Čudesni život
Ova knjiga, kroz nekoliko desetaka događaja i svjedočenja, govori o čudesima koja poput zvijezda na nebeskom svodu osvjetljuju život Padre Pija, koga je Crkva nedavno proglasila svetim. Čudesne pojave koje znanost ne uspijeva objasniti, kao što su stigme, bilokacija, predviđanje budućih događaja, kao i brojna ozdravljenja, sastavnim su dijelom očaravajućeg misterija „sveca
PADRE PIO Čudesni život
RENZO ALLEGRI
iz Pietrelcine”.
PADRE PIO
PADRE PIO
9 789535 633013
Padre Pio caver T.indd 1 Process CyanProcess CyanProcess MagentaProcess MagentaProcess Yellow YellowProcess Process Black BlackZlatna Zlatna
www.figulus.hr 100,00 kn
15.11.2011 13:45:09
Renzo Allegri
PADRE PIO Čudesni život
Naslov izvornika: I miracoli di Padre Pio, Renzo Allegri Copyright© 1993 Arnoldo Mondadori Editore S.p.A., Milano ARNOLDO MONDADORI EDITORE S.p.A. Via Bianca di Savoia 12 20121 Milan, Italy Copyright © 2011 za hrvatsko izdanje, Figulus, Koprivnica Nakladnik: Figulus, Koprivnica Urednik: Josip Lončar Prijevod: Ivo Žurić Tehnički urednik: Momir Blažek Lektura i korektura: Martina Zidarić Naslovnica: Momir Blažek Tisak: Denona, Zagreb Knjigu možete naručiti na: www.figulus.hr
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 786235 ISBN 978-953-56330-1-3
Mojoj supruzi Vittorini, dragocjenoj suradnici, Ä?ija je pomoć bila presudna u izradbi ove knjige
Sadržaj
I. Veliki čudotvorac .................................................. 9 II. Dramatičan zemaljski život Padre Pija .................15 III. Pravo značenje čudesa i čudesnih očitovanja....... 49 IV. Misterij stigmi..................................................... 55 V. U razgovoru s onostranim................................... 77 VI. Mirisi raja............................................................ 93 VII. Letio je s anđelima............................................. 115 VIII. Neobjašnjive vrućice..........................................155 IX. Ustani i hodaj.....................................................169 X. Priče o slavnim obraćenicima............................ 245 XI. Mogao je čitati iz ljudskih srdaca...................... 289 XII. Uvid u Božji plan ................................................313 XIII. Kao u igri mašte ................................................ 327 XIV. Žestoke borbe protiv Sotone..............................351 XV. Pravi Padre Pio.................................................. 365
I.
.............................................................................................................................................
Veliki čudotvorac
Padre Pio iz Pietrelcine preminuo je 23. rujna 1968. godine u mjestu San Giovanni Rotondo, kotar Foggia, pokrajina Puglia. Padre Pio bio je redovnik iz Reda kapucina, a bio je poznat kao „fratar sa stigmama”, jer je na svom tijelu nosio obilježja karakteristična za Kristovu muku i smrt. Padre Pio umro je u 81. godini života. Bio je vrlo omiljen, ne samo među katolicima, nego i među drugim kršćanima pa čak i među agnosticima. Njegovu sprovodu nazočilo je više od sto tisuća ljudi iz svih krajeva Italije. Od smrti Padre Pija protekle su 43 godine. Godine su to ispunjene političkim i društvenim događajima u Italiji, Europi i u cijelom svijetu; čovjek je otputovao na Mjesec, lansirao satelite koji istražuju svemir u potrazi za drugim civilizacijama. Čovjek se tijekom svih ovih godina veoma promijenio. Možda je manje osjetljiv na probleme duha, ali nije se prestao diviti Padre Piju. Grob ovog redovnika, kao i mjesta u kojima je živio, svakodnevno su odredište brojnih hodočasnika čiji broj raste iz godine u godinu. O Padre Piju napisano je na desetke knjigâ. I pored
9
PADRE PIO
