Stadioni hrvatske nogometne lige by zlatko moranjak

Zlatko Moranjak - Ferruccio Burburan STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

Autori: Zlatko Moranjak Ferruccio Burburan Urednica: Tamara Moranjak Obrada: Robert Krančić Priprema i tisak: Robert Krančić Grafik, Rijeka Sunakladnici : Exsto Rijeka Institut za Fiumanologiju

Rijeka: Institut za Fiumanologiju, Exsto Rijeka CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 140112093. ISBN 978-953-57814-2-5

Zlatko Moranjak Â· Ferruccio Burburan

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

Rijeka, 2017.

Sadržaj STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3 PREDGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

UVOD. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . .23 APPENDIX. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .24

BANJA LUKA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Stadion bana Kujundžića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25

BELIŠĆE Gradski stadion. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26

BLATO Igralište Zlinje, otok Korčula. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27

BOROVO Gradski stadion u Borovu naselju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29

CRIKVENICA Gradski stadion. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 ČAKOVEC Stadion SRC Mladost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32

DONJI MIHOLJAC Stadion NK Jedinstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33

DUBROVNIK Gradski stadion Lapad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35

DUGOPOLJE Stadion Hrvatski vitezovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 ĐAKOVO Stadion NK Đakovo.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40

KARLOVAC Stadion “Branko Čavlović – Čavlek”. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42

KOPRIVNICA Gradski stadion. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44 KOSTRENA Stadion u Žuknici. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46

KUTJEVO Igralište ŠRC Kutjevo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48

LABIN Gradski stadion Labin. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 LUČKO Sportski centar Lučko. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50

LUDBREG Igralište NK Podravina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .51

METKOVIĆ Igralište „Iza vage“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52 MOSTAR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 Staro igralište. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53

OSIJEK Stadion Gradski vrt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 PAZIN Gradski stadion Pazin. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58 POREČ SRC Veli Jože.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 POŽEGA Gradski stadion. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60

PULA Stadion “Aldo Drosina”. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .61 SRC Valkane. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64 SRC Uljanik Veruda. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65

RIJEKA SRC Belveder . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 Stadion Kantrida. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 Stadion HNK Rijeka - Rujevica.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73

RIJEKA (SUŠAK) Stadion Krimeja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .76 ROVINJ Sportski centar Valbruna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78

SAMOBOR Športski centar NK Samobora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79

SARAJEVO. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Igralište u Kovačićima i igralište Skenderija. . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 SESVETE ŠRC Sesvete . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 SISAK Gradski stadion. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85

SLAVONSKI BROD Gradski stadion uz Savu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 Stadion SRC “Stanko Vlajnić – Dida”. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89

SOLIN Stadion pokraj Jadra. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90 SPLIT Stadion Park mladeži. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Poljud. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Kod stare Plinare. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95

STOBREČ Igralište Blato. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97

SUBOTICA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .100 Stadion kraj Somborske kapije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100

SUHOPOLJE Stadion Park. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102

ŠIBENIK Gradski stadion Šubićevac. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103

TRNOVEC Igralište NK Trnje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 UMAG Gradski stadion. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106

VARAŽDIN Gradski stadion Anđelko Herjavec. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Stadion Sportskog centra Sloboda. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109

VELIKA Stadion ŠRC Kamen Ingrad. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110

VELIKA GORICA Gradski stadion. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112

VINKOVCI Stadion HNK Cibalia Vinkovci. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113

VUKOVAR Gradski stadion. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114

ZADAR Gradski stadion Stanovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115

ZAGREB Igralište Građanskog. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Igralište HŠK Šparta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Igralište ZET-a. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Igralište na Kajzerici. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Graba. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ŠRC Grana – Klaka, Dubrava. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Stadion Kranjčevićeva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Maksimir. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . NŠC Stjepan Spajić – Siget. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

118 120 121 121 122 123 124 126 129

ZAPREŠIĆ ŠRC Zaprešić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130

ZEMUN. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 ZENICA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133

ŽRNOVNICA Igralište Pricviće. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135

NAPOMENA: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136

PREDGOVOR

ožemo imati mnogo razloga za početi pisati knjigu, ali najčešće se radi o tome da imamo nekakav minimum inspiracije i dovoljan broj tema i stvari za obraditi, izraziti i izreći. Ova knjiga nastala je, međutim, zbog jednog mnogo jednostavnijeg i banalnijeg motiva. Usuđujemo se reći da smo se zapravo pomalo već bili umorili od čekanja da se pojavi knjiga o nogometnim stadionima. Pisati i raspravljati o stadionima može biti, u isto vrijeme, i jednostavno i komplicirano. U najboljem slučaju, uvijek postoji rizik da se bude banalan ili retoričan. Uz to, treba naglasiti kako s gledišta struke arhitekata nije lako dati suvisli opis nekog sportskog objekta u homogenom i cjelovitom obliku, bilo obzirom na njegovo podrijetlo i nastanak bilo obzirom na specifičnost svake pojedine lokacije na kojoj se on nalazi. U ovoj smo knjizi dali prikaz hrvatskih nogometnih stadiona kroz prizmu našeg vlastitog viđenja i promatranja a koje se temeljilo na načinu da smo svaki stadion doživljavali kao živ i autentičan izraz dotične lokalne zajednice odnosno kao identifikaciju grada i naselja i pripadajućeg im

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

kluba, sve do točke u kojoj stadion postaje znak raspoznavanja, identificiranja i simbol povezanosti svih građana dotične zajednice. Uz to, htjeli smo istaknuti da stadioni zapravo žive kroz istinske i dokumentirane priče kojima je svrha prisjećati se svih promjena i transformacija kojima su ti objekti bili podložni tijekom protoka vremena a do kojih je dolazilo uslijed različitih okolnosti. Ukratko, čitatelja nastojimo voditi kroz to da proživljava zbivanja i događaje svakog prikazanog grada/naselja kroz onu njegovu žarišnu točku koju nazivamo stadionom. Ovaj rad istovremeno donosi i osvrt na razvitak nogometa u Hrvatskoj, od prvih utakmica odigranih potkraj 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pa sve do današnjih dana , kroz prikaz pojave, nastajanja i izgradnje igrališta i stadiona, njih ukupno 68. Kriterij u odabiru nogometnih objekata koje smo ovdje prikazali bio je taj da su se na njima igrale samo službene utakmice najvišeg ranga hrvatskih ligaških natjecanja , počevši od doba kada je Hrvatska bila sastavni dio Austro-Ugarske monarhije, nadalje tijekom Kraljevine SHS (kasnije Jugoslavije), NDH, SFR Jugoslavije pa do

današnjih dana u Republici Hrvatskoj. Izuzetak smo učinili samo u slučaju prvog nogometnog prvenstva samostalne Hrvatske koje je bilo neslužbeno i igrano turnirskim načinom pod nazivom “Slobodna Hrvatska ‘91”. Postoji još nekoliko gradova koji nisu dijelom današnje Hrvatske ali u kojima su se nalazila igrališta/stadioni na kojima su svojevremeno odigravane hrvatske ligaške utakmice. U Banja Luci, Mostaru, Sarajevu, Subotici, Zemunu i Zenici djelovali su veoma uspješno klubovi koji su se natjecali u najvišim razredima nogometnih prvenstava Hrvatske pa smo bili mišljenja da se i tamošnji tadašnji stadioni trebaju uvrstiti u ovu ediciju.

Obradu i prikaz podataka i informacija temeljili smo na objektivnim pokazateljima te stvarnim događajima i činjenicama. Nastojali smo, dakle, u pristupu ovom poslu biti posve iskreni i isključivo pošteni bez da se prepustimo senzacionalizmu i bilo kakvoj euforiji koji su često svojstveni medijskom prikazivanju nogometa i nogometnih zbivanja. Ova knjiga obuhvaća popriličnu količinu informacija, a veliko mnoštvo podataka uvijek je izazov. Zato ćemo rado i sa zahvalnošću prihvatiti svaku dobronamjernu sugestiju i dopunu kako bi se eventualne nove informacije dodale u nekom od, nadamo se, budućih izdanja. Autori

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

UVOD

Jeste li ikada ušli na neki pazan stadion? Probajte. Stanite na sredini igrališta i osluškujte. Nema ničeg praznijeg od praznog stadiona. Ne postoji ništa tiše od redova sjedala na potpuno praznim tribinama, tribinama bez igdje ikoga. Na Wembleyu još uvijek odzvanjaju vika i urlikanje Svjetskog prvenstva 1966. godine koje je osvojila Engleska, ali naćulite li uši moći ćete još uvijek čuti i jecaje koji vas vraćaju u famoznu 1953. godinu, godinu u kojoj su Mađari pregazili englesku nacionalnu vrstu . Stadion Centenario u Montevideu uzdiše od nostalgije za slavnim danima urugvajskog nogometa. Maracana’ nastavlja i dan danas oplakivati poraz Brazila u finalu Svjetskog prvenstva 1950. godine. Iz dubina stadiona Azteca odzvanja jeka obrednih napjeva drevne meksičke igre pelota. U Milanu fantom Giuseppea Meazze u nizu postiže golove zbog čega se stadion, koji nosi njegovo ime, trese od silnog uzbuđenja. Stadion kralja Fahda u Saudijskoj Arabiji ima lože od mramora i zlata, tribine prekrivene tepisima, ali ne nosi neku memoriju, ne sadrži neko sjećanje i nema bog zna što za reći. (Eduardo Galeano: El futbol a sol y sombra, Porto Alegre, L&PM, 1995. )

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

Izvorište pojma stadion u gradu je Olimpiji na zapadnom dijelu Peloponeza, najvećeg grčkog poluotoka. Legenda kazuje da su se u davna vremena žitelji Olimpije takmičili u trčanju na dionici dugoj nešto više od 192 metra. A ta je razdaljina u Staroj Grčkoj bila jedinica mjere koju su zvali “stadium”. Tako je ta mjerna jedinica podarila svoj naziv i smisao ne samo prostornoj površini na kojoj se održavalo natjecanje u trčanju, već i pojmu stadion za nešto što će kasnije postati sinonim za sportska borilišta.

Od Stare Grčke do Starog Rima Prvi stadion datira iz 776. godine prije Krista a nastao je oko nepotpune atletske staze koja je bila oblikovana kao izduljeno slovo “U”, upravo u Olimpiji gdje su se održavale antičke sportske igre . Startna i ciljna linija bile su na dva odvojena kraja te samo jedne jedine staze za trčanje koja je bila dugačka 192 metra a široka 32 metra. Tribine za gledateljstvo bile su izrađene od kamena a protezale su se uz dvije pravolinijske i jednu zaobljenu stranu formirajući slovo “U”. Četvrta strana gledališta bila je otvorena prema obližnjem krajobrazu. Kako su olimpijske igre postajale sve popularnije tako se i stadion u Olimpiji počeo širiti te je na kraju dostigao kapacitet od čak 45.000 gledatelja. Sve veću popularnost sporta popratilo je i nicanje stadiona u sve većem i većem broju grčkih gradova. Svi ti prvi stadioni bili su izduljeni, u obliku slova U ili potkove, ponekad djelomično ukopani u obronke brda. Stari Grci su također gradili i hipodrome, objekte slične stadionima, koji su bili namijenjeni utrkama konjskih zaprega. Ti sportski objekti ubrzo su počeli igrati ključnu ulogu unutar “polisa”. Najviše

se stadiona podizalo u Ateni, a tamo je 331. godine prije Krista izgrađen poznati Panathenaic stadion. Ovaj je stadion bio restauriran odnosno ponovo izgrađen za potrebe prvih modernih Olimpijskih igara u Ateni 1896. godine, te obnovljen za Olimpijadu 2004. godine u istome gradu. Koncept grčkog stadiona preuzeli su i dalje unaprijedili Rimljani, koji su gradili dvije vrste takvih objekata: cirkus i amfiteatar. Cirkus je bio rimska verzija hipodroma, izduženog tlocrta u obliku slova U, također napravljen za utrke konjskih zapreka. Za razliku od cirkusa, amfiteatar – jedna od najkarakterističnijih rimskih građevina- bio je eliptičnog ili okruglog tlocrta, potpuno zatvoren sa svih strana te napravljen za gladijatorska natjecanja. Kod ovog tipa građevine dimenzije borilišta nisu bile važne već tribine koje su trebale biti tako osmišljene da osiguraju maksimalni broj sjedećih mjesta i optimalne vizualne uvjete za gledatelje. U antičko doba, stadion je uključivao postavljanje jednog od dva polukružna teatra u niz, tik jedan do drugoga, kako bi se dobilo mjesto na kojem je prostor za

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

gledatelje u potpunosti okružio pozornicu odnosno borilište, stvarajući tako ono što je ustvari bila školjka odnosno zdjela stadiona. Koloseum u Rimu, najopjevaniji starorimski amfiteatar, smatra se majkom svih antičkih stadiona koji je postavio standard za inovativni dizajn i konstrukciju. Rimski Koloseum, monumentalna struktura kapaciteta 50.000 gledatelja, jedno je od najslikovitijih sportskih borilišta na svijetu, i predstavlja odličan primjer koncepta školjke/zdjele stadiona. Ne samo da se radi o izvanrednoj građevini za svoje doba, već ostaje u uporabi i dan danas, a da iznenađenje bude veće u tom je zdanju malo što promijenjeno tijekom ovih par tisućljeća u odnosu na originalni projekt i izvedbu gradnje. U gotovo svim teorijama arhitekture sportskih zdanja opće mjesto zauzima stav da su se tijekom povijesti stadiona razvila dva izražajno i prostorno različita koncepta: grčki i rimski. Grčki koncept, razvijen na područjima Egejskog poluotoka i na obalama Male Azije otvara se prostorno prema okolnom pejsažu i ostvaruje na prožimanju vanjskog i unutarnjeg prostora. Rimski je koncept introvertiran (okrenut više prema unutra) odnosno snažno građen urbani koncept intenzivnog unutarnjeg događanja s pozornošću usmjerenom na gladijatorski spektakl i ložu imperatora. Po padu Rima amfiteatri preživljavaju još neko vrijeme ali s urušavanjem Starorimskog imperija svome su kraju stigli i svi spektakli koji su se nekada održavali i organizirali širom tog ogromnog carstva.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

Petnaest stoljeća obustave U četvrtom stoljeću naše ere ukidaju se olimpijske igre. Točnije, 394. godine, kada je već Grčka bila pod rimskom vladavinom, car Teodozije javno je obznanio proglas o zabrani održavanja sportskih takmičenja udovoljavajući time zahtjevu milanskog biskupa Ambrozija s obrazloženjem da se radi o poganskim ritualima koji su protivni onima religijske prirode. Početke Srednjeg vijeka obilježava prijelaz na nove tipologije građenja zdanja, takvih kao što su crkve i katedrale, dvorci, utvrde i tvrđave, tornjevi i municipalne palače, koji time postaju posebni elementi srednjevjekovnih gradova i simboli njihova razvoja. Kako sportske aktivnosti i događanja postaju sve rjeđi i rjeđi uslijed njihova ograničavanja i čak zabranjivanja, starogrčki i starorimski sportski stadioni i borilišta bivaju sve više napušteni. Mnogi su od njih pretvoreni i preuređeni u tržnice ili kuće, a dobar ih je dio potpuno devastiran kako bi se njihovi dijelovi upotrijebili kao materijal u ostvarivanju “novih” građevinskih pothvata. U vrijeme Renesanse, ponovno uvođenje takmičenja u trčanju te natjecanja u jahanju daje novi zamah i podsticaj za bavljenje sportovima.. Međutim, ovi se ne održavaju u za njih posebno namijenjenim objektima, već najčešće na prostorima koji su služili u druge svrhe odnosno na velikim otvorenim prostorima ili pak na trgovima. Na tim su se prostorima obično postavljale drvene tribine i mali privremeni krovovi za one najuvaženije gledatelje.

Piazza del Campo u Sieni i njena Palio konjička utrka, koja je i dan danas popularna te se redovito održava svake godine, najvažniji je primjer takvih događanja. Iz tog je doba znana i Piazza Santa Croce u Firenzi, na kojoj su preteče (prethodnici) modernog nogometa običavali igrati u timovima od po 27 članova bez nekih pravila ali s jedinim ciljem da loptu ubace u gol na strani protivničke momčadi. U drugoj polovici osamnaestog stoljeća, javne škole u Engleskoj počinju uvoditi u svoje programe sportske aktivnosti kako bi djecu i mladež učinile zdravijima i snažnijima ali i kao sredstvo usađivanja posebne ideologije u svojih učenika. Novouvedene sportske igre često su zahtijevale više mišićne snage nego je to bio slučaj s tradicionalno vrijednujućim sposobnostima u raznim vještinama. Te su sportske igre bile modificirani ostaci tradicionalnih igara kao što je to bio npr. “folk football”. Elite su počele upražnjavati sportove koji su se razlikovali od onih za koje su smatrali da su uzvišeni , kao što su bili mačevanje, vještina jahanja, golf, lov, streličarstvo i “steeplechase” (utrka sa zaprekama). Tjelesni odgoj uveden je u sustav engleskih javnih škola 1830. godine sa željom i u nadi da se razvijaju disciplinirana i zdrava tijela mladih. Tako je službeni poticaj za bavljenje popularnim sportovima rezultirao “izumima” raznih sportskih modaliteta koji su trebali ispuniti vrijeme koje učenici provode u školama. Najpopularniji od svih tih sportova bili su ragbi (“rugby”), nogomet (“association football”) i cricket. Engleske javne škole funkcionirale su, iz-

među 1820. i 1870. godine, kao laboratoriji za otkrivanje modernih sportova. Bilo je to razdoblje kada su se počela donositi, definirati i regulirati pravila za svaku sportsku granu, kada se osnivaju prvi klubovi i prvi sportski savezi (asocijacije). U devetnaestom stoljeću Britanci su dominirali gotovo jednom četvrtinom planete, što objašnjava i uspješno širenje sportova iz njihove zemlje u gotovo sve dijelove svijeta. Oduševljenje (entuzijazam) za nove sportove, posebice za nogomet i ragbi, brzo je raslo u Velikoj Britaniji. U britanskim je gradovima tog doba broj stanovnika dramatično rastao uslijed procesa urbanizacije kao rezultata industrijske revolucije. Uz to, već tada se pojavljuje profesionalizam kao posljedica motiva interesa privatnog kapitala koji je pažljivo vagao profitabilnost uprizorenja sportskih događanja. Sve je to dovelo do toga da veliki stadioni počnu nicati u urbanim središtima u cijelom svijetu. Ritualizacija sportskog spektakla, kao ključna komponenta modernog urbanizma, nije bio djelokrug aktivnosti samo elitnog dijela društva. Od 1870. godine nadalje, engleski nogomet i američki baseball sve su više postajali zabava i razonoda (razbibriga) radničkih masa. Te su se sportske zabave odvijale na stadionima koji su postajali sve veći i veći i na čijim je igralištima uzbuđeno mnoštvo moglo osjetiti suštinu urbane dokolice odnosno upražnjavanja slobodnog vremena: gledati druge kako čine (rade) određene stvari. Stadion, i događaji za gledateljstvo, postali su dio socijalne strategije dominacije nad slobodnim vremenom radnika. A to

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

su bili ludički momenti i prostori, ponovno stvoreni za urbano-industrijsko okruženje. Stadion je postepeno počeo prelaziti iz stanja procesa društvene rekreacije i ulaziti u sferu konzumiranja spektakla. U periodu intenzivnog nastajanja projekata modernističke urbanizacije (famoznog Belle Epoque), stadioni-materijalni proizvod socioekonomskog procesa- počeli su stjecati naročitu djelotvornost i uspješnost. Prijedlog francuskog baruna Pierre de Coubertina iz 1894. godine da se obnove olimpijske igre praktički je potvrdio davanje zelenog svjetla konačnoj važnosti sporta u modernom dobu i simbolički označilo početak nove ere stadiona. Nekoliko desetljeća kasnije, za ere vladanja naci-fašističkih političkih opcija u Njemačkoj i Italiji, kada je bavljenje sportovima trebalo simbolizirati nacionalnu snagu i , energiju te sposobnost rase da se potvrdi superiornijom nad drugim rasama, stadioni su se doslovno počeli umnožavati u urbanim sredinama. Tako je primjerice Mussolini dao “posijati” veliki broj “komunalnih stadiona” širom Apeninskog poluotoka. Ove neoklasične strukture postale su tako simboli tada vladajućeg režima ali i u cilju snažnog podsjećanja na nekadašnju slavu rimskog imperija.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

Suvremeno doba Modeli starogrčkih i starorimskih sportskih objekata i zdanja, koji su ponovno otkriveni u razdoblju neoklasicizma, postali su referentni prototipovi za prve moderne stadione i time potakli i pokrenuli proces evolucije koji je započeo u Velikoj Britaniji krajem devetnaestog stoljeća. Taj proces traje još i danas, a proširio se diljem svih kontinenata paralelno s tehnološkim inovacijama i najčešće vezano na organizaciju i održavanje olimpijskih igara i svjetskih nogometnih prvenstava. Za tako velika natjecanja bilo je potrebno graditi i velike stadione. Veliki je stadion, u suštini, kružna i koncentrično introvertirana građevina (prema modelu rimskog koncepta i shemi arene), s borilišnom površinom (igralištem) u ukopu, otvorena ipak na razini terena odnosno pješačke prilazne platform, pa se tu naslućuje neka veza s okruženjem i neka mogućnost utjecaja klime okoliša na užarenu atmosferu nogometnog događanja. Rod Sheard (australsko-britanski arhitekt) u svom djelu “The Stadium: Architecture for the New Global Culture” (Stadion-Arhitektura za novu globalnu kulturu, Periplus Editions, 2005), donio je teoretsku analizu na osnovu posebnih aspekata koji su označili različite faze u evoluciji gradnje sportskih stadiona. U tom radu on je identificirao pet “generacija” stadiona, generacija koje su označile glavne korake u sve bržem i bržem razvoju mnogih stadiona, od kojih su neki bili potpuno obnovljeni ili ponovno izgrađeni tijekom vremena, a koji

su prošli kroz više faza ovog procesa evolucije. Identificirao ih je na slijedeći način: 1. PRVI STADION Stadioni prve generacije bili su nešto poput ogromne smjese gotovo zbrke koje je namjena bila da prvenstveno ugosti veliki broj gledatelja u vremensko doba u kojem nije bilo televizije i kada se sportska zbivanja moglo pratiti jedino uživo. Posebno prvih godina, radilo se o neudobnim objektima bez neke arhitektonske vrijednosti. U to doba prije je bilo pravilo nego iznimka da se projektiraju i grade stadioni bez nadstrešnica koje bi štitile gledatelje od insolacije i atmosferilija. Za gledateljstvo su se obično uređivali nasipi uz borilišta sa mjestima za stajanje i/ili eventualno tribine s nizovima (redovima) kamenih sjedala uzidanih u te nasipe. Izuzetak su bili tek manji dijelovi gledališta koji bi se natkrivali a koji su bili namijenjeni za počasne

i uvažene goste. Proširivanje dijelova stadiona za gledateljstvo obično bi uslijedilo na nehomogen način i bez nekog naročitog reda, samo kako bi se udovoljavalo rastućim potrebama gledatelja za sjedećim mjestima. Ovakav model stadiona bio je najprije uveden u Velikoj Britaniji kao nogometni objekt sa tipičnim pravolinijskim tribinama koje su se protezale paralelno duž strana igrališta. Takvi objekti često bi se prilagođavali modelu olimpijskog stadiona sa kontinuiranim tribinama koje su se protezale uzduž obodnice odnosno vanjskog ruba atletske staze. Prvi primjer takvog stadiona (danas više ne postoji) bio je The White City Stadium, izgrađen za potrebe održavanja olimpijskih igara 1908. godine u Londonu. Kako je rasla strast za nogometom, tako su se ovakvi modeli stadiona sve više “izvozili” iz Velike Britanije u ostale dijelove

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

Europe i Južne Amerike. Ono što je veoma često karakteriziralo ove modele stadiona bili su tornjevi za praćenje marathon utrka (tzv. Marathon Tower) po kojima ih je bilo lako identificirati (uočiti) u gradskom okruženju. Među prve stadione ove generacije vrijednih spomena, a koji su u međuvremenu i unaprijeđeni (poboljšani), svakako pripadaju Dublin Lansdowne Road (1872), London Stamford Bridge (1877), Liverpool Anfield Road (1884) i prototipovi koje je dizajnirao škotski graditelj Archibald Leitch: Glasgow Ibrox (1899) i Hampden Park (1903), zatim Manchester Old Traford (1910) – prvi stadion koji je imao kontinuirano povezane tribine jedne s drugima putem polukružnih stepenica koje su ga okruživale - i London Highbury (1913) koji je 1936.godine postao prvi stadion sa tribinama na dva nivoa postavljenih jedne iznad drugih. Archibald Leitch prvi je u svijetu arhitekt koji je postao specijaliziran za nogometne stadione i objekte. Tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća, kada je dostigao vrhunac svoje graditeljske karijere, čak 16 od 22 nogometna kluba prve engleske lige angažiralo je Leitcha jednom ili u više navrata u sređivanju svojih stadiona. U prvoj polovici 20. stoljeća najznačajniji europski stadioni bili su London Twickenham (1907) i prvi Wembley stadion (1923) sa svojim karakterističnim viktorijanskim tornjevima pred ulazom, milanski San Siro (1926), bečki Vienna Prater (1931) i Santiago Bernabeu (1947) u Madridu. Važnost pak Olympiastadiona u Berlinu nadilazila

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

je sport u smislu da je u zanosu nacionalsocijalizma 1936. godine sagrađen stadion politički programirane monumentalnosti odnosno robusne strukture i stroge geometrije njegovog eliptičnog sustava, a sve u slavu imperijalnih ambicija zaluđenih njemačkih kleinbuergera (malograđana). U Firenzi je 1931. godine podignut Stadio Comunale po projektu arhitekta Pier Luigi Nervija (poznat po gradnji izvanstandardnih oblika i konstrukcija od armiranog betona) čime je donio iznimnu upečatljivost po pitanju kvalitete u arhitekturi. U Južnoj Americi gradili su se veliki stadioni, većinom eliptičnog oblika. Najznačajniji su Maracana’ (službeni mu je

naziv Estadio Jornalista Mario Filho) u Rio de Janeiru, koji je u finalu svjetskog nogometnog prvenstva 1950. godine bio ispunjen s gotovo 200.000 gledatelja, zatim Montevideo Centenario (1930), Santiago del Chile Nacional (1938), Buenos Aires Monumental (1938) i Bombonera (1940) s pravolinijski postavljenim tribinama. U Sjedinjenim Američkim Državama najpopularniji sportovi postali su američki nogomet i baseball pa su i američki stadioni specifične konstrukcije. Američki nogomet inspirirao je novi tip stadiona, tzv. veliku eliptičnu zdjelu sa neprekinuto postavljenim tribinama. kao što je Pasadena Rose Bowl (1922) odnosno tip stadiona u nasipu i ukopu, kao što je to primjer zatvorenog golemog olimpijskog stadiona Bowl

u Los Angelesu iz 1927. godine. Na njegovoj osnovi razvio se drugi tip američkog stadiona, onog za baseball. Radi se o tipu stadiona koji je djelimice otvoren na jednoj strani te opremljen sa posebno oblikovanim tribinama koje slijede oblik samog polja za igru. Kod ovakvog stadiona cilj je pružiti maksimalni broj natkrivenih sjedećih mjesta jer ona štite gledatelje od sunca i omogućuju im nesmetano gledanje utakmice. Pionirski objekt ovog graditeljskog trenda bio je Yankee Stadium u New Yorku, izgrađen 1923. godine. 2. OPREMLJENI STADION Prva generacija stadiona poprimala je različite oblike sve do kraja pedesetih godina 20. stoljeća kada dolazi do iznenad-

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

nog smanjivanja broja gledatelja u posjeti nogometnim objektima. Razlog tome bila je televizija koja je počela pokrivati i prenositi najvažnije sportske događaje pa je sve više gledatelja radije pratilo utakmice preko TV ekrana u svojim domovima nego da odlaze na stadione koji su često bili neudobni , negostoljubivi i sa ne tako dobrim uslovima vidljivosti. Kako bi se riješio taj problem, nove se stadione počelo opremati s više uređaja i smještajne opreme za gledatelje u svrhu povećanja i unapređenja njihovog komfora. Novi stadioni građeni u tri slijedeće dekade ili mnogi od već postojećih stadiona koji su tada obnavljani opremljeni su s većim brojem sektora za gledanje sa sjedalicama, sa natkrivenim tribinama i sa većim brojem sanitarnih čvorova, uključujući i posebne prostore s hranom i pićima u okviru tribina. Stadioni su također opremani tako da na najbolji mogući način prime televizijske sustave i da razvijaju njihove potencijale. Unutrašnjost mnogih objekata je obnovljena dajući time naglasak na njihovu prirodu “introvertiranog” (okrenutog samom sebi) stadiona čija je unutrašnjost bila (postala) komformna (udobna), a vanjština ipak anonimna, a što je postalo (bilo) zajednički element tog doba. Stadioni su također opremani instalacijama umjetne rasvjete kako bi se time omogućio televizijski prijenos noćnih utakmica. Među najvažnije “opremljene stadione” spadaju Roma Stadio Olimpico (1953) koji je 1960. godine bio domaćin prvih olimpijskih igara koje su se prenosile putem TV mreža širom Europe; zatim Barce-

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

lona Camp Nou (1957) i Napoli San Paolo (1959), pa onda Paris Parc des Princes (1972) i Munchen Olympiastadion-arhitektonski dragulj smješten u kosinama (usponima) Olimpijskog parka kojeg su projektirali Guenter Behnisch i Frei Otto. Na drugim kontinentima, istaknuti predstavnici ove generacije stadiona su Ciudad Mexico Azteca Stadium (1966), Johannesburg Ellis Park (1982) i Pyongyang May Day Stadium (1989)-koji je i dan danas najveći stadion na svijetu s kapacitetom od 150.000 gledatelja. Druga generacija stadiona završila je izgradnjom stadiona u Italiji, za potrebe svjetskog nogometnog prvenstva 1990. godine. Ti su stadioni kompletirani upravo u vrijeme kada se Europa spremala započeti novu fazu unapređivanja, poboljšavanja i podizanja nogometnih stadiona na viši nivo: stadioni u Genovi (Luigi Ferraris, 1989. godine ponovno izgrađen na mjestu starog objekta), Torinu (Delle Alpi, 1990) i Bariju (San Nicola, 1990). Stadion u Bariju projektirao je glasoviti arhitekt Renzo Piano, a on sam mu je dao nadimak Astronave (svemirska letjelica) zbog karakterističnog arhitektonskog uobličenja (izgleda). Također, futuristička je bila njegova ideja da postavi uređaje za osvjetljenje posvuda duž cijele obodnice krova što je pridonijelo tome da stadion San Nicola postane jedini stadion na svijetu bez sijena na igralištu za vrijeme odigravanja noćnih utakmica. Ono što je, međutim, i dalje ostao problem na stadionima to je bila unutrašnja sigurnost.

3 . KOMERCIJALNI STADION Osamdesete godine prošlog stoljeća završile su serijom katastrofalnih događaja na stadionima u Velikoj Britaniji: požari na drvenim tribinama, eskalacija nasilja od strane huligana i velika nesreća na Hillsborough stadionu u Sheffieldu u travnju 1989. godine do koje su dovele prenatrpane tribine i u kojoj je poginulo devedesetpet navijača FC Liverpoola. Britanska je vlada zbog toga odlučila donijeti radikalne reforme vezano na njihove tradicionalne i romantične arene a u korist sigurnosti gledatelja. Rezultat tih odluka sumiran je na stranicama poznatog “Taylor Report”izvještaja o istrazi koju je vodio Lord Justice Taylor- koji je javno objavljen u siječnju 1990. godine. Temeljem tog izvještaja zatraženo je da se ustanove uzroci velike tragedije te su dane preporuke u vezi s nastojanjima za donošenje mjera sigurnosti na sportskim manifestacijama u budućnosti. Kao posljedica Taylorovog izvještaja, već tijekom 90-tih godina počele su se uvoditi i primjenjivati nove sigurnosne mjere na stadionima u Ujedinjenom kraljevstvu. Glavna preporuka tog izvještaja bila je da sva mjesta na stadionu moraju postati personalizirana/individualna mjesta za gledatelje, odnosno točno određeno mjesto za pojedinog gledatelja. Taylor izvještaj postao je veoma popularan ne samo na Britanskom otočju već je potaknuo proces temeljitog unaprijeđivanja na mnogim stadionima u Europi. Kao posljedica toga, ovi sportski objekt i -koji su postali pristupačniji, sigurniji i konformniji (udobniji) - privukli su raznolikiju i

heterogeniju strukturu gledatelje. No stadioni nisu bili unaprijeđeni samo zato da bi bili u skladu s novim standardima već je taj novi proces omogućio uvođenje poslovnih aktivnosti na stadione. Zajedno s rekreativnim i zabavnim prostorima na stadionima, popularni su postali i merchandising (izlaganje proizvoda na samom prodajnom mjestu-npr. u tzv. “fan-shop”-u na način da podstakne prodaju istog), muzeji, obilasci s vodičem, lože i restorani što je uzrokovalo pojavu novog načina upravljanja objektom obzirom da se javna površina više ne koristi samo za održavanje sportskih događanja već je ona otvorena i u funkciji sedam dana u tjednu. Alfred McAlpine stadion u Huddersfieldu (1994) i Bolton Reebok stadion (1997) najistaknutiji su “komercijalni stadioni” izgrađeni u Velikoj Britaniji odmah nakon primjene preporuka iz Taylorovog izvještaja. Također, gotovo svi europski nogometni objekti, počevši od onih u Ujedinjenom kraljevstvu, u velikoj su mjeri unaprijeđeni i poboljšani tijekom devedesetih. 4. FLEKSIBILNI STADION Rješenja što ih je donijela daljnja evolucija stadiona bila su uspješna. “Komercijalni” stadion omogućio je ostvarivanje izvrsnih prihoda. A da bi se na najbolji mogući način iskoristili potencijali koje prihodi tog velikog auditorija nude, odabrani su nestatički a tehnološki sofisticirani objekti koji će omogućiti da se udovolji mnogostranim zahtjevima. Pokretni krovovi, tribine i same površine za igru bazični su elementi ove generacije novih višenamjenskih i flek-

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

sibilnih objekata koji će biti u stanju brzo se transformirati kako bi ponudili optimalnu konfiguraciju i maksimalnu udobnost bez obzira na to koji se događaj na njemu održava, da li sportski ili neki drugi. Sport i stadioni postaju sve skuplji. Komocija i doživljaji gledatelja postaju najvažniji uvjeti kod izgradnje modernih stadiona u smislu da gledatelji dobiju ugođaj koji ne mogu imati u svojim domovima, primjerice doživljaj kao da ih prolaze trnci. Uz to, stadion sada postaje i mjesto otvoreno za aktivnosti marketingiranja i komunikacija: lože, sale za konferencije, određene zone prostora postaju dio jezika novih objekata koji se sa svoje strane mijenjaju i pretvaraju u salone za sponzore i kompanije, i koji se projektiraju tako da pojačaju televizijske prijenose te da dostignu visoke standarde osvjetljenja i akustike što ih traži digitalna televizija. Na taj način, stadioni počinju privlačiti mnoge korisnike tijekom cijele godine te sami postaju nove urbane središnje točke, koje su ponekad u mogućnosti da djeluju kao katalizatori u procesima koji za cilj imaju obnovu gradskih dijelova u njihovu susjedstvu. Glavni “fleksibilni” stadioni koji imaju pokretni krov su Amsterdam Arena (1996), Cardiff Millennium (1999), Oita Big Eye (2001) i Toyota City(2001), dok je na Arnhem Gelredomeu (1998) i na Gelsenkirchen AufSchalke Areni (izgrađen 2001. godine, ali se od 2005. godine zove Veltins Arena nakon što ga je kupila njemačka pivovara Veltins) uz pomicanje krova moguće pomicati čak i samo igralište i to

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

izvan sportskog objekta i na taj način koristiti prirodni zrak i svjetlost. Saint-Denis Stade de France (1998) ima pokretne tribine i mogućnost da se primjerice atletske trkaće staze lako pretvore u nogometno igralište. Ovaj je stadion namijenjen za različite sportove kao što su skijanje, odbojka na pijesku pa čak i moto utrke ili pak za drugu vrstu događaja kao što su sajamske priredbe ili koncerti. Prvi u svijetu višenamjenski i kupolom nadsvođen odnosno potpuno natkriven stadion bio je NRG Astrodome u Houstonu, Texas, SAD. Njegova je gradnja započela 1962. godine, a službeno je otvoren 1965. godine. Taj gigantski stadion imao je 62.000 sjedećih mjesta, cijela njegova unutrašnjost bila je klimatizirana, a na velikoj površini za igranje igrale su se utakmice američkih profesionalnih liga u baseballu, američkom nogometu i košarci, te su se u njem organizirale izložbe stoke i natjecanja u rodeu. Kada je inauguriran, prozvan je “osmim svjetskim čudom”. Krajem 90tih godina već je postao staromodan , a u funkciji je ostao do 2003. godine. Nakon toga dobar dio tog zdanja je demoliran. 5. URBANA IKONA Posljednjih godina, stadioni igraju sve važniju ulogu u urbanim sredinama, ponajviše kao zajednička reakcija na dvostruki efekt koji je povezan sa sada velikom popularnošću sportskih događaja(priredbi)-i to ne samo onih najvažnijih-putem televizije i interneta. S jedne strane, kako bi se spriječilo smanjenje posjetitelja (gledatelja) slično onom koje se zbilo krajem 50-tih

godina, stadioni trebaju pomoći gledateljima da žive jedinstvena i neponovljiva iskustva, nudeći široki raspon opreme i optimalnu sigurnost i izvan sportskog zdanja te na okolnim prostorima. S druge strane, stadioni sve više i više dolaze u prvi plan ne samo za vrijeme održavanja sportskih događaja. Dovoljno je samo kliknuti(na internetu/PC-iju) da bi se vidjele i gledale fotografije stadiona iznutra i izvana, i to iz svih mogućih kuteva. Također klikajući, možete stadion razgledavati i proći cijelog pomoću trodimenzionalnog virtualnog Google Earth programa. Oni su sada u središtu pozornosti te ih UEFA klasificira u glavne instrumente pri nadmetanju među gradovima kada se ovi natječu za dobivanje domaćinstva (ugošćavanja) najvažnijih međunarodnih sportskih natjecanja. Ovu posljednju generaciju stadiona projektirali su ljudi koji su veoma svijesni svih ovih

novih zahtjeva i zbog toga ove stadione karakteriziraju sustavi visoko kvalitetne arhitekture i tehnoloških dostignuća. Uloga ovih najnovijih stadiona kao urbanih ikona, nove referentne točke u okruženju gradova, i ispoljavanju identiteta koje je lako prepoznatljivo širom svijeta, danas su priznati i uveliko prihvaćeni elementi. Najupečatljiviji primjeri novih “urbanih ikona” su stadion Ataturk u Istanbulu (2001), čiji je krov ustvari most koji spaja Aziju i Europu uvećavajući time posebnost grada, jedini stadion na svijetu koji je smješten između dva kontinenta; zatim stadioni Da Luz (2003) u Lisabonu, Do Dragao (2003) u Portu i manji stadion Braga Municipal (2003) koji je bez “zaobljenih sektora” te ugrađen u planinski krajolik. Ostali značajni primjeri gradnje ove posljednje generacije stadiona su Olimpijski stadion u Ateni (obnovljen 2004. godine), Allianz

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

Arena (2005) u Minhenu s karakterističnim svjetlosnim efektima na osvjetljenoj fasadi koja potpuno okružuje stadion, zatim Emirates stadion u Londonu (2006) i novi Wembley (2007) sa svojim velikim čeličnim lukom prepoznatljivim diljem svijeta, te posljednje čudo sportske arhitekture zvano “Ptičje gnijezdo” a odnosi se na Olimpijski stadion u Pekingu/Beijingu (2008)-pravi tehnološki i arhitektonski dragulj.

