Budućnost: Utopija ili distopija (478)

Osuvremenjivanjem ponude modernih recepata iz inozemstva (talijanska, meksička, američka kuhinja) gube se tradicionalni recepti naših predaka. Ova zbirka kulinarske recepte otima zaboravu, tradicionalne specijalitete vraća na obiteljski stol i prenosi tradiciju mladim naraštajima domaćica. Svi recepti originalno su djelo časne sestre Anđelke Jakovljević. 033 726 200 redakcija@svjetlorijeci.ba https://knjizara.svjetlorijeci.ba/

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik FMC Svjetlo riječi d.o.o. ravnatelj Janko Ćuro glavni urednik Vili Radman redakcija Janko Ćuro, Monika Galić, Ivana Pekušić, Vili Radman pretplata Emil Perković marketing Monika Galić lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 redakcija@svjetlorijeci.ba uprava@svjetlorijeci.ba uredničko vijeće fra Zdravko Dadić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman

godišnja pretplata BiH 45 KM; Hrvatska 30 €; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095

UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371

IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S

UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22

račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Prilaz Sv. Marije Anđeoske 1, HR - 10040 Zagreb - Dubrava

Br. računa: HR 032360000 - 1500028007

račun u njemačkoj i austriji

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg

Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi)

Konto: 40504862

IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62

BIC: BYLADEM1TST

tisak Radin print culture, Sveta Nedelja

List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 4. 1999. godine. ISSN 1512-6986

Riječ čitateljima

Početak ili kraj nekoga važnog životnog ciklusa uvijek je motivacija i prilika za promišljanje njegove naravi, sadržaja i cilja. Jedan od takvih ciklusa zacijelo je i nova kalendarska godina koja pred našim očima započinje okretati svoje listove. Što će nam njezino vremensko tkanje donijeti ne možemo sigurno predvidjeti, ali možemo pokušati o tome realno razmišljati i tako se orijentirati u događajima koji su pred nama.

Naslovna stranica: Ilustracija

Ulazimo u novu, 2023. godinu opterećenu starim i ozbiljnim problemima iz prethodnih godina: čini se da su ti stari problemi jedina izvjesnost u vremenu pred nama

Ulazimo u novu, 2023. godinu opterećenu starim i ozbiljnim problemima iz prethodnih godina: čini se da su ti stari problemi jedina izvjesnost u vremenu pred nama i da je to ona nit koja određuje put u labirintu budućnosti. Vodi li nas ta nit u utopiju ili distopiju ili možda u distopiju preobučenu u utopiju, vrijeme će pokazati…

Dok je čovjeka, uvijek postoji nada u bolje sutra: ljudski je nadati se – čovjek je biće nade! Međutim, sama nada nije nikad dovoljna: ona ostaje doduše lijepa, ali prazna riječ bez hrabrosti i pameti da ju se ostvari. Postoje različite vrste nade s različitim vizijama sutrašnjice: negdje su međusobne razlike manje, a negdje opet u toj mjeri nepremostive da utopija jednih postaje distopija drugih.

Kršćanska je nada bitno usmjerena prema gore: za kršćane čovjek je tajna na koju odgovor može dati samo netko drugi – Bog, božanski Drugi. Nečija nada pak olovnim nogama stoji na onom dolje, zemaljskom i tu prije svega traži rješenje čovjekove sutrašnjice: odgovor se također traži u drugom – ali ne božanskom, nego tehnološki preobraženom, hibridnom stvorenju! Nažalost, posljednje tri godine našega života nam jasno pokazuju da prečesto nije bilo dovoljno ni pameti da se tu razliku prepozna ni hrabrosti da se na nju javno ukaže.

Od ovoga broja revija izlazi u malo smanjenom opsegu. Svugdje prisutna financijska kriza i poskupljenja stavili su nas pred neugodan izbor između povišenja cijene revije ili smanjenja broja stranica. Imajući u vidu ekonomsku situaciju, odlučili smo se ipak za drugo: trudit ćemo se da ovaj izbor ne utječe bitno i na sadržaje koje vam već uobičajeno donosimo.

FRA VILI RADMAN urednik@svjetlorijeci.ba

Drugog puta u budućnost nema

Sve od Božjeg poslanja svoga Sina u ovozemaljsku ljudsku prolaznost kako bi je učinio nebeskom vječnošću, ne prestaje čovjekov progon i Isusa i njegovih kršćana i kršćanstva u cjelini. Rat kojeg je čovjek odmah tada usmjerio i poveo protiv Boga ne prestaje ni nakon više od dvije tisuće godina, iako je u njemu vidljiv gubitnik. Čovjek živi u svom htijenju da bude ne ravan sa Bogom – jer tu dimenziju čovjeka sa Bogom Isus je poravnao dolaskom na zemlju – nego kao čovjek svakog povijesnog vremena hoće biti iznad Boga.

Što je taj izgubljeni ljudski rat protiv Boga više odmicao od svog početka, a time bivala sve vidljivija njegova besmislenost, čovjek nije odustajao od svojih namjera, i svog cilja, da se on kao ovozemaljska ograničena sveopća dimenzija proglasi stvoriteljem, a Bog da bude njegovo stvorenje. Kod takve ljudske agresivnosti u pokušaju progona Boga iz svoje, samim Bogom darovane mu, sredine došlo se do vrhunca oholosti – cilj opravdava sva sredstva.

I u slikama viđenih oružja koja čovjek koristi u ratu protiv svoga Stvoritelja, nije teško zaključiti da ni na kojem drugom egzistencijalnom polju suvremeno čovječanstvo nije tako inovativno kao u toj, protiv-Božjoj, ratnoj industriji. Ohrabren početnim uspjehom u prisili da se Bog rodi u štalici, da mora bježati i skrivati se u tuđinama, gotovo pobjednički uzvikuje „Boga nema”.

I čovjek postaje „slobodan”. Uzima si za pravo da mu je sve dozvoljeno, sve smije, sve može, sve mora, i nema više nikakvih granica u darovanoj mu slobodi i ljepoti života. Njegov, Božji smisao života uvodi u svoj ljudski besmisao, kojeg silovito i bez prava drugog na prigovor nameće.

Donesenu i zajamčenu vječnost ne priznaje i u nju ne vjeruje. U nevjeri koja ga je autopredajom zahvatila, čovjek je porušio sve Božje zapovijedi i znakove koji vode u vječnost. Nesnalaženje i lutanje vode ga besciljnosti i čini se da je sve bliže litici ispod koje je ponor kakav čovjek u svojoj povijesti još nije sàm sebi iskopao.

Zastrašujuća je činjenica da još uvijek ne otvara oči i ne pogleda kamo ide, ne pokušava stati, okrenuti se i odma-

knuti, udaljiti se od ponora, u koje je suvremeno čovječanstvo bez Boga, pa čak i protiv Boga, gotovo jednom nogom zakoračilo. I umjesto da zastane, da korak povuče i pogleda unatrag, suvremeni čovjek sve više ubrzava svoj hod u nestanak. Svakim danom čovjek postaje sve veći inovator u izmišljanju načina, sredstava i putova koji ga vode u samouništenje.

Neće Bog uništiti čovjeka, čovjek će sàm sebe uništiti, sàm će sebe pobijediti u već sada izgubljenom ratu protiv Boga. Ljudski rat protiv Boga je, zapravo, suicid koji se vidi u rušenju obitelji, u rušenju braka koji je vezan Božjom vezom između muškarca i žene, u abortusu, u eutanaziji i u svim „modernim” suvremenim pokretima protiv križa, iz kojih se razvija rat protiv kršćana i kršćanstva.

I nije stoga rijetka pojava stalnih otvaranja novih bojišnica, svugdje i u svako vrijeme, protiv kršćana i u vlastitom domu, u vlastitoj domovini. Udar na kršćane i kršćanstvo u ateističkim, komunističkim i islamskim zemljama gotovo da i ne iznenađuje zbog dužine koju traje. Ušutkanost kršćana na te tragedije diljem svijeta bila je snaga

agresora da taj rat prenesu i vode i u kršćanskim zemljama, gotovo jednako brutalno kao i u nekršćanskim.

Ako su kršćani i kršćanstvo u „najkatoličkijoj”, što znači i „najkršćanskijoj” zemlji Europe – Irskoj, zbog svojih kršćanskih uvjerenja danas na udaru ateističko-komunističke, „napredno-progresivne”, manjine iz redova vlastitog naroda – a jesu – onda nema mjesta čuđenju što su kršćani i kršćanstvo najprogonjenija i najnezaštićenija vjera, ne samo u islamskom svijetu nego i u kršćanskoj Europi.

Potvrđuje to rujansko uhićenje 2022. i zatvaranje irskog nastavnika koji se suprotstavio agresivizmu manjine odbivši u školi u kojoj radi u Irskoj dječaka nazivati djevojčicom. U irskom, a nažalost i europskom, „modernizmu” kao oružju suicida koje Europljani koriste na vrhuncu materijalnog blagostanja ispunjenog uživanjem u slobodi: sve je dozvoljeno.

Suvremeni čovjek je ubrzano na putu, ne da istjera Boga s ovoga svijeta, jer ga ne može ni istjerati, nego da istjera sàm sebe. Na taj put, nažalost, sve čvršće staje u svim pojavama tog suvremenog globalnog antikršćanskog „modernizma” i Hrvatska, koja se jedino po tim znakovima europeizira. I umjesto da se u eurohrvatskom društvu traži tko je odgovoran, (jer odgovor se zna), treba tražiti način i put kojim se, ne da treba nego mora, vratiti na ono izvorno hrvatsko, katoličko zajamčeno u sakramentu braka muškarca i žene. Jer, drugog puta u budućnost nema.

Vinko Đotlo, Švicarska

Šaljite nam svoje prijedloge i komentare: redakcija@svjetlorijeci.ba

Viber: +387 60 33 88 018

BUDUĆNOST − UTOPIJA

ILI DISTOPIJA?

Kraj jedne i početak nove godine, koliko god bili ljudska konvencija, uvijek su obilježeni razmišljanjima o smislu, svrsi i cilju ljudskoga putovanja te su redovito prožeti strepnjama

I NAČELA

i nadama. Kako u našem dijelu svijeta nova godina počinje u doba dugih noći i kratkih, često tmurnih i hladnih dana, to više doprinosi tjeskobi nego vedrini i nadi. Razdoblje pandemije koje je (možda) iza nas, ratovi na više strana

svijeta, najave novih pandemija, a posebno rat u Ukrajini koji je najuže povezan s nuklearnom prijetnjom, odnosno s vrlo realnom mogućnošću totalnoga uništenja – tjeskobu samo povećavaju. O svim vrstama raznih društvenih kriza

KRŠĆANSKI ODGOVOR GLEDE BUDUĆNOSTI GLASI – NI UTOPIJA NI DISTOPIJA, NEGO NOVI KRŠĆANSKI SVIJET! SVIJET CJELOVITOGA, TEOCENTRIČNOGA HUMANIZMA, SVIJET UNIVERZALNOGA BRATSTVA MEĐU SVIM STANOVNICIMA ZEMLJE, SVIJET JOŠ DUBLJE UTJELOVLJENIH EVANĐEOSKIH IDEALA

i osobnih muka koje nas prate kao sjena da ne govorimo.

Ukratko, odrasli ljudi ne žele se zavaravati – stanje svijeta je vrlo loše, čak djeluje kaotično, prijetnja je nikad veća. Čini se da samo nekoliko ishitrenih političkih i vojnih poteza može biti dovoljno da sva naša razmišljanja i svi naši napori izgube svaki (ovozemaljski) smisao. Nikad nismo bili bliže samouništenju. Dojam je da svi poznati mehanizmi tješenja i umirivanja više ne funkcioniraju. Unatoč tome, kršćani od nade ne odustaju. Njihova nada ionako nije ovozemaljskoga podrijetla. Ne odustaju ni od razmišljanja. Dapače, mole da im se nada učvrsti i u toj nadi razmišljaju i djeluju. U toj istoj nadi želimo i mi na početku ove godine malo raščešljati svoje misli o vremenu i budućnosti. Činimo to uz svijeću filozofije povijesti velikoga kršćanskog mislioca prošloga stoljeća – Jacquesa Maritaina kojega se s pravom može nazvati i filozofom nade.

Temeljne teze

Započnimo s nekim temeljnim idejama. Ponajprije, povijest nije kružno i besmisleno kretanje, nego putovanje koje ima početak i kraj. Nadalje, povijest nije Bog, ali jest mjesto Božje objave i utjelovljenja. Bog je izvan vremena i prostora tj. drži ih u svojoj ruci. Konačno, povijest ima (pomalo skriveno) značenje odnosno smisao, ali to značenje i smisao povijest ne daje sama sebi, nego ih dobiva odozgo. Kao i sve drugo, bez Logosa povijest ne bi imala nikakvoga smisla.

Odmah, na istom tragu, možemo raščistiti i s pitanjem iz naslova. Kad mislimo o budućnosti, naš kršćanski odgovor na pitanje iz naslova jest u tome da odbacimo predloženu alternativu jer je ona lažna. Kršćanski odgovor glede budućnosti glasi – ni utopija ni distopija, nego novi kršćanski svijet! Svijet cjelovitoga, teocentričnoga humanizma, svijet univerzalnoga bratstva među svim stanovnicima Zemlje, svijet još

dublje utjelovljenih evanđeoskih ideala i načela. Kršćani, vapeći prema nebu, ne mogu i ne smiju odustati od pokušaja izgradnje takvoga svijeta koliko god im uspjesi izgledali skromni i koliko god bili umorni. Za njih u povijesti ionako nema istinskoga odmora. Ipak, povijest nam govori da svi ti silni napori uma, srca i ruku nisu nimalo uzaludni unatoč svim razočaranjima, prijetnjama, izdajama, razaranjima i porazima.

