Stoljeće od Gospinih ukazanja u Fatimi – Žena odjevena suncem (410) by Svjetlo riječi

vjera

• društvo • kultura

STOLJEĆE OD GOSPINIH UKAZANJA U FATIMI

Žena odjevena suncem Godina XXXV. ◆ broj 410 ◆ Sarajevo, svibanj 2017. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Upis kandidata u Franjevačko sjemenište i Franjevačku postulaturu u Visokom Franjevačko sjemenište u Visokom je ustanova u kojoj se promiču zvanja za svećenike, vodi briga za poseban vjerski odgoj i obrazovanje zajedno s humanističkom i znanstvenom izobrazbom (usp. kan. 234 §1). Stoga je redovito usko vezano uz četverogodišnji program Franjevačke klasične gimnazije. Sjemenište ima svog glavnog prefekta (odgojitelja), dva pomoćnika i duhovnika – osim profesorskog kadra Gimnazije. Franjevačka postulatura je vrijeme od godinu dana, u kojem se kandidat-postulant priprema da prihvati franjevački život. Svi oni koji žele biti franjevci, a već su završili srednju školu ili fakultet, moraju proći razdoblje postulature, koja je prvi dio formacije kandidata za franjevački život. Dnevni program za postulante je u skladu sa sjemenišnim, a školski program je prilagođen. Kandidati su smješteni u samostanu u Visokom i imaju svog meštra (odgojitelja). Za upis u Sjemenište ili Postulaturu potrebni su sljedeći dokumenti: • Izvod iz matične knjige rođenih • Krsni list – s upisom datuma svete potvrde i podatkom o slobodnom stanju (za kandidate postulature) • Osobno napisana i potpisana molba s točnom adresom i brojem telefona • Izjava roditelja o suglasnosti (za maloljetne) • Preporuka župnika o prikladnosti za redovničko i svećeničko zvanje • Liječničko uvjerenje • Originalni dokumenti o završenom školovanju (za sjemeništarce svjedodžbe od 5. do 9. razreda osnovne škole, a za postulante – od svih razreda srednje škole, kao i diploma mature za one koji žele biti svećenici) • Potpisana izjava da kandidat postulature nije u kreditu ili jamac Adresa: Franjevačko sjemenište i postulatura • Ulica Bosne Srebrene 4 • BiH – 71300 Visoko Rok za upis u Sjemenište i Postulaturu je ponedjeljak, 26. lipnja 2017. u 11 sati Za dodatne informacije i prijave sjemeništaraca i postulanata možete se obratiti na: tel. br.: 032 738 277; 061 784 259; 063 290 499; fax br.: 032 735 826; ili na e-mail: frsjem@hotmail.com (za sjemenište), ili postulaturabosne@gmail.com (za postulaturu). U slučaju prijave nakon predviđenog roka (osobito za postulante), obratiti se izravno na: Franjevački provincijalat, Zagrebačka 18, BiH – 71000 Sarajevo; tel: 033 722 450, fax: 033 722 451 ili e-mail: tajprov@bih.net.ba. Fra Josip Ikić Fra Josip Mrnjavac I. prefekt sjemeništaraca meštar postulanata

„Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju” (Lk 10,2).

iz sadržaja

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba redakcija Vanja Čerenić, Janko Ćuro, Rafaela Obučić, Danijel Stanić redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Vanja Čerenić marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba Lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709

račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST

Riječ obiteljima Sveto dijete

5 16

račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil

Reportaža Svetište Majke Božje Bistričke 20

račun u austriji

Politički (ne)korektno!? O učenome neznanju

Razgovor Michael Hesemann Posljednja fatimska tajna

Brojke i slova Vjernici koji hodom časte

Fra Jurina biljna ljekarna Gospina trava

Sparkasse Kufstein, Kristijan Montina „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein. IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine. ISSN 1512-6986

devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22

Tema broja 100. obljetnica prvoga Marijina ukazanja u Fatimi Sigurni u pobjedu ljubavi

Fotografija na naslovnoj stranici: Procesija sa svijećama u Fatimi, Arhiv Svetišta

Svjetlo riječi

Riječ čitateljima

ahvaljujući internetu čovjek danas može komunicirati brže, a istovremeno su poruke oskudnije nego ikad prije. Kratkim i gotovo uvijek impulzivnim sadržajem, pošiljatelj se najčešće prepušta emociji trenutka. Ne zamara se elaboracijom tvrdnje, a time ni odgovornošću za izrečeno. Kada pogriješi, jednostavno izbriše tweet i stvar je riješena. Nadalje, kreatori javnoga mnijenja uglavnom se ne usredotočuju toliko na predstavljanje stvari kakve one jesu, nego radije naširoko objašnjavaju kakve nisu. Jer negacija ne zahtijeva istu dozu odgovornosti kao afirmacija. To uglavnom čine promotori raznih ideologija i „životnih stilova” kojima smeta svaka misao, vjerovanje ili govor koji oni nisu potpisali. Medijski eksponirani neodgovorni tekstovi i poruke, prožeti frenetičnim negiranjem i ismijavanjem, izrazito kul-

miniraju u rijetkim slučajevima kada se nadnaravno ukaže naravnom. Tipičan primjer za to jesu Gospina ukazanja. Zabrinuta kao najbrižnija majka za alarmantno stanje svoje djece, ona njima opominje, moli i savjetuje. Ne traži pri tom zahvalnost, pa ni priznanje za ovu gestu čiste ljubavi. Ponekad se i pojedincima u samoj Crkvi dogodi da, zaneseni uslugama kratkih poruka i „slavom svijeta”, olako ustvrde da Gospa ne može biti ovo ili ono. I točno znaju što ona može biti. Strpljenje i vrijeme u ovakvim slučajevima potrebniji su nego znanje. Je li nešto od Boga ili nije prepoznat ćete po plodovima, savjetuje Isus (usp. Mt 7,16). Naše je znanje pred božanskim poput jutarnje rose. Treba nam samo duboka poniznost i dječja otvorenost. Sve ostalo, sve što jesmo i znamo, mora izvirati

odatle. Jer, ni politički ni vjerski crème de la crème Isusova vremena nije želio prihvatiti stvarnost Božjeg rođenja u štali i Njegovog odrastanja u obitelji običnog stolara. Nisu Mu povjerovali jer nije govorio niti naučavao ono što su oni mislili da bi trebao. Desna ruka su Mu bili uglavnom obični i nepismeni ribari koji su Mu povjerovali i vlastitim životom vjeru zapečatili. Zašto? Zato što su na svojoj tabuli života imali prostora i s povjerenjem Bogu prepustili pero. Izbrišimo i mi mnoga poglavlja koja smo ispisali vlastitim egom, nasjedajući uvijek iznova na provokaciju zmije još od Eve: (...) bit ćete kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo (Post 3,5) i tako oslobodimo prostor za Božji zahvat na svojoj tabuli života. Fra Janko Ćuro, urednik sv i b a n j 2017.

RIJEČ ČITATELJA Drago Uredništvo Svjetla riječi, čitam Vas i pratim već godinama. Bez laskanja, želim Vam reći da ste sve bolji i bolji. Volim promjene koje nisu radi promjena, a to vi dobro radite. Svaki broj gotovo 100 % pročitam. Srdačni pozdravi iz Albanije. Vaš M. E.

Informativni i realni

Poštovano Uredništvo Svjetla riječi, moje ime je Mila Ćosić. Ja sam vaša dugogodišnja pretplatnica. Živim u Kanadi i svakog mjeseca nestrpljivo iščekujem najnoviji broj revije, koji pročitam od prve do zadnje stranice. Sve me jako oduševi, a posebno članci poštovanog fratra koji piše o prirodnim lijekovima. Ustvari ste jako informativni i realni u svome pisanju o aktualnim događanjima i stanju današnjega društva. Ovim putem Vam šaljem 300 kanadskih dolara za Kruh sv. Ante. Uz srdačni pozdrav, Mila Ćosić.

Čuvari jezika i kulture

Poštovano Uredništvo, kao redoviti čitatelj cijenjenoga Svjetla riječi, koje odiše toplinom i ljepotom hrvatskoga jezika, ističem i radujem se vašoj dosljednosti u borbi za očuvanje izvornosti hrvatskoga jezika i kulture. Svima nudite kulturu suživota, koja se temelji na toleranciji, solidarnosti i dijalogu s drugima i drugačijima. Zahvaljujući proročkom i prosvjetiteljskome radu dragih fratara Divkovića, Lastrića, Jukića i mnogih drugih nositelja kulture do današnjih dana, koji su prvi prevodili i izdavali knjige na hrvatskome jeziku te otvarali pučke škole, očuvali smo kroz krizna vremena povijesti vjeru i kulturu. Da nije bilo tako, asimilirali bismo se i nestali sa svjetske scene kao i mnogi drugi mali narodi. Zato je potrebno njegovati temelje prošlosti i na njima dalje graditi i budno čuvati dragi materinji jezik. U jeziku naroda sadržana je baština, snažna jezgra koja donosi plodove u susretu s novim kulturama i jezicima. Dakle, jezično blago je riznica radosti i nadanja, žalosti i tjeskoba, rada i molitve,

suza i smijeha i odgovor na životna pitanja. Iz te jezične jezgre crpimo snagu, jačamo i čuvamo zajedništvo pored svih kriza i kušnji. Jezik je duša i polazna osnova za učenje o tomu tko smo. Vjernike je materinji jezik kroz povijest vezao vjerom u Boga, molitvom i pobožnošću. Na kraju, jezik očituje ljubav prema domovini, Bogu i rodu. Čestitam vam što u Svjetlu riječi izvorni hrvatski jezik njegujete i čuvate od raznih napada i modernih deklaracija, koji svjesno ili nesvjesno niječu vlastitosti i posebnosti starog hrvatskog jezika. Vi se ne bojite kulturoloških susreta i promjena i suživota u različitosti i dijalogu. Nastavite hrabro, argumentirano i tolerantno čuvati i boriti se za prava i zastupljenost hrvatskoga jezika i kulture u svijetu kroz svoje djelovanje. Mir i dobro vama i našem puku. Neka ne zaboravi svoju kulturu i čuvare vjere i ognjišta. Neka ponosno širi svjetlo i čita hrvatsku riječ. Tomo Barbić, Schwabmünchen, Njemačka

Dragi naši čitatelji, zadovoljstvo nam je predstaviti vam naš obnovljeni mrežni portal Svjetla riječi. Redizajnirali smo ga i obogatili novim sadržajem. Za vas smo i dalje dostupni na staroj adresi www.svjetlorijeci.ba Ne zaboravite svakog dana posjećivati naš osvježeni mrežni portal i čitati nove priloge o vjeri društvu i kulturi.

Širite svjetlo, čitajte riječ.

100. OBLJETNICA PRVOGA MARIJINA UKAZANJA U FATIMI Piše Marinko Varnica

Sigurni u pobjedu ljubavi

ko se želite s kime naći u samome središtu njemačkoga grada Münchena, najjednostavnije je dogovoriti susret na poznatome Marienplatzu u centru grada. To je glavni i najljepši trg bavarske prijestolnice. Vrlo vjerojatno se rijetko zapitamo kako je koje mjesto dobilo svoje ime. Kao katolik i Hrvat koji već mnogo godina živi u Bavarskoj i zanima se za povijest i katoličku vjeru, postavio sam si upravo to pitanje o poznatome Marienplatzu. Nije tajna kako je Bavarska bila i donekle ostala katolička zemlja. Znamo to iz povijesti i iz običaja do kojih mnogi Bavarci i dandanas brižno drže. Šetajući i nekakvom naizgled nebitnom stazom, može se

svako malo pored ceste naići na krasne križeve, kipove Djevice Marije i svetaca ili na kapelice o kojima se još uvijek netko brine. Ali, vratimo se iz provincije u grad. U München. Poznato je kako se bavarski knez Maximillian za vrijeme Tridesetogodišnjega rata zavjetovao Blaženoj Djevici Mariji da će učiniti pobožno djelo ako Šveđani, koji su od 1632. godine sve dublje prodirali i razarali bavarski teritorij, ne osvoje i ne unište barem gradove Landshut i München. Budući da su ta dva grada doista ostala pošteđena, Maximilian je dao sagraditi Marijin stup (Mariensäule) u centru Münchena i službeno posvetiti čitavu zemlju Mariji koju se otada naziva Zaštitnicom

Bavarske (Patrona Bavariae). Tako je dakle već spomenuti trg, nad kojim Marija budno bdije, dobio svoje ime.

Velik znak na nebu

Posveta Mariji u katoličkoj je tradiciji već dugo praksa. Tako je mađarski kralj sv. Stjepan imenovao Mariju kraljicom Mađarske (Regina Hungariae), Portugal se još u 12. stoljeću nazivao Marijinim, a u 17. stoljeću mnoge su druge europske zemlje poput Francuske, Austrije i Poljske bile posvećene Mariji. Velika pobjeda nad Turcima u bitci kod Lepanta 1571. godine pripisuje se Mariji od Pobjede (Maria de Victoria), koja je kasnije postala Gospa od Ružarja. U teškim povijesnim trenucima ona je bila zagovornica sv i b a n j 2017.

Nepoznata Biblija

Piše fra Darko Tepert

Isusov grob i ukazanje anđelâ Evanđelja svoje izvještaje završavaju spominjanjem praznoga Isusova groba te ukazanjima Uskrsloga njegovim učenicima. Stoga jedno od središnjih mjesta kršćanstva svakako predstavlja Isusov prazan grob, poznat još i kao Sveti grob. z Evanđelja po Marku saznajemo da je Isusov grob bio izduben iz stijene i da je na ulaz groba bio navaljen kamen koji žene same ne bi mogle otkotrljati (usp. Mk 15,46; 16,3). Žene su također vidjele „mladića zaogrnuta bijelom haljinom gdje sjedi zdesna” (Mk 16,5). Prema Evanđelju po Mateju, na grob najprije dolaze Marija Magdalena i druga Marija. Pred njima anđeo Gospodnji silazi s neba te „otkotrlja kamen i sjede na nj” (Mt 28,1-2). Iz Lukina evanđelja saznajemo i to da je bila riječ o grobu „u koji još ne bijaše nitko položen” (Lk 23,53). Žene koje dolaze na grob ne nalaze ondje tijela Isusova, ali ugledaju

„dva čovjeka u blistavoj odjeći” za koje nije rečeno gdje su se točno nalazili (Lk 24,4). Konačno, u Ivanovu evanđelju također čitamo o grobu „u koji još nitko ne bijaše položen”, ali i o tome da je grob bio blizu Kalvarije (usp. Iv 19,41-42). Na dan Uskrsa Marija Magdalena nalazi prazan grob i o tome izvješćuje Šimuna Petra i „drugog učenika” koji dolaze do groba i nalaze ga praznoga (usp. Iv 20,1-12). U sljedećem se prizoru Marija Magdalena ponovno nalazi kod groba, zaviri u njega i „ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave, drugi kod nogu” (Iv 20,12).

