Kao golub i zmija

Crkvi koja sklopi pakt sa svijetom, svijet će pljeskati kao tolerantnoj. Na Crkvu koja odbije pakt sa svijetom, svijet će se obrušiti najkreativnijim i najneugodnijim optužbama. Donijeti poruku križa bezazleno i ponizno, a opet nepomirljivo i neukrotivo, bez svadljivosti a opet bez podilaženja, je li to Isus imao na umu kad je učenike pozvao biti „mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi”?

PIŠE: BORIS HAVEL

Pretpostavljam da većina kršćana ima svoj omiljeni nejasni redak iz Biblije. Nejasni redak ne u smislu duboke, nedokučive, složene teološke misli, nego nešto što je jednostavno a zagonetno. Nešto što bih volio živjeti, ali mi je, kao i za skoro sve drugo u kršćanskom životu, potreban uzor. Ne znam kako vi, ali ja najvažnije korake u svome kršćanskom životu nisam poduzeo zato što sam u Bibliji pročitao ili na propovijedi čuo naputak koji sam potom čvrsto odlučio primijeniti u životu. Bilo bi, naravno, sjajno da jesam, ali nisam. Poduzeo sam te korake nakon što sam vidio nekoga tko je tu evanđeosku poruku živio, te sam ga nasljedovao, ili sam barem pokušavao. Moć je uzora neprocjenjiva. Prije nego što sam počeo zaozbiljno slijediti Isusa, upoznao sam ljude koji su ga zaozbiljno slijedili i poželio biti kao oni. Kako sam odrastao u vjeri, upoznavao sam ljude odrasle u vjeri i njihov me je uzor ohrabrivao, nadahnjivao i poticao. Imao sam povlasticu biti u blizini kršćana čiji je život svjedočio da je evanđeoska poruka živa i stvarna i u ovo naše vrijeme, i učio nasljedujući ih.

Strateški naputak za Crkvu

Nasljedovati nekoga u vjeri biblijsko je načelo. Pavao potiče Filipljane: „Nasljedovatelji moji budite” (Fil 3,17) a Korinćane: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov” (1 Kor 11,1). Pavla ne poznajem, ali poznajem kršćane kojima bih volio biti sličan jer su oni slični Kristu. Kad u Svetom pismu pročitam, primjerice, poticaj na strpljivost, blagost, krotkost ili ustrajnost u vjeri, pomislim na konkretne ljude koji životima svjedoče te vrline. Ta me pomisao ohrabri u nadi da ni meni sve to nije nedokučivo.

Ali postoji redak iz Svetoga pisma, naputak, oko kojega se mučim tražeći uzor. To je Isusova poruka koju je izrekao nakon što je učenike poslao „kao ovce među vukove”, odnosno u svijet, da svijetu donesu radosnu vijest. Tada im je rekao da budu „mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi” (Mt 10,16). Poznajem jako puno kršćana koji su bezazleni kao golubovi. Isto tako, poznajem nemalo kršćana koji su mudri kao zmije. Ali bezazlenih poput goluba, a mudrih poput zmije ne poznajem. Ni jednoga. Padne mi, doduše, tu i tamo ponetko na pamet, ali to je uglavnom netko o kome sam čuo ili čitao, ili netko koga pratim preko društvenih mreža i o kome sam stekao dojam da je takav. Ali oči u oči ‒ ne znam nikoga.

Razmišljajući o ovome pitanju, zaključujem kako ove Isusove riječi moraju biti od izvanredne važnosti za donošenje evanđelja u svijet. Ovo nije Isusov usputni prijedlog, nego strateški naputak za Crkvu da u svijetu obavi svoju misiju a ne okalja se svijetom. Također, ovo nije naputak za međusobne odnose unutar Crkve. Njih je Gospodin dao drugdje, i u njihovu je središtu služenje (Lk 22,24-27). Vara li me dojam ili današnja Crkva prečesto prema svijetu zauzima stav sluge, na koji nije pozvana, a u unutarcrkvenim nadmetanjima zmijski mudre nagrađuje uspjehom, za što nije ovlaštena? Ostavljajući po strani odnose unutar Crkve, dopustite mi razmotriti što bi Isusova usporedba s golubom i zmijom mogla značiti za današnju Crkvu u svijetu.

Biti bezazlen ili mudar?

Čini mi se da je definicija „bezazlen kao golub” u potpunosti jasna. I živa. Golub je plah, nenametljiv i bezazlen. Crkva u današnjoj Europi doista je uglavnom oličenje bezazlenosti i nenametljivosti. Iz nje se, prema svijetu, ne čuju grubi