Čini se da samo nekoliko ishitrenih političkih i vojnih poteza može biti dovoljno da sva naša razmišljanja i svi naši napori izgube svaki (ovozemaljski) smisao. Nikad nismo bili bliže samouništenju

Po mnogim parametrima naša generacija živi u vremenu s najviše blagostanja i slobode ikad. To nije palo s neba bez ljudskih napora. Tko bi se usred pakla Drugoga svjetskog rata usudio i pomisliti da ćemo u nadolazećim desetljećima uspjeti toliko toga vrijednoga izgraditi i obnoviti? Ne treba smetnuti s uma da su u tome najvažniju ulogu imali upravo angažirani i vjerni kršćani. Jedni siju, drugi zalijevaju, treći okopavaju, četvrti žanju, a Bog je onaj koji daje da raste (1 Kor 3,6-8). Svi ulazimo u tuđi trud (Iv 4,37-38) i mnogi za ovoga života ne vide ili ne uživaju plodove svojih napora (Prop 2,21). U svakom slučaju, kršćanska nada nije ni tlapnja ni bajka ni utopija ni distopija.

Potrebno je ovdje dobro razlikovati utopiju i konkretni (ostvarivi) povijesni

ideal. Utopija je, doslovno uzevši, mjesto koje ne postoji (οὐ + τόπος), dakle ideal (savršenoga društva) koji nije moguće doseći. Pojam i njegov izvor najčešće se vežu uz istoimeno i nadaleko poznato djelo Thomasa Morea iz 1516. Moguće se složiti s tim da utopije imaju donekle pozitivnu ulogu jer ljude vuku prema naprijed ili prema gore, ali na koncu ipak izdaju naše čežnje, očekivanja i nade. Upravo zato je važno sasvim racionalno razlikovanje utopije i konkretnoga povijesno ostvarivoga ideala.

Distopija je, s druge strane, pojam koji označava suprotnost utopiji, suprotnost idealu savršenoga društva kako je to primjerice opisano u poznatim djelima  Vrli novi svijet (A. Huxley) ili pak  1984. (G. Orwell) i nizu sličnih romana i novela do danas. Može se ukratko reći da je utopija neostvarivo obećanje, a distopija je više ili manje pretjerana prijetnja. Novi kršćanski svijet, u tom smislu, nije utopija (a pogotovo ne distopija), nego konkretni i ostvarivi povijesni ideal (ne savršeno društvo) koji uzima u obzir slabosti ljudske naravi kao i činjenicu da bez pomoći odozgo ne možemo učiniti ništa (Iv 15,5). Kršćanska filozofija povijesti ne zanemaruje i ne izbacuje Boga iz svijeta ni iz jednadžbe naših stremljenja i napora. Ona, naime, dobro zna da se Boga ne da izbaciti iz svijeta i povijesti koliko god se neki trudili oko toga.

Božja sloboda i ljudska sloboda

Osim što je ovaj  svijet veliki napasnik, ljudska povijest, kako smo već naznačili, u sebi krije i neku tajnu ili možda zagonetku. Maritain u svojoj  Filozofiji povijesti kaže da nema težega problema za filozofiju povijesti od problema odnosa između Božje slobode i ljudske slobode u oblikovanju svijeta i povijesti. Pored toga, jedan od najvećih, ako ne i najveći izazov za politiku i političku filozofiju, osobito našega vremena, jest jednostavno

Bliži se vrijeme rastanka

U JEDNOM trenutku, posve običnom, svakodnevnom, tijekom jednostavnoga razgovora s bliskom mi osobom, zasjala mi je misao, spoznaja: bliži se vrijeme rastanka. I to se tiče svakoga mog odnosa. Ili ću ja otići, poći ususret vječnosti, ili će to učiniti tko drugi. Konačno. Nepovratno. Do toga trenutka preostalo je tko zna koliko vremena. Možda trideset godina? Možda tri godine? Tri mjeseca? Tri sata? Svakako, taj se trenutak neumitno bliži. Kako ću ispuniti, kako osmisliti vrijeme koje predstoji? Vrijeme koje mi preostaje? Koliko ću truda uložiti, koliko zahvalnosti iskazati, koliko radosti podijeliti, koliko nade probuditi, koliko dobre volje posvjedočiti? Koliko ću imati snage, koliko hrabrosti za dobre – i blage i zahtjevne – riječi, za riječi u prilog životu? Za zagrljaje? Hoću li nadvladati umor, klonuće, poslužiti koliko bih volio, koliko bih trebao svojima voljenima? Hoću li imati snage, kada dođe čas, za rastanak? Da se oprostim s ljubavlju? Da ispratim s osmijehom?

Životni odgovori ne daju se unaprijed. Za jednom. Životni odgovori daju se neposredno, u trenutku kada nam ono što se zbiva postavlja pitanje. Odgođeni odgovor i nije odgovor. Jer ne može biti učinkovit. Ne može biti vjerodostojan.

Istina moga života je ovo što sada živim. Ne ono što ću možda jednom živjeti. Ne ono na što ću se odlučiti kad i ako...

Bliži se vrijeme rastanka. To sve mijenja. I prije: to sve određuje. Svaki trenutak, svaki pogled, svaki dodir, svaku riječ čini dragocjenima. Ili bezvrijednima.

Da, zahtjevno je živjeti dragocjenost. Ona iziskuje postojanu pozornost srca. Postojanu posvećenost. Biti vrijedan darovanoga mi, povjerenoga mi života. Biti dostojan blizine, ljudske i Božje. I ne propustiti prigrliti ono što je dobro, ono što me se tiče. I odložiti, propustiti ono što nije vrijedno zagrljaja. Posvećenosti.

Bliži se vrijeme rastanka. Svakom od nas. Nemojte propustiti blizine koje ste u prilici ispuniti ljudskošću. Ali neka vam to ne bude opterećenje. Razlog da živite u grču. Naprotiv, prepoznajte u tome poticaj za rasterećenje, da odmaknete od sebe sve što vas dijeli od onoga što vaš život čini dragocjenim. Nađite u tome nadahnuće kako ćete prepoznati ljepote života. I kako ćete ih umnožiti. Darovati ih dok je vrijeme.

Stjepan Lice

Ljudsko biće u vrtu

Zadaća rada povjerena čovjeku (2.2)

Transformacijskom potencijalu rada postavljena je granica po Stvoriteljevu nalogu čovjeku da čuva zemlju. Ta granica ima za cilj zaštititi sveto dobro koje dolazi od Boga, a u korist čovjeka. Čuvati zemlju nije dakle drukčije djelovanje u odnosu na rad, nego je više njegova bitna sastavnica

Jer je tijesna povezanost između Stvoritelja i zemlje, koju je on oblikovao da bude koristan dar ljudima, stoga je svaki čin pustošenja zemlje svojevrsna uvreda Gospodina. Isto tako grijeh protiv Stvoritelja, gaženje njegovih zapovijedi i odbacivanje njegove blagotvorne kozmičke vladavine, nanosi štetu zemlji i dovodi do njezina propadanja.

Uprošlom broju Svjetla riječi prikazana je tema hrane. U ovom broju pozornost posvećujemo temi čovjekova rada kako je ta tema obrađena u drugom naslovu drugoga poglavlja Papinske biblijske komisije o biblijskoj antropologiji.

Čovjek radnik

Prema Knjizi Postanka 2,15 Bog je čovjeku povjerio zadaću obrađivanja i čuvanja zemlje. Ta je zadaća dodijeljena čovjeku prije prijestupa (Post 3,6). Prema tome rad nije kazna niti je posljedica grijeha, nego je nastavak prethodnoga rada Božjega koji je za svoja stvorenja pripravio životni prostor i hranu (2,8-9).

Čovjekovo oponašanje božanskoga djelovanja ne ograničava se na puki djelatni aspekt, nego poprima također obilježja mudrosti. To podrazumijeva da postoji hijerarhija i koordinacija između djelovanja, upravo kao što se događa u božanskom stvaranju, gdje se svaka

stvar događa u točno određenom trenutku (Post 1) i svaka stvarnost je stvorena u službi susljedne (Post 2). Za čovjeka to znači da njegovo produktivno djelovanje treba biti organizirano (usp. Izr 24,27) i usklađeno s djelovanjem drugih ljudskih bića. Doista, izreka kaže: „jedan sije, drugi žanje” (Iv 4,37).

Čovjek čuvar stvorenoga

Ljudski rad, slično Božjem djelovanju, proizvodi transformaciju i uvodi u slijedu povijesti elemente novosti, a ponekad iz temelja mijenja već postojeće društvene strukture i posljedično nameće nove načine života.

Tom transformacijskom potencijalu rada postavljena je granica po Stvoriteljevu nalogu čovjeku da čuva zemlju. Ta granica ima za cilj zaštititi sveto dobro koje dolazi od Boga, a u korist čovjeka. Čuvati zemlju nije dakle drukčije djelovanje u odnosu na rad, nego je više njegova bitna sastavnica.

Stvoreni svijet u svome cvjetanju ili u svome malaksanju postaje, u određenom smislu, simptom onoga što je ispravno ili pogrešno u odnosu čovjeka s Gospodarom kozmosa (Lev 18,25.28; Iz 24,4-6; Hoš 4,1-3). I tko ne vjeruje u Boga može uočiti da je zdravstveno stanje planeta pokazatelj pravednosti ili nepravednosti ljudi.

Kao svaka Božja zapovijed, također ona čuvanja zemlje jest poziv da se voli. Voljeti treba ne samo prirodu neophodnu za život nego još više druga ljudska bića s kojima se dijeli zajednički životni prostor i one koji će doći živjeti na ovoj zemlji.

Glagol čuvati ima u sebi također značenje očuvati i održati određeno dobro da traje u vremenu. Primljeni dar zemlje ne čuva se samo pasivnim stavom nemiješanja. Naprotiv, čovjek je pozvan braniti zemlju od destruktivnih prijetnji.

Rad i čuvanje su dakle dva međusobno povezana djelovanja, a oba –kako kaže psalmist – trebaju biti obavljana u suradnji sa Stvoriteljem, jer bez Božjega blagoslova ljudsko djelovanje ne može biti uspješno: „Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji

PRIREDIO: DR. FRA ANTO POPOVIĆ

Susret provincijala Bosne Srebrene s pomoćnikom federalnog ministra za raseljene osobe i izbjeglice

Održana promocija troknjižja prof. dr. Dalibora Balliana

Dana 3. prosinca 2022. godine, u okviru 5. Sajma bh. izdavaštva održana je promocija troknjižja prof. dr. Dalibora Balliana, koje obuhvaća sljedeće naslove: Zemlja planina Bosna i Hercegovina, Polja i visoravni Bosne i Hercegovine i Rijeke Bosne i Hercegovine.

Ove jedinstvene zbirke tekstova o ljepotama i osobitostima naših planina, polja i rijeka, objavljene u izdanju Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi, predstavili su prof. dr. Dubravka Šoljan, prof. dr. fra Mile Babić te, u ime nakladnika, fra Janko Ćuro.

Na samom početku, prisutnima se obratila doktorica bioloških nauka Dubravka Šoljan koja je ponudila siste-

matski pregled troknjižja te, kao jedna od recenzenata djela, istaknula važnost ovih fotomonografija u obrazovnom sustavu kao vrijednu dopunu stručnoj literaturi.

Prof. dr. fra Mile Babić je svoje izlaganje započeo riječima: „Živimo u civilizaciji koja je dovela ljudske i ekološke vrijednosti na rub egzistencije. Kako smo došli do toga?”, nakon čega je publici približio ova djela iz svoje perspektive ponudivši i odgovor na postavljeno pitanje, te je opominjućim tonom govorio o čovjeku kao biću koje se neopravdano postavlja iznad prirode i njenih vrijednosti.

U nastavku promocije o troknjižju je govorio fra Janko Ćuro uime Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi. Fra Janko je naglasio kako je izdavanje ovih knjiga značajno, između ostalog, i zbog toga što na taj način Franjevački medijski centar njeguje vrijednosti kojima nas je podučio sv. Franjo Asiški – utemeljitelj Franjevačkog reda i zaštitnik ekologije.

Promocija je završena obraćanjem samog autora, prof. dr. Dalibora Balliana, koji se zahvalio svim prisutnima na zanimanju za njegova djela i nakladniku na podršci pri njihovom objavljivanju te je, uz najavu novog naslova Jezera Bosne i Hercegovine, istaknuo važnost predstavljenih knjiga kao dokumenta i svjedočanstva o prirodnim bogatstvima koja Bosna i Hercegovina trenutno ima, a koja, nažalost, nepovratno gubi.

16 siječanj 2023.

Dana 6. prosinca 2022. u Provincijalatu Bosne Srebrene na Kovačićima provincijal fra Zdravko Dadić susreo se s g. Zdravkom Beljom, pomoćnikom ministra za raseljene osobe i izbjeglice Federacije Bosne i Hercegovine, prenijela je FIA.

Nakon razgovora kojem su također nazočili fra Vinko Sičaja, ekonom Provincije, te fra Petar Karajica, ravnatelj HKO Kruh sv. Ante, potpisano je rješenje o pomoći Ministarstva Kruhu sv. Ante, koje je i ranije svojim donacijama pružalo svoju podršku radu ove humanitarno-karitativne organizacije franjevačke provincije Bosne Srebrene.

U Hrvatsku je budućnost već stigla!

Zajedljivi bi mogli reći kako je Hrvatska opet postala graničar Zapada prema Istoku… A čuvati granicu nikada nije bilo ni zahvalno, ni jeftino. Zato je u hrvatskom, ali i europskom interesu da se što prije integriraju i susjedne zemlje, koliko se god nemogućim činilo ispunjavanje visokih briselskih kriterija

PIŠE: DR. SC. BOŽO SKOKO

Hrvatska je 2023. godinu započela dvama velikim političkim iskoracima koji će značajno utjecati na njezinu budućnost. Prvi je uvođenje eura kao hrvatske valute, a drugi je ulazak u šengensku zonu, odnosno ukidanje graničnih prijelaza i carinskih kontrola prema Sloveniji, Mađarskoj i Italiji na moru.