Pokušamo li objediniti ove vijesti, možemo reći da je prema evanđeoskoj tradiciji to bio novi grob u koji prije Isusa još nitko nije bio položen, da je bio isklesan u stijeni, da se nalazio blizu Kalvarije, da je s desne strane bilo mjesto gdje je anđeo mogao sjesti i da je bilo mjesta za dvojicu anđela koji su mogli sjediti do glave i do nogu.

Povijest Svetoga groba

Osim saznanja koja o tom grobu imamo iz evanđeljâ, valja spomenuti da je rimski car Hadrijan 135. godine, nakon slamanja Drugoga židovskog ustanka, razorio Jeruzalem, pretvorio grad u rimsku koloniju, a na mjestima Isusove muke i ukopa dao izgraditi poganske hramove, to jest kapitolij. Nakon crkvenoga sabora u Niceji 325. godine car Konstantin odredio je da se na tom mjestu izgradi crkva, pri čemu je posebnu ulogu imala njegova majka, sv. Helena, poznatija kod nas kao Jelena Križarica. Ova crkva bila je posvećena početkom svibnja 335. godine, a obuhvaćala je i veliku građevinu kružnoga tlocrta sličnu mauzoleju, unutar koje je bila kapela koja je skrivala Isusov grob. Ovu baziliku zapalili su 614. godine Perzijanci za svoga pohoda na Svetu Zemlju. Obnova je započela 629. godine, a ponovno je posvećena 14. rujna, što je i početak svetkovanja blagdana Uzvišenja svetoga Križa. Muslimani predvođeni kalifom Omarom ibn al-Khattabom 637. godine osvajaju Jeruzalem. U prvo vrijeme suživot kršćana i muslimana prilično je miroljubiv, no 966. godine muslimani spaljuju baziliku Svetoga groba, a 1009. godine fatimidski kalif al-Hakim bi-Amr Allah odredio je potpuno uništenje bazilike. Njegova majka, inače kršćanka, započela je njezinu obnovu koja je dovršena 1048. godine, no tada je već bilo prekasno da bi se zaustavio proces koji je počeo na Zapadu kao reakcija na čin uništenja. Križarske vojske već su se bile skupljale, a 1099. godine križari sv i b a n j 2017.

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

Srce zna „Kad stanem ispred Marije, točno znam što ću joj reći”, uzbuđeno mi govori moj desetogodišnji sin Evan na putu prema Međugorju. Moj suprug, naša tri sina, moja majka i ja stižemo u Majčino selo kasno navečer. Umorni smo, ali se veselimo susretu s dragim prijateljima.

ok ljubim svoju djecu za laku noć, šapćem molitvu zahvale. Dugo smo se spremali na ovaj put. Nakon nekoliko godina krize u braku, problema i moje borbe s anksioznošću, obiteljsko putovanje i posjeti nekim dragim mjestima daju nam osjećaj zajedništva. Prošli smo kroz krizu i sada smo jači i bliskiji. Ovaj fizički put je na neki način simbol puta koji je iza nas, ali i prilika da napunimo baterije za sve što nas još čeka. Znam da ćemo ovdje doživjeti nešto što će nas duboko dotaknuti i promijeniti. Ne mislim na nadnaravno čudo ili krunice pretvorene u zlato, nego na preobrazbu koja se dogodi kada bez straha otvorimo dušu i srce. Bez opterećenja svakodnevnice, bez interneta i stalnih poruka na pametnom telefonu, već drugo jutro osjećam promjenu. Osjećam kako nervoza, koja je postala uobičajena u današnjem svijetu, popušta tijekom dana, ali skroz polako i tvrdoglavo – kao kofein na koji se organizam navikne i od kojega se polako odvikavamo. Trebalo bi mi 14 svjetl ori jeci . ba

nekoliko tjedana za potpunu detoksikaciju, ali kako imam samo nekoliko dana, odlučujem se usredotočiti na ono što imam, a ne na ono što nemam ili što bi trebalo biti. Uz to, pokraj djece koja me u novoj sredini još više trebaju, ne mogu se potpuno opustiti. No prihvaćam kao dar i to što sam primijetila nervozu i spoznala kako mi krade najljepše životne trenutke. U kasnim popodnevnim satima, kada vrućina popusti, spremamo se na Brdo ukazanja. U zadnji čas pozvana sam da otpjevam jednu pjesmu na večernjoj misi, ali kako se sutradan spremamo dalje na put, ne preostaje nam drugo nego popeti se na Brdo predvečer. Kasno je i spušta se mrak. Djeca poput malih kozlića skaču s jednoga kamena na drugi dok ja strahujem da se ne ozlijede. Moj suprug ih pazi, a moja mama podržava riječima: „Ne smije se djeci ukazati na strah jer će izgubiti sigurnost i tek tada pasti.” Napokon stigosmo do Marijina kipa. Nebo je sasvim prekriveno zvijezdama. Sjedam na neki kamen, duboko

udahnem i postajem svjesna boli u prsima. Osjećam kako suze kao rijeka skupljaju brige, boli i strahove iz dubina u koje sam ih pohranila i nose ih na površinu. Tu ih ostavljam i predajem Ljubavi – onoj Ljubavi čiju veličinu i moć osjećam dok sjedim sama na kamenu ispod zvijezda. Hvala ti, Bože, za ovaj trenutak, pomislim, zahvalna za spoznaju koja me mijenja. „Mama!” Evan skoči do mene i zagrli me. „Jesi li rekao Mariji što si htio?” pitam ga. „Da... ali zaboravio sam baš sve za što sam htio moliti. Ničega se nisam mogao sjetiti.” „Što si onda napravio?” „Pustio sam da srce moli umjesto mene”, objasni mi Evan jednostavno, mudrošću djeteta koje još nije zaboravilo kako slušati Istinu ispisanu u njegovoj duši.

Disciplina tišine

Nemir se vrati u trenutku u kojemu zaboravimo na veličinu i moć Ljubavi. U trenutku u kojemu uporno pokušavamo gospodariti životom, u kojemu ispisujemo listu primjedbi, želja i molitava i prinosimo ih Bogu tražeći njihovo ispunjenje točno prema našim očekivanjima. Ako se ne dogode, postajemo razočarani, sumnjičavi i odlučujemo još ozbiljnije uzeti stvari u svoje ruke. Neobično je moći se vratiti u svakodnevnicu i zadržati duboki mir. Nemir je lako dostupan, poput instant kave koja nam na brzinu vrati kofein. Čeka nas na svakom koraku – od jutarnje gužve na cestama, kašnjenja u školu, praznoga hladnjaka za vrijeme doručka, do obiteljskih nesporazuma, neplaćenih računa i loših vijesti iz svijeta oko nas. Uz to što je destruktivan, daje nam osjećaj stalne zaposlenosti i lažne važnosti. „Nemam vremena za šetnju ili meditaciju”, tuži mi se poznanica nakon nedjeljne mise. „Imam užasno puno

Riječ obiteljima

Piše Boris Beck

Sveto dijete Jedna od najljepših stvari vezanih za malu djecu su priče. Možete im do mile volje pričati, čitati i izmišljati što god želite i koliko vas god mašta služi. I dok govorite, a mališan se privije uz vas, držeći vaše uho, otkrijete koliko su priče iz djetinjstva u vama žive, i kao da nisu prošla desetljeća. ao dijete sam jako volio roman američkoga pisca Williama Saroyana Tata, ti si lud. Toliko sam ga čitao, da sam ga naučio napamet, a na kraju sam se, čini mi se, i pretvorio u toga oca. Naime, tata iz knjige je pisac, a u njoj je opisano nekoliko dana druženja i razgovora s njegovim desetogodišnjim sinom. Knjiga je zadivljujuća jer u njoj otac sa sinom razgovara kao sa sebi ravnim. Oni razgovaraju o mnogim ozbiljnim temama, no uvijek otac sina tretira ravnopravno – govoreći mu o teškim temama jednostavno, ali otvoreno. Jedna je od tema i životni poziv. Otac sinu, onako usput, kaže da je za svakoga čovjeka važna spoznaja. Kada ga sin pita je li i on došao do spoznaje, otac kaže da jest, i to vrlo rano, u djetinjstvu. Na iduće pitanje što radi sa spoznajom, otac odgovori da je koristi za mnoge stvari, ali najviše za pisanje. Sina je potom zanimalo kako će on znati

16 svjetl ori jeci . ba

da je došao do spoznaje, a otac mu je rekao da se ništa ne brine i da će je prepoznati. Još je samo jednu stvar o tome rekao sinu: spoznaja je najvažnija stvar u čovjekovu životu. U biografijama umjetnika ili izumitelja često piše da su ljubav za svoj poziv stekli u najranijem djetinjstvu. Isto je i sa svećenicima i časnim sestrama: u pravilu kažu da su Božji poziv doživjeli vrlo rano. Čini se apsurdnim da malo dijete odredi sudbinu čovjeka – ali čini se da se baš tako zbiva. Očito u dječjoj duši ima više nego što se čini. To sam spoznao čim sam prvi put čitao o sudbini male Jacinte iz Fatime. Jacinta Marto imala je samo sedam godina kada je s desetogodišnjim bratom Franciscom i jedanaestogodišnjom rođakinjom Lúcijom dos Santos došla u dodir s nadnaravnim. Na starim fotografijama Jacinta je sitna uz prkosnu Lúciju i dobroćudnoga Francisca. Djevojčicama je glava obično pokrivena,

ruke sklopljene na molitvu, obuća loša, a odjeća skromna, ali čista. Lúcia je opuštenija, Jacinta grčevito stišće prste. Ima lijepo ovalno lice, velike oči i ozbiljan pogled. Na fotografiji snimljenoj 15. listopada 1917. pred pećinom Iria, Lúcia i Jacinta poziraju odjevene u nove identične košulje i snježnobijele pregače, dok ih s leđa grle majke kojima su vrlo slične. Zadnja fotografija Jacinte nastala je 1935., 15 godina nakon njene smrti, kada se njeno tijelo premještalo s mjesnoga groblja Vila Nova de Ourém na fatimsko. Lice joj je sačuvano kao znak neraspadljivosti u koju je ušla. Prema Lúcijinim zapamćenjima Jacinta je veoma lijepo pjevala i plesala. – Jako volim razmišljati. – rekla je u Lisabonu časnoj sestri Mariji Purificação Godinho koja se brinula o njoj u njenim zadnjim danima. I brat joj je bio muzikalan i zamišljen, iako povučeniji. Nakon vizije pakla nježna i pomalo razmažena djevojčica veoma se zabrinula za spasenje duša. Prihvatila je mirno to što su i ona i brat 1918. oboljeli od španjolske gripe i što im je Gospa najavila skoru smrt. Lúcia se sjeća kako joj je krajem listopada te godine Jacinta bezbrižno priopćila da će Gospa uskoro uzeti Franju u Nebo, a da će ona otići u jednu bolnicu i ondje mnogo trpjeti – jedino je žalila da ondje neće biti Lúcia.

Kada bi ljudi znali što je vječnost

Jacintina se gripa zakomplicirala upalom plućne maramice. U lisabonskoj bolnici bila je podvrgnuta bolnoj operaciji u kojoj su joj odstranjena dva rebra. Lúcia dos Santos je svjedočila da je Jacinta ondje imala brojna viđenja: vidjela je Papu kako se sam moli u sobi dok mu ljudi izvana dovikuju uvrede i bacaju kamenje na prozor, a potom kako se s mnoštvom ljudi moli Bezgrešnom Srcu Marijinu. – Jadan Sveti Otac. – rekla je Lúciji i dodala: – Veoma mi je žao grešnika. Kada bi ljudi znali što je vječnost, učinili bi sve da promijene svoje živote.

DOBRA VIJEST

Humanitarna akcija Frame Novi Šeher B

ratstva Franjevačke mladeži provincije Bosne Srebrene u vrijeme priprave za Uskrs nerijetko organiziraju različite humanitarne akcije, kako bi prikupili pomoć za najsiromašnije članove svojih župnih zajednica. Tako je i ove godine Frama Novi Šeher u vrijeme korizme prikupljala prehrambene proizvode kako bi načinili pakete s hranom i drugim potrepštinama za siromašne župljane. Rasporedivši se u dvije skupine, prikupljali su darove u trgovačkim centrima FIS u Brankovićima i Armani Trade u Novom naselju kod Žepča. U vrijeme prikupljanja pomoći za potrebite framaši su na dar dobivali prehrambene proizvode poput brašna, ulja i tjestenine, higijenske potrepštine

18 svjetl ori jeci . ba

i novčane priloge. Okupili su se zatim u prostorijama župnog ureda u Novom Šeheru te načinili pakete pomoći od prikupljenih sredstava. Tako je jedanaest obitelji župe svetog Ilije uz Uskrs dobilo darove s osnovnim namirnicama. Framaši, koji su akciju proveli uz pomoć župnog ureda, nisu krili zadovoljstvo: „Nadamo se da su i oni usamljeni i siromašni ljudi iz še’erskog kraja ovaj Uskrs dočekali i proslavili radosno. Za ovu uspješnu humanitarnu akciju najprije želimo zahvaliti dragom Bogu, no zahvaljujemo se također svima vama koji ste pridonijeli ovoj akciji u ime svih obitelji kojima smo uljepšali i ovaj Uskrs!” Svjetlo riječi

REPORTAŽA Piše Marko Brestovečki

Svetište Majke Božje Bistričke Najveće marijansko svetište u Hrvatskoj nalazi se u Mariji Bistrici, mjestu na sjeverozapadu zemlje među pitomim brežuljcima Hrvatskoga zagorja. Već stoljećima se u Mariju Bistricu slijevaju vjernička mnoštva iz svih hrvatskih krajeva i inozemstva, ali i pojedinci koji ovamo dolaze u tišini osobnoga hodočašća, tražeći i nalazeći svoj duhovni mir. 20 svjetl ori jeci . ba

Aktualno TEOLOŠKO VREDNOVANJE FENOMENA UKAZANJA

Piše Leon Kikić

Opreznost i sporost u prosuđivanju Njemački teolog Josef Rupert Geiselmann, poznati stručnjak i autoritet za pitanja objave, cjelokupnu objavu dijeli na dvije kategorije: 1) naravna objava, koja se očituje u veličini, ljepoti, tajanstvenosti, snazi i djelotvornosti svega stvorenoga; 2) pra-objava u riječima, preko koje Bog zapodijeva razgovor s ljudima i njima se objavljuje po riječi koja se dalje prenosi. rema Geiselmannu, i jedna i druga spadaju u javnu objavu, u povijesno-spasenjski proces koji je usmjeren ostvarenju mira, pravednosti, etičkoga ponašanja i djelovanja koje će preobraziti svijet i sve odnose u njemu. Uz ovu javnu objavu koja se po poslanju Crkve upućuje ljudima i obvezuje svakoga kršćanina bez iznimke, postoje i partikularne ili privatne objave vezane uz pojedince ili određene skupine ljudi, a jedan od najučestalijih oblika takvih objava su ukazanja kao „vidljiva