Prema budućnosti Stadioni su trajni objekti značajnih materijalnih resursa, obično smješteni u središtima gradova i naseljenih mjesta te zbog toga najčešće u velikoj mjeri vidljivi. Nažalost ta njihova izrazita vidljivost neopravdano je veoma slabo zastupljena u studijama urbanih sredina. Progresivna skupina različitih intervencija u arhitekturu sportskih objekata i u pravila njihova korištenja kroz posljednja dva desetljeća, utjecali su na značajno povećanje kontrole nad upravnim tijelima, ritualima i kolektivnim manifestacijama u prostorima stadiona. U tom kontekstu stadioni su postali prostori sa znatno uvećanom razinom prisutnosti discipline. Zato mnogi teoretičari i stručnjaci s tog područja predlažu da se stadione tretira u istoj kategoriji u kojoj se razmatraju suvremeni prostori kao što su škole, bolnice i zatvori, prostori koji dijele gotovo istovjetnu arhitekturu, taktike kontrole i političku anatomiju temeljene na prakticiranju povećane razine discipline u svakodnevnom životu.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

Stadioni predstavljaju cijeli jedan život koji se manifestirao kroz određeno vremensko razdoblje. Zato su oni, već sami po sebi, nositelji sjećanja pa time i nostalgije za prošlim vremenima, te nositelji važnih simboličkih konotacija. Suvremeni stadioni, ti gigantski hramovi betona koji su se mijenjali i razvijali kroz različite faze tijekom dvadesetog stoljeća, najvidljiviji su i najupečatljiviji materijalni izraz veličine i važnosti sveprisutnosti nogometa. U njima je Freud detektirao čak i dimenziju svetosti. Kružno oblikovanje velikih sportskih arena kao da zaziva vječno vraćanje vremena, ideju koju je lako povezati s ciklusima sportskih “sezona”. Razmišljanja o tome da je stadion potencijalno sveti prostor tema je koja se u sportskoj literaturi uvijek iznova vraća i obrađuje. Tako Desmond Morris u svojoj knjizi The Soccer Tribe (Nogometno pleme), Cape,London, 1981 tretira nogometni stadion kao hram u kojem scena ispunjava važnu funkciju i gdje se čak i veliki reflektori rasvjete mogu usporediti s primitivnim oblicima totema. Po njemu, stadion je meka profanih napjeva, slavljenja i skandiranja i kada se uđe u njegov prostor pojedinac kao da živi u vremenu-svijetu potpuno različitom od onog izvan stadiona. Prostori stadiona su prostori koji izražavaju snagu i moć, koji odražavaju koncentraciju moći i koji daju oblik ostvarenju moći. Britanski geograf John Bale primijenio je načela topofilije da bi proučio iskustvo čovjeka unutar velikih stadiona i drugih sportskih borilišta. Prisustvovati sportskom događaju na is-

punjenom stadionu koji snažno podrhtava svakako je jedinstveno snažno iskustvo ispunjeno emocijama. Najnoviji pristupi izgradnji sportskih objekata u svjetskoj praksi stavljaju stadione u samo središte procesa evolucije suvremenih gradova kao ključne elemente u njihovu razvoju i realizaciji novih privlačnih urbanih sredina i destinacija. Istovremeno, to iziskuje strogo planiranje u terminima ekonomske održivosti kao i očuvanja okoliša, a da se pri tome ne stave na kocku njihova sportska priroda i arhitektonske kvalitete. Koja god slijedeća “generacija”

izgradnje sportskih i nogometnih stadiona se bude pojavila u budućnosti, uvijek će se raditi o prostoru koji na poseban način utječe na emocije i iskustva “Homo ludensa” te koji će za arhitekte uvijek biti uzbuđujući izazov i kojih će svaki novi projekt označiti novi korak u procesu evolucije stadiona. Bilo kako bilo, kad god govorimo o stadionima s bilo kojeg gledišta, imajmo na umu da se radi o tijeku vremena koji je započeo prije gotovo tri tisuće godina s onih prvih 192 metra pretrčanih na trkaćoj stazi u drevnoj Olimpiji.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

BANJA LUKA

Stadion bana Kujundžića

Banja Luci je 1919. godine osnovan SK Krajišnik, klub kojeg su podržavali i financirali imućniji i viđeniji stanovnici grada. Ovaj klub je svoje utakmice igrao na igralištu koje se nalazilo na prostoru gdje se danas nalazi Gradski stadion. U drugoj polovici tridesetih godina prišlo se izgradnji modernijeg stadiona na tom terenu. Stadion je dobio ime po banu Bogoljubu Kujundžiću, u znak zahvalnosti za njegovu veliku pomoć (između ostalog i financijsku) pri izgradnji. Svečano otvaranje novog objekta upriličeno je 5. rujna 1937. godine odigravanjem utakmice, najprije između Hajduka (Banja Luka) i Meteora iz Krupe, a zatim domaćeg Krajišnika i beogradskog kluba BSK. U drugoj fazi igralište stadiona ograđeno je daskama, a ubrzo je inženjer Žarko Malić podstakao izgradnju manjih drvenih tribina. Tih tridesetih godina prošlog stoljeća u Banja Luci je, uz navedene klubove Krajišnik i Hajduk, bilo aktivno još čak šest nogometnih klubova: BSK (Banjalučki sportski klub), SK Balkan, SK Viktorija, JNSK Vitez, PSK Olimp i RSK Borac. Svojevremeno su u najvišem nogometnom rangu – prvenstvu Nezavisne države Hrvatske igrala tri kluba iz Banja Luke: HŠK Hrvoje ( 1942, 1943 i 1944 ), HBŠK Banja Luka (1942, 1943 i 1944) te HŠK Zvonimir (1944). Danas najpoznatiji banjalučki nogometni klub “Borac”, svojevremeno uspješan i u natjecanju Prve savezne jugoslavenske lige, osnovan je početkom srpnja 1926. Godine kao Radnički sportski klub “Borac”. Prema kazivanju, osnovala ga je grupa trgovačkih pomoćnika prilikom jednog od njihovih uobičajenih okupljanja u gostionici “Putnik”, koja se nalazila s lijeve strane na početku Ulice fra Grge Martića. Završetkom Drugog svjetskog rata, “Borac” je obnovio djelovanje igrajući na nekadašnjem “Stadionu bana Kujundžića”.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

BELIŠĆE

Gradski stadion Adresa: Ljudevita Gaja 30, 31551 Belišće Godina izgradnje: 1921 g. Kapacitet: 5.500 Dimenzije: 105x74 Telefon: (031) 663 046

rvu loptu u Belišće su donijeli đaci koji su se školovali u Pečuhu, u Mađarskoj. Prvi osnovani nogometni klubovi bili su BŠK (Belišćanski športski klub) i ŽAK (Željeznički amaterski klub). Na Gradskom stadionu u Belišću svoje domaće utakmice igra NK Belišće, klub koji je sljednik upravo BŠK-a, osnovanog još davne 1919. godine kao klub vezan uz drvni kombinat. Od 1925. klub nosi naziv BRŠK (Belišćanski radnički športski klub), a od 1941. do 1944. godine Viktorija. Završetkom Drugog svjetskog rata 1945. godine, Belišćani ponovo mijenjaju ime svome klubu. Kao FD Proleter nastupaju sve do 1960. godine, kada mu dodjeljuju aktualni naziv NK Belišće. Klub se najprije natjecao u Osječkom nogometnom podsavezu, a imao je veoma dobre financijske uvjete zahvaljujući drvnom kombinatu. U sezoni 1945/1946 belišćanski FD Proleter se uspijeva kvalificirati u završnicu prvenstva NR Hrvatske, koje je u biti predstavljalo izlučna doigravanja za prvo prvenstvo Jugoslavije u nogometu. U konkurenciji 8 najboljih hrvatskih klubova, FD Proleter osvaja četvrto mjesto u poretku, što je jedno od najvećih postignuća kluba u povijesti. Od sezone 1992/1993 do 1994/1995 NK Belišće igra u Prvoj HNL. Stadion je kroz povijest mijenjao svoj izgled. Prvo je bio običan travnjak s vrlo kvalitetnim uvijetima. U početku je imao malu ogradu oko terena. Nakon nekoliko godina sagrađene su betonske tribine sa zapadne i istočne strane. Obje tribine su natkrivene drvenim krovom koji je naknadno uklonjen zbog opasnosti. Sagrađena je i atletska staza oko terena koja je trenutno zapuštena. Podignute su više ograde i izgrađena je sjeverna tribina sa stotinjak sjedećih mjesta. Stadion je poznat po vrlo kvalitetnoj travi, te su zbog toga razne reprezentacije i klubovi odrađivali pripreme na njemu (npr. Litva i Iran). U sklopu stadiona su dva pomoćna nogometna igrališta za treninge.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

BLATO

Igralište Zlinje, otok Korčula Adresa: Ulica 32, br. 19/2, 20271 Blato Godina izgradnje: 1925 g. Kapacitet: 1.500 Dimenzije: 100x60 Telefon: (098) 388 007

gralište Zlinje nalazi se u istoimenom dijelu mjesta Blato na otoku Korčuli in a njemu svoje utakmice igra BŠK (Blatski športski klub) Zmaj. Ovaj klub osnovan je 1926. godine, u vrijeme kada u Blatu već djeluje nekoliko nogometnih klubova kao NŠK Val, NŠK Jadran, te NŠK Hajduk. Zanimljivo je da su NŠK Hajduk osnovali ljudi iz predjela Mali Učijak i Dočine 1925 godine i sami ga financirali. Godine 1927. dogovaraju utakmicu protiv svoga rivala BŠK Zmaja. Uvjereni u svoju superiornost nad tim klubom dogovaraju sljedeće uvjete: ako Zmaj u toj utakmici postigne više od 5 golova tada će Hajduk predati nogometnu loptu i rasformirati klub. Zmaj je dao 9 golova, dobio loptu, a Hajduk se rasformirao sljedeće godine kad je cjelokupno članstvo prešlo u BŠK Zmaj. U periodu od 1923. pa sve do 1941. godine u Blatu su djelovala dva nogometna kluba. U tim godinama često su se raspadali i stvarali novi klubovi, a jedan od razloga su bili i politički uvjeti koji su se često mjenali u tim turbuletnim međuratnim godinama. Tako je i BŠK Zmaj početkom 1929. godine bio zabranjen od strane vlasti. Kako je, međutim, BŠK Zmaj bio jako popularan u Blatu ( u razdoblju 1926-1928 nije zabilježio niti jedan poraz) tadašnje vlasti nisu uspjele u namjeri da se ime kluba i sve ono što je on predstavljao zaboravi. Blaćanima je uspjelo da 1937. godine ponovo pokrenu djelatnost BŠK Zmaja pa je, u tim godinama, postao navjeće organizirano društvo u Blatu, a osim nogometa, osnovale su se sekcije atletike, vaterpola i plivanja, a kasnije i šaha. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada se život normalizirao, klub je nastavio s radom te je do današnjih dana ostao čuvar bogate športske tradicije najvećeg naselja na otoku Korčuli. U prvom službenom nogometnom prvenstvu Hrvatske, koje je igrano tijekom 1992. godine, klub NK Dubrovnik jedan dio svojih domaćih utakmica igrao je upravo na igralištu Zlinje, u Blatu. Na to su Dubrovčani bili primorani obzirom na prijeteću opasnost od ratnih razaranja kojoj je njihov grad tada bio izložen. NK Dubrovnik je u Blatu odigrao ukupno sedam utakmica, u periodu od 31. ožujka do 13. lipnja 1992. godine, i to ovim redoslijedom: protiv NK Zagreb (0:0), protiv NK Istre (1:0), protiv Hajduka (0:1), uslijedili

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

su susreti s Osijekom i Varteksom (oba završila bez pogodaka), zatim pobjeda protiv NK Šibenik (2:1) i na kraju protiv Cibalie (0:0). U 2010. godini, BŠK Zmaj je izborio ulazak u viši rang natjecanja. Da bi klub osigurao uvjete potrebne za nastup u Trećoj HNL, nakon više od trideset godina obavljeni su prvi opsežniji radovi na igralištu Zlinje. Krajem lipnja te godine, najprije su obavljeni radovi iskrčivanja lovorike i rušenja pojedinih stabala na istočnoj strani od blatske škole. Time je stvorena mogućnost da se travnjak produži za oko 4 metra. Nešto kasnije podignut je kat na koji su preseljene klupske prostorije kao i prostor za prihvat službenih osoba. U prizemlju su uređene dodatne svlačionice.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

BOROVO

Gradski stadion u Borovu naselju

Adresa: Stadionska bb, Borovo naselje, 32000 Vukovar Godina izgradnje: 1937 Kapacitet: 6.000 Dimenzije: 100x60 metara Telefon: (032) 424 667

rva javna nogometna utakmica na području Borova naselja/Vukovara odigrana je još 1901. godine, a organizirano igranje nogometa počinje 1911. godine kada su srednjoškolci Ljudevit Mueller te Stjepan i Franjo Gruber osnovali Hrvatski djački nogometni klub Sremac. Iste godine osniva se i Djački športski klub Šparta pa se razvilo i suparništvo tih dvaju klubova. Još od utemeljenja prvih društava i sekcija u Borovu naselju sport je uvijek bio važan dio svakodnevnog života. Tome je u velikoj mjeri pridonio i Tomaš Bat’a, vlasnik tvornice obuće. On je bio socijalno osjetljiv i napredan industrijalac koji je poticao mnogobrojne aktivnosti svojih radnika pa tako i sportske. U vrijeme kada je Tomaš Bat’a osnivao tvornicu i naselje za svoje radnike, nogomet se igrao na ledini pored Dunava (tzv “Temza”) u blizini koje je kasnije izgrađen stadion. Gradski stadion u Borovu naselju je stadion na kojem igra HNK Borovo. Izgrađen je 1937. godine po projektu glasovitog češkog arhitekta Vladimira Karfika. HNK Borovo je osnovan 31. siječnja 1932. godine kao SK Bata a pravila, usvojena na osnivačkoj skupštini, potvrđuje Kraljevska banska uprava Savske banovine u Zagrebu 12. lipnja iste te godine. Momčad je, međutim, bila formirana još u rujnu 1931. godine kada je odigrana nogometna utakmica na “Priljevu” (na ledini preko rijeke Vuke) između SK Bata i SK Šparta II

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

(rezultat 2:2). Klub je zatim jedno vrijeme koristio ime V.A.S.K. (“Bata”) odnosno Vukovarski amaterski sport klub i bio je nogometni klub tvornice “Bata” Borovo. Ovaj naziv klub prestaje koristiti 1934. godine kada se usvaja ime B.A.T.A.S.K. odnosno Borovski amaterski tjelovježbački atletski sportski klub. Zapravo je uobičajeni naziv kluba bio SK Bata Borovo jer je bio reklamna momčad tvornice Bata Borovo. U vrijeme Drugog svjetskog rata klub se natječe u prvenstvu NDH, najprije kao HŠK Bata Borovo (1942. i 1943. godine), a 1944. godine kao HŠK Borovo. Iste ove godine u prvenstvu NDH igra i HŠK Šparta Vukovar. Poslije Drugog svjetskog rata Bata SK mijenja ime u SFD Slaven, a od 1954. godine u NK Borovo. Pod tim imenom klub djeluje sve do 1991. godine, kada se njegova djelatnost prekida zbog Domovinskog rata- Godine 2005. klub se obnavlja pod imenom HNK Borovo. Najveći uspjeh klub je imao 1956. i 1957. godine kada je osvajao naslov prvaka III nogometne zone NSJ i time stekao pravo igranja kvalifikacija za ulazak u Prvu saveznu jugoslavensku ligu. Nažalost, u oba slučaja nije uspio to ostvariti.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

CRIKVENICA Gradski stadion

Adresa: Kotorska 15, 51260 Crikvenica Godina izgradnje: 1927 Kapacitet: 2.000 Dimenzije: 105x74 metara Telefon: (051) 241 019

ogomet se u Crikvenici igrao još prije Prvog svjetskog rata. Prvi klub imenom „Vila Velebita“ osnovan je 1919. godine, a godinu dana kasnije R. Caržan i L. Gržičić osnivaju klub Liburnija. Zatim slijedi prvi registrirani klub HŠK Val, čiji su prvi članovi bili crikvenički studenti, kojeg su glavni osnivači braća T. i I. Katnić. Već 1927. godine je napravljeno igralište, a tridesetih godina Val mijenja ime u CŠK (Crikvenički športski klub). Nakon Drugog svjetskog rata, klub obnavlja djelatnost pod nazivom kojeg nosi i danas – NK Crikvenica. Najveći doseg kluba je natjecanje u Drugoj HNL ( u sezoni 1996/1997). Dana 25. travnja 1992. godine, NK Zadar je svoju prvenstvenu utakmicu Prve HNL protiv NK Dubrovnik – kao domaćin – odigrao upravo na crikveničkom travnjaku. Utakmica je okončana bez zgoditaka.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

ČAKOVEC

Stadion SRC Mladost Adresa: Športska 2, 40000 Čakovec Godina izgradnje: 1987 Kapacitet: 8.000 Dimenzije: 110 x 75 metara Telefon: (040) 328 210

a stadionu SRC Mladost u Čakovcu, utakmice igraju bivši prvoligaši NK Čakovec i NK Međimurje. NK Čakovec osnovan je daleke 1912. godine kao “Čakovečki športski klub”. Poslije Prvog svjetskog rata, odnosno 1920. godine klub počinje legalno djelovati nakon sklapanja mirovnog ugovora s Mađarskom, a te je godine primljen i u Zagrebački nogometni podsavez kao privremeni član. Po odluci JNS-a (u Zagrebu), 1932. prelazi u Ljubljanski nogometni podsavez gdje ostaje do 1940. godine. Obzirom da je tijekom Drugog svjetskog rata Čakovec bio u sastavu Mađarske, klub se u tom periodu – sve do 1945. godine - natjecao u mađarskim nogometnim ligama. Sredinom 60-tih prošlog stoljeća, glavni sponzor kluba postaje tvornica odjeće MTČ pa od tada nosi naziv te tvornice. U prosincu 1996. godine klub dobiva ime NK Čakovec. Prvu HNL igrao je u sezonama 2000/2001 i 2001/2002. U lipnju 2003. godine osnovan je u Čakovcu novi klub NK Međimurje, kao pravni sljednik dotadašnjeg drugoligaškog kluba Omladinac iz prigradskog naselja Novo Selo Rok.U novoustrojeni klub prelaze prvoligaški igrači NK Čakovca. Klub odmah osvaja prvo mjesto u Drugoj HNL te kroz razigravanje s Pulom 1856 i vinkovačkom Cibalijom osvaja pravo sudjelovanja u najvišem rangu hrvatskog nogometnog natjecanja. NK Međimurje igra u Prvoj HNL četiri sezone uzastopno: od sezone 2004/2005 do 2007/2008 kada osvaja posljednje mjesto pa slijedeće sezone igra u nižem rangu. U Prvoj ligi igra opet u sezoni 2009/2010 na kraju koje opet ispada u niži rang. Stadion SRC Mladost nalazi se u čakovečkom predgrađu Globetka, a otvoren je 1987. Godine za potrebe održavanja Univerzijade u Zagrebu. Osim nogometnih utakmica, na stadionu se održavaju i atletska natjecanja. Od ukupnog kapaciteta stadiona ( 8.000 ), 5.000 je sjedećih mjesta, a 1.500 mjesta na glavnoj tribini je natkriveno. Iako je stadion u vlasništvu grada Čakovca, o njemu brine i njime upravlja gradsko komunalno poduzeće GP EKOM d.o.o. U proljeće 2009. godine stadion je opremljen reflektorima i digitalnim semaforom, a reflektori su u isto vrijeme postavljeni i oko pomoćnog igrališta stadiona.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

DONJI MIHOLJAC Stadion NK Jedinstvo Adresa: Augusta Cesarca 2, 31540 Donji Miholjac Godina izgradnje: 1949 Kapacitet: 3.000 Dimenzije: 105 x 74 metara Telefon: (031) 631 315

ogometnu loptu u Donji Miholjac prvi je donio Mirko Dimitrijević 1919. godine, sa školovanja u Vukovaru i platio ju je 115 dinara. Već godinu dana kasnije osnovan je i prvi klub imenom ŠK Amater. Kao igralište za igranje nogometa tada je služilo sajmište Lanik na mjestu gdje je danas Hotel Slavona. Godine 1924. formiran je DMŠK (Donjomiholjački športski klub) koji također igra na Laniku. U to doba interes za nogometom je u Donjem Miholjcu toliko narastao da mnogi nisu mogli igrati u klubu DMŠK (ŠK Amater je nakon četiri godine prestao postojati) pa je 1926. godine osnovan i ŠK Sloga. Ubrzo dolazi do prijepora oko prava na igralište na sajmištu. Zbog toga Zemaljsko zastupstvo Donjeg Miholjca 1927. godine donosi odluku kojom određuje da Sloga igra na Laniku, a DMŠK „na starom marvenom Sajmištu od bunara do šamca“. U odluci je između ostalog bilo navedeno da „nijedno društvo ne smije ometati marvu u paši a niti ju razganjivati“. Klubovi Sloga i DMŠK se 1931. godine spajaju u klub ŠK Građanski, koji nastupa na dotadašnjem igralištu DMŠK-a sve do 1941. godine kada prestaje djelovati. Nakon završetka Drugog svjetskog rata obnavljaju se nogometne aktivnosti u okviru Sportskog društva SD Jedinstvo, što je prouzročilo potrebu za vlastitim igralištem. Prvo igralište Jedinstva, sve do izgradnje novog igrališta, nalazilo se u parku kod zgrade suda dok su svlačionice bile u Svratištu Zagreb ili su igrači koristili kuću preko puta. Prvi radovi na uređenju novog igrališta započeli su 1946. godine. Do tada je zemljište današnjeg stadiona bilo u vlasništvu Državnih posjeda. Do 1940. godine na tom je mjestu bio voćnjak grofa Mailata. Upravitelj dobra ing. Habeković, pod izgovorom da se radi o prestarjelim voćkama a uz odobrenje Oblasnog poljoprivrednog odsjeka u Osijeku, izuzeo je to zemljište i prenio ga klubu Jedinstvo na korištenje i upravljanje. Na proljeće 1948. godine klub je obznanio potrebu za gradnjom stadiona koji bi imao i tribine sa popratnim sadržajima. Građevni odbor, u koji su ušli mnogi rukovoditelji sportskog ži-

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

vota Donjeg Miholjca, poduzeo je sve aktivnosti oko nabave potrebnog građevinskog materijala. Osim njih, u gradnji stadiona dobrovoljno su učestvovali članovi Mjesnog sindikalnog vijeća i Narodne fronte. Te 1948. godine podignuta je drvena ograda oko stadiona kako bi se spriječio ulazak stoke i živine na travnjak igrališta. Prvi građevinski radovi započeli su 1949. godine. Ostalo je zabilježeno iz tog doba kako je „za vrijeme cjelokupne izgradnje stadiona vladao takav entuzijazam svih sportskih radnika i simpatizera da nitko nije prezao pred bilo kakvim poslom ili zadatkom. Dobrovoljni radni sati bilježili su se svakom pojedincu i javno su bili izloženi.“ Izgrađene tribine bile su dimenzija 35 x 20 metara, a imale su 800 mjesta za sjedenje. Ispod tribina uređene su prostorije kluba i svlačionice s kupatilima. Završetak radova obilježen je svečanim otvaranjem Prvog svibnja 1950. godine kada je na novom stadionu gostovao zagrebački Dinamo. Na proljeće 1951. godine nastavilo se s ostvarivanjem plana proširenja i uljepšavanja stadiona tako da su izgrađena nova kupatila i svlačionice za tenisku, odbojkašku, košarkašku i hazensku sekciju sportskog društva. Također se započelo s dovozom materijala za dovršenje atletske staze oko samog igrališta. U to vrijeme, bio je to jedan od najljepših stadiona u kotarskim mjestima Slavonije. Na stadionu NK Jedinstvo u Donjem Miholjcu, u razdoblju od 28.ožujka do 13. lipnja 1992. godine, NK Osijek igrao je svoje utakmice – kao domaćin – protiv splitskog Hajduka, Zadra, Rijeke i Varteksa. Bilo je to u sklopu prvog službenog nogometnog prvenstva Hrvatske. Kako su prolazile godine, stadion je polako propadao jer se u njega malo ili gotovo ništa nije ulagalo. Veliki problem bila je i činjenica što nije postojao pomoćni teren. Tek je uprava kluba u periodu od 2005. do 2007. godine uložila napore i znatna sredstva za uređenje stadiona. tada su potpuno uređeni kanalizacija, kupaonice, tribine, klupske prostorije, terasa a znatno je obnovljen i travnjak. Godine 2010. dovršena je izgradnja više puta započetih radova na pomoćnom terenu dimenzija 90x60 metara. Na tom je igralištu postavljena rasvjeta. Dvije godine poslije, uz velike napore izgrađeno je i vlastito zalijevanje terena iz arteškog bunara. Idejno rješenje i izvođenje radova na pomoćnom igralištu te postavljanju rasvjete, navodnjavanju i održavanju travnjaka djelo je člana uprave kluba Aleksandra Stambolije.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

DUBROVNIK

Gradski stadion Lapad Adresa: Liechnesteinov put 10, 20000 Dubrovnik Godina izgradnje: 1919 Kapacitet: 3.000 Dimenzije: 95x55 metara Telefon: (020) 356 160

Dubrovniku je 1907. godine utemeljeno gimnastičko društvo „Forza e Coraggio“, a već 1910.godine u okviru ovog društva pokrenuta je aktivnost nogometne sekcije. Godinu dana poslije formiraju se klubovi Unione Sportiva i NK Davor. U rujnu 1912. godine u Dubrovniku je, u blizini električne centrale u Gružu, klub Unione sportiva podigao novo igralište. Tom prigodom odigrana je nogometna utakmica između momčadi “Crnih” i “Bijelih” (bilo je na kraju 4:2 za Bijele). Osim nogometne utakmice priređena su i natjecanja u atletici. Mladići u Gružu osnivaju 1919. godine ŠK Plamen koji 1922. godine uzima ime GOŠK (Gruški omladinski športski klub). Pod tim imenom klub djeluje do 1979. godine, a nakon spajanja s mjesnim Jugom nastupa pod imenom GOŠK-Jug. Od 1992. godine klub nosi ime HNK Dubrovnik. Godine 1997. osniva se u Dubrovniku novi klub imenom GOŠK 1919, koji nije pravni sljednik nekadašnjeg GOŠK-a. Davne 1919. osnivaju se u gradu i klubovi Balkan i Olimpija, čijim spajanjem nastaje 1922. godine ŠK Jug. Prvi javni susret klub je odigrao iste godine na Gruškome polju protiv ekipe Groma iz Gruda. Nakon šest godina djelovanja nogometna sekcija u Jugu je ugašena, a sportski rekviziti i dresovi predani su nogometnom klubu Građanski (osnovan 1923. godine). Između 1919. i 1923. godine u Dubrovniku djeluje i NK Hanao, a 1919. osniva se i ŠK Radnički, koji djeluje do 1923. Do Drugog svjetskog rata djelovali su još i ŠK Velebit, ŠK Radnik, ŠK Zrinski, a 1938. na gradskom području Lapadu osniva se ŠK Zmaj, koji prestaje djelovati početkom rata. Već 1944. godine osniva se FD Proleter, koji iduće godine mijenja ime u Jedinstvo. NK Željezničar i NK Borac osnivaju se 1950. godine, a spajanjem ovih dvaju klubova 1951. godine s Jugom, stvara se novi klub koji dobiva ime NK Dubrovnik. Od 1978. ponovo uzima staro ime NK Jug. Stadion na Lapadu izgrađen je 1919. godine, a površina mu je 16.000 četvornih metara. Uz travnjak se nalaze tribine kapaciteta 3.000 mjesta za stajanje, svlačionice, uredski prostori i sala za sastanke. Stadionom upravlja Javna ustanova „Športski objekti Dubrov-

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

nik“. Trenutni korisnici stadiona su nogometni klubovi Dubrovnik, Ženski nogometni klub Ombla i Atletski klub Dubrovnik. Nažalost, u prvoj godinim igranja Prve HNL (1992. godine) NK Dubrovnik nije mogao domaće utakmice igrati na Gradskom stadionu u Lapadu zbog nesigurnih uvjeta za održavanje utakmica. Naime, zbog agresije na Hrvatsku iznenadni topnički napadi na grad nisu bili rijetkost, a postojala je i stalna mogućnost pješačkih i mornaričkih napada iz susjedne države te je rizik dulje prometne odsječenosti odnosno blokade grada stalno bio prisutan. Dubrovački klub je zato svoje domaće utakmice tog prvog službenog prvenstva igrao na terenima u Blatu na Korčuli i u Metkoviću. NK Dubrovnik je u Prvoj HNL igrao 1992. godine te u sezonama 1992/1993 i 1993/1994.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

DUGOPOLJE Stadion Hrvatski vitezovi Adresa: Matice Hrvatske 11, 21204 Dugopolje Godina izgradnje: 2009 Kapacitet: 5.200 Dimenzije: 110x75 Telefon: (021) 656 121

rva sigurno provjerljiva vijest o jednom nogometnom susretu odigranom u Dugopolju datira iz dnevnih novina “Jadranska pošta”, od 30. kolovoza 1927. godine. Stoji zapisano da je nekoliko dana prije toga u Dugopolju ekipa domaćih ugostila momčad Tomislav iz Tugara, ali nažalost nema ni rezultata ni sastava ekipa. Po okončanju Drugog svjetskog rata, nogomet se igra gotovo svakog tjedna i preznicima, ali i dalje spontano po grupama i bez sportske opreme. Prvo formalno osnivanje kluba u Dugopolju uslijedilo je tek u srpnju 1952. godine, pod nazivom “Proleter”. Najbolnija točka novoosnovanog kluba bila je nedostatak nogometnog igrališta. Nakon nekog vremena donijeta je odluka da se priđe čišćenju terena na Sirčini. Dobrovoljnim radom igrača, članova uprave, kao i mladića iz mjesta koji su voljeli i simpatizirali novoosnovani klub, uređeno je igralište za trening dimenzija 70 x 40 metara. Od tada, klub se više nije selio s tog područja. Da bi se na novouređenom igralištu mogle igrati i utakmice, postepeno mu se povećavala površina. Klub je, međutim, službeno registriran tek početkom listopada 1955. godine pa je prvu službenu utakmicu odigrao tri dana nakon toga. Stepenasti redovi za sjedenje gledatelja izgrađeni su 1968. godine kada su uređene i klupske prostorije. Važni radovi drenaže terena izvedeni su 1975. godine, a 1985. su proširene tribine. Krajem srpnja 1990. godine u klubu je donijeta odluka o promjeni imena u NK Dugopolje. Tijekom 2003. godine objavljen je otvoreni arhitektonski natječaj za izgradnju novog nogometnog stadiona kao realizacije prve faze projekta cjelokupnog Sportskog centra Hrvatski vitezovi. Uzimajući u obzir lokaciju novog stadiona – u središtu poslovne zone Podi/Dugopolje – temeljni građevinski koncept bio je taj da se stadion odijeli radi jasnog zamjećivanja i isticanja između ostalih osamdesetak zgrada u blizini. Projekt stadiona i oblikovanje pripadajućeg mu krajolika izvela je tvrtka Arhipolis Architects iz Splita, pod vodstvom profesora Nene Kezića. Pravi veliki kvalitativni skok napravljen je krajem

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

rujna 2007. godine kada je postavljen kamen temeljac za izgradnju novog modernog stadiona. Radovi su potrajali dvije godine i konačno je 23. travnja 2009. jedan od najljepših i najfunkcionalnijih nogometnih objekata u Hrvatskoj dobio uporabnu dozvolu. Početkom lipnja 2009. godine, stadion je dobio i licencu UEFA, a 22. srpnja iste godine službeno je inauguriran odigravanjem utakmice NK Dugopolje – Hajduk Split (0:2). Vlasnik stadiona je Općina Dugopolje. Unutar prostora za gledatelje koji se sastoji od 5200 natkrivenih sjedećih mjesta, stadion ima semafor veličine 25 četvornih metara i oko 10.500 četvornih metara unutarnjeg prostora: službene klupske prostorije, sala za konferencije, restaurant, cafe bar, objekte za održavanje koji pripadaju poduzeću za upravljanje cijelim kompleksom (Podi Dugopolje d.o.o.). Ukupna cijena izgradnje stadiona je preko 75 milijuna kuna. U svojem vodiču za izgradnju kvalitetnih nogometnih stadiona, UEFA je kao jedan od četiri uvrštena primjera iz prakse (case study) uzela upravo stadion u Dugopolju. Smatramo da je tamo navedeni proračun troškova izgradnje stadiona veoma indikativan pa ga ovdje prenosimo u cjelosti: Struktura proračuna izgradnje stadiona Hrvatski vitezovi, Dugopolje Stavke Cijena koštanja, Udio u Euro % Iskopi/zemljani radovi 200.000 1,78 Rušenje 150.000 1,32 Pojačani beton 2.245.000 19,84 Ugradnja temelja nosivih stupova 230.000 2,03 Krov 355.000 3,14 Krov/podzemna struktura 1.545.000 13,66 ………………………………………………………………………………………………….. Sjeverni dio gledališta Južni dio gledališta uključeni u Istočni dio gledališta navedene troškove Zapadni (glavni) dio gledališta ………………………………………………………………………………………………….. Sjedalice 150.000 1,32 Teren za igru 480.000 4,24 Elektroinstalacije/telekomunikacije 1.005.000 8,88 Mehanički radovi 725.000 6,40 Reflektori/rasvjeta 830.000 7,33 Semafor 270.000 2,36 Audio sustav/razglas 75.000 0,66 Zatvoreni krug TV sustava kamera za nadzor gledatelja 135.000 1,19

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

Tehničke instalacije 120.000 1,06 Signaliziranje hitnih slučajeva uključeno u navedene troškove Dizala 105.000 0,93 Uređenje vanjskog izgleda 210.000 1,85 Završni radovi 1.500.000 13,26 Projektna dokumentacija 175.000 1,55 Parkirališni i pristupni okolni prostori 300.000 2,65 Ostalo 515.000 4,55 UKUPNO 11.605.000 100,00 Izvor: UEFA Guide To Quality Stadiums, www.uefa.org/Multimediafiles, page 124

U sezoni 2011/2012 NK Dugopolje postiže najveći uspjeh osvajanjem vrha u Drugoj HNL čime stječe pravo na promociju i ulazak u Prvu HNL. Nažalost, Prva liga ostala je tek san obzirom da klub nije uspio u zadanom roku ispuniti sve uvjete za dobivanje licence neophodne za natjecanje u najvišem rangu, pa je odlučio ostati u Drugoj ligi. I pored toga, na stadionu Hrvatski vitezovi u Dugopolju igrao se prvoligaški nogomet. Bilo je to 5. listopada 2014. kada je splitski Hajduk zbog obnove travnjaka na Poljudu, kao domaćin, ugostio HNK Rijeku (završilo rezultatom 1:1).Utakmica je, nažalost, ostala upamćena po divljanju “navijača Hajduka” koje se izrodilo u trganje i bacanje stolica. “Hrvatski vitezovi” bili su također pozornica za domaće izvedbe u natjecanjima za Europsku ligu klubovima: HNK Šibenik (2010), RNK Split (2011 i 2014) i Hajduk Split (2015).