Koliko god emotivno bili vezani uz hrvatsku kunu, ionako smo sve ozbiljnije iznose – od kupnje auta do prodaje stana – računali u eurima, a i osjećali smo se nekako sigurnije kad smo štedjeli u europskoj, umjesto u domaćoj valuti. Ključna vanjskotrgovinska razmjena se obavlja s državama koje plaćaju u eurima, poput Njemačke, Italije i Slovenije, pa će ovaj potez sigurno pridonijeti jednostavnijem poslovanju, ali i investicijama.

A što se tiče ukidanja granica i slobode kretanja sve do sjevera Europe, definitivno će najviše profitirati hrvatski državljani i turisti koji dolaze u Hrvatsku. Budući da se čak 80 posto robne razmjene odvija s državama unutar Schengena olakšanje će doživjeti naši prijevoznici i špediteri koji više neće morati čekati u kolonama pred granicama sjeverozapadnih susjeda. Isto tako 75 % turista nam dolazi iz tih država, pa su oduševljeno dočekali vijest da neće više biti gužvi pred policijskim i carinskim kućicama. Što se tiče najduže hrvatske granice, one prema Bosni i Hercegovini, budući da sada predstavlja vanjsku granicu Europske unije, ona će nedvojbeno biti nepropusnija, ali hrvatski državljani, odnosno državljani Europske unije, imat će poseban trak…

Povjerenje Europske unije

Iako bismo štošta mogli zamjeriti hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću, od nedostatka ozbiljnijih reformi, spore obnove stradalih područja u potresu pa do loše kadrovske politike, treba mu odati priznanje kad je u pitanju položaj Hrvatske unutar Europske unije. Hrvatskoj se tamo vjeruje. Zahvaljujući dubljoj integraciji koju smo ostvarili, možemo zaboraviti priče o Europi dviju brzina ili državama prvoga i drugoga reda. Hrvatska sada predstavlja klub 15 europskih država koje čine samu jezgru Europske unije, odnosno koje su istodobno članice eurozone, carinske unije i NATO saveza. To nažalost nismo postigli gospodarskim razvojem, ali jesmo povjerenjem koje smo zadobili kao odgovorna i sigurna članica koja ispunjava svoje obveze, poštuje europske vrijednosti i pridonosi stabilnosti zajednice.

Tek kad se osvrnemo i vidimo u kakvoj se situaciji nalaze susjedne zemlje, shvatimo koliki je odmak Hrvatska napravila od tzv. Zapadnoga Balkana u samo devet godina članstva u Europskoj uniji. Mnogi koji su strahovali da će neke međunarodne mračne sile pokušati vratiti Hrvatsku u neku balkansku ili postjugoslavensku zajednicu konačno mogu odahnuti. Hrvatska se pozicionirala tamo gdje joj je i mjesto, zajedno s državama s kojima dijeli stoljetnu povijest i kulturu. No, zajedljivi bi mogli reći kako je Hrvatska opet postala graničar Zapada prema Istoku… A čuvati granicu nikada nije bilo ni zahvalno, ni jeftino. Zato je u hrvatskom, ali i europskom interesu da se što prije integriraju i susjedne zemlje, koliko se god nemogućim činilo ispunjavanje visokih briselskih kriterija. Status zemlje kandidata Bosni i Hercegovini velika je gesta Brisela, ali i obveza novoj vladi, da se konačno pozabavi ozbiljnim stvarima.

Ikavica posuškoga kraja

PRIREDILA: MILJENKA KOŠTRO

J esmo li zaboravili riječi koje smo čuli od svojih roditelja, djedova i baka i govorili ih u djetinjstvu? Nadam se da nismo zaboravili našu zavičajnu ikavicu. Ikavski govor nazvan je po izgovoru  jata kao glasa  i. Riječ obojana lokalnom bojom i značenjem, sa svojim govornim posebnostima, oslikava negdašnji život užega zavičaja i u sebi čuva govorno blago više generacija kao i općekulturnu posebnost i zavičajnu jezičnu riznicu u koju su se ukorijenile i neke tuđice. Tako su iz turskoga primjerice ukorijenjene riječi: čemer, đezma, raja, jazuk… Iz talijanskoga: oćale, šćula, kašeta… ili, pak iz njemačkoga riječi: šalter, malter, veder i mnoge druge. Tu su i engleske tuđice (džemper, runda…), mađarske (bitanga, kecelja, žaka…), francuske (šarlatan, đilet…), grčke (apotekar, samar…), latinske (antrešelj, vitrina…), pa čak i perzijske, npr. riječ ćat.

Ljudi žive u različitim krajevima, a i sami su različiti jer ih je Bog stvorio različite, pa je i njihov govor različit. U tim razlikama i je bogatstvo i ljepota svakoga jezika. Jezik je živi organizam koji se razvija, ili pak nestaje. Tako i hrvatski jezik prolazi kroz hodnike vremena, razvija se, i unatoč povremenim preprekama nastavlja živjeti.

Narodni govori hrvatskoga jezika raznoliki su i pripadaju trima narječjima: štokavskom, kajkavskom i čakavskom. U zapadnoj Hercegovini govori se štokavskom ikavicom koja u pojedi-

nim mjestima ima i svoje posebnosti. Tako u dva susjedna sela za istu stvar možemo naići na dvije različite riječi. Npr. jedno selo će reći  vučija, a drugo  burilo (drvena posuda za vodu), ili primjerice  meculet  i  šudar (marama za glavu). Šezdesetih godina 20. st. naši ljudi su „trbuhom za kruhom” odlazili raditi izvan granica tadašnje države i vraćajući se unosili promjene u govor, a u vrijeme globalizacije imamo navalu tuđica, pa se, iz više razloga u našem govoru, pogotovo kod mlađih generacija, gubi i nestaje naša zavičajna ikavica.

Unatoč svemu, iako malobrojni, u Posušju postoje čuvari zavičajnoga govora koji u svojim književnim djelima koriste posušku ikavicu. Zašto kažem posušku? Zato što svako mjesto ima svoje specifičnosti u svom govoru. Spomenut ću neke autore: Ivan Ićan Ramljak, Stanislav Bašić, Slavo Antin Bago, Radica Leko, Marina Alerić Bebić, Miljenka Koštro, Željka Galić i neki drugi koji su svojim djelima životni vijek joj produljili.

HKD Napredak, podružnica Posušje, u sklopu  Posuškog lita već osam godina raspisuje natječaj za radove pisane posuškom ikavicom kako bismo i na taj način poticali odrasle, ali i mlade na stvaralaštvo na zavičajnom govoru. Poslije pet godina održavanja Večeri ikavice Posušje ima zbornik nagrađivanih radova pisanih ikavicom pod naslovom  Reka san ti Urednici ove hvalevrijedne knjige su: Ljubo Begić i Radica Leko.

Autori zastupljeni u ovom zborniku su: Sandra Karamatić, Željka Galić, Miljenka Koštro, Marija Đerek, Antonija Mandurić, Marko Pašalić, Ivan Polić, Josip Polić, Andrej Bešlić, Sanja Đerek, Marina Alerić Bebić, Luka Budimir, Božena Pandža, Josipa Milas i Pero Crnogorac. Posljednjih godina lista autora se proširila, a novi zbornik očekujemo nakon desete Večeri ikavice.

Radovi su napisani u formi pjesme, priče i igrokaza. Posebno veseli trud mladih autora, učenika posuških srednjih i osnovnih škola koji poštuju umjetnost riječi, a ostaje nadati se da će nastaviti pisati na ikavici i doprinositi očuvanju jezične baštine posuškoga kraja. Nadam se da će se ova književno i umjetnički vrijedna knjiga naći u mnogim rukama i oduševiti ljubitelje posuške, ali i šire, mnogobrojne ljubitelje ikavice.

Svi autori su iz posuškoga podneblja jer tako zahtijevaju pravila natječaja, a teme i motivi o kojima pišu vezani su za zavičaj. Priče najčešće govore o događajima iz prošlosti i ljudima iz naših krajeva. Znamo da život u Hercegovini nije bio lak, ali je naš čovjek ostao i opstao na hercegovačkoj crvenici i tvrdom kamenu. Neki su odlazili za boljim životom, ali nikad iz srca nisu iščupali svoj zavičaj, i vraćali su mu se.

Zavelime, stino tvrda Žale li još tvoja brda Za vrimenim, prošlin, davnin U pismama opivanim?

Za vrimenim kad se pila Ladna voda s tvoji vrila Kad iz grla se čobana Orila je ganga slavna

…

(Zavelime, Ivan Polić)

– …Sad ću ja tebi pomoć, a ti ćeš meni jopet štogod lipo pripovidit, oćeš li?

– Oću, ponizno moje! Na der ti ovu staru ruljinu, ovu iznošenu kotulu tergalku pa sidi na nju.

Ljubav prema Velikom Bratu

Jezivo je koliko naš svijet sliči Orwellovu, s čim u vezi treba reći odmah da mu se to ne bi svidjelo. Naslov njegove slavne knjige nije htio govoriti o onome što će doći, nego o onome što već jest: 1984. samo je anagram godine kad je knjiga napisana, 1948.

PIŠE: BORIS BECK

Danas se više ne može shvatiti s kolikom se zebnjom očekivala 1984. godina po kojoj je nazvana najslavnija književna distopija, roman Georgea Orwella napisan 1948. Ja sam ga dobio na dar nešto prije te zlokobne godine, od prijatelja iz Njemačke, na engleskom, zajedno s još jednim turobnim prikazom budućnosti, Fahrenheitom 451 Raya Bradburyja, jer su čuli da su te knjige u Jugoslaviji zabranjene. To je bilo istina napola: Bradbury je tada već bio preveden jer vlast nije smatrala da se opis društva u kojem se pale knjige odnosi na njuh, ali Orwella dugo nisu puštali na hrvatski, tako da je bio preveden u zadnji čas – 1983.

Zmijsko jaje

Ima starijih i bolje napisanih distopija od 1984. Orwell je veoma mnogo posudio od ruskoga pisca Jevgenija Zamjatina koji je 1921. napisao grozomornu knjigu Mi o društvu u kojem ljudi žive u staklenim kućama da bi ih se stalno

nadziralo, imaju brojeve umjesto imena, a vladara, zvanoga Dobrotvor, biraju na izborima na kojima svi moraju glasati jednako; roman je objavljen 1924. u Francuskoj, a autora je Staljin začudo pustio živa iz SSSR-a. Zamjatinu zacijelo mnogo duguje i britanski pisac Aldous Huxley koji je 1932. objavio Vrli novi svijet, roman gdje je mnogo toga nažalost predviđeno, od gradova s umjetnom klimom i meritokracije na temelju inteligencije, do umjetne oplodnje, učenja u snu i masovnoga manipuliranja ljudima. Iako nije originalan kao Zamjatinovo djelo, niti tako stilski virtuozan kao Huxleyjevo, meni je ipak Orwellov roman najdraži; toliko sam ga puta pročitao da ga već znam napamet.

Jezivo je koliko naš svijet sliči Orwellovu, s čim u vezi treba reći odmah da mu se to ne bi svidjelo. Naslov njegove slavne knjige nije htio govoriti o onome što će doći, nego o onome što već jest: 1984. samo je anagram godine kad je knjiga napisana, 1948; drugim riječima, već postojeće totalitarne

tendencije samo su povećane do neslućenih razmjera. Sličnu je ideju predstavio švedski redatelj u filmu Zmijsko jaje u kojem znanstvenici tajno eksperimentiraju na jednom mladom paru, mijenjajući im raspoloženje pomoću raznih kemikalija, i promatrajući pomoću skrivene kamere kako reagiraju – zmijsko jaje je prozirno, i kroz njega se može vidjeti nerođena životinja; tako se i osobine monstruoznih režima vide unaprijed, dok još nisu nastali, ako znamo prepoznati njihove tendencije.

Droga i kamere

Možemo se samo čuditi koliko su bili vidoviti ti umjetnici. Možda ne živimo doslovno u staklenim zidovima, kako je to zamislio Zamjatin, ali zato na društvenim mrežama objavljujemo sve detalje svojih privatnih života, i još k tome radoznalo zurimo kroz tuđe staklene zidove; umjetna oplodnja koju su predvidjeli i Zamjatin i Huxley danas je poprimila ogromne razmjere i već je znatno utjecala na naše poimanje obitelji, braka, majčinstva i očinstva, destabilizirajući milijun godina prirode unutar jednoga ljudskog vijeka. Huxley je osim toga predvidio da se svi građani budućnosti stalno drogiraju nečim što se u knjizi zove „soma”, a riječ je o supstanci koja izaziva sreću.

Orwell je opisao diktaturu Partije kojoj je na čelu Veliki Brat, čije vas oči prate posvuda s plakata divovskih dimenzija. Kao da to nije dosta, u svakoj je prostoriji neprestano uključen televizor koji se ne smije ugasiti jer je u njega ugrađena kamera pa vas Partija može u bilo kojem trenutku motriti, čak i dok spavate; uopće, nikamo ne možete otići, a da ne budete pod videonadzorom. Reality show Big Brother sada je već izišao iz mode, ali to je Orwell pretvoren u okrutnu zabavu: grupa više-manje slučajno okupljenih ljudi boravi u kući u kojoj je 24 sata na dan pod nadzorom, publici izložena na zabavu. Ni Orwell

Javna krunica

Ova molitva je svjedočanstvo svima koji su se umorili, ravnodušnima i malovjernima da ne budu zaslijepljeni zemaljskom moći i da se ne daju zastrašiti. Da bi bili dostojni svoga Otkupitelja, katolici se ne smiju povlačiti i biti zarobljeni strahom. To je od presudne važnosti za njihovo spasenje

je zakone. U takvoj situaciji, kad je već došao u pitanje opstanak vjere i naroda, jedino je preostalo obratiti se Nebu. Ako su nam oduzeta ljudska sredstva, ostaju Božja, a Bog se tada proslavlja protiv svih ljudskih logika i predviđanja.

