Svaka cura ima svoju priču by Marko Remić

TEEN

s ra kinu tc a W r o n Elea

svaka a u r j o u v s c a a m i svak svoju čua priim priču

Eleanor Watkins

tkins a W r o n Elea

ra u c a svak svoju ima

priÄ?u

Naslov izvornika: Beech Bank Girls. Every Girl Has a Story Copyright © 2009. Eleanor Watkins Prevedeno i objavljeno s dopuštenjem nakladničke kuće Dernier Publishing (P.O. Box 403, Tonbridge, TN9 9 BJ, England; www.dernierpublishing.com). Sva prava pridržana. Copyright © 2015. za hrvatsko izdanje, te za distribuciju u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini: Ustanova za promicanje kršćanskih vrednota Kristofori, Koprivnica Nakladnik: Ustanova Kristofori, Koprivnica Prijevod na hrvatski jezik: Dubravka Rojc Lektura: Martina Zidarić Naslovnica: Momir Blažek Ilustracija na naslovnici: Natalia Skripko/Shutterstock.com Grafički urednik: Momir Blažek, ilustracije: Ziven/Shutterstock.com Tisak: Web 2 Tisak d.o.o.

Knjigu možete naručiti u našoj internetskoj knjižari: www.kristofori.hr, e-mailom (tajnica@kristofori.hr) ili telefonom (048/210-104, 095/206-5421 i 091/220-6542).

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000920029. ISBN 978-953-7378-06-6

Mojim unukama Lyndsay, Samanthi, Chloe, trima vrlo posebnim djevojÄ?icama, s ljubavlju.

SADRŽAJ prva priča

bjegunka annie

druga priča

šminkerica willow

treća priča

o prelaženju granice 70

rachel

četvrta priča

pa i drugi to rade

100

holly

peta priča

ljubiteljica dobre drame

amber 128

šesta priča

čudo chloe

156

prva priča

bjegunka annie

Nisam očekivala da ću uživati u prvom danu u svojoj novoj školi Beechwood High. I bila sam u pravu. Kao prvo, školska uniforma koju smo naručili nije došla na vrijeme pa sam prvi dan nastave morala odjenuti običnu tamnoplavu majicu i traperice. Ostale su djevojčice na sebi imale majice sa zaštitnim znakom škole otisnutim zlatnim slovima te hlače ili suknju plave boje i crne najlonke. Imala sam osjećaj da zbog svoje odjeće ne mogu proći neprimijećena. Osim toga, teško sam se snalazila po zgradi škole. Moja je dosadašnja škola bila velika moderna ostakljena građevina, a ova je nekada bila dio ogromnog vlastelinskog imanja tako da su danas u njoj hodnici, stubišta i učionice razbacani bez nekog pravog reda. Naravno, izgubila sam se već tijekom prvog odmora. S rasporedom sati u rukama očajnički sam lutala hodnicima pokušavajući pronaći učionicu u kojoj se trebao održati sljedeći sat. 6

U jednom sam trenutku ostala sama na hodniku. Svi su se već sigurno smjestili u svojim učionicama. Tada sam iza sebe začula užurbane korake. Preda mnom se odjednom pojavila niska cura tamne kose. „Izgubila si se?“ Kimnula sam glavom i zacrvenjela se. Joj, kako bih voljela riješiti se te navike da se zarumenim kada se nađem u neugodnoj situaciji. Spustila sam glavu pustivši da mi kosa prekrije lice. Ova mi je cura djelovala dobronamjerna, a uočila sam je još jutros u ženskom društvu iz moga novog razreda. Pogledala sam te smeđe oče koje su krasile njezino okruglo lice. Činila mi se draga, ali nikad se ne zna. „Ti si nova učenica. Ana, zar ne?“ „Annie“, odgovorila sam. „A da... Ja sam Rachel. Pođi sa mnom, ali požuri. I ja kasnim. Morala sam se vratiti po nešto što sam ostavila u prethodnoj učionici. Hajdemo.“ Požurile smo spuštajući se niz stubište. Naša je učionica bila odmah iza ugla. Naravno, profesoru nije bilo drago što smo zakasnile, a nakon što mu se Rachel ispričala, on joj je dobacio nekakav sarkastičan annie – bjegunka

