Riječ čitateljima

Kao vrijeme priprave korizma svoju istinsku vrijednost i sadržaj dobiva iz onoga što slijedi nakon nje: proslave Uskrsnuća Gospodnjeg, najvećega kršćanskog otajstva. Temeljni joj je naglasak na obraćenju, dok njezino vremensko trajanje konkretno pokazuje veličinu, ozbiljnost i dubinu otajstva na koje se kršćani pripravljaju. Započinje na Čistu srijedu, obredom pepeljanja uz poziv Obrati se i vjeruj evanđelju!

S pojmom obraćenja vraćamo se zapravo na izvore kršćanstva: pustinju, Ivana Krstitelja i Isusa iz Nazareta. Praznina pustinje onemogućava distrakciju i bijeg od sebe, „sileći” nas na suočavanje s vlastitom duhovnom stvarnošću. Pojam obraćenje od početka određuje kršćanstvo: na njegovu početku stoji Isusov poziv na obraćenje upućen njegovim sljedbenicima jer je kraljevstvo Božje blizu. U evanđeoskom se navještaju pojam obraćenja i pojam kraljevstva Božjega uzajamno pretpostavljaju –novo se vino ulijeva u nove mješine!

Dveri se kraljevstva nebeskoga otvaraju onima koji se, kucajući na njih, i sami mogu otvoriti Božjoj vladavini u svojim srcima. Za svakodnevnoga čovjeka, čija je stvarnost uvelike od Boga otuđena, to pretpostavlja ono što se u evanđelju naziva metánoia: životni preokret, cjelovitu i temeljitu promjenu životnoga usmjerenja prema Bogu –obraćenje. Onima koji se okrenu Bogu otvaraju se nova, doduše uska vrata koja vode u Njegovo kraljevstvo, a stazom koja do njih vodi ne hode mnogi – poručuje nam evanđelje. Nagrada je novi život u Bogu, novi identitet onoga koji bijaše mrtav, a onda u Bogu oživljen.

Snaga novoga identiteta u Bogu pokazuje se u povijesti kršćanstva. Ako je istina da je krv mučenika sjeme kršćanstva, onda se može reći da su obraćenici ona svježa krv koju Duh Sveti stalno ulijeva u krvotok svoje Crkve obnavljajući tako njezin organizam. Uistinu, većina likova koji su ponajviše utjecali na tijek te povijesti bili su na različite načine obraćenici. Što bi bila povijest kršćanstva bez obraćenika poput, primjerice, Pavla iz Tarza, Augustina Hiponskog, Franje Asiškog ili Ignacija Lojolskog? Oni nam jasno pokazuju bit poslanja

Naslovna stranica:

Ilustracija

Crkve: da istodobno bude živi odgovor na Isusov poziv na obraćenje i poziv drugima na obraćenje Isusu – sol zemlje i svjetlost svijeta!

Put križa

Poštovani, kako je nostalgija prisutna u svima nama rasutima po bijelom svijetu, prisjetih se ovog događaja koji se dogodio dok smo bili djeca pa sam ga pokušao sažeti u priču, sa željom da pokažem ljudima da je Put križa naša svakodnevica, a ne samo obred u korizmi…

Godine su učinile svoje, korak je sve kraći, sporije se hoda, ali opet Bogu hvala pa ne boli ništa.

Idem polako prema crkvi dobro poznatom stazom i gledam kako se malo toga izmijenilo a toliko je vremena prošlo. A tolike godine su prošle. Vrbas i dalje teče, možda čak čišći nego prije, samo po okolnom kamenjaru ima više trave i grmlja nego prije a i to mi je razumljivo, jer nema više ni ovaca ni krava da pasu. Nitko više ne siječe ni grabovo granje za odlage ili potpale, ne nose se brimena drva na leđima. Eh kad se toga sjetim.

Petak je i danas je Put križa. Vidim, ispred male crkve se okupilo više naroda nego inače jer zadnji petak pred Uskrs Put križa nije u crkvi nego se uspinjemo uz brdo Grabež i to nekako u čovjeku budi poseban osjećaj. Već su se rasporedili tko će nositi križ a tko svijeće i povorka lagano krenu prema prvoj postaji. U mislima mi se stvori slika nas dječurlije koji smo išli u školu odmah blizu crkve i kako smo čekali svakoga petka da završi škola pa da trčimo prema crkvi, jer tko prvi dođe on će nositi križ a druga dvojica svijeće, a sva trojica su oblačili ministrantska odijela. Bijela odijela sa crvenim okovratnikom, ukrašena šavovima boje zlata. Četvrti je uvijek nosio klupicu ili klecalo za fratra i on se nije oblačio pa se i nije puno otimalo za četvrto mjesto.

„Prva postaja: Isusa osuđuju na smrt”, govorio je fratar a ja spazih u blizini moga školskog prijatelja kako pognute glave sluša i sjetih se događaja dok smo još bili djeca gdje su ga okrivili ni kriva ni dužna. Fratar nastavlja čitati a meni kroz glavu prolaze sjećanja.

Mi smo u selu imali trgovinu a pored nje i malu livadu gdje smo mogli igrati nogometa a da nas nitko od susjeda ne potjera. Valjda je to bila ničija zemlja. Često bi nas stari trgovac zamolio da mu nešto pomognemo, prenesemo, a zauzvrat bi nam ponudio neku jabuku ili čak kocku šećera.

Tog dana, sjećam se, u trgovinu je navratila neka starija žena, čak mislim da je iz susjednog sela, da kupi neke sitnice. Kupila je, znam, litar ulja u staklenoj boci i stavila je u crni ceger kojeg je spustila na pod pored sebe te iz pregače počela vaditi zavežljaj u kojem su bili novci. Odjednom je boca s uljem skliznula i razbila se a mrlja od ulja poče se širiti po podu. Svi smo odjednom zastali, gledali smo staricu pa se mi između sebe zgledali. Starica prvo obori glavu, zagleda se u razliveno ulje, zatim podiže glavu i pokaza prstom na dječaka do mene i reče „Ti si mi mali razbio bocu!” Svi smo se zgledali uokolo a nije nam bilo jasno zašto netko od nas kad je boca sama skliznula i razbila se. Starica je odmah pitala: „Čiji si ti mali? Vodi me kući da ti roditelji plate štetu!”

Starica krenu za dječakom a i mi svi za njima. Malo smo se oporavili od prvog šoka pa smo bivali sve glasniji i glasniji i govorili da mi nismo razbili, da on nije razbio, ali badava. Kako kuća nije