Vjernici su istjerani iz javnoga prostora koji su zauzeli mrzitelji svega kršćanskog i domoljubnog. Javnom molitvom se traži povrat stvarnih građanskih i vjerničkih prava. Vjera ne smije biti predmet poruge i omalovažavanja niti je samo privatna stvar, koja se živi u skrovitosti domova ili u crkvama, nego treba biti poštivana i zastupljena svugdje gdje žive ljudi, jasno uz uvažavanje tuđih uvjerenja.

Umaterijaliziranom svijetu u kojem živimo zaboravilo se na molitvu i mnogi drže da je ona neumitno osuđena na nestanak. No Bog uvijek iznova iznenađuje i onda kada sve izgleda izgubljeno, napravi preokret.

Fenomen

Tijekom protekle godine na više mjesta i od različitih pojedinaca ili skupina pokrenuta je javna molitva krunice. Sve je započelo još prošle godine, u raznim gradovima, kao zahvala hrvatskim biskupima što su poduprli pravo na slobodu izbora cijepljenja. Zadar se pokazao najustrajniji jer se u njemu od tada stalno moli svaku večer. U sličnom duhu, nevezano za koronu, u drugim gradovima moli se svake prve subote u mjesecu. Prvo je krenulo početkom godine u Dubrovniku na inicijativu Stijepe Gleđa Markosa gdje se okupljaju Marijini sinovi. 1 Potom u Zagrebu u lipnju na inicijativu Muževni budite (Krunoslav Puškar) i Vitezova Bezgrešnog Srca Marijina (Leon Hrženjak).2 U Splitu od rujna gdje su se organizirali Marijini ratnici (Mile Jurić). Sve više novih gradova se pridružuje

(Vinkovci, Slavonski Brod). U isto vrijeme Hrvati su na drugom kraju svijeta okupljeni kao Vitezovi Predragocjene Krvi Kristove počeli moliti u Sydneyu odjeveni u majice na kojima piše Bog i Hrvati i Za vječni Dom spremni. 3 Ubrzo su im se pridružile hrvatske zajednice u Melbournu, Perthu i Brisbaneu, a od lipnja ove godine i šest zemalja iz Južne Amerike. Duh Božji puše kako hoće i usklađeno otvara nove putove djelovanja i svjedočenja.

Razlozi

Koji su razlozi ove molitve koji bi se mogli razaznati? Prije svega ona je jedan znak vremena, i to pozitivan, da su laici spremni i kadri, bez ikakvih kompleksa, preuzeti odgovornost u borbi za svoja prava i slobode. U tome očekuju punu i iskrenu podršku svojih pastira koja će se i javno očitovati.

Katolicima je u Hrvatskoj onemogućeno normalno političko i javno djelovanje, oni koji su ih trebali predstavljati zakazali su i pojavljuju se samo manipulativno za vrijeme velikih svečanosti u prvim redovima crkava, a cijelo vrijeme provode protunaravne i protubož-

Javna krunica je svjedočanstvo svima koji su se umorili, ravnodušnima i malovjernima da ne budu zaslijepljeni zemaljskom moći i da se ne daju zastrašiti. Da bi bili dostojni svoga Otkupitelja, katolici se ne smiju povlačiti i biti zarobljeni strahom. To je od presudne važnosti za njihovo spasenje. Nije slučajno da Gospodin kad nabraja one koji završavaju u paklu na prvom mjestu spominje kukavice (Otk 21,8). Sinovi Božji jedino po odvažnoj vjeri, bez obzira na svoju neznatnost, mogu obnavljati svijet u Kristu.

Na koncu, ovo je proročki čin koji najavljuje Božju pobjedu nad zlom. Unatoč svim demonskim naumima, Bog je jedini svemoguć, gospodar povijesti i ima zadnju riječ. Kao što su i zidine Jerihona pale po molitvi tako će i grešne strukture, od lokalne do globalne razine, biti poražene. Čuda su i danas moguća i vjernicima dostupna, samo ih treba tražiti i u zahvalnosti vrednovati. Nositelji kulture smrti pozvani su na pokajanje i obraćenje kako bi spasili svoju dušu od vječne propasti. Nikad nije kasno, ali je vremena sve manje i zato bi se trebali požuriti.

Krunica

Moli se Gospina krunica što znači da je sadržaj neupitan. Ova prokušana

PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ

Papin motuproprij o kontroli vatikanskih zaklada

Zaklade osnovane unutar kurijalnih institucija, koje su do sada uživale određenu administrativnu autonomiju, Papa je novim motuproprijem stavio pod kontrolu gospodarskih tijela Kurije. Nova se normativa odnosi i na ustanove sa sjedištem u Državi Vatikanskoga Grada, prenosi Vatican News.

„Iako ove ustanove imaju formalno odvojenu pravnu osobnost i određenu administrativnu autonomiju, valja se priznati da su instrumentalne u ostvarenju ciljeva svojstvenih kurijalnim institucijama u službi Petrova nasljednika, te su stoga i one, osim ako nije drugačije navedeno u normativi kojom su na neki način ustanovljene, javne ustanove Svete Stolice. Budući da su njihova svjetovna dobra dio imovine Apostolske Stolice, valja ih podvrgnuti” – piše papa Franjo – „ne samo nadzoru kurijalnih institucija o kojima ovise, nego i kontroli i nadzoru gospodarskih tijela Rimske kurije.”

Na taj će se način instrumentalne pravne osobe jasno razlikovati od drugih zaklada, udruga i neprofitnih organizacija koje su nastale na inicijativu privatnih osoba i nisu instrumenti za ostvarenje ciljeva kurijalnih institucija. Postojeće instrumentalne pravne osobe morat će se uskladiti s odredbama motuproprija u roku tri mjeseca od njegova stupanja na snagu, počevši od 8. prosinca 2022. godine.

Veleposlanik Republike Hrvatske u posjeti provincijalu Bosne Srebrene

Dana 5. prosinca 2022. veleposlanik Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini, Nj. E. g. Ivan Sabolić, zajedno sa suprugom gđom Lucijom Sabolić, posjetio je Provincijalat Bosne Srebrene i susreo se s provincijalom fra Zdravkom Dadićem, prenijela je FIA.

Provincijal je goste upoznao s cjelokupnim radom franjevaca Bosne Srebrene i trenutnim aktivnostima u Provinciji. Ujedno su razgovarali o položaju Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini te načinima kako Republika Hrvatska može i dalje pružati pomoć Hrvatima kao konstitutivnom narodu ove zemlje.

Nakon razgovara provincijal je goste upoznao i s radom svih institucija koje su smještene u samostanu na Kovačićima, a zatim ih je zajedno sa svojim suradnicima proveo prostorijama Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi, gdje ih je s djelatnostima Centra upoznao ravnatelj fra Janko Ćuro, vikar Provincije.

Kao uspomenu na ovaj posjet provincijal je veleposlaniku uručio repliku mozaika Gospe Olovske koja je prošle godine postavljena u crkvi u Nazaretu.

MSGR. JURE BOGDAN, VOJNI ORDINARIJ U RH

KRŠĆANSKA OBITELJ JE NAJČVRŠĆI OSLONAC

Msgr. Jure Bogdan, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj, rođen je 1995. u Donjemu Docu, u općini Omiš u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Nakon osmogodišnje škole u rodnome mjestu (1961. – 1969.) završio je srednju školu u Nadbiskupskome sjemeništu u Splitu (1969. – 1973.). Vojni rok odslužio je u Puli (1974. – 1975.). Filozofsko-teološki studij završio je također u Splitu na Visokoj bogoslovnoj školi, danas Katolički bogoslovni fakultet (1973. – 1980.). Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaredio ga je u Splitu msgr. Frane Franić 1980. godine. Četiri godine bio je župnim pomoćnikom u Metkoviću (1980. – 1984.) i potom duhovnik u Nadbiskupskome sjemeništu u Splitu (1984. – 1992.). Kao pitomac Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu od 1992. studirao je pastoralnu teologiju na Papinskome lateranskom sveučilištu u Rimu. Doktorirao je na istome sveučilištu 1999. Od 1996. do 2015. bio je rektor Papinskoga hrvatskog zavoda u Rimu. Vojnim ordinarijem u Republici Hrvatskoj imenovan je 30. studenoga 2015. godine. Za biskupa je zaređen u Splitu 27. veljače 2016. g.

susresti crkvene pastire poput Vas, pojasniti smisao i funkciju službe vojnoga ordinarija? Koje su njezine specifičnosti u odnosu na „uobičajeno” djelovanje biskupa u njihovim dijecezama?

◆ Kakva je pastoralna uloga svećenika u svakodnevnom životu pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi: traže li se neke dodatne kvalitete ili možda postavljaju neki posebni zahtjevi za svećenike koji su spremni pastoralno djelovati na ovaj način?

◆

Poštovani biskupe Bogdan, trenutno se nalazite na čelu Vojnoga ordinarijata u RH: možete li našim čitateljima, koji u svom crkvenom životu zacijelo nemaju često priliku

Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj osnovan je 25. travnja 1997. godine s ciljem da se na trajan način uredi dušobrižnička skrb za vjernike katolike, pripadnike hrvatske vojske i redarstvenih službi Republike Hrvatske. Vojni ordinarij je biskup na čelu Vojnoga ordinarijata (vojnoredarstvene biskupije) s pravima i dužnostima dijecezanskoga biskupa. Njegova jurisdikcija je osobna, redovita i vlastita, ali skupna s vlašću mjesnoga ordinarija. Pod jurisdikciju Vojnoga ordinarija pripadaju: vojnici i pripadnici redarstvenih službi te druge osobe stalno zaposlene u oružanim snagama i redarstvenim službama Republike Hrvatske; članovi njihovih obitelji, to jest bračni drugovi i njihova djeca, pa i ona koja su punoljetna ako žive s roditeljima u istome domu, kao i njihova rodbina i ostale osobe koje s njima dijele isto prebivalište; polaznici vojnih škola i škola redarstvenih službi, kao i oni koji obavljaju službu u vojnim ustanovama ili ustanovama redarstvenih službi; svi vjernici, muškarci i žene, pa bili i članovi neke redovničke ustanove, koji stalno obavljaju službu koju im je povjerio Vojni ordinarij ili im je za nju dao svoju suglasnost.

Svećenici koji su za stalno određeni za dušobrižništvo oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske izjednačeni su u pravima i dužnostima sa župnicima ili župskim vikarima. Sredina u kojoj djeluju (Vojni ordinarijat) je posebna i raznovrsna. Vojni ordinarijat je biskupija za cijelu Republiku Hrvatsku, a obuhvaća i mirovne misije s hrvatskim vojnicima i redarstvenicima po svijetu. U tome smislu, prema prilikama i potrebama, traže se prikladni svećenici i postavljaju u službu. Od vojnoga svećenika (kapelana) traži se diskretna ljudska i vjernička prisutnost, pristupačnost, jednostavnost, komunikativnost i maksimalna diskretnost. Svaki kršćanin mora biti najprije vjernički izgrađen – zreo čovjek. A kao svećenik mora biti izgrađen Božji čovjek koji ljude vodi Bogu. To je bit njegova svećeničkoga poslanja. U ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske određeno je da će djelatnici Vojnoga ordinarijata, osim kanonskoga prava i odredbi voj-

Znakovi vremena

U komunističkom režimu indoktrinacija je trajala sve vrijeme i pokrivala sve sfere čovjekova života. Država je sve bila propisala i samo je postojala jedna istina, ona službena. Mislili smo da smo se riješili takvih viđenja stvarnosti a ovo što nam budućnost donosi, zapravo je strašnija slika istoga scenarija

Koliko god neki okretali glavu i ne htjeli prepoznati znakove vremena, oni su tu. Svaki korak koji napravimo ili djelo učinimo negdje je zabilježen. Klikom miševa rješavaju se ljudske sudbine, a odjeci takvih postupaka prikazuju se u različitom, pozitivnom ili negativnom svjetlu, ovisno tko govori i što želi istaknuti. Čovjek se nalazi na rascjepu i ne zna kamo krenuti. Ako ne želi nasjedati reklamnoj industriji i medijskim utjecajima koji jednoobrazno prikazuju ili iskrivljuju zbivanja na svjetskoj sceni, postaje žrtva, biva ismijavan pa i javno obeščašćen. Preživjeli komunističkoga režima žalosno i sa strahom primjećuju znakove toga doba i njegove opasne utjecaje na današnje generacije koje, zaslijepljene ekranima, ne ulaze dublje u razloge takve svoje okupiranosti. Javlja se nova vrsta totalitarizma odjevenoga u baršunasto ruho koja pojedinca tjera da se odriče vlastitih sloboda zarad stalne prisutnosti na mrežama i dijeljenja svega što ne treba s drugima. Uvjeren je da donosi vlastite odluke i da je zaštićen u svojoj (ne)sigurnosti, a zapravo je ranjiv i lako osvojiv. Hana Arendt ističe:

„Totalitarizam na vlasti uvijek zamjenjuje sve prvorazredne talente, neovisno o njihovim simpatijama, onim čudacima i budalama čiji je manjak inteligencije i kreativnosti još uvijek najbolje jamstvo njihove lojalnosti.”

