Pokora

Pokornički duh može prožeti i oplemeniti sve vidove života i stoga ima razna očitovanja koja su vidljiva u izrazima: odricanje, trapljenje, prikazivanje, podnošenje, mrtvljenje, žrtva. Najpoznatiji pokornički čini su post, molitva i djela ljubavi i kao takvi su od početka prisutni u Crkvi bolesti, i preko tijela na dušu, kao u slučaju bolesti raka kada se zna upasti u očaj. To priznaje i moderna medicina kad govori o psihosomatskim bolestima. Zato Pavao poziva da živimo po Duhu a ne po tijelu jer „oni koji pripadaju Kristu Isusu razapeli su svoje tijelo s njegovim strastima i požudama” (Gal 5,16-26).

Nadilaženje minimalizma

Za suvremene kršćane na Zapadu pokora kao da je postala čista apstrakcija bez stvarnoga sadržaja. Na sam spomen reagira se negativno s mješavinom odbojnosti, često posve iracionalne, i straha od tobožnje ugroze zdravlja. Nepovjerenje je rašireno i u redovničkim sredinama koje su prije prednjačile u pokori. Na kraju, iako je suvremeni život, zahvaljujući tehnološkom napretku, daleko lakši imamo manje pokore nego prije kada je bio teži.

Svaki kršćanin, kako kaže Apostolska konstitucija Pavla VI. Paenitemini, treba posjedovati sensum paenitentialem, odnosno smisao za pokoru i pokornički duh. To će mu omogućiti da čini pokornička djela u povezanosti sa svojim unutarnjim obraćenjem te da u duhu pokore prihvaća tegobe i protivštine svoga života. Pokornički duh može prožeti i oplemeniti sve vidove života i stoga ima razna očitovanja koja su vidljiva u izrazima: odricanje, trapljenje, prikazivanje, podnošenje, mrtvljenje, žrtva. Najpoznatiji pokornički čini su post, molitva i djela ljubavi i kao takvi su od početka prisutni u Crkvi.

Materijalizam

U našem potrošačkom svijetu tijelo, sa svojim potrebama, cijeni se daleko više od duše i njezinih potreba. Štoviše, duhovno se u praktičnom životu već i od strane vjernika zanemaruje i ignorira kao da i ne postoji. Stoga učiniti nešto za dobro duše posebno ako to traži neko tjelesno odricanje jednostavno je neprihvatljivo. Istodobno, trapiti tijelo i puno većim pokorama, u teretanama ili gladovanjem, radi boljega izgleda ili zdravlja je poželjno i zato se još i izdašno plaća.

Da bi se otkrilo ljepotu pokore, stoga treba prvo osvijestiti zabludu kojoj, uglavnom podsvjesno, robujemo da je čovjek samo materija a hedonizam vrhovni zakon. U konačnici, to se svodi na nijekanje besmrtnosti, onostranoga života i postojanja Boga. Crkva pak uči: „Ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, biće je u isti mah tjelesno i duhovno.” (KKC, 362). Duhovna duša je forma tijela s kojim tvori „jednu jedinu narav” (KKC, 365). Stoga preko duše možemo utjecati na tijelo, kao u slučaju depresije koja može uzrokovati i fizičke

Sakrament ispovijedi zove se i sakrament pokore jer za grijehe za koje se dobilo odrješenje treba dati i određenu zadovoljštinu. Pokore koje dobivamo u ispovijedi danas su vrlo male i mogli bi reći skoro simboličke jer se u pravilu svedu na nekoliko kratkih molitava. Razlog se krije u tome što su vjernici omekoputili i svećenici im se, za razliku od prije, ne usuđuju davati ozbiljne pokore jer ih neće izvršiti.

Slično je i kod svih drugih pokorničkih čina, pogotovo u hrani. Nemrs, odnosno uzdržavanje od jedenja mesa i mesnih proizvoda, traži se petkom kada se tjedno spominjemo Isusove muke i smrti na križu. To u pravilu ne predstavlja neku žrtvu jer se jede riba koja dobro dođe za promjenu jelovnika. Samo dva puta godišnje, na Čistu srijedu i Veliki petak, traži se post skupa s nemrsom. Te dane može se jesti samo jednom do sitosti, odnosno jedan puni obrok i dva manja obroka (kan. 1251). Većina vjernika, zbog radnih obveza i načina života, inače tako jede pa im to ne predstavlja nikakvo odricanje.

Crkva svojim zakonima propisuje najmanju mjeru pokore ali ne brani, nego štoviše preporuča da se ide iznad toga u punoj slobodi. Računa se na zrelost vjernika po kojoj će odgovorno svatko sam pronaći koji su mu oblici pokore najkorisniji. Važno je stoga ispravno razlučivati kako ono što je određeno da bude početno polazište ne bismo pretvorili u krajnji cilj i tako upali u zamku minimalizma.