komentar dok je ona pokunjeno sjedala na svoje mjesto. Profesor Bryce je pogledao prema meni te je, vidjevši kako na sebi nemam školsku uniformu, shvatio da sam nova, no samo je rukom nestrpljivo mahnuo prema mjestu na koje sam trebala sjesti i rekao: „Samo sjedi ondje“. Još uvijek sam osjećala vrućinu u obrazima, a ostali su vjerojatno mislili da sam totalno smotana. Sjela sam i pokušala se usredotočiti na nastavu. U vrijeme ručka ponovno sam vidjela Rachel kako u društvu svojih četiri-pet prijateljica čeka red u školskoj kantini. Jedna ili dvije od njih su me pogledavale i nešto komentirale među sobom. Kada sam podigla svoj tanjur da mi servirka ulije umak, netko me gurnuo nakon čega sam začula tihi podsmijeh. Dobro, možda je sve to bilo slučajno, ali u školi u koju sam išla prije takve su mi se stvari događale neprestano, tako da više nikome nisam vjerovala. Pronašla sam stol u kutu gdje sam sjedila sama sve dok nisu došla dvojica sedmaša i sjeli nasuprot meni jer više nigdje drugdje nije bilo mjesta. Njihovo je ponašanje za stolom bilo prestrašno: pravili su se važni, smijuljili se glupim šalama, a na kraju su se počeli nabacivati s hranom. Pravila sam se da ih ne vidim gledajući očajnički prema masi koja je žamo8

rila sjedeći za ostalim stolovima. Rachel i njezine prijateljice bile su na drugom kraju blagovaonice, razgovarale su i smijale se. Jedna od njih je bila visoka i vitka djevojčica bujne crvene kose zbog koje se posebno isticala među njima. Također je ondje bila jedna plave kose. Vidjela sam da se sjajno zabavljaju. Sve bih bila dala da mogu biti jedna od njih i družiti se s njima, ali nisam imala šanse. Odjednom je Rachel pogledala u mom smjeru i vidjela da buljim u njih. Nešto je rekla ostalima, a onda su se sve okrenule i pogledale prema meni. Zatim su, na moj užas, ustale od stola i krenule prema kutu u kojem sam sjedila. Tako sam naglo poskočila sa stolice da su ova dvojica sedmaša iznenada prestali sa svojim glupim blebetanjem i pogledali me u čudu. Ostavila sam na tanjuru dio mesne pite i odjurila prema obližnjim vratima. Žurila sam hodnikom sve dok nije utihnuo žamor koji je dolazio iz kantine. Na kraju hodnika su bila vrata koja su vodila u nešto poput velikog skladišta. Sve je bilo puno kuhinjskih ormarića te sanduka i kutija naslaganih jednih na druge. Sjela sam na drveni sanduk s konzervama graha, dlanovima pokrila svoje užareno lice i zaplakala. Zašto se ja ovako glupo ponašam? Ostala sam ondje sve do sljedećeg sata, a ostatak popodneva nitko me nije primjećivao. Bila sam sretna što se moja nova kuća nalazi u neposrednoj blizini annie – bjegunka

škole tako da se nisam morala susretati s drugima u školskom autobusu. Mama je u hodniku raspakiravala kutije. Upitala me: „Kako je bilo u školi, mila? Da ne zaboravim... Stigla je tvoja školska uniforma.“ Odgovorila sam joj nešto općenito i samo nastavila hodati u smjeru svoje sobe na katu. Škola mi je djelovala u redu, a klinci se ondje ni po čemu nisu razlikovali od onih u drugim školama. No problem je u meni jer ja se nikamo ne uklapam. „Dođi dolje na čaj pa ćeš mi ispričati kako je bilo u školi“, dozivala me mama iz prizemlja. Soba mi je bila u neredu. Stvari razbacane na sve strane. Moj se osmogodišnji brat Harry već bio vratio iz škole. Iz njegove se sobe čuo zvuk fijukanja igre kojom se zabavljao na svom računalu. Odnijela sam mu hrpu njegove odjeće koju je netko odložio nasred moje sobe. Njegova je soba pak izgledala kao da je u nju pala bomba, ali on je, uživljen u svoju igricu, mirno sjedio usred tog kaosa. Pretpostavljam da je upravo on donio onu hrpu odjeće u moju sobu. Nasmiješio mi se i spokojno me pogledao svojim plavim očima. Njegov je dan u školi protekao dobro. Naime, Harry nikada nije dopuštao da mu škola ili bilo što drugo pokvari raspoloženje. Voljela bih da mogu biti više poput njega. 10