Nadzor nad čovjekom

U današnjem individualističkom vremenu gubi se smisao razgovora, dijaloga, a postavlja se pojedinac kao mjerilo svega. Iako ljudi i dalje čeznu jedni za drugima, osjećaju potrebu za dijeljenjem i zajedništvom, ipak kao da ne znaju prepoznati što je to što im nedostaje, što ih osamljuje. Švedski kardinal Anders Arborrelius u predgovoru knjige Veliko otkriće podsjeća da je upravo „zajednička potraga za istinom u dijalogu s drugom osobom klasična pojava u kršćanskoj tradiciji”. Je li moguće da čovjek ne vidi koliko mu nedostaje drugo ljudsko biće? Prepustiti slijepo nekim automatima da određuju što je dobro za pojedinca i što mu treba, a što nikako ne smije uzimati, suludo je i zaglupljuje čovjeka stvorena na sliku Božju. „Distopijsko sjedinjenje trgovine

i političkog autoritarizma u državi totalnog nadzora ne moramo zamišljati. Ono već postoji, u Narodnoj Republici Kini”, ističe Rod Dreher u svojoj knjizi Oduprite se laži: priručnik za kršćanske disidente. Kina postaje velesila, bogata i moćna, s totalitarnim režimom koji prikuplja podatke o svojim podanicima i njihovim navikama putem različitih tehnologija kako bi ih ometala u bilo kakvim razmišljanjima ili nakanama koje država proglasi štetnima ili nekorisnima. Novinar John Lanchester primjećuje: „Kina je na putu da postane nešto novo: tehnokratska država koju pokreće umjetna inteligencija. Cilj je toga projekta stvaranje ne samo novog tipa države već i nove vrste ljudskoga bića koje je do kraja internaliziralo zahtjeve države i sveobuhvatnost njezina nadzora i kontrole. Ta je internalizacija glavni cilj: državna tijela neće morati intervenirati u ponašanje građana jer će građani to unaprijed obaviti za njih.” Dakle, umjesto reperkusija, prijetnji i fizičkoga razračunavanja i trpanja u tamnice, sada se radi sofisticiranije. Ljudi sami pristaju da im njihovo lice bude ulaznica u svijet potrošnje i konzumiranja određenih usluga, opravdavajući to uštedom vremena i novca, ne uviđajući da su postali zamorčad. „Kineski sustav socijalnog kreditiranja automatski prati riječi i postupke svakog kineskog građanina, na internetu i izvan njega, te mu, prema kriteriju poslušnosti, dodjeljuje nagrade ili kazne.” Ukoliko učine nešto što ne odgovara postavljenim smjernicama države, odnosno ako se kreću u smjeru suprotnom od ostalih, sustav to bilježi i upozorava policiju. Ako se javno kazalo nešto nepodobno ili se npr. ušlo u crkvu, smanjuje se kreditni rejting pojedinaca. Uskraćuju im se povlastice, ne mogu putovati, ulaziti u određene restorane, djeci se zabranjuje studiranje, ostaju bez posla, odbačeni i izolirani od svih. Ako im netko pokuša pomoći, prolazi iste faze ucjene i gubljenja osnovnih prava na život. Država od

PIŠE: PROF. DR. SNJEŽANA ŠUŠNJARA

Papa Franjo već potpisao svoju ostavku

Tijekom intervjua danog španjolskom listu ABC, a objavljenog 18. prosinca rano ujutro, Sveti je Otac odgovorio na pitanje što bi se dogodilo „ako neki papa iznenada bude onesposobljen za rad zbog zdravstvenih problema ili nezgode”, prenosi CNA.

Papa Franjo rekao je da je u slučaju nemogućnosti upravljanja Katoličkom Crkvom zbog bolesti već potpisao svoju ostavku i predao je vatikanskom kardinalu Tarcisiu Bertoneu, koji je tada bio državni tajnik Vatikana. „Potpisao sam ga i rekao mu: ‚U slučaju spriječenosti iz zdravstvenih razloga ili što već, evo moje ostavke’”, kazao je Sveti Otac. U istom intervjuu, Franjo je rekao i kako mnogi njegove riječi izvlače iz konteksta i instrumentaliziraju ih u vlastite svrhe: „Ponekad to rade s hermeneutikom prije onoga što sam rekao, kako bi me odveli kamo žele da idem. ‚Papa je ovo rekao’… Da, ali rekao sam to u određenom kontekstu. Ako to izvučete iz konteksta znači nešto drugo.”

Vatreni ponovno brončani

U Kataru je od 20. studenoga do 18. prosinca 2022. godine održano 22. po redu Svjetsko nogometno prvenstvo. Ovo je bilo drugo svjetsko prvenstvo na azijskom kontinentu, prvo u arapskom svijetu i posljednje izdanje na kojem nastupaju 32 reprezentacije jer će se broj reprezentacija na Svjetskom prvenstvu 2026. povećati na brojku od 48. Zbog iznimno visokih temperatura u Kataru tijekom ljetnih mjeseci, ovo je također bilo prvo svjetsko prvenstvo koje se održavalo u zimskim mjesecima.

34 siječanj 2023.

Na pitanje kako je naučio biti papom, Franjo je odgovorio: „Ne znam jesam li naučio ili nisam… Povijest te uhvati gdje jesi.”

Reprezentacija Hrvatske je osvojila 3. mjesto nakon pobjede u utakmici odigranoj 17. prosinca protiv reprezentacije Maroka, dok su prvo i drugo mjesto zauzele reprezentacije Argentine i Francuske.

Rezultat je ovo priprema i zajedničkoga rada pomlađene hrvatske reprezentacije. Izbornik Zlatko Dalić, inače rodom iz Livna, nakon posljednje utakmice u razgovoru s medijima naglasio je kako pobjedu posvećuje „treneru svih trenera, koji je ovo sve i započeo, Miroslavu Ćiri Blaževiću”.

Podsjećamo da je reprezentacija Hrvatske prvu (brončanu) medalju na svjetskim prvenstvima osvojila 1998. u Francuskoj, drugu (srebrnu) u Rusiji 2018. te je ovo treća po redu (brončana) medalja koja je ovu reprezentaciju svrstala među najbolje u svijetu.

U Europskom parlamentu prvi put postavljene jaslice

Zahvaljujući upornosti španjolske zastupnice, u prosincu 2022. godine su u sjedištu Europskog parlamenta u Bruxellesu svečano otvorene jaslice, što se nikada prije nije dogodilo. Isabel Benjumea ustrajno se borila za postavljanje jaslica u sjedištu Europskog parlamenta tijekom božićnih blagdana. „Ni povijest Europe, ni kultura, ni umjetnost ne mogu se razumjeti bez kršćanstva. Ni politički projekt EU ne možemo razumjeti bez kršćanskog humanizma, koji je izvor inspiracije za mnoge utemeljitelje europskog projekta, poput Roberta Schumana”, kazala je. Također ističe da su „najslobodnija, najtolerantnija i prosperitetna društva ona s kršćanskim korijenima”. Shvaća da svoju vjeru ne treba nametati drugima i zato ovu inicijativu smatra „činom borbe za slobodu vjere i normalizaciju nečega što je izostavljeno iz institucija”.

Oživljena vjera

Američki glumac Jim Caviezel najpoznatiji je po ulozi Isusa Krista u filmu „Pasija” Mela Gibsona, čiji je nastavak „Pasija: Uskrsnuće” najavljen za 2024. godinu. Caviezel je, uz glumačku karijeru, vjernicima osobito poznat po nagovorima koje održava i javnom svjedočenju svoje katoličke vjere.

Gluma u filmu „Pasija” 2004. godine donijela mu je status osobe poznate diljem svijeta, ali osobno je, tvrdi, primio mnogo više: produbio je vlastitu vjeru, a u odluci da glumi Isusa pomoglo mu je prethodno upoznavanje s Međugorjem. Dok je snimao jedan film u inozemstvu, njegova supruga Kerri nazvala ga je iz Međugorja oduševljena onime što je tamo doživjela. Na njezin poticaj otišao je na susret s vidiocem Ivanom Dragičevićem koji je tada boravio u Irskoj gdje je snimao film. Upoznao je i fra Jozu Zovku, a prvi susret s njiime opisao je kao susret pun ljubavi i prijateljstva koje traje još i danas. Vjera oživljena kroz ove susrete pomogla mu je prihvatiti ulogu u „Pasiji” tijekom čijega snimanja je s redateljem Gibsonom svakodnevno odlazio na misu na latinskom, a od svećenika je tražio da na setu bude izloženo i Presveto pred kojim je svakodnevno molio.

Caviezel privatno živi sakramentalni život sa svojom obitelji. Usvojio je troje djece koja boluju od teških tumora i koju biološki roditelji nisu željeli. Djecu odgaja u vjeri, a poslovno ne pristaje snimati scene koje se kose s kršćanskim svjetonazorom, prenosi portal bitno.net.

Benjumea nije bila sama u svojoj borbi, koju je započela još 2019. godine. Potporu je dala i sadašnja predsjednica parlamenta Roberta Metsola, te čelnica Španjolske narodne stranke u Europskoj komori, Dolors Montserrat, prenosi portal Aleteia.

Izvor: Isabel Benjumea (Facebook)

Foto: Genevieve/Wikimedia Commons

Papa Urban II.

Kad su nakon osvajanja Jeruzalema Seldžuci zaprijetili i Carigradu, bizantski car Aleksije I. (1081. – 1118.) pozvao je Zapadnu Crkvu u pomoć. Odgovarajući na tu carevu molbu, papa Urban II. uputio je svoj vlastiti zov latinskom kršćanstvu na sinodama u Piacenzi i Clermontu godine 1095. te raspalio i probudio goleme snage

Zapadnu Crkvu u pomoć. Odgovarajući na tu carevu molbu, papa Urban II. uputio je svoj vlastiti zov latinskom kršćanstvu na sinodama u Piacenzi i Clermontu godine 1095. te raspalio i probudio goleme snage. Papa je nakon dugih priprema uzeo u ruke inicijativu, pozvavši vitezove na koncilu u Clermontu 27. studenoga 1095. na prvi križarski rat. Vatra što je zapaljena u Clermontu rasplamsala se u požar koji je zahvatio cijelu Francusku i druga područja.

Papa ujedinjuje Zapad

Eudes de Lagery rođen je u Francuskoj 1042., a za papu je izabran 1088. g. Bio je benediktinac, potom ostijski biskup i kardinal. Na samom početku svoga pontifikata Urban II. najavljuje da će nastaviti Grgurove reformatorske ideje. Nije htio odstupiti od Grgurovih načela, a u njihovoj primjeni znao je biti upravo onoliko elastičan koliko je bilo potrebno da papinstvo i reformu vodi k sigurnoj pobjedi.

Saracenska opasnost

Papa Urban nastoji spriječiti sve veću i pogubniju prisutnost Saracena i širenje turskih osvajanja prema zapadu. Seldžuci su 1071. zauzeli Jeruzalem i zaprijetili Carigradu. Stoga nije uopće oklijevao promicati, koliko je bilo moguće, „sveti rat” protiv islama. U to su vrijeme, kako na Istoku tako i u Španjolskoj, kršćani bili u defenzivi. Urbanu se zapadni odsjek fronte činio tako važnim da je Španjolcima zabranio sudjelovanje u križarskom ratu na Istoku. Osobito je zanimanje pokazao za izgradnju strateški važne Tarragone. Za te je radove dao 1089. jednaki oprost od crkvene

pokore kakav se davao za hodočašća u Jeruzalem. Već je Grgur VII. planirao križarski rat za oslobođenje istočnoga kršćanstva. Taj je trebao pomoći da se ukloni shizma. Kršćanski je Istok uistinu bio u nevolji od doba velike pobjede Seldžuka nad Romanom IV. (1071. kod Manzikerta). Seldžuci su postupno zavladali gotovo cijelom Malom Azijom. Bizantski car Aleksije I. (1082. – 1118.) nije bio kadar učiniti mnogo jer su Pečenezi zaprijetili Carigradu. Neosporna je religiozna srž križarskih pohoda na koje je Urban uskoro pozvao čitav zapadni svijet. Izvirala je iz nove svijesti kršćanske zajednice zapadnoga svijeta koju je probudila grgurovska reforma. Zapadni je viteški svijet misao o ponovnom osvajanju Svete Zemlje i borbi protiv islama shvatio kao nešto duboko kršćansko i vjerovjesničko. Turci su 1071. osvojili Jeruzalem, a hodočasnici su se uzbuđeno tužili kako im novi gospodari čine svakojake smetnje i sve veće probleme. To je djelovalo na mnoge ljude na zapadu kao poziv u borbu. Kad su nakon osvajanja Jeruzalema Seldžuci zaprijetili i Carigradu, bizantski car Aleksije I. (1081. – 1118.) pozvao je

Velika religiozna ideja da se istočnim kršćanima pođe u pomoć i oslobodi zemlja kojom je Krist hodao i gdje nam je stekao spasenje, te da se ona otme sljedbenicima Muhameda, snažno je ujedinila narode zapadnoga kršćanstva. Vatrenim povikom „Bog to hoće” povukao je papa mase za sobom i sam stao na čelo pokreta. Bilo je to upravo u onom trenutku kad su se car Henrik IV. i francuski kralj Filip I. nalazili, kao izopćenici, izvan kršćanske zajednice. I tako je papinstvo moralo preuzeti vodstvo toga općezapadnjačkog pokreta. Papinski poziv naišao je na neslućen odaziv. Razvio je masovni religiozni pokret koji je, unatoč mnogim porazima, živio stotinama godina i tek nakon rasapa zapadnoga jedinstva, pri kraju razvijenoga srednjeg vijeka, izgubio svoju zapaljivu snagu.

