Avinjonsko sužanjstvo i koncilijarizam

Razdoblje avinjonskoga papinstva naziva se i „babilonsko progonstvo” u usporedbi s biblijskim progonstvom Izraelaca

Dok je 13. stoljeće, u likovima Inocenta III. i Bonifacija VIII., svjedočilo o vrhuncu i opadanju svjetovne moći papa, 14. stoljeće pokazuje samo jednostrani razvoj u pravcu daljnjega opadanja svjetovne moći papa. To se opadanje svjetovne moći konačno odrazilo i na, dotad neprikosnoveni, položaj papa i samoga grada Rima unutar Katoličke Crkve.

Avinjonsko sužanjstvo

Avignon je poznat kao staro sjedište poglavara Katoličke Crkve. Godine 1309. papa Klement V. odabrao je Avignon kao svoju rezidenciju. U to vrijeme gradom i okolicom je vladala grofovija Venaissin koja je bila pod kraljevima Sicilije iz plemićke dinastije Anžuvinci (Anjou). Avignon je pripadao Vatikanu sve do 1791. godine kada je vraćen u sastav Francuske.

Ukupno su devet papā vladali iz Avignona, od toga dvojica antipapā.

Grad je, umjesto Rima, bio papinsko središte do 13. siječnja 1377.

Pape koji su vladali iz Avignona: za svoje sjedište Avignon. U Avignonu su ostali i njegovi nasljednici.

• 1309. – 1316. Klement V.

• 1316. – 1334. Ivan XXII.

• 1334. – 1342. Benedikt XII.

• 1342. – 1352. Klement VI.

• 1352. – 1362. Inocent VI.

• 1362. – 1370. blaženi Urban V.

• 1370. – 1378. Grgur XI.

• 1378. – 1394. protupapa Klement VII.

• 1394. – 1423. protupapa Benedikt XIII.

S vremenom je sve više rastao francuski utjecaj na papinstvo. Pod pritiskom francuske krune sve je više Francuza primano u kardinalski zbor; zato su i dvojica narednih papa Francuzi. Već Klement V. (1305. – 1314.) nije više smatrao da mora otići u Rim. Dao se ustoličiti u Lyonu, i ostade u Francuskoj. Nakon kolebanja izabrao je 1309.

Napuštanje grada Rima i preseljenje papinskoga sjedišta u Avignon glavni su pokazatelji općega pomicanja težišta. Stoljetna tradicija Vječnoga Grada nije samo u svijest naroda usjekla ideju Petrova nasljedstva na rimskoj stolici i crkvenoga primata već i predodžbu zapadnoga univerzalizma koje se temelji na Rimskom Imperiju. A Avignon je ležao usred područja kojim vlada francuski kralj; iako ga je 1348. skupa s okolnim zemljištem Klement VI. kupio i tako učinio samostalnim teritorijem koji pripada papi, ipak je bio svuda naokolo opkoljen područjem francuskoga kraljevstva i tako posvema odvojen od ostaloga svijeta. Ono što su pape u 12. i 13. stoljeću u ogorčenim borbama protiv štaufovske politike na Siciliji onako uspješno branili: slobodu od opkoljavanja i političke nadmoći cara, toga su se sad francuski pape drage volje odrekli u korist francuske krune. Time su se odrekli slobode odlučivanja, a u očima naroda – svojega nepristranog općecrkvenog autoriteta. I odviše su često postajali bezvoljno oruđe u rukama sve jačih vlastohlepnih vladara; postali su igračka u međunarodnoj politici. Slomila se misao općecrkvenoga jedinstva. Na kraju „avinjonskoga sužanjstva” (1309. – 1378.) nastaje veliki raskol, koji je uvod u razdoblje vrlo teških kriza za papinstvo i za Crkvu.

Koliki je utjecaj francuske politike bio na papinstvo pokazuje se i u činjenici kako je papa Klement V. popustio pred kraljevom osvetoljubivom težnjom i pokrenuo sudski postupak protiv pokojnoga pape Bonifacija VIII. Još je veća sramota bila što je na zahtjev Filipa Lijepog pomogao da se unište templari. Templari su se poslije križarskih ratova bili nastanili u Francuskoj. Njihova bogata imanja i povlastice, koji su nekoć služili za pokretanje križarskih vojni a sada se nisu mogli upotrijebiti u tu svrhu, bili su kralju trn u oku. Od