24 svjetl ori jeci . ba

očitovanja nekog bića čije je viđenje na tom mjestu neobično ili neobjašnjivo prema naravnom tijeku stvari” (Rene Laurentin). Takvih je fenomena bilo kroz cijelu povijest kršćanstva iako se na njih različito gledalo u različitim povijesnim razdobljima. Tako je, primjerice, u Španjolskoj u 16. stoljeću prevladavao negativan stav prema privatnim objavama i ukazanjima. Sveti Ivan od Križa oštro upozorava da „želja za božanskim darovima i užitak koji iz toga proizlazi sačinjavaju jednu od

većih prepreka jedinstvu s Bogom koje se ostvaruje jedino u čvrstoj vjeri. I zapovijed koja će vrijediti bit će vrlo jasna: potrebno je ne dopustiti posebne objave kada se pojavljuju. Štoviše, mora se njima suprotstaviti kao pogibeljnim napastima. Ako su zaista nadnaravne pojave, postići će svakako svoj učinak milosti; a ako su iluzije, duša neće pretrpjeti nikakvu štetu ako ih odbaci.” Ipak, od 17. stoljeća do danas umnažat će se ukazanja – osobito marijanska. I danas ima pojedinaca koji govore da im se ukazuju Isus, Blažena Djevica Marija, anđeli ili sveci koji ih najčešće potiču na određene oblike pobožnosti i molitve ili im pak priopćuju određene dogmatske tvrdnje, omogućuju izvanredne uvide u stvarnost koji su drugima uskraćeni i sl., a mjesta gdje se to događa postaju često hodočasnička odredišta, čak ako ukazanja nisu službeno potvrđena od strane učiteljstva Crkve. Općenito, službeni i doktrinarni stav Crkve jest da poslije Kristova dolaska, tj. njegova povijesno-zemaljskoga života, propovijedanja, uskrsnuća i uzašašća u nebesku slavu, nema niti treba očekivati neku novu objavu koja bi se odnosila na temeljno stanje čovječanstva u vezi sa spasenjem. Govoreći o tome prigodom objave treće fatimske tajne, Joseph Ratzinger u svojoj knjizi U službi istine obrazlaže razliku između javne i privatne objave. Prema Ratzingeru, među objema postoji ne samo stupnjevita nego i bitna razlika. Riječ „javna objava” označava Božje objaviteljsko djelo koje je namijenjeno cijelom čovječanstvu, a koje ćemo kao vidljivi trag pronaći u Bibliji Staroga i Novoga zavjeta. Nazivamo je objavom, jer se u njoj sam Bog korak po korak ljudima objavljivao sve do one točke kad je on sam postao čovjekom, da bi cijeli svijet k sebi privukao i sa sobom ga sjedinio. Ne radi se, dakle, o intelektualnim, razumskim priopćenjima, nego se radi o procesu života u kojemu Bog pristupa ljudima. Ona je dosegla „svoje ispunjenje

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve Piše dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

Ženidbene zapreke Već se u prethodnim člancima govorilo o nastanku i valjanosti ženidbe. U ovom i u sljedećim brojevima govorit će se o osobnoj sposobnosti stranaka. Naime, valjanost ženidbe ovisi o osobnoj sposobnosti stranaka, ženidbenoj privoli i o obliku sklapanja ženidbe.

ravo na ženidbu je temeljno ljudsko pravo prema kojemu svaki muškarac i žena mogu sklopiti ženidbu birajući slobodno vlastitoga ženidbenog druga. Treba napomenuti da se ne radi o apsolutnom i slobodnom služenju tim pravom, jer ženidba nije samo privatna i osobna stvar dviju osoba, nego se tiče i općega dobra i ima društvenu važnost. Tako javna vlast, bilo građanska (civilna) bilo crkvena (vjerska), svojim zakonima može (i čini to) uređivati i ograničavati pravo na ženidbu. Što se tiče crkvene ženidbe, ona nije samo ljudska ustanova nego i božanska. Stoga, ženidba osim što se ravna prema crkvenom (ljudskom) pravu, uređuje se i ravna i božanskim pravom, pri čemu ostaje netaknuta mjerodavnost građanske vlasti s obzirom na čisto svjetovne učinke ženidbe. Katolička Crkva ima prirođeno i vlastito pravo neovisno o 26 svjetl ori jeci . ba

bilo kojoj ljudskoj vlasti odrediti potrebne uvjete za valjanost i dopuštenost ženidbe, proglasiti ženidbene zapreke božanskoga prava i odrediti zapreke crkvenoga prava i suditi ženidbene parnice po vlastitom pravu. Građanska vlast tu ne može postavljati nikakve zahtjeve i uvjete koji bi se ticali same valjanosti sakramentalne ženidbe ili koji bi se protivili odredbama božanskoga prava. Priznaje joj se mjerodavnost jedino u pogledu određivanja građanskih učinaka tih ženidaba, npr. pitanje prezimena ženidbenih drugova, prebivališta, stjecanja i raspolaganja imovinom i mnogo drugih građanskih prava i obveza roditelja i djece i sl.

Pravna (ne)sposobnost

Zakonik kanonskoga prava u kanonu 1058 precizno navodi kako crkvenu ženidbu mogu sklopiti svi oni kojima se

pravom to ne zabranjuje. Znači kome nije zabranjeno snagom božanskoga ili crkvenoga prava, crkvena ženidba mora biti dopuštena. Kako navode i veliki komentari ženidbenoga prava, božanski i ljudski zakoni radi zaštite bračne zajednice i njezina dostojanstva i radi promicanja dobara braka i bračnih drugova, mogu odrediti da osobe koje se nalaze u određenim okolnostima ili stanju, i u vrijeme dok se u njima nalaze, ne mogu ili im nije dopušteno, sklopiti ženidbu i stupati u bračnu zajednicu. Zabrana se temelji na takozvanoj ženidbenoj zapreci koja se ima shvatiti kao neka okolnost ili stanje koje upravo ne dopušta ženidbeno slavlje. Što su ženidbene zapreke? Zakonik ne daje definicije ženidbenih zapreka, nego samo u kanonu 1073 kaže koji je njihov učinak u odnosu na čin sklapanja ženidbe: zapreka čini osobu nesposobnom za valjano sklapanje ženidbe. Osobe, tj. zaručnike ne ispričavaju ni neznanje ni pogreška od zapreka koje ženidbu čine ipso facto (samim činom) nevaljanom. Ženidbeni savez ima snagu pravoga ugovora koji je čisto dogovorni, a koji je Krist Gospodin uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Stoga među krštenima nema valjana ženidbenoga ugovora koji ujedno ne bi bio sakrament niti valjanoga sakramenta koji ujedno ne bi bio ugovor. Kada se govori o ženidbenim zaprekama, onda se one izravno odnose na ženidbu kao pravni ugovor, a ne na ženidbu kao sakrament. Recimo, ako kod zaručnika postoji konkretna zapreka manjak dobi, ona će priječiti da se sklopi valjan pravni ugovor, a samim time i valjan sakrament. Zapreka se sama po sebi može ticati samo jednoga zaručnika, recimo zapreka prethodne valjane ženidbene veze, ili oba zaručnika kao što je zapreka krvnoga srodstva. Bez obzira ticala se zapreka samo jednoga ili oba zaručnika, ona čini ženidbu nevaljanom za obje stranke, jer se radi o pravnom činu koji je po sebi nedjeljiv. Ako je i samo jedna

Uz 75. obljetnicu osnutka Provincije Školskih sestara franjevki

Ovo je dan što ga učini Gospodin! Ove godine obilježava se 75. godina postojanja Bosansko-hrvatske provincije školskih sestara franjevki Krista Kralja. Naime, ona je utemeljena 1942. godine, premda su redovnice ove družbe na području Bosne i Hercegovine djelovale i ranije: već 1929. školske sestre franjevke dolaze iz Maribora u Sarajevo i Visoko, gdje je bilo prvo sjedište nove provincije. Upravo je u Visokom 17. travnja slavljem obilježen ovaj veliki jubilej. Zborovanje je započelo okupljanjem mnogobrojnih sestara koje svoje poslanje vrše u Bosni, Hrvatskoj, Austriji i

Provincijska predstojnica s. Kata Karadža

30 svjetl ori jeci . ba

Njemačkoj. Nazočne su bile i redovnice iz Mariborske provincije na čelu s provincijskom predstojnicom s. Terezijom Tomazin. U 11 sati započelo je misno slavlje koje je predvodio provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić, u koncelebraciji s visočkim gvardijanom fra Franjom Radmanom i drugim franjevcima. Okupljenim se redovnicama na početku misnog slavlja obratila i provincijska predstojnica s. Kata Karadža riječima zahvalnosti: „Ovo je dan koji svoju veličinu, posebnost i svoj razlog radosti pronalazi u tome što ga učini Gospodin!” Misno slavlje uzveličao je zbor sestara pod ravnanjem s. Krešimire Skopljaković,

Predstavljanje knjige

uz glazbenu pratnju s. Mire Bliznac. Nakon misnog slavlja prikazana je audio-vizualna prezentacija koju je priredila s. Anica Markelić, s fotografijama i zapisima vezanim uz početke redovničkog života u sestarskoj zajednici u Visokom. Uslijedilo je skupno fotografiranje kojim je veliki jubilej obilježen za povijest. Nakon zajedničkog objeda slavlje je nastavljeno u Sarajevu, gdje je provincijsko sjedište iz male obiteljske kuće na Bjelavama preseljeno u novoizgrađeni kompleks nedaleko od matične kuće. Naime, 2010. odlučeno je da treba osigurati novu zgradu u kojoj bi bio smješten sestarski provincijalat. Izgradnja je započela u prosincu 2014., a tek je nedavno završena. Prostorije su blagoslovljene tjedan ranije: na Cvjetnicu je katedralni župnik vlč. Marko Majstorović u nazočnosti sestara blagoslovio novo provincijalno sjedište. Uvečer istoga dana u multimedijalnoj dvorani Franjevačkog provincijalata u sarajevskom naselju Kovačići održano je predstavljanje knjige Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije, autorice s. Željke Dramac. To je prva knjiga koja izravno tematizira povijest ove provincije, a izašla je uz veliki 75. jubilej postojanja. Knjigu su predstavili s. Natalija Palac, fra Marko Karamatić, fra Ivan Šarčević i Jozo Džambo, a glazbene točke izvodili su Anamarija Marić na violini i Bartolomej Stanković na klaviru.

BH retrospektiva

Piše fra Petar Jeleč

Tiranija bezumlja Zadnjih nekoliko godina čitava svjetska javnost vidi kako se predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan polako, ali sigurno, pretvara u opasnoga diktatora koji sve više guši ljudske slobode vlastitoga naroda, u potpunosti islamizira i desekularizira turske institucije, a svaku pa i najbezazleniju kritiku na svoj račun promptno kažnjava uhićenjima i zatvorskim kaznama. alijanski dnevnik Corriere della sera u članku Građanine, prijavi svoga bližnjega Monice Riggi Sargentini donosi reportažu iz Turske u kojoj zorno pokazuje kako ova država postaje pravi pravcati orvelovski Big brother. Naime, turske državne vlasti potiču svoje građane da telefonom prijavljuju sve one koji kritiziraju predsjednika Erdogana, bilo na privatnim druženjima, bilo u javnoj sferi, tako da je već u vrlo kratkom roku stiglo preko 60 000 prijava protiv ljudi koji su se kritički izrazili o Erdoganovoj politici. Kada je nedavno Nizozemska zabranila ulazak jednoj turskoj ministrici koja je trebala održati miting za podršku promjenama turskoga Ustava kojim bi Erdogan postao potpuni vladar svih sfera

34 svjetl ori jeci . ba

turskoga društva, on je optužio Nizozemce da su potomci nacista. Zatim se obrušio na Njemačku i Angelu Merkel optužujući je za nacizam i fašizam, a zatim je i čitavu Europsku uniju nazvao fašističkom i okrutnom: „Ova Europa je Europa od prije Drugoga svjetskog rata. Rasistička, fašistička i okrutna Europa”, kazao je Erdogan optuživši EU da je neprijateljski nastrojena prema Turcima i muslimanima. Turski mediji zadnjih tjedana ne prestaju objavljivati fotomontaže Angele Merkel s brčićima Adolfa Hitlera. Čovjek koji već godinama vrši velike zločine prema Kurdima i okrutno sravnjuje čitava kurdska naselja i gradove, zatvara stotine škola i fakulteta koji mu nisu po volji, internira intelektualce i osuđuje ih na dugogodišnje

kazne samo zato što su bili kritični prema njemu i koji je podržavao i kroz Tursku propuštao najgore džihadiste da uništavaju sekularnu Siriju, dijeli okolo lekcije drugima o fašizmu i nacizmu! U svom sve očitijem bezumlju neki dan je iznova zaprijetio Europljanima: „Još jednom se obraćam Europljanima. Turska nije zemlja s kojom se može naguravati, s čijom se čašću može igrati, čiji se ministri mogu izbacivati. Cijeli svijet pozorno prati što se događa. Ako se nastavite ovako ponašati, sutra nijedan Europljanin ni u jednom kraju svijeta neće moći sigurno hodati ulicama nigdje u svijetu.” Erdogan ovdje nedvosmisleno, jasno i bez uvijanja, prijeti Europi terorističkim napadima: ne zna se samo hoće li to izvoditi preko svojih suradnika iz ISIL-a ili preko radikaliziranih Turaka koji žive u Europi. Kod nas u Bosni i Hercegovini dodatni je problem što ovaj i ovakav Erdogan i njegova Turska imaju sve veći utjecaj na bošnjačku političku i vjersku elitu. Ne tako davno, bivši reis Cerić govorio je kako su Bošnjaci isto što i Turci i da ne vidi razlike među njima. Bakir Izetbegović Erdogana nerijetko naziva „našim bratom”, a sam Erdogan s vremena na vrijeme fantazira kako mu je Alija Izetbegović ostavio Bosnu u amanet. Dodatni problem s bošnjačkom političkom i vjerskom elitom leži u jednom potpuno šizofrenom stavu prema povijesti Bosne i Hercegovine. Naime, dok se s jedne strane pozivaju na srednjovjekovnu bosansku državu, banove, kraljeve i vlastelu, s druge strane slave okrutne osvajače koji su uništili bosansku državu i pogubili njezine vladare. To se nedavno zorno pokazalo i u Sanskom Mostu, točnije u mjestu Kamengrad gdje je lokalna SDA-ova vlast skupa s turskim veleposlanikom obilježila 101. godišnjicu bitke na Galipolju. Bošnjački nacionalisti u režiji SDA slavili su tursku pobjedu na Galipolju. Slavili su je u Kamengradu, mjestu u kojemu su turske vlasti podigle

HR retrospektiva

Piše dr. sc. Božo Skoko

Paraliza izborne godine

motivima, odnosno razlozima prilikom glasovanja. To su najprije vrednote koje dijele s određenim kandidatom ili strankom, pa tako većina obično glasuje za sebi slične, odnosno one s kojima dijele ideologiju, pogled na prošlost, život i budućnost. Drugi dio glasača glasuje protestno, odnosno kada se razočaraju u određenu opciju, iz inata glasuju za njezine oponente. Zahvaljujući tome često profitiraju neke nove opcije koje su najglasnije u napadanju onih na vlasti. Međutim, ipak je najznačajniji broj onih koji glasuju iz interesa, odnosno prije nego daju svoj glas nekoj opciji pitaju se – kakve ja imam koristi od toga ako oni dođu na vlast ili je zadrže? Hoće li mi povećati mirovinu, zaposliti dijete, asfaltirati ulicu, urediti park ili se izboriti za neki drugi cilj koji mi je na srcu?!

