Diderotova Redovnica

Roman govori o slučaju jedne redovnice koju su roditelji prisilno poslali u samostan. Svi pokušaji da napusti samostanski život naišli su na veliki otpor njezinih roditelja i klera koji su nesretnu žrtvu uspjeli gotovo do smrti zlostavljati pokorničkim načinom života duhovnoga zvanja, ali su iz pogrješnih ostali. Stoga je u pravu jedan svećenik koji je rekao da postoje dva načina kako iznevjeriti duhovno zvanje: jedan tako što se napusti, drugi tako što se ostane.

Terezija je imala sedmoricu braće i sva su otišla za Kristoforom Kolumbom u avanturu otkrića Novoga svijeta. Ali, naravi svake avanture svojstveno je da sa sobom nosi rizik, da se može prometnuti u posrnuće. Terezija je žena i kao ženi su joj zatvoreni putovi avantura kojima su krenuli muškarci onoga vremena ploveći nepoznatim oceanima i otkrivajući nove, do tada nepoznate, zemlje, religije i narode. Preostaje joj jedino jedna druga velika, slobodno se može reći i veća avantura od bilo koje izvanjske, a to je put otkrića čovjekove nutrine – avantura pronalaska svoje vlastite duše kroz meditaciju. No, do tamo je put duži i opasniji nego preko ijednoga svjetskog mora.

Danas Terezija Avilska slovi za jednu od najvećih svetica Katoličke Crkve, a njezina djela za klasike kršćanske meditacije. Papa Pavao VI. joj je 1970. godine kao prvoj ženi u povijesti Crkve dodijelio počasnu titulu „doctor Ecclesiae” – naučiteljica Crkve. No, za mnoge suvremenike je španjolska karmelićanka slovila kao „loca” – luđakinja. Na uglednome Sveučilištu u Salamanci u njezino vrijeme poučavao je dominikanac Domingo de Soto. Europom se širila tzv. „nordijska hereza” (protestantizam) koja je tvrdila kako svi kršteni imaju udjela u Isusovoj svećeničkoj službi i odbacuje sakrament ređenja. Domingo de Soto reagira i podcrtava: „Od svih crkvenih službi imaju biti isključene žene, hermafroditi, koji su više žensko nego muško, bogalji, nakarade i duševni bolesnici.” Ignacije Loyolski u svojim duhovnim spisima tvrdi: „Đavao se ponaša kao žensko.”

I upravo u takvoj klimi pojavljuje se jedan krajnje neobičan ženski lik: karmelićanka, sestra Terezija Avilska.

„Kada samo pomislim da sam rođena kao žensko, odmah se osjetim kao oduzeta”, piše u svojoj autobiografiji. Nikada se nije mogla sprijateljiti s mišlju o udaji: „Nikada mi nije pošlo za rukom svoj razum podčiniti nekome kome on nedostaje. Koje li milosti kada Bog ženu poštedi tiranije muža! Nerijetko biva da joj on uništi tijelo. A nekada čak i dušu.”

Bijeg u samostan

Poput Vinka Paulskoga nekoliko desetljeća poslije i Terezija Avilska odlučuje se za duhovno zvanje iz vrlo suspektnih razloga. Vinko Paulski je iz pogrješnih motiva postao svećenik, naime kako bi umakao siromaštvu, ali je ostao iz ispravnih. Avilska otvoreno priznaje: „Nisam postala časnom sestrom toliko iz ljubavi prema Bogu koliko iz straha da budem neslobodna” (u braku). Nisu svi sveci započeli dobro u duhovnome zvanju, ali su dobro dovršili. Kod mnogih duhovnih zvanja današnjice je obrnuto: iz dobrih motiva su zakoračili na put

U trideset osmoj godini života Terezija shvaća da je njezin odlazak u samostan zapravo bio bijeg, kako je uostalom bio slučaj i s bezbrojnim redovnicama onoga vremena. Samostan Utjelovljenja u kojemu je ona boravila bio je prepun djevojaka iz „dobrih kuća” koje nisu mogle naći muža. Većina muškaraca sposobnih za ženidbu otišla je za Ameriku, velik broj ih se nikada nije vratio. Od preostalih muškaraca u Španjolskoj svaki je četvrti bio svećenik ili redovnik. Terezijina kriza nastupa kada shvaća da je njezin dotadašnji boravak u samostanu bio bijeg od društva i njegovih konvencija u „semiautonomni prostor” (Electa Arenal).

Redovnički Pakao

Mnogi samostani krcati časnim sestrama ustvari nisu bili ništa drugo doli ono što će venecijanska benediktinka i „protofeministkinja” (Meredith Kennedy Ray) Arcangela Tarabotti iz 17. stoljeća nazvati „inferno monacale” („monaški pakao”). Ženski samostani su većinom bili, Terezija je to u razdoblju svojih