Svi sveti - Čovjek i vječnost (476)

VLASNIK

Franjevačka provincija Bosna Srebrena

NAKLADNIK FMC Svjetlo riječi d.o.o.

RAVNATELJ Janko Ćuro

GLAVNI UREDNIK Vili Radman

REDAKCIJA Janko Ćuro, Monika Galić, Ivana Pekušić, Vili Radman

PRETPLATA Emil Perković

MARKETING Monika Galić

LEKTURA Ana Papić

GRAFIČKO OBLIKOVANJE Lorko Kalaš

ADRESA UREDNIŠTVA Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 redakcija@svjetlorijeci.ba uprava@svjetlorijeci.ba

UREDNIČKO VIJEĆE

fra Zdravko Dadić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman

GODIŠNJA PRETPLATA BiH 45 KM; Hrvatska 220 HRK; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD

BANKOVNI RAČUNI – KM

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095

UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709

DEVIZNI RAČUNI

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371

IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S

UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22

RAČUN U HRVATSKOJ Samostan sv. Ilije, Prilaz Sv. Marije Anđeoske 1, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007

RAČUN U NJEMAČKOJ I AUSTRIJI Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi)

IBAN: DE76

TISAK

Naslovna

Riječ čitateljima

FRA VILI RADMAN urednik@svjetlorijeci.ba

Između vječnosti i ovozemaljskoga života ne postoji totalni diskontinuitet nego duhovni kontinuitet koji ukazuje na njegovu važnost

Vječnost je san koji ljudsku

prati od njezi nih početaka: o njoj ništa ne znamo, tek nešto u vjeri i nadi naslućujemo. Potraga za vremenski neograničenim životom oblikuje čovjekovu kulturu od početaka ljudske civilizacije, o čemu svjedoče i zapisani tragovi nama po znatih najstarijih civilizacija poput sumerskoga Epa o Gil gamešu koji govori o potrazi za besmrtnošću ili egipatske Knjige mrtvih koja donosi upute za život nakon smrti.

Vječnost je itekako aktualna i suvremena tema i na šega doba, a ne samo stvar civilizacija prošlosti: samo što se potraga za njom sada odvija na ovozemaljskoj razini i izriče se pomoću drukčije terminologije. To nam po kazuju i znanstvena istraživanja na području genetike, krionike i informatičke tehnologije te nancijska ulaga nja koja ih prate. Od relativno skromnih početaka u vidu brige oko zdravlja i vitalnosti, potraga se pretvorila u su stavno i tehnološki so sticirano istraživanje mogućnosti znatnoga produljenja ljudskoga života, s tendencijom proširenja i na digitalno područje u traženju nove vrste vječnosti: hibridne.

Religije se, međutim, više zanimaju za život nakon smrti. Pritom se toliko ne pitaju o „postojanju” vječnosti kao neke jednostavne stvarnosti koliko se usredotočuju na njezinu višedimenzional nost, tj. različite dimenzije vječnosti koje su u nekoj vrsti kontinuiteta s našim ovoze maljskim životom. U kontek stu te slojevite stvarnosti vječ nosti govori se o pozitivnoj (u vidu nagrade) i negativnoj (u vidu osude) dimenziji vječno sti koje se vežu uz način čovje kova ovozemaljskoga života.

Drugim riječima, između vječnosti i ovozemaljskoga ži vota ne postoji totalni diskon tinuitet nego duhovni konti nuitet koji ukazuje na njegovu važnost. Za kršćanstvo je most izgrađen od vjere u Boga Isusa iz Nazareta i dobrih djela onaj prijelaz kojim čovjek može stupiti na drugu, ljepšu obalu svoga postojanja. A mapa puta koji vodi prema tom prijelazu sadržana je u Isusovoj Propovijedi na gori koja nam daje detaljne upute za jednu novu, kristovsku i uskrsnu egzi stenciju, a koju slušamo svake godine u evanđelju liturgi je svetkovine Svi sveti.

Pisma čitatelja

Duhovnost spomenika i spomen obilježja

Spomenici ili spomenici kulture i spo men-obilježja posjeduju svojstva i odlike koje se mogu označiti kao vrijednosti vre mena, povijesne dokumentarnosti, kultu re, etnogra je, umjetnosti, sakralnosti i estetike, koji čine svekoliki identitet sva kog nacionalnog bića. Spomenici čuvaju holističku narav svake ljudske zajednice. Njihovo postojanje je temeljni uvjet uspo stave međugeneracijskog prijenosa kultu ralnih dobara i podizanja razine svijesti o pripadnosti određenoj nacionalnoj, vjerskoj i kulturnoj zajednici, mlađim ge neracijama. Spomenici su objektivizacija u materijalnoj formi naših emocija i na gnuća zahvalnosti, divljenja i priznanja. U njima je pristup ili pokušaj trajne ma terijalne konzervacije naših emocija što govori da nisu eutanizirani u vremenu.

Spomenici su dinamična kategorija koja svojom sustavnicom duhovnosti ne gira statiranje nijemog svjedoka prošlosti. Ona im daje životni intenzitet prošlosti; dakle spomenik nije objekt nekog neob vezatnog sanjarenja na prošle događaje, stvari i osobe, nego zahvaljujući njihovoj duhovnoj dimenziji spomenici kulture prošlost čine djelotvornom u sadašnjosti.

Pojam „spomenik” predstavlja opredmećenje riječi „spomen”, koja se javlja kao jedna od ključnih riječi u Biblijskim tek stovima, kao na primjer: spomen-žrtve, spomen-hram, (Jeruzalemski hram), spo men-svetišta, pa čak i neki drugi objekti kao što su spomen-ploča, spomen-dom i drugo. Svakako nužno je de nirati i mi slim da nije pretenciozno da u biblijskom kontekstu riječ „spomen” univerzalnost vrhunca dostiže „Spomen-Žrtva”, tj. „Sve ta Misa”. Na taj način „Večera Gospodnja posadnjašuje Isusovu smrt (1 Kor 11,26). Treba napomenuti da element memo rijalnosti u Novom Zavjetu predstavlja samo jedan element u smislu pobožnog sjećanja, odnosno zahvaljivanja (eucha ristia), dok se drugi element sastoji od sadašnjosti, što čini zajedništvo i čekanje

ponovnog dolaska Kristova i živa vjera u Uskrsnuće.

Temeljnu strukturu duhovnosti čini sakralna vrijednost spomenika s domi nirajućom simbolikom križa. Križ kao božanstvena jasnoća poruke zakači oči i zamrsi u gomili složenosti u čuđenja kao u vizualnoj zagonetki. Križ je u ovom slučaju slijed otkrivenja, dinamika pro stora i manifestacija čovjekove vlasti nad spoljnim prostorom. Križ ruši sve osjeća je ograđenosti prostora i izravno pruža asocijativni šarm otkrivanja i iščitavanja gabaritnih beskraja spomeničkog lokali teta. On je simbol dramatike pobjede do bra nad zlim u odsjaju dobrote i ljubavi, koja je danas de citarna više nego ikada. „Ako nekome učinimo dobro djelo, treba da mu se zahvalimo, jer smo mi nagra đeni, a ne on” (M. Selimović). Dobrota je ljubav u činjenju; ako je spomenik či njenje proisteklo iz najsnažnije ljudske emocije – ljubavi, onda je takvo činjenje smanjenje patnje drugima, što je i glavna dimenzija smisla našeg postojanja. Djela apostolska kažu da dok se čini ljubav i dobrota, Krist je živ, među nama. U spo meničkom habitusu interpolirani križ snagom svoga simbiotskog dinamizma svojim kracima kao ispruženim rukama koje zovu na pomirenje, praštanje, po ziva na slogu, mir i zajedništvo upućene našem providnosnom ambijentu, našim komšijama, sugrađanima i svim ljudima dobre volje. On je mistični predajnik si gnala Božanskog milosrđa protiv nasilja nad čovjekom i neprekinutom porukom da smo dio ontološkog univerzuma ne prolaznosti sa zadanim smislom našeg postojanja, a koji se protivi današnjoj kulturi smrti, kulturi naopakosti i kulturi obrnutosti.

Spomenici kulture koji nose ozna ku posebnosti hrvatskog nacionalnog identiteta su neprolazne i nemjerljive vrijednosti opredmećene i smještene u vremenu i prostoru kao lokaliteti kr šćanske arheologije, nekropole križina, povijesna groblja, stari nadgrobnici s dokumentarnom epigra kom, gro

bljanske kapele, stećci, sakralno slikar stvo te etnografsko i sakralno graditelj stvo s dugačkom galerijom pokretnih predmeta. Kroz dugu povijest oni su mu producirali osjećanja i snagu da podnosi, dijeli ili mijenja zajedničku sudbinu svih ljudi s kojima živi i radi.

Njihovo postojanje mu je pomoglo da lakše shvati i ugrađuje u sebe duhovne vrijednosti, koje su mu kroz stoljeća do nosili uvijek dobronamjerni vjerovjesnici, misionari, biskupi, ujaci. Nijeme poruke spomenika često su mijenjale predznak našeg odnosa prema svijetu i prema vla stitoj sredini. Stari kameni križ ili maho vinom prekriveni stari nadgrobni natpis uvijek može u nama probuditi plemenita razmišljanja o uzvišenim vrijednostima našeg života i njegovoj prolaznosti.

Duhovna grandioznost i univerzal nost spomenika kulture, kroz stoljeća izgrađivala su u hrvatskom biću odnos koji je uvijek vodio računa o različitosti kultura i kulturnim međuutjecajima na našim prostorima i o njihovim vrijed nostima potrebnim za zajednički život.

Idejne niti utkane u narodno i sa kralno graditeljstvo te u prastare i stare običaje Hrvata katolika, bile su jedna od glavnih izvorišta duhovne snage u očuvanju njihove nacionalne svijesti, duhovnog i kulturnog identiteta.

Franković, Tuzla

Prekrasan listopadski dan s nevjerojatno raznolikim bo jama u prirodi te vedro sun čano nebo u Kraljevoj Sutjes

ci ono je što mogu vidjeti kroz prozor svoje samostanske sobe dok započinjem ovaj tekst. Priroda je kod nas u listopa du na svom vrhuncu, nekako najra

skošnija na svom kraju prije nego što sa studenim stignu prvi mrazovi, a od sve ove čarolije ostanu sasušene grane, kao tek podsjetnik na nekadašnju moć i lje

potu. Premda će mrtve grane studeno ga i prosinca nositi u sebi klicu novoga proljetnog procvata, pred njima su dugi zimski mjeseci ničega doli iščekivanja nade u novi početak. Usporedbu onoga što gledamo da se događa s prirodom oko nas, s našim ljudskim postojanjem pod suncem uopće nije teško povući. Kob nam je doista slična. Brzo letimo odavle, kako čitamo u Psalmima.

Stoga je početak studenoga, kada ćete ovaj broj revije imati u rukama, pravo vrijeme za razmišljanje o ljudskoj

prolaznosti, o smislu života, svrsi dara vjere te traženju odgovora na pitanje gdje je izlaz, kako do lijeka protiv ispra znosti nad ispraznostima, kako o besmi slu ljudskih čina zbog smrtnosti govori Biblija u Knjizi propovjednika. Gdje su otišli naši pokojnici na čije grobove tako marljivo hodočastimo u ove dane? Hoćemo li se s njima ponovno jednom sastati u zajedništvu svih svetih kao što to ovih dana Crkva i mi njezini članovi tako zdušno molimo? Kako to ostvariti?

„Čovjek” novoga tisućljeća

Zadaća je ipak da se o ovim pitanjima u ovoj rubrici promisli s polazišta mi saonih i društvenih gibanja poznatih pod nazivom posthumanizma, dakle onih strujanja koja zastupaju kraj dosa dašnjega kršćanskog shvaćanja čovjeka (biblijsko muško i žensko stvori ih na svoju sliku i priliku) te najavljuju rađa nje nekoga novog, hibridnog čovjeka povezanoga s novim tehnologijama koji bi mogao biti tek blijeda sjena onoga što je čovjek do sada bio i kako ga je Bog stvorio, a kršćanstvo, odgoj, kultura, umjetnost i znanost oblikovali.

Izvrstan članak o tome mogli ste pročitati u listopadskom broju revi je iz pera M. Štahana. Besmrtnost bez Boga, obogotvorenje čovjeka uz pomoć znanosti i tehnologije, raščovječenje ljudskoga bića, napuštanje dvojnosti muško-žensko, preoblikovanje ljudske naravi, samoukidanje čovjeka, spajanje ljudskoga uma na megaračunalo, odu stajanje od bivanja čovjekom, totalitari zam u koji bi takvu digitalnu utvaru od novoga čovjeka trebalo utopiti, o čemu autor piše, zvuče doduše kao najcrnje prijetnje osmišljene u demonskim bez danima, ali to ih ne čini manje ostvari vim, dapače. Nažalost.

Nastavi li se u ovom pravcu, čo vjek bi konačno mogao pojesti samo ga sebe!? Ali doslovce. Nisam nikada mislio da ću 2022. godine na internetu potpisati peticiju protiv kanibalizma!

No, upravo to sam učinio prije pisanja ovoga teksta vidjevši poziv jednoga ka toličkog aktivista iz SAD-a, s našim pre zimenom Horvat. Naime, američka po duzeća koja proizvode lmove, poznati MGM i Warner Bross uskoro objavljuju bizarni horor Bones and All. Film prika zuje romantičnu vezu dvoje mladih do 19 godina, djevojku po imenu Maren i mladića koji se zove Lee, oboje pobu njenici protiv ustaljenih društvenih i ćudorednih pravila, a koji su zapravo kanibali!? Ljudožderi!? I žive ono što oni jesu – jedu druge ljude!? Romantično i zastrašujuće, ocijenili su neki kritičari ovaj lm kojemu je radnja smještena u neko američko predgrađe 80-ih godina 20. stoljeća. Mladi kanibali su prikazani kao dragi, simpatični ljudi koji zavode druge, ubijaju ih i jedu!? To ostaju do kraja lma tako što – ona pojede njega!? Može li morbidnije i đavolskije?

Da rogobatne ideje koje Štahan spo minje nisu više daleko od svojega ostva renja jedan od pokazatelja jest i be skrupulozni pokušaj „neprijateljskoga preuzimanja Crkve” od strane „LGBT ludila” što ga sprovode pobornici ove ideologije (i prakse, valjda) unutar Cr kve. Na to je u listopadu u jednom in tervjuu upro prstom najistaknutiji nje mački kardinal Gerhard Müller. Ovaj bivši pročelnik Kongregacije za nauk vjere upozorio je da se LGBT agenda ne prestaje na mala vrata šuljati u Crkvu. On je naveo kako neki katolički vjernici u svom bezumlju idu toliko daleko da pod plaštem ideologije transrodnosti – promiču „kriminalnu ideju” kakva je „sakaćenje dječaka” kod procedure „promjene spola”.

Zeleno svjetlo njemačkih i belgij skih biskupa u posljednje vrijeme za „blagoslivljanjem” ljudi koji prakticiraju ono što katolički nauk i predaja i dalje nazivaju „sodomskim grijehom” daje za pravo teškim Müllerovim riječima. Bila to samo njihova potpora, prijedlog ili čak zahtjev za navedenim „blagosliv ljanjem”, ono „nije ništa drugo nego

U župi sv. Franje Asiškog, u sarajevskom naselju Dobrinja, 4. li stopada franjevački bogoslovi fra Danijel Lukić (Brajkovići) i fra Hrvoje Žabić (Busovača) položili su svečane zavjete. Zajednici vjernika zavjetovanike je predstavio magistar franjevačkih bogo

slova u Sarajevu fra Danijel Nikolić nakon čega su obojica pred provincijalom fra Zdravkom položili svoje zavjete siromaštva, poslušnosti i čistoće postajući time punopravni članovi Franje vačke provincije Bosne Srebrene, prenosi portal Nedjelja.ba.

Župa sv. Franje Asiškog u sarajevskom naselju Dobrinja proslavila je 4. listopada svoj patron i obilježila 25 godina kanonskog utemeljenja župe, prenosi portal Nedjelja.ba. Svetu misu uz nazočnost vrhbosanskog nadbiskupa u miru Vinka kard. Puljića i koncelebraciju više od 30 sveće nika, predslavio je provincijal Franjevačke provincije Bo

sne Srebrene fra Zdravko Dadić. Sudjelovali su franjevački bogoslovi, redovnice različitih družbi te bogoslovi Nadbi skupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa Redemp toris Mater u Vogošći.

Misno slavlje, koje je pjesmom animirao bend El Shaddai, završeno je molitvama predviđenima za potpuni oprost kod vanjskog kipa sv. Franje Asiškog.

Vjernička se zajednica za prosla vu patrona pripravljala trodnevni com kada su svete mise predvodili: misionar milosrđa fra Josip Ikić, župnik u Novom Travniku don Anto Ledić i odgojitelj u sarajevskom KŠC-u Sv. Josip vlč. Sandro Jurešić

Patron župe i samostana po svećenih sv. Franji proslavljen je i u Gučoj Gori, a svoga nebeskog zaštit nika proslavile su župe Žeravac, Zo vik, Bila, Vrbanjci, Rumboci, Šikara te lijalna crkva župe Podmilačje u Bistrici.

Rukopis duše Op ć instvo svetih i obiteljsko zajedni š tvo

OPĆINSTVO svetih! Pamtim kako je fra Kornelije Šojat, pokojni franjevac Hrvatske franjevačke provin cije sv. Ćirila i Metoda, rado i zanosno govorio o op ćinstvu svetih. Kako smo svi u njega uključeni. Kako smo njime svi obilno obdareni... I što nam je sve za jedničko... Na što smo sve pozvani... Kako smo silno povezani... Kako općinstvo svetih premošćuje, poni štava sve odijeljenosti... Između živih i mrtvih. Točnije: između živih i živih. I koliko je i blagoslovljenosti i za htjevnosti i odgovornosti u svemu... Pamtim ponajviše srcem. I ono me pokreće.

