Identitet i povijest

Identitet je nezamjenjivi element interpretativne naravi i dijalektike našega postojanja: na ruševinama starih identiteta uzdižu se možda novi po sadržaju, ali im funkcija u biti ostaje ista

Usuvremenim društveno-teoretskim raspravama i krugovima teoretičara pod utjecajem političke ideologije globalizma i multikulturalizma pojam identiteta je nezaobilazna tema. Promatra ga se uglavnom u sociološkim kategorijama kao oznaku neke grupne pripadnosti koja isključuje druge i drukčije, dajući mu time poprilično negativnu reklamu. Također se naglašava umjetna narav identiteta i njegova „fluidnost”, tj. nestabilnost i promjenjivost, a proziva bilo kakvo inzistiranje na stabilnosti identiteta kao smetnji izgradnji jednoga „otvorenoga”, globalnoga društva. Naravno, postavlja se legitimno pitanje u kojoj je mjeri ovakav prikaz identiteta površan, jednostran i služi kao sredstvo određenih političkih strategija koje oblikuju područje „politike identiteta”. Budući da je riječ o sociološkim pristupima, naglasak se stavlja uglavnom na društvenu funkciju identiteta, dok se vrlo malo govori o njegovu sadržaju i važnosti toga sadržaja kako za psihološku izgradnju osobe tako i za njezin kognitivni razvoj.

Složena i dinamična stvarnost

Identitet je svijest o sebi, svojoj osobnosti, kontinuitetu obilježja svoje ličnosti. Sam pojam identitet, koji dolazi od kasnolatinskoga pojma identitas u čijem se korijenu nalazi riječ idem sa značenjem „isto”, ukazuje na istovjetnost ili jednakost samom sebi, neki sadržajni kontinuitet kao bitnu oznaku nekoga ili nečega. Temeljna važnost principa identiteta očituje se upravo u tome što nam on, kao jedan od četiri temeljna principa logičkoga razmišljanja, omogućuje da se orijentiramo u stvarnosti, praveći u njoj temeljna razlikovanja kategorizacijom stvari na temelju sadržajne istovjetnosti.

Govoriti o identitetu znači govoriti o jednoj složenoj i dinamičnoj stvarnosti uvjetovanoj prostorno-vremenskim kontekstom. Identitetu je za razvoj potrebno vrijeme koje se postupno preobražava u osobnu povijest. Postajući svojim kontinuitetom, bitni dio našega identiteta nas poput Arijadnine niti usmjerava i osvjetljuje prolaz kroz različite valove i labirinte životnih promjena. Taj kontinuitet u vremenskoj mijeni omogućuje naše jučer, danas i sutra kao povijesni okvir našega samorazumijevanja. Pritom je prije riječ o smisaonom nego vremenskom okviru koji događajima u našem životu daje neko značenje stavljajući ih u odnos s drugim događajima u našem životu i u životima drugih ljudi. Bez ovoga smisaonog okvira svaki bismo se dan budili kao u amneziji i započinjali život stalno „iznova”. Anamneza, sjećanje, tradicija, ono što dolazi od „jučer” – sve su to bitne i nepromjenjive sastavnice povijesnoga mozaika našega identiteta.

Prostorna dimenzija, najintimnije oličena u našem tijelu i mjestu gdje živimo, daje identitetu jednu stabilnost, materijalnu ukorijenjenost naglašavajući dodatno njegov kontinuitet. Tjelesna nas dimenzija objektivno određuje na poseban način – možemo od puno toga pobjeći, ali od svoga tijela, njegovih zakona i nagona koji neovisno od nas postoje i djeluju, ne možemo. Naša je egzistencija u toj mjeri utjelovljena da se sa svojim tijelom i poistovjećujemo: lice kao primarni simbol našega prepoznavanja i identificiranja nam to jasno pokazuje. Preko tijela smo i bitno povezani s drugima: ljudska zajednica započinje s tjelesnim povezivanjem dvoje ljudi iz kojih se rađa novi čovjek. Drugim riječima, da nije bilo drugih ne bi bilo ni nas: pojedinac ovisi o drugima i prije svoga postojanja, a ne samo nakon što je rođen, pokazuju nam jasno i uvidi suvremene epigenetike. Roditelji, obitelj, pleme, nacija – sve su to forme te prostorne, materijalne dimenzije našega postojanja i bez njih ne bismo bili ono što jesmo.

Postmoderni „identitet”

Negativno intonirani govor o identitetu može se pronaći i na području modernih i postmodernih psihoanalitičkih teorija. Dok suvremene društveno-poli-