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

ĐAKOVO

Stadion NK Đakovo Adresa: Boškovićeva b.b., 31400 Đakovo Godina izgradnje: 1919 Kapacitet: 3.000 Dimenzije: 101 x 74 metara Telefon: (031) 813 029

ogomet se u Đakovu počeo igrati još 1908. godine u okviru sekcije “Hrvatskog sokola”, a prvi klub je osnovan 1910. i zvao se Đački ferijalni klub Slavonija. Samo godinu dana poslije osnovan je i SK Orao, ali je prestao djelovati nakon dvije godine. Prvu javnu nogometnu utakmicu u Đakovu su 1912. godine igrali Orao i Slavonija iz Osijeka, a pobijedili su domaći rezultatom 9:0 zahvaljujući pojačanju u brodskom studentu Weselskyju (bio registrirani igrač zagrebačkog HAŠK-a) koji je postigao svih devet golova. Utakmice su se igrale na Hutvaju, a mnogi su ih gledali iz obližnjeg parka. Tada se treniralo isključivo nedjeljom. Poslije Prvog svetskog rata uslijedile su godine tijekom kojih je nastajao i nestajao veći broj klubova kao što su HGŠK, Hajduk (1920-1924), Građanski (1931), Zrinski, Sloga, Concordia i Mladica.. Po okončanju rata 1945. godine osniva se Fiskulturno društvo Sloboda, a 1950. godine nastaje SD Mladost koje četiri godine poslije mijenja ime u ĐŠK (Đakovački športski klub). Ovaj se klub ukida početkom veljače 1962. i pripaja klubu Sloboda, čime nastaje NK Jedinstvo (od 1989. godine NK Jedinstvo – Rad). Klub 1992. godine opet mijenja ime, ovaj puta u NK Đakovo. Prvo igralište u Đakovu bilo je na velikoj livadi Hutvaj Stadion NK Đakovo ima dugu povijest. U lipnju 1919. godine tek osnovani klub HNK Zrinski dobio je na korištenje igralište na “Pazarištu” (danas gradska četvrt) upravo na prostoru na kojem se i danas nalazi stadion NK Đakovo. U kolovozu te iste godine Zrinski se ujedinjuje s drugim gradskim klubom – Građanski ŠK – u novi klub imenom ĐŠK. Iako je Građanski ŠK do tada nastupao na igralištu Hutvaj, koji je bio mnogo bliže centru grada, odlučeno je da ĐŠK nastavi igrati na Pazarištu. ĐŠK se 1924. godine sjedinjuje s klubom NK Sokol u novi klub ŠK Certissa (staro ime Đakova iz rimskog doba) i tada počinju prvi značajniji radovi na uređenju igrališta. Tako se 1931. godine postavlja drvena ograda oko igrališta, a već 1933. godine postavljaju se prve tribine za 200 gledatelja s četiri lože, u potpunosti izgrađene od drveta. Svečano otvorenje novih tribina održano je 21. svibnja 1933. godine prijateljskom utakmicom

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

između domaćeg “ŠK Certissa” i “ ŠK Građanski” iz Osijeka, koja je završila pobjedom domaćih nogometaša rezultatom 4:0, a samu utakmicu je pratilo oko 500 gledatelja. Za vrijeme Drugog svjetskog rata tribine i ograde stadiona bile su u potpunosti razorene i uništene. Po završetku rata novonastali nogometni klub FD Sloboda Đakovo nastavlja koristiti i obnavljati navedeno igralište, tako da su 3. rujna 1950. godine svečano otvorene nove natkrivene tribine izgrađene od drveta, kvalifikacijskom utakmicom za plasman u Hrvatsku nogometnu ligu između Slobode i NK Belje Kneževo. Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća ruši se tada već stara drvena tribina i gradi se nova betonska, također natkrivena, dok se sredinom osamdesetih godina gradi istočna tribina s mjestima za stajanje, čime stadion dobiva trenutni izgled. Među građanima Đakova stadion se još uvijek u svakodnevnom govoru naziva Jedinstvo, po starom imenu kluba. Kapacitet stadiona je oko 3000 mjesta, od čega je 1000 sjedećih i natkrivenih mjesta na glavnoj - zapadnoj tribini, te oko 2000 stajaćih na istočnoj tribini, dok iza sjevernog i južnog gola ne postoje izgrađene tribine. Oko nogometnog terena ne postoji atletska staza, već se teren nalazi odmah uz gledalište i od istoga je odvojen željeznom ogradom visine oko 150 cm. Postoji 6 ulaza na stadion. Rekord stadiona iznosi 5.500 gledatelja i ostvaren je 1977. godine kvalifikacijskim susretom za ulazak u Hrvatsku ligu između NK Jedinstvo Đakovo i NK Slavonija iz Požege. Osim glavnog terena, postoji i pomoćni teren koji se nalazi odmah iza južnoga gola i koji je postavljen u smjeru istok-zapad. Cijeli kompleks je ograđen betonskim zidom. Ispod zapadne tribine nalaze se svlačionice, dok se iza iste nalazi klupski kafić. Od kraja veljače do kraja ožujka 1992. godine ( prve službene - ratne sezone Prve HNL) na stadionu NK Đakovo svoje domaće prvenstvene utakmice igrali su slavonski prvoligaši NK Osijek i vinkovačka HNK Cibalia, koji zbog neposredne ratne opasnosti nisu mogli odigravati domaće utakmice na svojim stadionima. NK Osijek je na ovom stadionu igrao protiv NK Zagreb (1:0), protiv Istre (0:1) i protiv NK Dubrovnika (1:0), dok je Cibalia igrala protiv splitskog Hajduka (0:2), s Osijekom (1:1), Varteksom (2:1), Šibenikom (0:0) te 6. lipnja protiv NK Zadar izgubila s 1:0.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

KARLOVAC Stadion “Branko Čavlović – Čavlek”

Adresa: Mekušanska cesta bb, 47000 Karlovac Godina izgradnje: 1975 Kapacitet: 8.000 Dimenzije: 110 x 68 metara Telefon: (047) 422 457

o uzoru na visoke škole u Engleskoj, kao dio nastave tjelesnog odgoja, uprava karlovačke gimnazije u školskoj godini 1895/1896 nabavlja tri lopte za nogomet (jednu češke i dvije engleske proizvodnje).Od tada, nogometna igra se naglo širi među omladinom Karlovca. Prema karlovačkim novinama “Svjetlo” (od 31. svibnja 1903.): “u najskorije vrijeme Pokupski sokol će urediti svojim članovima igralište za engleski nogomet”. Karlovački gimnazijalci tada osnivaju prvi sportski nogometni klub imenom “Trenk”. Te iste 1903. godine, mladi radnici i naučnici karlovačkih obrtnika osnivaju ŠK “Panoniju”. Nakon par sezona, oba kluba prestaju djelovati. Grupa srednjoškolaca rakovačke gimnazije se 1908. godine okupljala na Florijanskom šetalištu te odlučila osnovati klub pod imenom “Prvi karlovački srednjoškolski športski klub Olimpija”. Prvu loptu u novoosnovani klub s dalekog putovanja morem donio je austrougarski mornar Milan Stakić i time razdragao svoje klupske drugove. Odmah su počeli uređivati igralište na tratini nedaleko rijeke Korane, na mjestu austrougarskog vojnog vježbališta “Klasija”. Nakon prve godine dana marljivog stjecanja sposobnosti za napore u igri, Olimpija igra svoju prvu javnu utakmicu u Zagrebu, protiv ŠK Viktorije. Karlovčani ubrzo primaju u goste zagrebački ŠK Arks i igraju prvu utakmicu pred svojom publikom nasred “Klasije”. Pred gotovo tisuću vatrenih pristalica, Olimpija pobjeđuje goste iz Zagreba sa 6:2 tako da veselju i radosti nije bilo kraja. Prvi svjetski rat karlovačkom je sportu donio potpuno mrtvilo. Zbog nestašice hrane, austrougarski vojnici preorali su jedino nogometno igralište “Klasiju” i na terenu, koji je postao oranica, zasijali žito. Nakon Prvog svjetskog rata, Olimpiji se pridružuju nogometni klubovi Građanski i Borac, koji 1920. godine mijenja ime u Karlovac. Kasnije, 1929. godine nastaje i klub Viktorija. U Karlovcu su još postojala igrališta za nogomet na prostoru današnjeg arboretuma uz Crnu promenadu, od 1925. godine, a od iste godine i na Baniji-iza tvornice koža “Jelen”- te u Riječkoj ulici na zemljištu Roberta Spitzera (od 1928. godine) do izgradnje

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

stadiona Zajednice športskih društava uz Senjsku cestu (1938), na prostoru zgrade pravosuđa u Novom Centru. Nakon Drugog svjetskog rata u Karlovcu su djelovali nogometni klubovi Udarnik i Slavija (čiju tradiciju nastavlja NK Karlovac) te još neki drugi klubovi. NK Karlovac je 1960. godine ušao u Drugu saveznu ligu-zapad. Od 1975. godine, karlovački nogometaši nastupaju na novoizgrađenom stadionu. Uz desnu obalu rijeke Korane sagrađen je nogometni stadion s atletskom stazom od sintelasta, betonskim tribinama i pratećim objektom. Prema projektu Tomislava Lasića radove je obavilo komunalno poduzeće “Cesta”. Među zaslužnima za podizanje objekta i uređenje atletskog borilišta bio je Zdenko Kuzmanić, nekadašnji atletičar, sportski djelatnik i atletski trener. Stadion je isprva nosio naziv “13. srpanj”, a od 2003. godine “Branko Čavlović – Čavlek”, po legendi karlovačkog nogometa. NK Karlovac je 2009. godine ostvario povijesni rezultat jer je izborio ulazak u Prvu HNL. Zbog toga su izverdeni veliki i značajni radovi na stadionu. Otvorenje obnovljenog stadiona dogodilo se 19. srpnja 2009. odigravanjem utakmice između domaćina Karlovca i engleskog kluba Queens Park Rangers (završilo je 3:1 za domaćina). Karlovački stadion ima četiri tribine, klupske prostorije, svlačionice te popratne objekte koji se sastoje od tri pomoćna terena i dva poligona na pomoćnim igralištima. NK Karlovac je igrao u Prvoj HNL tri sezone: 2009/2010., 2010/2011. i 2011/2012.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

KOPRIVNICA Gradski stadion

Adresa: Mihovila Pavleka Miškine 10, 48000 Koprivnica Godina izgradnje: 1997 Kapacitet: 4.000 Dimenzije: 105 x 68 metara Telefon: (048) 623 960

osljednjeg dana lipnja 1907. godine osnovan je Đački nogometni klub Koprivnica na inicijativu koprivničkih srednjoškolaca koji su se u prvom baratanju loptom okušali još godinu dana prije na igralištu Elipsa (današnje Srednjoškolsko igralište) u Zagrebu. Okupljalište novopečenih nogometaša bilo je na Lenišću, gdje su imali svoje sjedište i igralište. Prijepodne to je mjesto služilo kao sajmište, a nakon stalnog i redovitog čišćenja od strane tih prvih nogometaša, ono im je služilo kao igralište u poslijepodnevnim satima. Prvu nogometnu loptu koprivnički đaci kupili su u Zagrebu, u prodavaonici Marka Druckera, za 16 kruna. Na inicijativu slavne sportske obitelji Friedrich, klub je 1912. godine promijenio ime u HŠK Slaven. Nakon Prvog svjetskog rata, kao protutežu klubu HŠK Slaven, vlasti su 1919. godine inicirale osnivanje kluba ŠK Viktorija Godine 1930. svoju nogometnu aktivnost započinju HŠK Koprivnica i tvornički klub HŠK Danica. Nakon zatvaranja tvornice Danica, klub mijenja ime u HŠK Sloga. Odmah nakon Drugog svjetskog rata 1945. ponovno se pokreće, kao Fiskulturno društvo, klub Slaven. Nakon osam godina mijenja ime u Sportsko društvo Podravka, a 1958. godine vraća naziv Slaven. Poduzeće Bilokalnik postaje 1992. sponzor kluba pa se i taj naziv dodaje u ime kluba, a od 1994. godine klub se zove Slaven Belupo-pod kojim imenom nastupa u Prvoj HNL. Odbor za izgradnju i uređenje koprivničkog Gradskog stadiona u današnjem obliku oformljen je 1994. godine, a njegove prve konture počele su se nazirati 1996. godine. Glavni projektant tog zdanja je Zdravko Sarapa. Tribina dimenzija 114,4m x 25 m dovršena je 1997. godine, u prvoj fazi kapaciteta 3.054 nenatkrivenih sjedećih mjesta ali sa svim tada propisanim pratećim prostorijama (tri svlačionice za igrače, svlačionica za suce, prostorija za medicinske preglede i fizioterapeute, dvije kancelarije). Tri godine kasnije, natkriveno je 500 mjesta na tribini i asfaltiran je cijeli pristupni dio pred tribinom. Postojeći elektronski semafor koji je često bio u kvaru, zamijenjen je novim kvalitetnijim. Tijekom 2006. godine dovršena je druga faza izgradnje stadiona koja je obuhvatila dogradnju i uređenje prostora ispod tribune (šest uredskih prostora za klupske službe i VIP

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

salon), uređena je VIP loža, napravljena je teretana sa Jacuzzi opremom, sauna te teren za treninge i utakmice škole nogometa. Grad Koprivnica, kao vlasnik, uložio je 2007. godine značajna financijska sredstva u daljnje uređivanje stadiona pa su tako instalirana četiri rasvjetna stupa (svaki visine 45,5 metara) s reflektorima te trafostanicom i agregatom za rezervni sustav napajanja. Jačina rasvjete glavnog terena je 1500 luxa. U toj fazi izgrađena je i kontrolna soba za policiju i sustav video nadzora sa 5 kamera te je uređena nova svečana VIP loža sa 110 fotelja. Oko cijele tribine podignuta je ograda i obnovljen glavni teren a ispod njega ugrađen sustav automatskog polijevanja. Grad je 2008. godine, u skladu s pravilnikom UEFA-e, poboljšao uvjete na Gradskom stadionu tako što je proširen kapacitet za novinarska mjesta na vrhu duž cijele tribine (sva su mjesta natkrivena i sa stolovima i priključcima na struju, besplatnim bežičnim internet pristupom za novinare – ukupno 50 mjesta sa stolovima za pisane medije i 16 komentatorskih mjesta za radio i TV reportere, svako sa po 3 sjedala). Napravljen je natkriveni dio za bočne TV kamere te još jedna dodatna platforma za glavnu kameru, izgrađen je novi sanitarni čvor za gostujuće navijače, izgrađen je panoramski TV studio, te asfaltirano i uređeno područje za TV kamione. Tri godine poslije natkrivene su desna i lijeva strana gornjeg dijela tribine tako da je sad ukupni kapacitet natkrivenih mjesta 1.309. a ukupni kapacitet stadiona je 3.139 sjedala i još oko 900 mjesta za stajanje.. Nakon što je 2012. godine preuređena sudačka svlačionica, povećan joj je kapacitet tako da sada ima mjesta za sedam sudaca (prije za 4 suca). Nove prostorije za novinare uređene su 2013. godine tako da one sada udovoljavaju propisima UEFA-e: radna prostorija za novinare sa radnim stolovima i besplatnim bežičnim internetom (površine 80 četvornih metara) i prostorija za konferencije za medije sa 50 sjedećih mjesta (površine 100 četvornih metara). Navedenim poboljšanjima Gradski stadion u Koprivnici ispunio je prema pravilniku krovne europske organizacije sve uvjete za dobivanje III kategorije stadiona (mogu se igrati sva pretkola UEFA Europske lige i play- off utakmice prije natjecanja u skupinama) osim kapaciteta stadiona. Naime, najmanji propisani kapacitet po UEFA-i je 4.500 sjedećih mjesta, za što bi se trebao tražiti izuzetak do izgradnje tribine sa druge strane stadiona s oko 1.500 do 1.800 sjedećih mjesta zavisno od buduće financijske situacije. Kompleks Gradskog stadiona u Koprivnici danas obuhvaća glavno igralište (dimenzije unutar ograde su 125x82m, a samog terena za igru 105x68m), tribine i mjesta za stajanje; travnati pomoćni teren ( 105 x 68 m) i teren s umjetnom travom i rasvjetom (105x68) te travnati teren manjih dimenzija (60 x 60 m); poligon sa nosačima za viseće lopte i jama sa pijeskom za trening vratara; rukometno i košarkaško asfaltirano igralište; svlačionice škole nogometa i NK Tehnike.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

KOSTRENA Stadion u Žuknici Adresa: Žuknica 7, 51221 Kostrena Godina izgradnje: 1964 Kapacitet: 3.500 Dimenzije: 105x65 Telefon: (051) 287 500

ostrena je općina koja graniči s Rijekom. Prvu pravu nogometnu loptu u Kostrenu je 1912. godine donio Klonimir Šarinić koji ju je nabavio kod tada poznate praške tvrtke “Emanuel Fiedler”. Stajala je 7 kruna, a novac za nabavku lopte skupili su sami igrači Kostrene koji tada još nisu bili organizirani u registrirani klub. Prvo kostrensko igralište dobrovoljnim su radom i velikim entuzijazmom uredili sami igrači u velikom kamenolomu na zapadnoj strani Žurkova (dio Kostrene). Potkraj 1918. godine u središtu Kostrene osniva se klub Velebit, koji međutim nije bio registriran. Prvi jači i u pravom smislu organizirani nogometni klub u Kostreni osnovan je u svibnju 1921. godine. Tako je u Narodnoj čitaonici Kostrene Sv. Lucije rođen ŠK Jadran preteča kostrenskog Pomorca. ŠK Jadran je službeno registriran u nogometnom savezu tek 1933. godine, a do tada je svoje snage odmjeravao u prijateljskim utakmicama s klubovima iz okolnih mjesta. Uvjet za službene nastupe bio je dotjerivanje igrališta u Žurkovu, koje je tada povećano na službene dimenzije i dobilo izgled koji će zadržati sve do 1964. godine. U prvim mjesecima po završetku Drugog svjetskog rata 1945. godine, obnovljena je djelatnost kluba u okviru Fiskulturnog društva iz Kostrene Sv. Lucije, a nešto kasnije konstituira se i kao zasebni klub pod imenom Pomorac. Klub se potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća plasirao u republičku ligu. Nakon 1992. godine natječe se u Trećoj HNL, od 1996. godine u Drugoj HNL. U sezonama 2001/2002 i 2002/2003 klub se natječe u Prvoj HNL. Godine 1954. napokon je odlučeno da se novo igralište izgradi u Žuknici i to u predjelu zvanom Gornje Maretino, smještenom između Žuknice i turističke ceste. Budući da igrači Pomorca nisu mogli sami isplanirati i izravnati vrlo kos i kamenit teren, zdušno im je pomogla omladina Kostrene te geodet Ante Jurković koji je napravio nacrte i izmjere terena. Tijekom narednih deset godina klub je prolazio kroz veoma turbulentna razdoblja kada su u pitanju bila financijska sredstva, tako da se dovršenje igrališta oteglo. Konačno je 27. rujna 1964. Pomorac protiv Klane odigrao prvu prvenstvenu utakmicu na novom,

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

ali ipak još uvijek ne i potpuno završenom igralištu u Žuknici. U proljeće 1977. izvedeno je zatravnjivanje terena i postavljena ograda, a nakon toga se uređuje i pomoćno igralište istočno od glavnog. Stručna komisija početkom travnja 1978. godine službeno je “amenovala” travnatu podlogu, a svečano otvaranje travnatog igrališta zbilo se početkom rujna iste godine prijateljskom utakmicom između Rijeke i Pomorca. Tijekom devedesetih godina poduzeti su radovi na daljnjoj modernizaciji stadiona. Tako je 1993. godine ugrađen sustav automatskog zalijevanja trave i drenaže na glavnom igralištu, montirani su semafor i razglas, asfaltiran je prilaz stadionu te je uređeno grijanje prostorija. Sadašnja “C” tribina izgrađena je 1995. godine, u rekordnom roku od samo jedanaest dana (od 4. do 15. kolovoza). Godinu dana poslije obnovljeno je pomoćno igralište, ugrađen sustav zalijevanja i montirana rasvjeta na pomoćnom terenu. Zbog nepodmirivanja dugova u ukupnom iznosu od 800.000 kuna, NK Pomorac je 20. listopada 2014. godine izbačen iz natjecanja u Drugoj HNL što se uzima i za tužan ali konačan kraj “93-godišnjeg nogometnog starca” iz Kostrene. Mjesec dana kasnije oformljena je nova nogometna udruga pod imenom NK Pomorac 1921, koja koristi za svoju djelatnost stadion u Žuknici. Ovim stadionom upravlja Komunalno društvo “Kostrena”.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

KUTJEVO

Igralište ŠRC Kutjevo

Adresa: Bana J. Jelačića 2A, 34340 Kutjevo Godina izgradnje: 1925 g. Kapacitet: 1.000 Dimenzije: 105x75 Telefon: 034 255100

Kutjevu je prvi nogometni klub osnovan 1925. godine a zvao se ŠK Celeritas. Danas u ovom mjestu djeluje Nogometni klub Kutjevo koji je prethodno nosio naziv PPK Kutjevo. Klub igra na igralištu Športsko rekreacijskog centra Kutjevo koji je u vlasništvu općine. Na ovom igralištu 1992. godine odigrane su četiri utakmice prvog službenog prvenstva HNL. Obzirom na nemogućnost da, zbog uvjeta rata, NK Osijek te godine igra domaće utakmice prvenstva na svom stadionu, osječki je klub bio “domaćin” na kutjevačkom igralištu u utakmicama protiv Inkera (11. travnja), Šibenika (2. svibnja), Cibalie (9. svibnja) i HAŠK Građanskog (16. svibnja).

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

LABIN

Gradski stadion Labin

Adresa: Zelenice bb, 52220 Labin Godina izgradnje: 1951 Kapacitet: 3.000 Dimenzije;90x55 Telefon: (052) 856 459

rva prava nogometna lopta u Labinu se zakotrljala 1926. godine, a donio ju je sin krapanskog pekara imenom Pierutti. Iste godine Labinjani, na mjestu gdje se danas nalazi spomenik rudarima-borcima, igraju svoju prvu utakmicu protiv igrača iz Kopra koju pobjeđuju rezultatom 7:1. Uskoro se osniva klub Albona (1927 godine ) koji nekoliko godina kasnije sudjeluje na prvom prvenstvu Istre na kojem sudjeluju uglavnom klubovi iz Pule i okolice. Kasnije se gubi trag ovom klubu, a sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća nogomet se snažno budi u novoizgrađenoj obližnjoj Raši. Raša je u to vrijeme bila važno rudarsko središte. Na Gradskom stadionu u Labinu 8. prosinca 1991. godine odigrana je utakmica V kola neslužbenog prvenstva Hrvatske - turnira “Slobodna Hrvatska ‘91”. Igrali su NK Rijeka i NK Inker (završilo je 0:1). Na tom stadionu svoje domaće utakmice igra NK Rudar. Ovaj labinski klub osnovan je 1945. godine kao sekcija SD Rudara iz obližnje Raše. Odmah po osnutku klub, tada još iz Raše, sudjeluje u prvenstvu Istre te kao prvoplasirana ekipa u razigravanju s prvakom slovenske skupine i tršćanskim predstavnikom osvaja naslov prvaka Julijske krajine 1946. i 1947. godine. U Labinu, odnosno Podlabinu (koji je tada još uvijek grad za sebe) igra se ipak skroman nogomet. Novi rudarski grad dobiva klub NK Podlabin, kasniji Udarnik, koji je zapravo druga ekipa raškog Rudara, a u Labinu se osniva USO Albona. U njemu uglavnom igraju mladići od kojih će većina kasnije optirati za Italiju, a dres im je bio žute boje. Radilo se zapravo o prekrojenoj engleskoj uniformi. Uprava kluba je bila na “Patinađu”, a treninzi i utakmice su se održavali na Zelenicama, gdje je danas gradski staqdion. Nažalost, USO Albona se vrlo brzo rasformirao. U Labinu se 1951. godine, na inicijativu labinske nogometne legende Bruna Karužića, osniva Sportsko društvo Labin s više sekcija, među kojima je najjača bila ona nogometna. Potkraj 1955. godine raspušta se SD Labin te se spaja sa NK Rudarom. U taj brak iz interesa, upravo rasformirano sportsko društvo donosi veliki miraz – novi nogometni stadion. NK Rudar se uključuje u regionalnu Istarsku, a kasnije republičku ligu u kojoj je i najčešće

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

sudjelovao sve do 1991. godine. Nakon 1991. natječe se u Drugoj HNL (1992-1995) pa zatim u Trećoj ligi. Na Gradskom stadionu u Labinu tradicionalno i gotovo redovito igra se i jedna od skupina međunarodnog omladinskog turnira “Kvarnerska Rivijera”.

LUČKO

Sportski centar Lučko

Adresa: F. Puškarića 122, 10250 Lučko Godina izgradnje: 1971 Kapacitet: 5.000 Dimenzije:105x74 Telefon: (01) 653 0696

ogometni teren Sportskog centra Lučko igralište je na kojem svoje domaće utakmice igra NK Lučko, jedan od najstarijih klubova u Novom Zagrebu. Klub je osnovan 1931. godine pod nazivom Sportski klub “Velebit” te je kasnije u više navrata mijenjao imena. Konačan i do danas nepromijenjen naziv, klub dobiva u veljači 1962. godine. Važan period za klub bio je od 1971. do 1973. godine u kojem je izgrađen prvi objekt na današnjoj lokaciji. Drvena baraka u kojoj je bio restaurant, dvije svlačionice, oružarnica, mala prostorija tajništva kluba, kupaonice i sanitarni čvor, te travnati teren, bili su odlični uvjeti u ono vrijeme za nižerazredni amaterski klub. Drugo važno vremensko razdoblje obuhvaća 1986. i 1987. godinu kada je izgrađena samostalna zgrada za svlačionice i napravljen visokokvalitetan travnati teren sa drenažom u obliku riblje kostiTaj je teren sve do 2006. godine slovio kao jedan od najkvalitetnijih travnjaka u Zagrebu. Tijekom posljednjih godina natkrivene su zapadna i sjeverna tribina te postavljeno oko 1500 udobnih sjedalica sjedalica, a za potrebe škole nogometa izgrađen je Klupski dom II.Sada stadion raspolaže sa osam svlačionica, prostorijama za trenere, liječnika i fizioterapeute, te ima kotlovnicu, ekonomat i vešeraj. U Klupskom domu na jugu stadiona na I katu su klupske prostorije uprave kluba, tajništva i dvije dvorane za sastanke i tiskovne konferencije. Izgradnjom Sportskog centra Lučko (koji je u privatnom vlasništvu) klubu je na raspolaganju i teren s umjetnom travom čime su znatno poboljšani uvjeti za trening. U slavljeničkoj (80 godina postojanja kluba) 2011. godini NK Lučko je izborio pravo natjecanja u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

LUDBREG

Igralište NK Podravina

Adresa: Ivana Gundulića 14, 42230 Ludbreg Godina izgradnje: Kapacitet: 5.000 Dimenzije: 103 x 68 metara Telefon: (042) 306 467

Ludbregu je prvi nogometni klub osnovan krajem siječnja 1919. godine, na poticaj obrtnika V. Fizira i J. Gradinskog. Klub je nazvan Ilirija te 1921.godine mijenja ime, najprije u Sportsko društvo Iovia a 1924. u ŠK Ludbreg (djeluje do 1929. godine). Klub obnavlja djelatnost 1930. godine kao SD Podravina te je aktivan do 1942. godine. Od 1946.godine djeluje kao NK Podravina. Od 1989. godine klub svake godine prelazi u viši rang natjecanja. Najveći uspjeh u svojoj povijesti postiže 1994. godine kada je izborio plasman u Drugu HNL. Novi sportski objekt uz igralište, tlocrtne veličine 35x14 metara, počeo se graditi 2009., a dovršen je 2010. godine. Iste godine obavljena je i rekonstrukcija glavnog nogometnog igrališta, odnosno izravnan je teren i uređena trava te su postavljeni novi atestirani golovi od aluminija. Današnji stadion ima 5000 mjesta od čega je 350 mjesta za sjedenje na novoj tribini. Igralište je od objekta udaljeno šest metara. Na istočnoj strani i iza golova udaljenost od igrališta do ograde iznosi pet metara. Na ovom stadionu odigrano je 1991. godine nekoliko utakmica prvoligaškog ranga, doduše u sklopu neslužbenog prvenstva „Slobodna Hrvatska ‘91“. Tako su 27. studenog, u okviru II kola, igrali RijekaIstra (4:0) te Zadar-Varteks (3:1), a 1. prosinca utakmicu III kola igrali su Inker-Istra (2:1).

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

METKOVIĆ

Igralište „Iza vage“

Adresa: Sportska bb, 20350 Metković Godina izgradnje: 1946 Kapacitet: 2.000 Dimenzije: 102x69 Telefon: (020) 681 345

Metković su prvu nogometnu loptu donijeli A. Mrčić i R. Paranos, studenti iz Švicarske, a 1919. godine utemeljen je klub Narona (1946. godine preimenovan u Neretva). Klub već 1922. godine postaje član splitskog podsaveza. U sezoni 1956/1957 postaje prvak mostarskog podsaveza, a u sezonama 1970/1971 i 1972/1973 klub je prvak Dalmatinske lige-južna skupina. NK Neretva najveći uspjeh postiže u sezoni 1993/1994 kada je, kao prvak Druge HNL, izborila ulazak u najviši rang natjecanja. U Prvoj HNL klub je, međutim, igrao samo jednu sezonu (1994/1995). Na stadionu u Metkoviću su prvoligaške utakmice igrane još 1992. godine. Tada NK Dubrovnik nije mogao igrati na svom igralištu na Lapadu pa je utakmice I, II, IV i VI kola tog prvog hrvatskog nogometnog prvenstva, kao domaćin, igrao upravo u Metkoviću „Iza vage“. Stadion „Iza vage“ nalazi se u samom središtu Metkovića. Ono je dano NK Neretvi na korištenje još 1946. godine. Devet godina nakon toga započelo je njegovo preuređivanje koje je završeno tek 1971. godine. Stadion se sastoji od istočne i zapadne tribine. U 2008. godini postavljene su sjedalice na zapadnoj tribini iza koje je otvoreno pomoćno igralište s umjetnom travom i osvjetljenjem. Ovo je igralište poznato i pod kolokvijalnim nazivom „Štruvino igralište“, prema lokalnom nogometnom treneru Jozi Ćužiću Štruvi.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

MOSTAR Staro igralište

rvu nogometnu loptu iz Budimpešte u Mostar donosi, sredinom svibnja 1903. godine, bankarski službenik Bernard Lajhner na dar svojim sinovima. Tako se nogomet počinje igrati na mostarskim ulicama, a nedugo nakon toga nastaju neformalni klubovi. Profesor Stjepan Kuštreba 1905. godine osniva Đački športski klub, a godinu dana kasnije nastaje HROŠK (Hrvatski radnički omladinski športski klub). Predaja kaže da je kombinacijom ovih dvaju klubova, 1912. godine formiran Gimnazijalni nogometni klub “Zrinjski”. S početkom Prvog svjetskog rata zamiru sve nogometne aktivnosti u gradu da bi se 1917. godine klub Zrinjski fuzionirao s HROŠK-om . Objedinjeni klub dobio je novo ime “Hercegovac” ali do kraja rata praktički životari. Stvaranjem Kraljevine SHS, iz kluba Hercegovac se formira jedan inicijativni odbor za osnivanjem “Jugoslavenskog športskog kluba” (JŠK). Godine 1922. Zrinjski obnavlja svoju djelatnost te modificira ime u Hrvatski športski klub “Zrinjski”. Ovaj klub je veoma rano imao i svoje igralište koje se nalazilo preko puta stare bolnice u dijelu Mostara zvanom Bijeli Brijeg, u današnjoj ulici Kralja Tomislava. To je igralište ostalo poznato pod nazivom “Staro igralište”. Službeno, sve do 1945. godine (kada je zabranjeno daljnje postojanje kluba HŠK Zrinjski), to je igralište bilo u vlasništvu Zrinjskog. Krajem lipnja 1922. osnovan je u Mostaru RŠK Velež koji utakmice igra također na “Starom igralištu” Zrinjskog (do 1945. uz dopuštenje ovog kluba) sve do izgradnje Stadiona Pod Bijelim Brijegom (1971. godine). Zbog toga se često uz ime “Staro igralište” upotrebljava i “Staro Veležovo igralište”, za isti stadion. Ostalo je zabilježeno kako je tridesetih godina prošlog stoljeća HŠK Zrinjski odigrao na svom igralištu nekoliko utakmica i pod svjetlošću reflektora. Za tu prigodu reflektori su bili posuđeni od mostarskog rudnika i kako navodi Ivan Rebac (jedan od tadašnjih igrača Zrinjskog) u svom sjećanju na prvi u nizu od tih “noćnih” susreta: “na utakmicu je stiglo i oko pet stotina navijača Zrinjskog iz Širokog Brijega predvođeni poduzetnikom Antom Paradžikom, koji su poslije utakmice napravili veliko narodno veselje u kavani “Bled” na Balinovcu.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

Tijekom 1941. godine, HŠK Zrinjski se uključuje u natjecanje u Prvoj hrvatskoj ligi, koja je formirana nakon što je 17. srpnja 1941. godine NDH bila primljena u članstvo FIFA-e. Klub i dogodine nastupa u Prvoj nogometnoj ligi NDH, a te iste - 1942. godine – igra i jednu utakmicu protiv selekcije talijanske vojske i pobjeđuje s 2:0.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

OSIJEK

Stadion Gradski vrt

Adresa: Thomasa W. Wilsona bb, 31000 Osijek Godina izgradnje: 1980 Kapacitet: 18.856 Dimenzije: 106 x 69 metara Telefon: (031) 570 300

očetkom dvadesetog stoljeća nogomet su u Osijeku prvi igrali gimnazijalci i studenti, članovi nogometnih klubova iz Zagreba, Pešte i Pečuha, i to za vrijeme praznika kada bi se vraćali u svoj grad. Igralo se neorganizirano i povremeno na igralištu koje se nalazilo na tzv. „Eislaufplatzu“, nasuprot zgrade glavne pošte. Prema zapisima, gornjodravski Hrvatski sokol je 1911. godine uspio ostvariti zamisao o organiziranom bavljenju novom igrom nakon što je nabavio opremu i lopte te osnovao nogometnu sekciju. Utemeljitelji te sekcije bili su Ernest Schwarz i Tene Hrs, a prvu utakmicu osječki „sokolaši“ odigrali su u listopadu iste godine protiv nogometaša Somborskog gombalačkog društva. Već 1912. godine đaci mađarske gimnazije osnivaju svoj klub SMAK (Sportski mađarski akademski klub), a 1913. godine osniva se klub Slavonija, u kojem su uglavnom igrali gimnazijalci. Krajem lipnja 1916. godine osnovan je Športski đački klub Slavija, uzevši isto ime koje je nosila – u to vrijeme - slavna praška Slavija. Igrači Slavije koji nisu bili unovačeni za rat, koncem 1917. godine osnivaju HGŠK (Hrvatski građanski športski klub) popularno zvan Građanski. Nakon povratka iz vojske 1919. godine, nogometaši bivše Slavije obnovili su svoju nogometnu aktivnost. Slavija i HGŠK bili su ljuti rivali, a za igranje utakmica koristili su zakupljeno zemljište u Tvrđi. Naglim porastom članstva i broja nogometaša pričuvna momčad Građanskog osnovala je u rujnu 1919. godine Radnički športski klub Sloga. Gotovo istodobno osječka židovska mladež utemeljila je Židovsko športsko i gombalačko društvo Makabi. Sve do 1920. godine postojeći osječki klubovi međusobno igraju samo prijateljske utakmice, pa se te godine pokreće prvo prvenstvo grada. Prvi prvak Osijeka postao je HGŠK. Ravnateljstvo osječkih škola ubrzo donosi odluku o zabrani igranja nogometa učenicima osječkih škola. Iako je to bio svojevrstan udarac za osječki nogomet, 1921. osnovan je još jedan klub i to imenom ŠK Hajduk. Godinu dana nakon toga skupina nogometaša Građanskog (HGŠK) osniva ŠK Amater, a iste godine u Novome gradu nastaje OŠK (Osječki športski klub). U Donjem gradu je potkraj prosinca 1923. godine