Moja supruga Ružica i ja godinama slavimo mise zahvalnosti za život. Za sve one s kojima dijelimo ži vot. Prikazujemo mise za one koji su otišli pred nama. I kako godine protječu tako sve više i više misa pri kazujemo. Jer sve je više onih kojih se spominjemo. I događa nam se da se sve češće preklapaju datumi ro đenja, krštenja, vjenčanja, preminuća... naših najdra žih. Datumi iz kojih žari život. Osmijeh i suza u istom trenutku. Potresenost koja sve prožima i obuhvaća. I svjedoči našu zahvalnost.

Godinama smo, negdje oko dana njihova prijelaza, prikazivali mise za njih koji su postali dio naših srca. Zauvijek. A onda su se dogodile zaraza i potres koji su

u mnogome promijenili naš svijet. Do daljnjega zatvo rila su se vrata crkve svetoga Franje na Kaptolu, našega drugog doma tijekom desetljeća, u kojoj smo gotovo redovito prikazivali, slavili te naše – reći ću: obiteljske – mise.

Ubrzo se pokazalo da nije tako jednostavno pre seliti svoje srce nekamo drugamo. Jer premda je svaka crkva crkva, i svaka misa misa, svaka crkva ima svoje osobitosti, svoje pristupe koji se oblikuju i ustaljuju tijekom vremena. Otkrili smo da ono što nam je bilo naravno u crkvi svetoga Franje, nije na jednak način moguće drugdje. Jednostavno: srce nije moguće samo tako presaditi. Još ga je teže utišati.

No dosjetili smo se. U obližnjoj samostanskoj ka pelici, u obiteljskom krugu, slavili smo nedugo misu zahvalnosti za sve naše koji su otišli pred nama. Za čla nove naših obitelji, uključujući i one koje nitko od nas ne pamti, ali bez kojih nas, bez kojih toliko toga ne bi bilo. Za naše prijatelje. Za svećenike koji su nas pratili na našem životnom putu. Tiha misa u kojoj su se to glasnije čula naša srca.

Molili smo za njih. Zahvaljivali za njih. Molili za one koji dolaze. Prepoznali se istim blagoslovom po vezani. Duboko svjesni da nastavljamo živjeti zajedno

Uprošlom, listopadskom broju Svjetla riječi prikazan je prvi podnaslov prvoga poglavlja dokumenta Biblijske komisije (br. 1444) koji govori o Božjem udahnjivanju daha života u čovjeka (Post 2,7). U ovom broju pozornost je posvećena drugom podnaslovu istoga poglavlja „Božanski” dah u čovjeku (br. 45-68) koji govori o čovjekovoj stvorenosti na sliku Božju (Post 1,26-27) i ocrtava prijelaz od slike Božje do Božjega sinovstva.

Značenje riječi slika i sličnost

Hebrejska riječ elem/slika može označa vati ne samo sliku nego i kip, odnosno statuu (Ez 23,14) koji imaju funkciju da učine vidljivim ono što je odsutno ili čak nevidljivo (Mudr 14,15-17). Tvrdnja da je čovjek slika Božja (Post 1,26-27) na glašava dakle sposobnost ljudskoga bića da „zastupa” Boga. U Psaltiru termin elem označava čovjeka kao prolazno biće (Ps 39,7). Ipak, ova nijansa značenja ne proturječi tvrdnji da je čovjek slika Božja, nego ukazuje da je ljudsko stvore nje doista slika Božja upravo u krhkosti tijela i u neizvjesnosti povijesti.

Hebrejska riječ demut/sličnost opi suje odnos između dviju stvarnosti, kao što je primjerice odnos između kon kretnoga lika i njegova slikarskoga ili terakotnoga predočavanja (Ez 23,15). Kada su dobivali od Boga privilegij osjetilne percepcije nadnaravnih stvar nosti, biblijski pisci su bili prisiljeni reći da to što su vidjeli bijaše „slično” nekoj zemaljskoj stvarnosti (Ez 1,5).

Bog je zacijelo „neusporediv”, ništa se ne može uspoređivati s njim (Iz 40,18; Ps 86,8), pa ipak čovjek nosi u sebi bo žansko obilježje. Ova privilegirana slič nost između ljudskoga bića i Stvoritelja predstavlja izvorni temelj povijesnoga dijaloga između Boga i čovjeka.

Sličnost Bogu: moć vladanja i spolna razlika

Najava Božjega plana da načini čovjeka na svoju sliku (Post 1,26) izravno je po vezana s nakanom da ljudsko biće vlada ribama morskim i pticama nebeskim i stoci i svoj zemlji i svim gmizavcima što puze po zemlji (1,26b.28b). Čovjek je obdaren moću vladanja nad svim drugim živim bićima, a to je vladanje po uzoru na Stvoritelja koji vrši svoju

vlast tako da štiti i promiče život svojih stvorenja (Ps 36,7). Čovjek, kao „slika” Božja na zemlji, dobiva dakle zadaću da potpomaže božansko djelovanje naklo no prema drugim živućima.

U Post 1,27 najprije je dva puta re čeno da je „Bog stvorio čovjeka/Adama na svoju sliku”, bez razlike spola, a po tom je navedeno preciziranje različito ga spolnog identiteta: „muško i žensko stvori ih”.

Svaka je osoba, dakle, slika Božja po speci čnom tjelesnom modalitetu i u odnosu prema drugom, drukčijem od sebe. Sirah primjećuje da je Bog stvorio „sve dvostruko, jedno prema drugo me”, tako da „jedno drugo izvrsnošću nadmašuje” (Sir 42,24-25). Odnos pre ma drugom spolu podsjeća na granicu upisanu u tijelu, ali istodobno poziva na zajedništvo iz kojega izvire život i po kojem se ostvaruje važan aspekt posto janja na sliku Božju.

Odnos između slike Božje i čina ra đanja potvrđuje nastavak pripovijedanja gdje sveti pisac ponavlja još jedanput da „je Bog stvorio čovjeka … na priliku svoju” (Post 5,1). I ta tvrdnja uvodi do gađaj ljudskoga rađanja: „Adamu [...] se rodio sin (Šet) njemu sličan, na njegovu

„Božanski” dah u čovjeku (1.2)

Unašoj kulturi, u moderno doba, gube se dosadašnje vrednote i pravila življenja. Svakodnevno smo svjedoci brzih promjena i nestalno sti koje zbunjuju mlade a osobito starije. Gubi se osjećaj zajedništva, a sve se više potiče individualizam, uspjeh po sva ku cijenu. Izvrsnost se nameće na sva kom koraku bez obzira na mogućnosti i prilike. Kao da će živjeti vječno, ljudi se trude jačati svoje tijelo, hraniti se zdravo, ili jesti malo, očekivati divljenje drugih, zaboravljajući da nisu stvoreni kako bi se sve oko njih okretalo. Okupi rani sobom ne vide potrebe drugih.

Ne biti rob okolnosti

U ovom virtualnom svijetu koji otuđuje, prepoznavanje potreba drugoga i poni znost postaju nešto o čemu se ne govori ili se na njih gleda s čuđenjem pa čak i ismijavanjem. „Poniznost nam pomaže da se oslobodimo potrebe da budemo izvrsni”, ističe Jennie Allen – autorica knjige Izbaci to iz glave. Nažalost, mediji nas zasipaju poluvijestima i bombastič nim naslovima šireći paniku i priklanja jući se jednoumlju ne propitujući doi sta koliko su informacije koje prenose kvalitetne i koliko štete nanose onima

PIŠE: PROF. DR.

koje navodno zastupaju i štite. Stoga se moramo jačati i odbijati postati robovi ma okolnostima. Loši postupci drugih, neodgovorni i huškački nastrojeni često pojedinca zbune, oslabe i tjeraju na uz mak. Ljudi postaju pesimistični, nevoljki i nesretni. Postaju robovi svojih strahova i vjerovanja da su bespomoćni i prepu šteni sami sebi. Možda se zato i događaju ovolike ovisnosti i nepoželjna ponaša nja jer se zaboravlja otkuda smo došli i kamo idemo. Kako teolog D. A. Carson primjećuje: „Ljude ne nosi struja prema svetosti. Izuzevši napore koji su rezultat milosti, ljudi ne gravitiraju prema bo žanskosti, molitvi, vjernosti Pismu, vjeri i uživanju u Gospodinu. Struja nas nosi prema kompromisu, a mi ga nazivamo tolerancijom, nosi nas prema neposlu hu, a mi ga nazivamo slobodom, nosi nas praznovjerju, a mi ga nazivamo vje rom. Cijenimo nedisciplinu izgubljene samokontrole i nazivamo je opuštanjem; udaljavamo se od molitve i zavaravamo se time da smo izbjegli legalizam; klizi mo prema bezboštvu i uvjeravamo se kako smo slobodni.” Olako prihvaćamo nametnute trendove bez propitivanja i ikakvoga kritičkog osvrta. Pristajemo na neke samozvane stručnjake i njihova učenja, a udaljavamo se od Onoga koji je

za nas život dao. „Mit o napretku pouča va kako će znanost i tehnologija osnažiti pojedince da, neopterećeni ograničenji ma koja im postavljaju vjera i običa ji, ostvare svoje želje”, upozorava Rod Dreher u svojoj knjizi Oduprite se laži Otpadništvo od vjere sve je prisutnije pa čak i među onima koji sebe nazivaju vjernicima. Cijela njihova pojava oslika va čemu se odaju i u što vjeruju, ovoze mnom od kojega se uzalud nadamo sreći i zadovoljstvu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim! (Kol 3,2)

Zamke modernoga života Današnji čovjek je nezadovoljan ako ne dobije sve odmah i sad. Ako svoj uspjeh ne može ostvariti u kratkom roku i ne podnosi poraz ni slabost. Često u tim svojim nastojanjima za vlastitim probit kom povrjeđuje druge a da to i ne opazi. Zapitajmo se očekuje li suvremeni čo vjek vječni život ili o tome nema vreme na razmišljati. Tek kad ga snađu nevolje, stane propitivati mogućnosti i traži izlaz iz nevolje. Ponekad upravo te nepovolj ne okolnosti učine da promijeni svoja gledišta. C. S. Lewis otvoreno priznaje u svojoj knjizi Kršćanstvo nije iluzija: „Moj dokaz protiv Boga svodio se na to

Draga braćo Bosne Srebrene!

Draga braćo i sestre!

Danas slavimo svetkovinu sv. Franje. Dok vam iskreno če stitam, pred sve nas želim staviti lik dragoga našeg serafskog Oca koji nam je svima kroz tolika stoljeća trajna inspiracija. Sv. Franjo je jedan od najvećih svetaca – čovjek koji se svojim životom i djelovanjem najviše približio Isusu Kristu. Ne samo da je mijenjao svoje vrijeme koje je bilo ispunjeno nepravdom, pohlepom, nesmiljenom borbom za vlast, brojnim pobunama i krivovjerjem nego je i nadživio svoje vrijeme i postao jedna ko suvremen i u ovo naše doba tako da ga poštuju i pripadnici drugih religija i svjetonazora koji nemaju nikakve veze s kr šćanstvom i franjevaštvom što nam samo dodatno pokazuje o kakvom se velikom čovjeku i svecu radi.

Kada pomislimo na sv. Franju, između njegovih brojnih kreposti vjerojatno većini ljudi na pamet prvo padne njegova ljubav prema prirodi i svemu stvorenome. Valjda je to osobina koja je nama simpatična i bliska, čak bismo mogli reći nježna i romantična, i za razliku od drugih asketskih i suhoparnih osobina svetosti, prihvatljiva modernom čovjeku za razmišlja nje i nasljedovanje. Na kraju, ta je vrlina ne samo kršćanska nego i općeljudska, pa je sveti Franjo stoga svetac zanimljiv i popularan i izvan kršćanskih okvira, posebno danas, kad je ekologija i zaštita čovjekove sredine jedno od temeljnih pita nja čovječanstva.

Možda je ta Franjina općeljudska crta prevagnula da ga neki proglase čovjekom tisućljeća. No, svakako je ta njegova osobina bila razlogom da 4. listopada postane Svjetski dan (zaštite) životinja. Tako je svetkovina sv. Franje na neki način sekularizirana, postala je svetkovinom svih ljubitelja prirode i životinja, zahvaljujući toj Franjinoj istaknutoj osobini.

Ovdje bih se želio posebno osvrnuti na način na koji je sveti Franjo ljubio svu prirodu, pa tako i životinje. Sveti Franjo je sve stvoreno promatrao s obzirom na odnos prema Stvori telju. A upravo to moderni čovjek, pa i u svojoj borbi za zašti tu prirode i životinja, često previđa ili svjesno zaobilazi. Ono što bismo mogli naučiti od svetog Franje nije samo ljubiti pri rodu, već ljubiti prirodu jer je ona Božje stvorenje, jer se Bog u njoj očituje i proslavlja, jer je ona Božji dar nama ljudima. Sve što je stvoreno, sva priroda i čovjek s njome, ima svoju pravu vrijednost i smisao tek u odnosu prema Bogu. Bog je taj koji prirodi i čovjeku daje pravu vrijednost i on treba biti zadnji razlog naše ljubavi prema svemu stvorenome.

Zato borba za očuvanje prirode ne bi trebala služiti svrsi preživljavanja čovječanstva. Takav pogled bio bi egoističan. Stvorene stvari imaju svoju vrijednost u sebi, a ne samo s ob zirom na čovjeka i njegovo preživljavanje. Upravo zbog tog egoističnog shvaćanja da sva priroda služi samo čovjeku, čo vjek je prirodu počeo uništavati. Istina je da Biblija počinje izvještajem o stvaranju u kojem je Bog sve stvoreno podložio čovjeku. Čovjek je kruna svega stvorenoga i njemu je zadatak da sebi sve podloži, ali to ne znači izrabljivanje, eksploataci ju prirode, nego njenu odgovornu izgradnju, usavršavanje, uljepšavanje, uređenje.

I mi njegovi sljedbenici bismo od ovih osobina sv. Franje mogli i trebali mnogo toga naučiti. Promatrati svijet i ljude iz svjetla stvorenosti dobrog Boga stvoritelja, popravljati svijet kritikom ljubavi i u toj ljubavi pretvarati ovaj svijet tame i be smisla, zla i beznađa u svijet svjetla i smisla, ljubavi i života. To je veličanstven izazov svakom čovjeku i svakom vremenu. Osobito je to važno za nas koji živimo na ovim prostorima s ljudima drugih vjeroispovijesti i kultura. Vidjeti u svakom čovjeku Božje stvorenje, vidjeti u svakom čovjeku ono dobro, vidjeti u svakom čovjeku mogućnost ljubavi znači i za nas u ovom vremenu ići putem sv. Franje i putem Isusa Krista.

Svoje svjedočenje franjevaštva i prisutnosti među ljudima pokazujemo i našim redovničkim habitom koji je kroz tolika stoljeća postao jedan od važnih raspoznajnih znakova našeg identiteta. Razmišljajući o tome padaju mi na um riječi nadbi skupa Valladolida Luisa Argüella koji je nedavno izjavio kako je prošlo vrijeme kada je bilo popularno i moderno skidati reverende, kolare i habite i hodati u „civilu”, i kako „danas, zapravo, živimo u vremenu kada je zasigurno revolucionarno i novo, znak nadnaravnoga na našim ulicama i trgovima, vi djeti franjevca koji nosi habit i redovnicu koju se može prepo znati po izgledu”. Stoga vas pozivam, draga braćo, da i svojim habitom svjedočite naš franjevački identitet.

Mi smo na ovim našim prostorima kroz stoljeća pokuša vali utjeloviti Franjinu oporuku ljubavi živeći s ljudima drugih uvjerenja i drukčijeg ispovijedanja vjere u Boga. Nastavimo ići tim putem i neprestano učimo od sv. Franje radovati se životu i svemu stvorenom i gledati svijet na jedan nov način, prije svega kao dar Boga koji nas ljubi. Franjina ljubav prema prirodi, čovjeku i Bogu neka nam bude uzor za nasljedovanje. To nam svima od srca želim! Mir i dobro!

fra Zdravko Dadić, provincijal

Vrijeme je zacijelo jedna od naj prisutnijih, a opet najneprozirni jih kategorija u ljudskom životu. M. Ende, pisac fantazije e Neverending Story (Priča bez kraja), ovu je činjenicu lijepo izrazio rekavši: „Svijet krije jednu veliku, a ipak svima poznatu, tajnu. Svi smo dio te tajne, svi smo je svjesni, ali malo ljudi razmišlja o njoj. Ta tajna je vrijeme.” Pomoću kategorije „vremena” interpretiramo svoj život: stvari i doga đaje u nama i izvan nas, njihov među sobno postojeći odnos stavljamo u neki nama razumljivi mjerljiv okvir.

Kulture i vrijeme kao intepretacija stvarnosti

Vrijeme i kultura, kao neko simboličko proizvođenje značenja i kao temelj civi lizacije, postoje u toj mjeri zajedno da se vjerojatno neće pogriješiti ako se kaže da su vrijeme i kultura jedno. U svom izvo rištu kultura je pokušaj da čovjek samom sebi simbolički posreduje i oblikuje stvar nost u kojoj postoji. Vrijeme i kultura žele stvari poredati: od jednoga kaosa načiniti kozmos… čovjeku razumljiv svijet.