Vrativši se natrag u svoju sobu, čula sam da netko otvara vrata dvorišta. Kad sam pogledala kroz prozor, imala sam što vidjeti. Skupina djevojčica odjevenih u školske uniforme približavala se ulaznim vratima moje kuće. Među njima je bila ona niska djevojčica tamne puti i ona žarkocrvene kose. Brzinom svjetlosti zgrabila sam ogrtač koji koristim nakon kupanja i uletjela u kupaonicu kada se začulo zvono s kućnog praga. Pustila sam vodu da se napuni kada. Srce mi je snažno lupalo u grudima. Sva u panici u vodu sam ulila tekućinu sa sapunicom i brzo uskočila u kadu. „Annie?“ čula sam zbunjeni mamin glas s druge strane vrata. „Jesi unutra? Došle su ti cure, pitaju za tebe.“ „Joj, baš mi je žao“, rekla sam svjesna da zvučim ču dno i preplašeno, „ali ja sam upravo ušla u kadu.“ Čula sam mamu kako silazi niz stubište. Obično se ujutro volim osvježiti tuširanjem i zapravo se rijetko uopće kupam u kadi, ali u trenutku kada su se ove cure pojavile pred mojom kućom, morala sam kadu napuniti mjehurićima sapunice, svući se i uskočiti u nju. Unatoč svemu, ležeći i namačući se u toj kupci, osjetila sam da napetost u meni polako popušta. Nadala sam se da cure neće odlučiti pričekati dok ne završim s kupanjem. Pitala sam se zašto su uopće dolazile. annie – bjegunka

Rachel mi se činila draga, ali cure se ponašaju drugačije kada su u skupini, odnosno u čoporu (ponekad mi se njihovo grupiranje činilo takvim). Sjetila sam se tada svoje bivše škole i odmah me je prošla jeza. Ondje sam se osjećala upravo tako, kao zvijer koju progoni čopor nasilnika. Govorili su mi da se nasilnici povuku kada im se suprotstaviš, ali kada sam to odlučila učiniti, završila sam s rasječenom usnicom i poderanom košuljom. Nikome to nikad nisam rekla. Prestali su me gnjaviti samo zato što smo se preselili u drugi grad. Ali još uvijek se bojim. Toliko sam se opustila u kadi da sam skoro zaspala kada je mama ponovno pokucala na vrata kupaonice: „Annie? Jesi li dobro?“ „Jesam, mama. Evo me.“ Izašla sam iz kade i obrisala tijelo. Mama je upravo slagala ručnike u ormarić u hodniku. Zbunjeno me je pogledala dok sam stajala ondje rumena lica i mokre kose. „Mislila sam da se ne voliš kupati u kadi. Obično se samo istuširaš.“ Vidjela sam na maminu licu da je zabrinuta, uostalom, u posljednje su je vrijeme mučile velike brige. „Pa mijenjam se“, rekla sam. „To je dopušteno, zar ne?“ „Naravno“, rekla je iznenađena mojim razdražljivim tonom. „E da, tražile su te cure iz tvoje škole, njih četiri-pet. Mislim da su iz tvog razreda. Htjele su te 12

pozvati van na druženje. Baš šteta što nisi mogla malo izaći s njima.“ Srce mi je poskočilo u grudima razdijeljeno između nade i sumnje. Jesu li me zaista htjele pozvati da se družim s njima? Mogu li im vjerovati? Sumnja je pobijedila. Slegnula sam ramenima i s hrpe uzela čisti ručnik kako bih si osušila kosu. „Ionako ne bih mogla ići. Moram napisati zadaću“, rekla sam i odmarširala do svoje sobe prije nego li je ona stigla reći bilo što. Osjećala sam njezin upitni pogled na sebi. Znala sam da je mama željela da zajedno popijemo čaj i popričamo. Dio mene je htio otrčati mami u zagrljaj, ispričati joj o svim mojim nadanjima i strahovima, pitati je zašto ne mogu biti poput ostalih djevojčica i družiti se s njima. Zatvorila sam vrata svoje sobe, uključila plejer i u nj stavila DVD od kojeg je mamu boljela glava. Barem je tako ona uvijek govorila. Na trenutak sam zaboravila svoje probleme, a glasna je glazba prekrivala neugodne zvukove koji su dolazili iz moje sobe. Moje jecaje.