............................................................................................................................................. toga, uvijek iznova, o njemu se priča u opsežnim novinskim člancima, kao i u brojnim dokumentarnim televizijskim emisijama i razgovorima. Međutim, kako knjige, tako i novinska izdanja, ograničavaju se na doživljaj Padre Pija kao čovjeka, zanemarujući mistični i čudotvorni aspekt njegove osobe, koji ga svrstava u jedinstveni fenomen religijske povijesti našega stoljeća i među najuzvišenije osobe u povijesti Crkve. „Zemaljski” život Padre Pija bio je prožet dramatičnim događajima koji su se neprestano nizali. Okruživale su ga nezamislive zgode koje su, kroz tajanstvene, zamršene, tragične i nevjerojatne situacije uz njegovu osobu vezivale redovnike, svećenike pa čak i biskupe, kardinale i pape. Dovoljno je sjetiti se kako je Padre Pija, kojega danas svi smatraju svecem, Crkva tijekom njegova života barem pet puta optužila da je varalica i umro je, a da te optužbe nisu otklonjene. Njegov je život, dakle, vrlo zanimljiv pa je privukao pozornost životopisaca kojima je nudio izvanrednu mogućnost pričanja o događajima ispunjenima boli, izdajama, progonima, sudskim postupcima i optužbama. Međutim, u tim su se životopisima više iznosile priče o osobama koje su okruživale Padre Pija, a manje sâm njegov život.
Umro je osuđen Ja sam također napisao knjigu o Padre Piju: Padre Pio, čovjek nade, koju je 1984. godine objavila izdavačka kuća Mondadori. Knjiga je „imala sreće” jer se, unatoč godinama koje su prošle, još uvijek nalazi u knjižarama, a prije
10
VELIKI ČUDOTVORAC
............................................................................................................................................. nekoliko je mjeseci izašlo njeno osmo izdanje u seriji „bestseller-eseji”, izdavača Oscara Mondadorija. Međutim, i ja sam, poput ostalih, napravio pogrješku pridajući preveliku važnost različitim događajima vezanima uz njegov život, koji su uznemiravali zemaljski život „redovnika sa stigmama”. Knjiga je, zasigurno, veoma važna, budući da sam, prije nego što sam je napisao, imao uvid u vrijedne dokumente koje nijedan životopisac do tada nije imao prilike vidjeti. U njoj sam razjasnio neke činjenice iz života Padre Pija, koje svi priznaju, a koje su se do tada brižno čuvale kao tajne kako se ne bi „uvrijedilo” važne crkvene osobe koje su se borile protiv Padre Pija lažima, objedama i teškim optužbama. Upoznao sam Padre Pija 1967. godine, a prije njegove smrti približio sam mu se dvaput, što je urodilo člancima objavljenima u visokonakladnom i važnom tjedniku. Te je članke jako cijenila grupa laika koji su se smatrali prijateljima Padre Pija. Oni su se, u skladu sa švicarskim zakonima, okupili u udruzi sa sjedištem u Ženevi. U rujnu 1969. godine, godinu dana nakon smrti Padre Pija, pristupili su mi i zatražili moju suradnju. „Padre Pio je svetac”, rekli su mi. „Jednostavni ljudi to znaju i mole mu se kao svecu. No, on nikada neće dostići slavu oltara. Umro je, a da presude koje je protiv njega donio Sveti uficij nisu ukinute, a Vrhovni crkveni sud neće nikada priznati da je pogriješio. Bilo bi potrebno objavljivati članke za obranu Padre Pija, neustrašivo iznoseći istinu o tome kako su se odvijali događaji”. Prihvatio sam zadatak. Prijatelji Padre Pija odveli su
11
PADRE PIO
............................................................................................................................................. me u vilu iz osamnaestog stoljeća u kojoj se nalazio arhiv s tisućama dokumenata, sređenih i uvezenih u knjige. Mjesecima sam proučavao te papire i potom sam napisao niz članaka koji su podigli veliku buru. S prikupljenim materijalom, pripremio sam i knjigu. No, kako već rekoh, zaslijepljen uznemirujućim događajima iz života Padre Pija, nepravdama koje je trpio i klevetama kojih je bio nevinom žrtvom, zanimao sam se za njegov zemaljski život, zanemarujući mističnu dimenziju njega kao čovjeka uz čiju su se osobu vezivala brojna čudesa.