Naravno, pitanje je li ta realnost koju možda naizgled doživljavamo kao kaos uistinu kaos – ili se to nama samo tako čini – rijetko se postavlja jer stvarnost po svojoj složenosti i dubini

nadilazi naše trenutne sposobnosti ra zumijevanja. Ako bi to uistinu bio kaos, onda se rađa pitanje kako se ta kaotič na stvarnost može uopće tako uspješno održavati. Logički se nameće zaključak da postoji neki dublji poredak koji nam izmiče, a koji omogućava da stvari ipak funkcioniraju. Upravo potraga za tim dubljim poretkom, uglavnom u obliku religije i lozo je, jest ono što često do vodi do velikih promjena u kulturi bu dući da postavlja u pitanje postojeće od govore dominirajuće društvene kulture.

Drugim riječima, kultura i stvar nost nisu isto: kultura je interpretacija stvarnosti. Inherentnu napetost u od nosu između kulture i stvarnosti lijepo je ocrtao i Freud opisujući je, u svojim psihoanalitičkim analizama odnosa kulture i nagona, kao „nelagodu u kul turi”. Međutim, izbjegavajući logičku zabludu i površnost postmoderne misli, činjenica da pomoću kulture interpreti

ramo stvarnost ne znači da odnosi, koje kroz svoju interpretaciju pokušavamo razumjeti, uistinu ne postoje: naprotiv, svojim jezikom i kategorijama mi stvar nost ne stvaramo ex nihilo, nego posto jeće odnose u njoj pokušavamo sebi po jasniti i tako dublje razumjeti stvarnost koja se kroz njih očituje.

Kultura nikad ne izriče cijeli čovje kov bitak u svijetu, kulture izriču samo njegove određene dimenzije. Stoga je zacijelo moguć različit odgovor na stvarne odnose ili činjenice: taj je odgo vor izraz određene kulture i može biti svakojak. Kulture se upravo bitno razli kuju po svojoj otvorenosti ili zatvore nosti za čitav opseg pitanja koja nam se postavljaju čovjekovim postojanjem: po tome koje će elemente u ljudskom živo tu isticati, a koje će zanemariti. Temeljni se problem kulture tako rađa upravo u načinu na koji pristupa stvarnosti: na ime, koliko kultura izriče, a koliko guši bogatstvo stvarnosti.

Različit pojam vremena

No, moglo bi se upitati, zašto se toli ko gubiti u kulturi ako želimo govo riti o čovjeku i vremenu? Pa, vrijeme kao konstruirana dimenzija čini jedan od najelementarnijih vidova kulture i svojim pojmom vremena izražavamo

Mjesec studeni i početak ad venta ove će godine iznimno obilježiti nogomet. Katar, mala i bogata arapska država i ujedno najma nja država na svijetu koja je organizirala Svjetsko nogometno prvenstvo (pet puta je manja od Hrvatske), od 20. studenoga do 18. prosinca ugostit će najbolje nogo metaše svijeta, odnosno nacionalne re prezentacije koje su se izborile za završni krug toga prestižnog natjecanja. Gledaju ći s naše sjeverne hemisfere, bit će to prvo „zimsko” svjetsko prvenstvo. Umjesto ljetne razbibrige uz pivo, utakmice ćemo pratiti u adventskom ugođaju, valjda uz kuhano vino. Ali će zato konačno na svoje doći navijači i ljubitelji te najvažnije spo redne stvari na svijetu u Australiji i Južnoj Americi koji će pratiti utakmice u ljetnoj hladovini. Prvi put će nogometaši igrati, a navijači uživati na klimatiziranim stadi onima. A između osam novoizgrađenih spektakularnih stadiona maksimalna je udaljenost samo pedeset kilometara, pa će navijači (ako nabave karte) moći uživa ti i na više utakmica u istom danu, bez na pornih putovanja. S obzirom na ulaganja, ovo će biti i jedno od najskupljih prven stava. No, domaćini se itekako nadaju uz

promociju zemlje i dobro zaraditi. Oče kuju tako više od milijun i dvjesto tisuća posjetitelja. Problem bi jedino mogao biti smještaj u toj zaljevskoj zemlji. Domaćini su osigurali oko 130 tisuća soba, uključu jući navijačka sela koja će biti privreme no podignuta u pustinji i smještaj u luci, koji će dijelom biti i na kruzerima. Zbog toga će pro tirati i okolne zemlje iz kojih će gosti putovati na utakmice… Pogleda mo li i neke druge zanimljivosti vezane uz organizaciju i održavanje predstojećega prvenstva, možemo zaključiti kako je to veliko sportsko natjecanje već sada ušlo u povijest.

Prilika za promociju

Inače, riječ je o jednom od najpopular nijih globalnih sportskih događaja koje se s nestrpljenjem iščekuje diljem svijeta. Nije riječ samo o odmjeravanju snaga na terenu već i izvrsnoj prilici za promoci ju, kako zemlje domaćina tako i država sudionica. Upravo su dva nogometna prvenstva, ono u Francuskoj 1998. i dva deset godina kasnije – u Rusiji 2018. uve like pomogli Hrvatskoj u jačanju među narodne prepoznatljivosti i popularno

sti. Čujemo da se hrvatska reprezentacija na čelu s izbornikom Zlatkom Dalićem i kapetanom Lukom Modrićem u Kataru iščekuje kao prava atrakcija. Domaćini kažu kako Hrvatska u Katar dolazi kao svjetski vicešampion koji svojim stilom, pristupom i šarmom jednostavno plijeni pozornost. Pritom Katar kao mala drža va na neki način daleko više simpatizira „malu” Hrvatsku nego njezina ključnoga rivala na predzadnjem prvenstvu – Fran cusku. Kako bi dobila na atraktivnosti i pojavnosti, Hrvatsku i njezine navijače u Dohi će predstavljati i simbolizirati najveći jedrenjak na svijetu, 162 metra dug Golden Horizon u vlasništvu hrvat skoga Brodosplita. Taj golemi jedrenjak, čija će jedra nositi i popularne hrvat ske crveno-bijele kvadratiće, navodno bi trebao zauzimati jednu od najboljih pozicija u tamošnjoj luci, nedaleko od čuvene gradske plaže. Organizatori toga zanimljivog pothvata kažu kako će to biti jedinstvena platforma za promociju sve ukupne hrvatske izvrsnosti, od turizma i gastronomije do kulture i gospodar stva. Cjelokupno, projekt je realiziran uz potporu Croatian Business Councila u Kataru, koji okuplja tamošnju hrvatsku

PIŠE: DR. SC.

RAZGOVOR

Mirna Marković je do centica na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, na katedrama za psihologi ju rada i organizacijsku psihologiju te opću (kognitivnu) psihologiju. Na istom fakultetu je 2012. godine obrani la magistarski rad pod naslovom „Do življaj nesigurnosti posla, zadovoljstvo poslom i radno ponašanje”, a u srpnju 2018. i doktorsku disertaciju s temom „Psihološki ugovor i stavovi prema radu akademskog osoblja”. Do sada je sudjelovala na preko 30 domaćih, me đunarodnih, regionalnih i lokalnih konferencija, simpozija, okruglih stolo va i seminara. Autorica je i koautorica više od 20 radova u različitim zborni cima i časopisima te tri publikacije. Značajan dio njenog nastavnog i znan stveno-istraživačkog rada usmjeren je na istraživanje psiholoških aspekata upravljanja ljudskim potencijalima i primijenjenu kognitivnu psihologiju.

◆ Poštovana docentice Marković, za početak bismo voljeli saznati nešto više o Vašem pozivu. Kako ste se od lučili za zanimanje psihologa?

Već sam u srednjoj školi bila sigurna da je psihologija nešto čime bih se voljela baviti. U tom razdoblju bilo je aktualno razgovarati, čitati i govoriti o emocio nalnoj inteligenciji što mi je ponudilo novu perspektivu gledanja na čovjeko vu prirodu i ono što čovjek jest. Svidjelo mi se što psihologija nudi i način na koji

komunicira o čovjeku i ljudskoj prirodi. Nisam bila ona koja je tragala za instant odgovorima, meni je uzbudljivo i kraj nje zanimljivo bilo to kako psihologija vrlo taktično s velikim razumijeva njem pristupa ljudskoj prirodi i poku šava predvidjeti čovjekovo ponašanje s ciljem da mu učini život boljim, ali i kontekst u kojem živi pristupačnijim i prikladnijim. Mnoge stvari su mi tada bile zanimljive, a ostale su jednako za nimljive i danas. To znači da psihologija i dalje intrigira svojim pitanjima te od govorima koji nikada nisu konačni, ali jesu jasni i empirijski i teoretski vrlo utemeljeni.

◆ Danas se mož e čuti kako mnogi posežu za kreditima samo kako bi se mogli predstaviti, primjerice na Instagramu, u što boljem i glamuro znijem svjetlu. Što Vi mislite koliko lažni Instagram životi imaju utjecaja na ljude? Na koji način čovjek uopće doživljava sve ono što se putem druš tvenih mrež a plasira?

Gledajući na ovo pitanje iz psihološke i sociološke perspektive treba se zapitati što je zapravo nama taj cyber ili kiber netski svijet donio. Prvobitna ideja je sasvim sigurno bila vrlo lantropski orijentirana – tražili smo nove nači ne da prevladamo vlastita ograničenja i nedostatke. Pokušali smo izgraditi identitet koji je zapravo meta-identitet onomu koji imamo u zičkom svijetu, a koji bi prevladao te socijalno-psiho loške, vremenske i prostorne granice i

uvukao nas u novi svijet u kojem ćemo brže i lakše moći doći do ljudi sličnih orijentacija, razmišljanja i vrijednosnih sustava. Jedna od vrlo važnih stvari koja se pojavila s tim kibernetskim svijetom je unaprijeđena komunikacija koja je omogućila novi e kasniji način rješava nja socijalnih i psiholoških pitanja i pro blema te je kibernetski prostor učinila dostupnim svakome tko želi nešto reći ili ponuditi rješenje. Forumi, rasprave, sve je to postalo mnogo lakše nego što je, i vremenski i prostorno, bilo ranije. Međutim, važno pitanje je na koji se način ovaj prostor koristi? Što s njim želimo? Od trenutka kada je čovjek prvi put ušao u taj prostor nevjerojatnih mogućnosti kreativnoga izražavanja, učinilo mu se da je to svijet u kojem se jako dobro osjeća. Međutim, problem nastaje kada čovjek počne shvaćati da se taj medijski projektiran identitet (koji se skoro pa spontano konstrui ra onoga trenutka kada potpišete neki implicitni ugovor da ćete sudjelovati u tome) počinje sam od sebe izgrađivati. Tada se nameće pitanje jeste li izbor o tom identitetu napravili vi ili ga je netko drugi oblikovao.

Na društvenim mrežama dobijete direktnu i vrlo brzu povratnu informa ciju o tome tko ste i što ste jer ljudi prate vaše pro le i pozdravljaju ono što radi te. U trenutku kada čovjek shvati da mu se dopada ono kako izgleda i dojam koji ostavlja na druge ljude, osvijestite i da se morate jako truditi da održite tu sliku koju ste stvorili i to postane kognitivno i psihološki vrlo naporno. Da biste išli

svjetlorijeci.ba 27

Papa Franjo imenovao je 1. listopada dosadašnjeg apo stolskog nuncija u Tadžikistanu, Kazahstanu i Kirgistanu, mons. Francisa Assisija Chullikatta, novim nuncijem u Bo sni i Hercegovini. Kako je objavila Apostolska nuncijatura u Sarajevu, novi nuncij naslovni je nadbiskup Ostre. Nj. E. mons. Francis Assisi Chullikatt rođen je 20. ožuj ka 1953. u Bolgattyju u Indiji. Za svećenika je zaređen 3. lipnja 1978. Inkardiniran je u biskupiju Verapoly. Diplomi rao je kanonsko pravo. U diplomatsku službu Svete Stoli ce stupio je 15. srpnja 1988., a obavljao ju je u papinskim predstavništvima u Hondurasu, Južnoj Africi, na Filipini ma, pri Organizaciji Ujedinjenih naroda u New Yorku te na Odjelu za odnose s državama Državnog tajništva Svete Stolice.

Apostolskim nuncijem za Irak i Jordan imenovan je 29. travnja 2006.; stalnim promatračem Svete Stolice pri Organizaciji Ujedinjenih naroda (UN) u New Yorku 17. srpnja 2010.; stalnim promatračem Svete Stolice pri Or

ganizaciji Američkih država (OAS) 11. svibnja 2021.; apo stolskim nuncijem u Kazahstanu i Tadžikistanu 30. travnja 2016., a 24. lipnja 2016. apostolskim nuncijem u Kirgista nu. Mons. Chullikatt bit će nuncij i u susjednoj Crnoj Gori.

ofm.org

svetkovine sv. Franje, uz pismo upućeno cijelom redu, pre nosi IKA.

Čestitajući ovu svetkovinu, naglasio je kako proslava ne smije proći a da se ne spomene vapaj za mirom koji Bogu svakodnevno upućuje veliki broj žena, muškaraca i djece širom svijeta, podsjetivši da je sv. Franjo i sam bio čovjek mira i da nas uči da tvrdoglavo trebamo vjerovati kako je mir moguć. Pod tim se ne misli na mir samo kao na odsutnost sukoba, već kao na zajedničku ljudskost kojoj trebamo težiti bez obzira na različitosti.

Samo pismo fra Massimo je započeo riječima svetog Franje „Svoj braći i onima koji propovijedaju i onima koji mole i onima koji rade, kako klericima tako laicima” (Sveti Franjo, Rnb XVII, 5 (FF 47)) pojašnjavajući da je to sinteza identiteta reda kakvog je Franjo upravo želio – zajedni ca koju čine ljudi koji se bave različitim aktivnostima, ali ujedno duboko njeguju pripadnost velikoj obitelji Isusove Crkve. Unatoč njihovoj različitosti i različitostima njihovih službi, ujedinjuje ih zajednički poziv da budu braća, odno sno izbor da uvijek žive odnos s drugima kao Božji poziv „koji govori ili čini ili ponekad izvršuje u njima i po njima dobre riječi i djela” (Rnb XVII, 6), odbacujući tako logiku prisvajanja ili robovanja drugoga vlastitim potrebama ili željama, piše u poruci.

Foto: Eskinder Debebe/UN Photo

Generalni ministar Reda manje braće fra Massimo Fusa relli uputio je 4. listopada čestitku vjernicima povodom

Na tridesetu nedjelju kroz crkvenu godinu, 23. listo pada, u sarajevskoj katedrali nadbiskup vrhbosanski i metropolita mons. Tomo Vukšić zaredio je za đakone petoricu klerika: kandidata vrhbosanske nadbiskupi je vlč. Darku Endricha (Osijek) i četvoricu kandidata Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Milu Belju (Rama-Šćit), fra Nikolu Livaju (Busovača), fra Stjepa na Orkića (Tolisa) i fra Dragu Blaževića (Uskoplje). Uz nadbiskupa Vukšića u koncelebraciji je bilo više od dvadeset svećenika među kojima su bili provin cijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić, predstavnik Apostolske nuncijature u BiH mons. Amaury Medina Blanco, rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa preč. Zdenko Spajić, magistri na Franjevačkoj bogos loviji fra Danijel Nikolić i fra Danimir Pezer i dr. Čin ređenja započeo je nakon naviještaja evanđelja: rektor Spajić i magistar Nikolić predstavili su kandidate za red đakonata te su posvjedočili da su kandidati pri kladni za đakone. Uslijedila je homilija nadbiskupa Vu kšića u kojoj je istaknuo da su kandidati danas od Crkve dobili dar – dar koji sliči na jedan nepovratni kredit – s namjerom da ga iskoriste kao duhovno sredstvo za svo je napredovanje u poniznosti i služenje onima kojima je to potrebno. Na koncu homilije uslijedio je sam obred primanja reda đakonata u kojem su kandidati najpri je izrazili svoju volju i rekli da su svjesni svih dužno sti koje podrazumijeva sveti red, a nakon litanija Svih svetih i posvetne molitve kandidati su uz pomoć svojih župnika obukli đakonsko odijelo, štolu i dalmatiku. Kao posljednji čin u ređenju primili su evanđelistar iz nad biskupovih ruku.

Zadaće koje su đakoni ređenjem prihvatili su: sve čano podjeljivati krštenje, čuvati i dijeliti euharistiju, u ime Crkve nazočiti ženidbi i blagoslivljati, nositi popudbinu umirućima, dijeliti sakramentale te pred sjedati obredu sprovoda i pokopa, vjernicima čitati Sveto pismo, poučavati i poticati narod, predsjedati vjerničkom bogoslužju i molitvi.

Euharistijsko slavlje pjevanjem je animirao zbor franjevačkih bogoslova Fra Nenad Dujić pod ravna njem fra Emanuela Josića.

PIŠE: DON

Najave

Nekoć se molio zaziv: „Od kuge, gladi i rata oslobodi nas Gospodine!” Proš lih godina smo imali pošast covida pa je ove godine došlo zlo rata u Ukrajini. Gladi, hvala Bogu, još nema na Zapa du, ali ima mnogih znakova da bi do nje moglo doći. Ne treba podcjenjiva ti ili odbacivati najave u medijima kao senzacionalistička pretjerivanja jer su, nažalost, uglavnom zasnovane na či njenicama. Uz to uklapaju se dobro i u prediktivno programiranje svjetskih moćnika koji nas tako žele učiniti su odgovornima za svoje naume velikoga preslagivanja. Nekoliko mjeseci na kon početka covid pandemije, manje od dva mjeseca nakon što je Svjetski ekonomski forum 3. lipnja 2020. ob znanio svoje viđenje Velikoga reseta1 i skoro dvije godine prije nego što su počela pristizati službena upozorenja o nestašici hrane, Zaklada Rockfeller je 28. srpnja 2020. objavila izvješće pod nazivom Resetiranje stola u kojem je predvidjela krizu gladi uzrokovanu co vidom i ponudila rješenja.2 Sada ta revo lucionarna promjena prehrane postaje već svima vidljiva promicanjem „blago dati” jedenja insekata i mesa uzgojena u laboratoriju.