annie – bjegunka

2 Drugi je dan u školi započeo kao i prvi, osim što sam imala svoju školsku uniformu i nadala se da ću se zbog nje bolje izgubiti u masi. Izbjegavala sam susret s Rachel, crvenokosom curom, onom plavušom i ostalim curama iz njihove ekipice. Nekolicina njih iz moga novog razreda, uključujući jednog zgodnog dečka, pozdravila me onako u prolazu, ali ja se nisam upuštala ni u kakav razgovor s njima. Ona crvenokosa, zove se Willow, pitala me je jesam li se snašla. Odgovorila sam joj potvrdno i umuknula. Njezine prijateljice su mi se smješkale, ali ja sam samo spustila glavu i pravila se da ih ne vidim. Tijekom ručka sam ponovno sjela u svoj kut pazeći da su Rachel, Willow i ostale cure dovoljno daleko. Dio mene se u sebi borio s takvim glupim ponašanjem. Iako sam shvaćala da mi se cure pokušavaju prijateljski približiti, iz svojeg sam ranijeg iskustva znala da se to začas može okrenuti u okrutno zadirkivanje ili nešto još gore. Čim sam pojela ručak, odlučih malo prošetati oko školske zgrade kako bih se prisjetila gdje se nalazi koja učionica. Namjerno sam se kretala onim mjestima gdje se zadržavalo najmanje ljudi, ali tko god bi me vidio, buljio bi u mene. Na koncu sam odlučila zavući se na neko mirno mjesto i ondje čekati na14

stavak nastave. Krenula sam prema skladištu kamo sam dan prije zbrisala. Činilo mi se da ga se rijetko koristi. Ovog su puta vrata skladišta bila zatvorena. Posegnula sam rukom da ih otvorim, ali sam zastala jer sam čula tihi žamor ženskih glasića koji je dolazio iznutra. Počela sam se polako šuljati unazad, a onda sam čula da je netko izgovorio moje ime. Bila sam sigurna da sam jasno čula svoje ime. Srce mi je počelo sna žno udarati. Osjetila sam kako mi jeza prolazi tijelom. Tko god da je unutra, spomenuo je mene! U sebi sam se borila: da ostanem prisluškivati ili da zbrišem brzo koliko me noge nose? Naglo sam se okrenula, zateturala i nekako udarila u vrata skladišta. Odjednom su glasovi umuknuli, a vrata se naglo otvorila. Nisam se ni snašla, a Willow je stajala ondje sa svojom gustom riđom kosom koja je izgledala poput aureole oko njezine glave. U čuđenju je otvorila usta. Iza nje su se nazirale ostale cure, koje su na kutijama i sanducima sjedile ukrug, okrenute je dna prema drugoj. One su također izgledale zatečene ugledavši me pred vratima. Willow se brzo sabrala i rekla: „O, Annie, ti si. Zapravo, baš smo tebe htjele vidjeti. Uđi.“ Zurila sam u nju. Uz njezinu svijetlu put oči su joj se činile još zelenijima. Mislila sam da će mi srce iskoannie – bjegunka

čiti iz grudiju. Što god da su radile u tom skladištu, imalo je veze sa mnom. Jesu li ondje planirale na koji će me način maltretirati ili kako da me za nešto pridobiju? Što bi to moglo biti? Nije bilo te sile koja bi me natjerala da uđem k njima. Brzo sam došla k sebi i natraške krenula hodnikom. Još su neke od njih prišle vratima, a jedna je rekla: „Nemoj otići. Dođi i pridruži nam se.“ Ali ja sam već počela trčati jureći bilo kamo, samo što dalje odande. „Čekaj!“ povikala je Willow. No ja se nisam zausta vljala. Kakvu god zavjeru da su planirale, nisu me više mogle uloviti. Projurila sam hodnikom pa kroz kantinu, u kojoj su upravo pospremali stolove, sve dok nisam došla do prednjeg školskog dvorišta, gdje sam osjetila da sam na ponešto sigurnijem terenu. Tijekom popodnevne sam nastave primijetila da me cure pogledavaju. Tada me ponovno uhvatila panika. Naumile su mi nešto napraviti, a ja nisam imala po jma što bi to moglo biti. Niti sam imala želju približiti im se kako bih to saznala. Odlučila sam izbjegavati ih. Jučer su me slijedile do kuće pa sam pomislila da bi to danas mogle učiniti ponovno. Mami je danas bio prvi dan na novome poslu. Mobitelom sam je nazvala iz ženske svlačionice.