„Misterij sam sâmome sebi” Na taj mi je propust ukazao veliki čovjek Crkve, kardinal Giuseppe Siri, ondašnji nadbiskup Genove. Saznao sam kako je veoma cijenio Padre Pija, iako ga nikada nije osobno upoznao. Zanimalo me, bi li on imao hrabrosti javno iskazati svoje divljenje. Bile su to godine u kojima se nijedan crkveni autoritet nije usudio izjasniti u prilog tog redovnika, kako ne bi bio izložen ljutnji Ureda Svete stolice. No, kardinal Siri bio je, očito, čvrst i hrabar čovjek. U razgovoru sa mnom, izjavio je, sa svim autoritetom kardinala: „Smatram da je Padre Pio jedna od najvećih karizmatičnih figura našega vremena i jedna od najznačajnijih u povijesti Crkve”. Te su kardinalove riječi usmjerile moju pozornost na karizmatski i čudotvorni vid osobe Padre Pija. Onaj vid koji će označiti njegov život i zbog kojeg će ući u povijest. Život Padre Pija bio je, zapravo, uvijek prožet neobjašnjivim događajima. „Misterij sam sâmome sebi”, ponav-
12
VELIKI ČUDOTVORAC
............................................................................................................................................. ljao je često Padre svojim prijateljima. Imao je stigme na tijelu pedesetak godina, žive i krvave rane koje nijedan liječnik i nijedan lijek nisu uspjeli izliječiti; iz njega su izlazili najugodniji mirisi koje se moglo osjetiti i na tisuće kilometara udaljenosti; doživljavao je izvanredne „izlete” izvan tijela u bilokaciji; imao je sposobnost čitanja misli, poznavao je privatni život ljudi koje nikada prije nije susreo; komunicirao je s umrlima, posjećivala su ga duhovna bića koja su mu odavala tajne, kao i događaje koji se tek imaju zbiti; donosio je čudesna ozdravljenja; okorjeli nevjernici su, u susretu s njime, doživljavali iznenadna obraćenja; često je morao voditi strašne borbe protiv tamnih sila zla, kao i protiv sâmog Sotone.
Karizme Padre Pio bio je čovjek u „doticaju” s nama nepoznatim dimenzijama. Zbog toga je „poseban” svetac, čiju slavu ne možemo tražiti u okolnostima vezanima uz njegov skroman zemaljski život. Pozorno promatrajući njegov život, stječe se dojam kako čitamo životopis nekog od svetaca iz srednjeg vijeka, nazivanih „čudotvorcima”. Takav je svetac, na primjer, bio sv. Antun Padovanski. Padre Pio bio je veliki čudotvorac. Oko njega su se tijekom njegova života neprestano zbivali čudesni događaji. Bili su toliko izvanredni, da ih se smatralo nemogućima pa ih se tumačilo i doživljavalo kao čudesa i zbog toga su bili prikrivani. U svojoj prvoj knjizi, Padre Pio, čovjek nade, osobitu sam pozornost posvetio njegovim patnjama, i njegovim
13
PADRE PIO
............................................................................................................................................. vrlinama. U ovoj ću knjizi, pak, nastojati istaknuti njegove „karizme”, one izvanredne „darove” koje je posjedovao u izobilju i koji su mu bili dâni s neba. Svjetovni je to pokušaj analiziranja „misterija”, pokušaj upiranja znatiželjnog pogleda u nevjerojatno, u onu duhovnu dimenziju čija se nazočnost može osjetiti duhom, ali se ne može razumski spoznati. Taj je pokušaj, istovremeno, i veoma hrabar, jer je područje koje se istražuje teško pristupačno, nepouzdano i prijeteće. Zbog toga neću ni ulaziti u zamršena razmišljanja u potrazi za mogućim objašnjenjima, već ću, jednostavno, ispričati činjenice koje ću savjesno dokumentirati, na način da ću koristiti vjerodostojna ispitivanja i svjedočanstva, kako bi čitatelj sâm mogao zaključiti o njihovoj istinitosti i vjerodostojnosti.