„Igre gladi”

Ako se rat u Ukrajini proširi ili postane nuklearni, za posljedicu će neminov no imati smrt, razaranja i glad kako u Europi tako i izvan nje. No ako se to i ne dogodi, lako je moguće da dođe do velike nestašice hrane i posljedične gladi. Za razliku od sličnih situacija u prošlosti ova će biti jedinstvena jer je umjetno izazvana. Kako? Ratom koji pruža idealan izgovor za sve, sankcija ma, poskupljenjima, prekidima lanaca opskrbe, nestašicom umjetnih gnojiva i plina, manjkom energije te odgova rajućim prekidom proizvodnje, uništa vanjem poljoprivrednika i stočara radi takozvanoga globalnog zatopljavanja, detroniziranjem petrodolara i prela zak mnogoljudnih zemalja iz skupine BRICS-a (Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južne Afrike) na trgovinu vlastitim va lutama… Sve se to događa usklađeno, istodobno i ide prema vrhuncu. Već odavno je pripremljen teren za to preko urbanizacije koja je većinu ljudi dovela u gradove, preko genetski preinačenoga sjemena, klasnih razlika u prehrani gdje siromašni jedu hranu smeće (junkfo od) a imućni zdrave namirnice… Treba biti slijep za ne vidjeti što se sprema, a ipak ogromna većina nastavlja živjeti

uobičajeno kao da se ništa ne događa. Istina, ima sve više onih koji se boje, ali ih medijski utjerani strah paralizira i ne poduzimaju ništa.

Apsolutna

Splitsko-makarski nadbiskup i porečki i pulski apostol ski upravitelj mons. Dražen Kutleša izabran je za novog predsjednika Hrvatske biskupske konferencije 18. listopa da na 65. plenarnom zasjedanju Sabora HBK u Zagrebu. Mons. Dražen Kutleša izabran je za novog predsjednika HBK na petogodišnji mandat, nakon što je tu službu u dva mandata obnašao mons. Želimir Puljić, prenosi IKA. Hrvatsku biskupsku konferenciju čini 5 nadbiskupi ja i 17 biskupija koje tvore četiri metropolije: Zagrebačku, Splitsku, Đakovačko-osječku i Riječku te samostalnu Za darsku nadbiskupiju i Vojni ordinarijat koji su izravno pod vrgnuti Svetoj stolici.

Mons. Kutleša rođen je 25. rujna 1968. u Tomislavgra du. Za splitsko-makarskog nadbiskupa koadjutora imeno vao ga je papa Franjo 11. srpnja 2020., a upravljanje Split sko-makarskom nadbiskupijom preuzeo je 2022. nakon čega ga je Papa Franjo 13. srpnja 2022. imenovao za člana Dikasterija za biskupe.

Administracija predsjednika SAD-a Joea Bidena iznijela je prijedlog o prisiljavanju liječnika na obavljanje operativnih zahvata nad pacijentima koji se izjašnjavaju transrodnima. Na ovaj prijedlog osvrnuli su se kardinali Timothy Dolan i Blaise Cupich u tekstu za America Magazine, prenosi CNA.

„Prema novom predloženom pravilu smatralo bi se dis kriminacijom kada bi medicinska ustanova ili njezin zapo slenik odbili izvršiti zahvate ‚rodne tranzicije‘, neovisno o tome je li riječ o prigovoru zbog iskrenih vjerskih uvjerenja ili kliničke prosudbe”, napisali su njujorški kardinal Dolan i čikaški kardinal Cupich.

„Riječ je o prisili vlasti koja zadire u vjersku slobodu religijski utemeljenih zdravstvenih ustanova. Takav propis ugrožava pravo na priziv savjesti svih zdravstvenih djelat nika koji su procijenili da bi njihovo sudjelovanje ili olak šavanje postupaka rodne tranzicije bilo protivno njihovim uvjerenjima”, ističe se u tekstu dvojice kardinala.

Zakonski prijedlog američkih vlasti obvezivao bi svaku medicinsku ustanovu koja prima sredstva iz saveznog pro računa na uključenje koncepta „rodnog identiteta” u pola zne točke svojih usluga, čime bi se ukinula odredba Trum pove administracije o prizivu savjesti zdravstvenih djelatni ka na postupke koji se protive njihovim uvjerenjima.

Izvor: HBK

SAMOTNO

Nekome se može činiti mor bidno, ali veoma volim šetnje grobljem. Moje prvo sjećanje na groblje seže u petu ili šestu godinu života kad je otac kupio novi grob na Mirogoju pa me poveo da ga zajedno razgledamo. Očeva obitelj nije bila iz Zagreba, tako da im je obiteljska grob nica, s crnim obeliskom iz 19. stoljeća, ostala u Bjelovaru. Kao što su se uselili u novogradnju u Novom Zagrebu, tako su i sada kupili grob u sasvim novom dije lu, na kraju Arkada, tik iza židovskoga i pravoslavnoga dijela. Bio je sunčan dan, a nizovi novih praznih betonskih grobnica, blještavi, nizali su se, meni se činilo, u nedogled. Danas su spomenici na svim tim grobovima gusto ispisani, nekad sjajno nadgrobno kamenje pre krivaju alge, plijesan i lišajevi, a među grobovima niknula je gusta crnogorič na šuma, zakrivajući horizont. Istina, u tih se pola stoljeća otkad onamo za lazim krajolik znatno promijenio, ali je postao i domaći – sva ta nepoznata imena i prezimena postala su mi bliska, i veoma mi je žao kad se koji grob uklo ni, a to se događa tipično židovskima jer više nema potomaka, pa na njegovo mjesto dođe nova ploča, blještava i pra zna; kao da je nestao netko moj.

Grobovi bogatih

Mirogoj je ogroman, ima na njemu 60 000 grobova, i nisam ga ni izdaleka ci jeloga obišao, tim više što se držim pod ručja blizu Arkadama. Tamo su najstariji grobovi, a prezimena su nerijetko strana – njemačka, češka, slovenska, mađarska. Ako se ne žurite, bude to zanimljiva šet nja. Na jednom grobu uočite propeler, pa shvatite da je ondje pokopan avijatičar; na drugom je cepin jer tamo leži planinar; na trećem kormilo i sidro jer ovdje počiva pomorac. Križevi, polumjeseci, zvijezde Davidove ili petokrake, latinica, ćirilica – svjedoci identiteta pokojnika koji su morali ostaviti na Zemlji. Nerijetko za stanete pred vrijednim kipom ili reljefom – impresivan radnik na kraju židovskoga dijela Arkada, nešto malo dalje mlada majka okružena kćerima na spomeniku znamenitih predratnih industrijalaca, još dalje beskrajno tužan spomenik na kojem djetešce u kolijevci anđeli uznose na nebo, velebna grobnica poznate obi telji tvorničara i utemeljitelja modernoga dizajna; smrt pogađa i bogate i uspješne; dovoljno je pogledati melankoličan por tret najbogatijega čovjeka u međuratnom Zagrebu, vlasnika gradske plinare koji je gradu darovao paviljon na Zrinjevcu.

Smiješne taštine

Šaljiva pitalica se čudi čemu služi ogra da oko groblja kad oni izvana ne žele unutra, a oni iznutra ne mogu van. Mirogoj ima posebno veličanstvene zidine koje, zahvaljujući staroj cigli i gustom bršljanu, djeluju doista drev no; ne može se zamisliti dojmljivije razgraničenje između svijeta živih i svijeta mrtvih, tim više što je s unu trašnje strane ostvarena optička varka: Arkade, naime, slijede pad terena, a stepenice su u njima tako namještene da se čini kako se nižu u beskraj; ta je iluzija donekle pokvarena jer je netko nepažljiv postavio na polovici Malih arkada sa sjeverne strane neku obavije snu ploču i tako onemogućio pogledu da se prostire unedogled. Uopće se u dostojanstven spokoj Mirogoja umeću neprikladne kante i kontejneri ili na karadni pokretni zahodi, a još su gori nametljivi novi grobovi s razmetljivim natpisima. Ne znam zašto ljudi misle da će im ugledno grobno mjesto donijeti ugled: eno groba dvojice braće ma ja ša, ubijenih kratko jedan nakon drugo ga, na glavnoj aleji, ili evo groba na Ale ji velikana koji si je podigao čovjek baš ovih dana pušten iz istražnoga zatvora;

PIŠE: BORIS BECK

lagdan Svi sveti i Dušni dan iznimna su prilika da si uvijek iznova posvijestimo kako je naša Domovina na nebesima. To ne čini mo na prirodno-znanstveni ni magijski način nego jedino snagom vjere. Smrt, o kojoj se uz ove dane često razmišlja obilazeći groblja, u punom je smislu riječi trans preko, s onu stranu. Prijelaz na onu stranu, gdje je naša Domovina, u kojoj ima mnogo stanova koje nam je Krist pripravio, moguć je samo po smrti, po umiranju. Jedino što u našem živo tu nema alternativu je smrt. Kako li bi samo naša egzistencija izgledala kad bi smrt imala alternativu? Možda odgovor na ovo pitanje možemo nazreti iz tran shumanističkih projekata koji ukazuju da bi alternativa bila krajnje nedosto janstvena i besramno skupa. Ona bi kao takva proizvela mnoštvo sukoba i vodila doslovnoj borbi na život i smrt.

Mudrost življenja i umiranja

Smrt dolazi nenajavljeno, neki je ipak, kažu, mogu predosjetiti. Poneki znaju da je došao čas za prijelaz u Domovinu, s onu stranu gdje više neće biti smrti i umiranja, pa onda rodbina i prijatelji naknadno tumače kako je pokojnik ne što predosjećao. Predosjetili ili ne, smrt je neizbježna činjenica našega života.

Ona je naša sestrica kako je govorio sv. Franjo: „Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre nam Smrti tjelesne kojoj nijedan živi čovjek izmaknuti ne može.” Postoje ljudi, uglavnom sveti, koji znaju umirati. Oni nas uče da treba znati umi rati. Može se naučiti umirati. Ne radi se, naravno, ni o kakvoj istočnjačkoj ili bilo kojoj drugoj tehnici koju trebamo primijeniti kako bismo naučili umirati, nego o egzistenciji, o načinu življenja –sam život nas uči umirati! Onaj tko zna živjeti, taj zna i umirati kako bi živio, kako bi vječno živio. Mudrost življenja pretpostavlja mudrost umiranja. Iako je mudrost življenja kronološki prva, ipak je mudrost umiranja pretpostavka vječ noga življenja. Zato je kršćanstvo u svo joj najdubljoj biti i u sadržaju Mudrost. Temeljni sadržaj kršćanstva je Mudrost Očeva, sam Krist koji nas uči živjeti i umirati.

Smrt je teška, pokazuje se bolnom, izaziva žaljenje, tugu, podrazumijeva napuštanje i odricanje, odvodi nam nekoga tko je s nama dijelio odnose i s kime smo bili povezani, ostavlja pra zninu, tjera nas na preispitivanja, na ispit savjesti, na analizu naših odnosa prema pokojniku, kakav god on bio za života, lud ili mudar. Mi vjernici sna gom Kristova uskrsnuća i obećanja vje rujemo kako je smrt samo vrata kroz

koja nam je proći i kako se naš život u smrti samo mijenja, a ne oduzima. Ko liko god se smrt smatrala jedinstvenim i neponovljivim iskustvom (isključuje mo mogućnost kliničke smrti), nekako nam se čini kako je smrt redovito isku stvo, gotovo svakodnevno – mislim u našem vlastitom životu, mislim na naše osobno i vlastito umiranje, na naše svakodnevno umiranje, odnosno mu dro življenje. Mi zapravo svakodnevno umiremo. Umiremo prije smrti. Smrt je svakodnevno iskustvo, svakoga dana umiremo do konačnoga skončanja. Bili ludi ili mudri, mi umiremo. Mudri umiru da bi živjeli, a ludi ne znaju zašto umiru ni kamo odlaze. Umiremo sva kodnevno, ne onako kao kad umremo posljednji put, nego umiremo zapravo sebi. Baš tako, umiremo sebi svakoga dana, bilo da u tom svom umiranju ra stemo i idemo prema našoj Domovini na nebesima, bilo da padamo, gubimo sebe i tako se udaljujemo od naše Do movine. U tom svakodnevnom, vlasti tom umiranju imamo jednako iskustvo koje donosi tjelesna smrt. Ono nije konačno, ali je osjetno, a to je isku stvo bola, straha, napuštenosti, s jedne strane, a s druge iskustvo smirenosti, blaženosti, radosti zbog povratka, osje ćaja blizine, osjećaja da smo na pragu Doma.

PIŠE: HRVOJE KALEM

Kod

Kršćanska dramska umjetnica, redateljica i književnica Sha ri Rigby rođena je 7. lipnja 1960. u Bismarcku u američkoj saveznoj državi Sjevernoj Dakoti, a poznata je po ulogama u lmovima vjerske tematike. Jedan od takvih lmova je i lm „Listopadsko dijete” (October Baby) u kojem glumi biološku majku djevojke Hanne koju je dala na posvojenje nakon ne uspjelog pobačaja.

U stvarnom životu, Shari je pobacila svoje dijete u vrije me dok je bila odana porocima s kojima se borila sve dok nije spoznala Gospodina za kojeg kaže da ju nadahnjuje i motivira.

Snimajući scenu u kojoj čita Hanninu poruku u kojoj piše „Opraštam ti”, osjetila je da je Bog s njom te je rekla: „To je bio trenutak s Bogom u kojem je rekao ‘U redu je, gotovo je, oprošteno ti je.’”

Glumica je u braku 25 godina i sa suprugom ima dvojicu sinova. Aktivno djeluje u svojoj crkvi te navodi: „Zahvalju jemo Bogu na braku… naš je temelj postavljen na njemu.”

Prema konačnim rezultatima popisa stanovništva Republi ke Hrvatske iz 2021. koje je 22. rujna objavio Državni zavod za statistiku, tvrdi se da u Hrvatskoj živi 78,97 posto katoli ka. Ta je brojka izazvala niz negativnih reakcija i sumnju u ispravnost popisa i to ne samo zato što je to 7,3 posto manje u odnosu na posljednji popis stanovništva, nego i zbog toga

što je u kategoriju pripadnosti „ostali kršćani” upisano 4,83 posto stanovnika, a prije deset godina tako se izjasnilo sve ga 0,3 posto stanovništva. Ispostavlja se da je razlog tome što su u tu kategoriju upisane 157 383 osobe koje su iskazale pripadnost kršćanskoj vjeri i rimokatoličkoj vjerskoj zajed nici, prenosi Glas Koncila.

Glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije Zvoni mir Ancić, poručio je da podatke „treba uzeti ozbiljno u ob zir i s njima se od govorno suočiti”, jer ako se od 3 871 833 stanovnika u Hrvat skoj njih 3 215 118 izjasnilo pripadni cima Katoličke Cr kve, to znači da u Hrvatskoj živi 83,04 posto katolika, a ne kako je istaknuto u prezentaciji i pri općenju Državnoga zavoda za statistiku 78,97 posto.

Danas, Shari žali za svojim činom te svoju priču javno dijeli kako bi pomogla ženama koje razmišljaju o pobačaju i bore se s donošenjem ispravne odluke, prenosi Glas Koncila.

Europska komisija moći će proglasiti izvanredno stanje u području javnog zdravlja na razini Unije, što je jedna od mjera za snažniji odgovor na zdravstvene krize u EU koje su 4. listopada podržali eurozastupnici, prenosi mrežna strani ca dnevnik.hr.

Zastupnici su s 542 glasova za, 43 protiv i 9 suzdržanih podržali dogovor s Vijećem o davanju većih ovlasti Europ skom centru za sprečavanje i kontrolu bolesti (ECDC), kao i niz mjera za bolji odgovor na ozbiljne prekogranične prijetnje zdravlju s 544 glasova za, 50 protiv i 10 suzdržanih. „Na ovaj način, Europska unija moći će proglasiti izvanredno stanje i mimo Svjetske zdravstvene organizacije u slučaju pandemije, u slučaju zdravstvene krize, a to omogućuje da se iskoriste svi novi uspostavljeni mehanizmi – a jedan od najvažnijih je zajednička nabava lijekova i medicinske opreme”, rekao je Tomislav Sokol, hrvatski eurozastupnik iz redova pučana.

Za razliku od Europske komisije, prije nekoliko mjeseci na godišnjem skupu Svjetske zdravstvene organizacije, zbog otpora pojedinih država članica, ali i otpora brojnih nezavi snih aktivista, ova organizacija nije dobila takve ovlasti.

Početkom listopada održani su Opći izbori u Bosni i Her cegovini, a po preliminarnim podacima Centralne izborne komisije BiH (CIK BiH) potvrđeno je kako su u utrci za članove Predsjedništva BiH pobijedili Željko Komšić iz reda hrvatskog naroda s nešto više od 227.000 glasova, Denis Be ćirović iz reda bošnjačkog naroda s 320.000 glasova i Željka Cvijanović iz reda srpskog naroda s 321.000 glasova.

Također, utvrđeno je da su tri najveće nacionalne stranke (SNSD, SDA, HDZ BiH) dobile većinu glasova u parlamenti ma države i entiteta Federacije BiH.