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

počelo s radom Športsko društvo Olimpija. U općini Retfali, nadomak Osijeka, utemeljen je 1927. godine klub ŠK Viktorija. Uz spomenute klubove, u Osijeku su između dva svjetska rata postojali još i ŠK Croatia, ŠK Elektra, ŠK Grafičar, Zora, Mursa, Frankopan, SSK Jug, Bumbar, a krajem tridesetih i početkom četrdesetih godina još se osnivaju i Rapid, Gvožđar i NK Jugoslavija. U tom razdoblju velike ekspanzije osječkog nogometa najzapaženije rezultate postizala je Slavija koja se natjecala u prvoj ligi Kraljevine Jugoslavije (1930, 1933, 1935, 1936, 1937 i 1938), zatim u Hrvatsko-slovenskoj ligi (1939/1940) te 1941. godine u prvenstvu Banovine Hrvatske. Nakon proglašenja NDH prestaju djelovati ŠK Slavija i ŽŠGD Makabi, a osnovani su HŠK Radnik i DSV (Deutscher Sportverein) Germania. U prvenstvima NDH (od 1942. do 1944. godine) nastupali su osječki klubovi: HŠK Hajduk, HŠK Građanski, HŠK Radnik, HŠK Olimpija, HŠK Grafičar i DSV Germania. Završetkom Drugog svjetskog rata novi režim u Jugoslaviji zabranio je sportskim klubovima korištenje starim imenima. Stoga u Osijeku od 1945. godine djeluju fiskulturna društva Sloga, Udarnik, Jedinstvo, Grafičar (od 1946. do 1948. Tipograf), Elektra i Bratstvo u čiji sastav su ušli gotovo svi prijeratni klubovi. Već od rujna 1946. godine počinju objedinjavanja pojedinih društava, pa nastaju nova kao SD Slavonija, pa zatim SD Proleter i SD Metalac, a tijekom 1950. godine ponovnom reorganizacijom nogometne sekcije se izdvajaju i postaju samostalni klubovi. Tako su nastali NK Metalac i NK Proleter. U sezoni 1952/1953 Proleter postaje prvak Hrvatsko-slovenske lige te je izborio sudjelovanje u najvišem rangu natjecanja. Ovaj klub nastupa u Prvoj saveznoj jugoslavenskoj ligi neprekidno od sezone 1953/1954 pa do 1955/1956. Ovaj klub 1962. godine uzima svoje staro ime Slavonija, a od 1967. godine nosi i danas postojeći naziv: NK Osijek. Ovaj klub od sezone 1977/1978 ponovo se natječe u Prvoj jugoslavenskoj ligi (s izuzetkom sezone 1980/1981), a od nastanka Republike Hrvatske u Prvoj HNL. Stadion Gradski vrt nalazi se na mjestu nekadašnjeg gradskog perivoja koji je iskrčen nakon Drugog svjetskog rata. Gradnja ovog stadiona počela je još 1949. godine, a NK Slavonija (danas NK Osijek) seli se s igrališta kraj Drave na novi stadion Gradski vrt 1958. godine. Prva utakmica u Gradskom vrtu odigrana je 7. rujna te godine između Slavonije (današnji NK Osijek) i tuzlanske Slobode. Današnji oblik stadion je počeo dobivati 1977. godine kada je NK Osijek izborio ulazak u Prvu jugoslavensku ligu. Tada je grad dao podršku pa se krenulo u izgradnju novog stadiona na mjestu postojećeg. Ustvari, može se reći da su istočna i donja zapadna tribina doživjele svojevrsnu rekonstrukciju, dok je novost postala velika gornja zapadna tribina. Tijekom iduće dvije sezone ona je bila pravo gradilište pa je tako izgledala i za vrijeme odigravanja utakmica. Za gledatelje je otvorena 1979. godine. Službeno otvaranje novog stadiona Gradski vrt dogodilo se 1980. godine. Rekordna posjeta stadiona zabilježena je 1982. godine, na utakmici Osijeka i Dinama, kada je bilo prisutno oko 40.000 gledatelja. Gornja zapadna tribina je tada bila prekrcana

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

unatoč tome što nije imala uporabnu dozvolu. I dan danas na toj tribini se nalaze nosivi stupovi koji nikada nisu dočekali planirano natkrivanje. Godine 1998. stadion je dobio reflektore, a prvu utakmicu pod rasvjetom Osijek je igrao protiv zagrebačkog Dinama. Uz reflektore, postavljene su i sjedalice čime je značajno smanjen kapacitet stadiona. Daljnje preinake na osječkom stadionu su obavljene 2005. godine. Tada su ispod zapadne tribine uređene VIP prostorije i loža čime je dodano oko 1000 novih mjesta. Također je obnovljena atletska staza. Nakon pet godina obnovljen je travnjak, prebojane ograde, a još su numerirane i sjedalice. Ovim preinakama, stadion je počeo ispunjavati kriterije UEFA-e, iako je potrebna potpuna obnova i dovršetak stadiona prema prethodnim planovima. Uz glavni teren nalaze se i četiri pomoćna, na kojima treniraju svi uzrasti.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

PAZIN

Gradski stadion Pazin

Adresa: Šetalište Pazinske gimnazije 7 A, 52000 Pazin Godina izgradnje: 1970 Kapacitet: 2.500 Dimenzije:105 x 64 metara Telefon: (052) 616 602

rve nogometne utakmice u Pazinu zabilježene su još 1912. godine kada su se odigravale utakmice između stanovnika, vojske i pazinskih studenata koji su studirali u austrijskim i talijanskim sveučilišnim centrima. Prva službena utakmica odigrana je u Pazinu 23. travnja 1919. , na igralištu Locche , između domaćeg kluba “U.S. Pisinese” i pulskog nogometnog kluba “Grion”. Godine 1929. u Pazinu je bilo organizirano neslužbeno prvenstvo Istre na kojem je pazinski klub osvojio treće mjesto, a 1937. godine “Pisino” je bio prvak Istre. Poslije Drugog svjetskog rata nogomet se prakticirao u jednoj od sekcija Sportskog društva Pazin. Već polovicom rujna 1948. godine utemeljen je NK Pazin. Klub se natjecao u Istarskoj ligi, odnosno regionalnoj Riječko-pulskoj zoni. NK Pazin je najveći uspjeh postigao 1958. godine, kada je postao prvak Istarske lige i pobjednik kupa za područje Istre. U rujnu 1970. godine klub mijenja ime u današnji naziv NK Pazinka. Vrhunac je pazinski nogomet dostigao kada je NK Pazinka izborila pravo nastupanja u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi. U toj sezoni, 1992/1993, na prvenstvenim utakmicama na Gradskom stadionu u Pazinu znalo se okupiti i do sedam tisuća gledatelja. Osim što je NK Pazinka igrala svoje domaće prvoligaške utakmice na pazinskom gradskom stadionu, još je jedna utakmica prvoligaškog karaktera odigrana na njemu. Bilo je to 12. prosinca 1991. godine kada su u VI kolu neslužbenog prvenstva- turnira “Slobodna Hrvatska ‘91”igrali Rijeka i HAŠK Građanski (završilo je 1:1).

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

POREČ

SRC Veli Jože Adresa: Vukovarska bb, 52440 Poreč Godina izgradnje. Kapacitet: 2.000 Dimenzije: 105x74 Telefon: (052) 431 264

ogometno – atletski stadion “Veli Jože” u Poreču obuhvaća travnato nogometno igralište, umjetnu sintetsku podlogu oko igrališta s trkališnom stazom dužine 400 metara kao i tribine za 2000 ljuzdi sa 400 plastičnih sjedalica. Na ovom stadionu svoje domaće utakmice igra NK Jadran, klub koji je osnovan početkom rujna 1948. kao dio tadašnjeg Fiskulturnog društva Jadran. Prvu službenu utakmicu klub je odigrao iste godine protiv garnizona JNA iz Pule. U službena natjecanja uključen je 1949. godine. Jadran se iz fiskulturnog društva izdvojio u samostalan klub 1953. godine. Kao prvak Istre, 1964. godine, nastavlja se natjecati u Riječko-pulskoj zoni, a 1976. kao pobjednik natjecanja Istarsko-riječke lige ulazi u republičku ligu. Nakon 1991. godine u različitim se sustavima natjecanja natječe u Drugoj HNL. Najbolje rezultate postigao je 1997. i 1998. godine kada je bio prvak zapadne skupine i sudjelovao u kvalifikacijama za Prvu HNL. Više puta klub je bio pobjednik natjecanja za kup za područje Istre, Istarsko-riječke regije odnosno županije. Na stadionu “Veli Jože” u Poreču odigran je početkom prosinca 1991. godine susret V kola neslužbenog prvenstva “Slobodna Hrvatska ‘91” između Varteksa iz Varaždina i NK Zagreba (pobijedio je NK Zagreb s 4:0).

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

POŽEGA

Gradski stadion Adresa: Antuna Mihanovića 10, 34000 Požega Godina izgradnje: 1953 Kapacitet: 1.000 Dimenzije:105x61 Telefon: (034) 273 418

njiževnik Josip Pavičić prvi je u Požegu donio nogometnu loptu još davne 1908. Početkom te godine učenici viših razreda gimnazije i ostala gradska mladež, predvođeni ljekarnikom D. Hercegom iz Zagreba, osnivaju klub pod nazivom “Nogometni klub seniora”. Već u lipnju igraju prvu utakmicu sa srednjoškolcima iz Zagreba na improviziranom igralištu na Ciglani. Godinu dana poslije klub prestaje s radom, ali se formiraju dva nova: “Srednjoškolski nogometni klub” i Trenk. Tadašnja Zemaljska vlada zabranjuje igru studentima pa oba kluba prestaju s radom 1913. godine. Zatim se osniva Požeški atletski nogometni klub, koji traje do Prvog svjetskog rata kada zamiru sve sportske aktivnosti. Poslije rata, 1919. godine osnivaju se Požeški sportski klub i Zmaj. Požeški trgovci osnivaju 1922. godine Viktoriju. Svi klubovi u gradu ujedinjuju se 1923. godine u novi nogometni klub nazvan “Građanski sportski klub”. Godine 1928. formira se Proleter koji djeluje do 1931. kada je formiran Radnički. Drugi svjetski rat doveo je do toga da se u potpunosti ugasi aktivnost svih sportskih klubova. Poslije rata, točnije 1946. godine, osnovano je Sportsko društvo Jedinstvo koje je imalo i nogometnu sekciju. Nogometno igralište nalazilo se pokraj ljevaonice sve do 1954. godine, kada se počinje koristiti igralište kraj Orljave u središtu grada. Klub Radnički se ponovo formira 1954. godine, a nakon osam godina skupština kluba donosi odluku o prestanku rada. Drugi gradski klub, Jedinstvo, početkom veljače 1964. godine također donosi odluku o prestanku djelovanja, al ii odluku o osnivanju novog kluba pod imenom NK Slavonija. U ovom klubu nastavili su igrati svi igrači jedinstva, a pridružili su im se i najbolji igrači Radničkog. Najveći uspjeh kluba postignut je 1995. godine kada je izboren ulazak u tadašnju Prvu B ligu. Gradski stadion izgrađen je 1953. godine, a 1998. adaptiran je dio svlačionica. U ovaj sportski objekt 2000. godine uvedeno je centralno grijanje, a 2007. postavljen je novi strop u svlačionicama te uređen ugostiteljski prostor. U prvenstvu Prve HNL 1992. godine vinkovačka Cibalia je tijekom mjeseca svibnja četiri utakmice, kao domaćin, igrala upravo na stadionu u Požegi. Bile su to utakmice protiv Rijeke (2:0), Inkera (1:0), Zagreba (0:1) te Istre (1:1).

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

PULA

Stadion “Aldo Drosina” Adresa: Mate Balote 11, 52100 Pula Godina izgradnje: 2010 Kapacitet: 8.923 Dimenzije: 110x75 Telefon: (052) 216 877

Puli su, zahvaljujući specifičnim povijesnim okolnostima (ubrzanom razvoju grada uzrokovanom njegovom važnošću za Beč i cijelu Austro-ugarsku monarhiju kao glavne ratne luke), sportska društva postojala još krajem 19. stoljeća. U gradu kao časnici ili administrativni službenici borave mladi ljudi iz austrijskih, poljskih, čeških, mađarskih i drugih dijelova Monarhije, mnoge grane sporta pa tako i nogometa uvode se prema uzorima iz Beča, Budimpešte, Praga i Trsta. Može se smatrati da je 1899. godine osnovan prvi nogometni klub u Puli, odnosno nogometna sekcija u okviru biciklističkog kluba “Veloce Club Polese”.U kolovozu iste godine Kotarsko poglavarstvo daje dozvolu za osnivanje sportskog društva “Club Iris” unutar kojeg je najaktivnija i najpopularnija nogometna sekcija. Najpopularniji prostori za igru krpenjačom (“balla de strassa” kako je pulska mularija nazivala loptu) bile su livade na močvarnom području Pragrande. To je područje bilo pogodno ne samo zbog ravnog terena već i zbog potoka koji je tuda prelazio. Stoga i ne čudi da se prvo nogometno igralište u Puli počelo uređivati na dnu Pragrandea, na “Pra dei sette morreri”, nazvanom po obližnjoj livadi na kojoj su rasle murve/dudovi. U svibnju 1914. u Puli je odigrana utakmica između selekcije K. u K. Kuestenland (Austrougrasko primorje) i selekcije britanske mornarice. Izvješće govori da je utakmici na Exerzierplatz-u, uz Mornaričku strojarsku školu (Maschinenschule) na prostoru današnjeg Rojca prisustvovalo više tisuća ljudi. Na prostoru na kojem se danas nalazi pomoćno igralište Gradskog stadiona, legendarna Carbonara, klub Assocazione Sportiva Edera (osnovan u kolovozu 1910. godine) uredio je nogometno igralište. To je igralište nazvano Sette moreri prema obližnjoj poljani na kojoj su rasla stabla murvi (dudova), a na kojoj se danas nalaze samoposluga i samački hotel Uljanika. Igralište je otvoreno 2. siječnja 1912. godine utakmicom između Edere i Football Club Polese. 12. srpnja 1914. godine na području Pragrande-a, utakmicom između te godine novoosnovanog pulskog kluba Olimpia Football Club i riječkog

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

kluba Club Sportivo Libertas otvara se u Puli novo nogometno igralište. Ono je nazvano Gambal po istoimenom lokalitetu: Pra di Gambal. U kolovozu 1922. godine na Premanturskoj cesti otvoren je vojni sportski poligon koji je dobio ime Campo Principe Umberto (po princu prijestolonasljedniku , jedinom sinu kralja Vittoria Emanuele III i crnogorske princeze Jelene). Poligon je imao travnato igralište i stazu od mljevene šljake na kojoj su se održavale moto utrke, preteče današnjih speedway utrka. Igralište se koristilo za utakmice podsaveznog prvenstva sve do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća. Zbog ulaska pulskog kluba F,G, Grion u viši rang natjecanja u okviru talijanskog nogometnog prvenstva u sezoni 1927/28 (toćnije unutar II Divisione- Gruppo F), pristupilo se uređenju igrališta na Medulinskoj cesti. Igralište koje se nalazilo u području današnjeg rasadnika na Medulinskoj cesti trebalo je urediti kako bi zadovoljilo sve uvjete igranja u višem rangu. Uz pomoć gradske uprave i bogatog sponzora kluba Giuseppea Pergolisa, koji je isporučio sav potreban materijal za gradnju, podignuta je tribina za gledatelje ispod koje su izgrađene svlačionice za nogometaše. Krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća počinju radovi na gradnji velikog sportskog kompleksa Campo del Littorio u današnjoj ulici Marsova polja (tada Via Roma, poslije Via Promontore- Premanturska cesta). Radovi su tekli po planu pa je 28-10-1931.godine princ od Pijemonta svečano otvorio Gradski stadion-Campo del Littorio , u tadašnjoj ulici Viale Roma 34. Projektant tog sportskog kompleksa bio je arhitekt Guido Brass. Campo del Littorio sastojao se od atletske staze, pomoćnog igrališta, svlačionica, malog bara i ureda ispod centralne tribine natkrivene statički vrlo zahtjevnom armiranobetonskom konstrukcijom. Taj je stadion mogao primiti 8000 gledatelja, a sam teren bio je dimenzija 110m x 60m. U kompleksu s današnjim Domom braće Ribar (ex-Casa Balilla) sa sportskom dvoranom i igralištima za male sportove, te sva teniska igrališta,bio je jedan od najmodernijih sportskih centara u tadašnjoj Italiji. Već osam godina nakon otvaranja igrališta, odnosno 1939. godine, željelo se pristupiti renoviranju stadiona zbog nefuncionalnosti glavnog ulaza i neriješenog pristupa loži na sredini centralne tribine. No, ratne godine koje su uslijedile zaustavile su realizaciju projekta. Prvi radovi nakon otvaranja Gradskog stadiona poslije 2. svjetskog rata obavljeni su 1950. godine kada je sloj zemlje zamijenjen slojem crne koksane šljake. 13. ožujka 1993. godine započeli su radovi prve faze izgradnje Gradskog stadiona u Puli. Nakon pune dvije godine i četiri mjeseca pulski se prvoligaš NK Istra 1961, nakon igranja na Valkanama i na Verudi, vratio na Gradski stadion. Uređeno i dograđeno s tri nove tribine, novo nogometno zdanje kapaciteta 8500 gledatelja tog je 9. travnja 1995. godine na otvaranju primilo preko 7000 posjetitelja. Svečanost završetka prve faze uređenja stadiona započela je na Giardinima. Čast rezanja vrpce i počasnog udaranja lopte na centru igrališta zasluženo je pripala pulskoj nogometnoj legendi-nekadašnjem igraču i treneru-

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

Rinaldu/Aldu/ Drosini. Osam godina nakon toga, odnosno 2003. godine, Gradski stadion u Puli dobio je ime upravo po njemu: “Aldo Drosina”. Rušenjem centralne tribine 5. ožujka 2009. godine započela je druga faza izgradnje ovoga stadionskog zdanja. U sklopu obnove izgrađena je nova zapadna tribina, čime se kapacitet stadiona povećao do gotovo 9000 mjesta. Nekoliko minuta nakon 19 sati, 21. listopada 2010. godine, u probni su rad pušteni reflektori novog pulskog stadiona, čiji su jaki snopovi svijetla najavili dolazak novih i boljih vremena za nogomet u Puli. Postavljen je i semafor s videozidom , a uz glavni stadion uređena su i pomoćna igrališta sa podlogom od umjetne trave. Svečano otvaranje novog stadiona zbilo se 9. veljače 2011. godine odigravanjem prijateljske utakmice između reprezentacija Hrvatske i Češke. Stadion “Aldo Drosina” u vlasništvu je Grada Pule, a njime upravlja Javna ustanova “Pula Sport”. Korisnici stadiona su aktualni pulski prvoligaš NK Istra 1961 te nižerazredni NK Istra. Prvoligaška era kluba NK Istra 1961 započela je u lipnju 2004. godine kada je klub ušao u Prvu HNL kao “Uljanik”, a start prvenstva nedugo zatim dočekao na Poljudu pod imenom “Pula 1856”. Površina cijelog stadionskog kompleksa je 3,2 hektara od čega na tribine otpada 6.160 četvornih metara. Kapacitet gledatelja je 8.923 sjedalice od čega su 93 tzv VIP sjedalice, a 40 mjesta je rezervirano za osobe umanjene pokretljivosti. Na stadionu su 22 komentatorske kabine s ukupno 44 mjesta. Stadionski kompleks se sastoji od četiri tribine Zapadna tribina je natkrivena i ona sadrži: dvoranu za fitness, svlačionice, prostore za medicinske preglede i doping kontrolu, prostor za službu održavanja stadiona, oružarnicu, praonicu i sušionicu rublja, prostorije za predstavnike medija (konferencijska sala, radni press centar, TV studio i sala za akreditacije), VIP hospitality prostor, uredske prostorije te prostoriju centralnog nadzora stadiona. Ukupno ima 6 svlačionica za momčadi i još tri za službeno osoblje. Cjelokupna rasvjeta stadiona sastoji se od stupova za rasvjetu glavnog terena visine 46 m i njegove maksimalne osvjetljenosti 2000 lux-a, te stupova za rasvjetu pomoćnog terena visine 20 m i njegove osvjetljenosti 100 lux-a. Na stadionu se nalazi i LED semafor korisne površine 28 četvornih metara, razglas zvučnog tlaka od 102 dBA te 29 video kamera za nadzor. Pomoćno nogometno igralište podijeljeno je na tri malonogometna igrališta sa svlačionicama pod zapadnom tribinom, sanitarnim čvorovima I tribinama za oko 400 posjetitelja. Pomoćni tereni, s podlogom od umjetne trave posljednje generacije koja nosi certifikat FIFA-e (“2 STAR”) i s posebnim gumenim amortizacijskim slojem, namijenjeni su nogometnim treninzima i rekreativnim aktivnostima.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

SRC Valkane Adresa: Valkane b.b, 52000 Pula Godina izgradnje: Kapacitet: 3.500 Dimenzije: 100x55 Telefon: (052) 529 506

ulska tvornica cementa “Istra cement” (danas ICI- Istra Cement International) svojedobno je za potrebe rekreacije svojih radnika, na prostoru nekadašnjeg kamenoloma Valkane, podigla stadion istoimenog naziva. Tijekom trajanja prve faze izgradnje Gradskog stadiona “Aldo Drosina”, klub NK Istra 1961 svoje domaće prvoligaške utakmice odigravao je upravo na ovom stadionu, koji je inače matični stadion pulskog nogometnog kluba NK Pula ICI. Na stadionu Valkane igrana je i jedna utakmica neslužbenog prvenstva Hrvatske. U VI kolu turnira “Slobodna Hrvatska” (dana 12. prosinca 1991.) Inker Zaprešić pobijedio je ekipu Varteksa s 4:0.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

SRC Uljanik Veruda Adresa: Velog Jože 3, 52000 Pula Godina izgradnje: 1986 Kapacitet: 2.500 Dimenzije: 100 x59 Telefon: (052) 353 238

rodograđevna industrija “Uljanik Pula” je u vrijeme procvata rekreacije i radničkih sportskih igara izgradila Sportsko-rekreacijski centar Veruda u predjelu istoimenog gradskog kvarta. Stadionsko zdanje je svečano otvoreno 1986. godine za potrebe održavanja omladinskih igara Alpe – Jadran. Stadion ima 2500 sjedećih mjesta, travnati teren standardnih dimenzija za nogomet te trkališne staze za atletske discipline, kao i pomoćni nogometni teren. U sklopu stadiona nalazi se osam svlačionica te prostor za suce i delegate, sauna i fitness prostorije, prostorije za medicinske preglede, masažu I, zagrijavanje, semafor, stadionska rasvjeta, sale za sastanke kao i prostorije za rad medija. Stadion je u vlasništvu BI Uljanik, a njime upravlja poduzeće “Uljanik Standard”. Glavni korisnici stadiona i cijelog tog sportskog kompleksa su RSD Uljanik i AK Istra. Tijekom trajanja druge faze izgradnje pulskog gradskog stadiona “Aldo Drosina”, odnosno sve do 2011. godine pulski nogometni prvoligaš NK Istra 1961 svoje je domaće utakmice igrao na stadionu Veruda. Ovaj je klub ( tada pod imenom Pula 1856) svoju prvu domaću prvoligašku utakmicu igrao 31. srpnja 2004. protiv zagrebačkog Dinama, upravo na stadionu Veruda. Bio je prekrasan sunčani dan, a tribina i okruženje oko stadiona puni kao šipak, prema procjenama izvjestitelja oko 3500 gledatelja.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

RIJEKA

SRC Belveder Adresa: Omladinska 8, 51000 Rijeka Godina izgradnje: 1934 Kapacitet: 2.000 Dimenzije: 100 x 60 metara Telefon: (051) 512 554

oderni sport pa tako i nogomet nastali su u Engleskoj kao posljedica prve industrijalizacije tamošnjeg društva i stvaranja građanskog sloja koji svoje vrijeme tada već može bolje podijeliti na rad i odmor odnosno razbibrigu kroz igru. Trgovačka razmjena putem morskih luka bila je najčešći način širenja modernih sportskih igara pa tako i nogometa van granica Ujedinjenog kraljevstva. U tom kontekstu, mediteranske luke bile su te koje su doista bile privilegirane. Među te privilegirane mediteranske luke spadala je i Rijeka (Fiume). Spretni engleski moreplovci, trgovci, novčari, inženjeri, industrijalci i obrtnici u potrazi za novim tržištima počinju se naseljavati u važnijim lukama i gradovima pa tako i u Rijeci, tada glavnoj mađarskoj luci s naglim razvojem industrije i poduzetništva. Englezi su u Rijeku sa sobom donijeli i svoj način života, poštujući svoje običaje i navike, stil rada, odmora i zabave pa su tako u slobodno vrijeme rado igrali cricket i tenis, jahali te igrali nogomet. Engleski inženjeri i tehničari bit će angažirani, između ostalog, i na izgradnji željezničke pruge Rijeka – Karlovac – Budimpešta. U listopadu 1873. godine u povodu puštanja u promet dionice Rijeka – Karlovac, odigrana je u Rijeci prva nogometna utakmica u kojoj je igralo tehničko osoblje angažirano od strane mađarske državne željeznice i ono zaposleno u tvornici torpeda “Stabilimento Tecnico Fiumano” čiji je većinski vlasnik bio Englez Robert Whitehead. Već u zadnjem desetljeću 19. stoljeća srednjoškolska mladež kako Rijeke tako i Sušaka sve se više oduševljava nogometom pa se po školama počinju formirati prvi neformalni klubovi, a dodatni zamah tom “”nogometnom pokretu” daju i engleski pomorci sa brodova liverpulske kompanije “Cunard Line” koja 1903. godine uspostavlja redovitu parobrodarsku liniju Fiume (Rijeka)-New York. Prvi registrirani nogometni klub u Rijeci bio je “Club Atletico Fiumano/Fiumei Atletikai Club” (osnovan 20. veljače , a registriran 14. travnja 1905. godine) koji je već 23. travnja 1905. godine odigrao utakmicu protiv “Slavonia Football Club” (posade parobroda iz flotile Cunard Line-a). Pobjedu od 2:0 odnijeli su Englezi, a igralo se na igralištu u posjedu

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

obitelji Kvassay, u dijelu grada zvanom Pioppi/Pod Jelšun, blizu ulaza u tvornicu torpeda (današnja Baračeva ulica, ispod ZTC trgovačkog centra). Igralište se popularno nazivalo još i Halzaus, bilo je dimenzija 94 x 52 metra te prekriveno pepelom od sagorjelog ugljena za loženje lokomotiva. Uskoro su na nogometnu scenu u Rijeci stupili klubovi Olimpia, Giovine Fiume, CS Tarsia, Toerekves SE, CS Libertas i drugi; a na Sušaku: HNSK Primorac, SK Velebit, Sparta, te 1908. godineVictoria. Zbog specifične konfiguracije zemljišta na kojem je Rijeka locirana (brda koja se izdižu odmah iznad mora), nikada nije bilo lako pronaći adekvatnu ravnu površinu za igranje, nogometa. Najčešće se pokušavalo igrati na prostorima napuštenih kamenoloma. U počecima nogo(m)loptanja u Rijeci i na Sušaku, osim što se igralo na Bulevaru (Gimnazijski trg uz Sušačku gimnaziju), na Kozali, Školjiću i Potoku, najadekvatniji uvjeti ipak su bili u Martinšćici/Pod Kavun (današnje parkiralište Brodogradilišta “Viktor Lenac”) i na Pioppi/Pod Jelšun (ali već 1906. godine ovo zemljište obitelj Kvassay prodaje jednom industrijskom poduzeću). Sportsko rekreacijski centar “Belveder” nalazi se u istoimenoj četvrti u središtu Rijeke. Brutto razvijena površina građevine je 10696 četvornih metara, a njena razvijena površina, odnosno u tlocrtu je 2220 četvornih metara. Osnovni sadržaji objekta su: nogometno igralište (2000 sjedećih mjesta), gimnastička dvorana (100 sjedećih mjesta) i mala dvorana za rekreaciju, pomoćni prostorni sadržaji koje čine svlačionice i kancelarija za suradnike. Zdanje je u vlasništvu Grada Rijeke te je u statusu objekta kulture zaštićenog od strane Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Stadionski kompleks Belveder poznatiji je u javnosti pod nazivom “Omladinsko” (prema današnjem nazivu ulice u kojoj se nalazi) i “ Campo Cellini” (po nekadašnjem nazivu ulice). Gradska skupština Rijeke je 1933. godine (zapadni dio današnje grada je tada bio u sastavu Kraljevine Italije, dok je današnji istočni dio odnosno Sušak bio sastavnim dijelom Kraljevine Jugoslavije) odobrila novi regulacijski plan za kvart Belvedere. Planom je tu bila predviđena izgradnja novih zgrada za stanovanje građanstva, jedna natkrivena tržnica te jedan moderan sportski kompleks. Projekt ovog sportskog kompleksa uključivao je izgradnju jednog objekta za razvoj raznih sportskih aktivnosti kao i jednog nogometnog igrališta sa pripadajućim tribinama za gledatelje. Radovi na realizaciji projekta zaključeni su 1934. godine te je cijeli kompleks na upravljanje bio povjeren organizaciji ONB (Opera Nazionale Balilla). 1937. godine kompleks je predan u nadležnost novoosnovanoj

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

GIL/Gioventu’ Italiana del Littorio (Talijanska liktorska mladež). Ova je organizacija imala zadatak i obvezu razviti različite aktivnosti koje je tada vladajući Mussolinijev režim predvidio za obučavanje i uzdizanje mladih na fizičkom i moralnom planu, a sve u cilju toga da budu “spremni za nove norme života”, prema tada prevladavajućoj retorici. Uz nogometno igralište niknula je zgrada crvenkaste boje koju su stanovnici tog kvarta prozvali “Casa Balilla”. Zdanje je izvedeno u tada modernom arhitektonskom stilu. U unutrašnjosti te zgrade bile su: jedna velika dvorana, jedna sala za prikazivanje filmova, svlačionice i uredski prostori za funkcionere. U poluprostoru su se nalazila spremišta za gimnastičke sprave. Nogometni teren je bio nešto manjih dimenzija i nije bio odgovarajući za odigravanje utakmica najvišeg ranga te je bio prekriven ugljenom šljakom. Nakon kapitulacije Kraljevine Italije, početkom rujna 1943. godine u Rijeku stižu njemačke trupe a jedan njihov kontingent zaposjeda zdanje “Casa Balilla” za svoj smještaj te na krajnjem dijelu nogometnog igrališta podiže nadstrešnice na stupovima pod koje smješta zaprežna kola, konje, topove, vozila i poljske kuhinje kao i barake za skladište municije te sanitarni odjel. Krajem veljače 1945. jedna je bomba oštetila fasadu na sjevernoj strani. U mjesecu svibnju 1945., odmah po oslobađanju grada, započeli su radovi na obnovi igrališta kako bi se ono što prije osposobilo za upotrebu za koju je bilo projektirano i izgrađeno. U to vrijeme ovo je igralište bilo jedino u gradu na raspolaganju za igranje nogometa obzirom da je stadion na Kantridi bio u veoma lošem stanju i posve van ikakve upotrebe. Već krajem lipnja nogometne momčadi počinju s treninzima i odigravanjem prvih utakmica. Svečano otvaranje obnovljenog igrališta (sada nazvanog “Omladinsko”) zbilo se 22. prosinca 1946. prvenstvenim susretom Prve savezne jugoslavenske lige između SD Kvarner (od 1954. godine NK Rijeka) i zagrebačkog Dinama. SD Kvarner (NK Rijeka) na ovom je stadionu igrao sve svoje utakmice do proljeća 1951. godine kada je otvoren obnovljeni stadion na Kantridi. Polovicom rujna 2013. godine u SRC Belveder počeli su radovi na kompletnoj obnovi južne tribine i postavljanju novog travnatog pokrivača na igralište. Da bi se dobila širina igrališta od 60 metara , odnosno dimenzije u skladu sa zahtjevima za održavanjem utakmica regionalnog ranga, bilo je potrebno demolirati do tada postojeću južnu tribinu. Na igralište je postavljena podloga od sintetičke trave treće generacije, ukupne površine 6920 četvornih metara, tako da se udovoljilo kriterijima FIFA-e za dobivanje certifikata “Recommended 2 Stars” (najviša kategorija za sintetički travnjak). Ispod travnjaka postavljen je poseban granulat koji omogućava veću mekoću i time smanjivanje broja nezgoda, dok je iznad postavljen klasični granulat tipa TPE. Obzirom da je Rijeka grad sa učestalim i obilnim kišama tijekom godine, igralište je opremljeno i podzemnim drenažnim sustavom iz razloga što sintetička trava nije sposobna apsorbirati velike količine vodenih padalina.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

Stadion Kantrida Adresa: Portić 3, 51000 Rijeka Godina izgradnje: 1913 Kapacitet: 10.500 Dimenzije: 95 x 50 metara Telefon: (051) 261 622

tadion Kantrida ističe se neobičnim smještajem – s jedne je strane (one sjeverne) ukopan u stijenu, a s druge (one južne) položen odmah uzduž morske pučine. Bez sumnje radi se o jednom od najsugestivnijih stadiona na svijetu, kako zbog položaja tako i zbog atmosfere. Svojom arhitektonskom posebnošću postao je nezaobilazni dio vizualnog identiteta grada Rijeke. Stadion se nalazi u zapadnom dijelu grada, u gradskoj četvrti Kantrida koja naziv zahvaljuje domaćem/čakavskom nazivu za stolicu odnosno sjedalicu. Prema predaji, oveći kamen (“grota”) visine svojih 5 metara koji se do 2000. godine nalazio uz ogradu stadiona, s morske strane, u prošlosti je često služio kao mjesto za odmor /počivalište “mlikaricama/mlekaricama” (ženama koje su iz obližnjih mjesta na leđima, u metalnim kantama, donosile svakodnevno u Rijeku svježe mlijeko na prodaju), ribarima, ali i mještanima tijekom njihovih šetnji uz more. Zasluge za nastanak ovog stadiona pripadaju igračima, članovima, funkcionerima i simpatizerima nekadašnjeg kluba “Victoria”. Taj su klub osnovali još davne 1908. godine srednjoškolci sa Sušaka (danas istočni dio Rijeke). Međutim, poput ostalih zaljubljenika u nogomet na riječko-sušačkom području i oni su u to vrijeme bili suočeni s nedostatkom uređenih terena za ganjanje lopte. Negdje početkom 1912. godine došli su na ideju da napušteni kamenolom pod kantridskim stijenama pokušaju adaptirati u igralište za nogo(m)loptanje. Iako je zadatak koji su si zadali bio poprilično zahtjevan i kompleksan uspjeli su od općine Kastav (tada vlasnika zemljišta) i kompanije “Schwarz und Gregerson” (koja je još uvijek imala koncesiju na taj teren iako je već bila prestala s eksploatacijom kamena za izgradnju riječke luke) na kraju dobiti dozvolu za preuređenje prostrane ravnice pod oštrim stijenama. U drugoj polovici te godine sušački su mladići zdušno prionuli poslu i već nakon nekih šest mjeseci zapuštena podloga postupno biva preobražena u kultivirani, iako doduše još uvijek dosta tvrdi, teren dužine 100 metara i širine 50 metara – prvo igralište standardnih dimenzija na Kvarneru. Na ulazu u igralište postavljena je kamena ploča veličine 8x1 metar, s povijesnim natpisom “Igralište hr-

