanovnika, malim hotelima ili bi provodili noći na otvorenom, a u ranim jutarnjim satima, pohrlili bi u kapucinski samostan kako bi nazočili misi Padre Pija. Padre Pio slavio je misu u zoru. Njegova je misa trajala dugo, više od sat i pol. Crkva je uvijek bila prepuna vjernika. Njegova je slava bila vrlo velika. Priča o njegovim čudesima munjevito se širila među vjernicima. Čudesna pojava stigmi bila je razlogom zbog kojeg su i mnoge slavne osobe došle u San Giovanni Rotondo, među kojima su bili umjetnici, intelektualci, filozofi, bogataši i okrunjene glave. Maria Josè di Savoia, supruga talijanskog prijestolonasljednika Umberta II., koja se htjela fotografirati s Padre Piom, posjetila ga je godine 1938. Nakon nje došli su članovi španjolske kraljevske obitelji, kraljica Portugala u progonstvu, María An-

tonia Borbón, carica Zita od Austrije s nadvojvodom Robertom te njihovom djecom, Adelheid i Felixom, zatim Giovanna od Savoje, kći talijanskog kralja Vittoria Emanuelea III. i sestra prijestolonasljednika Umberta II., Luis de Borbón Parma, vojvoda Ancone, Eugenio od Savoje i brojni drugi. Crkvene su vlasti sve to promatrale. Godine 1939., za papu je izabran Eugenio Pacelli, koji je bio veoma odan Padre Piju. Nakon što je izabran za papu, u nekoliko je prigoda izrazio svoje poštovanje prema njemu. Nazivao ga je „spas Italije”, što je bilo razlogom za obustavljanje napada na osobu Padre Pija. Padre Pio nastavio je svoju misiju. Započeo je s ostvarivanjem nekih od svojih najvećih djela koja su postala spomenicima njegova socijalnog djelovanja. Najznačajniji je od njih izgradnja velike bolnice u San Giovanni Rotondu, nazvane Casa Sollievo della Sofferenza (Dom za olakšavanje patnje). Papa je 1957. godine oslobodio Padre Pija zavjeta siromaštva, kako bi osobno mogao upravljati novcem za svoje socijalno djelovanje, budući da su vjernici iz cijelog svijeta, odani Padre Piju, slali novčane priloge. Bili su to mali iznosi, ali su zajedno predstavljali veliku imovinu. Padre Pio upravljao je novcem strogo u skladu sa željama darovatelja. Taj novac, zapravo, nije pripadao kapucinima za njihove potrebe, već se morao koristiti samo za pomoć siromašnima. Međutim, dogodilo se da je taj novac bio razlogom novih progona, novih boli i novih osuda Padre Pija.

Nove osude Drugi svjetski rat donio je razaranje diljem Italije. U bombardiranjima su uništene kuće, crkve i mnogi samostani. Nakon rata, Italiju je zahvatio žar obnove. Posvuda su nicala gradilišta na kojima su se obnavljale srušene kuće ili gradile nove. Kao i svi drugi, tako su i fratri kapucini, s velikim žarom, željeli obnoviti svoje samostane. No, za ostvarenje te nakane bile su potrebne velike svote novca. Netko je predložio da zatraže pomoć od Padre Pija. Novac koji je svaki dan stizao

u San Giovanni Rotondo mogao je riješiti mnoge financijske probleme Reda. Međutim, Padre Pio odbio je dati im novac. „On pripada siromasima”, rekao je, „ne redovnicima”. Taj kratak i jasan odgovor mnogima se nije svidio i ponovno se počelo dovoditi u pitanje predmnijevanu svetost Padre Pija. „Kada bi on zaista bio dobar redovnik”, tvrdili su, „trebao bi slušati nadređene i poštivati zavjet siromaštva. Umjesto toga, ne sluša i pun je novca, kojim želi osobno upravljati”. Kritike su potjecale od vrlo utjecajnih vjerskih službenika i došle su i do crkvenih vlasti. Stari neprijatelji o. Pija ponovno su digli glavu. Papa Pio XII., zaštitnik „redovnika sa stigmama”, bio je već star i bilo ga je lako držati u neznanju o onome što se radi. U prosincu 1951., u San Giovanni Rotondo stigla su dva izaslanika Svetog uficija radi nadzora. Došli su samo nekoliko dana nakon što je, 16. siječnja 1952. godine, Vrhovni crkveni sud odlučio nastaviti s progonom Padre Pija. Sveti uficij poslao je pismo poglavaru kapucina u San Giovanni Rotondo u kojem je bilo napisano kako se u samostanu krše mnoga pravila i odredbe Crkve. Šest mjeseci kasnije, 30. srpnja 1952., izdao je dekret kojim je na Index stavio osam životopisa Padre Pija, neizravno na taj način osuđujući njegov život, karizme i djela. Padre Pio ponovno je službeno odbačen od strane Crkve.