Prema podacima CIK-a, brojne su prijave izbornih nepra vilnosti te je za sve razine vlasti registrirano ukupno 467.724 nevažećih listića što znači da je najmanje 116 000 građana ne ispravno popunilo, namjerno poništilo ili predalo prazne listiće.

U izbornoj večeri, nakon zatvaranja izbornih mjesta, Vi soki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt nametnuo je izmjene Izbornog zakona BiH. Riječ je o iz mjenama „koje se ne odnose na direktne izbore, već na post-izborne pregovore o stranačkim koalicijama te uspo stavu indirektno izabranih tijela”, rekao je on u pismu koje je objavljeno na mrežnoj stranici Ureda visokog predstavnika (OHR), prenosi mrežna stranica Radio Slobodna Evropa.

Suština odluka visokog predstavnika tiče se rokova za formiranje vlasti u Federaciji BiH. Odluka o Domu naroda FBiH podrazumijeva da svaki od klubova konstitutivnih naroda BiH (Srbi, Hrvati i Bošnjaci) ima po 23 delegata, umjesto dosadašnjih 17. Delegati u ovom Domu federalnog Parlamenta biraju se u kantonalnim skupštinama, dok se zastupnici u Zastupničkom domu FBiH biraju direktno gla sovima građana. Prema Schmidtovoj odluci, svaki konstitu tivni narod u svakom kantonu moći će imati barem jednog predstavnika u Domu naroda ako je izabran u tom kantonu.

Fra Ivo Kramar

PJESMAMA SI OSTAVIO TRAG U NAMA

Preuzvišeni oče biskupe, mnogopoštovani oci provincijali, generalni vikaru naše nadbiskupije, poštovana braćo sve ćenici, draga rodbino i prijatelji našega fra Ive.

Kao što reče jedan pjesnik:

Ako ti jave: umro sam, ne vjeruj to ne umijem.

Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo.

Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag. I zato: ne budi tužan. Toliko mi je stalo da ostanem u tebi budalast i čudno drag.

Noću, kad gledaš u nebo, i ti namigni meni. Neka to bude tajna. Uprkos danima sivim kad vidiš neku kometu da nebo zarumeni, upamti: to ja još uvijek šašav letim, i živim.

Ne vjerujemo još uvijek, dragi naš fra Ivo, da te nema, među nama u tvojoj Gučoj Gori i u tvome Pridvorju, s tvojim vjernicima i fratrima koje si jako volio. Sviju nas je zatekla vijest o tvojoj iznenadnoj smrti. Nećemo nikad ni vjerovati da nisi ovdje više s nama. Itekako si s nama sad, više nego ikad, ali si sad i sa svojim i našim Bogom koji nas sve čeka gore. Njemu sad pišeš najljepše nebeske pjesme i psalme koje ćemo i mi jednoga dana opet čuti kad se sretnemo gore s tobom. A do tada pratit ćemo zvijezde i nebo i čekati da nam namigneš.

Poznavao sam te veoma kratko, tek nekoliko susreta smo imali. Većinom si privlačio ljude k sebi svojom franjevačkom jednostavnošću koju si najviše izricao kroz svoje pjesme. I na taj način si ostavio trag u svakome od nas. Slao si mi svakod nevno svoje recitacije i vijesti o kulturnim događajima koje si priređivao u svome samostanu u Pridvorju. Zadnja pjesma koju si mi poslao bila je „Trava” i čestitka za proslavu patrona

našega samostana u Gučoj Gori. Doista, naš je život trava i kao što kaže Psalam 90: Ti nas odnosiš kao poplava, jer smo prolazni kao san, kao mlada jutarnja trava, koja ujutro nikne i raste, a uvečer uvene i osuši se.

Fra Ivo Kramar rođen je 26. travnja 1967. godine u Maljinama, župa Guča Gora, od oca Pere i majke Man de r. Rajić. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mje stu i u Gučoj Gori, a nakon toga je upisao i završio Fra njevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1982. – 1986.). Po završetku srednje škole u Dubravama je 13. srpnja 1986. obukao franjevački habit i stupio u godinu novicijata. Prve privremene zavjete položio je godinu dana kasnije, 11. srpnja 1987. u Sarajevu, a svečane redovničke zavjete položio je pred provincijalom fra Petrom Anđelovićom u Sarajevu 19. listo pada 1991. Nakon što je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu završio studij teologije (1987. – 1992.), najprije je zaređen za đakona u Sarajevu 1. prosinca 1991., a red prezbiterata mu je 20. srpnja 1992. godine podijelio mons. Srećko Badurina u župi Podhum kod Livna.

Prvu službu kao župni vikar obnašao je u župi Tolisa (1992. – 1994.). Istu službu obavljao je i u župi Vitez (1994. – 1998.). Nakon toga postaje župnik u župi Brajkovići (1998. – 2000.), a istu službu obavljao je i u župi Ovčarevo (2000. –2003.). Iz Ovčareva odlazi u župu Dolac gdje je 2003. kratko obavljao službu župnoga vikara. Iste godine odlazi u Kufstein u Austriji gdje je do 2004. obavljao službu pastoralnoga po moćnika. Nakon odlaska iz Austrije dvije godine djeluje kao samostanski vikar u samostanu sv. Ante u Beogradu (2004. –2006.), a onda ga Božji naum odvodi u daleku Australiju gdje je djelovao kao pastoralni pomoćnik u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Brisbaneu (2006. – 2008.). Po povratku iz Australije vratio se ponovno u Njemačku gdje je najprije obnašao službu pastoralnoga pomoćnika u župi Palling (2008. – 2009.), zatim službu dušobrižnika u župi Rosenheim (2009. – 2010.), služ bu pastoralnoga pomoćnika u župi Erdweg (2010. – 2012.) te ponovno službu dušobrižnika u župi Palling (2012. – 2016.). Odlukom Uprave Provincije 2016. godine fra Ivo je preuzeo najprije službu predstojnika samostana sv. Vlaha u franjevač kom samostanu u Pridvorju na jugu Hrvatske, a zatim 2017. i službu policijskoga kapelana koju je vršio u Policijskoj upravi dubrovačko-neretvanskoj po dekretu Vojnoga ordinarija Re publike Hrvatske.

Ovom prilikom, u ime samostanske zajednice Guča Gora, zahvaljujem od srca svim djelatnicima PU dubrovačko-nere

tvanske, ponaosob načelniku g. Ivanu Pavličeviću, načelniku općine Konavle g. Boži Lasiću, ocu biskupu dubrovačkom Roku Glasnoviću, vojnom ordinarijatu u Republici Hrvatskoj na čelu s biskupom Jurom Bogdanom, braći franjevcima, li ječnicima i medicinskom osoblju, svim vjernicima koji su bili ovih dana na usluzi u Pridvorju i spremali oproštaj od fra Ive.

U ime cijele naše zajednice iskazujem ljudsku i kršćansku sućut svoj bližnjoj i daljnjoj rodbini. Neka vas Uskrsli utješi, dadne vam snage i zahvalnosti za dragocjeni život našega fra Ive.

U životu poslije smrti Bog će konačno otrti svaku suzu s naših očiju, nestat će boli jauka, doći će bezgranična radost koja više nikad neće prestati. To je život u kojem se ostaje zau

vijek i koji je samo radost, užitak, ljubav i sreća. To je konačno ispunjenje svih naših čežnji i želja. Tamo napokon možemo načiniti i dobiti sve ono što smo ovdje uzalud tražili, pokuša vali i željeli. Dragi fra Ivo, neka te dragi Bog nagradi vječnom radošću u vječnom životu.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, i svjetlost vječna neka mu svijetli!

Počivao u miru Božjem! Amen.

fra Davor Petrović, gvardijan samostana sv. Franje u Gučoj Gori

IVOT U SPONTANOSTI I JEDNOSTAVNOSTI

Preuzvišeni biskupe Jure, mnogopoštovani oče provinci jale fra Tomislave, generalni vikare mons. Ćosiću, braćo fratri i svećenici, poštovane časne sestre, dragi bogoslovi, po štovani vjernici Lašvanske doline, dragi prijatelji pokojnoga fra Ive s raznih strana svijeta, posebno s Konavala i dubrovač koga područja gdje je fra Ivo djelovao posljednjih šest godina, i na koncu, dragi roditelji Pero i Mando, braćo Niko, Marko,

Tomislave, Mirko, Josipe i sestro Ivana, svi smo se zaledili na vijest o tragičnoj smrti našega dragog fra Ive. Nakon nevje rice i šoka, zavladala je tišina koja je nastavila pritiskati naš um, srce i dušu. Odmah su se u našim mislima počele listati stranice ovoga života onako kako smo ga poznavali. Koliko različitih stranica, koliko različitih iskustava, koliko je već do sada ispričano doživljaja u susretu s našim fra Ivom.

Tek kad netko ode na drugu obalu, kako nam se rastvori ži vot te osobe kao lm na traci, čini nam se kao da smo tek tad u potpunosti upoznali tu osobu. Pribiremo uglavnom po dobro ti, plemenitosti, ljubavi, radu, uspjehu, širini i po svemu onome čime nas je ta osoba zainteresirala, osvojila i zadužila. Tek tada vidimo kako je svatko od nas speci čan, poseban i zanimljiv!

I fra Ivo je bio takav. Nadam se da neću umanjiti njegovu veličinu, niti oduzeti ništa od njegove jednostavnosti, ako po dijelim s vama ili barem dotaknem ono što je fra Ivo bio. Bio je fratar u svoj svojoj spontanosti i jednostavnosti. Svoj nutarnji nemir koristio je kao inicijativu za akcijom, za razna korisna događanja. Tako je kao župni vikar osnovao prvo bratstvo FRAME Bosne Srebrene u Vitezu. Njegov pastoralni rad bio je raznolik i popunjen od redovnih župnih obveza do školskoga i župnoga vjeronauka, predavanja latinskoga jezika te iznimno dobroga rada s mladima. Uz sve to pronalazio je vremena za kulturna događanja koja je pokretao i davao svoj doprinos svojim pjesmama i prozama.

Zahvaćen franjevačkim duhom, nije se mirio s postoje ćim stanjem, ni s uspavanim duhom, kao da je svemu htio dati jednu višu dimenziju. Njegov opus pjesničkoga uspjeha rodio se još u našoj visočkoj gimnaziji objavljujući u Novom cvijetu kroz razne sekcije. Puno je toga pisao za svoju dušu i u skrovitosti dok dio toga nije ugledalo svjetlo dana i prepozna to od vrsnih poeta. Dovoljno je spomenuti osnivanje Društva srednjobosanskih pjesnika 2000. godine, kao i pjesničku ma nifestaciju „Pjesnici pod platanom”, Pridvorje, pokrenuo je list Vrilo, napisao je više knjiga poezije. Bio je član Kluba hrvat skih književnika, na pjesničkoj manifestaciji 2021. u Selcima

na otoku Braču nagrađen je i ovjenčan Maslinovim vijencem, a stih njegove pjesme uklesan je u kamen:

„BUDI ŽIVOT SVOGA ŽIVOTA!”

Sve je to radio i u srednjoj Bosni, Beogradu, Austriji, Au straliji, Njemačkoj, a kao krunu svoga rada dovršio je u Ko navlima. Mislili smo da će njegovo ostvarenje još dugo trajati, ali Onaj koji ga je i pozvao u život, Onaj na koga je snažno bio oslonjen i koga je prepoznavao, poput sv. Franje, u svim stvo renjima, mislio je drukčije od nas.

Susreo je taj dan Gospodina, kojega je zazivao da dođe i kojega je prepoznavao u svim stvorenjima. Fra Ivo je bio osebujan, a sebe je doživljavao mrvicom. U dubini je to franjevački doživljaj jer mi to jesmo, potpuno svjesni da za bilo kakav oblik naše osebujnosti zahvaljujemo Stvoritelju. Takav stav privlači, takav stav ostavlja traga, i takav stav u sebi nosi snagu nade u uskrsnuće i zagrljaj s našim ovozemaljskim i konačnim Smislom. To nam je utjeha, to nas neće ostaviti prizemnima, to će našu tugu i prazninu koju osjećamo preokrenuti u radost i zahvalnost. Želim da to svi osje timo i ovaj fra Ivin trenutak prijelaza u vječnost tako razumijemo.

Dragi fra Ivo, brate i kolega po ređenju, hvala Ti na me koći srca, na otvorenosti i širini, na spremnosti i upornosti, na ljudskosti i jednostavnosti te na svemu onome što nismo prepoznali. Neka Ti Gospodin bude nagrada i mir Ti podari.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

fra Zdravko Dadić, provincijal Bosne Srebrene

MIR

Tegoba sjela na dušu, u kasni jesenji dan Trga je i lomi, ostavlja trag Misliš, proći će jer mora A opet duh potajno romori. Uznesen bi u zvijezde, Sa svim svojim jadima, U krilu Očevu da nađe mir, Od kog na zemlji strepio je.

Snježana Šušnjara

SATKAN OD MRVICA PLEMENITOSTI

Na fra Ivanovu stolu ugledao sam list papira na kojem je bila zapisana njegova zadnja posve franjevačka pjesma „Mrvice”:

Otvorim prozor, ujutro, mrvice kruha stavim na nj, možda će doći ptice; ne dođu li, dođi Ti, to su mrvice srca.

Kamo god pogledam, vidim Tebe.

Uđem u ružičnjak, ujutro, između prstiju prospem šećer, možda dođu mravi; ne dođu li, dođi Ti, to je šećer s usana,

kuda god krenem, srećem Tebe.

Ujutro odšetam do obale, mrvice kruha bacam u more, možda će doći ribe; ne dođu li, dođi Ti, to su mrvice srca;

koji god val priđe, vidim Tebe.

Ovaj put prišao ti je zadnji val, onaj koji nazivamo smrt, dragi školski kolega i subrate, a to je val kojemu nijedan smrt nik ne može umaći. Iznenada ti priđe u četvrtak navečer da te trajno uroni u Njega, Boga, stvoritelja same biti života. Ova tvoja pjesma koja je ostala na tvom stolu kao zadnja jest ustva ri svojevrsni hommage koji si nesvjesno napisao sam sebi. U pjesmi si objasnio samu bit svojega ovozemaljskog postojanja koja se sastojala od svakodnevnih mrvica dobrote i ljubavi za razočarane i usamljene, mrvica razumijevanja i povjerenja za tužne i nesretne, mrvica vremena i prostora za goste i putni ke, mrvica vječne mladenačke zaljubljenosti u Boga i čovjeka, mrvica praštanja i prihvaćanja za otpisane i odbačene i mrvica stiha za sanjare i one koji nikad ne prestaju tražiti. Samo od takvih mrvica čovjek u sebi može poticati život, jer od takvih

mrvica čovjek ne samo da postoji nego on čovjekom biva. Kao što kamenčići zaokružuju mozaik, tako su, dragi fra Ivane, ove plemenite mrvice zaokružile tvoj ovozemaljski život franjev ca, svećenika i pjesnika.

Dobro si razumio da živimo u nesavršenom svijetu ovakvi nesavršeni, ali jedinom Savršenom uvijek okrenuti. Svjestan si bio da tvoj život nije bio savršen kao što sam sada ja svjestan da nije ni moj. Ali: Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen, uzvraća Isus samodopadnim i samodostatnim „pra vednicima” i njihovoj virtualno savršenoj bezgrešnosti. Jasno mi je, također, da poneka slova u rečenicama života svakoga čovjeka pa i tvoga i moga mogu biti nagnuta, preskočena, ne potpuna i nejasna, ali ona ipak ne mogu umanjiti niti promi jeniti smisao ni jedne jedine rečenice koja se ispisuje rukom evanđeoske olovke sačinjene od ljubavi prema Bogu i čovje ku. Da, još jednom da se ponovi: ljubavi prema Bogu i ljubavi prema čovjeku. Koliko ljubimo Boga znat ćemo prema tome koliko ljubimo čovjeka, koliko u čovjeku, a osobito u onom najmanjem, ljubimo Boga. Zar upravo to nije bila glavna tema tvojih pjesama i propovijedi? Možemo sada diskutirati koja je tvoja pjesma bolja ili koja je tvoja propovijed bila inspirativ nija, ali svi se odmah možemo složiti oko činjenice kako smo se uvijek lijepo osjećali u tvom društvu, a to je ono što čovjek nikad ne zaboravlja.

Znam također da su tvoja dobrota i djetinje, gotovo na ivno, povjerenje u čovjeka privukli oko tebe mnogo dobrih ljudi, ali – kako to već biva – i onih koji su bili manje dobro namjerni. I ovdje si pokazao svoju širinu prihvaćajući i takve ljude. Nisi ih tjerao od sebe niti si se od njih ograđivao. Velika je to stvar. Lako je ljude otpisivati, teško je ljude ustrajno po kušavati upisivati u Knjigu života. Nisi ljude razvrstavao na dobre i loše, jer si se držao evanđeoske Isusove pouke kako mi nismo pozvani niti trebamo trgati korov iz pšenice jer bi se lako moglo dogoditi da s korovom iščupamo i koji klas pšeni ce. A to bi tek bilo strašno i teško samom sebi oprostivo. Znao si da će to najbolje razvrstati sam Stvoritelj i to tek onda kada dođe vrijeme žetve.

Zato, neka te Gospodin nagradi za svako dobro djelo i utješnu riječ koje si kao mrvice prosipao i nesebično dijelio. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

fra Janko Ćuro, vikar Franjevačke provincije Bosne Srebrene

OSLONAC MLADIMA

Dragi naš fra Ivo, upoznali smo te prije 28 godina. Pojavio si se kao naš vjeroučitelj, naš učitelj. Postao si naš duhovni vođa, naš prijatelj.