„Mama? Mislila sam se malo prošetati gradom poslije škole. Doći ću kući pola sata kasnije.“ „Dobra ideja“, rekla je mama. „Pretpostavljam da će ti novi prijatelji pokazati grad. Harry je nakon škole otišao k Rowanu. Možeš li otići po njega? Pričekaj malo, sad ću ti reći njegovu adresu.“ Čula sam šuškanje papirića pod maminim prstima. „Evo je: …“ Pročitala mi je adresu i rekla: „To ti je na putu do naše kuće. Prvo skretanje s glavne ceste, zadnja kuća u toj slijepoj ulici. Lijepo se provedi. Nazovi me nakon što pokupiš Harryja.“ Završila sam razgovor i uzdahnula. Mama je očito mislila na to kako ću se lijepo provesti s novim prijateljima u šetnji gradom. Kad bi barem bilo tako. Ovaj se gradić uvelike razlikovao od užurbanog grada iz kojega smo doselili. Nisam baš bila sigurna sviđa li mi se činjenica da ovdje svatko svakoga poznaje. Ovdje je nemoguće izgubiti se u masi. Narednih sam pola sata provela skrivajući se po trgovinama u koje sam naglo ulazila svaki put kada bih ugledala nekoga u uniformi škole Beechwood High. Bilo je ondje krasnih trgovina, osobito onih koje su prodavale odjeću, obrtničke proizvode i knjige, a bile su skrivene u uličicama tek malo udaljenim od samoga središta grada. Međutim, nisam se baš mogla opustiti razgledavajući trgovine jer sam jednim okom stalno pogledavala na sat, a drugim je li na vidiku kakva neannie – bjegunka

volja. Odahnula sam kada je došlo vrijeme da odem po Harryja. Bez ikakvih problema, odmah sam pronašla Rowanovu kuću, koja se nalazila baš na putu do naše. Bila je to lijepa dvojna kuća s dvorištem koje je izgledalo malo zaraslo i zapušteno. Još nisam ni pozvonila na kućna vrata, a već sam mogla čuti dječačke glasove s gornjeg kata. Galamili su i vriskali kao što to dječaci čine kada uživaju u igri. Kamo god došao, Harry se s lakoćom uklapao u novo društvo i sklapao nova prijateljstva. Vrata mi je otvorila visoka mršava žena u trapericama pošpricanim bojom i jednostavnoj bluzi. Iz nekog me razloga podsjećala na nekoga. „O, ti si sigurno Annie! Tvoja je mama upravo zvala. Samo uđi, a ja idem srediti ovu dvojicu galamdžija.“ Nastavila je govoriti zatvarajući vrata za mnom: „Nadam se da se dobro snalazite ovdje. Čini se da su Rowan i Harry već postali najbolji prijatelji. Ti si otprilike godište moje kćeri. Dođi. Ona upravo piše zadaću u kuhinji.“ Meni se u glavi počeo paliti alarm za uzbunu, a ona me je već gurkala prema njihovoj lijepoj, ali neure dnoj kuhinji. Osjetila sam miris čaja, a na štednjaku je u loncu nešto krčkalo. Po kuhinjskom su stolu bile razbacane knjige, a za njime je sjedila djevojčica koja 18

me iznenađeno pogledala svojim zelenim očima i lica okruženog crvenom kosom poput aureole.

annie – bjegunka

3 Na trenutak smo Willow i ja samo gledale jedna u drugu. Tada je ona ispustila olovku iz ruke i počela se smijati. „Ti si Harryjeva sestra! Ne mogu vjerovati!“ Svojim je dugačkim prstima prošla kroz gustu kosu i ponovno se nasmiješila. Osjećala sam kao da sam upala u zamku. Stajala sam ondje bez riječi. Činilo se kao da se sudbina okrutno poigrala sa mnom. Na sve sam moguće načine pokušavala izbjeći Willow i njezine prijateljice, a onda se sama pojavim u njezinoj kuhinji. Više se nisam mogla okrenuti i pobjeći jer sam došla po Harryja. Njezine su zelene oči sjale, rekla bih, pobjedničkim sjajem. Glavom mi je pokazala prema stolici nasuprot sebi i rekla: „Daj sjedni“. Sjela sam, a srce mi je snažno udaralo u grudima. Willow je ustala od stola i otišla do štednjaka. „Može čaj?“ S velikim sam oprezom uzela šalicu čaja. Nisam vjerovala Willow. Jedva da sam otpila malo čaja. Bojala sam se da mi nije u šalicu ulila nešto drugo. Znala sam da ona i njezine prijateljice kuju nekakav plan. U prijašnjoj su mi školi jednom zlostavljači u vruću čokoladu stavili laksativ. Još uvijek se sjećam kakvo 20