14
II.
.............................................................................................................................................
Dramatičan zemaljski život Padre Pija
Padre Pio rođen je u Pietrelcini u srijedu, 25. svibnja 1887. u 17 sati. Otac budućeg kapucina, Grazio Forgione, imao je 26 godina; majka, Maria Giuseppa Di Nunzio, 28. U trenutku njegova rođenja, bili su u braku šest godina i već su imali troje djece: dva dječaka, Michelea i Francesca, te djevojčicu Amaliju. Francesco i Amalia umrli su prije rođenja Padre Pija. Padre Pio bio je, dakle, četvrto dijete u obitelji. Nakon njega, rodit će se još tri sestre: Felicita, Pellegrina i Grazia. Kršten je dan nakon rođenja, 26. svibnja 1887., u crkvi svete Ane. Na krštenju je dobio ime Francesco, zbog izričite želje njegove majke, koja je bila vrlo odana sv. Franji Asiškom. To je ime, za koje je bio osobito vezan i koje je nosio do stupanja u kapucinski red, prilikom pristupanja u Red zamijenjeno, kako je bilo predviđeno ondašnjim pravilima Reda. Novo mu je ime postalo Pio. U iznošenju događaja
15
PADRE PIO
............................................................................................................................................. koji su uslijedili do njegova pristupanja u kapucinski red, koristit ću njegovo krsno ime, Francesco.
Sin seljaka Obitelj u kojoj se Francesco rodio bila je veoma siromašna. Njegov je otac bio seljak, posjedovao je nešto zemlje koja mu nije bila dovoljna za prehranu obitelji pa je stoga dvaput bio prisiljen otići u Ameriku u potrazi za srećom. Njegova majka, čija je obitelj potjecala iz mjesta Peppa, bila je jako draga i pobožna žena. U odgoju svoje djece, osobito je nastojala usaditi im čvrstu vjeru. Njen karakter, kao i njena čvrsta vjera, osobito su utjecali na Francescov duhovni rast. Prema svjedočenjima ljudi iz tog vremena, dječak je rastao miran i vedar, bio je dobar i poslušan. Oko njega su se već tada zbivali čudesni događaji, ali nitko im nije pridavao pozornost. Tek kada su se, kasnije, počele javljati značajne mistične pojave, ti su događaji dobili svoj pravi značaj. Otac, Grazio Forgione, iako je bio nepismen, htio je da njegova djeca steknu visoko obrazovanje. Zbog toga se žrtvovao, otišavši na rad u daleku Ameriku. Od sve njihove djece, Francesco je bio najviše sklon učenju. „Ako budeš uspješan u učenju”, govorio je Grazio sinu dok je polazio osnovnu školu, „poslat ću te u samostan kako bi postao redovnikom”. Sinovi siromašnih tada su mogli nastaviti studij samo ulaskom u samostan, a to ostvariti predstavljalo je osobitu čast cijeloj obitelji. Francesco nije mogao pohađati školu redovito, jer je
16
DRAMATIČAN ZEMALJSKI ŽIVOT PADRE PIJA
............................................................................................................................................. morao pomagati obitelji obrađujući zemlju. Njegov prvi učitelj bio je Cosimo Scocca, seljak koji je završio pet razreda osnovne škole. Drugi je bio neki ùžār. Navečer, po završetku poslova na polju, te su osobe rado podučavale djecu koristeći ono malo znanja koje su imale. Tek kada je navršio dvanaest godina i kada se pokazao izrazito inteligentnim, počeo je metodički učiti pod vodstvom pravog učitelja, svećenika Domenica Tizzianija, koji ga je u dvije godine podučio cijelom osnovnoškolskom gradivu. Odmah nakon toga, Francesco je prešao u školu Angela Caccava kako bi stekao gimnazijsku naobrazbu.