Hrvatska se opet nalazi pred izborima. Nakon dvaju parlamentarnih izbora u protekle dvije godine, u Spoj emocija i matematike promatramo šarenilo predizborsvibnju nas očekuju lokalni. Hrvatski građani će bi- Dok ne kampanje u Hrvatskoj, uočavamo rati čelnike općina, gradova i županija. Iako se izbori mnoštvo starih lica koja se pokušavaju sredstvima održati na vlasti, ali i održavaju tek 21. svibnja, predizborna kampanja traje svim ljudi koji su donedavno bili izvan poveć mjesecima. litike pa su odlučili ući u tu prilično

ok je vrijeme predizborno, obično nema vremena za racionalne odluke i rasprave, mudre dalekosežne poteze, zamjeranja biračima i interesima pojedinih društvenih skupina. Sve to se ostavlja nakon izbora! A kako je u Hrvatskoj od 2014. naovamo svaka godina izborna, već dugo nismo vidjeli reformske državničke poteze, koji bi ugrozili interese pojedinih skupina, kako bi svima ostalima u budućnosti bilo bolje. A politika nezamjeranja i za svakoga ponešto već godinama nas vrti u krug, stopira ozbiljan napredak i razvoj, zbog čega mladi iseljavaju, a oni koji ostaju sve su razočaraniji u politiku i političare. Nekada se vjerovalo da baš predizborne kampanje omogućuju građanima da kvalitetnije upoznaju svoje kandidate, da prodiskutiraju o temama o kojima 36 svjetl ori jeci . ba

se obično ne govori, da otvore pitanja koja ih stvarno zanimaju. Međutim, u vremenu simulirane demokracije i medijatizirane politike svima je postalo jasno kako je riječ o svojevrsnom šou programu, zabavi za narod... James Robinson piše kako se političke kampanje pretvaraju u „orgije emocija sa svrhom skretanja pozornosti sa stvarnih pitanja, a kako bi se paraliziralo i ono malo moždanih sposobnosti za zdravo rasuđivanje”. Možemo se i nasmijati na tu tvrdnju, ali kada pogledamo koga birači sve biraju i tko im se sve uspije prodati kao netko tko će ozbiljno zastupati njihove interese u tijelima vlasti, onda nam je jasno da je prilikom odlučivanja bilo daleko više emocija nego razuma. Stručnjaci za politički marketing kažu kako se građani u normalnim demokratskim društvima vode trima

Politički (ne)korektno!?

Piše fra Pavo Filipović

O učenome neznanju

teolozi liberalnih stavova, jasno je kako će oni u nastavnim jedinicama, biltenima i časopisima odabrati stručnu literaturu liberalnoga usmjerenja za teološku knjižnicu i protežirati liberalne teme i autore, kritiku svega tradicionalnoga u teologiji i Crkvi. Na taj se način stječe učeno neznanje! Primjer jednoga takvog učenog neznanja pružio nam je prije nekoliko godina i jedan profesor teologije u jednoj televizijskoj emisiji. Tu je, između ostaloga, izjavio kako pjesmu Let it be popularne engleske glazbene skupine Beatles smatra najljepšom Gospinom pjesmom u 20. stoljeću. Budući da je mjesec svibanj kod katolika Marijin mjesec, želio bih na tu tvrdnju dati svoj osvrt.

it be marijanska pjesma? Pojam učeno neznanje skovao je srednjovjekovni teo- Let Osobno sam susreo molitvene skupine log i filozof Nikola Kuzanski († 1464.). Neznanje ima koje su tu pjesmu uvrstili među mariTakođer se mogu pronaći brošumnogo lica. Philip Kitcher sa Sveučilišta Columbia po- janske. re s prijedlogom marijanske pobožnosti kušao je neznanje sistematizirati. U svojim analizama koje sugeriraju pjevati tu pjesmu Mariji u čast. Pjesma Let it be snimljena je on čak govori o prednostima neznanja jer smatra kako 1969. godine. Snimanje te pjesme smjese u doba hipi-pokreta, 1960-ih goje uvijek bolje određena pitanja ostaviti otvorenima ili šta dina, koji je izvjesna protukulturna reo njima šutjeti, nego krivo misliti i krivo mišljenje širiti. volucija. Hipijevci su tražili reformu na

obno je naprotiv, kaže Kitcher, kada ljudi ne znaju dovoljno o stvarima o kojima bi trebali nešto znati. U novije vrijeme pojavila se novokovanica koja označava jednu sasvim novu vrstu znanosti: agnotologija. To je znanost o neznanju i vrlo je mlada znanstvena grana. Pojam se prvi put pojavio 1995. godine u bilješci jedne knjige Roberta N. Proctora. Kasnije je uveden na američkome Sveučilištu Stanford kao naziv za znanstvenu disciplinu koja bi imala biti protupol epistemologiji – filozofskoj disciplini koja istražuje uvjete, mogućnosti i granice spoznaje. U listopadu 2005. godine su povjesničarka znanosti Londa Schiebinger i već spomenuti Proctor organizirali radionicu pod nazivom Agnotologija: proizvođenje neznanja putem kulture. 38 svjetl ori jeci . ba

Agnotologija je znanstveni istraživački smjer koji se bavi istraživanjem kulturom uvjetovanoga i ciljanoga širenja neznanja. Predmet istraživanja je pitanje kako putem manipulacije, potiskivanja informacija, cenzure, monopola nad katedrama, akademskim institucijama i medijima nastaje i ukorjenjuje se neznanje ili pogrešno znanje. Prema teoretičarima te mlade znanosti, neznanje nije tek puki manjak znanja, nego vrlo često i rezultat političkih, kulturnih, ideoloških i komercijalnih borbi. Agnotologija, upozorava Kitcher, uvijek ima socijalni karakter. Tako se može dogoditi da neznanje postane institucionalizirano, što je vrlo raširen fenomen, osobito na sveučilištima. Ako primjerice većinu katedri na nekome teološkom fakultetu drže

mnogim područjima društva, između ostaloga i na religioznome, zbog čega su se mnogi pjevači hipi-pokreta okrenuli istočnjačkim religijama. Svi članovi skupine Beatles odrasli su i odgojeni u anglikanskoj vjeri. Kasnije su se John Lennon i George Harrison okrenuli transcendentalnoj meditaciji. Sredinom 60-ih je Harrison prešao na hinduizam i glazbu Beatlesa otvorio elementima istočnjačkih religija. Poslije su se Beatlesi približili ateizmu. Dovoljno je preslušati samo njihovu pjesmu Imagine u kojoj se poziva slušatelje da zamisle kako nema ni raja ni pakla ni religije pa da se vidi istinitost te tvrdnje. Posljednji njihov korak je bio približavanje čak i okultno-sotonističkim pokretima toga vremena. Luca Farese o tome ovako piše za jedan portal: Što se

Laudatio O 10. OBLJETNICI SMRTI ALBERTA GOLDSTEINA (1943. – 2007.)

Piše Mile Babić

Sloboda mišljenja kao put u slobodu Kao što se kaže da se pjesnik rađa (poëta nascitur), tako se može reći da se Albert Goldstein rodio kao izdavač. Za potvrdu navedene tvrdnje dostatno je uzeti u obzir samo njegovu biblioteku Antibarbarus koja je posvećena borbi protiv tradicionalnih i modernih, starih i novih barbarizama. osvećena je borbi protiv „neotesanih” ljudi koji preziru i ideologiziraju cijelu kulturu, ne samo cijelu stvarnost nego i cijelu kulturu svode na puko sredstvo svoje volje za moću i tako razaraju sebe i svijet oko sebe. Koju god knjigu iz biblioteke Antibarbarus uzmem u ruke – počevši od Norberta Eliasa (O procesu civilizacije), preko Jacquesa Le Goffa, Fernanda Braudela, Pierrea Chauneua, Jean-Claudea Kaufmanna i istaknutih pjesnika, pisaca, sociologa (Jeana Baudrillarda, Ralfa Dahrendorfa) do Radoslava Katičića (Illyricum

40 svjetl ori jeci . ba

mythologicum), Slobodana P. Novaka (Povijest hrvatske književnosti), Nikole Viskovića (Čovjek i stablo) i Žarka Paića (Politika identiteta) – svaka proširuje i produbljuje prostor ljudske slobode i zagovara bezuvjetno poštovanje svakoga čovjeka, cjelokupne prirode, svakoga bića u svemiru (N. Visković) te kulturu kao proces čovjekova usavršavanja sebe i svijeta (Ž. Paić). Što je Bertija pokretalo na takav predan rad za slobodu čovjeka i čovječanstva? To naprosto ostaje tajna koju mi pokušavamo odgonetnuti. Koju god

knjigu je uredio i objavio, mogao je čovjek u razgovoru doznati zašto je ta knjiga važna. Svaku je objavljenu knjigu toliko dobro istražio i doživio da je bilo dostatno samo postaviti pravo pitanje i razgovor bi se tada razvijao strastveno sve do kraja, a to znači do naše izmorenosti. Iz prijateljstva sam ga zvao Židovom, a pod time sam mislio na njegov angažman za slobodu i na njegovu pripadnost tisućama i tisućama Židova (spominjem samo Isusa, Marxa, Einsteina, Freuda, mislioce Frankfurtske škole i Hannu Arendt) koji su, svaki u svom odsječku vremena, zastupali slobodu svakoga čovjeka i cijeloga čovječanstva. Da se Bertijev angažman za slobodu čovjeka i čovječanstva ostvarivao prvenstveno u njegovoj slobodi mišljenja, svjedoči i sljedeći događaj. Berti je u svojoj biblioteci Antibarbarus 2005. godine objavio knjigu Žarka Paića pod naslovom Politika identiteta: kultura kao nova ideologija. Međunarodni forum Bosna organizirao je predstavljanje te knjige u Sarajevu. Na predstavljanju knjige govorili su Nirman Moranjak-Bamburać (pokoj njezinoj dobroj duši!, koja je nekoliko mjeseci nakon toga preminula), Berti, autor knjige Paić i ja. Nakon predstavljanja upriličen je kratki domjenak u hotelskom prostoru. Poslije toga Berti, Žarko i ja smo otišli na večeru u restoran Kula kod sarajevskoga aerodroma. U restoranu smo se zadržali dva-tri sata, a zatim razgovor nastavili u razgovornici Franjevačke teologije u Sarajevu do tri sata poslije ponoći. U tom su razgovoru stalno na tapetu bila bitna pitanja ljudskoga postojanja na zemlji; pitanje života i smrti te pitanje smisla našega postojanja. Berti i Paić su vrlo načitani i vrhunski obrazovani ljudi i teško je naći autora kojega oni ne poznaju. Obojica su svjesni da se smisao obrazovanja sastoji u tome da nas vodi u samostalno i slobodno mišljenje, što su te večeri i pokazivali na zadivljujući način. Razgovarati o bitnim pitanjima kao o svojim duboko osobnim pitanjima toliko predano

S našima u svijetu HKM PARIZ Piše Tomislav Kraljević, OP

Mlada i vitalna zajednica Kulturom, arhitekturom, umjetnošću i poviješću – Pariz, glavni grad Francuske, smješten na obalama rijeke Seine, neodoljivo je privlačio i privlači ovozemne putnike koji tragaju za životnim nadahnućem i kreativnošću. nogi su u ovaj grad dolazili i tražili posao, odnosno rješavali životnu egzistenciju. Nakon Drugoga svjetskog rata broj Hrvata u Parizu i Francuskoj se povećao. Naime, veliki broj pridošlih činili su politički migranti bez putovnice s namjerom da nastave put za Australiju ili Ameriku. Jedan dio njih ipak je ostao u Gradu svjetlosti. Značajan broj Hrvata u Pariz stiže šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća kada su državne vlasti tražile radnike za posebna zanimanja. I naposljetku manji broj Hrvata iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske stigao je tijekom i nakon Domovinskoga rata. Iako je Hrvatska katolička misija u glavnom gradu Francuske jedna od najstarijih katoličkih misija u Europi, ona nije i najbrojnija. Naime, Misija broji oko 15 tisuća duša. Osnovana je 18. prosinca 1953. dekretom Pariške nadbiskupije, a Vatikan ju je odobrio 12. siječnja 1954. Najvažnija osoba za njezin osnutak jest dominikanac

44 svjetl ori jeci . ba

Teodor-Bogdan Dragun, koji je u Pariz stigao 1948. godine i ubrzo kupio jednu kuću u južnom predgrađu Pariza, Bagneuxu, koja je bila sjedište Misije sve do 1995. godine. U prvom razdoblju svete mise za hrvatsku zajednicu slavile su se u crkvama diljem Pariza, a od 1963. do 1989. u četvrti Belleville u crkvi Naše Gospe od Pomirenja (Notre Dame de la Réconciliation). Podrškom pariškoga nadbiskupa kardinala Jean-Marie Lustigera krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća Hrvati su dobili crkvu posvećenu slavenskim apostolima sv. Ćirilu i Metodu u kojoj se nedjeljom i blagdanima slavi jedna misa na hrvatskom jeziku. Crkvu je trebalo obnoviti i urediti, što su vjernici i uspjeli većim dijelom vlastitim sredstvima i uz malu pomoć Pariške nadbiskupije. Uz crkvu je podignut pastoralni centar koji služi za različita kulturno-zabavna slavlja i prostor za stanovanje svećenika i časnih sestara. Jedna od građevnih zanimljivosti crkve jest

činjenica da je popločana bračkim kamenom, što vjernike Misije podsjeća na hrvatsko tlo. Tako od 1995. crkva sv. Ćirila i Metoda te pastoralni centar i kuća za stanovanje, smješteni u dvadesetom pariškom okrugu na adresi 124. Rue de Bagnolet, postaju sjedište Misije čije je vođenje dugi niz godina bilo povjereno ocima isusovcima. Od 2011. Misija je povjerena hrvatskim dominikancima. U tom vremenu ondje su živjele i djelovale časne sestre milosrdnice Bosanske provincije Majke Milosne, koje iz Pariza odlaze 2015.