sam poniženje doživjela. Ne želim dopustiti da mi se ikada više dogodi takvo što. Znala sam da se glupo ponašam, ali nisam si mogla pomoći. Ona je tada sebi ulila čaj. „E sad je bolje. Pa baš lijepo da si došla, Annie. Je li ti mama rekla da smo jučer navratile k tebi poslije škole?“ Kimnuh glavom. „Željele bismo te bolje upoznati. Htjele smo te pozvati da izađeš malo s nama. Nakon nastave znamo ponekad otići u jedan klub. Ili subotom odemo zajedno u kupovinu odjeće. Ponekad se nađemo i zajedno pišemo zadaću.“ Sve je to zvučalo lijepo, ali takav su dojam na mene ispočetka ostavljale i cure iz moje bivše škole koje su me nakon nekog vremena počele gnjaviti i izluđivati. Progutala sam knedlu u grlu i konačno progovorila: „Malo sam u gužvi ovih dana. Znaš kako je, još se ra spakiravamo.“ Činilo mi se da je prihvatila moju jadnu ispriku. S gornjeg kata su se čuli glasovi. Poželjela sam da de čki napokon siđu, da uzmem Harryja za ruku i da pobjegnem odavde. Willow je ustala i otišla do prozora u ruci držeći svoju šalicu. Primijetila sam da je visoka i vitka baš poput vrbe. Njezino joj je ime izvrsno pristajalo (riječ willow na engleskome jeziku znači annie – bjegunka

vrba, op. prev.). Već se stigla iz školske uniforme presvući u dizajnerske traperice, kratku majicu i tenisice za kojima je ludila većina cura moje dobi. Na trenutak se zamislila, a onda se vratila do stola i sjela nasuprot meni. „Slušaj, Annie, za nekoliko tjedana Chloe ima rođendan. To je ona plava cura među nama. U svakom slučaju, trenutno baš nije najsretnija. Neki obiteljski problemi. Mislile smo joj prirediti rođendansku zabavu? Hoćeš li doći?“ Ponovno sam progutala knedlu u grlu. Kako da se izvučem iz ove situacije? Kimnula sam glavom i čula samu sebe kako izgovaram: „Dobro, može, hvala na pozivu“. Morat ću smisliti neku dobru ispriku da ne dođem na tu zabavu. Tada se Willow nagnula prema meni kao da će mi reći nešto povjerljivo. Vidjela sam joj to u očima. No u tom su trenutku dečki upali u kuhinju, a za njima Willowina mama. Primijetila sam da to Willow uopće nije bilo drago jer je željela da još malo ostanemo nasamo. Poskočila sam sa stolice zamalo prolivši gotovo netaknuti čaj. „Slobodno popij čaj do kraja“, rekla je Willowina mama. „Valjda se ne žurite nekamo?“ „Moramo ići“, promrmljala sam i zgrabila Harryja za ruku. „Hvala što ste ga pričuvali.“

Dok sam na ramena stavljala obje naše torbe i kretala prema izlaznim vratima, u velikom sam zrcalu koje je stajalo u hodniku vidjela kako su iza mojih leđa Willow i njezina mama razmijenile poglede. Vjerojatno su mislile da sam čudakinja. Pa što, bile su u pravu. Ja i jesam čudna. Čudna i tužna. I usamljena. Ni prije se nisam nikamo uklapala, a očito neću ni sada. Bila sam iscrpljena i ispijena kada smo stigli kući. Mama se već bila vratila s posla. Sjedila je pored telefona u kuhinji okružena napola raspakiranim kutijama. I ona je izgledala iscrpljeno. Imala sam osjećaj da je plakala. „Mama? Zar je bilo tako grozno na novom poslu?“ Pokušavala se sabrati. „Na poslu? A ne, na poslu je bilo dobro. Bolje nego na prijašnjem.“ Prošla je rukom kroz kosu, osvrnula se na nered oko sebe i uzda hnula kao da je donijela neku odluku. „Dođite vas dvoje. Hajde, sjednite. Želim vam nešto reći.“ Znala sam da se sprema nešto veliko pa sam pokušala odgoditi taj razgovor. „Mama? Hoćeš da skuham čaj? Kasnije ćemo zajedno raspremiti ove stvari. Bolje ćeš se osjećati kada sve bude na svome mjestu.“ Govorila sam nešto bez veze pretvarajući se da je sve u redu, a znala sam da nije. „Bit će sve u redu kada sve raspremimo, a onda ćemo veliki namještaj postaviti ovaj vikend, kada dođe tata.“ annie – bjegunka