Što se tiče idealnih momenata, tajna uspjeha prve križarske vojne nije bila samo u kršćanskoj viteškoj i borbenoj ideji što se razvijala već cijelo stoljeće i bila primijenjena u ratu protiv „nevjernika”, nego i u prihvaćenoj ideji hodočašća. Putovanje u Jeruzalem od davnine je bila tiha želja mnogih kršćana. Ono je, naime, oslobađalo od svih drugih pokora. Ali hodočasnici, koji su činili pokoru, nisu smjeli nositi nikakvo oružje. Naprotiv je Urban na sinodi u Clermontu dao isti potpuni oprost od kanonskih pokora, kakav su dobivali

PIŠE: FRA PETAR JELEČ

Mišljenje i otuđenje

Pitanje otuđene stvarnosti vrlo je osjetljivo društveno pitanje koje svaki kontrolirani društveni sustav na različite načine želi izbjeći ili prigušiti različitim reklamnim narativima s utopijskim dimenzijama

Priča o mišljenju kao djelatnom obliku uma složena je i duga: ima u sebi elemente trilera i misterije, trijumfa i pada i veže se uz same temelje čovjekova identiteta – reći će nam svaki iskusni mislilac. Tako i R. Torre, dok u svojoj knjizi Ima li života prije smrti? poziva na kritičko, sokratovsko promišljanje čovjekove egzistencije, upozorava: „Pazite, mišljenje je opasna i jaka stvar, a tko misli, svačemu se domisli. Nakon toga više ništa neće biti isto. Pa kad sebe stavimo u zagrade i počnemo misliti, kad se prepustimo mislima da nas misle, gubimo oslonac u sebi, a svijet nam se trese koliko mislimo… E pa onda, u pravilu smeteni i kao opečeni, prestajemo misliti i spasonosno utočište tražimo u predrasudama koje život znače i koje smo mi.” Međutim, od mišljenja se ipak ne može tako lako pobjeći – koliko god to često čovjek uistinu poželio…

Bespuća mišljenja

Povijest ljudske civilizacije svjedoči nam da je čovjek sudbinski vezan uz mišljenje, a zapadni civilizacijski naglasak na važnosti mišljenja kao čovjekove temeljne oznake izvorno se susreće u grčkoj filozofiji, koja je opet i sama dijete porođeno u trudovima mišljenja. Ovdje se, usprkos raznolikosti perspektiva, kao temeljna definicija čovjeka uspjela nametnuti ideja da je on zoon logikon (lat. animal rationale) – razumno, misleće biće. Ovo određenje čovjeka pronalazi svoju konačnu potvrdu i uobličenje u novovjekovnoj zapadnoj filozofiji i tzv. antropocentričnom zaokretu kojim čovjek sebe postavlja u središte i svijet tumači polazeći od svoga mišljenja i djelovanja. Filozofska se antropologija pojavljuje u službi tradicije metafizike subjektivnosti: od Descartesa, preko Kanta i Hegela (u različitim misaonim

naglascima), gdje je čovjek kao misleći subjekt, ili „umno biće”, „duh”, „svijest”, „duša” tvorac vlastitoga svijeta. Ovo razdoblje označava i neku vrstu vrhunca čovjekove filozofske samosvijesti koja se ogleda u povjerenju u vlastito mišljenje i njegovu preglednost.

Kasniji će razvoj ipak ići u suprotnom pravcu: prema decentriranju čovjeka, tj. prema izmještanju središta izvan njega samoga i detroniziranju čovjekove samosvijesti. Tomu su uvelike pomogli tzv. majstori sumnje iz 19. i početka 20. stoljeća: Nietzsche, Marx i Freud. Iako iz različitih perspektiva, oni su smatrali da je svijest u cjelini lažna svijest: prema Marxu, svijest je krivotvorena ili maskirana ekonomskim interesima, kod Freuda potiskivanjem nesvjesnoga, a kod Nietzschea ogorčenjem slabih. Svoj trojici je zajedničko razotkrivanje iluzija i lažne percepcije stvarnosti te vođeni tim ciljem provode

PIŠE: DR. SC. FRA VILI RADMAN

Uzor roditeljstva u Svetoj obitelji

Sveta obitelj nas uči nečemu što bi svakom vjerniku već na ovom svijetu trebalo biti najvažnije, kao što će mu nužno biti na budućem. Sveta obitelj nas na jedinstven način uči kako motriti Boga, uči nas kršćanskoj kontemplaciji. Uči nas dakle o otajstvu Očeva očinstva

i Josipa, njezino je majčinstvo djevičansko, a Josip postaje Isusov poočim zahvaljujući izravnoj Božjoj intervenciji. Sve to nadilazi razinu naravne obitelji, te zato Sveta obitelj nije uzor naravnoga obiteljskog življenja, već onoga kršćanskog. Sveta obitelj nam je dana poput znaka, poput sakramenta nevidljivoga Božjeg otajstva.

Uronjeni u današnju društveno-političku situaciju, obilježenu jačanjem ideologija i nestankom kršćanskih vrijednosti poput otvorenosti životu, vjerničkoga odgoja i kreposti pobožnosti kojom roditeljima i domovini dajemo dužnu čast i poštovanje, lako možemo biti napastovani da na stvari gledamo tek ljudskim očima i angažiramo se oko toga da ih mijenjamo služeći se prvenstveno ljudskim sredstvima. Jedna od velikih borbi koju nam skora budućnost donosi jest ona oko ograničavanja roditeljske dužnosti odgajanja djece. Svojim tvrdnjama da su djeca u prvom redu dana državi, a ne roditeljima, socijalističke ideologije nacizma i komunizma nastoje i danas srušiti Božji poredak. Prema naravnom i Božjem poretku, djeca se u prvom redu rađaju za obitelj, a ne za državu. Obitelj ima određena svojstva zbog kojih je nije moguće svesti na politički vid, zbog kojih bi bilo jako loše da je politički vid apsorbira.

Otajstvo Očeva očinstva

Kršćani u Svetoj obitelji imaju najbolji mogući uzor i pronalaze najsnažnije argumente zašto je odnos između roditelja i djece privilegiran i nezamjenjiv odnos. Tijekom povijesti čovječanstva, kako u antici tako i danas, obiteljima su potrebni jasni i zdravi uzori kako bi se znale i mogle obraniti od ideoloških napada. No uzor koji nalazimo u Svetoj obitelji ide još i dalje. Puno dalje. Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa uči nas nečemu što nas nijedna druga obitelj prije ili poslije nje ne može na isti način naučiti. Uči nas nečemu što bi svakom vjerniku već na ovom svijetu trebalo biti najvažnije, kao što će mu nužno biti na budućem. Sveta obitelj nas na jedinstven način uči kako motriti Boga, uči nas kršćanskoj kontemplaciji. Uči nas dakle o otajstvu Očeva očinstva.

Majčinstvo se, Crkva nas tome uči, ne shvaća samo u odnosu na dijete, već unutar odnosa ljubavi između muža i žene. Bračna veza između supružnika je zapravo na prvom mjestu, njihova ljubav i jedinstvo koji su znak ljubavi i jedinstva Krista i Crkve. Kada se na majčinstvo gleda samo u odnosu na dijete, onda način na koji dijete dolazi na svijet postaje manje važnim ili čak nevažnim. I time se ljudska plodnost svodi na učinkovitost. Zato Crkva ističe da ljudsko majčinstvo ne podrazumijeva samo odnos prema djetetu, već da se ono u prvom redu ostvaruje unutar uzajamne ljubavi muža i žene. Dijete je plod njihove ljubavi. Majčinstvo se dakle definira po prijateljskoj ljubavi supružnika.

Ta prijateljska ili duhovna ljubav na najizvrsniji je način vladala između Josipa i Marije. Budući da je Marija na posve božanski način postala majka, to joj je omogućilo da još više voli Josipa nego da je Dijete Isus plod njihova bračnoga sjedinjenja. A činjenica da je Duh Sveti u Mariji oblikovao Isusovo tijelo nije ni najmanje umanjilo Josipovu ljubav. On je zbog toga zapravo još i više voli: voli je vlastitom razboritošću prosvijetljenom Duhom Svetim i voli je po izričitoj Božjoj zapovijedi koju mu je prenio anđeo. Voli je dvostruko i dvaput je odabire za svoju ženu, i ljudskom i božanskom ljubavlju. Sveta obitelj podrazumijeva najsnažniju bračnu ljubav i otajstvenu, božansku prisutnost Djeteta Isusa.

Međutim, Sveta obitelj ima još jednu posebnost: u slučaju Djevice Marije majčinstvo se razumijeva u odnosu na vječno Očevo očinstvo. Kada je Marija 42 siječanj 2023.

Sveta obitelj ima svoje posebnosti u odnosu na naše obitelji: Marija je posvećena Bogu i u svoju posvetu uvodi

PIŠE: MAJA HERMAN DUVEL , MAG. PHIL.

Između utopije i distopije

Dok se djela utopijske književnosti mogu čitati kao zabavno štivo koje potiče na promišljanje o najboljem mogućem društvenom poretku s određenom dozom optimizma prema mogućnosti realnoga ostvarenja toga poretka, dotle djela distopijske književnosti ostavljaju gorak okus jer ukazuju na sve ono što može, i vrlo vjerojatno i hoće, poći po zlu

ličkog društva, dotle su drugi u njemu vidjeli neku vrstu protokomunističkoga manifesta (F. Engels, K. Marx, K. Kautsky). Moreova Utopija predstavlja početak jedne duge tradicije utopijske putopisne književnosti. Rane moderne utopije odbijaju bilo kakvo vremensko relociranje idealnoga društva u prošlost i smještanje svojih ideala u neko predmnijevano „zlatno doba” koje se pokušava dostići. Isto tako, odbijaju i projekciju idealnoga društvenog poretka u neku daleku budućnost, kao kod hilijastičke ili milenarističke književnosti.

I

tko nije stručnjak za život i djelo humanista Thomasa Morea (1478. – 1535.), o njemu zacijelo zna barem dvije stvari: da je svoja uvjerenja skupo platio (odrubljivanjem glave) te da je napisao knjigu pod naslovom Utopija. Tom svojom nadasve neobičnom literarnom kreacijom otvorio je More razdoblje idealiziranih nacrta društva ili kontrastnih programa postojećem društveno-političkomu stanju. Sasvim općenito možemo reći kako nezadovoljstvo postojećim stanjem stvari u svijetu, osobito u politici i društvu, dovodi do maštanja o boljemu ili barem drukčijemu poretku. U spomenutoj knjizi More raspravlja o pitanjima političke teorije i idealu savršenoga društva polazeći od najboljih tradicija Zapada, ali i od kritike svih promašaja tada aktualnih političkih poredaka u kršćanskoj Europi.

Ostalo je, međutim, do dana današnjega nejasno koja je zapravo prava Moreova namjera i što on doista želi poručiti tim svojim djelom. Hiltrud

Gnüg je u svome znanstvenom prilogu Zum Begriff der Utopie und des utopischen Romans (O pojmu utopije i utopijskoga romana) mišljenja kako je bit utopijske literature predodžba o mogućnosti racionalno sazdanoga državnog poretka u njegovu najboljem obliku. Prema tome shvaćanju Moreova – a i svaka druga – utopija predstavljala bi vjerovanje u realnu mogućnost ostvarenja Leibnitzova postulata o najboljem mogućem od svih svjetova u političkome smislu riječi. No, je li doista tako? Je li doista to bila Moreova prvotna nakana? Ne sugerira li suprotno već sam naslov njegova djela? Naslov Utopija (od u-topos / lat. nusquama) kao da želi reći kako je takav idealni društveni poredak moguć samo u „nigdjezemlju”, tj. da je neostvariv.

Postoji li savršeno društvo?

I dok su jedni u Moreovu zagonetnom tekstu gledali koncept idealnoga kato-

Savršen društveni poredak se u modernim utopijama ne ostvaruje idealiziranjem ili nadilaženjem čovjekove naravi ili čak i same prirode kao što je to slučaj u mnogim distopijama. U njima sreću, blagostanje i zadovoljenje ljudskih potreba pruža „deus ex machina” (tehnološki napredak ili umjetna inteligencija) koji svojim intervencionizmom mijenja i čovjekovu narav i samu prirodu stvari (transhumanističke tendencije). Britanski stručnjak za utopijske nacrte 17. stoljeća Colin Davis smatra kako je upravo to temeljna razlika između utopijske i distopijske književnosti. Utopijska rješenja problema društva ne idealiziraju ni čovjeka ni prirodu kao u distopiji, već organizaciju života, poredak. Utopija inzistira na „humanim” rješenjima za „humane” probleme. Sasvim obrnuto stvari postavlja distopija.

Piše li nam se crno?

Moreova Utopija nije samo utemeljujući tekst tzv. utopijske književnosti već i pretekst tzv. distopijskoga literarnog žanra: anti-utopijskih odiseja, znanstveno-fantastičnih nacrta budućnosti, apokaliptičkih distopija i svih drugih neologizamskih utopijskih podvrsta.

Prvim pokušajem u tome smjeru smatraju se Gulliverova putovanja Jonathana Swifta iz 1726. godine. To je

PIŠE: S. ELVIRA LOVRIĆ

Kultura Kultura Kultura

Kulturni kaleidoskop

PIŠE: LEONA SABOLEK

B osanskohercegovački nakladnici održali su svoj peti sajam pod simpatičnim motom Mislim>dakle>čitam. Sajam Knjige u nišama održan je od 29. studenoga do 3. prosinca u Bosanskom kulturnom centru i privukao je brojnu publiku zanimljivim sadržajima. Otvoren je autorskom večeri Pere Zubca koji je svoju prvu pjesmu napisao upravo u Sarajevu. Predstavljena je njegova nova knjiga Sestra moja samoća u izdanju Art Rabica, a osim pjesnika još su sudjelovali Goran Mikulić, Enver Kazaz i Gradimir Gojer, dok je Miloš Zubac uz gitaru interpretirao očeve stihove iz zbirke Hazarske pjesme. U Jutru s autorom zastupljeni su Vahidin Preljević, Andrej Nikolaidis, Feđa Gudić, Almir Kolar i Bisera Alikadić. Zanimljiva je bila bibliotečna radionica Švicarsko bibliotekarstvo, sličnosti i razlike s bosanskim bibliotekarstvom s Dženanom Tuzlak iz Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH i Janom Dutoitom iz Švicarske knjižnice za istočnu Europu Univerzitetske knjižnice u Bernu. Najviše pažnje je ipak poklonjeno predstavljanjima knjiga domaćih nakladnika. Tako je FMC Svjetlo riječi predstavio troknjižje Dalibora Balliana: Zemlja planina Bosna i Hercegovina, Polja i visoravni Bosne i Hercegovine i Rijeke Bosne i Hercegovine, a uskoro se očekuje izlazak i četvrte knjige Jezera Bosne i Hercegovine. U predstavljanju su uz Dalibora Balliana sudjelovali ravnatelj FMC-a fra Janko Ćuro, profesori Dubravka Šoljan i fra Mile Babić i moderatorica Ivana Pekušić.