Sakramenti na hrvatskom jeziku

Što se tiče pastoralnoga rada, on ima svoju uobičajenu crtu. Vjeronauk se iz pastoralnih razloga održava nedjeljom prije svete mise i ostvaruje se kroz dvije vjeronaučne grupe: prvopričesničku i krizmaničku te broji pedesetak vjeroučenika. Zanimljivo je primijetiti da se smanjio broj vjenčanja u samoj Misiji jer se zaručnici vjenčavaju u rodnim mjestima svojih roditelja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Krštenja, vjenčanja i sakramenti ispovijedi često se uz hrvatski slave i na francuskom jeziku.

Razgovor Razgovarala Yuliya Tkachova S njemačkog preveo fra Pavo Filipović

MICHAEL HESEMANN povjesničar i spisatelj

Posljednja fatimska tajna Michael Hesemann u razgovoru za mrežni portal kath.net pruža svoj osvrt na Treću fatimsku tajnu. Ovaj je mrežni portal Svjetlu riječi dao dopuštenje za prijevod i preuzimanje cjelokupnoga razgovora. Preuzet je s neznatnim ispuštanjima.

ichael Hesemann njemački je katolik rođen 22. ožujka 1964. u Düsseldorfu. Studirao je povijest, antropologiju, književnost i novinarstvo u Göttingenu. Ovaj povjesničar i spisatelj do danas je objavio 40 knjiga, prevedenih na 14 jezika. Od 2008. član je američke zaklade Pave the Way, koja se zalaže za izmirenje židova i kršćana. Predavač je crkvene povijesti u okviru projekata 46 svjetl ori jeci . ba

nekolicine njemačkih biskupija. Do danas je napisao tri knjige o fatimskim tajnama i mnoštvo drugih znanstvenih naslova o mitovima i tajnama crkvene povijesti, kojima raskrinkava sve što se protivi nauku Katoličke Crkve. Gospodine Hesemann, Vaša nova knjiga Das letzte Geheimnis von Fatima (Posljednja fatimska tajna) Vaša je treća knjiga o poznatome marijanskom

ukazanju iz 1917. godine. Postoji li tajna koja do sada nije objavljena? Točnije rečeno, to je treća verzija moje knjige o Fatimi, jer je temeljna povijest s objavama iz 1917. godine i usudom trećega pastirčeta Lucije, koja je preminula 2005. godine, u bitnome ostala ista. U prvoj verziji naslovljenoj Geheimsache Fatima (Tajna stvar Fatima) iz 1997. godine postavio sam pitanje što bi, u tada još pod ključem držanoj Trećoj tajni

Pogled u dušu

Probuditi istraživački duh

Piše: prof. dr. sc. Snježana Šušnjara

Život naš svagdašnji Ukoliko želimo ostvariti svoje snove, moramo na tome i raditi, a ne sjediti i čekati da nam vrijeme donese rješenje bez našega osobitog truda. Sanjati je jedno, a ostvarenje sasvim drugo. Bez nas i naših nastojanja neće biti osobitoga uspjeha. isu okolnosti te koje utječu na to, nego spremnost pojedinca da se žrtvuje za svoje snove. Nijedan posao nije sramotan i ne treba bježati od posla. Mladi danas smatraju da je sve tu zbog njih i da se sve podrazumijeva. Sve žele na brzinu i odmah. Ne poznaju strpljenje. Već smo pisali o pojedinim roditeljima koji ne dopuštaju djeci nikakav trud, pa ni studiranje i pisanje radova. Kad sam se ja patio, ne moraš ti! – čuvena rečenica koja uništava sve oko sebe, a posebice mlade ljude koji ne znaju što bi sa sobom. Mladi jednostavno nisu naviknuti raditi, ali kakva vremena dolaze, uskoro će morati. Sve više mladih ljudi odlazi iz Bosne i Hercegovine i tek će se u drugoj zemlji naučiti raditi i cijeniti sve ono što su ostavili kod kuće. Neće im biti teško dodatno se obrazovati kako bi dobili bolji posao.

50 svjetl ori jeci . ba

Tek će se tako naučiti trudu i radu i shvatiti vrijednost obrazovanja. Kad već roditelji ne odgajaju svoju djecu, odgajat će ih drugi. Često to neće biti ugodno i izazivat će otpor, ali će se morati prilagoditi jer neće biti roditelja da ih zaštite i da ih spriječe u naporima odrastanja. Čovjek se za sve što želi mora potruditi, žrtvovati, učiniti mnoštvo ustupaka kako bi sebi osigurao egzistenciju. Ukoliko se trudom i radom snovi ne ostvare, ne treba odustati. Treba nastaviti i biti uporan, a nipošto krenuti stazom lakih zarada ili kriminalnoga ponašanja. Ništa nam ne pripada samo zato što se tako zovemo, što smo određene nacionalnosti ili obrazovanja. Ništa nije slađe nego nešto sam postići i vidjeti plodove svoga rada. Taj osjećaj je većini današnje mladeži nepoznanica.

Mladi su ti koji će uvoditi promjene u svijet, ali svijet treba razumjeti njihove napore. Mnogi pokušaji mladih i njihov entuzijazam, bilo tijekom školovanja, bilo u vrijeme studiranja, često bivaju prekinuti pri susretu sa službenim autoritetima. Ravnatelji, nastavnici i profesori obično ne razumiju ili ne žele prekidati ustaljeni red i kolotečinu da bi se posvetili novim idejama i pristupima. Slično se događa i s mladim nadobudnim kadrovima gdje god našli posao, tako da brzo odustaju i utapaju se u propise i mlakost. Ne mora sve dolaziti zapovjednim putem i biti propisano od školske uprave, može i pojedinac ubaciti mrvicu promjene, dašak novoga i time zaraziti i ostale. Slijepo slijediti ukočene, umrtvljene puteve ne vodi ničemu. Svaka jedinka je priča za sebe i svaka nosi svoj kolaž interesa, ljepote i talenata. Zašto ne poduzeti nešto i učiniti svoj posao i rad poželjnom aktivnosti, mjestom gdje svi rado dolaze, a posebice učenici? Velika je tragedija u tome što se život, rad, odgoj i obrazovanje mladih primaju kao zapovijedi koje se nameću, kao trošak, kao nešto što se mora, a ne nešto što nas nadahnjuje, pomiče, vodi i izaziva. U mladima se ne pokreće istraživački duh, želja za učenjem, traganjem i samospoznajom. Ukoliko im se samo sadržaji ulijevaju u glavu i traže odrađeni zadaci, a ubija svaka kreativnost, mladi će ili pružati otpor ili uraditi samo ono što moraju. Naravno da će u tom slučaju škola biti mjesto sprege, terora, nešto neželjeno, mjesto gdje ideš jer moraš, jer te tjera zajednica, roditelji, zakon. Bude li se u školi više slušalo mlade i uvažavalo njihove ideje i potrebe, škola neće biti mjesto od kojega se zazire. Naprotiv, i roditelji će rado dolaziti do te ustanove koja njihovo dijete čini sretnim i o kojoj dijete priča sa zanosom i željom da što prije opet ode u školu. Zašto škole više nisu takve i jesu li ikada bile?

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

Treba li zamotati? Poznata mi je priča velikih brojeva, kao i činjenica da tu ljudski životi i njihove, pa i narančasto-nasmijane, posebnosti gube bitku. To sam naučila. Ali i dalje mi ostaje nejasno zbog čega se čudimo vlastitoj djeci kada ništa ne naprave do kraja ili odgovornost prebacuju na nekoga drugoga eško mi je objasniti zbog čega, ali u djetinjstvu mi niti jedna čokolada nije prijala kao Životinjsko carstvo. Plavo-ljubičasto pakiranje i sličica životinje (koju smiješ pogledati tek kad pojedeš i zadnju mrvicu) zalijepljena s donje strane unutarnjeg šuškavog ogrtača najtanjih i najhrskavijih par grama omiljene čokolade. Nježne i slatke bile su na policama prvi susjedi čokoladama Samo ti i Volim te s nametljivim, ljepljivim voćnim punjenjem koje kada zagrizeš, curi na sve strane. A baš one su, iz meni nedokučivoga razloga, uvijek bile prvi izbor baka i teta kada dolaze u posjet djetetu, tj. meni, i kako je već red, donesu čokoladu. Kakva šteta... Stizale su ponekada i one s rižom ili lješnjacima, ali raspon između želja i

52 svjetl ori jeci . ba

stvarnosti kretao se, uglavnom, između prve dvije mogućnosti. Kao dijete trgovca naslušala sam se anegdota o čokoladama koje na putu do blagajne završe u torbi kupca koji se onda čudom čudi kada mu, uz sve što donese u košarici, naplate i tu odmetnutu. Baš kao i priča o čokoladicama zamotanim u šarene sjajne folije koje su, prilikom pretresa malih postiđenih sumnjivaca, omekšane i zgužvane ispadale iz majica i džepova. Zbilja, posebno je značenje imala obična čokolada. Nije bilo medicinske sestre, službenice na šalteru ili u kakvom državnom uredu, a da nije, više puta na dan, stavila u svoj džep ili u ladicu radnoga stola čokoladu zamotanu u bijeli papir. Uvijek nekome nešto treba, a usluga se lakše odradi zaslađena...

Bio je to toliko uobičajen igrokaz da je prilikom kupovine, osim računa, obvezno slijedilo i pitanje prodavačice Treba li zamotati? Mislim, tko još kupuje čokoladu za sebe? Osim čokolade zamotavala se i kava, mljevena i u zrnu, razne gramaže (ovisno o zahtjevnosti problema koji treba riješiti), kao i bombonijere, uglavnom toliko slatke da požališ već nakon prvoga zalogaja i zaključiš da si je ipak trebao nekome proslijediti. Lijepo izgleda. Neotvorena. Kažu da su neke bombonijere tako šetale i nakon isteka valjanosti, što je bilo razumljivo jer to kroz bijeli papir nikad nitko ne bi ni primijetio. A čokolade? One su mijenjale svoja pakiranja, ilustracije na ambalaži. A onda su se i stanjile pa je 100 grama postalo 80, pa 70. U novije vrijeme svjedoci smo da i glava može zaboljeti od čokolade, posebno ako je Pionirova. Ima i onih koji su mijenjali mljekaru za tvornicu čokolade, švicarsku. Ipak, iza većine ovih čokoladnih minijatura nalazi se uvijek ona – teta prodavačica. Nekada u bijeloj kuti i suknji dužine koja priliči, s urednom trajnom i obveznim borosanama. Danas različite, baš kao što su i vremena u kojima živimo. One prve, u borosanama, bile su priznate i kao povjerenice koje su svakodnevno preuzimale novce zajedno s popisom za kupovinu iz malenih ručica. Zatim bi u vrećicu ili donesenu torbu uredno slagale sve s popisa. Nakon toga bi naplatile spakirano i ostatak novca brižljivo stavljale zajedno s kupljenom robom uz obveznu preporuku malenome kupcu da ide ravno kući. I ne pogubi nešto usput. Treba li reći da je povjerenje obiju strana bilo neupitno. Kako to danas egzotično zvuči! A onda su tete u borosanama naglo postale tihe i zamišljene. Mada su njihove police i dalje bile besprijekorno složene, istovrsni proizvod šepurio se u ponovljenom izdanju nebrojeno puta. Zatim su u hladnjacima osvanuli proizvodi koji uopće ne zahtijevaju

Tragom narodne baštine

Piše Ana Papić

Faljen Isus, dvor nebeski U teškim vremenima koja su pogađala Bosnu i Hercegovinu katolički puk je često bio na meti progonstava i mučenja. Iznimno teško razdoblje bilo je u vrijeme osmanske okupacije kada je teško bilo dobiti odobrenja za gradnju crkava pa čak i drvenih kapelica. toga se narod morao potajno sastajati na skrovitim mjestima gdje je sa svojim svećenicima slavio svetu misu. O služenju svetih misa na takvim mjestima i danas svjedoče imena lokaliteta poput Misni, Pratarski dolac, Biskupski dolac itd. Svećenici su pri tom koristili prijenosne oltare. U počecima kršćanstva oltari (žrtvenici) su bili prijenosni i uglavnom drveni, a s vremenom su postali fiksni. Propovjedničkim redovima je bilo dopušteno tijekom misijskih putovanja obavljati bogoslužja na prijenosnim oltarima izvan crkve. Zbog čestih hodočašća pojavili su se i prijenosni oltari u obliku škrinjice. Iznad menze su se počele stavljati slike ili reljefi sastavljeni od više dijelova iz čega su se kasnije razvili krilni oltari koji su se sastojali od nekoliko oslikanih preklopnih ploča. Takav prijenosni oltar je naoko izgledao kao obični

54 svjetl ori jeci . ba

sanduk, a kad bi se rasklopio, bio bi to raskošni oltar oslikan slikama svetaca.

Pod vedrim nebom

U Tihaljini (Grude) na lokalitetu Mlinarevićeva ograda nalaze se dva stećka – jedan uspravljen i jedan položen. Narodna predaja kaže da se tu govorila misa i da je ondje pokopan jedan fratar pa se može čuti i zvuk zvonca (Župa Tihaljina 1989: 112). U Rankovićima kod Novoga Travnika postoji veliki stari hrast u čijoj se šupljini narod okupljao i slavio svetu misu. Prema predaji je otvor bio širok jedan metar, a u šupljinu je moglo stati tri stotine vjernika. U blizini hrasta nalazilo se vrelo s kojega su mještani vodu odveli u selo pa se hrast počeo naglo sušiti te se naposljetku srušio, a mještani su posadili novi hrast. Jedna predaja govori i kako je Mijat Tomić s obližnjega brda bacio štap iz

kojega je taj veliki hrast narastao (Dragić 1999: 139). U Bukovici kod Tomislavgrada se već tradicionalno u nedjelju prije Velike Gospe služi sveta misa u jednoj pećini. Spomen je to na vrijeme osmanske okupacije ovoga kraja kada je bukovički puk tu slavio svetu misu. Zapisano je i da je biskup tu služio svetu misu i krizmao pa ovu pećinu mnogi nazivaju i katedralom. Na taj dan se blagoslivljaju vozači i vozila. U vremenu osmanske vladavine svete mise su se slavile i u muslimanskim kućama. A. Nikić (1973.) navodi kako su za to postojali muslimanski i kršćanski razlozi. U muslimanske razloge ubraja iznenadne bolesti i noćna strašenja, a u kršćanske nadu kako bi te osobe mogle katolicima pomoći za vrijeme suđenja, evangelizaciju te vezu koja je na taj način postojala između kršćana i pojedinih muslimanskih obitelji. Pretpostavlja se da je upravo to pridonijelo rastu ugleda Katoličke Crkve u posljednjim godinama osmanske okupacije i dobivanju carskih fermana za gradnju samostana i crkava. Fra Petar Bakula ističe kako se u okolini Mostara trebalo tražiti skrivena mjesta gdje će se u tajnosti služiti sveta misa, a onda su i turske kuće počele odzvanjati zbog našega svetoga pjevanja i nitko se ne ljuti. Sličnu sudbinu kao sakralni objekti imala su crkvena zvona. Vjernici su često zakopavali crkvena zvona zbog straha da bi ih Turci mogli uništiti. Tako predaje govore o zakopanim crkvenim zvonima na manjoj zaravni Crkvice u Bobovcu, u Kotor Varoši, iznad sela Vrlika kod Kupresa itd. Predaja o zvonu na Kućanima u Rami ističe njegovu čudotvornu moć. Zvono se nalazi na zvoniku u selu i uz njega nema crkve. Ako se sprema nevrijeme, netko zazvoni zvonom i nevrijeme se raziđe (Dragić 1999: 99). Predaja u Seonici kod Konjica govori o crkvenome zvonu koje je bilo zakopano pod jednim kutom tamošnje džamije (Anđelić 1975: 173). Fra Petar Bakula je zabilježio kako je iznad Ružića postojao ponor Zvonara,

NECROLOGIUM BOSNAE ARGENTINAE

Fra Serafin (Mato) Tikvić (1933. – 2017.)

