Tko mnogo radi, mora i mnogo moliti

Mnogi se danas pravdaju da nemaju vremena moliti jer moraju raditi. Ako se zaustave pa pogledaju bolje, njihov rad zapravo ne odnosi toliko vremena i ne daje očekivane rezultate te su često očajni. Zašto? Uzdaju se samo u svoju snagu mo, gdje nešto žele iznuditi. Čuda se događaju ondje gdje netko može čekati. Čudo cvjetanja može promatrati samo onaj tko čeka na to kao vrtlar. Vrtlar svojim radom priprema put proljeću, ali ga ne može dovesti ni jedan trenutak prije. Proljeće dolazi kad hoće. Vrtlar može samo stajati i čekati.”

Uvrijeme korizme stanemo dublje razmišljati o kraljevstvu Božjem. Možda se kanimo mijenjati i poštivati sebe i druge na nov način. Gledano ljudski, samo smo prašina, ali prašina Bogu mila. Naš um ne može pojmiti da će se to doista jednom i dogoditi, da ćemo nestati. Također ne može prihvatiti da ćemo za djela svoja polagati račun. „Uzmi si svaki dan pola sata vremena za molitvu, osim kad imaš mnogo posla; tada si uzmi sat vremena”, poziva Franjo Saleški. Mnogi se danas pravdaju da nemaju vremena moliti jer moraju raditi. Ako se zaustave pa pogledaju bolje, njihov rad zapravo ne odnosi toliko vremena i ne daje očekivane rezultate te su često očajni. Zašto? Uzdaju se samo u svoju snagu. „Tko mnogo radi mora i mnogo moliti kako bi njegov posao uspio. Molitva rasvjetljava moj duh kako se ne bih slijepo prepu- stio poslu”, ističe Anselm Grün u djelu Knjiga o umijeću življenja.

Živjeti s Kristom

U vremenu u kojemu živimo i radimo iz dana u dan se postavljaju novi standardi. Ono što je vrijedilo ranije, sad se ismijava, ljudi se izobličuju i nema stvarne prisutnosti i prisnosti među njima. I nesvjesno prihvaćaju nametnute trendove koji ih tjeraju u stalnu trku za vremenom i potrebom da se svi poslovi što prije obave. I uspjeh i rezultati nakon učinjenoga posla moraju biti vidljivi i prepoznatljivi u što kraćem vremenu. Zaboravlja se da je sve proces, da sve treba sazrijevati da bi dalo ploda. Zbog brzine se upada u vrtlog nemoguće postavljenih ciljeva i čovjek se iscrpljuje i pada. Kako Grün kaže: „Čuda se uglavnom ne događaju ondje gdje ljudi užurbano jure amo-ta-

Tako i mi svojim ljudskim naporima možemo učiniti tek dio onoga što bismo doista kvalitetnije mogli učinili da se ne uzdamo samo u sebe. U suradnji s drugima možemo toliko toga. Pomažući druge, pomažemo i sebi. Ciceron je mudro primijetio: „Ni preko čega čovjek nije bliži bogovima nego kada svojemu bližnjemu čini dobro.” Ako sve želimo držati pod kontrolom i preispitivati svaki svoj potez, nikad nećemo doista krenuti u djelovanje niti ćemo drugima biti potpora. Vrtjet ćemo se ukrug i tako imati dojam da smo korisni, ali naša djela će pokazivati drukčije. „Po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva. Zato, ljubljeni, dok to iščekujete, uznastojte da mu budete neokaljani i besprijekorni, u miru. A strpljivost Gospodina našega spasenjem smatrajte” (2 Pt 3,13-15).

Zalud upozorenja sv. Pavla da bismo trebali ‚svakodnevno umirati‘ ako mislimo jednoga dana ‚živjeti s Kristom‘. Svakodnevnim umiranjem zapravo oblikujemo sami sebe, utječemo na svoje ponašanje i razumijevanje svijeta oko sebe. Prilika je u korizmi prestati suditi sebe u skladu s javnim mnijenjem, nego se okrenuti vječnoj istini. „Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe” (Ez 36,26-28).

Pogled u vlastitu nutrinu

U vrijeme koje dolazi valja zastati i promisliti. Što ja to doista želim? Što kad postignem zacrtano? Hoće li me to učiniti