Pogledala me je i posjela Harryja sebi u krilo, a on je posegnuo za čokoladnim keksima iz kutije koja se nalazila na stolu. Rekla je: „Upravo vam to želim reći. Tata neće doći.“ Oboje smo je upitno pogledali. Harry reče: „Misliš, uopće neće doći?“ „Da, tata više neće dolaziti“, rekla je. Harry je zurio u mamu usta punih čokoladnih mrvica. Mama je nastavila govoriti umornim glasom: „Nadala sam se da bi ovo preseljenje mogao za sve nas biti novi početak. Ali to se neće dogoditi. On neće doći. Od sada ćemo živjeti odvojeno.“ „Rastajete se?“ upitala sam. Mama je samo kimnula glavom. Harryjeve su se oči napunile suzama te je počeo vikati: „Hoću da tata dođe! Želim svog tatu!“ Mama i ja gledale smo jedna drugu povrh Harryjeve glave. Znala sam da se njih dvoje ne slažu. Imala sam osjećaj da bi se ovo moglo dogoditi, ali trudila sam se ne razmišljati o tome. Pokušavala sam pobjeći od toga jer to je oduvijek bio način na koji sam funkcionirala. Baš jadno, znam. Harry je jecao na maminu ramenu razmazujući ostatke čokolade, svoje šmrklje i suze po njezinoj plavoj bluzi za posao. Pokušavala 24

nas je utješiti rekavši: „Vi ćete ga oboje moći redovito viđati. Nastavit će nas financijski pomagati, a davat će vam i veći džeparac...“ Baš krasno! Nekoliko funti džeparca više trebalo bi nadoknaditi to što nas ostavlja. Nisam to izgovorila naglas, ali iznutra me razdirao gorak osjećaj praznine. Čak se ni mome tati ne da gnjaviti sa mnom. Dio je mene znao da po ne znam koji put ne razmi šljam kako bih trebala i da mami sada treba razumijevanje i podrška. Bilo mi je žao, ali u tom trenutku ja joj to nisam mogla pružiti. Bilo je to previše za mene. „Dobro bi mi došla šalica čaja, ljubavi“, rekla je mama sumornim glasom. „Evo, odmah“, promrmljala sam, okrenula se i pošla prema stubištu. Suze su mi se slijevale niz obraze. Jučerašnji je dan bio loš, ali današnji mora da je najgori u mome životu.

annie – bjegunka

4 Nakon najgoreg dana uslijedila je najgora noć. Nisam mogla večerati, a Harry, koji je u međuvremenu već došao k sebi, natrpao si je pun tanjur riže s čilijem. Rano sam otišla u krevet i ondje satima ležala budna. Kako nam je tata to mogao učiniti? Svi ga trebamo. Kao što je mama rekla, ovo je preseljenje trebalo biti novi početak, a sada je sve bespovratno uništeno. Pokrila sam se pokrivačem preko glave i zarinula lice u jastuk koji je već bio sav natopljen suzama. Pred jutro sam donijela važnu odluku. Nije bilo šanse da ovakva, sva uznemirena zbog situacije s tatom odem u školu i da ondje opet izbjegavam susret s Willow, Rachel i ostalim curama. Mama je Harryja upisala u nekakav poslijepodnevni program u školi kamo je nakon posla trebala doći po njega. Što se mene tiče, ja danas markiram. To nikada prije nisam učinila bez obzira koliko se loše osjećala. Nisam se usudila. Sada sam bila nova u školi i nekako mi se činilo da mogu lakše izbjeći nastavu. Nisam htjela da mamu nazovu iz škole pa sam odjenula svoju uniformu, uzela stvari, otišla u školu i prijavila se prilikom ulaska u zgradu. Zatim sam se, umjesto da odem na prvi sat, jednostavno izgubila u masi i provukla do pokrajnjeg ulaza. Do slobode. Bilo je iznenađujuće lako sve ovo izvesti. Mislim da nitko nije primijetio da sam otišla iz škole. U gradu 26