1. 5. 2006. – fra Karlo Kujundžić 23. 5. 2006. – fra Jozo Mihaljević

Fra Serafin je rođen 19. ožujka 1933. u selu Bašče u župi Gospe Snježne u Poljacima, današnjem Distriktu Brčko. Na krštenju su mu roditelji Franjo i Ivka rođ. Tikvić dali ime Mato. Osnovnu školu završio je u Ulicama, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Franjevački habit obukao je 1951. u Kraljevoj Sutjesci, gdje je pohađao novicijat. Kad je zaključio srednjoškolsko obrazovanje u Visokom, započeo je studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, gdje je diplomirao 1958. godine. Svečane redovničke zavjete položio je na Bezgrešno začeće 1955. godine u Sarajevu. Za đakona je zaređen 1. prosinca 1957., a za svećenika 25. srpnja 1958. u Sarajevu, po rukama nadbiskupa vrhbosanskog Marka Alaupovića. Pastoralno je djelovao kao župni vikar u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu, Zenici, Varešu, Gornjoj Dubici i Ulicama. Kako svjedoče njegova subraća, on je svoju svećeničku službu u pastoralu vršio vrlo precizno i temeljito s naglaskom na točnosti i pravednosti. Osim toga, od 1962. do 1965. obnašao je odgojnu službu kao drugi meštar novaka u Kraljevoj Sutjesci. U ljeto 1982. fra Serafin je otputovao na dušobrižnički rad u inozemstvo. Do svoga povratka u domovinu pastoralno je djelovao u gradovima Passau, Mühlbach i Wessobrunn. U mjestu Passau služio je i kao duhovnik u bolnici. Provincijska uprava namjestila ga je 2008. za člana franjevačkog samostana u Dubravama, no zbog zdravstvenoga stanja fra Serafin je posljednjih nekoliko godina života proveo u Zagrebu. Umro je 25. travnja u Kliničkoj bolnici Dubrava u Zagrebu u 85. godini života. Pokopan je 28. travnja na zagrebačkom groblju Markovo polje. Misa zadušnica upriličena je nakon ukopa u crkvi Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici.

30. 5. 2006. – fra Mato Pranjić 25. 5. 2008. – fra Anto Nedić 6. 5. 2009. – fra Vlado Koštroman

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

26. 5. 2010. – fra Tomislav Tomičić 23. 5. 2011. – fra Mijo Mrljić

Historia est magistra vitae NACIONALNO-POLITIČKE IDEOLOGIJE KOD JUŽNIH SLAVENA

Piše fra Petar Jeleč

Strossmayerovo jugoslavenstvo Jugoslavenstvo („jugoslovjenstvo”) kao definiran politički koncept i program djelo je đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1815. – 1894.) i njegova suradnika, kanonika Franje Račkoga (1828. – 1894.) koji je zapravo bio glavni ideolog jugoslavenstva. Na području političke misli Strossmayer je prošao razvoj od austroslavizma do jugoslavenstva.

a početku svoga političkog rada vjerovao je da se status slavenskih naroda unutar Monarhije može poboljšati ukoliko se stvori federacija u kojoj bi Slaveni imali ista prava kao Austrijanci, Nijemci i Mađari. Te je nade posebno gajio tijekom revolucionarne 1848. godine, no nakon uvođenja apsolutizma Strossmayer se razočarao i težište počeo premještati na jugoslavensku ideju. Biskup Strossmayer i njegov suradnik, kanonik i povjesničar Rački, uz ostale svoje kolege, predstavljali su sam vrh tadašnje hrvatske liberalne inteligencije i glavne zastupnike političkoga jugoslavenstva među Hrvatima. Njihov je rad uglavnom bio kulturnoga i akademskoga 60 svjetl ori jeci . ba

karaktera, ali kao ljudi praktična duha shvaćali su da Hrvati nemaju sredstva potrebna za suprotstavljanje habsburškoj denacionalizacijskoj politici pa hitno trebaju uniju s drugim slavenskim narodima na Balkanu. Strossmayerovo jugoslavenstvo, koje je zapravo bilo dopunjen i osuvremenjen Gajev ilirizam, imalo je kao krajnji cilj uniju Južnih Slavena na temeljima zajedničkoga jezika. No, taj krajnji cilj nikada nije bio artikuliran jer bi to značilo veleizdaju prema Monarhiji. Kako bi se to postiglo, Strossmayer je financirao različite kulturne ustanove kojima je svrha bila izvući Hrvate iz njihovoga provincijskoga autizma i dovesti

ih u kontakt s aktualnom europskom mišlju koja bi pomogla pri formiranju južnoslavenske nacionalne kulture. Osnutak JAZU (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti) i utemeljenje Sveučilišta u Zagrebu bile su ključne točke Strossmayerova programa. Te su institucije trebale ubrzati ujedinjavanje svih južnoslavenskih narječja u jedan zajednički jezik (po ilirskom obrascu) koji bi postao temelj za željenu uniju. Zagreb je trebao postati centar zajedničkih južnoslavenskih umjetnosti, humanističkih i prirodoznanstvenih istraživanja te odgojnih institucija. Veliko bogatstvo biskupa Strossmayera korišteno je za potporu školama, publikacijama, izložbama i mnogim kulturnim institucijama od Kranjske do Bugarske.

Program ujedinjenja

Josip Juraj Strossmayer nadao se da će kulturno ujedinjenje Južnih Slavena biti osnova za njihovo kasnije političko udruživanje. On je formulirao program jugoslavenskoga ujedinjenja pošavši od činjenice da su Južni Slaveni povijesno već formirani posebni narodi, a da njihova buduća jugoslavenska politička unija mora biti zajednica jednakopravnih naroda. Njegova ideja jugoslavenstva bila je usmjerena k jednoj federativno uređenoj Jugoslaviji koja bi za temelj imala uvažavanje različitih nacionalnih individualnosti svih naroda u budućoj zajednici. Svoje ideje o narodnom i državnom ujedinjenju Južnih Slavena Strossmayer je izložio u programatskom tekstu iz 1874. godine: • krajnji cilj Hrvata, Srba, Bugara i Slovenaca jest ujedinjenje u nezavisnu, slobodnu, nacionalnu jugoslavensku državu; forma i politička narav države odredit će se poslije; • temelj ujedinjenja leži u jeziku, kulturi i moralu naroda; • pojedinačna plemena koja formiraju jugoslavensku naciju moraju biti jednako vrijedna i imati ista prava; • u jugoslavenskoj državi morat će se

Razgovor s precima

Piše Zdenko Lešić

Zapisi o poeziji Miroslava Krleže Za Krležu je pisanje predstavljalo djelatnost duha koji po imperativu svoje prirode želi biti prisutan u svom vremenu kao aktivni sudionik povijesti. Zato se u svemu što je pisao – bez obzira na različite imanentne principe pojedinih književnih formi – prepoznaje ne samo isti individualni stil već i isti duhovni stav. o je onaj karakteristični „krležijanski” stav kritičkoga preispitivanja suvremenoga svijeta s težnjom da se rasvijetli dublja idejna i moralna pozadina onoga što se u svijetu zbiva. U tom smislu pisanje je za Krležu bilo ne samo intelektualna aktivnost duha već i praktična životna akcija, kako je sam istakao u pjesmi Riječ mati čina: „(…) taj Čin je dijete Riječi, trudne žene, pred porodom što bolno u predvečerje jeca.” A takav njegov odnos prema Riječi bitno je drukčiji od onoga koji su prema književnoj riječi imali drugi naši avangardni pjesnici toga vremena (kao svijetom ojađeni Ujević, kao mladalački anarhični Crnjanski, kao apolitični A. B. Šimić). U tom pogledu Krleža je, zajedno s Augustom

62 svjetl ori jeci . ba

Cesarcem, bio izraziti predstavnik aktivističkoga krila europske avangarde, u kojemu se tiha i bolna Riječ pretvarala u krik, uzvik, protest, društvenu akciju, ukratko u Čin, u djelanje. A upravo je za Krležu karakteristično da je on i poeziju shvaćao kao proizvodnju teksta kojim se misaoni subjekt okreće prema vani angažirajući ne samo svoj umjetnički talent i imaginaciju već i cijelo svoje društveno i moralno biće. Uistinu, više nego djelo ijednoga našega književnika dvadesetoga stoljeća (a sasvim nasuprot introvertnoj prirodi, recimo, Ujevićevoga pjesničkoga djela), Krležino je pisanje sve vrijeme bilo usmjereno prema vani, kao odlučni komentar onoga što se zbiva u vanjskom svijetu, i to ne samo u kontekstu uže kulturne i nacionalne

sredine već i u sferi cijele civilizacije koja se bunovno budila poslije Velikoga rata. Pjesme kao što su Rat, Na Trgu svetoga Marka, Naša kuća, Veliki petak godine hiljadu devet stotina i devetnaeste, Pjesma naših dana, Silvestarski nokturno godine hiljadu devet stotina i sedamnaeste, Pjesma iz hrvatske krčme, Postelja jedina jahta siromaha, Badnje veče nad čađavim gradom, Pjesma čovjeka bez posla, Liječnik kod siromaha, Gospođa u posjeti kod bolesnog djeteta svoje sluškinje, Noć u provinciji i mnoge druge antologijski su uzorci poezije koja je angažirano okrenuta prema vani. Upravo taj angažman, koji u pisanju involvira cijelu ličnost pisca, temeljna je odlika Krležine ekstrovertnosti. Odatle se zapravo i generira ona silovita afektivna energija koja pokreće njegovu rječitost i koja svojom motornom snagom dinamizira ritmičko kretanje govora. Treba, recimo, pročitati ono njegovo suočenje s Bogom u pjesmi Gospodinu koji je nad mojim skladom i nad mojim grčem da se uoči dvojnost njegovoga govora „O, / zar i u Tebi bjesne nevidljive sile, / što drmaju i nose sve svece i sve hulje? / Zar trebaš Nekog, tko da te pojmi, Bože, / kad razdiru Te dusi Tvog ludog nadahnuća? / O, Ti, što si ko munja se goruća / između gomila ljudi / u moje zabio grudi, / zar i Tvoja duša hoće od bola da poludi?”Ritam tih stihova nije određen apriornim planom stiha, već je pokrenut iznutra i poistovjećen sa sintaktičkim nizom: ritmički niz i sintaktički niz ispleću se u jedinstvenu ekspresivnu formu, koja je u stanju da istovremeno bude i ekspresija i forma. A upravo je to značajno za Krležin pjesnički angažman: dosljedno okrenut prema vani, strastveno se obračunavajući sa silama koje, po njemu, upravljaju svijetom, Krleža nije gubio iz

Zemlja planina MAJEVICA Piše Dalibor Ballian

Rudonosna planina Masiv planine Majevice nalazi se u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini, a pruža se pravcem sjeverozapad-jugoistok, kao i Dinarske planine. Sa svojih 50 – 60 km dužine te širinom oko 25 km ubraja se u naše dugačke planine. međena je Semberijom i Posavinom na sjeveru, rijekom Drinom na istoku, Sprečanskom dolinom na jugu i Trebavskim gorjem na zapadu. U visinskom pogledu pripada našim niskim planinama i netipičnim vapnenačkim Dinaridima jer je većinom izgrađena od flišnih stijena. U geološkom pogledu Majevica predstavlja jedan od najsloženijih planinskih masiva u Bosni i Hercegovini. Samo pak planinsko jezgro sastavljeno je od starih magmatskih (rudonosnih) stijena, od serpentina i tufita koji izbijaju na površinu iznad tercijarnoga pokrivača plutonsko-vulkanske mase. Planina je znatnim dijelom izgrađena i od eocenskoga fliša, koji je zastupljen u gornjokrednim i oligocenskim sedimentima te od neogenskih (miocenske i pliocenske) stijena koje predstavljaju ostatke Panonskoga mora. Sjeverozapadni dio Majevice je izgrađen od stijena jursko-kredne starosti (tzv. ofiolitni melanž). U ovom slučaju se radi o raznim stijenama sedimentno-magmatskoga kompleksa. Južni dio grebena Majevice je građen od eocenskih pješčara, laporaca i djelomično vapnenaca te od oligocenskih flišnih sedimenata. U literaturi poznati Ubrani kompleks sjeverne Majevice

66 svjetl ori jeci . ba

zauzima krajnji sjeveroistočni pojas planine, pruža se usporedno s grebenom Majevice, a građen je od paleocenskih glina i pješčara. Ovaj ubrani kompleks, kao morfološka cjelina, nije mnogo izrazit. Treća geološka cjelina Majevice je neogenski bazen koji se nalazi između prethodnih. Zauzima veliku površinu, a građena je u cijelosti od miocenskih sedimenata koji leže transgresivno na sedimentima grebena Majevice. U morfološkom smislu predstavlja unutargorsku depresiju, jako raščlanjenu dolinama mnogobrojnih majevičkih potoka. Na planini zbog njezine složenosti vladaju i brojni erozijski procesi, naročito u područjima s površinskim glinama. Ti procesi se manifestiraju u spiranju i jaružanju te koluvijalnim procesom i oblicima koji se najčešće manifestiraju mnogobrojnim klizištima.

Izvori termalne vode

Zbog svoje geološke građe Majevica je rudonosna planina jer se u njezinom podnožju nalaze brojna ležišta uglja, kamene soli, kvarca, kao i nafte, a može se naći i poludrago kamenje. Također, tu su i izvori termo-mineralne vode kod Priboja i Kiseljaka – Jasenice.