Poziv Želja da postane svećenikom pojavila se u mladog Francesca vrlo rano. Za tu njegovu želju znali su majka, župnik, don Giovanni Caporaso i učitelj Caccavo. Odluku da tu želju ostvari ulaskom u Kapucinski red, potaknulo je poznanstvo s fra Camillom iz samostana u Morconeu. Ovaj je redovnik povremeno svraćao u Pietrelcinu prikupljati priloge i živežne namirnice za svoju subraću. Nije bilo jednostavno odlučiti se. Francesco je osjećao poziv, ali je oklijevao, budući da je naslućivao kako će mu taj izbor pribaviti mnogo patnji. Pripreme za ulazak u samostan započele su na proljeće 1902. godine. Francesco je imao 15 godina. Nije više bio dijete. Dobro je shvaćao značaj koraka koji je trebao napraviti. Mogao je dugo razmišljati. Zapravo, njegova prva zamolba za prihvat u kapucinski red bila je odbijena, bu-
17
PADRE PIO
............................................................................................................................................. dući da nije bilo mjesta u samostanu gdje je trebao boraviti godinu dana u novicijatu, tj. provesti godinu kušnje. Odobrenje je stiglo tek u rujnu 1902. godine i 6. siječnja 1903. Francesco je otputovao u svoj novi život.
Rastanak sa svijetom Uobičajeno je da se u vjerskim redovima prolazi godina dana novicijata. To je vrijeme potrebno kako bi kandidat upoznao pravila samostanskoga života reda u koji želi stupiti, prigrliti ih i slijediti, ukoliko ima dovoljno fizičke i psihičke snage. To je vrijeme potrebno i odgovornima samostana, kako bi ocijenili je li mladi kandidat siguran u svoj izbor i nije li žrtva entuzijazma i zaslijepljenosti. U to se vrijeme, novicijat kapucina u pokrajini Campania obavljao u Morconeu, srednjovjekovnom sjedištu Reda, otprilike 17 kilometara udaljenom od Pietrelcine. Francesco je na put prema novom odredištu krenuo ujutro 6. siječnja, na blagdan Bogojavljenja, nakon mise u župnoj crkvi Pietrelcine i nakon što je pozdravio do suza ganute članove obitelji. Otpratili su ga učitelj Angelo Caccavo i svećenik don Nicola Caruso. Nakon propješačenih 17 kilometara, oko podneva su stigli na odredište. Samostan u Morconeu, jednostavna građevina iz 16. stoljeća, bio je hladan, ali ne i redovnici koji su ga srdačno dočekali. Francesco je ondje našao i fra Camilla, mladog sakupljača priloga kojeg je toliko puta susreo u Pietrelcini i s kojim se bio sprijateljio.
18
DRAMATIČAN ZEMALJSKI ŽIVOT PADRE PIJA
............................................................................................................................................. Objedovao je u samostanu u zasebnoj malenoj dvorani, a popodne su s njime razgovarali stariji redovnici koji su htjeli saznati ima li mladić intelektualne sposobnosti za ostvarivanje crkvenog poziva. Nakon novicijata je, naime, Francesco trebao završiti tradicionalnu klasičnu poduku i nakon toga pohađati teološki studij kako bi postao svećenikom. Radilo se o srdačnom razgovoru nakon kojeg su redovnici iznijeli pozitivno mišljenje i Francesco je bio službeno primljen u samostan. Iduća dva tjedna, nastavio je nositi građansku odjeću i, zajedno s još deset kandidata, pripremao se, pod vodstvom starog redovnika, za obred „rastanka sa svijetom”. Radi se o sugestivnom obredu punom simboličnih značenja koji se slavio 22. siječnja 1903. godine. Tog su se jutra Francesco i njegova subraća predstavili u velikoj samostanskoj crkvi. Polegli su pred oltarom i, prema drevnoj tradiciji, sa sebe svukli civilnu odjeću koja je predstavljala svjetovni život, te obukli franjevački habit, simbol novog života. Kako bi se još više naglasilo odvajanje od svijeta, promijenili su ime, a prezime zamijenili nazivom rodnog mjesta. Francesco Forgione je tako postao fra Pio iz Pietrelcine, i tim se imenom nazivao do kraja života.