Historijski muzej u Sarajevu već sedmu godinu organizira Mjesec muzeja

u spomen na svoje utemeljenje u studenome 1945. godine. Tada se njegova otvorena vrata još više otvaraju javnosti. Ove je godine sve posvećeno mladima i programima za mlade, a u fokusu su zbirke iz II. svjetskoga rata. Otvoreni depo se želi osvježiti trodimenzionalnim predmetima iz toga doba i onim što je činilo narativ Jugoslavije. Na svaki se predmet gleda multiperspektivno i mladi istraživači otvaraju priče koje će biti u digitalnom formatu i moći će se naći na digitalnoj platformi. Kroz muzej su već prošle stotine učenika, ali i djece iz vrtića. Muzejske radionice se zbog velikoga interesa nastavljaju u prosincu i siječnju. Ravnateljica Muzeja Elma Hašimbegović je zaintrigirana mogućnošću izbora mladih u II. svjetskom ratu. U Muzeju postoje plakati koji su pozivali mlade ljude da se pridruže ratu i ustaškoj vojsci. S druge strane kružili su letci pozivajući ih u partizane ili četnike. Elma Hašimbegović smatra da danas treba sagledati širu sliku ratnih sudbina ljudi i da većina vjerojatno nije imala izbora.

Održan je 8. međunarodni Viva film festival dokumentarnoga i kratkoga filma unatoč teškoj financijskoj situaciji.

Projekcije ekoloških, turističkih, religijskih i omladinskih filmova sa svih kontinenata održavale su se u najstarijoj kinodvorani Kinoteke BiH, još jedne institucije državnoga značaja koja je u nezavidnom položaju. Održavanje festivala baš u Kinoteci, prema riječima njegova direktora Ratka Orozovića, čin je podrške ovoj riznici filmske kulture kod nas. Otvorio ga je 1. prosinca film To je Toma o životu Tome Zdravkovića producenta Olivera Paunovića. Dokumentarni film o životu estradnoga umjetnika režirao je Vladimir Ristić po ideji Miloša Paovića, a sadrži svjedočenja ljudi iz neposrednoga Tomina okruženja kao i još neobjavljene dokumente i snimke. Viva film festival jedan je od rijetkih koji omogućava filmsko izražavanje mladeži, ali i koji posvećuje veliku pažnju duhovnosti u različitim svjetskim kulturama.

Ovogodišnji Dani Matice hrvatske u Sarajevu započeli su 5. prosinca nizom vrijednih kulturnih manifestacija. Otvoreni su svečanim koncertom u crkvi sv. Ante i izložbom slika fra Petra Perice Vidića u Maloj galeriji sv. Ante na Bistriku.

Danas je situacija posve drukčija. Trenutno u Sjemeništu boravi samo jedan sjemeništarac, koji ujedno pohađa Franjevačku klasičnu gimnaziju u konviktu. U Postulaturi su dva postulanta, s tim da je jedan smješten u Mostaru, a drugi u Đakovici na Kosovu. Usput rečeno, dvojica novaka nalaze se u novicijatu na Humcu kod Ljubuškog. Dakle, naglo smanjenje broja sjemeništaraca, kojih je nekada bilo oko 120 iz obje provincije, utjecalo je, pored ostaloga, na odluku da se ovdje prije četiri godine osnuje duhovni centar. No, neslužbeno je ovaj Centar zapravo počeo djelovati još 2016., kad je broj sjemeništaraca pao na 16. U isto vrijeme, konvikt je bio pun vanjskih đaka. Budući da su sjemenišne prostorije bile poluprazne, fratri su počeli preuređivati đačke spavaonice da bi mogli primati razne goste. Tada su počeli dolaziti i vjernici, uglavnom iz Hercegovine i Dalmacije, na jednodnevnu duhovnu obnovu, odnosno na ispovijed, svetu misu i blagoslov kod fra Josipa Ikića, koji je te ljude najčešće upoznao ispovijedajući u Međugorju. Od 2017. u Centru su se počele održavati i organizirane trodnevne duhovne obnove. Dolazio je sve veći broj pojedinaca i grupa, pa je 26. lipnja 2019. i službeno osnovan ovaj Centar. Fra Josip Ikić imenovan je voditeljem Centra, a za njegova zamjenika fra Marinko Štrbac. U dekretu imenovanja piše: „Ovaj Centar zamišljen je tako da se u njemu organiziraju različiti duhovni susreti na kojim će se vjernicima ponuditi autentična katolička i franjevačka duhovnost. (…) Centar se također treba angažirati oko promicanja duhovnih zvanja na našim župama, organizirajući duhovne obnove te usko surađivati s provincijskim koordinatorom franjevačkih pučkih misija glede organiziranja pučkih misija na franjevačkim župama.” Dakle, ovaj je Centar, prije svega, mjesto u koje

dolaze katolici (i ljudi dobre volje) na duhovne razgovore, temeljite ispovijedi, osobne i zajedničke molitve i meditacije, euharistijska slavlja, adoracije, duhovne obnove i vježbe te druge duhovne sadržaje potrebne pojedincima, obiteljima i skupinama vjernika. Ali isto tako iz ovoga Centra odlazi se na župe, samostane, misije po BiH, Hrvatskoj i Europi radi održavanja duhovnih obnova, pučkih misija, rekolekcija, duhovnih vježbi

kao bosanski fratri, vjerni svojoj tradiciji, zastupamo prvenstveno franjevačku duhovnost i pobožnosti (euharistija, adoracija, put križa, Gospine krunice, litanije, razmatranje evanđelja i franjevačkih spisa, duhovna glazba).

Dakle, u ovu oazu mira i molitve dolaze pojedinci, parovi i obitelji s djecom na jednodnevne susrete, odnosno na duhovni razgovor, ispovijed i molitvu, euharistiju i adoraciju. Pojedinci ili parovi mogu

Naglo smanjenje broja sjemeništaraca, kojih je nekada bilo oko 120 iz obje provincije, utjecalo je, pored ostaloga, na odluku da se ovdje prije četiri godine osnuje duhovni centar

i promicanja duhovnih zvanja. Za sada su tri duhovna zvanja plod rada Centra. Rafaela Obučić i Nela Andrić pomažu u radu Centra, posebno kao urednice društvenih mreža.

Oaza molitve i mira

Posebnost i privlačnost ovoga mjesta jest i u tome što se naglasak stavlja na „pastoral uha”, kako traži papa Franjo: pojedinačni razgovori, ispovijedi i molitve. Osim toga, ovdje se može dobiti odrješenje od najtežih grijeha u sakramentu ispovijedi. Naime, fra Josip, kao misionar milosrđa od 2016., ima trajnu papinsku ovlast otpuštati i one grijehe koji su pridržani jedino papi. Kao misionar milosrđa, također je dužan propagirati i pobožnost Milosrdnom Isusu koji se ukazao sv. Faustini Kowalskoj. Isto tako, od 2021. fra Josip je od nadbiskupa Tome Vukšića ovlašten da moli za osobe s najtežim duhovnim poteškoćama. Zato župnici naše nadbiskupije šalju ovamo pojedince na molitvu oslobođenja. Nadalje,

ostati i više dana u molitvi i šutnji. Ipak, ovaj Centar je poznatiji po trodnevnim duhovnim obnovama i višednevnim duhovnim vježbama za grupe do 40 osoba.

Na duhovne obnove dolaze osobe svih staleža i svih životnih dobi: članovi molitvenih zajednica, redovnici, branitelji, ovisnici, obitelji u krizi, učenici i studenti koji razmišljaju o duhovnom pozivu, mladi koji se nalaze pred životnim izazovima, neudane i neoženjene osobe, gospodarstvenici, političari, zdravstveni i prosvjetni djelatnici itd.

Tijek duhovne obnove

Duhovne obnove održavaju se uglavnom u razdoblju od petka u 17 sati do nedjelje u 13 sati. Kada se sudionici smjeste u jednokrevetne i višekrevetne sobe, dolaze u dvoranu na početak programa. Nakon pozdrava i općih uputa, obnavljaju se krsna obećanja i moli se za darove Duha Svetoga, polažući svećeničke ruke na glavu pojedinaca dok sjede. Zatim se podijele krunice i potakne sve sudionike

Jukićeve Želje i molbe

Ivan fra Frano Jukić bio je jedan od najzanimljivijih i najsvestranijih ljudi u cijeloj povijesti Bosne Srebrene te jedan od najvažnijih kulturnih i znanstvenih pregalaca u povijesti Bosne

PRANJKOVIĆ

Uprosinačkom broju Svjetla riječi pisao sam o životu i djelovanju Ivana fra Frane Jukića (1818–1857), s posebnim naglaskom na njegovim putopisima kao estetski najuvjerljivijim ostvarenjima u njegovu bogatom i raznovrsnom opusu. U ovom napisu pozabavit ću se drugim njegovim djelatnostima i spisima.

Prije svega za kulturnu povijest Bosne i Hercegovine vrlo je važna činjenica da je Jukić bio urednik prvoga časopisa u BiH. Bio je to časopis Bosanski prijatelj, kojega je prvi svezak objavljen 1850. godine. Građu za taj prvi broj Jukić je bio prethodno skupio imajući u vidu osnivanje književnoga društva i njegova časopisa. Drugi svezak objavljen je već sljedeće godine, a treći, koji je Jukić u cjelini priredio za tisak, objavljen je tek poslije njegove smrti, 1861. godine. Četvrti svezak objavljen je 1870. u Sisku, a uredio ga je Jukićev učenik fra Antun Knežević. Sve tri sveska koja je uredio Jukić je ispunio uglavnom vlastitim prilozima. Sve tri broja sadrže iste rubrike, a najviše je prostora posvećeno narodnoj književnosti. U rubrici Naše starine Jukić je pisao o

starom novcu, kamenju, pečatima, posuđu, a rubrika Domaći liekar sadrži praktične upute o liječenju pojedinih bolesti po uzoru na brojne franjevačke „likaruše”. Od ostalih priloga treba posebno upozoriti na memoarski spis Omer-paša i bosanski Turci te na putopis Putovanje iz Sarajeva u Carigrad godine 1852, o kojemu je bilo riječi u prethodnom napisu. I napokon posebna su spomena vrijedni i vrlo korisni podaci o piscima franjevcima u članku Književnost bosanska, posebno o onima koji su pisali bosanicom (bosančicom, Jukić kaže azbukom), a posebno o onima koji su pisali abecedom, tj. latinicom.

Književnik Jukić

Jukić je poznat i priznat i kao književnik u užem smislu. Osim najvrednijih putopisa i nekoliko pjesama, koje nisu osobito vrijedne, napisao je i djelo Plandovanja zabavna, u Kolu je objavio pripovijesti Carigradski derviš i Dram jezika, a u Bosanskom prijatelju pripovijest Čudotvorni Bošnjak. Iako je riječ o narodnim pripovijestima, ipak je u svima njima jasno

raspoznatljiva Jukićeva „obrada”, njegov osebujni jezik i stil koji govore o nespornoj Jukićevoj pripovjedačkoj darovitosti.

Kao i svi ilirci i Jukić se vrlo intenzivno bavio skupljanjem narodnih umotvorina, a i druge je u svakoj prilici poticao na to. Skupljao je narodne pjesme, pripovijetke, poslovice i zagonetke te veći dio skupljenoga blaga namjeravao objaviti kod Gaja pod naslovom Narodne ilirske pjesme. U međuvremenu je međutim ilirsko ime zabranjeno pa on piše proglas i poziv na pretplatu knjige Bosanske narodne pjesme. Ta knjiga nije nažalost objavljena za njegova života, nego godinu dana nakon njegove smrti (dakle 1858), i to u Osijeku pod naslovom Narodne pjesme bosanske i hercegovačke. Kao skupljač i suurednik uz Jukića se navodi i Ljubomir Hercegovac, što je bio pseudonim fra Grge Martića.

Povjesničar i zemljopisac

Jukić je bio i među prvim povjesničarima i zemljopiscima u BiH, što je posebno došlo do izražaja u vrlo vrijednom njegovu djelu Zemljopis i poviestnica Bosne. Osobito impresionira njegovo poznavanje povijesti (on kaže dogodopisa) Bosne koja se prezentira od bana do bana i od kralja do kralja, zatim preko pada Bosne pod Turke 1463. godine pa sve do prvih desetljeća 19. stoljeća. Kad je riječ o bosanskim krstjanima ili bogumilima, Jukić ih smatra otpadnicima od vjere i hereticima. Čak ih optužuje da su upravo oni pozvali Turke u Bosnu te da su se nakon dolaska Turaka svi poturčili.

Djelo Zemljopis i poviestnica sadrži i poseban Nadostavak u kojem su objavljene Želje i molbe krstjanah u Bosni i Hercegovini, koje ponizno prikazuju njegovom carskom veličanstvu sretnovladajućem sultanu Abdul-Medžidu. U njima između ostaloga stoji da ni pored volje „našeg čestitoga cara da se Bosna već jednom uredi, tanzimat uvede i jednakost na sudu krstjanima podieli, ne možemo se nadati nikakvomu napretku i olakšicu

PIŠE: IVO

Ova priča nas vodi u južni Brazil, daleko od Amazonskih prašuma. Ipak, i u ovom području su brojne manje prašume koje su predstavljale veliku prepreku bržem i uspješnijem naseljavanju ovoga dijela Brazila, a jedna od njih je i ona na Zelenoj planini.