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

vatskog sportskog kluba Victoria”. Inauguracija novog objekta upriličena je 1. lipnja 1913. utakmicom između Victorie i tada jakog zagrebačkog Građanskog. Suprotno svim očekivanjima, sušački su mladići premoćno pobijedili s čak 3:0. Okončanjem prvog svjetskog rata dolazi do raspada Austro-Ugarske. Sušak postaje dijelom Kraljevine SHS, a državno-politički status Rijeke (današnji zapadni dio) još nije bio definiran. Gotovo cijela 1919. godina protekla je u gradu u nemirima. Konfuznu situaciju koristi talijanski pjesnik Gabriele D’Annunzio koji će sa svojim legionarima u rujnu 1919. godine umarširati u Rijeku i tu nešto kasnije uspostaviti takozvanu korporativnu republiku “Talijansku Regenciju Kvarnera”. Sušačani i njihov klub Victoria više nisu mogli koristiti igralište na Kantridi. Stadion Kantrida jedini je stadion u Hrvatskoj, a po tome je vjerojatno raritet i u svjetskim okvirima, na kojem su se odigravale službene utakmice čak četiriju prvenstava najvišeg ranga nogometnih natjecanja: Slobodne države Rijeke, Kraljevine Italije, Jugoslavije i sada Hrvatske. Uz to, odigravale su se pod stijenama Kantride i utakmice u nekadašnjem Kupu kupova, Kupu UEFA, kvalifikacije za Ligu prvaka te posljednjih sezona Europske lige. Krajem 1920. godine ustanovljena je i međunarodno priznata Slobodna država Rijeka te je već slijedeće godine odigrano na Kantridi nogometno prvenstvo novouspostavljene države uz sudjelovanje klubova Esperia, CS Fiume, Gloria i Olympia (postala prvak). Nakon što je Italija, 1924. godine, anektirala Rijeku, skromno igralište pod stijenama više nije moglo udovoljavati minimalnim uvjetima talijanskog nogometnog saveza za nastupe u ligama nacionalnog prvenstva. Nakon postupnog uređenja 1925. godine Kantrida gradnjom prve drvene tribine (na mjestu danas postojeće središnje) poprima obrise pravog sportskog objekta i dostiže kapacitet 5000 mjesta (uglavnom za stajanje). U godinama između dva svjetska rata, stadionu je više puta mijenjan naziv: od “Campo sportivo” (sportsko igralište), u “Campo sportivo Borgomarina”(prema tadašnjem nazivu ulice iznad stadiona - današnja Pulska ulica) i “Campo U.S. Fiumana” u “Stadio Comunale del Littorio” (Liktorski gradski stadion). U rujnu 1926. godine, fuzijom dva najjača riječka nogometna kluba: Olympie i Glorie, formira se U.S. Fiumana. Klub već u sezoni 1928/1929 igra u Prvoj talijanskoj nogometnoj ligi pa na Kantridi gostuju velikani Juventus, Ambrosiana (danas milanski Inter), Fiorentina, Lazio, Bologna i drugi. Unatoč ekonomskoj krizi, nastavlja se s radovima na uređenju sportskog borilišta uz more tako da je oko terena postavljena mrežasta ograda i uređeno kružno trkalište s podlogom od sitnog šljunka , trkalište koje nije bilo tipično atletsko jer je u početku služilo za biciklističke i motociklističke utrke (od 1931. do 1933. prvenstvo Italije u kategoriji dirt-track, preteče speedwaya). Deset godina nakon prvog preuređenja, točnije 1935. godine, riječka je gradska uprava zadatak novog uređivanja igrališta na Kantridi povjerila mladom arhitektu Eneu

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

Peruginiju (rođenom u obližnjem Volosku). Stadion je moderniziran: podloga igrališta dobila je zemljani pokrov i novu drenažu, dovršena je natkrivena betonska središnja tribina kojoj su pridodane dvije manje tribine. Stadion je dobio i lijepu atletsku stazu s bočnim stazama zaletišta za skokove udalj I uvis, s igralištem za košarku (na zavoju iza istočnih vratiju). Uz to, uređeni su prilazi stadionu s istočne i s zapadne strane. Zahvaljujući dogradnji atletskih staza, riječki sportski entuzijasti 1937. godine osnivaju atletski klub Gruppo Atletico del Carnaro (preteču današnjeg AK Kvarner). Tijekom Drugog svjetskog rata i dalje se na stadionu igraju nogometne utakmice i povremeno održavaju atletska natjecanja. U prvim mjesecima 1945. godine uslijedilo je učestalo bombardiranje grada, a od oštećenja uslijed pada stotinjak bombi nije bio pošteđen ni stadion pod stijenama. Odmah po okončanju ratnih sukoba, pristupilo se djelomičnoj obnovi igrališta tako da su već 8. srpnja 1945. prigodan susret odigrali reprezentacija grada Rijeke i zagrebački Dinamo. Stadion, međutim, nije bio ni približno sređen za održavanje ozbiljnijih sportskih manifestacija, a neko vrijeme igralište je služilo čak i kao parkiralište kamiona i odlagalište raznoraznog materijala. U godinama koje su slijedile, ipak se prišlo obnovi stadiona tako da ponovo uređeni objekt svečano otvoren 1. svibnja 1951. godine. Kada je 1958. godine NK Rijeka izborila povratak u Prvu saveznu nogmetnu ligu, lešnati teren dobiva svoj travnati pokrivač te se u produžetku središnje tribine prema zapadu dograđuje tzv. pomoćna tribina. Tijekom prvenstvene nogometne utakmice Rijeka-Hajduk, u rujnu 1962. godine, došlo je do urušavanja dijelova stijena na sjevernom dijelu gledališta. Uslijed panike, mnoštvo je uletjelo na teren, došlo je do prekida utakmice, ali na svu sreću nitko nije smrtno stradao.Ozlijeđeno je bilo tek stotinjak ljudi. Godine 1965. nastavilo se s daljnjim uređivanjem, pa su tako na zapadnom dijelu stadiona stepenasto betonirana nova polukružna mjesta za stajanje. Uz središnju tribinu, ali ovaj puta prema istoku, nadograđena je još jedna pomoćna tribina. Prema nacrtima “Rijeka projekta”, 1971. godine započinje temeljito obnavljanje stadiona. Podignute su mrežaste ograde uokolo igrališta te su dograđena polukružna mjesta za stajanje kako na istočnoj tako i na zapadnoj strani. Atletska staza dobiva novu podlogu: kvalitetni tartan mijenja vizuru cijelog stadiona. Kako je morska sol neprestano nagrizala travnatu površinu, nije bilo lako održavati teren za igru, pa je travnjak obogaćen mješavinom humograma s pijeskom. U veljači 1975. godine počelo je instaliranje stadionske rasvjete tako da je već u kolovozu, pod osvjetljenjem od 2600 luxa i u svečarskom ozračju, odigrana prvenstvena utakmica između Rijeke i zagrebačkog Dinama (domaćini su bili bolji s 3:0). Naredne godine, uprava NK Rijeke preuzima odgovornost za uklanjanje plaže koja se nalazila odmah ispod središnje tribine.,Omiljeno ljetno kupalište brojnih Riječana te tamo postojeći popularni ugostiteljski objekt “Arena” (nekada vojni bunker) morali su ustuknuti pred nasipanjem terena za pomoćno nogometno igralište.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

1984. godine drvene podloge na središnjoj tribini zamijenjene su udobnijim plastičnim sjedalicama, stadion je osvježen, podignuta je nova ograda, uređeni su popratni objekti, a 24. listopada pred prepunim gledalištem (oko 23.000 ljudi) “pao” je veliki Real Madrid. Bilo je 3:1 za Rijeku. U rujnu 1985. godine, na zapadnoj strani stadiona montiran je novi električni semafor, dimenzija 10x2 metra. Nakon višednevnih obilnih kiša 1986. godine vodena je stihija potopila teren za igru, ali je travnjak uspješno saniran. Igralište je uvelike bilo poplavljeno i 1998. godine. Tijekom ljeta 1999. godine, gledalište stadiona temeljito je preuređeno radi predstojeće kvalifikacijske utakmice za Ligu prvaka. Sva su mjesta postala sjedeća, s novim plastičnim stolicama u plavoj boji , tako da je kapacitet stadiona prepolovljen na svega 10500 mjesta. Početkom novog tisućljeća postavljene su nove niže ograde, poboljšani su rasvjeta i ozvučenje odnosno razglas. Uz središnju tribinu pridodana je još jedna VIP loža s tristotinjak mjesta. U rujnu 2005. godine svečano je otvoreno pruređeno pomoćno igralište (popularna “Azurna obala”) s umjetnom travom. Grad je u te dvije godine u stadion uložio gotovo 13 milijuna kuna. U 2009. godini postavljen je novi travnjak, s novom drenažom ali je u prosincu igralište ipak potpuno potopljeno zbog učestalo obilnih kiša. Skupocjeni je travnjak, međutim, tijekom siječnja 2010. godine uspješno saniran, a iznad zapadnog dijela gledališta, uz stijene niknula je nova atletska dvorana. Iste te godine obavljeni su radovi na adaptaciji i modernizaciji stadionskog kompleksa. Uređena su atletska borilišta: staze za trčanje, borilišta za skok u dalj, troskok, skok motkom i skok uvis te bacalište kugle, prema propisima međunarodnog saveza atletskih federacija. Igralište je dobilo novi sustav polijevanja travnjaka, a na pomoćnom igralištu je postavljena nova umjetna trava prema standardima FIFA-e. Pored svega toga, komfor riječkog stadiona i dalje je ostao daleko od ispunjavanja uvjeta modernog sportskog zdanja. Nakon što je pune 102 godine služio pretežno nogometašima i atletičarima, ali povremeno i košarkašima, biciklistima, ragbijašima, boksačima, vozačima moto utrka te igračima velikog rukometa, stadion Kantrida zauvijek je ugasio svjetla svoje pozornice. Posljednja službena utakmica na njem je odigrana, u večernjim satima, 19. srpnja 2015. godine, prvenstvenim susretom između Rijeke i Slaven Belupa. Planirano je da se na mjestu legendarne Kantride izgradi potpuno novi moderan stadion.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

Stadion HNK Rijeka Rujevica Adresa: Rujevica 10, 51000 Rijeka Godina izgradnje: 2015 Kapacitet: 8.279 Dimenzije: 105 x 68 metara Telefon: (051) 563 623

tadion HNK Rijeka smješten je u sjeverozapadnom dijelu Rijeke, u gradskoj četvrti Rujevica (Monte Ruso) – na području nekadašnjeg sela koje je dobilo ime po grmolikom stablu ruj (lat. Rhus typhina). Ovaj stadion glavni je i središnji dio novoizgrađenog nogometnog trening kampa HNK Rijeke. Uz ovaj, zapravo hibridni stadion, često se rabi pridjev “zamjenski” zato što se na njemu igraju službene utakmice sve dok ne bude, ukoliko uopće i bude, izgrađen novi stadionski kompleks na Kantridi. Na Rujevici se uz zamjenski stadion nalaze još i obnovljeno igralište NK Lučki radnik (dimenzije 120 x 70 m s pravom prirodnom travom te tribinom sa 700 mjesta), trening ploha A (dimenzija 70 x 200 m, a ima podlogu od mješavine umjetne i prave trave) te trening ploha B (dimenzija 60 x 150 m s podlogom od umjetne trave). Bivše igralište NK Lučki radnik na tom je prostoru bilo izgrađeno 1983. godine, s tribinama za 2000 gledatelja, rasvjetom i pomoćnim terenom. Cijeli novi kompleks površine je 70.000 četvornih metara, od čega na zelene površine otpada 45.000, a na zatvorene prostore 8.000 četvornih metara. U kampu i oko njega ima 500 parkirnih mjesta. Nakon kompletiranja ove prve faze izgradnje kampa (još se uređuju i dovršavaju prilazni putevi te preostali dio okoliša), u planu je izgradnja druge faze tijekom koje bi uz zamjenski stadion trebao niknuti mini hotel za smještaj, boravak i prehranu igrača i stručnog osoblja. Odmah po okončanju posljednje domaće utakmice protiv Cibalije (pretposljednje kolo prvenstva HNL 2016/2017) krenulo se u zahvat proširenja stadionskog kapaciteta na sjevernoj strani, na kojoj su do tada dominirale stijene dočaravajući bar ponešto od ugođaja Kantride.Tijekom ljetnih mjeseci 2017. godine dovršena je i ta sjeverna tribina, kapaciteta 2.240 gledatelja, čime su zadovoljeni kriteriji UEFA-e tako da s te strane nema više nikakvih prepreka da se na ovom stadionu igraju i utakmice neke od grupnih faza europskih natjecanja. Uz sjevernu tribinu, sam zamjenski stadion ima glavnu tribinu s ložama za VIP osoblje i novinare (zapadni dio) s 2.787 natkrivenih sjedećih mjesta. Raspon

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

konzole krova je 22 metra. Nasuprot glavne tribine - na istočnom dijelu - je nenatkrivena tribina s još 2.852 sjedećih mjesta, dok je na tribini iza gola (na južnoj strani) napravljen “kavez” s 400 mjesta namijenjenih gostujućim navijačima i simpatizerima. Dimenzije semafora su 80 četvornih metara. Ukupna cijena dosadašnjeg stupnja izgradnje kampa/ stadiona iznosi oko 24 milijuna Eura. U glavnoj, natkrivenoj, tribini ukomponirani su svi sadržaji potrebni za odigravanje utakmica i svakodnevni život kluba: svlačionice, VIP prostor, klupski uredi, ugostiteljski objekt te sve popratne prostorije neophodne za funkcioniranje i održavanje stadionskog kompleksa kao što su spremišta i slično. Svlačionice se nalaze u suterenu dok su u prizemlju ulazni platoi, ambulanta, ugostiteljski objekt, dio prostora zamišljen kao “fan shop” i prema jugu jedan dio klupskih ureda. Na prvoj etaži su sanitarni čvorovi za navijače, prostori namijenjeni medijima, te preostali dio klupskih ureda. Na vrhu zdanja nalazi se VIP prostor, prostorija za nadzor stadiona te upravljačka soba. Samo igralište nema atletsku stazu i veoma je blizu gledališta. Od granice igrališta do tribine udaljenost je 5 metara. Prvi red nalazi se na metar visine od terena dok je ograda visine 110 cm. Ukupna visinska razlika iznosi 210 cm. Glavni projektant kampa na Rujevici je Siniša Zdjelar. Sama ploha za igranje je tzv. Mixto podloga, talijanskog dobavljača Rappo iz Cussaga (kod Milana), koja je pokazala izvanrednu kvalitetu za podlogu na nogometnim stadionima. Radi se o kombinaciji prirodne trave i umjetne trave posljednje generacije, koja funkcionira tako da je u doba najslabije vegetacije odnos 70 : 30 u korist prirodne, a u doba pune vegetacije penje se na odnos 90 : 10 u korist prirodne trave. Stadion je od asocijacije UEFA dobio certifikat ranga 3 zvjezdice te se na njemu mogu igrati i međunarodne utakmice pod njenom ingerencijom. Stadion ima veoma dobru akustiku te je cjelokupan audiosustav iznimne punoće zvuka. Obzirom da je smješten na uzvisini, omogućava gotovo idealan panoramski pogled na dobar dio Kvarnerskog zaljeva, kako u smjeru Učke i Opatije tako i u smjeru Crikvenice. Pozicija na brdu znači i nešto veću izloženost vjetru što omogućava bolje uvjete za igru u smislu veće prozračnosti a manje sparine ljeti, odnosno lakše trčanje i nadigravanje. Kamp i zamjenski stadion zajednička su investicija poduzeća “Stadion Kantrida d.o.o.” i Grada Rijeke. “Stadion Kantrida d.o.o.” je trgovačko društvo osnovano kapitalom nizozemske zaklade “Social Sport Foundation” koja je i 70-postotni vlasnik HNK Rijeke ( s preostalih 30% suvlasnik je Grad Rijeka). Izvođač radova bilo je poduzeće GP “Krk”. Njihovi su strojevi započeli 15. rujna 2014. s prvim radovima na terenu na kojem je prevladavala uglavnom šikara. Tijekom pripreme zemljišta iskopano je 270.000 metara kubičnih materijala, a na samo gradilište nasipano 125.000 kubika, dok je ostalo odvezeno. Već polovicom siječnja 2015. podižu se prvi masivni potporni zidovi, a trening kamp počeo poprimati prve konture. Svega pola go-

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

dine poslije već su zgotovljene glavna (zapadna) i istočna tribina te na njih postavljene stolice. U cijeli kompleks ugrađeno je 13.000 kubičnih metara betona i 1.100.000 kilograma betonskog čelika. Dnevno je na izgradnji stadiona i pratećih objekata u prosjeku radilo 130 djelatnika GP-a “Krk”, 120 kooperanata a uz njih i ljudi koji su radili direktno za investitora. Od ukupno odrađenih 15625 radnih sati najveći dio vremena utrošen je na pripremne, zemljane radove, dok se sam stadion “porađao” u svega nekoliko mjeseci. Stadion je službeno krenuo u primjenu 2. kolovoza 2015. večernjom utakmicom četvrtog kola Prve hrvatske nogometne lige između Rijeke i zagrebačke Lokomotive (završilo je 3:1 za domaće igrače). Dosadašnji rekordni posjet stadiona na Rujevici je 8.118 gledatelja, a ostvaren je na utakmici 3. pretkola Lige prvaka koja se 1.kolovoza 2017. godine igrala između novog prvaka Hrvatske- NK Rijeke i prvaka Austrije RB Salzburga.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

RIJEKA (SUŠAK) Stadion Krimeja Adresa: Kumičićeva bb, 51000 Rijeka Godina izgradnje: 1923 Kapacitet: 3.500 Dimenzije:105x60 Telefon: (051) 216 921

tadion Krimeja nalazi se na Sušaku, koji je do kraja Drugog svjetskog rata bio zaseban grad u sastavu Kraljevine Jugoslavije, a danas čini istočni dio Rijeke. Stadion nosi naziv po onom dijelu Sušaka što leži iznad željezničke pruge, a čiji naziv nastaje u vrijeme Krimskog rata (1853-1856) koji je tada zaokupljao cijeli svijet. Tih je godina, baš na tom dijelu grada, Adam Riccotti upravo gradio kuću kraj koje je -osobenjak!- podigao i malu minijaturnu kulu – igračku te na njoj dao uklesati tada veoma aktualan natpis: Crimea (prema talijanskom nazivu za poluotok Krim), danas sačuvan u obližnjem parku. Sušačani su stali nazivati Riccottijevu kuću “Krimeja”, a po nazivu kuće ostalo je do danas i ime cijelom tom dijelu grada. Krimejski stadion u vlasništvu je grada Rijeke a na njemu utakmice igra NK Orijent. Ovaj sušački klub, klub radničke i đačke mladeži, osnovan je 1919. godine. Ime je klubu dao pomorac Franjo Matković prema imenu parobroda “Orient”. Nakon sedam godina klub prestaje s radom, no već 1928. godine obnavlja aktivnost te se započinje natjecati u tadašnjoj Prvoj župi zagrebačkog podsaveza. Za teren na kojem se i danas nalazi “Orijentovo igralište”, još se davne 1920. godine zainteresirao pekar Ivan Maračić. Vlasnik zemljišta na Krimeji, na kojem je bila zasađena loza te djelomično uređeni vrtovi, bio je gospodin Blečić. Taj je teren bio dosta neravan, s nagibnom razlikom od 1,5 metar između sjeveroistočnog i zapadnog dijela. Sedamdeset i četiri dioničara društva, čiji je predsjednik bio mesar Rikardo Lukež, otkupilo je dionice po cijeni od 4000 lira za dionicu, odnosno u ukupnom iznosu od 296.000 lira. Tada je započelo niveliranje i uređivanje igrališta na čemu su stalno radila četiri radnika. Oni su danju razgrtali i ravnali materijal kojeg bi dobrovoljnim radom, i to uglavnom u prethodnim večerima, nanosili članovi i prijatelji kluba. To je bio jedini način na koji se moglo doći do igrališta. Alat, oruđe, tračnice i vagonete za prijevoz materijala “orijentaši” su dobili besplatno na korištenje. Prvi kupci dionica bili su obrtnici Ivan Godina, Nino

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

Maračić, Rikardo Lukež i Marijan Matešić. Poslije su dionice otkupili vinarski trgovac Viktor Hreljanović i klub “Orijent”, a klub je naknadno svoj udio prodao Hreljanoviću tako da je ovaj postao jedinim vlasnikom terena. Svečano otvaranje igrališta upriličeno je 20. svibnja 1923. godine utakmicom između Orijenta i kluba HAŠK iz Zagreba (pobjeda gostiju s 1:0). Najveće uspjehe NK Orijent postigao je 1969. godine kada je postao prvak Druge savezne jugoslavenske lige – zapad, ali nažalost kroz kvalifikacijske utakmice s Crvenkom nije uspio ući u najviši rang natjecanja. Klub je u dva navrata uspio stići u četvrtinu finala jugoslavenskog kupa, u sezonama 1980/1981 i 1982/1983. Konačno, 1996. godine Orijent je izborio ulazak u Prvu hrvatsku nogometnu ligu. U sezoni 1996/1997 prvu HNL igralo je 16 klubova, a NK Orijent je na kraju zauzeo 14. mjesto na ljestvici. Zbog smanjenja lige za narednu sezonu, klub se morao vratiti u Drugu ligu. Površina cijelog krimejskog objekta iznosi 12.475 četvornih metara, a pratećih prostorija 579 četvornih metara. Igralište ima travnatu podlogu te mali teren s umjetnom travom iza gola na južnoj strani. U sklopu stadiona nalaze se uređene klupske prostorije, teretana te jedan ugostiteljski objekt.kapacitet stadiona je 2500 sjedećih mjesta i 1000 mjesta za stajanje.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

ROVINJ

Sportski centar Valbruna Adresa: Valbruna b.b., 52210 Rovinj Godina izgradnje: 1920 Kapacitet: 2.100 Dimenzije:105 x 66 metara Telefon: (052) 811 867

ogomet se u Rovinju počeo igrati već na samim počecima 20. stoljeća. Prostrana tratina “Tiere ruse”, kraj ondašnjeg željezničkog kolodvora, poslužila je kao prvo igralište i od tuda zapravo kreće rovinjska nogometna priča. Prva organizirana nogometna momčad u ovom gradu formirana je 1919. godine pod imenom “Fascio democratico giovanile”, a 1923. godine mijenja ime u SC Ampelea. Današnji NK Rovinj smatra se sljednikom te prvoosnovane nogometne udruge. Godine 1932. nogometna se zbivanja sele na novu pozornicu, na rovinjsku “Valbrunu” i tamo gotovo neprekidno traju sve do danas. Svoj najveći uspjeh NK Rovinj ostvario je ulaskom u Drugu jugoslavensku ligu 1972. godine. Sportsk i centar Valbruna obuhvaća dva vrlo dobra prirodna travnata terena, novo igralište s umjetnom travom pete generacije, te jedno manje igralište (58 x 46 m) s umjetnom travom. FIFA je za novo igralište s umjetnom travom izdala licencu kojom se potvrđuje da je tvrtka Polytan Sportstaettenbau GmbH ugradila podlogu Polytan Ligaturf 240 ACS G5 BionPro (TPE-S) na sportskom kompleksu NK Rovinj-CC Rovigno nakon što je okončano jednogodišnje testiranje ( u periodu od 14. srpnja 2009. do 13.srpnja 2010.) iste i utvrđeno da udovoljava kvalitativnim kriterijima FIFA-e . Svako je igralište opremljeno svlačionicama, tuševima i rasvjetom. Na igralištu SC Valbruna 14. prosinca 1991.godine odigrana je utakmica posljednjeg (sedmog) kola neslužbenog prvenstva “Slobodna Hrvatska ‘91” između NK Rijeke i NK Zagreba koju se smatra i najboljom utakmicom cijelog turnira, a u kojoj su Riječani slavili s 2:0.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

SAMOBOR

Športski centar NK Samobora Adresa: Andrije Hebranga 45, 10430 Samobor Godina izgradnje: 1973. Kapacitet: 8.950 Dimenzije: 105x74 Telefon: (01) 3361 144

rema nekim izvorima, u Samoboru se nogomet igrao još od 1903.godine, godine u kojoj je osnovan klub Šišmiš. Na području ovog grada 1919. godine djelovala su već čak tri nogometna kluba: Okić, Triglav i Oštrc. Njihovi su članovi i aktivisti nakon nekoliko godina konačno shvatili da razjedinjenim snagama teško mogu postići neki uspjeh. Zato su 1. srpnja 1925. godine, u prostorijama čitaonice, radnici, đaci, studenti i obrtnici Samobora sazvali osnivačku skupštini i na njoj utemeljili Hrvatsli športski klub “Samobor”. Tri tjedna nakon tog događaja klub već igra svoju prvu utakmicui to u gostima, u Brežicama, jer tada još nije bilo igrališta u Samoboru. Nakon nekoliko godina, igrači i prijatelji kluba kao i članovi uprave, a uz svesrdnu pomoć građana, uspjeli su prostor kod stare ciglane u Samoboru preurediti u prvo tamošnje nogometno igralište. Krajem svibnja 1928. ono je i svečano otvoreno utakmicom između HŠK Samobor i ŠK Unitas iz Zagreba u kojoj su domaći, na opće veselje svih prisutnih, pobijedili sa 3:2. Iako je HŠK Samobor od 1926. bio stalni član Zagrebačkog podsaveza, klub se nije redovito službeno natjecao sve do početka prvenstvene sezone 1934/35, a u slijedećih nekoliko godina na rad kluba se odrazila ekonomska kriza. Zbog nedostatka novca najprije su igrači otišli u druge sredine, a potom se ostalo i bez igrališta. Bilo je tada razmišljanja i o prestanku rada kluba. Nakon što je 1938. izabran novi predsjednik, a uz svestranu pomoć braće Oslaković, u Gornjem kraju uređeno je novo nogometno igralište. Ono se nalazilo u prostorima tvornice Samotex, kasnije znane kao Sloboda-Tvornica čarapa Samobor. To je igralište svečano otvoreno 10. srpnja 1938. godine utakmicom između HŠK Samobora i Jaske koja je završila rezultatom 2:2. Uskoro dolazi do utemeljenja još jednog kluba u Samoboru, pod nazivom “Hrvatski radnički športski klub Croatia”, kao rezultat znatno povećanog interesa za nogomet. Vodstvo ovog novoosnovanog kluba ostvarilo je izuzetan uspjeh pronalaženjem prostora u Samoboru za izgradnju i drugog igrališta u kratkom vremenu, a što je inače u to vrijeme

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

bio veliki problem. Na otvorenju tog igrališta (24. srpnja 1938.) bilo je nazočno gotovo 2000 gledatelja, a odigrane su dvije utakmice: HŠK Samobor izgubio je s 1:2 u igri protiv ŠK Velebita (Stupnik), a HRŠK Croatia (Samobor) je izgubila s 0:1 od SK HRS. S dva dobra nogometna igrališta otvorile su se nove mogućnosti za dalji razvitak nogometa u Samoboru, bez obzira na ostale uvjete za rad. Ova dva samoborska kluba malo pomalo prešla su iz sfere prijateljskih nadigravanja u odnos ljutog suparništva. Po završetku 2. svjetskog rata, uz podršku vlasti održana je utemeljivačka skupština Fiskulturnog društva “Samobor” u kojem su najaktivniji nogometaši. Jedna od prvih zadaća bila je izgradnja igrališta, pa je u pomoć priskočio Mjesni narodni odbor Samobora. U Gornjem kraju igralište je zaista uređeno, ali je izgledalo pomalo neobično. Vrata su postavljena u smjeru istok-zapad, ali je na sredini igrališta ukopan ostao stup elektroinstalacije i njega se nikako nije smjelo maknuti. Dakle, na takvom igralištu su se igrale utakmice! Kada bi lopta udarila o stup, onda bi bila dosuđena sudačka lopta. To je trajalo sve do kolovoza 1946. godine kada je otvoreno preuređeno igralište, u skladu s propisima, odnosno bez onog famoznog stupa na sredini. Ovako, dobrovoljnim radom preuređeno igralište, koristilo se sve do 1971. godine kada je NK Samobor ostao bez svog igrališta u Gornjem kraju. Klub je silom prilika, naredne tri godine, kao domaćin bio primoran igrati u Bregani. Športski centar NK Samobora izgrađen je 1973. godine, ali samo onaj najvažniji dio, to jest nogometno igralište. Izgrađene svlačionice nisu udovoljavale kasnijim strogim kriterijima pa su bile srušene i za potrebe Univerzijade u Zagrebu sagrađene nove, uklopljene u Športski dom. Športski centar NK Samobora obuhvaća nogometni stadion, atletsku stazu, gledalište za 5000 ljudi, pomoćno nogometno igralište, te jedno igralište s umjetnom travom, uz sve ostale potrebne sadržaje bez kojih je jedan takav kompleks nezamisliv. Za vrijeme održavanja Univerzijade 1987. godine, u Samoboru je igrano nekoliko nogometnih utakmica koje su plijenile pažnju ljubitelja sporta. Sezona 1997/98 najznačajnija je u povijesti NK Samobor. Naime, klub se natjecao u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi, a sve domaće utakmice igrao je upravo na ovom stadionu.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

SARAJEVO

Igralište u Kovačićima i igralište Skenderija

ekada je u sarajevskoj gradskoj četvrti Kovačići postojalo nogometno igralište koje je značajno i za povijest nogometa Hrvatske budući da su na njemu svoje domaće utakmice igrala dva sarajevska kluba koja su se natjecala u prvenstvima hrvatskih liga. Bili su to klubovi SAŠK i Gjerzelez. Prije Drugog svjetskog rata u Sarajevu je postojalo još jedno važno nogometno igralište, bio je to stadion Skenderija na kojem je, između ostalih, igrao i klub Hajduk iz Sarajeva. Ovaj klub se 1944. natjecao u prvenstvu NDH ( kao HŠK Hajduk – Sarajevo). Ni u Kovačićima, ni na Skenderiji danas više nema nogometnih igrališta. Nogomet se u Sarajevu počeo igrati 1908. godine. Naime, te godine grupa đaka sarajevske Gimnazije boravila je u Zagrebu, gdje se upoznala s pravilima nogometne igre. Promatrali su treninge zagrebačkih đaka pa su i sami zaigrali. U Sarajevo su se vratili s loptom i odmah počeli vježbe iz nogometne vještine na satovima gimnastike na igralištu Realne gimnazije. Iste godine osnovali su svoj “Srednjoškolski sportski klub” kasnije nazvan “Osman”. Relativno kratko vrijeme nakon osnivanja ovaj je klub rasformiran. Pa ipak, prije Prvog svjetskog rata u Sarajevu je postojalo čak pet sportskih klubova koji su upražnjavali nogomet: hrvatski SK (kasnije SAŠK), srpski SK (kasnije Slavija), muslimanski SK (kasnije Sarajevski), židovski SK (kasnije Barkohba) i Radničko sportsko društvo Hajduk. Po završetku Prvog svjetskog rata, uz obnavljanje aktivnosti spomenutih klubova osnivaju se i novi: Troja, Sparta, Građanski i Željezničar. U to doba, sarajevskim klubovima najveći problem bio je igralište za treniranje i igranje utakmica. Postojala su samo dva igrališta u Sarajevu: SAŠK-ovo u Kovačićima i Skenderija na kojem su igrali Hajduk, Slavija i Sarajevski. Vlasnici oba igrališta svakom drugom klubu naplaćivali su značajnu svotu novca za njihovo korištenje. Oni koji nisu imali novca za to, kao primjerice mladi željezničarski radnici iz kluba Željezničar, trenirali su na poljani zvanoj Egzercir (danas Čengić Vila). To je bilo vojno vježbalište na kojem su svojevremeno

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

austro-ugarski vojnici učili marširati. Po okončanju Prvog svjetskog rata ledina je postala “ničija” pa su na njoj postavljene vratnice, naravno bez mreža, i “izmarkiran” teren. U periodu između dva svjetska rata, u Sarajevu se s velikim entuzijazmom uređuju nogometna igrališta, doduše bez travnate podloge. Ali i na šljakastim terenima, dječacima i tinejdžerima tadašnjeg Sarajeva nogometna je igra “lijepa tajna i velika neizvjesnost”. O tim pionirskim danima nogometa, dugogodišnji novinar sportskog lista “Fiskultura i sport” (u Sarajevu izlazio 50-tih godina prošlog stoljeća) Lao Korošec zapisao je: “Sjećam se kad je dvadesetih godina pravljen stadion Skenderija. Morao se odsjeći dobar dio brda kako bi se dobio dovoljan prostor za fudbalsku arenu. Bile su radne akcije, a ja sam tada bio dječak. I mi djeca smo radili i pomagali da se napravi jedno od prvih fudbalskih igrališta u gradu. Gradnjom stadiona Skenderija tadašnje Sarajevo učmalo i pusto u sportskom pogledu dobilo je jedan objekat koji će kasnije privlačiti na svoje priredbe veliki broj građana.” Za oba sarajevska nogometna borilišta karakterističan je bio poseban ritual koji se zbivao prije samog početka utakmice odnosno prilikom izlaska igrača na teren. Protokol pred utakmicu bio je takav da je na teren najprije istrčavala jedna ekipa uz bučno bodrenje navijača, a zatim druga. Tada je bio običaj da golmani ekipe prije nego istrče na teren visoko šutnu loptu prema centru igrališta nakon čega ostali igrači pojure za njom u namjeri da do nje dođu. Po istrčavanju na teren, momčadi bi se rasporedile po formaciji 1-2-3-5 to jest golman bi stao na gol, dva beka bi se nalazila lijevo i desno uz vratnice, navalni igrači bi se postrojili ispred šesnaesterca, dok bi iza njih stajali halfovi. Onda bi se prema golmanu uputilo nekoliko udaraca i tako bi se završavalo zagrijavanje. Poslije izlaska sudaca i biranja strana uslijedio bi obavezan pozdrav prvo jedne, a zatim druge ekipe. Pozdrav je glasio, tri puta: “hip, hip, hura”. SAŠK (Sarajevski amaterski športski klub) klub je kojeg su još davne 1910. godine utemeljili sarajevski Hrvati. Klub je relativno rano uspio napraviti vlastito igralište u Kovačićima. U razdoblju između dva svjetska rata, SAŠK je bio financijski najjači sarajevski klub, a i u funcionerskom smislu stajao je najbolje jer je u upravi sarajevskog ,podsaveza imao čak šestoricu svojih ljudi za razliku od ostalih klubova koji su bili zastupljeni samo sa po jednim ili dvoje ljudi. Relativno bogati SAŠK mogao je, za razliku od ostalih, plaćati gostovanja

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

klubova sa strane, a boljim igračima kupovati odijela, pa i pomagati u novcu. U počecima djelovanja, SAŠK se takmičio u okviru gradske lige. Već 1923. godine postaje prvak sarajevskog podsaveza te se plasirao u završnicu prvenstva Kraljevine SHS (igrano po kup sistemu) gdje u finalu gubi od zagrebačkog Građanskog. SAŠK se u sezoni 1939/1940 natjecao u Hrvatsko-slovenskoj ligi, 1941. godine u prvenstvu Banovine Hrvatske, a 1942., 1943 i 1944. u prvenstvu NDH, kao i Gjerzelez. Po završetku Drugog svjetskog rata, SAŠK je kao i većina drugih klubova zbog takmičenja u prvenstvima NDH morao biti rasformiran. Na proljeće 1999. godine klub je obnovljen, kao NK SAŠK Napredak. Danas igra na stadionu Doglodi, u Sarajevu. MOŠK Gjerzelez (punim nazivom: Muslimanski omladinski športski klub Gjerzelez Sarajevo) osnovan je 1911. godine i djelovao do kraja Drugog svjetskog rata. Taj je klub također igrao na stadionu u Kovačićima. Nastupao je u prvenstvima NDH od 1942. do 1944.godine, promijenivši ime u HŠK (Hrvatski špotski klub) Gjerzelez Sarajevo. Hajduk Sarajevo osnovan je 1912. godine, a u prvenstvu NDH sudjelovao je 1944. godine. Nastupao je na stadionu Skenderija.“

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

SESVETE ŠRC Sesvete

Adresa: Bistrička bb, 10360 Sesvete Godina izgradnje: 1946 g. Kapacitet: 1.800 Dimenzije: 108x60 Telefon: (01) 202 1900

portsko rekreacijski centar Sesvete nalazi se u zagrebačkoj četvrti Sesvete i na njemu je svoje domaće utakmice igrao NK Croatia Sesvete. Centar, osim glavnog nogometnog travnjaka, obuhvaća i jedan pomoćni teren, zatim teniske terene, kuglanu i ugostiteljske objekte. NK Croatia Sesvete je bio nogometni klub koji je ugašen zbog financijskih dugova 2012. godine. Klub je osnovan 1957. pod imenom NK Sljeme, prema istoimenoj tvornici suhomesnatih proizvoda koja je bila sponzor kluba i u sklopu koje je bilo staro igralište i prve prostorije kluba. Godine 1988. klub mijenja ime u NK Sesvete, prema općini u kojoj mu je sjedište. U sezoni 1996/97 klub je nosio ime sponzora-poduzeća Badel, najvećeg proizvođača alkoholnih pića u Hrvatskoj, da bi slijedeće sezone opet nastupao pod starim imenom. Godine 1998. klub u svoj naziv dodaje umetak Croatia. Klub je svoj najveći sportski domet dosegnuo u sezonama 2008/09 i 2009/10 kada nastupa u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Budući je Hrvatski nogometni savez, po preporukama UEFA-e, 2007. godine usvojio i počeo primjenjivati pooštrene uvjete licenciranja za prvoligaške i drugoligaške klubove, igralište NK Croatije Sesvete nije udovoljavalo istima. Zbog toga je klub domaćinstvo u prvoligaškim nadmetanjima morao tražiti drugdje odnosno morao je prijaviti neki drugi odgovarajući stadion kao domaći. Najprije je NK Croatia Sesvete igrala kao domaćin na stadionu u Kamen-Ingrada u Velikoj, a kasnije na stadionu u Kranjčevićevoj u Zagrebu.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

SISAK

Gradski stadion Adresa: Trg grada Heidenheima 1, 44000 Sisak Godina izgradnje: 1956 Kapacitet: 8.000 Dimenzije: 105 x 68 metara Telefon: (044) 543 036