365 dana kušnje Godina u novicijatu bila je izuzetno teška. Pravila religijskih redova vrlo jasno određuju da žrtve i odricanja moraju u tom prvom razdoblju biti mnogo brojnija nego
19
PADRE PIO
............................................................................................................................................. u sljedećem razdoblju samostanskoga života. Razlog za to bilo je saznanje kako će onaj tko uspije proći godinu kušnje, sigurno imati snage mirno se pridržavati pravila Reda ostatak svoga života. Fratri kapucini uvijek su se izdvajali po strogosti svojih pravila. Stoga je kod njih godina dana novicijata bila iznimno zahtjevna. Ambijent je odisao apsolutnim siromaštvom. Ćelije, sobe u kojima su živjeli redovnici, bile su malene, tijesne, opremljene samo jednim krevetom, malim stolom, umivaonikom i klečalištem za molitvu. Fra Pio boravio je u sobi broj 28. Madrac, postavljen na jednostavan krevet, sastojao se od vreće ispunjene kukuruzovinom. Novak je na njemu morao ležati odjeven. U ponoć bi zvuk zvona prekidao san i svi su se redovnici tada morali uputiti u crkvu na ponoćnu molitvu koja bi trajala sat i pol. Ustajali su u pet sati ujutro. Dan se sastojao od molitve, rada i učenja. Uvijek se poštovala apsolutna tišina. Redovnici su triput tjedno podnosili posebnu pokoru: udarali su svoja gola ramena lancem. Hrana je bila oskudna. Post je bio obvezan svakog petka u godini, na dan prije blagdana i tijekom drugih dugih vremenskih razdoblja: u stvarnosti, postilo se šest mjeseci u godini. Fra Pio suočio se s ovim dugim razdobljem kušnje s velikim oduševljenjem. Nije osjećao teret pokorâ, jer je bio potpuno usredotočen na razumijevanje i proživljavanje mističnih iskustava koja su se počela događati. Novicijat se završio 22. siječnja 1904. godine, točno
20
DRAMATIČAN ZEMALJSKI ŽIVOT PADRE PIJA
............................................................................................................................................. godinu dana nakon što je započeo, svečanim slavljem tijekom kojeg su fra Pio i ostali novaci službeno bili primljeni u kapucinski red i dali zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti. Na taj su način donijeli konačnu odluku o svom redovničkom načinu života za koji su se pripremali.
Neobjašnjive bolesti Nakon godinu dana kušnje, pravila kapucina, kao i svih religijskih redova, određuju kako mladi koji žele postati svećenicima moraju proći dugo razdoblje obrazovanja u komplementarnosti klasičnih i teoloških studija. Nekoć je stega i tijekom ovog razdoblja bila posebno stroga. Mladi su se morali dosljedno pridržavati pravila, boraveći neprestance u zajednici. Bilo je strogo zabranjeno izlaziti iz samostana. U slučaju smrti roditelja, mladi bi redovnik dobio dopust kako bi mogao posjetiti svoju obitelj, ali morao je obitavati u samostanu ili u župnoj kući. U strogom pridržavanju i poštovanju svojih pravila, kapucinski je red bio iznimno nepopustljiv. Smatralo se da će jedino skrupulozno pridržavanje pravila u razdoblju duhovnog oblikovanja dati dobre redovnike. Fra Pija su u siječnju 1904. godine, zajedno s drugim mladima s kojima je prošao godinu kušnje, poslali u mjesto Sant’Elia a Pianisi, u provinciji Campobasso, kako bi započeo razdoblje svojeg duhovnog oblikovanja. No, uskoro je počeo osjećati tjelesnu slabost. Žalio se na izostanak têka, na nesanice, iznemoglost, iznenadne i neobjašnjive nesvjestice, strašne migrene.
21