Turistička atrakcija južnoga Brazila

Južni Brazil za razliku od sjevernoga ima znatno povoljniju klimu za živjeti, naročito visoravni južnoga dijela koje su prilično naseljene i obrađene. No, kako su bile udaljene od mora, gradovi su se sporo razvijali u odnosu na one uz more ili u neposrednoj blizini mora. Početak ozbiljne industrijalizacije bio je vezan za parne strojeve, a u kontinentalnim dijelovima zemlje, prije svega, na transport željeznicom. Tako područje Curitibe i brazilske regije Parana

svoj ekonomski uspon duguje izgradnji željezničke pruge.

Danas pruga predstavlja turističku atrakciju, te vlakovi svakodnevno voze od Morretesa do Curitibe i natrag. U pitanju su dvije kompozicije koje istovremeno kreću iz oba grada, a mimoilaze se na strminama Serra Verde. Sam polazak predstavlja atrakciju jer pri ukrcaju vlada neopisiva gužva, a mali vagoni su prilagođeni za turističko razgledanje. Nažalost, vlak kreće s nove stanice u Curitibi jer je stara koja predstavlja značajno arhitektonsko zdanje pretvorena u veliki i moderni tržni centar. Ovdje treba napomenuti da je širina kolosijeka nešto između naše uskotračne i normalne širine te vlak ne postiže velike brzine. Tako sam se vlakom otisnuo u putešestvije s platoa Curitibe k Atlantskom oceanu, odnosno jednom malom mjestu nedaleko od luke Paranaguá.

Raznolik krajolik

Vlak kreće u 8 sati, a na putovanju je uvijek veliki broj turista koji do posljednjega mjesta ispune vagone. Kompozicija je podijeljena na luksuzni dio sa salonima velikoga komfora i vrhunskom uslugom te ekonomski s manjim komforom. Sama kompozicija sadrži preko 20 vagona, odnosno prilično je duga. Treba napomenuti da je nadmorska visina polazne postaje 934 m nad morem. Vlak kreće točno prema planu i lagano krivuda kroz gradska predgrađa. Po izlasku iz grada idemo područjem na kojem su brojne farme i manja sela. Na rubovima brežuljaka i na samim brežuljcima su pojedinačno raštrkane araukarije, brazilske četinjače, koje krajoliku daju egzotičan izgled. Vlak se lagano penje sve više i nakon nekih četrdeset kilometara stižemo na malu postaju, ali samo prolazimo dalje. Tu je nadmorska visina 952 m

TEKST I FOTO: DALIBOR BALLIAN

Roditeljima i djeci

Zima i radostizimske

Zima je jedno od četiri godišnja doba. To je najhladnije godišnje doba koje započinje 21. prosinca i traje do 21. ožujka. Priroda je zimi uspavana, a dani traju kraće od noći. Omiljeno je godišnje doba mnogim ljudima, a posebno djeci. Ona sa sobom, pored hladnih dana, donese i mnogo snijega, pahulja, a to znači radost. Jeste li se ikada zapitali kako ustvari nastaje jedna pahulja?

Saznajmo nešto o pahuljama!

Pahulja je kristal leda, oblik čvrstog agregatnog stanja vode. Ako pahulje nastaju iz otopine, proces se naziva flokulacija. Ako kondenziraju, riječ je o zgrušavanju. Pahulje kao kristali leda imaju približan oblik šesterokuta i nisu savršeno simetrične. Američki znanstvenik Wilson Bentley utvrdio je da je svaka pahulja jedinstvena i ima svoj poseban oblik koji ovisi o temperaturi na kojoj je nastala. Na primjer, pahulje pri temperaturi od –2 °C imaju neobičan trokutasti oblik. Najljepše oblike imaju kada kristali leda brzo izrastu, npr. pri prolasku vodenih kapljica kroz olujni oblak. Najveća izmjerena pahulja pala je 1887. godine u Montani (SAD) i bila je široka 38 cm.

Snjegović ili snješko je snježna skulptura. Obično ga rade djeca, radujući se snijegu i dolasku zime. U nekim zemljama se veže i za proslavu Božića, ali najčešće se radi u znak proslave zime, prvoga snijega i za zabavu mladih. U dvorištima i parkovima stoji sve dok se ne istopi.

Dobrodušni Snješko

Pogodila gruda teška posred glave Bijelić Snješka, a za Snješka to je sreća: glava mu je sad još veća.

Pa se dobri Snješko smješka, za uho se metlom češka: Siječanj – kaže – neka bude za sanjkanje i za grude.

(Ratko Zvrko)

Snjegović se najčešće sastoji od snježnih kugli poredanih jedna na drugu, pri čemu je donja kugla najveća, a gornja je najmanja. Ponekad se snjegović radi tako što se snijeg samo gomila uvis. Kugle za snjegovića rade se tako što se u rukama napravi gruda veličine srednje lopte, a onda se kotrlja po snijegu i tako raste do željene veličine. Da bi snjegović što više podsjećao na čovjeka, ukrašava se na razne načine, npr. kamenčićima i ugljenom koji se često stavljaju kao usta i oči, nekad i kao gumbi zamišljenoga kaputa, a mrkva najčešće posluži kao nos. U slučaju da mu od snijega nisu napravljene ruke, stavi se metla, motka ili nešto treće.

Nitko više od djece ne uživa u zimskim radostima – u pravljenju snješka, sanjkanju, grudanju i sličnim aktivnostima. U danima kada je ipak isuviše hladno, trebalo bi vrijeme provesti kod kuće i tih dana možemo se zabaviti i lijepo s djecom provesti vrijeme koje bismo inače proveli na otvorenom. Za to imamo aktivnosti za djecu koje su inspirirane upravo zimom.

Dakle, to što djeca ne mogu izići vani kako bi pravili Snješka Bijelića ne znači da ga ne mogu napraviti kod kuće. I to od materijala koje već imate u kući. Evo nekoliko ideja:

Snješko od kartona – prvi način

Ova ideja pogodna je za sasvim malu djecu, ali će se podjednako zabaviti i ona starija. Za izradu ovoga snješka potreban vam je karton u boji na kojem će djeca prstima ili kistom umočenim u bijelu temperu oslikati tijelo Snješka Bijelića. Oči i nos se mogu dodati flo-

PIŠE: MARIJA TOMIĆ

Sve ima svoje razloge

Ima dana kada ništa nije kako treba i u kojima puno jače zaboli misao kako boriti se nije isto što i pobjeđivati. Ne, nisu to oni dani u kojima život razmaženima ne ispunjava dnevnu dozu želja i odmah ne rastjera kiše i oblake kako bi opet mogli na toplini sunca bezbrižno zakunjati, svjesni jedino neupitne važnosti postojanja samih sebe. Ne, ni govora! Naprotiv, ti si jedna od onih koje je zapalo da životu ispunjavaju želje i to uglavnom one zbunjujuće i nerazumljive. I opet se ne buniš, ne vičeš i ne proklinješ. Čak od njega ne tražiš da barem bude fer pa da ti malo ramena rastereti. Ti ga samo nijemo moliš da ti nešto od toga objasni i da ti na tvoje „zašto” barem jednom jasno i glasno „zato” podari.

Još uvijek nije, ali duboko u sebi osjećaš da jednom hoće i zato s nadom samo uzdahneš kako sve, valjda, ima svoje razloge. Ima, jer da ih nema kako bi se onda unatoč svemu tako lijepo smijala?

(Tekst i foto: J. Ćuro)

60 siječanj 2023.

Pogled s planine Cincar

Franjevci su pred velikim promjenama

Neke franjevačke provincije, ponajprije u Europi i Sjevernoj Americi, trenutno doživljavaju nagli pad ulazaka novih članova u Red, a druge brz i zahtjevan porast. Fra Massimo Fusarelli, generalni ministar Reda, uočava da su franjevci suočeni s velikim preokretima, prenijela je IKA.

U razgovoru za austrijski franjevački časopis Antonius rekao je: „Ovo bismo trebali vidjeti kao priliku da preispitamo svoje navike”. Fusarelli je uvjeren da se smisao franjevačkoga života još uvijek ostvaruje „u susretu i odnosu s ljudima, osobito sa siromasima” te da su važna nedavna nastojanja Crkve da postigne veću ravnotežu između svećenika, braće laika i vjernika laika. „Pitanje nije samo kako možemo bolje zajedno raditi. Pitanje je živimo li bolje zajedno”, rekao je Fusarelli. „Imamo sjajne programe, ali stalno slušam o tome kako smo previše sramežljivi razgovarati s ljudima o njihovom pozivu”. Fusarelli je u razgovoru također upozorio na političare koji „prenamjenjuju” molitve poput krunice ili pak vjerske simbole. U Italiji, primjerice, čelnik stranke Lega Nord

Matteo Salvini nosi franjevački znak Tau, simbol franjevačke obitelji, ponekad vrlo vidljivo na prsima. „On to može slobodno činiti, ali to je prenamijenjena uporaba koja je neprimjerena”, rekao je fra Massimo. „Bez vjere, Tau ili krunica postaju ekstremistička ideologija ili zastava. Mi katolici ne želimo koristiti molitvu na takav način”, kazao je. Izvor: ofm.org

Katedrala u Aachenu u Njemačkoj ubuduće će uz pomoć umjetne inteligencije biti zaštićena od požara, vandalizma i provala, prenijela je IKA.

Pedeset računalno upravljanih kamera, smještenih u unutrašnjost katedrale, u stanju je u samo nekoliko sekundi otkriti požar i pozvati vatrogasce. Ranije je za to bilo potrebno nekoliko minuta. Osim toga, vatrogasne snage bi u slučaju požara dobile točne informacije o mjestu i intenzitetu požara. Umjetna inteligencija trenirana je tako da može prepoznati razliku između svijeće i nekontroliranog plamena, rečeno je medijima 1. prosinca u Aachenu.

U travnju 2019. požar je uništio dijelove katedrale Notre-Dame u Parizu, a njezina obnova još traje. Novi koncept zaštite u Aachenu, koji se prvi put primjenjuje u nekoj povijesnoj građevini, oblikovan je tako da pruža zaštitu i od provala i vandalizma. U slučaju da kamere noću registriraju pokrete unutar katedrale, o tome se automatski obavješćuje policija.

Pametne kamere štite katedralu u Aachenu

Za projekte KSA

Marko Cvitanović, Sarajevo 10 KM N. N., Sarajevo 30 KM

Marina Puljić 50 KM

Nikica Aždajić, K. Sutjeska 100 KM N. N., Mostar 100 KM Ivica Šmigoc, Sarajevo 100 KM

Mirjana Bradvica 100 KM Snježana Miketek, Sarajevo 200 KM Magdalena Ćorić 200 KM

Uposlenici Britanske ambasade u Sarajevu 900 KM

Mirko Lovrinović 100 CHF HKM Klagenfurt 1.819 EUR Obitelj pok. fra Mirka Jozića, Gunja 9.500 EUR

Za pučke kuhinje N. N., Sarajevo 30 KM Željka Burazor 50 KM N. N., Livno 50 KM

Marijan Jozinović 100 KM Ankica Kovačević 100 EUR

Vesna i Fuad Turkušić 100 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM Gordana Boban, Sarajevo 150 KM N. N., Sarajevo 720 KM

Vrhbosanska nadbiskupija, Sarajevo 3.000 KM Fed. ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica 5.000 KM Ž. U. Grude 10.350 KM Darko Dodig 200 KM

Dan KSA 2022. Zdravko Kujundžija 300 KM

Za fond Kap dobrote Dragan Volić, Vitez 100 KM ELUR d. o. o. Kiseljak 100 KM Ivan Tomić, Opuzen 400 HRK

Za Ljiljanu Krajnc Darko Dodig 200 KM

Za Patrika Ivanovića Darko Dodig 200 KM

Za Leonitu Gabrić Darko Dodig 200 KM

Nadbiskup Vukšić umjesto božićnog prijema darovao 2000 obroka pučkim kuhinjama

Vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić umjesto organiziranja božićnog prijema za uzvanike iz javnog, političkog i kulturnog života ove godine odlučio je darovati ukupno 2000 obroka za korisnike pučkih kuhinja, te im na taj način uljepšati božićne i novogodišnje blagdane. Nadbiskup je također odlučio da će za Božić i Uskrs svake godine ubuduće, umjesto organiziranja uobičajenoga prijema, darovati po jednu pučku kuhinju.

Dana 19. prosinca 2022. godine u Nadbiskupskoj rezidenciji, mons. Tomo Vukšić susreo se s ravnateljima Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Mirkom Šimićem i Humanitarno-karitativne organizacije „Kruh sv. Ante” fra Petrom Karajicom te im je, uz zahvalu za dosadašnji plemeniti trud i nastojanje, uručio i

62 siječanj 2023.

prigodnu donaciju za po 500 obroka kojima će ove dvije crkvene institucije u božićno vrijeme obradovati korisnike pučkih kuhinja.

Od srca zahvaljujemo nadbiskupu Vukšiću na ovoj hvale vrijednoj donaciji!

Osuvremenjivanjem ponude modernih recepata iz inozemstva (talijanska, meksička, američka kuhinja) gube se tradicionalni recepti naših predaka. Ova zbirka kulinarske recepte otima zaboravu, tradicionalne specijalitete vraća na obiteljski stol i prenosi tradiciju mladim naraštajima domaćica. Svi recepti originalno su djelo časne sestre Anđelke Jakovljević. 033 726 200 redakcija@svjetlorijeci.ba https://knjizara.svjetlorijeci.ba/