Sisku je ljeti 1906. godine skupina učenika i studenata, njih dvadesetak, osnovalo klub imenom “Ferijalni športski klub Segesta”. “Ferijalni” zato što su sami osnivači i igrači u Sisku boravili samo u vrijeme školskih praznika – ferija, a “Segesta” prema imenu starog keltsko-ilirskog naselja na području Siska – Segestica. “Hrvatske novine” u lipnju 1931.,povodom 25-godišnjice obljetnice kluba, donosi slijedeći tekst: “Bio je to izrazito đački klub pa se aktivnost odvijala uglavnom za školskih ferija. Tada se svaki dan išlo na trening kroz grad u dresovima, a igrači su nosili sa sobom golštange i ostalu opremu jer se nije znalo na kojoj će livadi moći trenirati i igrati, jer su ih vlasnici nemilice tjerali.” Sportski klub Segesta postala je u veljači 1921. član Jugoslavenskog nogometnog saveza i od te godine sudjeluje u svim prvenstvima tadašnjih nogometnih župa, sve do 1941. godine. Tridesetih godina prošlog stoljeća, klub je tri puta zaredom bio prvak pokrajine Zagrebačkog nogometnog podsaveza, što ni jednom klubu nije uspjelo. Biti prvakom pokrajine ZNP, u to je vrijeme značilo biti ponajboljim klubom u granicama današnje Hrvatske i dijela BiH. Momčad Segeste tada je, kvalitetom, bila zrela za državnu ligu, ali taj pothvat nije uspjela ostvariti. Nakon 2. svjetskog rata klub igra u sustavu natjecanja Nogometnog saveza Jugoslavije.U razdoblju od 1946. do 1952. godine naziva se Naprijed, a 1952. godine ponovo dobiva ime Segesta. U lipnju 1978. klub je prvi puta izborio ulazak u Drugu saveznu nogometnu ligu. U prvoj državnoj ligi Segesta je prvi puta igrala u sezoni 1992/93 i tu se zadržala još četiri naredne sezone. Kako je u sezoni 1996/97 zauzela tek 11. mjesto, ispala je u niži rang natjecanja i do danas se više nije uspjela plasirati u natjecanje u Prvoj HNL. Gradski stadion u Sisku, na kojem domaće utakmice igra HNK Segesta, nalazi se u gradskoj četvrti Vrbina, a nekada se zvao stadion “Bratstvo-jedinstvo”. Prvi radovi na izgradnji stadiona započeli su 1954. godine da bi, zbog pronađenih ostataka jugoistočne nekropole antikne Siscie, bili privremeno zamrznuti. Stadion je dovršen tek 1956. godine, a osim nogometnih aktivnosti na njemu se održavaju i atletski treninzi te natjecanja za

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

mlađe dobne skupine. Kompleks stadiona sastoji se od glavnog i pomoćnog terena. Na pomoćnom terenu su 2010. godine izvedeni veliki radovi kada je postavljena umjetna trava i izgrađena tribina sa 250 sjedećih mjesta. Povodom obilježavanja 100 godina postojanja nogometnog kluba Segesta, 30. kolovoza 2006. godine na do kraja ispunjenom Gradskom stadionu u Sisku utakmicu su odigrali Segesta i nogometna reprezentacija Hrvatske. Na kraju je rezultat bio 6:2 za reprezentaciju. Na gradskom stadionu u Sisku domaće utakmice svoje jedine prvoligaške sezone (2001/2002) igrao je NK TŠK iz mjesta Topolovac. Igralište ovog kluba, romantičnog imena “Park grofova”, ima kapacitet od svega 200 gledatelja i nije imao uvjete za održavanje nogometnih takmičenja najvišeg ranga. Klub TŠK Topolovac osnovan je još 1932. godine.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

SLAVONSKI BROD Gradski stadion uz Savu Adresa: Stjepana Radića 92, 35000 Slavonski Brod Godina izgradnje: 1910 - 2014 (završena tribina) Kapacitet: 6.000 Dimenzije: Telefon: (035) 415 716

lavni korisnik Gradskog stadiona uz Savu je NK Marsonia, klub koji na neki način “utjelovljuje” cjelokupnu povijest brodskog nogometa. Prvi nogometni klub koji je organizirano počeo djelovati u Brodu na Savi utemeljili su studenti koji su studirali na sveučilištima Zagreba, Graza, Beča i Praga , pa je zato bio aktivan samo ljeti, za vrijeme ferija. Bilo je to 1908. godine kada je unutar “Ferijalnog kulturno-prosvjetnog kluba Marsonia” pokrenuta Nogometna sekcija “Slavonija”. Iz zapisnika kluba od 23. 08 1909. godine, koji je klubu poklonila (poslije Prvog svjetskog rata) velika književnica Ivana Brlić – Mažuranić, a koji je vodio njen sin Ivo Brlić, vidljivo je da je već te godine nogometna sekcija promijenila ime u “Marsonia”.Tako je i nogometna sekcija, kao i matično društvo, dobila ime po nazivu grada iz rimskog doba kada je tu bila vojna tvrđava i malo naselje zvano baš Marsonia. Već polovicom slijedeće godine, odlučeno je da se uz nogometnu sekciju organiziraju i sekcije za laku atletiku, veslanje, plivanje i biciklistiku, pa je naziv kluba proširen u Brodski športski klub “Marsonia”. Početkom mjeseca kolovoza 1910. brođani su odigrali utakmicu protiv veoma uvažavanog protivnika - kluba HAŠK. Taj susret su dobili gosti iz Zagreba s 8:3, a odigran je po vrlo lijepom i sunčanom vremenu pred, za ono vrijeme, rekordnim brojem gledatelja. Prema zapisima iz tog vremena: “obadvije momčadi svlačit će se u daščari, koja je vlasništvo porodice Kirhofer, u blizini poljane “Vijuš” (ova daščara se nalazila iza današnjeg stadiona, na zavoju ceste koja vodi na plažu “Poloj”). Ako se netko od igrača želi okupati poslije utakmice, može se okupati u otvorenoj Savi koja je udaljena svega desetak metara od “svlačionice”. Igralište je bilo 200 do 300 m udaljeno, ali su se vratnice koje su bile pohranjene u toj daščari, morale za svaki trening ili nastup nositi do igrališta i postavljati u rupe (kalupe) napravljene za njih.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

Potkraj 1910. godine osnovan je u Brodu na Savi i drugi nogometni klub po imenu “Zrinski-Frankopan”. Osnovali su ga brodski naučnici i šegrti, pripadnici svih zanata tada postojećih u gradu, a pomogli su im i obrtnici. Rad kluba je bio otežan zbog financijskih teškoća pa je utakmice uglavnom odigravao sa prvom ili drugom momčadi starije Marsonije. Jedan dio igrača druge momčadi i starijih juniora u Marsoniji nije bio zadovoljan svojim statusom u klubu pa je početkom 1912. istupio i osnovao samostalni klub pod nazivom BŠK “Viktorija” čime je broj brodskih nogometnih klubova time povećan na čak tri. Sva spomenuta tri kluba trenirala su i igrala na otvorenoj poljani “Vijuš”. Sreća je bila ta da je ta poljana bila toliko velika da se na njoj moglo napraviti po potrebi i dvadesetak igrališta potpuno propisanih dimenzija, a da nitko nikome ne smeta. Jedino je uvijek morao, barem jedan član kluba, čuvati odjeću i stvari zbog nestašne dječurlije koja se oko igrališta okupljala. Kako su oba mlađa kluba zbog nedovoljno financijskih sredstava životarila, a katkada nisu imala ni dovoljan broj igrača, između njih je došlo do sporazuma o ujedinjavanju u jedan klub. Ta se fuzija zbila početkom 1913. godine. Odbacili su svoja dotadašnja imena, a budući da su oba imala u nazivu BŠK, odlučili su se nazvati “Brodski športski klub”. Upravo kada je nogomet u Brodu na Savi počeo hvatati jače korijene i doživljavati zamah, nadolazeći Prvi svjetski rat prekida svu sportsku aktivnost. Tijekom svoje povijesti, dakle, klub NK Marsonia u nekoliko je navrata mijenjao svoje ime. Od 1962. do 1992. godine zvao se BSK, a 1992. konačno mu je vraćeno izvorno ime Marsonia. NK Marsonia igrala je u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi u sezonama: 1994/95, 1995/96, 1996/97, 2000/01, 2001/02 i 2003/04.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

Stadion SRC “Stanko Vlajnić – Dida” Adresa: Aleja Miroslava Krleže 4, 35000 Slavonski Brod Godina izgradnje: Kapacitet: 3.500 Dimenzije: 105x72 Telefon: 055 275 459

udući da Stadion uz Savu nije u najboljem stanju, NK Marsonia koristila je u Prvoj ligi i stadion “Stanko Vlajnić - Dida” . Ovaj stadion koriste Atletski klub “Marsonia” te nogometaši kluba NK Livada – Željezničar. Tijekom 2008. godine, osim sportskog objekta sa pratećim prostorijama napravljena su i atletska borilišta: 6 staza za trčanje dužine 400 metara, od umjetne tartan podloge; zatim skok udalj sa zaletištem od 40 m, te bacalište koplja sa zaletištem od 30 m.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

SOLIN

Stadion pokraj Jadra Adresa: Kralja Zvonimira bb, 21210 Solin Godina izgradnje: Kapacitet: 3.500 Dimenzije: 100x58 Telefon: (021) 211 334

od imenom Dioklecijan osnovan je 1919. godine najstariji solinski nogometni klub. Nakon pet godina mijenja ime u Jadro, a od 1931. se zove Solin. Ovaj klub član je splitskog podsaveza od 1932. godine i službeno se natječe do 1937. godine, kada ga tadašnje vlasti raspuštaju. Po završetku Drugog svjetskog rata, nogometni klub se obnavlja u sklopu Fiskulturnog društva Naprijed koje 1946. godine mijenja ime u Cement, a od 1951. godine klub djeluje samostalno kao NK Solin. Najveći uspjeh u svojoj povijesti postiže u sezoni 1980/1981 osvajanjem prvog mjesta u republičkoj ligi i plasmanom u Drugu saveznu jugoslavensku ligu (u ovoj nastupao dvije sezone). Od uspostave hrvatske države gotovo je stalni član Druge HNL, a 2001. godine igrao je kvalifikacije za popunu Prve HNL. U periodu od 1999. do 2004. godine nosio je ime NK Solin Građa. Klub je istekom sezone 2012/2013 bio na pragu ulaska u Prvu HNL, ali je zaostao iza „Hrvatskog dragovoljca“ za 2 boda. Stadion pokraj Jadra je igralište NK Solina, uz koje se nalazi i betonski poligon te mali teren s umjetnom travom za treniranje. Iako NK Solin nije nikada još nastupao u Prvoj HNL, na njegovom stadionu ipak su igrane prvoligaške utakmice 1992. godine. Zbog ratnih prijetnji, NK Zadar svoje domaće prvenstvene utakmice Prve HNL nije mogao igrati u svom gradu već je jedan dio njih igrao upravo u Solinu. Tako je na stadionu pokraj Jadra igrao 11. travnja protiv Cibalie (2:2), a tijekom svibnja još protiv HAŠK Građanskog (1:1), Hajduka (0:3) i Rijeke (1:1).

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

SPLIT

Stadion Park mladeži Adresa: Hrvatske mornarice 10, 21000 Split Godina izgradnje: 1955 Kapacitet: 4.075 Dimenzije: 105x74 Telefon: ( 021) 382 999

tadion Park mladeži drugi je po veličini stadion u Splitu i na području koji gravitira ovom gradu. Gradnja je započela 1949., za potrebe tadašnjeg Radničkog sportskog društva Split, danas RNK Split. Ovaj klub sljednik je kluba “Anarh” koji je osnovan godinu dana poslije Hajduka pa ga zato često zovu “mlađi” nogometni klub u Splitu. Anarh je igrao na tzv. Musinoj livadi gdje su se učenici Muške zanatske škole i inače okupljali. U drugoj polovici 1919. godine, klub odabire novo ime: JNSK Jug, dvije godine kasnije dolazi pod okrilje Slavije, a potom se spajaju sa malim studentskim klubom Split. U svibnju 1922. zabranjen je rad tog “prvog” Splita, pa zato “Splićani” ulaze u RŠK Borac-klub koji je postojao već tri godine (osnovan 1919.) Uređuje se i 1. svibnja 1926. otvara nogometno igralište na istoku grada, pored samostana Sv. Klare. Nakon nove zabrane rada kluba i oduzimanja terena, u listopadu 1928., novo utočište članova Borca postaje Glazbeno športsko društvo Dalmacija, odnosno njegova nogometna sekcija. Odredbom iz siječnja 1929. klub je ukinut pa bivši članovi Borca pristupaju novom klubu – splitskom HAŠK-u (Hrvatski amaterski športski klub). Uslijed problema s policijom, ovaj klub na kraju mijenja ime u JSK Split. Prva skupština kluba pod novim imenom, a kasnije će se pokazati i trajnim, održana je u rujnu 1930. godine. U sezoni 1938/39 “Split” četvrti put za redom postaje prvak Dalmacije, što mu donosi plasman u novoosnovanu Hrvatsko-slovensku nogometnu ligu. Nastupajući 1939/40 u toj ligi,Split igra svoju prvu prvoligašku sezonu u povijesti te zauzima 7. mjesto. Slijedeće sezone (1940/41) klub igra u Hrvatskoj nogometnoj ligi, koja je formirana nakon uspostave Banovine Hrvatske, i zauzima 6. mjesto. Godine 1940. Split se spaja s nogometnim klubom “Majstor s mora” (bivši Vuk) i time stekao pravo na vlastito igralište koje se nalazilo na mjestu gdje je danas Park Emanuela Vidovića. Prvu utakmicu na tom igralištu “crveni” su odigrali 25. kolovoza 1940. Tijekom drugog svjetskog rata prestaje aktivno djelovanje kluba. Osnivanjem Fiskulturnog društva Split, u rujnu 1945.,u kinu Eden (kino Marjan) obnovljeno je djelovanje i nogometne sekcije. Odigrana je i prva poslijeratna nogometna utakmica na Hajdukovom igralištu, u kojoj je pred 2500 gledatelja Split porazio momčad Šibenika s 2:0.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

Godine1955. završena je prva faza izgradnje stadiona. Osim glavnog terena izgrađen je i pomoćni teren, te novi klupski dom. Krajem 1954. RNK Split-popularno zvani Crvenipočinju koristiti novoizgrađeno igralište smješteno na predjelu grada tada poznatom kao “Turska kula” (danas Brodarica). Temeljem rješenja NO Kotara Split, iz ožujka 1958, uknjižuje se pravo korištenja nekretnina u Parku mladeži u korist RSD Split čiji je RNK Split sudski potvrđeni pravni sljednik. Ipak, igralište nije imalo uvjete za to da bi se na njemu održavala natjecanja u višem rangu pa su se Splitovci još dugo godina koristili Hajdukovim stadionom za odigravanje prvenstvenih utakmica. U natjecateljskom razdoblju od 1953. do 1957., dakle za samo pet godina,RNK Split je od lokalne lige stigao do elitnog razreda – Prve savezne lige Jugoslavije. Iako je u sezoni 1957/58, u najelitnijem rangu,od 14 klubova zauzeo 11. mjesto, zbog smanjenja lige na 12 klubova, morao je preseliti u niži rang natjecanja.U sezoni 1960/61 ponovo se natječe u prvoj saveznoj ligi, ali “ples traje samo jedno ljeto” i ispada iz lige. Modernije klupske prostorije u Parku mladeži napravljene su uoči Osmih mediteranskih igara 1979. godine no ni one, kao ni stadion, nikada nisu potpuno dovršene. Oko nogometnog igrališta postavljena je tartan staza, pa se stadionom koristi i atletski klub ASK. Kada je Hajdukov “Stari plac” djelomično srušen, reflektori s tog stadiona premješteni su na “Splitov” pa se nogometne utakmice te atletske i druge priredbe mogu od tada održavati i noću. Ime stadiona “Park mladeži” novijeg je datuma jer su se tijekom dužeg vremenskog razdoblja kako stadion tako i pošumljeni pojas oko njega zvali “Park skojevaca”. U sezoni 1999/2000, u RNK Split dolazi do velikog nagomilavanja dugova što dovodi do situacije u kojoj se provodi stečaj kluba. Klub ispada iz Druge Hrvatske lige u sve niže razrede natjecanja. Nakon toga, klub se postepeno oporavlja. Po osvajanju prvenstva Druge lige (u sezoni 2009/10) postaje stalni sudionik Prve HNL. Zauzimanjem trećeg mjesta, na kraju sezone 2010/11, u najelitnijem hrvatskom nogometnom natjecanju, ostvaruje po prvi puta u svojoj povijesti plasman u 2. pretkolo Europske lige. Rezultatski uzlet prve momčadi RNK Split, posljednjih je godina bio popraćen i investicijama u objekt stadiona. Tako je od samog početka 2009. godine izvršen čitav niz radova kao što su sanacija elektroenergetske instalacije, gromobranske i hidrantske mreže, potpuna rekonstrukcija tribina, čišćenje stadiona od otpada, uređenje svlačionica, prilagodba i uređenje prostorija za press konferencije, označavanje i uređenje prostorija za doping kontrolu, za arbitre i predstavnike medija, postavljanje dodatnih sjedalica s naslonom, izrada i natkrivanje VIP – tribine, postavljanje komentatorskih mjesta te mjesta za TV kamere s potrebnom infrastrukturom, pojačavanje rasvjete terena za igru dodavanjem 60 reflektora i postavljanje 14 pomoćnih reflektora za slučaj evakuacije, osigurano agregatno postrojenje za slučaj nestanka struje, rekonstrukcija svih ulaza, izrada tribine za osobe s invaliditetom te još mnogi drugi radovi manjeg obujma. Predviđena je izgradnja novog stadiona sa 10000 sjedećih mjesta, uz zadržavanje atletske staze sa 8 traka za trčanje, te izgradnja atletske dvorane i niza drugih sportskih sadržaja.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

Poljud Adresa: 8. Mediteranskih igara 2, 21000 Split Godina izgradnje: 1979 Kapacitet: 34.183 Dimenzije: 105 x 68 metara Telefon: (021) 585 200

radski stadion Poljud nalazi se u splitskoj četvrti Poljud, na sjeverozapadu grada, a izgrađen je na mjestu gdje je nekada bilo ljekovito blato. Taj stadion izgrađen je 1979. godine za potrebe održavanja 8. mediteranskih igara, financijskom potporom cjelokupne bivše države Jugoslavije. Autor projekta poljudskog stadiona istaknuti je riječki arhitekt, sada već pokojni, dr. Boris Magaš. Stadion je projektiran i izveden u obliku školjke, a arhitektonski je to objekt koji je funcionalnošću i tehničkim značajkamaspadao u vrh svjetskog standarda. Kao takav stadion je utjecao na arhitektonske vizure brojnih svjetskih stadiona u Italiji, Japanu (Kobe) i Maleziji. Nakon izgradnje Olimpijskog stadiona u Muenchenu, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ovaj je stadion izazvao najviše pozornosti stručne javnosti na području sportske arhitekture. Sa svojih 630 reflektora, noću izgleda kao spušteni svemirski brod. Konstrukcija stadiona je kombinacija čelika i poluprozirnog leksana. Raspon unutrašnjeg luka je 215 m, sa slobodno letećim lukom od 45 m. U stadion vodi dvadeset mostova. Za punjenje svih sjedećih mjesta (nešto ispod 35.000) potrebno je 5,4 minuta. Linija školjke stadiona varira u brojevima redova: najveća dubina gledališta iznosi 54 reda, a na sjevernoj tribini je 27. Zapadni i istočni dio identični su u osnovnim dimenzijama. Lože za novinare i reportere mogu se organizirati ovisno o vrsti natjecanja (atletika ili nogomet). Kabine za radio i TV prijenose nalaze se ispod krova zapadne tribine. U prizemlju zapadnog dijela su dvije svlačionice za sportske ekipe, soba za masažu, sauna i ostale svlačionice, ambulanta za obavljanje doping nadzora, velika dvorana za treninge s umjetnom travom, teretana, dvorana za individualni rad, oružarnica, praonica, ekonomat i servisni prostori. Na prvoj etaži su saloni dnevnog boravka sterasom, mali salon, trofejna dvorana, dvorana za konferencije i intervjue, salon počasne lože sa 114 mjesta te 15 dvokrevetnih soba za “karantenu”. U vanjskom dijelu druge etaže je uprava objekta s 10 kancelarijskih prostora, dok je u unutrašnjem dijelu press centar, izravno povezan s novinarskim tribinama iza počasne lože.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

U vanjskim prostorima stadiona su dva pomoćna nogometna terena od kojih jedan ima rasvjetu za noćne utakmice, zatim poligon za trening nogometaša (60 x 40 m) te četverostruka atletska staza za zagrijavanje od 140 m dužine. Ispred istočne tribine, gornje dvije etaže namijenjene su poslovnim uredskim sadržajima, a donji dio sadrži skladišne prostore. Glavno igralište pokriveno je prirodnom travom te je osposobljeno i za atletska natjecanja u svim disciplinama i pokriveno je sintetičkom masom tartan. Posjetiteljima i uzvanicima unutar konstrukcije stadiona, na raspolaganju su prostorije za članstvo, “press room” i “lobby”, dvije fan-shop trgovine, bijeli i smeđi salon, trofejna sala i kino dvorana. Poljudski stadion izvorno je bio kapaciteta oko 50.000 gledatelja, sa zapadnim i istočnim gledalištem koje je imalo “sjedenje”, dok je sjeverno, jugoistočno i jugozapadno gledalište bilo “stajanje”. Tzv. “čisti” jug je bio predviđen za semafor, dekorativnu fontanu i zelenu površinu, a koristio se i kao pozornica. Ipak, i ti prostori su bili iskorišteni, kao i betonski rub ograde od stadiona pokraj semafora te sva stubišta, kada je postavljen rekord posjećenosti stadiona, 1982. godine. Tada je na utakmici Hajduk-Dinamo 1:2 zabilježeno čak 65.000 posjetitelja. Na stadionu svoje domaće utakmice igra HNK Hajduk te povremeno hrvatska nogometna izabrana vrsta..Osim sportskih takmičenja u sklopu Mediteranskih igara 1979. godine, na istom stadionu godine 1990. održano je Europsko atletsko prvenstvo.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

Kod stare Plinare Adresa: Antuna Gustava Matoša 2, 21000 Split Godina izgradnje: 1911 Kapacitet: 15-20.000

(ovisno o gužvi jer nije bilo stolica)

Dimenzije: 105 x 70 metara Telefon: (021) 387 055

vo je bilo igralište na kojem je od svog osnivanja pa do preseljenja na Poljud, 1979. godine, utakmice igrao splitski Hajduk. Igralište se popularno naziva još i Stari plac ili Staro Hajdukovo, a u neka prošla, još ne tako davna vremena, rabio se i pojam Stadion pod Marjanom. Prije osnivanja Hajduka, taj prostor smješten uz staru Gradsku plinaru služio je isključivo kao vježbalište austrougarske vojske. Nekadašnji stanovnici Splita su ga zato nazivali Krajeva (u žargonu Kraljeva) njiva. Nakon mnogih zamolbi i peripetija, Hajduku je 1911. godine odobreno da to vježbalište može koristiti za svoju sportsku djelatnost. Manjim zahvatima, vojničko je vježbalište pretvoreno u igralište dimenzije 100 x 60 m. Igralište je bilo položeno u smjeru istok – zapad pa je zbog putanje sunca smetalo igračima i u vrijeme treninga i tijekom odigravanja utakmica. Uz to, teren je bio kamenit i veoma tvrd pa zato i opasan prilikom pada aktera nogometnih predstava. Zanimljivo je da su se u ta davna vremena za gledaoce na sjevernoj i južnoj strani postavljale bačve od piva, a na njih daske. Nešto kasnije ta su sjedišta “modernizirana” pa su se iz obližnjih restorana, gostionica, kavana, pa i kuća posuđivale prave stolice. Na tako primitivnom igralištu radilo se i igralo punih osam godina (ne računajući četiri ratne). A onda je 1923. godine uslijedila prva veća preinaka. Igralište je okrenuto u smjeru sjever-jug, čime je konačno izbjegnut neugodan pogled u sunce. Nadalje samo igralište prošireno je na normalne dimenzije 105 x 70 metara. Međutim, teren je i dalje ostao tvrd i kamenit. Prva tribina, i to od drva, podignuta je 1926. godine u povodu održavanja velikog Sokolskog sleta u Splitu, ali je iste te godine i nestala u požaru. Tek tri godine poslije toga izgrađene su nove tribine, opet drvene i natkrivene, a kapacitet im je bio 900 sjedišta.. Te su tribine uništene u vrijeme 2. svjetskog rata. Godine 1949. počeli su zamašni radovi na preuređenju Starog placa. Najprije je teren, iako još uvijek bez trave, dobio drenažu te su na zapadnom dijelu izgrađene drvene tribine sa 1400 mjesta. Deset godina ka-

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

snije, pjeskoviti teren zamijenjen je travnatom površinom, a dosta kasnije sagrađene su montažne tribine i na istočnom dijelu, te su postavljeni i reflektori.. Ovakav izgled Stadion kod stare plinare zadržao je sve do 1979. godine kada NK Hajduk seli na Poljud. To nekadašnje Hajdukovo igralište danas je prepušteno na korištenje rugby klubu Nada i baseball klubu Nada SSM.

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

STOBREČ Igralište Blato

Adresa: Sv. Lovre 8, 21311 Stobreč Godina izgradnje: Kapacitet: 1.500 Dimenzije: 90x55 Telefon: (021) 324 202

a poluotoku istočno od Splita, a nedaleko od ušća rijeke Žrnovnice u more, nekada u davna antička vremena nalazilo se naselje Epetion. Na tom području danas se nalazi naselje Stobreč, gotovo predgrađe Splita s oko 4000 žitelja. Osim po turizmu, Stobreč je u našoj javnosti postao poznat i po NK Primorac, nogometnom klubu koji se natjecao i u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi u sezonama 1993/94 i 1994/95. Sve domaće utakmice klub igra na igralištu Blato. Nekoliko mladića, težaka i ribara u Stobreču je u rujnu 1929. osnovalo NK Primorac. Prvu nogometnu loptu u Stobreč je iz Amerike donio Duje Perasović. U to vrijeme, odnosno neposredno prije pojave prvog “baluna” u mjestu, Stobrečani su znali samo za sportsku zabavu uz “balote” (boće). Mjesto je tada imalo tek oko 350 stanovnika tako da je po osnivanju kluba često teško bilo sastavljati momčad. Mladi zanesenjaci nogometom su kod održavanja treninga imali otpora i od strane svojih roditelja jer je trebalo raditi u polju i ribariti kako bi se preživjelo. Tako da je za nogomet ostajalo malo vremena. Klub je svoje nogometno igranje započeo na improviziranom igralištu na predjelu “Duge livade”, na ledini na kojoj su za početak umjesto pravilima propisanih “branki” (stativa/ gol štangi) bila dva kamena, a igralište neobilježeno. Nastupalo se s devet igrača koji nisu imali jednoobrazni dres nego raznobojne majice i košulje. Nešto kasnije nabavljen je jedan komplet bijelo-plave boje. U početku su stariji s nepovjerenjem gledali na novoosnovani klub jer su im se sinovi ozbiljno zagrijali za novu igru i zabavu. Na igralištu su se često umorni kupali u znoju te derali mukotrpnim radom kupljenu odjeću i obuću..Međutim, ubrzo su roditelji došli do spoznaje da aktivnost kluba ujedinjuje mladost, njeguje prijateljstvo i zajedništvo, i razvija takozvani sportski duh i smisao za društveni život. Osjetili su i vidjeli da se buktinja NK Primorca proširila vrlo brzo sa sportskog polja na kulturno-zabavni i društveni život stobrečkog mjesta. Tako nogometni klub postaje ne samo klub talentiranih nogometaša, određenog broja simpatizera i članova uprave, sve samih entuzijasta, nego i sportski

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

miljenik cijelog Stobreča. Stobrečani su u to vrijeme živjeli uglavnom od poljoprivrede i ribarstva, a nekolicina ih je radila u tupinolomu (površinski kop/ kava za sirovinu cementare) Sveti Petar. Tih godina, pa sve do početka 2. svjetskog rata, klub djeluje zapravo neregistrirano te odigrava samo prijateljske utakmice i to s ekipama iz susjednih sela: Mravinaca, Klisa, Srinjina, Žrnovnice, Dugog Rata, Kučina, Vranjica. Igralo se i u Škripu na Braču protiv tamošnjeg Sutvida, te u Postirama. Godine 1932., igrači sami uređuju teren na predjelu “Soline”. Slijedeće godine Primorac gostuje u Starigradu na Hvaru kuda putuje s iznajmljenim trabakulom iz Krila Jesenice. Godine 1936. uspijeva se kupiti prve kopačke zarađene prekovremenim radom u kavi (kamenolomu) Sveti Petar, a što je omogućio tadašnji šef u kavi. Završetkom 2. svjetskog rata 1945. godine koji je u Stobreču, kao i drugdje, ostavio pustoš, počinje obnova sportskih aktivnosti. Zanimljivo je spomenuti da je tijekom 2. svjetskog rata na igralištu Primorca u Blatu, talijanska vojska bila izgradila vojni hipodrom. Stobrečki nogometni ponos prvi puta je službeno registriran kao nogometni klub tek u svibnju 1950. godine Skupština kluba ubrzo je donijela odluku da se u plan rada za naredno razdoblje uvrsti preuređenje nogometnog igrališta i da se klub natječe za značku svestranosti. Tako, zbog radova na igralištu, u sezoni 1954/1955 NK Primorac prestaje s natjecanjem. Budući da je klupsko igralište razinom bilo podvodno, morala se radi plavljenja obustaviti svaka nogometna aktivnost te upregnuti sve snage oko uređenja istog. Uz pomoć poduzeća industrije jadranskog kamena “Tupina-Stobreč” te Narodnog odbora grada Splita, dobrovoljnim radom nogometaša, članova uprave i mještana Stobreča, igralište je nasuto i podignuto za čitav metar visine. Bilo je nabačeno 17.000 kolica (vaguncina) zemlje u procijenjenoj vrijednosti rada od oko 5 milijuna tadašnjih dinara. Svečanost otvaranja preuređenog igrališta u Stobreču, 1955. godine, uveličao je splitski Hajduk. Klub je, usporedo sa zavidnim rezultatima na sportskom polju, tijekom više desetljeća radio na poboljšanju klupskih uvjeta rada. Tako se 1980. godine izvodi dogradnja klupskih svlačionica, 1983. započinje se igrati tombola u klupskom parku od koje se ostvaruje dodatni klupski prihod. Iste godine počinje izgradnja istočne tribiea, a 1986. izgrađuje se asfaltirani poligon za nogometnu školu koja te godine počinje s radom. Godinu dana kasnije, 1987., završava se pomoćno igralište, a 1988. godine i klupske prostorije na istočnom dijelu igrališta, uz klupski-takozvani bijeli- salobn i buffet kluba. Stobrečki nogometni klub 2002.godine pogađa najveća moguća sportska nedaća. Zbog nagomilanih financijskih dugovanja nastalih sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća, nad

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

klubom NK Pomorac pokrenut je stečajni postupak uslijed čega skupština kluba donosi odluku o prestanku njegovog djelovanja. Na tradiciji NK Primorca formira se novi nogometni klub pod nazivom NK Primorac 1929.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

SUBOTICA

Stadion kraj Somborske kapije

ojvođanski grad Subotica, iako u drugoj državi, značajan je i za povijest nogometa Hrvatske zato što je klub NK Bačka 1901 (sadašnji naziv) prije Drugog svjetskog rata nastupao u hrvatskim ligaškim natjecanjima. Ovaj je klub osnovan 3. kolovoza 1901. godine kao “Bacska Szabadkai Athletikai Club”. Oko njega su se okupljali bački Hrvati, što je vidljivo i iz klupskog grba u čijem je gornjem lijevom uglu tradicionalni hrvatski grb-šahovnica- dok je po dijagonali išla lenta s tekstom “Bacska”. Svoj prvi susret klub je odigrao, dva tjedna nakon osnivanja, s nogometnim odjelom “Hrvatskog sokola” u Osijeku. “Bačka” je najstariji nogometni klub kojeg su osnovali Hrvati, a i najstariji je aktivni klub na području bivše Jugoslavije. Još 1898. godine u Subotici je formirana nogometna sekcija Subotičkog športskog društva koje je rasformirano 1945. godine. Do 1908. godine subotička “Bačka” igra samo prijateljske utakmice. Od sezone 1908/09. sudjeluje u svim prvenstvima južnog područja Kraljevine Ugarske, sve do 1914. godine te još 1919. godine (bila je četiri puta prvak). Predstavnik kluba sudjelovao je 1919. godine na povijesnoj skupštini u Zagrebu na kojoj je utemeljen Nogometni savez Jugoslavije, a “Bačka” je dobila organizaciju jednog od šest podsaveza NSJ-a. Poslije Prvog svjetskog rata klub se natječe u najvišem rangu Kraljevine SHS (Jugoslavije) te 1925. godine osvaja treće mjesto. Krajem tridesetih godina prošlog stoljeća klub mijenja naziv u HŠD (Hrvatsko športsko društvo) “Bačka” i pod tim imenom u sezoni 1939/1940. Igra u prvenstvu Hrvatsko-slovenske lige, a u sezoni 1940/1941. u prvenstvu Banovine Hrvatske. Ulaskom Horthyjevih trupa u Suboticu, 1941. godine, klub vraća izvorno mađarsko ime te se natječe u Trećoj mađarskoj ligi. Krajem svibnja 1945. godine ponovo mijenja ime, ovaj puta u Hrvatsko fizkulturno društvo “Građanski”. Od 1969. godine nosi staro ime “Bačka” (2001. godine, po proslavi 100 godina postojanja kluba, u naziv stavlja još i dodatak 1901).

100

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

NK Bačka igra na “Stadionu kraj Somborske kapije”, na adresi Somborski put 77, u Subotici. Taj stadion postoji još od 1899. godine. Sadašnja tribina izgrađena je 1926. godine i ima oko 1000 mjesta za sjedenje. Oko igrališta, na stajanju se može rasporediti još nekih 5000 gledatelja. Sa zapadne strane stadion ima krovište, a uz glavno postoje i dva pomoćna igrališta. Zanimljivo je to da je na stadionu kraj Somborske kapije 10. srpnja 1940. godine odigrana polufinalna utakmica jednog velikog europskog nogometnog kupa. Igrala se treća utakmica, odnosno “majstorica” polufinala Mitropa kupa između zagrebačkog Građanskog i rumunjskog Rapida Bukurešt. Nakon što su prve dvije utakmice, u Zagrebu i Bukureštu, završile svaka sa po 0:0, i ta treća je završila neriješeno (1:1). Ni nakon produžetaka (2 x 15 minuta) nije odlučen pobjednik, pa je na kraju sudac bacanjem novčića sreću donio Rumunjima. Još su neke zanimljivosti vezane uz NK Bačka 1901. Naime, klub je dobio svoje filmsko uprizorenje 1926. godine, u filmu Aleksandra Lifke, povodom obilježavanja 25. obljetnice postojanja. Hrvatski književnik iz Bačke, Milivoj Prćić, svoju je monodramu “Pivaj Bačka veselo”, iz 2004. godine, posvetio ovom nogometnom klubu koji je bio od velikog značaja za kulturnu i sportsku autonomiju bačkih Hrvata u Austro-Ugarskoj te kasnije Kraljevini Jugoslaviji. Po istoj monodrami, Rajko Ljubič je 2006. godine režirao istoimeni film.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

101

SUHOPOLJE Stadion Park

Adresa: Trg sv. Terezije, 33410 Suhopolje Godina izgradnje: Kapacitet: 6.000 Dimenzije: 104x72 Telefon: (033) 771 408

Suhopolju, naselju pokraj Virovitice, prvi nogometni klub osnovan je 1912. godine, a nazvan je Olimpija. Ovaj je klub djelovao oko četiri godine. Godine 1923. osniva se klub pod imenom Tomislav, a bio je aktivan 1942. Poslije Drugog svjetskog rata osnovan je klub Mladost koji se 1948. godine priključuje Sportskom društvu. Osamdesetih godina prošlog stoljeća klub se natječe u međuopćinskoj te u regionalnoj ligi, a 1987. ulazi u republičku ligu. Godine 1991. ovaj klub mijenja ime u PIK Mladost, a 1992. godine, nakon što je priključena sportska četa 127. brigade HV, ponovo mijenja ime u NK Mladost 127. Pod ovim imenom klub ostvaruje svoje najveće uspjehe, te četiri sezone (od 1995/1996 do 1998/1999) igra u Prvoj hrvatskoj ligi. Od 1964. godine klub nastupa na igralištu Orbar. Montažna tribina uz igralište izgrađena je 1983., a nakon izgradnje tribina 1996. i 1997. godine kapacitet je povećan na 6000 gledatelja, od čega su 4100 sjedeća mjesta. Godine 2000. klub je bankrotirao i odustao od svih natjecanja. Nakon toga osnovan je novi klub HNK Suhopolje, koji se smatra nasljednikom spomenutog bivšeg prvoligaša i koji igra i trenira na Stadionu Park.