Majevicu predstavlja čitav niz vrhova i planinskih kosa koje ne prelaze 1000 m. Od zapada prema jugoistoku to su Okresnica 815 m, Opakovica 690 m, Stublić 721 m, Tabakove strane 572 m, Kicelj 673 m, Gavranić 720 m, Greda 803 m, Međednik 842 m, Busija 845 m, Draganovac 779 m, Konjic 903 m, najviši vrh Stolice s 916 m, Mala Jelica 879 m, Velika Jelica 878 m. Planinu krase i brojni prijevoji kuda se razvila putna infrastruktura koja povezuje Sprečansku dolinu s Posavinom i Semberijom te su najpoznatiji prijevoji Površnice na 507 m i prijevoj Banj brdo sa 643 m. U središnjem dijelu Majevice nalazimo nekoliko kraćih planinskih lanaca koji se pružaju prema Posavini i Semberiji, mada možemo reći da su to više povezana brda koja ovaj dio planine čine valovitim i vrlo živopisnim. Jugozapadna strana Majevice je strmija i kraća, dok se sjeverna i istočna strana planine lagano spušta k rijeci Savi i Drini. U hidrološkom pogledu planina je bogata manjim vodotocima te s južne strane nalazimo Gribaju i Jalu. Sjeverne i sjeveroistočne strane imaju nekoliko potoka, manjih rječica i dvije značajnije rijeke – Gnjica i vodom bogatija i

Brojke i slova

Piše Željko Bošnjak

Vjernici koji hodom časte Mnogi vjernici širom svijeta oduvijek su poštovali razne oblike hodočašća. Najčešći motivi zbog kojih bi se ti vjernici odlučili hodočastiti na određeno – sebi važno mjesto jesu razne duhovne obnove i molbe, zahvale za dobivene milosti, kao i mnoge tjelesne potrebe. rocjenjuje se kako svake godine broj hodočasnika koji s namjerom posjete određeno sveto mjesto prelazi brojku od 200 milijuna. Neki hodočasnici hodaju satima kako bi došli u željeno svetište. Drugi pak putuju danima ili mjesecima kako bi ispunili svoj zavjet i došli na željeno hodočasničko mjesto. Tako kršćani hodočaste u Rim, Jeruzalem ili u Španjolsku i svetište svetoga Jakova u Santiagu de Composteli. Židovi hodočaste Zidu plača u Jeruzalem, a muslimani na Arapski poluotok i svetište u Mekki. Je li netko hodočasnik ili obični turist kojem dolazak u određeno svetište i nije razlog vjerskoga karaktera, teško se može precizno utvrditi. Međutim, organizacija pod nazivom Savez za religiju i opstanak (engl. Alliance of Religions and Conservation), pored koordiniranja

68 svjetl ori jeci . ba

mnoštva projekata suradnje između vjera i ekologije, bavi se i prikupljanjem podataka o najposjećenijim hodočasničkim svetištima na svijetu.

Hodočašća Mariji

Tako se jednim od najposjećenijih katoličkih hodočašća smatra posjet Gospi od Guadalupe u grad Meksiko, u istoimenoj srednjoameričkoj državi. Caricu obiju Amerika, kako ju je 2000. godine nazvao papa Ivan Pavao II., svake godine posjeti i do 20 milijuna hodočasnika. Za Meksiko, kao drugu najbrojniju katoličku zemlju na svijetu (nakon Brazila), tolike brojke se otprilike mogu i očekivati. Na drugom mjestu, kako navodi Savez za religiju i opstanak, nalazi se hodočašće Gospinom svetištu u Lourdesu u Francuskoj. Na temelju ukazanja Blažene Djevice Marije siromašnoj

četrnaestogodišnjoj djevojci Bernardici Soubirous, Lourdes je danas jedno od najposjećenijih svetišta, s godišnjim posjetom od 8 milijuna hodočasnika. Zanimljivo je spomenuti kako je ovaj gradić s 15 tisuća stanovnika zbog velikoga broja hodočasnika ujedno postao i drugi grad u Francuskoj po broju hotelskih soba, odmah iza Pariza. Veliki broj hodočasnika posjeti i Gospu u nacionalno svetište Aparecida u Brazilu (6,6 milijuna), zatim poljski grad Częstochowa gdje se nalazi marijansko svetište Jasna Gora koje godišnje posjeti oko 5 milijuna vjernika. Poznato je i hodočašće svetom Franji u Asiz, hodočašće mladih u Taizé, kao i Svjetski dan mladih koji svake godine okupi više od 1,5 milijuna vjernika, odnosno svake druge ili treće godine i do 4 milijuna hodočasnika. Posebno omiljena destinacija mnogih hodočasnika katoličke vjeroispovijesti je Gospino svetište u Fatimi. Iako se procjena prosječnoga broja hodočasnika ovoga najpoznatijeg 100 godina staroga portugalskog svetišta kreće od 4 do 5 milijuna, zadnji podaci svetišta pokazuju kako je broj hodočasnika u 2016. godini iznosio čak 5,3 milijuna vjernika. U odnosu na godinu prije, to je predstavljalo porast od 23,1 %. Da se uistinu radi o svjetski poznatom svetištu, potvrđuje i podatak kako je 2015. godine od ukupnoga broja hodočasnika njih 62,7 % dolazilo iz drugih zemalja, dok su ostalih 38,3 % činili domaći portugalski hodočasnici. Od stranih hodočasnika najčešći su bili susjedni Španjolci, zatim Talijani, Poljaci i Amerikanci, a u 2016. godini i Ukrajinci koji su s 20 organiziranih posjeta te godine bili iznenađenje. U Fatimu redovito hodočaste i stanovnici Bosne i Hercegovine, Hrvatske i susjednih zemalja. I ove godine mnoge putničke agencije nude aranžmane putovanja u Fatimu. Najčešći termini su u svibnju, rujnu ili listopadu, odnosno mjesecima kada se spomenuto svetište najčešće posjećuje.

FRANJEVAČKA OBITELJ Muka Kristova

Frama Ovčarevo/SR

OVČAREVO – U župnoj crkvi sv. Mihovila upriličen je 12. travnja scenski prikaz Muka Kristova. Događaj je okupio brojne gledatelje, između ostalog članove područnih bratstava Frame iz Bučića, Guče Gore, Nove Bile i Doca. Dramski komad Muka Kristova omogućilo je oko 50 mladih Frame Ovčarevo uz pomoć Hrvatskoga amaterskog kazališta Travnik Jankovići i redatelja Ante Bilića. „Ova predstava je temelj naše vjere i ovom predstavom željeli

Križni put mladih Ana Gluvić/SR

KISELJAK – Na Cvjetnicu svake godine naselje Podastinje tradicionalno postaje mjestom korizmenog hodočašća. Već godinama kiseljački framaši ondje organiziraju Križni put za mlade, pa ovo mjesto nazivaju i kiseljačkom Kalvarijom. Ove je godine Križni put upriličen 9. travnja. Hodočasničkom hodu prethodilo je slavljenje svete mise u Gospinu svetištu pod Crvenom stijenom, a posljednja postaja Puta križa nalazi se na vrhu brda u naselju Podastinje, gdje je podignut spomenik poginulim braniteljima Kiseljaka i okolice. Iako je ova pobožnost početno namijenjena mladima, na pobožnosti sudjeluju i stariji župljani i vjernici. Svi oni zajedničkim koracima oko tri km hode od Gospina svetišta pod Crvenom stijenom do križa u Podastinju. 70 svjetl ori jeci . ba

smo potaknuti ljude na razmišljanje i donijeti poruku svima da nam Uskrsnuli Isus Krist bude naša nada, vjera, put, istina i život jer samo čvrstom vjerom možemo pobijediti svaku prepreku u našem životu”, poručili su mladi glumci. Na kraju programa posjetiteljima su se obratili domaćini, župni vikar

fra Julijan Madžar i župnik fra Dario Udovčić koji su se zahvalili Hrvatskom amaterskom kazalištu Travnik, kao i svim župljanima na nesebičnoj potpori u radu s mladima. Župnik je također napomenuo važnost Velikoga tjedna i unaprijed čestitao Uskrs svim vjernicima.

Moj Franjo Asiški

Frama Domaljevac/SR

DOMALJEVAC – U sklopu obilježavanja 20. obljetnice djelovanja Frame Domaljevac, 12. travnja premijerno je prikazana predstava Gubavac – Isus Krist u Hrvatskom domu. Dramski komad pripremljen je prema motivima romana Moj Franjo Asiški grčkog pisca Nikosa Kazantzakisa: tekst potpisuje Anela Križanac, a režiju fra Bono Kovačević. Predstavu je uz svetkovinu Uskrsa izvelo 10-ak članova dramske sekcije Frame Domaljevac. Organizatori su zadovoljni odjekom poruke svetog Franje, koju su prikazali mladi glumci, o ljubavi prema onima koji su bili izolirani i odbačeni od društva.

Koračajmo zajedno Valentina Tuka/SR

FOJNICA – Dana 7. travnja 2017. godine redovni tjedni susret Frame i udruženja mladih La Verna bio je poseban. Naime, mlade Fojničane posjetili su Harun Pajić i Duška Kovačević, edukatori

međureligijskog projekta Koračajmo zajedno, koji djeluje pri Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II. Tema predavanja bile su religije s kojima se mladi u BiH svakodnevno susreću, a o kojima zapravo malo toga znaju. Odnosilo se to posebno na prakticiranje islama i pravoslavlja u BiH.

Kroz razgovor i mnoštvo pitanja mladi Fojničani saznali su mnogo toga o religijama, različitim svecima i blagdanima. „Važno je da mi mladi koji živimo u Bosni i Hercegovini upoznajemo jedni druge jer to je jedini pravi način kako drugoga najbolje shvatiti i voljeti”, poručili su sudionici skupa.

sv i b a n j 2 017.

KAP DOBROTE Dobročinitelji za svibanj 2017. Za Fond Kap dobrote Dragica Stanić, Kiseljak Jozo Crnoja, Jajce Stipo Breljak, Švicarska Zdravko Mijić, Švicarska Ivo Andrić, Švicarska Marinko Bajo, Švicarska Drago Volić, Švicarska Mira Baškarad, Travnik Ljubica Baban, Kiseljak

20 KM 100 KM 100 CHF 50 CHF 100 CHF 100 CHF 100 CHF 50 KM 40 KM

Luka Marković, BiH 50 KM Dragoljub Ivanković, Švicarska 100 CHF Ljubica i Andrija Markić, Njemačka 40 EUR

Za Ljiljanu Krajnc Darko Dodig, Gradac, Hrvatska

400 HRK

Za Tamaru Starčević Darko Dodig, Gradac, Hrvatska

400 HRK

Za Patrika Ivanovića Darko Dodig, Gradac, Hrvatska

Za Leonitu Gabrić Darko Dodig, Gradac, Hrvatska MiD, Vareš

400 HRK 50 KM

400 HRK

Za HKO KSA Ljubica Čeko, Švicarska Pavić Plast d. o. o., Livno

100 CHF 50 KM

AKCIJE KOJE TRAJU Tamara Starčević boluje od teškog oblika mioklone epilepsije – Dravet sindroma. Premda je dosad bila 40-ak puta u bolnicama, njezina bolest nije stavljena pod kontrolu. Bolest je visokorizična, komplicirana i za život i za liječenje. Samohrana majka lijekove plaća sama i naručuje ih iz inozemstva jer ih kod nas nema.

Patrik Ivanović ima urođenu srčanu manu VSD i plućnu hipertenziju. Dijete je s poteškoćama u razvoju, ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći. Svakodnevno koristi lijekove koji malo usporavaju njegovu bolest, a za koje roditelji izdvajaju oko 300 KM mjesečno.

Ljiljana Krajnc je 100 % invalid. Prije nekoliko godina imala je dvije transplantacije jetre i nakon toga još dvije operacije. Doživjela je kliničku smrt, bila na aparatima. Presadili su joj zaraženu jetru s hepatitisom. Od tada mora kupovati lijek hepsera jer joj on drži sve parametre pod kontrolom i bez njega ne bi mogla živjeti, ali lijek košta 600 € u inozemstvu.

Leonita Gabrić oboljela je od teške bolesti, od koje boluje tek trinaestoro djece u svijetu. Liječnici iz Beograda vjeruju da mogu pomoći Leoniti, ali za operaciju, tijekom koje bi donor kosti bila njezina majka, potrebno je oko 20 000 €. Pokažimo da imamo otvoreno srce.

72 svjetl ori jeci . ba

Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Mt 25,45

Roditeljima i djeci

Piše s. Jelena Antolović

, u ic n u r k o m li o M ! u ic n u r k o m li o zav Molitve i naše pobožnosti nam toliko puno govore da se i jako pobožni ljudi koji žive puno godina do kraja života imaju nečemu novom zadiviti i nešto novo o Bogu otkriti. A zašto nam sve odjednom nije otkriveno i zašto se moramo jako truditi kako bismo nešto saznali o Bogu? Puno nam i jest otkriveno ako gledamo ovaj divni, od Boga stvoreni svijet. Mi ljudi, koliko god pametni bili, kada izumimo nešto, uvijek postoji nedostatak dok ni u jednom Božjem stvorenju nema nedostataka.

Sve nam je Isus otkrio. Otkrio nam je kako biti čovjek. Kako? Npr. kada su pred njega doveli ženu koju su htjeli kamenovati, Isus je pokazao kako se ponašati. Koliko nas Bog voli otkrio nam je u priči o izgubljenoj ovci, gdje govori kako ju je pastir tražio i kada ju je našao, uzeo ju je na svoja remena. Tako i nas Bog traži kada se izgubimo u grijehu... Odgovore na pitanja o Bogu saznajemo na vjeronauku, prateći pažljivo svetu misu, ali i dok sami molimo. Dok molimo, razmišljajmo malo što izgovaramo. Razmišljajmo barem o jednoj rečenici iz molitve koju molimo. Kada molimo Zdravo Marijo, zamislimo se nekada samo na jednoj rečenici minutu ili dvije da vidimo možemo li možda nešto od te molitve i razumjeti. Ako ne možemo, usudimo se pitati nekoga tko zna: svećenika, vjeroučitelja, časnu sestru... U svibnju ćemo svi kod kuće ili u crkvi prije mise moliti krunicu. U krunici govorimo molitve koje svi odavno znamo: Vjerovanje, zatim Očenaš, deset puta Zdravo Marijo i Slava Ocu... Tko je molio krunicu zna kako je ona pravi odmor za našu dušu. Nije dosadno toliko puta moliti Zdravo Marijo, zar ne?

74 svjetl ori jeci . ba

Voda je divna i čista i jedino ona može oprati do kraja sve što se zaprlja. Cvijeće je tako raznovrsno, lijepo i mirisno. Voće... Čovjek može biti toliko dobar da kroz njega možemo osjetiti koliko samo Bog mora biti dobar kada je stvorio tako divnoga čovjeka. Mi trebamo i možemo svaki dan sve više otvarati oči i gledati. Molitva nam pomaže na tom putu.

Kada dođemo u neko Gospino svetište, na hodočašće ili navratimo do Gospine kapele u našemu selu ili gradu, zaustavimo se da se odmorimo. Jer dok molimo Zdravo Marijo, ne samo da tražimo nešto od Gospe da nas zagovara, nego i odmaramo.