Osnutkom FRAME, na čelu s tobom, okupio si sve nas oko sebe, pokazao smislenost tamo gdje smo, u to vrijeme, mislili da je nema.

Kroz liturgiju, druženja, kazalište, večeri poezije i zvuke tvoje gitare, unio si promjene u naše živote, postavio svima nama temelje za dalje.

Bili smo djeca, a danas, stojimo ovdje, odrasli ljudi, ali opet ti se kao djeca, tvoja djeca, vraćamo puni boli i tuge u srcima.

Vijest o tvojoj smrti, ponovno nas je okupila i ujedinila, vratila u stare dane. Prisjetili smo se lijepih trenutaka prove denih s tobom, tvojih riječi koje su nam davale snagu, potpo ru i putokaz kroz život.

Danas, s tugom i bolom, opraštamo se od tebe, ali znaj, ostavio si neizbrisiv trag u našim životima.

Dragi učitelju naš, veliko ti hvala i vječna ti slava. Počivao u miru Božjem!

Neda Majstorović, bivša članica FRAME Vitez

Akademik Luko Paljetak i fra Ivo Kramar

SRETAN TI PUT, PRIJATELJU…

Draga obitelji Kramar, dragi župljani, drage kolegice i ko lege, poštovani tužni skupe, želim vam svima izraziti su ćut zbog preranoga odlaska franjevca, svećenika, policijskoga kapelana, ali prije svega Čovjeka, našega dragog fra Ive.

Čovjeka koji je živio ljubav, pjevao o ljubavi, propovijedao ljubav i upravo na taj način stvarao sponu između Boga i nas, što je bilo njegovo životno poslanje.

Čitajući komentare ljudi nakon njegove smrti, tek tada sam shvatio kolike ljude je dotaknuo, kolikima je pomogao… Na onaj svoj nenametljivi način znao je prepoznati tugu u oči ma čovjeka, zagrebati ispod površine kože i ući u naše najdu blje friži, one koje krvare i ne daju nam usnuti…

Razumio je čovjeka i njegovu patnju kao što samo čovjek koji je i sam iskusio bol može razumjeti i znao je pomoći čo vjeku kao što samo dobar čovjek može pomoći.

Hvala ti, fra Ivo, na tvojoj neumornoj želji da nas spajaš, slušaš i pomažeš nam. Ti si svoje poslanje na ovom svijetu is punio… Daj nam snage da pronađemo inspiraciju u sitnicama koje si nam ostavio, a koje zrcale svu ljepotu tvoje duše i veli činu tvoga postojanja.

Nama ostaju pjesme, tvoj glas i sjećanja koje ni jedna smrt ne može ukrasti. Stoga se ne brini, putuj mirno prema svom odredištu.

Ima li ljepšega načina da se od njega oprostimo doli pje smom koju je upravo on napisao:

Ako ti kažu da sam umro

Ne vjeruj

Posadi nevene

Neka se leptiri pretvaraju u njihovo sjeme.

Ako ti kažu da sam umro Ne vjeruj

Vjeruj oblacima što spremaju se kišu prosuti Na zemlju.

Posadi slak u svoj vrt

Da mi duša mirno spava.

Ako ti kažu da sam umro Ne vjeruj

Pogledaj ptice što preko mora lete Kad se vrate znat ćeš.

Ako ti kažu da sam umro Ne vjeruj

Pogledaj maslačak Tako se i ja ušutim u svojoj samoći Ako ti kažu Ne vjeruj. Sretan ti put, prijatelju! Neka tvoj jedinstveni bariton sada reci tira pjesme u eteru vječnosti…

Ivan Pavličević, načelnik Policijske uprave dubrovačko-neretvanske

U razdoblju od 15. do 19. listopada održane su duhovne vježbe za franjevce Bosne Srebrene koji djeluju na njemač kom govornom području, prenosi FIA.

Franjevci su se okupili u prostorijama Katoličkog bogos lovnog sjemeništa u Mainzu (Njemačka), a duhovne vježbe vodio je dr. fra Mile Babić, redoviti profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Na susretu u Mainzu pridružili su im se provincijal fra Zdravko Dadić i fra Vinko Sičaja, ekonom Provincije. Oni su između ostalog nazočili i godišnjoj skup štini Udruge bosanskih franjevaca u Njemačkoj. Time je, uz molitveni, upriličen i radni dio okupljanja.

Osim što su bile duhovno plodonosne, duhovne vježbe su bile prilika i za lijepe susrete što je posebno dragocjeno zbog geografske udaljenosti među pojedinim mjestima, mi sijama i župama u kojima ovi franjevci djeluju.

Od 7. do 9. listopada u Franjevačkom samostanu svetog Bo naventure u Visokom održan je izborni kapitul i duhovna obnova Bosanskog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda Kraljice Katarine. Na kapitul su se okupili članovi područ nog vijeća, ministri i delegati iz 19 mjesnih bratstava, te 3 duhovna asistenta mjesnih bratstava i područni i nacionalni duhovni asistent fra Miro Relota.

Kapitul, kojim je predsjedao područni ministar Marijan Begić, započeo je misom koju je predvodio fra Miro Relota, u koncelebraciji s fra Mijom Džolanom i fra Mijom Ljubo som, duhovnim asistentima bratstava Rama-Šćit i Tuzla. Potom je fra Mijo Ljubos imao svjedočenje o svom životu i odgovoru na Gospodinov poziv da bude svećenik franjevac.

Drugi dan protekao je u radnoj atmosferi. Izvješće o radu u proteklom periodu prvi je podnio područni mini star Marijan Begić, a potom su svoja izvješća iznijeli mini stri mjesnih bratstava. Uslijedili su izbori za novo područno vijeće i izbor novih delegata za nacionalni kapitul. Većinom glasova nazočnih u novo područno vijeće izabrani su: Ma rijan Begić – ministar (MB Bistrik – Sarajevo), Nikola Ta raba – doministar (MB Vitez), Ružica Čelan – povjerenica za formaciju (MB Kreševo), Zlatko Špoljarević – tajnik (MB Tuzla), Anto Stanić – rizničar (MB Kreševo) i Martina Pavić – povjerenica za Framu (MB Suho Polje). Potom je uslijedi la molitva iz Obrednika kojom su vijećnici uvedeni u službu i blagoslov. U drugom dijelu dana izabrani su i delegati za

nacionalni kapitul: Kata Remić – MB Fojnica, Anđelka Lauš – MB Livno, Danica Inić – MB Livno, Mladen Bosankić –MB Tuzla, Katica Milisav – MB Nova Bila, Zdenka Lijović – MB Ljubunčić i Ljerka Mikić – MB Tolisa. Trećega dana sudionici su razgovarali o aktivnostima koje ih očekuju u narednom periodu i usvojili nekoliko smjernica za rad. Kapitul je završio svetom misom zahval nicom, koju je predslavio fra Mijo Džolan u koncelebraciji s fra Mirom Relotom. (Marijan Begić)

achen je grad s oko 250 000 stanovnika. Utemeljen je uz ljekovite termalne vode u vrijeme Rimskoga Carstva koje se koriste još i danas, a nazivaju se Carolus erme. U srednjem vijeku na važnosti posebno dobiva kada postaje carsko sjedište Karla Velikoga. Do 1531. godine Aachen je krunidbeno mjesto njemačkih kraljeva. Uz mnoge povije sne znamenitosti u gradu, na poseban način se ističe krunidbena katedrala u kojoj se nalazi i grob Karla Velikoga. Katedrala je na popisu najvrjednijih na cionalnih spomenika Njemačke. U njoj se ističu veličanstveni mozaici, vitraji, vrijedne relikvije i krunidbena stolica. Riznica katedrale izrazito je bogata i smatra se najvrjednijom u ovom dijelu Njemačke.

U blizini katedrale je sjedište bisku pije i veličanstvena gradska vijećnica čija je izgradnja započela 1330. godine. Dva velika događaja po kojima je Aac hen naširoko poznat su iznošenje reli kvija iz katedrale svakih sedam godina te božićni sajam u vrijeme adventa. Oba događaja privlače veliki broj posjetitelja iz Njemačke, ali i iz susjednih zemalja.

Aachen je danas i studentski grad s poznatim i značajnim sveučilištem. Zemljopisno, nalazi se u pokrajini Sje verna Rajna-Vestfalija (Nordrhein-We stfalen). U blizini grada je poznati Dreiländereck, mjesto gdje se dodiruju granice triju zemalja: Njemačke, Belgije i Nizozemske.

Nedavno sam čuo od jednoga sta rijeg Nijemca, koji sada dobrovoljno vodi turiste kroz katedralu, kako je u Drugom svjetskom ratu sudjelovao u noćnim dežurstvima pokraj katedrale i gasio vatru nakon bombardiranja da katedrala ne bi izgorjela. U priči o po slijeratnoj obnovi grada te obnovi indu strije mogu se pronaći i detalji o formi ranju hrvatske katoličke misije.

Potreba grada za radnicima dovela je mnoge Hrvate u Aachen. Tako fra njevac fra Krsto Šušnjara koji je 1957.

godine došao na liječenje u Aachen piše da je u okrugu grada našao oko 1800 Hrvata. Fra Krsto je za njih organizirao slavljenje svete mise na hrvatskom jezi ku. Godine 1967. službeno je osnovana Hrvatska katolička misija Aachen, a nje zin prvi voditelj bio je fra Božo Lovrić, član splitske Franjevačke provincije Pre svetoga Otkupitelja. Fra Božo je vodio misiju do 1969. godine. Poslije fra Bože vodstvo misije preuzima fra Dominik Radić i na službi je do 1972. godine. Iste godine misiju preuzima fra Tomislav Čačić, član Provincije Bosne Srebrene. Od tada pa do danas pastoralnu skrb u Hrvatskoj katoličkoj misiji Aachen vodi Franjevačka provincija Bosna Srebrena. Svećenici koji su djelovali u misiji, uz već navedene, od njezina osnutka do da nas su: fra Mato Kljajić (1979. – 1993.), fra Franjo Trogrlić (1993. – 2015.), fra Pavo Filipović (2015. – 2020.) i fra Ivica Radić (2020. – danas).

U misiji je danas oko četiri tisuće vjernika. Imamo svoj misijski centar u kojemu su ured, kapela i dvorana za sa stanke. U centru održavamo i vjerona uk, susrete franjevačke mladeži, dječje radionice, probe zbora i folklor.

Euharistijska slavlja u misiji

Redovito održavamo mnoge pobožno sti i misna slavlja u kojima neposredno prije početka pripravu započinjemo Gospinom krunicom. Zajednica se oku pljala do kraja 2020. godine u crkvi sve toga Petra na misnim slavljima u 13 sati. Potkraj 2020. godine Biskupija Aac hen donijela je odluku prenamjene cr kve svetoga Petra u sklonište za beskuć nike u sklopu Caritasa. Nedavno nam je najavljeno da se više u crkvu svetoga Petra nećemo vratiti. Ondje se sada sva kodnevno služe obroci za beskućnike te u crkvi imaju mogućnost dnevnoga boravka. Naša zajednica se premjestila u crkvu Heilig Kreuz u jednoj od središ njih ulica grada i studentske četvrti Aa chena. Crkva potječe još iz 1902. godine

i krase je povijesni vitraji koji prostoru daju poseban doživljaj, zajedno s veli kim drvenim raspelom iza oltara. Svetu misu slavimo u 13 sati svake nedjelje. Svete mise osim centralno u Aachenu slavimo i u lijalama: Alsdorf, Eschwei ler, Düren, Jüllich i Heinsberg.

U korizmeno vrijeme petkom odr žavamo križni put u večernjim satima. Svake godine imamo i pobožnost tri naest utoraka svetome Anti Padovan skom. U adventu slavimo mise zorni ce s početkom u 6 sati. Poslije zornice okupljamo se na kratkom druženju uz kavu i čaj.

U svrhu izvršavanja pastoralnih za dataka i ciljeva djeluje misijsko pasto ralno vijeće koje se sastoji od 14 članova izglasanih u studenom 2021. godine na sljedeće četiri godine mandata. Vijećem presjeda troje članova predsjedništva i potpredsjedništva iz triju različitih li jala. Misijsko pastoralno vijeće očituje naše crkveno zajedništvo. Članovi vije ća služe našim vjernicima kao direktan kontakt u svrhu informacija ili pomo ći. Naša se misija uvijek raduje novim članovima koji se nastanjuju na našem području te uvijek vrlo rado pomažemo u raznim situacijama.

Hrvatska katolička misija Aachen može se pohvaliti i lijepom suradnjom s biskupijom te župnim pastoralnim vi jećem njemačke župe Heilig Kreuz, pod čijim je ravnanjem crkva u kojoj se tre nutno nalazimo.

U zadnjih godinu dana intenzivno smo se posvetili i društvenim mrežama. Na našoj Facebook i Instagram stranici redovito objavljujemo župne obavijesti, događaje i aktivnosti. Time na suvre men način informativni sadržaj vrlo brzo dopire do naših vjernika.

U 2022. godini imali smo dvije du hovne obnove. U korizmeno vrijeme, u ožujku ove godine, gost u našoj misiji bio je dr. sc. don Boris Vidović. Don Boris je profesor na KBF-u u Splitu, psiholog te logoterapeut s dugogodišnjim iskustvom u bračnom i obiteljskom savjetovalištu.

Na blagdan svetoga Franje Asiškog, 4. listopada državni taj nik kardinal Pietro Parolin najavio je, u ime Države Grada Vatikana, službeni pristup Svete Stolice Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama i Pariškome sporazumu, prenosi IKA.

O pristupu sporazumima kardinal Pietro Parolin govorio je i na susretu u organizaciji Državnog tajništva u suradnji

s Papinskim akademijama znanosti i društvenih znanosti na temu brige za zajednički dom.

Moderator susreta – nadbiskup Paul Richard Gallagher, tajnik za odnose s državama i međunarodnim organiza cijama, objasnio je razloge zašto se Sveta Stolica odlučila pridružiti Okvirnoj konvenciji i Pariškom sporazumu. „Za jedno pobjeđujemo ili zajedno gubimo”, rekao je, naglasivši da je put do ciljeva Pariškog sporazuma „dug” te da se još mnogo toga treba učiniti po pitanjima kao što su klima, migranti koji nemaju međunarodnu zaštitu, porast teških klimatskih događaja i mjere otpornosti. Susretu je online nazočio i Simon Stiell, izvršni tajnik UN-ovog Tajništva za klimatske promjene, koji je zahvalio Svetoj Stolici na „hra brom” činu. Ti su koraci potrebni, rekao je, kako bi se „pro vele transformativne promjene i izbjegla globalna katastro fa” koja će „promijeniti našu klimu, naš svijet i naše živote”.

Od početka pandemije bilježe se promjene u globalnom vi šedesetljetnom trendu napretka u kategorijama očekivanog životnog vijeka, obrazovanja i ekonomskog prosperiteta, po kazuju podaci UN-a. U posljednje dvije godine je 9 od 10 ze malja nazadovalo na UN-ovom Indeksu ljudskog razvoja, a kao glavni uzroci navode se COVID-19, rat u Ukrajini i kli matske promjene, prenosi mrežna stranica PLIVAzdravlje. Švicarska je ove godine na vrhu indeksa s očekivanim ži votnim vijekom od 84 godine, s prosječno 16,5 godina pro

vedenih u obrazovanju i prosječnom godišnjom plaćom od 66.000 dolara. Posljednji na ljestvici je Južni Sudan gdje je očekivani životni vijek 55 godina i gdje ljudi u prosjeku pro vedu samo 5,5 godina u školi i zarađuju 768 dolara godišnje.

Nazadovanja u većini od 191 zemlje uključene u indeks, osobito u pogledu očekivanog životnog vijeka, vratila su ze mlje na razine razvoja zabilježene 2016. godine. U SAD-u je očekivani životni vijek pri rođenju od 2019. godine pao za više od dvije godine dok je u drugim zemljama taj pad znatno veći.

PIŠE: FRA

Papa Leon III. rođen je u Rimu 795. g. gdje je i umro 816. g. na kon dvadesetogodišnjega upravljanja Crkvom (795. – 816.). Sudjelovao je u rješavanju mnogih teoloških i po litičkih sukoba toga vremena. Nastojao je obnoviti dijalog između Rima i Ca rigrada koji se ticao pitanja Kristova božanstva. Rasprave su se vodile oko riječi „Filioque” koja je bila nadodana Vjerovanju. Bizantinci su smatrali da to zadire u samu bit Trojstva i da se taj dodatak ne treba koristiti u Vjerovanju. Kako bi spriječio daljnje nesuglasice, papa Leon je odredio da se dodatak „Filioque” može, ali i ne mora koristiti u Vjerovanju.

Zaokret prema Francima

Najdalekosežnija odluka Leona III. bila je da veže i sebe i Crkvu uz Franke, posebno uz njihova moćnoga vladara Karla Veli koga u kojem je vidio zaštitnika od svih neprijatelja Crkve – zbog toga je umalo platio glavom. Naime, zbog njegove očite sklonosti prema Karlu Velikom u Rimu je sve više jačala antifranačka struja. Grupu su predvodila dva nećaka pape Hadrija na koji su i sami pretendirali na papinski položaj i nisu se mirili s time što se nisu dočepali papinskoga prijestolja. Stoga su

tijekom jedne procesije napravili zasjedu i sa svojim plaćenicima uspjeli oteti papu i zatvoriti ga u jedan rimski samostan. No iste noći su ga njegove pristaše uspje le osloboditi iz zatočeništva i spasiti i od mogućega ubojstva. Kratko nakon toga,

Papa Leon III. je otišao još jedan korak dalje u vezanju Crkve uz Franke te je dao izbrisati ime bizantskoga cara iz liturgij skih molitvi i mjesto toga upisati Karlovo ime. U tom se trenutku javila misao ne bi li se carski naslov kao takav mogao vrati ti iz Bizanta u Zapadni Rim i prenijeti na samoga Karla Velikoga. Kao da je položaj upravo tražio da se izvrši translatio imperii.