U stupici novca Red franjevaca kapucina se, u međuvremenu, u žaru za što bržom izgradnjom, upleo u financijsku stupicu, koja je pedesetih godina potresala Italiju. Giambattista Giuffrè, bivši zaposlenik banke Credito Romagnolo iz Imole, onima je koji su kod njega uložili novac, davao kamatu unaprijed i to u visini i do trideset posto. Bio je vrlo cijenjen čovjek koji se predstavljao revnim katolikom i mnogi su postali žrtve njegovih obećanja, a osobito kler: biskupi, župnici, poglavari samostana. Uvjereni u svoju veliku financijsku do-

bit, nazivali su ga „čovjekom Providnosti” i „Božjim bankarom”. No, došao je trenutak kada su se obećanja ovog varalice raspršila kao mjehur od sapunice. Godine 1958. „Božji bankar” proglasio je stečaj, a svi koji su kod njega uložili novac, ostali su praznih ruku. Među onima koje je to najteže pogodilo bili su kapucini. Oni su izgubili ogromnu svotu. General je Reda u vrlo povjerljivom izvješću napisao: „Morali smo platiti ogroman iznos, tako da smo bili gotovo uništeni, na rubu gospodarskog sloma”. Sveta stolica naredila je da se sav novac izgubljen prijevarom mora vratiti. Papa je uspostavio povjerenstvo kardinala sa zadatkom da, na neki način, pokušaju ublažiti skandal. Kapucini su pomislili da bi mogli uzeti novac od Padre Pija kako bi platili svoje dugove. No, Padre je odbio njihov zahtjev. „To nije moj novac”, kazao je. „Novac mi je dân za siromašne i bolesne, a ne za dugove fratara. Bio bih loš upravitelj kada bih ih koristio kršeći izričitu volju donatora”. Padre je bio u pravu, ali njegova subraća to nisu mogla razumjeti. Posljedica je toga bio drugi zastrašujući progon protiv njihova subrata, kojeg su sada smatrali oholim, korumpiranim, pohlepnim i zlim.

Strašne optužbe Protiv Padre Pija izricane su nove teške optužbe i izmišljane nove klevete. Kako bi ga uništili, stavljali su mikrofone u njegovu ćeliju, pod madrac, pa čak i u ispovjedaonicu kako bi snimali ono što redovnik govori najbližim prijateljima i pokajnicima. Ti su materijali, prerađeni, predani u Sveti uficij koji je sastavio eksplozivan dossier i predao ga papi Ivanu XXIII. Taj je dossier sadržavao teške optužbe protiv Padre Pija. Među ostalim, izričito se navodi da je Padre imao seksualne odnose sa ženama „nekoliko puta tjedno”. Suočen s tim optužbama, Ivan XXIII. je naredio apostolski posjet, odnosno kontrolu, koja je trajala dvadeset dana, nakon koje je Padre Pio ponovno bio osuđen. Bilo mu je zabranjeno slaviti vjenčanja, krštenja, imati slobo-

dan pristup vjernicima te ispovijedati. Nije više smio slaviti misu duže od pola sata i nije smio nikoga zadržavati u ispovjedaonici duže od tri minute. Samostan San Giovanni Rotondo, gdje je Padre živio, stavljen je pod izravan autoritet Svetog uficija, a pojedini su redovnici, njegovi prijatelji, bili udaljeni iz samostana. Padre Piju bilo je oduzeto i upravljanje bolnicom koju je sagradio prilozima vjernika, a svi vrijednosni papiri koji su se odnosili na bolnicu, bili su preneseni u vatikansku banku IOR – Istituto per le Opere di Religione. Dokument Svetog uficija, koji je sadržavao i nova ograničenja za Padre Pija, završavao je teškim i prijetećim tonom, koji se obično koristi za zle i neposlušne pojedince: „Padre Pio dužan je držati se ovih pravila u skladu s redovničkim pravilom poslušnosti i, u slučaju nečasnog neposluha, ne isključuje se uporaba kanonske kazne”.