sam se u zahodu pokraj parkirališta presvukla u trenirku koju sam bila zgurala u svoj ruksak. Osjećala sam se bolje već zbog same činjenice da nisam u školi. Bilo je toplo s obzirom da je već bio listopad. Na oči sam stavila sunčane naočale, podigla kosu u rep i nabila si bejzbolsku šiltericu. Izgledala sam potpuno drugačije nego kada sam jutros krenula od kuće. Raspoloženje mi se polako popravljalo. Jutro sam provela bez žurbe istražujući grad, razgledavajući odjeću po trgovinama, prelistavajući knjige po knjižarama i snalazeći se po zavojitim uličicama. Grad su obilazili brojni turisti tako da nitko nije obraćao pažnju na mene. U jednom zgodnom restoranu počastila sam se tjesteninom i šalicom čaja. Nakon ručka sam prošetala obližnjim parkom prepunim drveća, grmova i pješačkih stazica sve do jezerca odakle se čulo kvakanje pataka. Sada je već bilo zaista toplo. Nakratko sam patkama bacala grickalice, a onda sjela u travu pored grma rodode ndrona. Izvan parka čulo se prigušeno brujanje grada. Besana noć mi je dolazila na naplatu. Zijevnula sam nekoliko puta, naslonila glavu na ruksak i zaspala ondje u hladu. Probudila sam se s grčem u vratu. Sjela sam i rukama protrljala vrat kada sam vidjela da netko sjedi na klupi nekoliko metara udaljenoj od mene i hrani patke. Bio je to muškarac od nekih četrdeset godina, annie – bjegunka

duge tamne kose; na sebi je imao debelu kariranu košulju. Pogledao je prema meni i nasmiješio se: „Ej, bok! Malo si odspavala?“ „Da, hvala.“ Ustala sam sva ukočena i crveneći se od neugode zbog toga što me je netko promatrao dok sam spavala. Koliko sam dugo uopće ležala ondje? Oda hnula sam kada sam na satu vidjela da nastava još nije završila. Imala sam vremena otići kući prije nego što se u gradu pojavi bilo tko iz škole Beechwood High. „Živiš u blizini?“ upitao me taj čovjek. Imao je plave oči izborane na rubovima i lijep osmijeh. Kimnula sam glavom. Znala sam da ne smijem ra zgovarati s nepoznatim ljudima, ali ovaj mi se činio dovoljno bezazlenim. Osim toga bio je dan i na javnoj smo površini. Neke su mame sa svojom djecom hranile patke u jezeru, a na klupi nekoliko metara dalje sjedila su dva starija gospodina. „Lijep je ovo grad“, rekao je. „Ljudi su srdačni.“ Kimnula sam stavljajući ruksak na rame. Idem doma, presvući ću se i pričekati mamu i Harryja. Možda započnem pripremati večeru. Jutros sam bila mrzovoljna i neraspoložena. Nije mama kriva za sve ovo što se događa. Potrudit ću se biti ljubaznija. Kada su se njih dvoje vratili kući, ja sam već razvukla 28

U knjizi pratimo uzbudljive životne situacije u kojima se nalazi šest prijateljica. Opisani ih događaji međusobno zbližavaju istovremeno produbljujući njihov osobni odnos s Bogom. Annie, Willow, Rachel, Holly, Amber i Chloe se zajedno smiju i plaču, one jedna s drugom i s nama dijele svoja nadanja, strahove i tajne. Priča također uključuje jedno čudo i jednu rođendansku zabavu. „Osim što mi je bilo zabavno čitati je, ova je knjiga za mene bila vrlo korisna.“ Claire „Zanimljivo je čitati o dogodovštinama šest različitih cura koje se, svaka na svoj način, suočavaju s problemima u školi i u obitelji kao i s izazovima kršćanskog života. Čitajući knjigu, naučila sam mnogo toga o Bogu: da on poznaje svakoga od nas, da nas voli, da nas čuje i da nam je spreman pomoći.“ Emma „Zaista sam uživala čitajući ovu knjigu. Napeta je i uzbudljiva do samoga kraja.“ Sade „Dirljive životne priče koje potiču na razmišljanje...“ Eleanor

50,00 kn