čim se oporavio od zadobivenih rana tije kom otmice, uputio se u Franačku, ususret Karlu tražeći od njega i vojnu i političku potporu što mu je Karlo velikodušno obe ćao. Istovremeno je potvrdio dokument po kojemu papi ne može nitko suditi.

Čini se da su već 796. u Rimu o tome raz mišljali. Nakon što je u Carigradu svrgnut Konstantin VI. u korist svoje majke Irene godine 797., na Zapadu je isticano da na Istoku više uopće nema cara, nego da je vlast uzurpirala jedna žena.

Papa Leon III. je otišao još jedan korak dalje u vezanju Crkve uz Franke te je dao izbrisati ime bizantskoga cara iz liturgijskih molitvi i mjesto toga upisati Karlovo ime

PIŠE:

osanski franjevci su od konca šezdesetih godina prošloga sto ljeća započeli svoje otvaranje prema suvremenoj likovnoj umjetnosti! Najprije je na tome radio uski krug fra njevaca, a sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća gotovo sva vrata sakralnih prostora Bosne Srebrene širom su se otvarala čitavom nizu umjetnika. Sve je više jačalo povjerenje u zajednici Bosne Srebrene u protagoniste moderne sakralne umjetnosti. Išlo je usporenije kada se radilo o umjetnicima s naglaše no inovativnim i napose ne gurativnim umjetničkim rješenjima, a koja su tre bala imati svoje mjesto u tradicionalnoj pučkoj pobožnosti. U tom otvaranju franjevaca prema novom u likovnosti crkvenih prostora među prvima je u Bo snu Srebrenu stigao kipar Šime Vulas, uz slikare Ivu Dulčića, Đuru Sedera, Josipa Bi ela, kipara Zdenka Grgića... Ovdje nas zanima umjetnički put Šime Vulasa u Bosnu, što je, kako ćemo vidjeti, i za njega bilo donekle neočekivano!

Životopis i izvorno umjetničko nadahnuće

Vulas se rodio u Drveniku Velom na otoku Drveniku pokraj Trogira 17. ožuj ka 1932. Po završetku niže gimnazije

pohađao je školu za primijenjenu umjetnost u Splitu (1948–53), studirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjet nosti u Zagrebu u klasi Vanje Radauša (1953–58) te nastavio s usavršavanjem u njegovoj Majstorskoj radionici (1958–62). Godine 1959. otišao je na prvo stu dijsko putovanje u Pariz, nakon čega učestalo izlaže na skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Kao redoviti profesor kiparstva radio je na Akade miji (1987–2004). Od 1991. redoviti je član HAZU-a. Od god. 1975. nastale su mnogobrojne skulpture biblijske tema tike (Križni put, 1976; Uskrsnuće, 1993; Raspelo, 1995). Radio je u drvu, kovini i mramoru. Autor je niza spomenika i skulptura u javnim prostorima (Spome nik podhumskim žrtvama, 1970; Legen da oblika, 1987, velika granitna skulptu ra u Olimpijskom parku u Seoulu, Južna Koreja). Dobio je Nagradu „Vladimir Nazor” za životno djelo (2010). Premi nuo je 8. lipnja 2018. godine u Zagrebu. Umjetnička djela nose znak prepo znatljivosti svojih autora po kojemu se međusobno razlikuju. U Vulasa je taj znak jedro – osnovni oblikovni i simbo lički element u njegovu kiparstvu. Nosi biljeg zavičajnosti koji simbolizira plo vidbe, putovanja i traganja za skrivenim putovima u sferi stvaralaštva. Otkriva

mo ga u njegovim djelima duhovnoga i svjetovnoga nadahnuća. Zavičajnost i duhovnost kao nadahniteljski izvor njegovih radova pokazali su se očitima i na retrospektivnoj izložbi u Moder noj galeriji (21. 12. 2011 – 4. 3. 2012) na kojoj su izložena jedra, jarboli, ka tarke, tvrdalji, orgulje, križevi, raspela, svijećnjaci, rozete... „koja pokazuju ne samo Vulasov put u modernizam s du šom, nego svjedoče i fascinantan svijet oblika kipara koji u tematskom sklopu nacionalne tradicije, stvara djela u duhu svoga vremena i u mjeri svojih sklonosti spram naslijeđa moderne europske kul ture”, naglasila je ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić na otvo renju izložbe pred Božić 2011.

Suradnja s Bosnom Srebrenom

Vulasov umjetnički pohod u Bosnu, ponajprije u Sarajevo, zbio se sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća kad je prihvatio izvedbu Put križa, u drvu, Križa u bronci te kasnije jednoga Kri ža u drvu, za Franjevačku teologiju. Kako je s tim krenulo, sam je zabilježio u jednom svom zapisu/pismu (Zagreb, listopad 2003), napisanom na poticaj fra Andrije Zirduma, što je, uostalom,

Kardinal Gerhard Müller kritizirao je Sinodu o sinodalno sti u nekim od svojih dosad najoštrijih komentara o smjeru Katoličke crkve pod papom Franjom, opisujući sinodalni proces kao neprijateljsko preuzimanje Crkve koje prijeti dokrajčiti katolicizam. Inače, pod posebnim kritikama na šao se Sinodalni put koji vodi Katolička Crkva u Njemač koj, ali i onaj koji vodi Katolička Crkva u Luksemburgu, pod vodstvom predsjednika Vijeća biskupskih konferenci ja EU, prenosi Die Tagespost.

U intervjuu u EWTN-ovoj emisiji e World Over, biv ši pročelnik Kongregacije za nauk vjere osudio je hetero doksne ideje koje je izrazilo vodstvo Sinode i u sinodskim izvješćima te oštro osudio fokus inicijative na „samootkri venje” nasuprot katoličkoj vjeri.

Usporedio je stanje sinodalnog procesa s krivovjerjem arijanizma i „marksističkim oblikom stvaranja istine”, inzi stirajući da se katolici tome „moraju oduprijeti”, izvijestio je LifeSiteNews.

„Ovo je sustav samootkrivanja, okupacija Katoličke cr kve i neprijateljsko preuzimanje Crkve Isusa Krista, koja je stup objavljene istine”, rekao je kardinal Müller vodite lju EWTN-a Raymondu Arroyu. „Ovo nema nikakve veze s Isusom Kristom, s Trojedinim Bogom, i oni misle da je doktrina samo kao program političke stranke koja se može promijeniti prema svojim biračima.”

Sinoda o sinodalnosti, koju je papa Franjo pokrenuo 2021., višegodišnji je proces koji uključuje prikupljanje mišljenja katolika laika – pa čak i nekatolika – u svakoj bi skupiji u svijetu prije Biskupske sinode u Rimu u listopadu slijedeće godine. Papa Franjo opisao je cilj Sinode kao stva ranje „drugačije Crkve”, a najviši sinodalni dužnosnici na značili su da bi to moglo dovesti do promjena u crkvenom nauku i vodstvu.

„Umjetnica robot” nazvana Ai-Da kazala je britanskim za stupnicima da može stvarati umjetnost unatoč tome što je umjetno stvorena. To je rekla dok je govorila na parlamen tarnoj raspravi o tome kako će nove tehnologije utjecati na kreativne industrije, prenosi e Guardian.

Opisana kao „prvi ultra-realistični humanoidni robot umjetnik na svijetu”, Ai-Da se pojavila u jednoj od pro storija parlamenta, noseći kratku crnu periku i tregerice. Ženskog humanoidnog robota, Ai-Du su napravili znan stvenici s Oxforda i nazvali ga prema britanskoj matema tičarki i računalnoj pionirki Aidy Lovelace. Odgovarala je na pitanja uz šefa projekta i direktora umjetničke galeri je Aidana Mellera u televizijskoj sekvenci u kojoj su doma ćini bili zaduženi za komunikacije Doma lordova i Digitalnog odbora.

„Ja sam i ovisim od kompjuterskih programa i algori tama. Iako nisam živa, stvaram umjetnost”, rekla je Ai-Da kad je upitana kako se njena djela razlikuju od onih koja slikaju ljudi. Ai-Da je naslikala seriju radova, uključujući i sliku pokojne kraljice Elizabete, a njezini radovi prikazani su na izložbama i u galerijama. Odgovarajući na prvo pita nje odbora o tome kako slika slike, Ai-Da je rekla da joj u slikanju na platnu pomažu AI algoritmi, kamera smještena u očima te robotske ruke. Ai-Da je također objasnila kako joj je „analiziranje velikog korpusa teksta” u identi kaci ji zajedničkog sadržaja i poetskih struktura omogućilo da piše pjesme.

Foto: Raimond Spekking

Put u povijest

Put u Visoko doima se poput puta u povijest Bosne i Hercegovine bu dući da se na visočkom području nala zilo središte srednjovjekovne bosanske države odakle se ona širila i na krajeve koji joj danas više ne pripadaju. Svjedo če to stari grad Visoki na Visočici, po znatoj i kao Piramida Sunca, podgrađe Podvisoki, Mili, Moštre, Biskupići.

Zavičajni muzej Visoko osnovan je 7. travnja 1953. i u zgradi u neomaur skom stilu u kojoj je od 1957. godine čuva brojne artefakte bogate prošlosti. Među najstarijima je Numizmatička zbirka, najbrojnija Arheološka zbirka, a tu su još Srednjovjekovna, Etnografska, Geološko-paleontološka, Orijentalna i Umjetnička zbirka, Zbirka oružja, arhiv s dokumentacijskom građom, fototeka i muzejska knjižnica. Od 2020. godine Muzej izdaje i znanstveni časopis Ra dovi. Visoko je, osim po preradi mesa, možda još više poznato po preradi kože – tabačkom zanatu. U gradu je sačuva na jedina tabačka stupa na Balkanu čija je maketa izložena u jednoj od muzej skih vitrina.

Ravnateljica Muzeja Đenana Ganić pozvala je poznatoga rukometnog re prezentativca i trenera Zdenka Antovi ća, autora brošure Razvoj apotekarstva u Visokom, da kaže nekoliko riječi o modernom visočkom ljekarništvu čiji su začetnici i ljekarnici bili Česi, među kojima i njegov djed Filip Bohaček.

Arheolog Tarik Silajdžić je uz vide oprezentaciju govorio o spomenicima: Arheološko područje Mili, Graditeljska cjelina – Tabačka/Tabhanska džamija, Stari grad Visoki, Građevinska cjelina – Samostan sv. Bonaventure, Arheološ ko područje – prahistorijsko naselje na

lokalitetu Okolište, Graditeljska cjelina – pravoslavna crkva sv. Prokopija i Stara džamija sa haremom u Goduši. Priču je nastavio u lapidariju u kojem su origi nali i replike nalaza iz rimskoga doba i srednjega vijeka.

Prva arheološka istraživanja u Mi lima vršio je Carl Patsch početkom 20. stoljeća. Nastavljena su sedamdesetih godina pod vodstvom arheologa Pave Anđelića. Pronađeni su najstariji zid, romanička crkva, starija gotička crkva i mlađa ili velika gotička crkva, kao i više od 100 grobova. Starija crkva sv. Kuzme i Damjana spominje se u darovnici kra lja Bele IV. iz 1244. godine. Smatra se da je ban Stjepan II. Kotromanić proširio manju crkvu i izgradio uz nju prvi fra njevački samostan sv. Nikole. U Milima se održavao sabor – stanak, krunili i sa hranjivali vladari o čemu postoje diplo matski izvori. Tako su u crkvi sv. Nikole sahranjeni Stjepan II. i Tvrtko I., a okru njeni kraljevi Tvrtko I. i Stjepan Tomaš

U Arnautovićima se nalazi Arheološ ko područje Mili – krunidbena i grobna crkva bosanskih kraljeva, nekad politički, vjerski i kulturni centar srednjovjekovne Bosne. A što današnji posjetitelj zatječe? Možda je grubo reći kako samo nedo staju koze jer kameni ostaci neodoljivo podsjećaju na suhozid oko zelene oaze u Dalmaciji. To bi trebao biti nacional ni spomenik Bosne i Hercegovine pro glašen 2003. godine o čemu vjerojatno svjedoče tek zastave. Zato, fra Ivan Nujić popravlja dojam znalačkim izlaganjem o arheološkom bogatstvu ovoga kraja koje se može pratiti od prapovijesti i neolitske butmirske kulture, helenističke, ilirske kulture, preko ranoga srednjeg vijeka do uređene države kojom od 11. stoljeća vladaju banovi i kraljevi.

Do devastacije arheološkoga nala zišta došlo je 1947. godine izgradnjom pruge i danas ga presijeca cesta. Tek nakon njezina izmještanja može se pri stupiti većim istraživačkim i konzerva torsko-restauratorskim radovima koja ovise o cjelovitim rješenjima, skupa su i uključuju više razina vlasti.

Samostanska cjelina – Samostan sv. Bonaventure u Visokom proglašena je 4. lipnja 2012. godine nacionalnim spo menikom Bosne i Hercegovine i sastoji se od zgrade samostana s gimnazijom i sjemeništem, crkve i pokretnoga nasli jeđa – zbirke slika starih majstora. Rav natelj Franjevačke klasične gimnazije fra Ivan Nujić pokazao je sjajne uvjete koje danas polaznicima pruža ova in stitucija koja od 1900. godine djeluje u Visokom. Tu se s budućim fratrima školuju i borave učenici i učenice svih vjeroispovijesti i svjetonazora. Bogat stvo samostanske knjižnice je zadivlju juće, a lapidarij čuva brojne vrijedne

voje prve pjesme Jure Kaštelan počeo je objavljivati u vrijeme dok je bio učenik Državne kla sične gimnazije u Splitu, gdje je matu rirao 1938. godine. Prethodno se školo vao u Dijecezanskom sjemeništu u Spli tu, što nije nevažno za njegovu kasniju i ljudsku i književničku zauzetost u obra ni „razloga dobra”, kako je na to, pišući o Kaštelanu, pozivajući se na P. Éluarda, ukazao Branimir Donat. Čitanje staro zavjetnih tekstova, posebice psalama, i slušanje gregorijanskih napjeva moralo je u Kaštelanovo uho unijeti melodiku i ritam biblijskog verseta, što će posli je, preko poezije Walta Whitmana, naći odraz u njegovim stihovima, primjerice u pjesmi „Salut et fraternité” ili u „Us pomeni Ivana Gorana Kovačića”, ali i u drugim, udružujući se počesto s inkan tacijom naših narodnih bugarštica.

Godine 1936. u časopisu Hrvatska smotra Jure Kaštelan objavio je pjesmu „Miriše zemlja”.

„Zamamni su mirisi grada i strasne, razbludne oči truju srce i maštu u lijepoj noći...

PIŠE: LUKO PALJETAK

Poći ću zemlji otaca, smirenju boli i truda, čeka me umorni težak i znojna rođena gruda.

Miriše zemlja svježinom te snagom rascvalih snova u krvi, znoju i trudu uvijek je svježa i nova.

Prezreti oči i noći, za duhom krenuti predja u tužni, krvavi, znojni i dragi rođeni dol!

Miriše raspukla zemlja, a iz nje težakova bol”.

Iz načina na koji Kaštelan gradi tu pjesmu, uključujući i rime kojim se pri tome služi, vidljivo je da se mladi pjesnik oslanja na iskustvo pjesnika Hrvatske mlade lirike. Odlazak iz domaće sredine u tada dosta daleki Split rađa u Kaštelanu stanovitu odbojnost prema gradu („stra sne, razbludne oči / truju srce”), onako kao što primjerice odlazak u Zagreb dje luje na Antuna Branka Šimića, budeći međutim u njemu istodobno i odbojnost i čar otkrića nove sredine, ali i nostalgiju,

kao što se to događa i Kaštelanu, u ko jem grad prije svega potiče, tada, žudnju za povrat u ishodište. Ono je za njega tada još konkretno, opisivo uobičajenim pjesničkim sredstvima, da bi se poslije preobrazilo u mitsko ishodište u kojem zavičaj ima ulogu u-toposa, čvrste upo rišne točke u kozmičkim prostorima, po tvrditelja identiteta koji više nije tlo nego poezija nadahnuta tim tlom i, još više, sanjarija o njemu, nostalgija za njim. Tlo i zemlja Kaštelanovi su oslonci, tlo kao antejska ponuda, a poezija kao krilati dar.

Povratak u zavičaj trajna je Kašte lanova opsesija. Zato on, poistovjetivši se s kamenom svoga zavičaja postaje kamen, stavlja između njega i sebe znak koakcijalne povezanosti, kriči sebe kao jadikovku kamena: „Vratite me u gro made, u klisure, u spletove gorja, / u zakone vječnosti moje djevičanstvo”. On je, zbog krađe vatre, istodobno i okovani i vlastitom riječju oslobođeni Prometej.