Zatočen i ponižen Taj drugi val progona počeo je 1960. godine, kada su Padre Piju bile 73 godine. Bio je star. Njegovo zdravlje, narušeno još od vremena ulaska u samostan, pod teretom se godina vidno pogoršavalo. Star i bolestan, trebao je više pažnje i ljubavi. Umjesto toga, dobivao je sumnje, nepovjerenje, hladnoću, i najnemoralnije optužbe. Za „stigmatiziranog fratra” započela je posljednja tjeskobna muka: agonija u Maslinskom vrtu i put do Kalvarije. U San Giovanni Rotondo poslan je novi poglavar sa zadatkom održavanja „najstrože discipline”. Po crkvi i klaustru samostana postavio je natpise kako je zabranjeno približavati se Padre Piju kada prolazi prostorima samostana. Oduzeo je Padre Piju subrata koji je uz njega bio godinama i pomagao mu. Svim je redovnicima zabranio bilo kakvo očitovanje poštovanja prema Ocu; zabranio im je ljubljenje njegovih stigmatizi-

ranih ruku, kao što su to uvijek činili, ili pomaganje prilikom uspinjanja uza stube. Sâmom Padre Piju zabranio je plakanje za vrijeme slavljenja mise i posjete bolesnicima u bolnici Casa Sollievo della Sofferenza u San Giovanni Rotondu. Vjerske je obrede za Božić i Uskrs u crkvi San Giovanni Rotonda, gdje se za te prigode okupilo mnoštvo vjernika, od kojih su neki stigli čak iz inozemstva, uvijek slavio Padre Pio. No, novi je poglavar prekinuo tu tradiciju zabranivši Padre Piju slavljenje svetih misa u te dane. Dana 5. svibnja 1963., na imendan Padre Pija, u San Giovanni Rotondo je, kao i uvijek, pristiglo mnoštvo njegovih prijatelja, na čelu s gradonačelnikom i vijećnicima San Giovanni Rotonda, kako bi mu izrazili čestitke. Padre Pio bijaše u dnu hodnika samostana i ljudi su mu dolazili u susret. No, otac je poglavar intervenirao, počeo je vikati kako on neće trpjeti taj nered, te ih je pokušao istjerati. Budući da su se ljudi unatoč tome približavali Padre Piju, poglavar je naglo gurnuo starog redovnika u unutrašnjost samostana i zaključao ga u ćeliju. Stanovnici San Giovanni Rotonda koji su svjedočili toj sceni bili su ogorčeni. U popodnevnim satima izašli su na ulice s plakatima i natpisima u znak prosvjeda protiv redovnikâ koji su se na takav način odnosili prema Padre Piju. Događaj je privukao pozornost medija i novina diljem svijeta, koji su počeli izvještavati o novom valu progona protiv redovnika sa stigmama.

Povratak prijatelja Prijatelji Padre Pija okupili su se i odlučili nešto učiniti kako bi ga obranili od progona i lažnih optužbi. Nisu mogli dopustiti da se prema starom redovniku, patniku i bolesniku, postupa tako nedostojno. Pozvali su Emanuelea Brunatta, koji je trideset godina ranije (1933.) uspio pobijediti neprijatelje Padre Pija, da se vrati u Italiju. Osnovali su AID, Međunarodnu udrugu za obranu Pa-

PADRE PIO Čudesni život

Ova knjiga, kroz nekoliko desetaka događaja i svjedočenja, govori o čudesima koja poput zvi jezda na nebeskom svodu osvjetljuju život Padre Pija, koga je Crkva nedavno proglasila svetim. Čudesne pojave koje znanost ne uspijeva obja sniti, kao što su stigme, bilokacija, predviđanje budućih događaja, kao i brojna ozdravljenja, sa stavnim su dijelom očaravajućeg misterija „sveca iz Pietrelcine”.