102

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

ŠIBENIK

Gradski stadion Šubićevac Adresa: Bana Josipa Jelačića, 22000 Šibenik Godina izgradnje: 1948 Kapacitet: 8.000 Dimenzije: 105x70 Telefon: (022) 212 963

eđu mladima u Šibeniku veliki interes za novu sportsku granu pojavio se još u prvom desetljeću 20. stoljeća, ali problem je predstavljalo nepostojanje prikladnog igrališta. Nogometom su se prvi počeli baviti šibenski srednjoškolci koji su škole pohađali u drugim gradovima. Prema zapisima, prvu je loptu u Šibenik 1913. godine iz Beča donio Joso Rora – Juras. On je oko sebe okupio prvu skupinu sportaša koja je godinu dana poslije osnovala prvi (ali ne i registrirani) klub pod imenom “Heroj”. U Šibeniku su prvu javnu utakmicu 1915. godine odigrali upravo Heroj i Zrinjski (Drniš) na igralištu koje je tada postojalo na mjestu gdje se danas nalaze teniski tereni na Šubićevcu. Prvi registrirani nogometni klub u Šibeniku bio je “Osvit” (osnovan 29. 02 1933. u prostorijama hotela Krka). Najveći problem opet je bio nepostojanje igrališta, no to je ubrzo riješeno. Izgrađen je stadion na Šubićevcu, a svečano otvorenje uveličao je Hajduk koji je tom prilikom nadvisio domaći Osvit rezultatom 10:2. Osvit je brzo napredovao te je postizao značajne uspjehe u susretima s klubovima iz Dalmacije. HNK Šibenik osnovan je 1. 12 1932. godine pod imenom Radničko sportsko društvo Šibenik, ali je konstituirajuća skupština održana tek 30. 08 1933. Najidealnije uvjete za izgradnju igrališta klub je našao u Crnici, pored tvornice “La Dalmatienne”. Svečano otvaranje igrališta obavljeno je 31. 05 1936. održavanjem turnira na kojem su uz domaći klub sudjelovali još i Osvit, Split te AŠK iz Splita. Krajem 1939. godine klub Osvit proživljava krizu pa se u travnju 1940. fuzionira s novoosnovanim klubom Hajduk. Na samom kraju 1940., na iznenađenje brojnih članova i simpatizera društva. RSD Šibenik je raspušten. Krajem 1944. pokreće se akcija za osnivanje fiskulturnog društva na tradicijama Radničkog sportskog društva Šibenik. Temelje novog društva činili su uglavnom juniori i podmladak predratnog kluba i mjesnog rivala Osvit. FD Šibenik prvi put sudjeluje u jed-

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

103

nom prvenstvenom sportskom natjecanju 1946. godine, da bi već iduće godine osvojio naslov prvaka Dalmacije. Fiskulturno društvo Šibenik rasformiralo se 1950. godine te je osnovan samostalni nogometni klub pod imenom Šibenik. Stadion na kojem je igrao NK Šibenik upravo je stadion na Šubićevcu, a prvo mu je ime bilo stadion “Rade Končar”. Ovaj se stadion počeo graditi 1946. godine, te su osim nogometnog igrališta napravljeni lakoatletska staza, pomoćno igralište za tenis, košarku i odbojku te podignuta zgrada za svlačionice i betonske tribine. Prva etapa izgradnje stadiona trajala dvije godine i u tom je razdoblju savladan težak i kršovit teren na Šubićevcu, uređeno nogometno igralište, postavljen betonski ogradni zid, te izgrađen jedan dio betonskih tribina s 640 sjedećih mjesta. Prigodom otvaranja stadiona “Rade Končar” (danas Šubićevac), 1. svibnja 1948. odigrane su dvije utakmice: Hajduk je slavio pobjedu nad Šibenikom s 4:2, a slijedeći dan je domaćin s 3:2 pobijedio kombiniranu momčad Hajduka i Mornara. Radovi na daljnjem uređivanju stadiona nastavljeni su 1951. godine, pa zatim 1955. godine kada je obavljena drenaža igrališta, provedena kanalizacijska mreža i postavljeni hidranti, te proširene tribine za još 1360 sjedećih mjesta. Nekoliko godina kasnije, po nalogu Nogometnog saveza Jugoslavije trebalo je postaviti zelenu travu na površinu igrališta kao i ograde, te izgraditi atletsku stazu i pomoćne terene. Taj je posao okončan u sezoni 1958/59. Većim zahvatima stadion je izložen 1979. godine zbog održavanja Mediteranskih igara u Splitu. Tada je izgrađena istočna tribina, upravna zgrada te je na zapadnoj tribini postavljena nadstrešnica. Uoči nastupa mlade reprezentacije Hrvatske, 2000. godine, montirane su sjedalice na zapadnom dijelu. Semafor je postavljen u svibnju 2007. godine. Zanimljivo je da je prvi radio prijenos sa stadiona (tada se još zvao “Rade Končar”) vršila Radio stanica Osijek. Bilo je to u srpnju 1952. godine kada je prenošeno drugo poluvrijeme utakmice Šibenik-Proleter(Osijek), utakmice završnog dijela prvenstva NR Hrvatske. NK Šibenik nije nikada igrao u Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije, ali je 1957. godine bio polufinalist Kupa bivše države. Od 1992. godine pa sve do sezone 2003/04 član je Prve hrvatske nogometne lige. U svibnju 2006. ponovo se vraća u elitni razred hrvatskog nogometa. Sezona 2009/10 najuspješnija je natjecateljska sezona kluba u njegovoj povijesti: četvrto mjesto u nacionalnom prvenstvu, finale Kupa Hrvatske (nažalost, poraz od Hajduka), te povijesni izlazak na europsku scenu s premijernim pobjedama u Europskoj ligi – na Malti protiv Slieme Wanderers i na Cipru protiv Anorthosisa.

104

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

TRNOVEC

Igralište NK Trnje Adresa: M. Ledine b.b., 42202 Trnovec Godina izgradnje: Kapacitet: 500 Dimenzije: 108x61 Telefon: (098) 715 752

Trnje najstariji je nogometni klub na području općine Trnovec, a osnovan je 27. svibnja 1946. godine kao Fizkulturni aktiv Trnje s pravom djelatnosti na području sela Trnovec. Godine 1972. preimenovan je u NK Trnje. U eri izuzetno uspješnih rezultata u natjecanju u bivšoj državi, klub je imao čak uspješnije rezultate od ondašnjeg Varteksa. Na igralištu trnovečkog kluba NK Trnje svojevremeno je odigrana i jedna utakmica prvoligaškog ranga. Bilo je to 24. studenog 1991. Godine kada su utakmicu III kola neslužbenog nogometnog prvenstva “Slobodna Hrvatska 1991” igrali zaprešićki Inker i Osijek (završilo je 1:0 za Inker).

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

105

UMAG

Gradski stadion Adresa: Savudrijska cesta 15, 52470 Umag Godina izgradnje: Kapacitet: 2.000 Dimenzije: 105 x 67 metara Telefon: (052) 722 330

ompleks gradskog stadiona u Umagu obuhvaća središnji travnati teren, te pomoćne terene s travom i umjetnom travom. Glavni korisnik gradskog stadiona je NK Umag, klub koji je osnovan 1945. godine. Na gradskom stadionu u Umagu, 4. prosinca 1991. godine, u sklopu IV kola natjecanja “Slobodna Hrvatska 1991” - prvog neslužbenog prvenstva Hrvatske u nogometu, susret su neodlučnim ishodom (1:1) odigrali NK Zadar i NK Zagreb. Umag je inače provjerena baza Hrvatskog nogometnog saveza koji već godinama tamo organizira kampove za sve uzraste nogometaša te za kvalifikacijske utakmice kategorija U15, U16, U17, U19, U21, kao i za utakmice ženske nogometne reprezentacije.

106

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

VARAŽDIN Gradski stadion Anđelko Herjavec Adresa: Zagrebačka ulica 19, 42000 Varaždin Godina izgradnje: 1931 Kapacitet: 10.800 Dimenzije:110x75 Telefon: (042) 377 095

rema pisanju lokalnog glasila “Varaždinac”(od 06. 08 1910.), još je 1910. godine bilo izgrađeno nogometno igralište kod Drave. Ono se nalazilo na pašnjaku, uz put koji vodi iz Livadske ulice kroz Livade kraj Drave k Štebinovom kupalištu. Uz taj teren iste godine niču i atletski objekti. Godine 1919. nastaje VŠK (Varaždinski športski klub). Za napredak ovog kluba vrlo je značajna 1920. godina kada je dobivena dozvola gradske uprave da se na Opatičkim livadama priđe uređenju igrališta na mjestu gdje se sada nalazi gradski stadion. Prethodnik današnjeg NK Varaždin (bivši NK Varteks) je klub Slavija, osnovan 1931. godine. Taj su klub osnovali vlasnici moćne tvornice tekstila “Tivar”. Već ujesen iste te godine, tvornica za svoj klub gradi stadion s tribinom i stazom za trčanje dugom 500 m. Varaždinska Slavija igrala je u sezoni 1938/39 u prvenstvu Kraljevine Jugoslavije, a sezonu kasnije u Hrvatsko-slovenskoj ligi (jednoj od dvije lige za državno prvenstvo), te posljednju godinu pod ovim imenom 1941. godine u prvenstvu Banovine Hrvatske. U prvenstvu NDH, varaždinski klub je nastupao pod imenom”Zagorac”. Po završetku Drugog svjetskog rata, klub se ponovno aktivira pod nazivom “Tekstilac”, a 1958. godine mijenja ime u NK Varteks. Za vrijeme Jugoslavije klub je najčešće igrao u drugom i trećem rangu, a najveći uspjeh iz tog razdoblja je finale kupa 1961. godine. Osamostaljenjem Hrvatske klub postaje članom Prve hrvatske nogometne lige u kojoj su mu najviši dometi tri treća mjesta. Zanimljivo je da je čak šest puta igrao u finalu Kupa Hrvatske ali ga nikada nije uspio osvojiti. Najveći međunarodni uspjeh kluba je igranje četvrtfinala Kupa pobjednika kupova u sezoni 1998/99, te isto natjecanje 1996/97, a još je nastupao u Intertoto kupu (1999. i 2005.) te u Kupu UEFA(u četiri sezone). Klub je također nastupao i u Europskoj ligi u sezoni 2011/12, ali sada već pod imenom NK Varaždin (od 2010. klub nosi ovaj naziv). Nakon suspenzije 2012. godine, klub je izbačen iz Prve hrvatske nogometne lige.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

107

Gradski stadion “Anđelko Herjavec” nalazi se nasuprot tvornice “Varteks”, na izlazu iz Varaždina u smjeru prema Zagrebu. To je stadion na kojem nastupa NK Varaždin (bivši NK Varteks), a ime je dobio po bivšem predsjedniku kluba Anđelku Herjavcu koji je, nažalost, preminuo uslijed prometne nesreće. Na taj način i grad i klub nastoje čuvati uspomenu na čovjeka u vrijeme čijeg predsjednikovanja je NK Varteks proveo svoje najbolje i, na sportskom polju, najuspješnije dane. Unutar stadiona nalaze se prostorije uprave kluba, Fan shop, te cafe bar “Contra”- omiljeno okupljalište varaždinskih igrača. Godine 2005. stadion je djelomično obnovljen.

108

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

Stadion Sportskog centra Sloboda Adresa: Ognjena Price 31, 42000 Varaždin Godina izgradnje: 1987 Kapacitet: 5.000 Dimenzije: 106x76 Telefon: (042) 492 515

vaj polivalentni stadion izgrađen je za potrebe održavanja JUPEA - juniorskog prvenstva Europe u atletici, koje se 1989. godine održavalo u Varaždinu. Izgrađen je na temeljima starog stadiona kluba Sloboda. Stadion ima travnato igralište za nogomet, atletsku tartan stazu, te površine za rukomet, košarku, odbojku i boćanje. Na tom stadionu svoje utakmice igra NK Sloboda, klub koji je osnovan početkom 1931. godine kao Radnički športski klub Sloboda. Obzirom da klub nije tada imao svoje igralište, treniralo se i igralo na igralištu tada najpopularnijeg varaždinskog kluba VŠK, kojem se za te usluge plaćao najam. Varaždinci su pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća doživljavali kao “gradski” klub, za razliku od Tekstilca (poslije Varteks, danas Varaždin) kojeg su tretirali kao radnički odnosno tvornički klub. Nakon organiziranja natjecanja u okviru HNL, u rujnu 1991. godine NK Sloboda mijenja ime u NK Varaždin. Krajem lipnja 1999. godine vraća staro ime Sloboda. Na stadionu SC Sloboda, ujesen 1991. godine odigrane su i dvije utakmice neslužbenog prvenstva Hrvatske- turnira “Slobodna Hrvatska 91”. Tu su igrali Zagreb-Istra 1:0 i HAŠK Građanski-Osijek 4:0.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

109

VELIKA

Stadion ŠRC Kamen Ingrad Adresa: Trg bana Josipa Jelačića 9, 34330 Velika Godina izgradnje: 2002. Kapacitet: 10.000 Dimenzije: 110x72 Telefon: (091) 425 4008

ajpoznatiji nogometni klub iz nevelikog mjesta Velika nekada se zvao NK Kamen Ingrad, a danas nosi naziv NK Papuk Velika. Godine 1929. u ovom je mjestu požeškog kraja osnovan klub NŠK Velika. Nakon Drugog svjetskog rata klub mijenja ime u NK Papuk. Po prelasku u Treću nogometnu ligu, 1999. godine, slijedi nova promjena naziva u NK Kamen Ingrad kada je na čelo kluba došao Vlado Zec, poduzetnik i vlasnik istoimenog poduzeća. Već u sezoni 2001/02. klub igra svoju prvu prvoligašku sezonu. Klub se od ispadanja iz najelitnijeg ranga natjecanja spašava tek igranjem u dodatnim kvalifikacijama. Sezonu kasnije redizajnirana momčad osvaja izvanredno četvrto mjesto u Prvoj HNL i time stječe pravo nastupa u Kupu UEFA. Ujesen 2003. NK Kamen Ingrad je izborio prolaz u naredno kolo europskog kupa dvjema pobjedama nad luksemburškom Etzellom (2:1 u gostima i čak 7:0 u Velikoj). Tada slijedi povijesni ogled s poznatim bundesligašem, klubom Schalke 04. U Velikoj je završilo bez golova, da bi u Njemačkoj završilo 1: 0 za domaće. Sezonu 2003/04 klub je završio kao tek sedmoplasirani, ali je ipak stekao pravo nastupa u Intertoto kupu iz kojeg ih je eliminirao moskovski Spartak. Iako je klub tada bio solidan prvoligaš, zbog problema nastalih u poduzeću Kamen Ingrad, klub počinje pucati iznutra. Igračima kasne plaće paoni sve slabije dolaze u klub i počinju masovno isti napuštati. U ljeto 2005. klub ostaje bez gotovo cijele momčadi. Ipak uspijevaju završiti na vrlo dobrom 6. mjestu. U travnju 2006. poduzeće Kamen Ingrad odlazi u stečaj, a ujesen iste godine Vlado Zec, zbog malverzacija u gospodarskom poslovanju, završava u zatvoru. Početkom 2007. dinastija Zec istjerana je iz kluba kojem je ostavila lijepu sportsku prošlost i blizu 6 milijuna eura duga. Na kraju sezone, zbog plasmana na posljednje mjesto, klub ispada u drugu HNL. Već slijedeće sezone klub ispada u Treću HNL čime dolazi do potpunog raspada seniorske momčadi pa klub odustaje od nastupa u ovom rangu natjecanja.

110

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

Godine 2009., klub sada pod imenom NK Papuk Velika počinje natjecanje u regionalnoj 2. županijskoj ligi i ulazi u 1. ŽNL u Požegi. Stadion Kamen Ingrad počeo je dobivati svoj današnji oblik još 1997., a konačno je izgrađen 2002. godine. Ima kapacitet od 10.000 mjesta, i to sva sjedeća, i jedan je od najsuvremenijih i najopremljenijih stadiona u Hrvatskoj koji udovoljava svim kriterijima UEFA-e. Nažalost, umjesto da i dalje bude poprištem prvoligaških nogometnih uzbuđenja, stadion je završio kao dio stečajnog postupka otvorenog nad poduzećem Kamen Ingrad. Procijenjena vrijednost stadiona prije prve javne dražbe 2010. godine bila je oko 53 milijuna kuna. No, s obzirom da je vrijednost dugova nešto iznad 9 milijuna eura, nije čudno da ni nakon četvrte dražbe stadion još uvijek nije prodan. Na njemu su se u međuvremenu igrale utakmice 1. Županijske lige između domaćeg NK Papuk Velika i gostujućih ekipa. Čekajući potencijalnog investitora, svojevremeno su u obilazak dolazile mnoge delegacije među kojima su bili i predstavnici Hrvatskog nogometnog stadiona. Unatoč svim posjetima sve je ostalo na razgledavanju bez ikakvih daljnjih ozbiljnijih inicijativa kako bi se agonija tog zdanja privela kraju.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

111

VELIKA GORICA Gradski stadion

Adresa: Hrvatske bratske zajednice 80, 10410 Velika Gorica Godina izgradnje: 1987 Kapacitet: 10.000 Dimenzije: 104x69 Telefon: (01) 626 5152

ompleks Gradskog stadiona u Velikoj Gorici obuhvaća standardno nogometno igralište i atletsko borilište te dva pomoćna igrališta, klupske prostorije, parkiralište i dio prilaznih cesta. Ove građevine zaposjedaju oko 7,5 ha zemljišta. Gotovo sve je izgrađeno u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća za potrebe održavanja takmičenja u jednoj od turnirskih grupa nogometnih natjecanja 14. ljetne Univerzijade koja se 1987. godine održavala u Zagrebu. Velikogorički stadion spada među najljepše stadione svoje vrste u državi. Sjeverno i južno gledalište izvedeno je kao zatravljeni zemljani nasip, istočno kao stajaća tribina s montažnim betonskim elementima postavljenim na nasipu. Zapadno gledalište je najveće, s krovom i pretežito sjedećim mjestima. Izvedeno je kao armirano betonska građevina unutar koje se nalaze poslovni i pomoćni prostori: pogon, sanitarije, svlačionice, kuglana, ugostiteljski prostor i disco klub. Klupski prostori nogometnog kluba nalaze se u zasebnoj zgradi na jugoistočnom uglu stadiona i imaju osiguran zaseban kolni i pješački prilaz. Nema elemenata koji bi predstavljali posebno izuzetne ambijentalne vrijednosti obrađivanog prostora, osim što bi to djelomično mogao sam stadion predstavljati koji je trenutno, a vjerojatno će to biti i ubuduće, najveća i najupečatljivija građevina. Objekt je oblikovan u specifičnom stilu kasne moderne, s već vidljivim utjecajima postmoderne. Južno od kompleksa nalazi se vijugava trasa Pleške ulice s relativno gustom novom bezličnom individualnom izgradnjom, sjeverno se nalaze gradske četvrti Pleso i Rakarje, dok se okolno zemljište još uvijek koristi za poljoprivrednu namjenu. Od povijesnih ambijentalnih vrijednosti prisutni su ostaci odvodnih poljskih kanala, što se protežu u smjeru od zapada prema istoku. Sada su već potpuno zatrpani i obrasli grmljem i korovom. Danas na gradskom stadionu svoje domaće utakmice igra HNK Gorica. Ovaj klub je osnovan 1945. godine kao Nogometni klub Radnik. Zbog financijskih razloga, 2009. godine se ujedinio s NK Polet Buševec od kojeg je preuzeo većinu igrača i tako je nastao novi klub pod imenom HNK Gorica. Pod nazivom NK Radnik klub je nastupao u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi u sezonama 1992/93 (zauzeo 13. mjesto) i 1993/94 (zauzeo 18. mjesto).

112

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

VINKOVCI

Stadion HNK Cibalia Vinkovci Adresa: Hansa D. Genschera 22, 32100 Vinkovci Godina izgradnje: 1966 Kapacitet: 10.000 Dimenzije: 105x72 Telefon: (032) 306 088

oznati vinkovački klub osnovan je još 1919. godine kao “Hrvatski građanski željezničarski klub Cibalia”. Tijekom 2. svjetskog rata ovaj je klub djelovao kao HŠK Cibalia te je 1944. godine igrao u prvenstvu NDH. Nakon rata RSFD Sloga i OFD Graničar osnivaju klub “Dinamo Vinkovci”. U Drugu jugoslavensku ligu klub je ušao 1968. godine. Možda najznačajnija godina u povijesti kluba je 1982. kada je izborio ulazak u Prvu saveznu ligu bivše države. U njoj je igrao neprekidno punih pet sezona, odnosno do sezone 1986/87 kada je po okončanju ove administrativnim putem preseljen iz najvišeg ranga u Drugu saveznu ligu. Godine 1990. donijeta je odluka da se klub preimenuje u nekadašnje staro ime Cibalia. Od osnutka Prve HNL, Cibalia je njen gotovo redoviti sudionik (s iznimkom nekoliko sezona). Najveće uspjehe imao je 1999. kada je ušao u finale Kupa Hrvatske i u sezoni 2009/10 kada je Cibalia osvojila 3. mjesto u prvenstvu HNL i potom sudjelovala u drugompretkolu Europske lige. Stadion na kojem HNK Cibalia igra svoje domaće utakmice izgrađen je 1966. godine i gotovo se nije mijenjao sve do 1982. godine kada je klub (tada još Dinamo Vinkovci) ušao u Prvu jugoslavensku ligu. Te godine započela je veća rekonstrukcija stadiona, kada je napravljena istočna tribina na kojoj se tradicionalno smještaju pripadnici Ultrasa, navijačke skupine Cibalie. Sa ovom rekonstrukcijom kapacitet stadiona je povećan na 18.000 gledatelja. Do 1992. godine stadion je nosio naziv “Stadion Mladosti”, a onda mu je ime promijenjeno u današnje: Stadion HNK Cibalia Vinkovci. Stadion je još obnavljan 2003. godine, kada su postavljene sjedalice na istočnom (3000) i zapadnom (700) dijelu, te 2008. godine kada su postavljeni reflektori te moderna tartan staza oko cijelog terena.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

113

VUKOVAR Gradski stadion

Adresa: 204. vukovarske brigade bb, 32000 Vukovar Godina izgradnje: Kapacitet: 8.000 Dimenzije: 106x71 Telefon: (032) 441 284

radski stadion u Vukovaru je stadion na kojem utakmice igra HNK Vukovar ‘91. Ovaj klub je osnovan 1991. Zagrebu. U srpnju 1992. godine spajaju se HNK Vukovar ‘91 i NK Sloga, koja je osnovana još 1946. godine, s ciljem da Vukovar ‘91 dobije bolji rang natjecanja, zato se HNK Vukovar ‘91 uzima kao pravni sljednik kluba NK Sloga. U periodu od 1995. do 1998. klub zamrzava svoj status, a potom obnavlja svoj rad. U sezoni 1999/2000 klub igra u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Prije 2. svjetskog rata u Vukovaru se također igrao nogomet, kada su djelovali Radnički športski klub Sloga (od 1926. do 1928. godine) i VASK (Vukovarski amaterski sportski klub).

114

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

ZADAR

Gradski stadion Stanovi Adresa: Hrvoja Ćustića 2, 23000 Zadar Godina izgradnje: 1937. Kapacitet: 5.860 Dimenzije: 95x58 Telefon: (023) 312 792

rema vijesti objavljenoj u zadarskom listu “Il Dalmata”, broj 77. od 28. rujna 1887., u službeni posjet Zadru, tada glavnom gradu (administrativno-upravnom) Dalmacije, stiglo je britansko ratno brodovlje. Pa se tako saznaje da je “u subotu 24. rujna poslije podne, uz nazočnost princa od Edinburga i uz sviranje britanske i austro-ugarske himne, grupa od 50 časnika britanske mornarice došla na livadu vježbati njihovu omiljenu igru loptom.” Dakle, Zadrani su među prvima na tlu današnje Hrvatske imali priliku upoznati sport , u to doba službeno nazivan “Association Football”. U godišnjacima zadarskih škola za 1894. i 1895. godinu ubilježeno je da su učenici vježbali nogomet i da su učenici zadarske hrvatske gimnazije 1906. godine na vojnom polju igrali “football”. Prva službena nogometna utakmica u Zadru odigrana je u prosincu 1910. godine na “Pazaro al Marchetto”, mjestu gdje se danas nalazi zgrada osnovne škole “Petar Preradović” a tada je bila tržnica pod čijim dugim krovom su gledatelji mogli naći zaklon u slučaju kiše. U tom nadmetanju za Prvi kup Dalmacije igrali su domaće društvo “Societa’ Ginnastica e Scherma di Zara” i dubrovački klub “Forza e Coraggio di Ragusa”, a pobijedili su Zadrani s 3:1. Na proljeće slijedeće godine održano je drugo prvenstvo Dalmacije na kojem je uz “Societa’ Ginnastica” nastupio još jedan klub iz Zadra, točnije Arbanasa – “Societa’ Bersaglieri Borgo Erizzo”, te “Societa’ ginnastica e Scherma” iz Splita. Prvenstvo je održano u Zadru, na livadi Demetrija Medovića. Nešto kasnije u Zadru se osniva još jedan klub po imenu “Pro Jadera” koji će ubrzo promijeniti naziv u “Unione sportiva Jadera”. Godine 1931. osnovan je novi klub “Dalmazia” koji ubrzo od “Societa’ Ginnastica” preuzima primat u gradu u smislu nositeljstva kvalitete nogometa. Obzirom da je grad Zadar bio u sastavu Kraljevine Italije između dva svjetska rata, u sezoni 1933/34 klub je prvi puta sudjelovao u prvenstvu regije Marche-Abruzzi, njene druge lige. U to vrijeme nogometne utakmice su se igrale na igralištu u Ravnicama, danas staro atletsko borilište uz košarkašku dvoranu u Jazinama. Dana 17. ožujka 1935. odigrana je posljednja utakmica na tom igralištu (Dalmazia- Porta Civitanova 2:0) kojeg je prisvojila organizacija Balilla i

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

115

tu zatim izgradila svoj dom (Casa del Balilla). Poslije Drugog svjetskog rata u toj zgradi je bilo kazalište lutaka. Poslije godinu dana, tadašnje vlasti su dozvolile igranje u Ravnicama ali igralište više po dimenzijama nije odgovaralo a i atletska staza je bila upropaštena. Stoga se pristupilo izgradnji novog igrališta na predjelu Stanovi, upravo tamo gdje se stadion i danas nalazi. Igralište je bilo dugačko 115 m i širine 65 m, imalo je jednu tribinu i veliki prostor za stajanje. Novi stadion izgrađen je uz pomoć nogometnog saveza Associazione calcistica kojemu je na čelu bio Gianni Grigillo, a dopredsjednik Umberto Detoni. Igralište je otvoreno utakmicom između domaće Dalmazie i Fiorentine, koja je na kraju završila bez zgoditaka. Dalmazia je djelovala do početka Drugog svjetskog rata. U gotovo do temelja razorenom Zadru, koji je tada imao svega oko 8.600 žitelja, osniva se Fiskulturno društvo “Zadar”, s nogometnim, košarkaškim i atletskim odjelom. Bilo je to 26. travnja 1945. u društvenoj prostoriji iznad današnje kavane “Central”. Ovaj se dan uzima i za datum nastanka NK Zadar jer se nogometna sekcija iz FD Zadar izdvojila početkom veljače 1949. i oformila u nogometni klub. Početkom 1948. godine održavaju se prvi dobrovoljni radovi na popravku igrališta u Stanovima. U drugom dijelu 1953. godine nije se igralo na tom prostoru zbog preuređenja igrališta. Ono je ponovo otvoreno 17. ožujka 1954. godine. Pred početak nove sezone 1954/55 došlo je do ujedinjavanja klubova Zadar, Arbanasi i Bagat u novi klub koji je nazvan Sloga. Prije početka proljetnog dijela prvenstva 1958. godine klub vraća staro ime: NK Zadar pa time prestaje upotreba naziva Sloga. U srpnju 1964. dolazi do ujedinjavanja klubova Tekstilac i Zadar u TK NK Zadar što je rezultiralo i napretkom u kvaliteti zadarskog nogometa. Već u lipnju 1965. klub je izborio ulazak u Drugu saveznu jugoslavensku ligu što je bio najveći uspjeh u povijesti zadarskog nogometa do tada. Nažalost, klub je u tom rangu natjecanja “plesao samo jedno ljeto”. Iako je stadion Stanovi izgrađen još 1937. godine današnji oblik dobio je 1979. godine kada su trajale pripreme za Mediteranske igre u Splitu. Tada je, na jugoistočnom dijelu, izgrađena i upravna zgrada NK Zadar. Te godine od 21. do 27. rujna na Stanovima je igran turnir jedne od izlučnih skupina nogometnih natjecanja za MIS. Početkom listopada 1991. godine u bombardiranju grada teško je bio oštećen i ovaj zadarski stadion pa su nogometaši “Zadra” svoj prvi radni trening odmah nakon toga održali otklanjanjem šteta i zatrpavanjem rupa na travnjaku. U revijalnom turnirskom prvenstvu “Slobodna Hrvatska”, zadarski klub nije mogao još uvijek igrati na svom igralištu zbog stalnih ratnih prijetnji pa je prvu utakmicu protiv HAŠK Građanskog (danas Dinamo, Zagreb) odigrao na igralištu Mladosti u Čakovcu. NK Zadar je prvi puta zaigrao u prvoligaškom društvu 1. ožujka 1992. godine kada je počelo prvo službeno ligaško prvenstvo novostvorene države Hrvatske.

116

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

Istočna tribina stadiona Stanovi, koja je naslonjena na stambeno-poslovnu zgradu, izgrađena je 1994. godine, ona je kapaciteta oko 4000 gledatelja i jednim manjim dijelom je natkrivena. Sjeverna tribina može primiti svega nekoliko stotina gledatelja i pretežno je namijenjena gostujućim navijačima, dok je južna ona na koju tradicionalno dolaze najvatreniji navijači NK Zadra. Iako stanje stadiona nikako ne zadovoljava kriterije HNS-a, a osobito UEFA-e, na njemu se i dalje igraju prvoligaške utakmice. U travnju 2008. stadion je, nažalost, ubilježio i jedan tragičan događaj. Igrač Zadra Hrvoje Ćustić udario je glavom u betonski zid zbog čega je preminuo. Nakon toga je sporni zid uklonjen, srušena je zapadna tribina i teren je pomaknut nekoliko metara prema zapadu, postavljena su četiri reflektora, te je pokraj stadiona izgrađen pomoćni teren s umjetnom travom.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

117

ZAGREB

Igralište Građanskog

rva dva zagrebačka nogometna kluba: PNIŠK (Prvi nogometni i športski klub) i HAŠK (Hrvatski akademski športski klub) osnovana su 1903. godine i oba ta kluba u svojim su začecima trenirali i Igralište Građanskog - proba za svesokolski slet utakmice odigravali na starom gradskom sajmištu istočno od Draškovićeve ulice. Igrači HAŠK-a nakon toga prelaze na Zapadni perivoj (Marulićev trg), a 1905. godine na srednjoškolsko igralište, popularno zvano Elipsa. Srednjoškolsko igralište smješteno je između Klaićeve ulice na sjeveru i ulice Izidora Kršnjavoga na jugu, te između Rooseveltova trga na istoku i Kačićeve ulice (bivša produžena Kukovićeva ulica, Vojnička cesta, Savska cesta i gradsko zemljište “Ciglana”) na zapadu. Ovo igralište nastalo je 1891. godine kao biciklističko trkalište, a pet godina kasnije prvi se puta preuređuje i jedan njegov dio uređuje u obliku elipse prema uzoru na igralište u Goerlitzu (Njemačka). Nogometni klubovi HAŠK i “Academia” 1905.godine dobivaju dozvolu za korištenje tog igrališta za potrebe svojih treninga i utakmica. Zbog eliptičnog oblika teren baš i nije odgovarao nogometašima jer se nije moglo igrati preko krila, a niti izvoditi udarce iz kuta. Konačno, 1908. godine teren se pretvara u pravokutni oblik pa je zbog toga bio natkriven potok Kraljevac te igralište prošireno na zapad.

Elipsa - srednješkolsko igralište

118

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

Prvu međuklupsku utakmicu u Zagrebu odigrali su PNIŠK i HAŠK 28. studenog 1906. (rezultat je na kraju bio 1:1) na igralištu gdje je danas zgrada Sveučilišne biblioteke. Gradsko poglavarstvo je 1907. godine odlučilo da teren na kojem je do tada trenirala i igrala momčad HAŠK-a preuredi u park i da ga tako prilagodi njegovu nazivu: Zapadni perivoj. Naime, u ljetnim mjesecima 1904. godine uspjelo je upravi HAŠK-a ishoditi od Gradskog zastupstva odobrenje za vježbanje i igranje na ledini, koja je zimi služila kao klizalište, dok su inače na njoj pasle krave uprave susjednog Botaničkog vrta. Bio je to prostor u Zapadnom perivoju (danas Marulićev trg na kojem je 1913. godine sagrađena Nacionalna i sveučilišna biblioteka). To je bio razlog zbog kojeg je HAŠK-u otkazan najamni ugovor. I PNIŠK je nekako u to vrijeme također ostao bez svog prvouređenog igrališta tako da su uprave oba kluba dogovorile zajedničko poduzimanje potrebnih koraka za dobivanje u zakup zapuštenog trkališta u Koturaškoj cesti, kod Prvog hrvatskog biciklističkog društva, kojeg bi zajednički uredili. U periodu koji je neposredno prethodio 1.svjetskom ratu, “Elipsa” i nogometno igralište HAŠK-a (Maksimir) jedina su nogometna igrališta u Zagrebu. Poznato još i po nadimku “Purgersko”, igralište Građanskog u Zagrebu bilo je smješteno između Koturaške ceste na sjeveru, Koranske ulice na zapadu, Kupske ulice na istoku te Varaždinske ceste na jugu ( današnja Ulica Grada Vukovara), Punim nazivom “ Hrvatski građanski športski klub”, Građanski je osnovan još davne 1911. godine. U svojim počecima treninge je održavao i utakmice igrao na terenu u Tuškancu, u blizini vodovodnog spremišta. Konačno je u listopadu 1924. godine Građanski dobio svoje igralište kada je ono i svečano otvoreno. Igralište na kojem je svoje domaće utakmice igrao najslavniji hrvatski nogometni klub prije 2. svjetskog rata bilo je u vlasništvu Grada. Teren nije bio propisane dužine od 107 metara jer je kod izgradnje pregrađen tada vrlo prašnjavom odnosno blatnjavom Varaždinskom cestom i na taj način “skraćen” te nije odgovarao potrebnim normama. Samo igralište imalo je dimenzije 100 m x 60 m i uokolo je je bilo kružno trkalište dužine 400 m, ograđeno drvenom ogradom. Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, prema nacrtima inženjera Gjure Kastla, na zapadnoj je strani sagrađena drvena tribina koju su nazivali “drvenjak”. Tribina je bila natkrivena s 1618 sjedećih mjesta, a ispod nje su bile smještene svlačionice sa sanitarnim prostorom i nekoliko soba za igrače. Na igralište je bila postavljena i rasvjeta koja je bila pokus za rasvjetu igrališta Concordije (današnji Stadion u Kranjčevićevoj). Rasvjetni stupovi bili su postavljeni uz rub trkališne staze, a električno napajanje je bilo iz tvornice baterija “Paspa”. Na ovom terenu, u razdoblju od 1924. pa sve do 1945. godine, svoje domaće utakmice igrao je zagrebački Građanski. Prvu međudržavnu utakmicu nogometna reprezentacija Hrvatske odigrala je upravo na ovom igralištu. Bilo je to 2. travnja 1940. godine, kada je pred 10.000 gledatelja svladana reprezentacija Švicarske rezultatom 4:0. Poslije

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

119

2. svjetskog rata igralište dobiva naziv Pobjeda te u vremenu od 1945. pa do 1948. godine, kada biva zatvoreno, na njemu svoje domaće utakmice igra zagrebački Dinamo. Igralište je 1950. godine srušeno da bi na njegovom mjestu bila izgrađena (1958-1960) zgrada Hrvatske elektroprivrede. Kao jedina uspomena na Igralište Građanskog i ujedno najstariji živući artefakt vezan uz nogomet u gradu Zagrebu ostao je natpis “Krčma Građanskom igralištu” na obližnjoj zgradi na uglu Bednjanske i Kupske ulice gdje se nekada igralište i nalazilo (sada su tamo stambeno – poslovne zgrade).