U još daljem Zagrebu Kaštelan no stalgično piše: „Bio sam seljačko dijete u prnjama, u predvečerjima, u zadnjoj škol skoj klupi i nigda se nisam usudio podići oči, nigda nisam poželio bolju od svoje sirote majke. Volim vas moje krave i moje

Najvažnijem i najopširnijem lje topisu nastalom u 19. stoljeću u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj naslov je Godišnjak od doga đaja crkvenih, svjetskih i promine vrime na u Bosni. Autor mu je fra Jako Baltić, koji se rodio 1813. godine u Bukovici kod Travnika, a umro u Ovčarevu (koje se ranije nazivalo Orašjem) 1887. godi ne. Osnovno obrazovanje stekao je kod župnika Jakova Križanca u Gučoj Gori i u fojničkom samostanu. Studij lozo je i teologije završio je Mađarskoj (u Peču hu i Vesprimu; mađ. Veszprém) između 1834. i 1840. godine. Godine 1840. za putio se, zajedno sa subraćom Ivanom fra Franom Jukićem, fra Blažem Jo sićem i fra Bartolom Kovačevićem iz Vesprima u Bosnu s namjerom da po takne narod na ustanak protiv Turaka. Starješinstvo Bosne Srebrene namjeru je osujetilo te Baltića zajedno s Jukićem poslalo na neko vrijeme u Dubrovnik. Za boravka u Dubrovniku Baltić je pri mio i svećenički red, i to u Kotoru. Po povratku u Provinciju djelovao je naj prije kao kapelan u Orašju, a potom je od 1847. do 1849. bio zastupnik Bosne Srebrene u Carigradu, gdje je dobro naučio i turski jezik. Nakon povrat ka iz Carigrada djelovao je u Brestov skom i Fojnici, gdje je 1854. imenovan gvardijanom. God. 1857. izabran je za de nitora i postavljen za predsjednika

PIŠE:

rezidencije u Gučoj Gori. Tu je iste go dine započeo gradnju novog samosta na. God. 1864. premješten je za župnika u Kotor Varoš, a zatim i u Jardol (da našnji Vitez). God. 1868. imenovan je župnikom u Ovčarevu, gdje je sagradio i novu, vrlo lijepu crkvu, a 1871. preu zima službu župnika u Docu, gdje gradi školu. God. 1872. izabran je za kusto sa Provincije, a istodobno je obnašao i službu generalnog vikara. God. 1881. sudjelovao je na proslavi slavenskih apostola Ćirila i Metoda. Car Franjo Josip I. dodijelio mu je odlikovanje vi teškoga reda. Godine 1882. ponovo je imenovan župnikom u Ovčarevu, gdje je ostao do kraja života.

Osim Godišnjaka Baltić je napisao i jednu gramatiku turskoga jezika za puč ke škole, spis o životu i radu biskupa fra Marijana Šunjića te neke bilješke veza ne uglavnom za Godišnjak. Nažalost svi njegovi rukopisni spisi osim Godišnjaka izgorjeli su u požaru gučogorskog sa mostana 1945. godine. Dijelove Godiš njaka objavili su fra Berislav Gavrano vić i fra Rastko Drljić, a u cijelosti, ne baš lološki besprijekorno, fra Andrija Zirdum, i to u dva izdanja: 1991. i 2003.

O ljetopisu

Ljetopis fra Jake Baltića, u kojem se opisuju događaji između 1754. i 1882.

godine, razlikuje se od ljetopisa 18. sto ljeća (Lašvaninova, Benićeva i Bogda novićeva) između ostalog i po tome što nije izravno vezan ni za jedan samostan, nego ga je autor nosio sa sobom kamo god je bio premještan i bilježio događaje na terenu. Doduše, nešto je više Godiš njak vezan za samostan u Gučoj Gori (koji je Baltić i gradio) negoli za ostala mjesta u kojima je službovao. Kad je ri ječ o jeziku, Baltićev se ljetopis ne razli kuje bitno od ljetopisa 18. stoljeća.

Prvi dio Godišnjaka Baltić je preu zeo iz ljetopisa fra Ive Mirčete (ili Mi rčetića), kojemu je naslov Chronologia historico-legalis. S tim u vezi zanimljivo je podsjetiti se što je o Mirčetinu ljeto pisu, ali i o nekim drugim ljetopisima 19. stoljeća, uključujući i Baltićev, pi sao fra Julijan Jelenić u drugom dijelu svoga monumentalnog djela Kultura i bosanski franjevci: „Ne samo kod pri vatnih osoba nego i kod samoga redo državništva Bosne Srebrene opaža se u ovom razdoblju neko više zanimanje za domaću prošlost uopće a redodr žave napose. Još 1800. de nitorij Bo sne Srebrene povjerava kustosu fra Ivi Mirčetiću, da opiše čitavu povjest Bo sne Srebrene, osobito iza publikacije Laštrića ‚Epitome vetustatum‘. U istu mu svrhu odregjuje pomoćnika fra Ivu Perišića, novičkoga meštra, – te strogo nalaže svoj braći da im spreme sve, što

ezero je smješteno 10 kilometara od općinskoga središta Kladnja, a jedno je od dva prirodna jezera na području Tuzlanske županije. Nalazi se na obron cima Konjuha, nedaleko od poznatoga izletišta Muška voda, na nadmorskoj visini od 711 metara. Dužina jezera nije velika, a iznosi oko 150 metara, dok mu je širina oko 60 metara. Površina mu je oko 4400 m2. Dubina jezera je između 3 i 4 metra, a regulira se još davno po dignutom betonskom pregradom ko jom se spriječilo nestajanje jezera koje je protočnoga karaktera. Jezero se puni sa svoje istočne strane gdje postoji ne koliko manjih izvora skoro stalnoga ka raktera, a nakon što voda isteče iz jezera, vrlo brzo završava u Gornjoj Drinjači. Ovo garantira stalnu razinu vode jezera.

Geologija jezera

Samo jezero na Konjuhu je geomorfo loški spomenik prirode jer je nastalo gdje se lome dvije geološke formacije,

vapnenačka i ofolitska, odnosno va pnence smjenjuju peridotiti i serpen tini, ali tu ima i drugih metamorfnih stijena koje inače nalazimo na Majevici i oko obližnjih rudnika u Đurđeviku i Banovićima. Ta kontaktna zona geološ kih podloga je osigurala da se na širem području jezera razvija speci čna ser petinska vegetacija.

Oko jezera nalazimo šume koje su svojstvene za vapnenačko dolomitne planine naše zemlje iako je planina na kojoj se jezero nalazi poznata po svo jim peridotitima i serpentinima. Gusta šuma oko jezera izgrađena je od jele i bukve uz obaveznu smreku, a tu su još pojedinačno crni bor, obični bor i hrast kitnjak.

Flora i fauna

Klima oko jezera je planinska, iako je ovo područje veoma zanimljivo jer se nalazi pod utjecajem izmijenjene umjereno kontinentalne klime, s jačim

utjecajem kontinentalne klime tijekom ljeta. Zime su hladne, s temperaturom i do –20 °C, a ponekad i niže, dok su ljeta jako topla i suha. Zimi oko jezera napa da i visoki snijeg te se pod njim zaleđe no jezero izgubi. Tako ostaje zaleđeno

Zbog

ljepote

upanije

enim pejza

om „Konjuh”, kojim

ovo

stavlja

kulturne

tine Bosne

Hercegovine,

tako

jezero

TEKST

FOTO: DALIBOR BALLIAN

svetog Ante

detaljan katolički kalendarij obrađuje dogme o Blaženoj Djevici Mariji. Donosi teme posvećene franjevaštvu, našim krajevima i ljudima, obitelji i povijesti. Bogat i zanimljiv sadržaj možete pronaći i u rubrikama posvećenim Bibliji, pučkim pobožnostima, poeziji i prozi te zdravlju i kulinarstvu.

Ovogodišnji dvanaestlisni kalendar krase prikazi sakralnih djela akademskoga kipara Ilije Skočibušića.

Roditeljima i djeci

Svi sveti i Dušni dan

PIŠE:

Prvoga dana mjeseca studenoga svake godine vjernici kršćani slave svetkovinu Svi sveti. Toga dana slave se oni sveci i svetice koje je Crkva pro glasila svetima jer su svojim životom sveto živje li na zemlji i činili dobra djela iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Dušni dan slavi se svake godine 2. studenoga, kada se vjernici kršćani sjećaju svih svojih dra gih pokojnika. Toga dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, sudjeluju na svetoj misi, povezujući

se tako svojim molitvama s njima i moleći za njih Božje milosrđe.

Dužnost živih je prisjećati se umrlih i brinuti se za njihove grobove. Grobove čistimo i uređu jemo cvijećem. Palimo svijeće ili lampione, pri sjećamo se umrlih i za njih se molimo. Pri po sjetima grobljima moramo biti tihi, pristojni i ne dirati tuđe grobove.

Kako sam već rekla, običaj je da groblja ukra šavamo cvijećem. Najčešće su to krizanteme. Zato ćemo sada saznati nešto o njima.

Prekrasne krizanteme su cvijeće kojim se ukrašavaju vrtovi do kasne jeseni. U mnogim državama krizantemesu lijep podsjetnik da je jesen stigla.Kod nas se najčešće njima ukrašavaju groblja zasvetkovinu Svi sveti. Krizanteme izgledaju kao raskošnigrmić s cvjetovima od pahuljasto bijelih, preko nježnožutih, žarko narančastih do zagasito crvenih boja. To sutravnate višegodišnje ili jednogodišnje biljke i mogu narasti od 50 do 150 cm u visinu. Potječu iz Azije i sjeveroistočne Europe, a postoji čak četrdesetak vrsta ovogacvijeta. Dobile su ime iz grčkoga jezika – chrysos anthosšto znači zlatni cvijet Uz cvijeće, na groblje nosimo i svijeće ili lampione.Pokušaj sam/sama izraditi lampion od staklenke.

Kruh svetog

Kap dobrote

Dobrodošlica studentima Franjevačkog studentskog doma

U multimedijalnoj dvorani Franjevačkog međunarodnog stu dentskog centra u Sarajevu, održan je 20. listopada sastanak Uprave sa studentima Franjevačkog međunarodnog student skog doma.

Dobrodošlicu i pozdrav novoprimljenim studentima i stu dentima koji su redovito nastavili studij i stanovanje u FSD-u, zaželjeli su provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić, ekonom Provincije fra Vinko Sičaja, tajnik Provincije fra Da mir Pavić, duhovni asistent FRAME Bosne Srebrene fra Anto nio Baketarić i ravnatelj FSD-a fra Petar Karajica.

Pozdravni i prigodni govor stanarima Franjevačkog stu dentskog doma uputio je ravnatelj fra Petar Karajica. U svome govoru, fra Petar je stanarima poželio dobrodošlicu i istaknuo neke bitne stavke vezane za odvijanje života prema Pravilniku i kućnom redu FSD-a. Osvrnuo se također na značaj i važnost njihova obrazovanja, te im poručio da budu na ponos svojim roditeljima.

Nakon ravnateljeve uvodne riječi, studente je pozdravio provincijal, fra Zdravko Dadić, koji je ispred Franjevačkog provincijalata također uputio riječi podrške. Osvrnuo se u svom govoru na 731 godinu dugu povijest franjevaca u Bosni i istaknuo najveću vrednotu franjevaca a to je zalaganje za mir

i dobro. Poručio je i studentima da se svi trebamo, bez obzira koje smo vjere, zalagati za mir i dobro.

Fra Antonio Baketarić predstavio je projekte za mlade u organizaciji FRAME Bosne Srebrene, kao što su sportski su sreti, studentske tribine, dan ekologije, različite vrste škola i edukacija, duhovne obnove, volontiranje te je na koncu po zvao studente da se u iste uključe.

Na sastanku su izabrani i predstavnici Vijeća studenata koji čine Marija Žabić, Berina Omerdić, Jelena Jukić, Emin Veledar i Demir Šabanović  Članove su izabrali prisutni stu denti i studentice, kao predstavnike koji će surađivati s Upra vom u cilju unapređenja kvalitete života u Domu.

Uspješno realizirana volonterska akcija „72 sata bez kompromisa”

I ove godine je, u periodu od 29. rujna do 2. listopada, održana velika volon terska akcija „72 sata bez kompromisa” koju na području Vrhbosanske nadbi skupije realizira Nadbiskupijski centar za pastoral mladih „Ivan Pavao II.”.

Mladi su, volontirajući na najvećoj volonterskoj akciji u Vrhbosanskoj nad biskupiji, imali priliku pomoći potrebi tima, osjećati se korisnima i odgovor nima u svojim lokalnim zajednicama radeći na humanitarnim, ekološkim, kreativnim, duhovnim i edukativnim projektima. Jedna od aktivnosti bilo je i prikupljanje hrane za pučke kuhinje.

Ove životne namirnice prikuplje ne su za pučku kuhinju „Kruh svetog Ante”: 27 kg tjestenine; 63 kg braš na; 25 kg šećera; 19 l ulja; 2 l mlijeka; 16 kg riže; 5 kg palente; 5 marmelada; 78 konzervi; 1 kg vegete; 800 g geršla; 114 kesica gotove juhe; 400 g pileće sa lame; 11 kutija keksa; 7 čokolada; 42 pa kovanja čaja; 5 sokova. Od higijene pri kupljeno je sljedeće: 1 l tečnog sapuna; 23 toaletna sapuna; 52 pakovanja toa letnog papira; 6 četkica za zube; 2 paste za zube; 8 pakovanja vlažnih maramica; 2 pakovanja papirnih maramica; 3,6 kg deterdženta za rublje.

U ime korisnika naših pučkih kuhi nja, zahvaljujemo svim volonterima na izdvojenom vremenu, svim ljudima koji su dali svoj dar, djelatnicima i osoblju marketa. Od srca hvala svima za sudje lovanje u akciji i prikupljenoj hrani.

ROK ZA PRIJAVU

OBAVLJAJU VOLONTERSKI RAD U HKO „KRUH SV. ANTE” I PROŠLOGODIŠNJI STIPENDISTI FONDA „KAP DOBROTE”.--

Kapljice

Kad se iz nekoga neobjašnjivogi ničim izazvanoga razloga zagledaš u jednu jedinu od stotine drugih kapljica kiše na prozoru, ne možeš se ne zapitati nije li te baš ona prvagledala. Ili je nekim čudom baš ova kapljica sve druge kapi usebi zaokružila?

i foto: J. Ćuro)

Aachen, Kaiserdom

U gradu Athens u američkoj saveznoj državi Ohio 7. listo pada dodijeljena je prva nagrada pod nazivom WideOpen Excellence in Photography dugogodišnjoj suradnici Svjetla riječi i dokumentarnoj fotogra inji Dijani Muminović. Di jana je prvu nagradu osvojila u konkurenciji 531 fotogra je 118 umjetnika.

Nagrađena fotogra ja nastala je u Međugorju početkom ožujka ove godine kada se Dijana obratila Svjetlu riječi sa željom odlaska u Međugorje kako bi dočekala prvi autobus izbjeglica, koji je u ovaj grad dolazio iz Ukrajine.

Dodjela nagrade i izložba održani su u gradu gdje je Dijana i magistrirala vizualne komunikacije (do kumentarnu fotogra ju) te je tim povodom kazala: „Lijepo se vratiti i u Ohio, jer je jedan od sponzora ove izložbe univerzitet na kojem sam studirala, te je bilo posebno zadovoljstvo ponovno vidjeti svoje profesore”.

Dugi niz godina je, između ostalog, u reviji Svjetlo riječi pisala i rubriku Svijet fotogra je. U posljednjih 15 godina fotogra jom promovira ljudska prava, međureligijski dija log i mir, a krajem 2017. pokrenula je i vlastito udruženje „Škola fotogra je” u Zenici.

Činom Papinog prihvaćanja odreknuća od službe riječkog nadbiskupa i metropolita zbog navršene kanonske dobi, od 11. listopada mons. Ivan Devčić postao je umirovljeni nad biskup, a dosadašnji koadjutor mons. Mate Uzinić postao je riječki nadbiskup i metropolit, objavio je Nadbiskupski ordinarijat u Rijeci, prenosi IKA.

Konferenciju za predstavnike medija vodio je generalni vikar Riječke nadbiskupije vlč. Mario Tomlja nović, koji je pročitao priopćenje Apostolske nuncijature u Republici Hrvatskoj. Upuću jući riječi zahvale nadbiskupu Devčiću, vlč. Tomljanović opisao ga je kao samozatajnog čovjeka, intelektualca i čovjeka vjere. Prigod nu riječ uputio je i nadbiskupu Uziniću ko jemu je zahvalio za strpljenje te poniznost i skromnost koja je svima za primjer.

Nazočnima se obratio umirovljeni nad biskup Devčić, istaknuvši brojne aktivnosti koje je kao pastir obnašao. Svome nasljed niku, mons. Mati Uziniću, poželio je obilje Božjeg blagoslova i mudrosti u vršenju službe riječkoga nadbiskupa metropolita.

Novi riječki nadbiskup Uzinić u svom je govoru istaknuo simboliku datuma 11. listopada, jer se tada obilježava 60. godina od

početka Drugog vatikanskog sabora koji je Katoličku Cr kvu otvorio ponajprije unutarcrkvenom dijalogu, a onda i dijalogu s drugim kršćanima, drugim religijama i osobi to dijalogu sa suvremenim svijetom. U tome nadbiskup Uzinić pronalazi snažan poticaj da svoje poslanje riječkog nadbiskupa i metropolita nastavi vršiti u koncilskom duhu, duhu sinodalnosti i zajedništva sa svima.

svetog Ante

detaljan katolički kalendarij obrađuje dogme o Blaženoj Djevici Mariji. Donosi teme posvećene franjevaštvu, našim krajevima i ljudima, obitelji i povijesti. Bogat i zanimljiv sadržaj možete pronaći i u rubrikama posvećenim Bibliji, pučkim pobožnostima, poeziji i prozi te zdravlju i kulinarstvu.

Ovogodišnji dvanaestlisni kalendar krase prikazi sakralnih djela akademskoga kipara Ilije Skočibušića.