Ako molimo deset puta Zdravo Marijo, možemo se odmarati ponavljajući ove riječi i moliti Isusovu majku za zagovor u našim potrebama. Ako dodamo zaziv za svaku deseticu, mi kroz tu deseticu imamo priliku razmišljati, razmatrati jedan dio Isusova života. Razmišljajući o događajima iz Isusova života i mi se učimo živjeti kao kršćani.

KRUH SVETOG ANTE Udruga poslodavaca FBiH donirala sredstva Kruhu sv. Ante

poslodavaca FBiH i gospodarstvenicima, uručena su priznanja i zahvalnice. Članice Udruge su društveno odgovorni i socijalno osjetljivi poslodavci. Stoga, Udruga kontinuirano pomaže rad humanitarnih organizacija. Tijekom ceremonije Udruga je doniralo po 2.000 KM dobrotvornim agencijama: Humanitarno-karitativnoj organizaciji

Kruh sv. Ante, Muslimanskom dobrotvornom društvu Merhamet, Srpskom humanitarnom udruženju Dobrotvor i Crvenom krstu/križu FBiH. Kroz 15 godina uspješnog rada Udruga poslodavaca FBiH broji oko 20 000 članova koji zapošljavaju preko 42 posto svih zaposlenih u realnom sektoru.

Novi projekt za starije osobe

slabo pokretni, koji rijetko izlaze iz stana i nemaju rodbine. Time će im ispuniti vrijeme kroz druženje i zabavu. Također, za pojedince će po potrebi biti osigurana i njega medicinske sestre i fizikalni tretmani te podrška kroz ostale projekte Kruha sv. Ante koji budu od značaja za pojedine korisnike. Do danas je učinjen prvi korak – potpisan

je sporazum o suradnji s Centrom za zdravo starenje, a 13. travnja održan je prvi informativni sastanak s potencijalnim volonterima, umirovljenicima s područja Općine Centar, odnosno s članovima Centra za zdravo starenje. Iz Kruha sv. Ante poručuju: „Radujemo se početku ovog značajnog projekta za našu organizaciju i Općinu Centar!”

Povodom obilježavanja 15 godina od osnivanja Udruge poslodavaca Federacije BiH, 11. travnja održana je svečana skupština nakon koje je upriličena i svečana manifestacija. Ovom prigodom istaknutim članovima Udruge

Humanitarno-karitativna organizacija Kruh sv. Ante u suradnji s Centrom za zdravo starenje Općine Centar započinje pilot projekt Volontiranje 60+ . Ovaj je projekt namijenjen osobama treće životne dobi, a predviđeno je da upravo starije osobe u sklopu projekta obilaze svoje vršnjake koji su usamljeni,

76 svjetl ori jeci . ba

IZ PR VE

Liječnik, socijalni radnik, medicinska sestra i fizioterapeut nude besplatne usluge u Sarajevskoj županiji, Istočnom Sarajevu, te povremeno u još nekim dijelovima Bosne i Hercegovine. Osiguravamo im besplatne lijekove i prijevoz do liječnika. U Sarajevu na Kovačićima

OĆ

Služba medicinske pomoći: Kućna njega i centar za fizikalnu terapiju

E •

NT UH

Korizma je vrijeme molitve, posta i dobrih djela. Iako to možemo činiti tijekom cijele godine, ipak je u vrijeme korizme čovjek senzibilniji prema potrebama bližnjih i pronalazi više vremena za molitvu i činjenje dobrih djela. U ovoj korizmi, pored brojnih donatora, organizacija i pojedinaca koji su nam pomogli, svakako treba istaknuti akciju Hrvatske katoličke župe München koju vodi fra Boris Čarić sa svojim suradnicima fra Petrom, fra Krešom, fra Jozom i fra Filipom. Naime, oni svake godine organiziraju korizmenu akciju na određenu nakanu. Ovoga puta vjernici su svoje priloge prikupljali za siromašne i ljude u većoj potrebi Bosne i Hercegovine i Hrvatske, o kojima skrbi HKO Kruh sv. Ante Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Na Cvjetnicu, 9. travnja, ravnatelj KSA fra Joso Oršolić pomagao je svećenicima župe München u dijeljenju sakramenta ispovijedi na prijepodnevnim svetim misama, a u večernjim satima je i sam predvodio misno slavlje u

crkvi svetog Pavla. Na svim misama je bilo mnoštvo vjernika i mnogo lijepih susreta s ljudima iz domovine, koji su došli u München u potrazi za boljim i sigurnijim načinom života. Na kraju svake svete mise fra Joso je u ime djelatnika i korisnika Kruha sv. Ante zahvalio vjernicima na daru, materijalnoj pomoći i ujedno ih zamolio da uvijek imaju osjećaja i vremena za druge. Ujedno im je čestitao Uskrs i poželio svaki Božji blagoslov kao nagradu za dobro koje čine prema ljudima u potrebi. Voditelj misije fra Boris uručio je donaciju od 7.000 eura, prikupljenu na korizmenoj akciji župe München, za projekte Kruha sv. Ante.

Korizmena akcija HKŽ München

• HKO

Za projekte KSA Dženana Spahović 10 KM T. N. 20 KM Nikica Aždajić, Kr. Sutjeska 20 KM Hotel Sunce, Neum 100 KM HTD Zenit-BRO, Neum 100 KM Vinko Cvijanović 200 KM Procom, Grude 100 KM HKM Klagenfurt 1.521 EUR HKŽ München (Fra Boris Čarić) 7.000 EUR Vjernici HKŽ München 935 EUR Udruga poslodavaca FBiH 2.000 KM Ljiljana Nikolić, Švicarska 300 CHF Euro company 99 150 KM Za pučke kuhinje Stjepan Mijač 50 KM Udruga Infohouse, Sarajevo 100 KM Župni ured Grude 1.100 KM Ermin Kazić, Sarajevo 20 KM Jozo (Pave) Gagulić D. Tramošnica 100 KM HKM Kufstein, Austrija 1.020 EUR Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM HKM Frauenfeld 3.100 EUR

SVETO

centar za fizikalnu terapiju besplatno pomaže djeci s motoričkim smetnjama u razvoju, kao i starijim osobama bez primanja. Za siromašnu djecu osiguravamo besplatan transport do Centra. Za mnoge zdravstvene ustanove u Bosni i Hercegovini posredujemo u nabavci različite vrste opreme, a za pojedinačne slučajeve osiguravamo lijekove i snosimo troškove liječenja.

•

PRVE R U

O • HK

G A NTE

PO M

Humanitarno-karitativna organizacija KRUH SVETOG ANTE Franjevačke provincije Bosne Srebrene • Zagrebačka 18, BiH - 71000 Sarajevo • Tel: +387 33 728 860; Faks: +387 33 728 861 • e-mail: kruhsvante@gmail.com • Transakcijski računi: UniCredit bank d.d. 3383202267235329 • INTESA SAN PAOLO Banka Sarajevo 1549995000405634 • Devizni donacijski računi: UniCredit bank d.d. 48-32-92993-8 - S.W.I.F.T: UNCRBA22 IBAN: BA393383204892993804 • INTESA SAN PAOLO Banka Sarajevo 533-71200-400055 - S.W.I.F.T: UPBKBA22 IBAN: BA391549995000405634 • Antoniusbrot e.V. Sparkasse, Rhein-Neckar Nord Konto Nr. 33176007 BLZ 67050505 Antoniusbrot Schweiz PC 87-119122-9 • Austrija – Kontonummer: 07701 - 197209 EUR, Bankleitzahl: 20506, Name: Kristijan Montina für Heilige Antonius Brot, Anschrift: Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein, IBAN: AT09 2050 6077 0119 7209, BIC: SPKUAT22 • Hrvatska – Broj računa: HR96 23400091110606403, Privredna banka Zagreb, SWIFT: PBZGHR2X, „Kruh sv. Ante” - Zagreb, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb – Dubrava. K

IZ OĆ

T RU E H SV

sv i b a n j 2017.

U SPOMEN

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Mara Andrić rođ. Pavić

(† 2011.) Navršilo se šest godina od smrti drage nam majke i

bake Mare. Mara Andrić rođena je 2. veljače 1936. godine. Udala se na svoj 21. rođendan, a Bog ju je tijekom dugogodišnjeg kršćanskog braka sa Stjepanom Andrićem blagoslovio sa šestoro djece i desetoro unučadi. Život je provela u Visokom, u duhu vjere marljivo odgajajući sinove i kćeri, kojima je često znala ponavljati riječi: „Volite se, pazite se!” Svakodnevno je odlazila na misu u sjemenišnu crkvu svetog Bone, a u tome je nisu mogli spriječiti ni ratne sirene za uzbunu. Hrabra i puna ljubavi prema svima otišla je ususret Gospodinu, blago preminuvši 12. svibnja 2011. godine. Vrijeme prolazi, tvoja uloga nedostaje, ali tvoj duh još živi među nama. Nosimo te u svojim srcima i radujemo se ponovnom susretu s tobom u Nebu! /Zahvalna djeca i unuci/

Melita Demeter

(† 2011.) Draga Tetka, sjećanja na Tebe ne blijede unatoč godinama, a Tvoja vjera naš je putokaz. /Oni koji Te čuvaju u srcu/

80 svjetl ori jeci . ba

Boris Stančić

(† 2013.) Godine prolaze, dragi Borise, a ti trajno živiš u našim srcima i mislima! /Tvoji roditelji, sestra, rodbina i prijatelji/

Zora Kvesić rođ. Musa

(† 2016.) Onaj tko te voli zna kako je teško živjeti bez tebe. /Tvoji najmiliji/

Snježana Buzuk rođ. Miličević

(† 2016.) Dana 20. svibnja navršava se godina dana od prerane smrti drage nam i voljene Snješke, kojoj je ovozemaljski život završio nakon kratke borbe s opakom bolešću. Možemo reći samo jedno, da nas je jako rastužio odlazak jedne ovako posebno vrijedne, časne i poštene osobe kao što je bila naša majka, supruga, kćer, sestra i nevjesta, jednostavno naša Šnježa. Njen je život najprije bio satkan od rada kojemu je pridavala veliku pozornost, a time davala primjer i drugima kakav bi odnos prema životu i radu trebao biti.

Takav odnos prema radu, životu, Bogu i obitelji stekla je u svojoj, na ponos, zemljoradničkoj obitelji, rođena kao drugo dijete uz starijeg brata i mlađe sestre, od oca Ive i posebno voljene majke Zorke rođene Pravdić. Njena majka iznenada je preminula 20. siječnja 2013. godine, a živjela je i molila punih 13 godina da njena Snješka dobije jedan novi život što se i ostvarilo 1998. godine rođenjem sina Luke, i to tamo gdje je njegova majka završila svoj život i u godini u kojoj je on postao punoljetan. Zauvijek si u našim srcima, mislima i molitvama. S ljubavlju čuvamo uspomenu na tvoju dobrotu i plemenitost jer si ostavila tragove koji se ne brišu, nego se pamte i žive. Zbog svega toga u životu se neizmjerno Bogu i Gospi zahvaljujemo. /Vjekoslav Buzuk/

Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 71300 Visoko • Bosne Srebrene 4 • 032 465 181 • www.fkg.edu.ba • fkg.visoko@gmail.com

objavljuje NATJEČAJ za upis u prvi razred u šk. god. 2017./2018.

Za upis u Gimnaziju dostaviti sljedeće dokumente: • Originalne svjedodžbe o uspjehu od 5. do 9. razreda OŠ • Vlastoručno napisanu molbu za upis u FKG • Rodni list • Liječničko uvjerenje

Za prijavu u Konvikt: • Molbu za prijem u Konvikt UPISNI ROK • Za vanjske đake: čim dobiju svjedodžbe OŠ, a najkasnije do 1. srpnja 2017. Informacije Ured: 032 465 181 Fra Stipo Alandžak, pedagog (za Konvikt), 063 448 117 Fra Josip Ikić, odgojitelj (za Sjemenište), 061 784 259

www.fkg.edu.ba

Franjevačka klasična gimnazija je otvorena za sve učenike bez obzira na spol i vjeroispovijest. Stoga pozivamo da nam se jave učenici 9. razreda koji se žele školovati u našoj Gimnaziji. Učenicima i učenicama iz udaljenih mjesta osiguravamo vrlo udoban smještaj u đačkom Konviktu.

Fra Zvonko Miličić, ravnatelj FKG

Upis na Franjevačku teologiju Sarajevo Studij je potpuno besplatan, a uvjete za upis ispunjavaju svi punoljetni građani koji su završili četverogodišnje srednje obrazovanje. Dokumente za upis studenti trebaju predati osobno u tajništvu Teologije. Nužni dokumenti su: • Molba za upis na studij • Rodni list • Liječničko uvjerenje • Svjedodžbe sva četiri razreda srednje škole • Svjedodžba o završnom ispitu (maturi) • Dvije fotografije 6 × 4 cm Termini za upis u akademskoj 2017./2018. godini su:

• I. rok: 1. – 22. lipnja 2017. • II. rok: 9. – 23. rujna 2017. Radno vrijeme tajništva je ponedjeljkom, utorkom i četvrtkom od 10 do 13 sati. Za sve dodatne informacije o upisu i studiju na Teologiji možete nas kontaktirati: Franjevačka teologija Aleja Bosne Srebrene 111 BiH – 71000 Sarajevo tel. 033 453 266 (lokal 207) fax. 033 460 507 e-mail: tajnteol@bih.net.ba www.franjevackateologija.ba Dr. fra Vili Radman, dekan Dr. fra Josip Jozić, tajnik

www.franjevackateologija.ba

Franjevačka teologija Sarajevo je najviša školska ustanova franjevačke provincije Bosne Srebrene. Studij na Teologiji traje pet godina. Od početka devedesetih godina prošlog stoljeća Franjevačka teologija je afilirana Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i nakon uspješno završenih pet godina studija studenti dobivaju diplome Sveučilišta u Zagrebu. Studij je otvorenog tipa, što znači da fakultet mogu upisati svi oni koji to žele, a ne samo bogoslovi koji planiraju postati svećenicima u Katoličkoj crkvi. Nakon završenog studija stječe se zvanje diplomiranog teologa na razini visoke stručne spreme (VII. stupanj).

Nova knjiga Svjetla riječi

Fra Matija Divković i Jelaške Priredio: Nikola Kamenčić Knjiga Fra Matija Divković i Jelaške zbornik je radova s manifestacije Dani fra Matije Divkovića, održane u Jelaškama 23. i 24. srpnja 2011. godine, u povodu 400. obljetnice tiskanja prve knjige na narodnom jeziku u Bosni i Hercegovini. U djelo su uključeni radovi izneseni tijekom simpozija. Donesena su i druga djela o fra Matiji Divkoviću i njegovu značaju za pismenost katolika u Bosni. Objavljen je i izbor tekstova iz Divkovićeva djela Besjede te fragmenti bogate i burne povijesti župe Jelaške. Poručite svoj primjerak pozivom na broj 033 726 200