Igralište HŠK Šparta

nekadašnjoj Daničićevoj ulici (danas Žajina), u grabi kod Gradske električne centrale, odmah uz nekadašnju Samoborsku prugu, 1931. godine započeli su radovi na uređivanju nogometnog igrališta Hrvatskog šport kluba “Šparta”. Nakon stadiona u Kranjčevićevoj ulici, ovo igralište s lešnatim terenom bilo je drugo najstarije u zagrebačkom kvartu Trešnjevka. Na tom mjestu, gdje je nekada bilo igralište Šparte, danas se nalazi parkiralište Hotela Panorama. HŠK Šparta (danas NK Šparta – Elektra) najstariji je zagrebački nogometni klub s kontinuiranim djelovanjem. Klub je osnovan još daleke 1911. godine ali je dvije godine djelovao kao službeno ne-registrirana udruga. Po ispunjenju svih potrebnih uvjeta, službeno je registriran 1913. godine . Natjecao se u raznim ligama na gradskoj razini. Nakon ujedinjavanja s klubom GEC (Gradske električne centrale) 1932. godine, nastupa pod imenom NK GEC – Šparta. Najveći uspjeh klub je postigao u sezoni 1936/1937 kada je izborio poziciju da se natječe za proboj u tada najelitniji rang natjecanja - prvu ligu Kraljevine Jugoslavije. Međutim, u kvalifikacijama 1938. godine klub to nije uspio ostvariti. Na igralištu Šparte ipak su se igrale prvoligaške utakmice. Naime, prije preseljenja na Maksimir (1948. godine) NK Dinamo (danas GNK Dinamo) igrao je upravo na tom igralištu. Godine 1947. ono je dodijeljeno Nogometnom klubu Metalac. Danas klub Šparta-Elektra igra na Igralištu Pongračevo (kapacitet 500 mjesta), u Klanječkoj 37.

120

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

Igralište ZET-a NK ZET (Zagrebački električni tramvaj) osnovan je 1927. godine i nikada nije igrao u najvišem rangu nogometnog natjecanja. Međutim, na njegovom igralištu u bivšoj ulici Rade Končara (danas Ozaljska), odmah po osnivanju FSK (Fiskulturnog sportskog kluba) Dinamo- danas GNK Dinamo- 1945. godine počele su se igrati prvoligaške utakmice.

Igralište na Kajzerici

neposrednoj blizini Zagrebačkog velesajma u Novom Zagrebu, točnije na mjestu koje se nalazi jugoistočno od raskršća Cimermanove i Antalove ulice, 1952. godine izgrađeno je i otvoreno igralište NK Lokomotive. Taj nogometni klub iz Zagreba osnovan je još davne 1914. godine pod imenom Željezničarski športski klub Victoria da bi 1945. godine bio preimenovan u Fizkulturno društvo Lokomotiva. Najveći uspjeh klub je ostvario baš te 1952. godine kada je u tadašnjoj Prvoj jugoslavenskoj ligi osvojio treće mjesto (iza Hajduka i Crvene Zvezde). U najelitnijem nogometnom natjecanju bivše države klub se zadržao do 1957. godine. Osim odigravanja prvoligaških nogometnih utakmica, igralište na Kajzerici ostalo je ubilježeno i po održavanju međunarodnih speedway moto utrka posebice šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nekada veoma omiljeno i često posjećivano sportsko.te nadasve nogometno borilište, danas je podosta zakriveno zelenilom i, nažalost, trenutno jedno od najzapuštenijih u gradu Zagrebu, tribina zaraslih u korov. Iako je zagrebačkom nogometnom klubu “Lokomotiva”, već nekoliko godina aktulnom sudioniku u najelitnijem hrvatskom nogoloptačkom takmičenju, baza odnosno sjedište i dalje Kajzerica, on svoje domaće utakmice igra ili u Kranjčevićevoj ili na Maksimiru.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

121

Graba Adresa: Veprinačka 16, 10000 Zagreb Godina izgradnje: Kapacitet: 2.200 Dimenzije: 100 x 61 Telefon: (091) 887 2899

opularna “Graba” u zagrebačkom trešnjevačkom kvartu mjesto je na kojem treninge održava i svoje domaće utakmice igra NK Trešnjevka. Ovaj je klub osnovan daleke još 1926. godine. Prvo igralište kluba bilo je na mjestu koje je danas omeđeno Trsatskom i Crikveničkom ulicom. Prije 2. svjetskog rata “Trešnjevka” se našla u financijskim teškoćama pa se bila udružila sa ŠK “Skakavci” u novi klub ŠK “Trešnjevački skakavci”, a tek 1950.godine konačno dobiva ime koje i danas nosi. Igralište u Moščenićkoj /Veprinačkoj ulici – popularno nazvano “u grabi” - gradi se nakon 2. svjetskog rata, a 1959. godine igralište Graba napokon dobiva travnati teren. Tada započinju i najbolje nogometne godine kluba koje kulminaciju dostižu ulaskom u Prvu saveznu jugoslavensku nogometnu ligu. U tom natjecanju NK Trešnjevka igrala je tri sezone uzastopno: 1963/64, 1964/65 i 1965/66, a Graba je bila poprište njenih domaćih utakmica. Tijekom sezone 1963/64 klub nastupa i u Kupu velesajamskih gradova, ali ispada već nakon prvog kruga natjecanja protiv portugalskog Belenenses Lisboa (porazima u oba susreta).

122

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

ŠRC Grana – Klaka, Dubrava Adresa: Aleja Blaža Jurišića 2, 10000 Zagreb (Dubrava) Godina izgradnje: Kapacitet; 1.000 Dimenzije: 100x55 Telefon: (01) 2322 502

portsko rekreacijski centar GRANA – KLAKA nalazi se u zagrebačkoj četvrti Dubrava i obuhvaća : glavno nogometno igralište, pomoćno nogometno igralište, višenamjensko igralište za igranje odbojke, košarke i rukometa, atletsko borilište, boćalište, teniske terene, površine za rekreaciju. Nogometna igrališta uglavnom koristi NK Dubrava, klub koji je u sezoni 1993/1994 igrao u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Nogometni klub osnovala je početkom ljeta 1945. godine grupa entuzijasta s članovima tada tek ugušenih zagrebačkih klubova HAŠK-a, Građanskog i Concordie, na tada još uvijek dalekoj periferiji Grada, na prostoru livada, šuma i polja, dajući mu ime NK Dubrava,

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

123

Stadion Kranjčevićeva Adresa: Kranjčevićeva 4, 10000 Zagreb Godina izgradnje:1921 Kapacitet: 8.850 Dimenzije: 105x75 Telefon: (01) 366 8327

tadion nosi naziv po Kranjčevićevoj ulici u kojoj je i smješten i na kojem svoje domaće utakmice igra NK Zagreb. NK Zagreb i Kranjčevićeva ulica sinonimi su jedno za drugo, u tolikoj mjeri da je nadimak Zagrebovim igračima postao izraz „Pjesnici“. Stadion je u vlasništvu Grada Zagreba, a koncesiju na njega ima NK Zagreb temeljem ugovora o zakupu kojeg su ove dvije strane sklopile 18. prosinca 1996. godine. Ugovor je kasnije aneksima produžavan a aktualni istječe 30. listopada 2017. godine. Oko godinu dana nakon završetka Prvog svjetskog rata, na tom su mjestu (tada Tratinska cesta), članovi HŠK Concordia započeli s radovima uređenja igrališta. Izgradnja stadiona, tada najvećeg u Zagrebu, dovršena je 1921. godine. Na tom je igralištu 1931. godine odigrana i prva utakmica pod električnom rasvjetom u Zagrebu, a 1987. grom je pogodio prve stadionske reflektore u ovom dijelu Evrope. Godine 2008. stadion je dobio nove reflektore. Stadion je predviđen za odigravanje nogometnih utakmica i održavanje biciklističkih utrka. Ima natkrivenu zapadnu tribinu sa 3850 sjedećih mjesta na kojoj su smještena počasna i novinarska loža, te istočnu tribinu sa 5000 stajaćih mjesta. Za potrebe održavanja noćnih priredbi ima reflektorske svjetiljke smještene na četiri čelična stupa visine po 36 metara. Od dovršetka izgradnje 1921.godine pa do 1945. godine stadion je nosio naziv Igralište Concordie. Po završetku Drugog svjetskog rata mijenja naziv u Igralište Slobode, te kasnije u naziv Igralište Zagreba u Kranjčevićevoj. Zanimljivo je da je stadion čak dva puta stradavao od požara. Prvi puta u proljeće 1946. godine kada su nakon utakmice mlade zagrebačke reprezentacije i Partizana izgorjele prve drvene tribine. Drugi puta, 1978. izgorjele su drvene tribine koje su nakon 1946. godine bile prenijete s igrališta HAŠK-a. Do velike obnove stadiona u Maksimiru (ranije igralište HAŠK-a iz 1912. godine) igralište Concordie, odnosno danas NK Zagreba, u središtu grada bilo je najveće i najvažnije.

124

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

Ono je bilo vlasništvo Gradske općine, a “zeleni” (igrači i članovi “Concordie”) imali su pravo njegova korištenja do 1950. godine i ne sluteći da će pred naletom nove komunističke vlasti i ovaj klub nestati. Igralište u Kranjčevićevoj bilo je ujedno i jedino igralište u Zagrebu koje je imalo pravovaljanu vrijednost – ono je od samog svog nastajanja predviđeno kao sportski objekt. Danas, osim NK Zagreba, na ovom stadionu svoje prvoligaške utakmice (kao domaćini) igraju zagrebačka NK Lokomotiva i novopečeni prvoligaš NK Rudeš, obzirom da njihovi matični stadioni nemaju uvjeta za igranje najvišeg ranga natjecanja. Nažalost, aktualno stanje ovog stadiona nije impresivno. Reflektori, natkrivena sjedeća mjesta, novinarska loža sve je to derutno i nema komocije. Travnjak je u veoma lošem stanju te iziskuje i promjenu dovoda i cijevi i kompletno uređenje drenaže. Na stadionu nema ni internet veze za novinare a ni ispravnog i čistog sanitarnog čvora za publiku. Stepenice su već trule, stolci polomljeni a gotovo na svakom koraku može se naići na razbijeno staklo. Povremeni posjetitelji ovog sportskog objekta tvrde da tamo mnogo toga škripi i trese se i jednostavno ne djeluje nimalo sigurno i udobno, a i biciklistička staza je raspukla. I pored takvog stanja, stadion formalno-pravno zadovoljava sve uvjete za igranje Prve hrvatske lige. Prema neslužbenim podacima, NK Lokomotiva (ovaj klub dio sredstava je već uložio u brojače i razna uređenja) plaća NK Zagrebu za svaku utakmicu 25.000 kuna za korištenje „Kranjčevićeve“, a NK Rudeš nešto više od 30.000 kuna.. Dobar dio tog novca troši se na održavanje i organizaciju utakmica. Imajući u vidu trenutno stanje u kojem se ovaj stadion nalazi, posve je jasno da mu je ovakvom kakav je sada prošao vijek trajanja i da on zahtijeva pravi projekt temeljite obnove jer mali radovi i dotjerivanja nemaju više smisla. Prema posljednjim informacijama, Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport nema više namjeru produžiti NK Zagrebu ugovor o zakupu s obrazloženjem kako je utvrđeno da je objekt zapušten i devastiran zbog toga što ovaj klub nije ispunio obvezu upravljanja stadionom pažnjom dobrog gospodara te mu na taj način nije osigurao punu sportsku funkciju i čuvao mu vrijednost. Eventualnom deložacijom iz Kranjčevićeve, nakon punih 96 godina, povijest „Pjesnika“ će se s tog mjesta potpuno izbrisati. U slučaju takvog tužnog čina, zasigurno će u onih „zagrebaša“ koji su znali hodočastiti u ulicu pjesnika proraditi i emocije s ponekom suzom iz oka.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

125

Maksimir Adresa: Maksimirska cesta 128, 10000 Zagreb Godina izgradnje: 1912 Kapacitet: 35.123 Dimenzije: 105 x 68 metara Telefon: (01) 238 6111

ahvaljujući zagrebačkom nadbiskupu dr. Antunu Baueru koji je poklonio (zapravo ustupio po simboličnoj cijeni) crkveno zemljište zagrebačkom klubu HAŠK, u kasnu jesen 1911. godine započele su pripreme za preuređenje maksimirske livade i kukuruzišta u nogometno igralište. U znak zahvalnosti, HAŠK je nadbiskupa dr. Bauera proglasio svojim počasnim članom. U siječnju 1912. godine na izvanrednom sastanku kluba HAŠK prihvaćeni su prednacrti i odobreni prvi troškovi izgradnje. Branko Domac je izradio nacrte, izmjerio teren, te nadzirao izgradnju. Zemljani radovi započeli su 1. veljače 1912. godine, a prva je utakmica odigrana 5. svibnja 1912. godine. Kasnije su izgrađeni drvena tribina, atletska staza i igrališta za tenis. Dakle, već početkom 1912. godine Zagreb je u Maksimiru dobio novo i moderno nogometno igralište, čime su stvoreni preduvjeti za redovito igranje većeg broja utakmica. Tu sretnu okolnost iskoristila je Nogometna sekcija, nazvana i Pododbor Hrvatskog športskog saveza, pa je pozvala sve tada postojeće nogometne klubove odnosno nogometne sekcije sportskih društava da pristupe u njeno članstvo. Tom su se pozivu prvi odazvali: Akademski šport klub “Croatia”, “Prvi hrvatski građanski športski klub” (skraćeno “Građanski”), HAŠK, Hrvatski šport klub “Concordia” i Tipografski športski klub “Zagreb”, svi iz Zagreba. Nešto kasnije, novim su članovima Saveza postala i sportska društva iz Karlovca, Osijeka i Varaždina. Kako su sportska društva iz Istre i Dalmacije spadala pod izravnu upravno-političku nadležnost Austrije, a ona iz Rijeke pod nadležnost Mađarske, ona nisu ni mogla biti članovi Hrvatskog športskog saveza. Svih pet navedenih zagrebačkih klubova igralo je prvo nogometno prvenstvo Hrvatske i Slavonije, koje je bilo organizirano za sezonu 1912/1913, a koje je započelo 26. rujna 1912. godine utakmicom između AŠK “Croatia” i TŠK “Zagreb” (završilo 1:0 za Croatiju). Jesenski dio prvenstva osvojio je HAŠK. U proljetnom dijelu prvenstva (započelo 27. 04 1913.) u natjecanje se uključio i Hrvatski šport klub “Ilirija”. Nažalost, nakon sedam

126

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

odigranih kola prvenstvo je postalo neregularno. Sve utakmice tog prvenstva igrane su u Maksimiru. Novo prvenstvo započelo je tek početkom svibnja 1914. godine. Kako se HAŠK za isto nije prijavio, utakmice se nisu mogle igrati u Maksimiru (jer je to tada bilo igralište HAŠK-a). Zato je ponovno bilo uređeno igralište u Tuškancu, kraj Gradskog vodovodnog rezervoara da bi nastavak prvenstva bio odigravan na novom igralištu uz Tratinsku cestu (zajedničkim snagama ga uredili klubovi Concordia i Ilirija). Ni ovo prvenstvo nije imalo sretan završetak jer je krajem srpnja iste godine Austro-Ugarska Monarhija objavila opću mobilizaciju. Ubrzo nakon 2. svjetskog rata, započinje s preinakama na Maksimiru. Najprije su 1946. godine drvene tribine prenesene na igralište kluba Sloboda. Ujedno treba spomenuti da Fiskulturnom sportskom društvu “Dinamo” nisu, odmah po njegovom osnivanju 1945. godine, na korištenje dodijeljeni tereni bivšeg igrališta HAŠK-a u Maksimiru nego je to učinjeno tek 1948. godine. Tada je najprije izgrađena drvena baraka koja je služila kao svlačionica, a godinu dana kasnije i zidana zgrada na južnom dijelu stadiona. Podignuti su nasipi za stajanje, a na zapadnom dijelu stadiona izgrađena je mala drvena tribina sa 30 sjedala. Uređeno je i igralište s atletskom stazom. Prvu utakmicu u Maksimiru NK Dinamo je odigrao 19. rujna 1949. godine protiv beogradskog JFK Partizan. Na temelju odluke Vlade NR Hrvatske od 13. 12 1951. godine, NK Dinamu su besplatno ustupljene zgrade i zemljište nogometnog igrališta u Maksimiru i to pod uvjetom da sve buduće radnje na terenu budu izvedene prema urbanističkim rješenjima i regulacijskim propisima. Time je NK Dinamo mogao sve nekretnine u svome vlasništvu uvesti u zemljišne knjige. Na sjednici Narodnoga odbora grada Zagreba, od 17. 10 1953. godine, prihvaćen je prijedlog o izradi idejnog projekta za gradnju stadiona kapaciteta 65000 gledatelja. Projekt su izradili arhitekti Vladimir Turina, Eugen Ehrlich i Franjo Neidhardt. Taj je projekt 10. listopada 1954. godine odobrila Skupština Narodnog odbora grada Zagreba . No već je ranije, krajem 1953., započela izgradnja zapadne tribine (6262 mjesta) i tribina za sjedenja ispod njih. Tribina je dovršena 1954. godine. Sjeverna tribina, kapaciteta 16000 mjesta za stajanje, gradila se od 1953. do 1955. godine. Negdje oko 1955. godine sagrađen je zapadni ulaz, blagajne i sanitarni čvor na zapadu te željezna ograda oko stadiona – prema projektu arhitekta Marijana Haberlea. Zbog tih radova morali su se srušiti objekti samostana Antunovac kao i niz gospodarskih zgrada oko njega. Istočna tribina (12000 sjedećih mjesta), istočno stajanje (za 18000 gledatelja) i pomoćno igralište s manjom tribinom (4000 sjedala) podignuti su 1961. godine, kada je postavljena i rasvjeta stadiona. Izgradnja južne tribine započela je 1964., a dovršena je 1969. godine. Na njoj je 5000 sjedećih i 10000 mjesta za stajanje. Nova tartan staza uređena je 1970. godine. Nova rasvjeta uvedena je 1974. godine.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

127

Stadion je rekonstruiran za potrebe Univerzijade 1987. godine. Izgradnja nove sjeverne tribine započela je 1996. godine, prema projektu arhitekta Ivana Kincla. U jesen 1997. godine na istočnu i južnu tribinu postavljena su sjedala. Godinu dana poslije srušena je stara sjeverna tribina, a na njezinu mjestu izgrađena je nova, komfornija tribina kapaciteta 10965 mjesta. Uz to, na novom “sjeveru” ističe se sa svojih 15000 četvornih metara površine i 200 metara dužine, ostakljena zgrada s poslovnim prostorima koja gleda na Maksimirsku cestu. Uz sjeverno, tijekom renoviranja srušeno je i “istočno stajanje”. Sve u skladu s propisima UEFA-e, prema kojima mjesta za gledatelje na stadionima moraju biti isključivo sjedeća. U kolovozu 1999. godine, uoči otvaranja 2. svjetskih vojnih igara, završena je i obnova zapadne tribine s 12600 sjedala, te 718 mjesta u VIP etaži (predsjednička i još osam loža, te 18 “boksova”). Time je obavljena većina prethodno predviđenih radova. U lipnju 2011. godine GNK Dinamo je odlučio uložiti u temeljito renoviranje stadiona. Iako su mnogi ovaj potez shvatili kao tek kozmetičko uljepšavanje, činjenica je kako je stadion doživio nekoliko ozbiljnih “popravaka”. Tako je u nešto više od mjesec dana postavljen novi grijani travnjak ispod kojeg se nalaze tisuće drenažnih cijevi, cijevi za grijanje i sustav za automatsko navodnjavanje. Na atletsku stazu je postavljena plava umjetna trava, a cigleni zidovi ispod tribina prekriveni su platnima. Ujedno su postavljene nove sjedalice na sve četiri tribine, obnovljeni su sanitarni čvorovi ispod svih tribina, izgrađen je posebni prostor za osobe s invaliditetom, uređeni su press prostor i novinarske lože, adaptirana je nova VIP loža te sve lože na zapadnoj tribini. Stadion je tako postao i vizualno privlačan, a obojane su i sve stepenice kao i ograde. Ovom velikom adaptacijom stadiona, u lipnju 2011. godine, poboljšani su uvjeti za gledatelje: postavljene su nove udobnije sjedalice te je u svrhu komfora napravljen veći razmak između sjedalica. Daljnjom rekonstrukcijom predviđeno je i natkrivanje dijela tribina. Gledatelji su smješteni na četiri tribine s oznakama sjever, istok, zapad i jug. Sva mjesta su sjedeća te na stadionu nema stajaćih mjesta za gledatelje. Zapadna tribina ima 20 ulaznih vratiju kapaciteta: gornja tribina – 5101 sjedeće mjesto, a donja tribina – 6369 sjedećih mjesta. Na gornju se tribinu ulazi ulazi kroz dva odvojena tornja koji se nalaze ispod tribine. U ulaznim tornjevima se nalaze i liftovi (četiri dizala s kapacitetom od 48 osoba u jedenoj vožnji) predviđeni za ulazak u VIP prostore odnosno lože. Do parkirališta za zapadnu tribinu postoji i prilazna dvosmjerna cesta s južne strane iz Budakove ulice, kao i prolaz od Maksimirske ceste iz smjera ulice Svetice, odnosno od spomenika bacaču diska. Taj kolni ulaz koristi se kao pješački prolaz, a u slučaju nužde i kao vatrogasni put. Istočna tribina ima kapacitet 9514 sjedećih mjesta. Na nju se može ući sa sjeverne strane odnosno s Maksimirske ceste, a također i sa južne strane iz Jakićeve ulice. S Maksimirske ceste postoji jedan službeni ulaz i šest vratiju te pomična vrata koja se u cjelosti

128

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

otvaraju prije kraja utakmice i dovoljno su široka kako bi se omogućio nesmetan izlaz prema Maksimirskoj ulici. Gornja sjeverna tribina ima kapacitet od 4510 sjedećih mjesta, a donja sjeverna 4950 sjedećih mjesta. Južna tribina obuhvaća 3931 sjedeće mjesto. Od ukupnog kapaciteta stadiona – 35123 sjedeća mjesta – natkrivena su tek 748 mjesta u ložama gornje zapadne tribine i 300 sjedećih mjesta na gornjoj tribini “Sjever”. Prije uvođenja samo sjedećih mjesta , kapacitet maksimirskog stadiona bio je 64000 gledatelja. Zanimljivo je da zabilježeni rekordan posjet gledatelja ovom stadionu bilježi jedna utakmica koju nije igrao NK Dinamo. Radi se o utakmici između NK Zagreb i NK Osijek, odigranoj 1973. godine, kojoj je prema nekim procjenama nazočilo čak preko 65000 ljudi. Danas na ovom stadionu svoje utakmice igraju GNK Dinamo i nogometna reprezentacija Hrvatske te svoje službene (prvenstvene i kup utakmice) NK Lokomotiva iz Zagreba.

NŠC Stjepan Spajić – Siget Adresa: Radmanovačka bb, Siget 10000 Zagreb Godina izgradnje: 2000 Kapacitet: 5.000 Dimenzije: 98x59 Telefon: (01) 652 0341

ogometno-sportski centar “Stjepan Spajić” nalazi se u Sigetu, gradskoj četvrti u Novom Zagrebu. U sklopu istog nalazi se nogometni stadion na kojem trenira i svoje domaće utakmice igra NK Hrvatski dragovoljac. To je klub koji je osnovan 1975. godine kao NK Trnsko ‘75 da bi godinu dana kasnije promijenio ime u ONK Novi Zagreb, Godine 1994. klub je preimenovan u današnji naziv. Prvi puta zaigrao je u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi u sezoni 1995/1996, a najveći uspjeh je ostvario naredne sezone kada se plasirao na treće mjesto ljestvice.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

129

ZAPREŠIĆ ŠRC Zaprešić

Adresa: Vladimira Novaka 23, 10290 Zaprešić Godina izgradnje: 1987 Kapacitet: 4.528 Dimenzije: 105 x 68 metara Telefon: (01) 331 0425

RC Zaprešić u vlasništvu je grada Zaprešića, a na njemu svoje utakmice igra NK Inter iz Zaprešića. Klub je osnovan još 1929. godine pod imenom NK Sava Zaprešić, da bi 1930. godine uzeo ime HŠK Jelačić. Okončanjem 2. svjetskog rata, točnije 1945. godine mijenja se naziv u Fiskulturno društvo Zaprešić, a od 1951. zove se Sportsko društvo Zaprešić. Početkom 1961. godine sportsko društvo mijenja ime u Jugokeramika, po glavnom pokrovitelju – tvornici keramičkih pločica. Po raspadu Jugoslavije, tvornica mijenja ime u INKER (Industrija keramike), a time i klub. U prvim 2000-tim godinama zaprešička tvornica Inker (Industrija keramike) potpuno je prestala sponzorirati klub pa je skupština kluba godine 2004. donijela odluku o promijeni naziva kluba, mijenjanjem samo jednog slova, odnosno u današnji naziv: NK Inter – Zaprešić. Ovaj klub uživa epitet malog Velikog kluba koji je ponikao na trudu, ljubavi i zanosu malih ljudi u malom mjestu, koji je rastao i stasao zajedno sa svojim mjestom – danas gradom – i kao takav postao primjer o tome kako je patuljak postao div - Div iz predgrađa – kako su ga krstili vodeći sportski novinari, nakon što je klub u jesen 1991. godine osvojio prvo, ali neslužbeno prvenstvo Hrvatske – turnir “Slobodna Hrvatska ‘91”, a sredinom 1992. i prvi Hrvatski kup (“Rabuzinovo sunce”). Ova simpatična kovanica “Div iz predgrađa” možda na najzgodniji način sažima posljednjih 80-tak godina ovog gradića i s njim povezanog nogometnog kluba i nogometnog kompleksa: od sela s nekih 2000 žitelja postao najurbaniziraniji grad Zagrebačke županije s oko 30.000 stanovnika, a nogometno društvo od seoskog kluba (bez svog igrališta, dresova i kopački), postalo prvoligaš, osvajač trofeja i jedan od najorganiziranijih klubova u Hrvatskoj. NK Inter – Zaprešić je kroz svoju dugu povijest, kroz bezbrojne sate dobrovoljnog rada za uređenje i osposobljavanje starog i novog igrališta kao i kroz brojne donacije samih članova - najčešće sam – gradio i uređivao svoje igralište i svoje društvene prostorije sa svlačionicama i toplim tuševima. Nogometni klub je svojim sredstvima sudjelovao i

130

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

financirao izgradnju sadašnjeg postojećeg stadiona, sportske dvorane i teniskih terena, pomoćnih terena i električne rasvjete. U drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća do izražaja je došao entuzijazam klupskih čelnika, napose u organizaciji tada dobro promovirane i poznate robno-novčane lutrije koja je za rezultat imala stvaranje znatnih financijskih sredstava korištenih za izgradnju stadiona i poboljšanje uvjeta za rad, djelovanje i treniranje svih uzrasta. Ovaj zaprešički primjer možda je najčvršći mogući dokaz kako uspjeh ne zavisi toliko o novcima kojima netko raspolaže, koliko o umijeću, odlučnosti, trudu, a napose ljubavi i privrženosti ljudi svome klubu te zajedništvu njegovih vodećih ljudi. Zanimljiva je u tom kontekstu opservacija sportskog novinara Antuna Samovojske u jednom od proslova monografiji “NK Inter-Zaprešić 1929.-2009. (povijest nogometa u Zaprešiću)”, kako slijedi: “ Interov život, protkan osobitim postignućima, leži u činjenici što žezlo u tome klubu nikada nisu držali ljudi koji su stigli da bi uzeli. Oni su tu da bi dali. Čelnici Intera, premda nikada nisu skrbili o svome, već društvenome vlasništvu, jamčili su i život, i preživljavanje, i uspjeh, svojom imovinom. Oni su trošili svoj novac. Za koji, gotovo nikada, nisu znali kada će se vratiti i hoće li se uopće vratiti.” Stadion ima dvije tribine. Istočna tribina je dijelom pokrivena i ima kapacitet 3028 sjedećih mjesta. Zapadna tribina ima 400 sjedećih i 1100 mjesta za stajanje. Krajem 2005. godine, nakon što je klub osvojio drugo mjesto u 1. HNL i time izborio nastup u pretkolu kupa UEFA, stadion je dobio modernu rasvjetu.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

131

ZEMUN

rvo nogometno prvenstvo NDH 1941/1942 (pod nazivom “Natjecanje u Hrvatskom državnom razredu”) počelo je 5. listopada 1941. godine, a odigrano je samo u jesenskom dijelu. U tom su se prvenstvu natjecali zagrebački klubovi: Concordia, Građanski, HAŠK i Željezničarski, zatim Hajduk iz Osijeka, Zagorac iz Varaždina, SAŠK iz Sarajeva, Zrinski iz Mostara. Posebnom odlukom Povjerenika za šport i planinarstvo Miška Zebića uključen je i deveti takmac: klub DSV (Deutscher Sportverein) Victoria iz Zemuna. U prvenstvu 1942. godine, uz DSV Victoriu sudjeluje još jedan klub iz Zemuna, a to je bio HŠK Građanski. U prvenstvu NDH 1943. godine iz Zemuna se natjecao samo klub HŠK Zemun, dok ih je najviše sudjelovalo u prvenstvu 1944. godine, i to redom: HŠK Dunav, SK Liet, HŠK Hajduk i HŠK Građanski. U ovom posljednjem prvenstvu najbolji rezultat od svih zemunskih klubova postigao je HŠK Građanski koji je dospio do polufinala gdje je izgubio obje utakmice protiv HŠK Borova (0:2 i 0:3). Igralište na kojem su igrali zemunski klubovi otvoreno je početkom travnja 1926. godine, a ono se nalazilo u današnjoj ulici Đure Đakovića. Igralište je bilo ograđeno plotom, svlačionice i druge prostorije su bile u jednoj baraci, a drvene tribine su mogle primiti gotovo 3.000 gledatelja. Ovo je igralište bilo u upotrebi sve do 1955. godine kada je oduzeto tadašnjem korisniku, klubu FK Zmaj, za potrebe stambene izgradnje. Obzirom da nam je najteže bilo doći do podataka o prijeratnim sportskim borilištima u Zemunu, dužni smo se ovdje zahvaliti gospodinu Branku Najholdu-kroničaru zemunske prošlosti i povijesti sporta u njegovom gradu- s kojim smo u kontakt stupili posve slučajno. On nam je ljubazno ustupio svoju knjigu “Zdrav duh i telo- Priča o zemunskom sportu i sportistima”, Zemun, 2012., kao izvor podataka za crtice o zemunskom igralištu.

132

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

ZENICA

nogometnim prvenstvima Nezavisne države Hrvatske, 1943. i 1944. godine, sudjelovao je i jedan klub iz Zenice. Bio je to HŠK Tomislav. Prema kazivanju jednog od uglednih Zeničana (Veljko Milošević), prvu nogometnu loptu u Zenicu je iz Sarajeva donio Dušan Kalinić još davne 1911. godine. Ta je lopta odmah izazvala veliku senzaciju među zeničkom omladinom, koja je u to doba već uveliko šutirala krpenjaču umjesto prave lopte. Nažalost, ta prva lopta u Zenici skončala je neslavno jer ju je: “Dušanov otac isjeckao na komade.” Prvi nogometni susret, s pravom kožnom loptom, zbio se već godinu dana kasnije na današnjem Pišću. Pravila nogometne igre mahom su tumačili novopridošli majstori zaposleni u zeničkoj željezari. U to prvo vrijeme, nogomet se u Zenici igrao neorganizirano, ali pojavom “mahalskih” (kvartovskih) timova kao što su bili Potok, Pišće, Konverk, Kazniona, Sjever, Ajzenverk, Jalija, Šumadija, Kočevo i drugi, njihova međusobna takmičenja poprimaju uređenije forme. Do tada je važilo pravilo da se igra do pobjede “bolje ekipe”, bez obzira na vrijeme. Najveća draž tih takmičenja bila je u tome što je pobjedniku pripadao naziv prvaka Zenice. U sklopu Sportskog društva “Soko”, 1927. godine svoju djelatnost započinje nogometna sekcija čiji će igrači 1930. godine činiti sastavni dio Nogometnog kluba Građanski. Ovaj klub doprinio je službenom priznanju zeničkog nogometa jer je odmah po osnivanju uvršten u Podsaveznu ligu u kojoj su se takmičili klubovi iz Visokog, Travnika, Kaknja, Zavidovića, Jajca i Tuzle. Radnička omladina zeničke željezare osnovala je 1933. godine Nogometni klub Željezara. Članovi i simpatizeri tog kluba izgradili su i vlastito igralište. Ono je uređeno dobrovoljnim radom i skupljanjem priloga. Završeno je u rekordnom vremenu, a 1936. godine dobilo je i tribine. Tim povodom na igralištu je priređena mala svečanost te je odigrana prijateljska utakmica između mlade ekipe Željezare i tada već afirmiranog NK Građanski. Bio je to, ustvari, prvi javni nastup željezaraca kojeg su, na opće iznenađenje, glatko riješili u svoju korist (bilo je 3:0).

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

133

Nogometnoj Zenici tih godina nisu bila dovoljna ni dva već postojeća kluba. Na desetke “mahalskih” ekipa nastavilo je i dalje međusobno lomiti koplja. Njihovi najistaknutiji igrači bili su žarko zainteresirani da igraju u višem rangu takmičenja. To je bio jedan od razloga da se u ožujku 1937. godine osnuje i treći klub imenom “Osman Đikić” (prema imenu naprednog pjesnika). Novoosnovani klub ubrzo se uspio kvalificirati za igranje u Sarajevskoj podsaveznoj ligi. Neposredno pred Drugi svjetski rat, ovaj je klub uspio osvojiti i titulu prvaka Sarajevskog podsaveza što je bio sjajan uspjeh. Ne znamo točno na kojem igralištu je svoje domaće utakmice igrao HŠK Tomislav, ali pretpostavljamo da je to bilo na Blatuši.

134

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan

ŽRNOVNICA Igralište Pricviće Adresa: Hrvatskih velikana 36, 21251 Žrnovnica Godina izgradnje: 1972 Kapacitet: 3.000 Dimenzije: 90x55 Telefon: (021) 472 655

rnovnica je naselje u blizini Splita. U proljeće 1928. godine u Žrnovnici je osnovan Nogometni klub “Mosor”, koji je ime dobio po obližnjoj planini. Desetljećima je klub ostao službeno neregistriran, iako je u tom vremenskom razdoblju odigrao veliki broj utakmica s klubovima iz bliže okolice. U počecima nogometa u Žrnovnici igralo se na bračkoj njivi ispod groblja, na mjestu gdje se danas nalazi novo groblje. U to vrijeme lokalnim nogometnim entuzijastima problem je stvarao ne samo žrnovnički župnik već i žandari. Nedugo zatim dio poljoprivrednog zemljišta u Pricviću, nedaleko današnjeg igrališta NK Mosor, umanjuje se za igralište. U klub je bila učlanjena gotovo sva tadašnja domaća mladost. Klub je uglavnom živio od članarina i priloga tadašnjih trgovaca, obrtnika i imućnijih seljaka. Nakon Drugog svjetskog rata protekao je niz godina dok se usnuli Mosor nije probudio. Godine 1964. se aktivira nogometna sekcija unutar športskog društva “Mosor”. Klub se registrira i natječe u nižem razredu Splitskog saveza. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća klub se takmiči u trećoj ligi. U samostalnoj Hrvatskoj najveći uspjeh kluba bilo je igranje u Prvoj B ligi u sezoni 1996/1997. Svoje utakmice kao domaćin NK Mosor je sve do 1972. godine odigravao na igralištima u Stobreču i Srinjinama. Te godine počinje nezaboravno razdoblje povijesti kluba jer se izgrađuje jedno od najljepših nogometnih igrališta i klupskih prostorija na tim prostorima. Iako se NK Mosor do sada još nije uspio takmičiti u najvišem rangu, na njegovom su igralištu ipak igrane prvoligaške utakmice. U prvenstvu Prve HNL 1992. godine, zbog ratnih okolnosti, HNK Šibenik nije mogao biti domaćin na svojem stadionu u svom gradu već je te utakmice igrao u Splitu, Stobreču a dvije utakmice je odigrao upravo u Žrnovnici, na igralištu Pricviće: 16. svibnja protiv Zadra i 26. svibnja protiv Cibalie.

STADIONI NOGOMETNE HRVATSKE

135

Napomena:

Izvori: Korišteni su materijali Arhiva u Budimpešti, Arhiva u Beču, Sportskog muzeja u Sarajevu , tiskovina iz tadašnje Austro Ugarske , Kraljevine SHS , Jugoslavije i RHrvatske, Olimp časopis Hoo-a. Dio podatka o dimenzijama igrališta I kapacitetima stadona dobili smo od HNS-a , a neke fotografije I podatke sa web stranica. Posebno bi se zahvalili g. Robertu Kerovcu iz Koprivnice , g. Senadu Belku iz Goeteborga koji nam je pomogao za dio povijesti Zenice pa smo saznali da radi na knjizi o NK Famosu iz Hrasnice, g.Zvonku Joviću iz Donjeg Miholjca koji ima puno materijala o povijesti nogometa u Donjem Miholjcu koji nismo mogli staviti u ovo izdanje ali mu dajemo podršku na samostalno objavljivanje knjige i gđi.Ivančici Sudac iz HNS-a.

136

Zlatko Moranjak · Ferruccio Burburan