Posthumanizam: Što nakon čovjeka? (475)

Kalendar

svetog Ante

Knjiga kalendar

Uz detaljan katolički kalendarij obrađuje dogme o Blaženoj Djevici Mariji. Donosi teme posvećene franjevaštvu, našim krajevima i ljudima, obitelji i povijesti. Bogat i zanimljiv sadržaj možete pronaći i u rubrikama posvećenim Bibliji, pučkim pobožnostima, poeziji i prozi te zdravlju i kulinarstvu.

Dvanaestlisni kalendar Ovogodišnji dvanaestlisni kalendar krase prikazi sakralnih djela akademskoga kipara Ilije Skočibušića.

Jednolisni kalendar

VLASNIK

Franjevačka provincija Bosna Srebrena

NAKLADNIK FMC Svjetlo riječi d.o.o.

RAVNATELJ Janko Ćuro

GLAVNI UREDNIK Vili Radman

ZAMJENIK GL UREDNIKA Janko Ćuro

REDAKCIJA Janko Ćuro, Monika Galić, Ivana Pekušić, Vili Radman

PRETPLATA Emil Perković

MARKETING Monika Galić

LEKTURA Ana Papić

GRAFIČKO OBLIKOVANJE Lorko Kalaš

ADRESA UREDNIŠTVA Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO

tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47

viber: +387 (0)60 33 88 018 redakcija@svjetlorijeci.ba uprava@svjetlorijeci.ba

UREDNIČKO

fra Zdravko Dadić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman

GODIŠNJA PRETPLATA BiH 45 KM; Hrvatska 220 HRK; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD

BANKOVNI RAČUNI – KM

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095

UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709

DEVIZNI RAČUNI

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371

IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S

UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22

RAČUN

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007

RAČUN

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg

Kontoinhaber: Vislav

Konto:

IBAN:

Riječ čitateljima

FRA VILI RADMAN urednik@svjetlorijeci.ba

Promjene kojima danas svjedočimo u biti su samo lo gičan nastavak, ali ne i kraj, niza promjena koje su odavno započele. Pod utjecajem tehnologije suvremeni se svijet bitno promijenio: cijepanjem atoma i manipu lacijom gena granice čovjekova iskustva i spoznaje zi kalnoga i biološkoga svijeta stvarno su pomaknute. Riječ je o dubinskim, tektonskim i za oko običnoga čovjeka ne tako lako primjetnim promjenama budući da se sada ono bitno odvija na „nevidljivoj” razini kvantne i nano tehnologije.

Nakon pomicanja granice atoma i gena čini se da je sljedeća granica koju treba pomaknuti granica čovjekova identiteta

Nakon pomicanja granice atoma i gena čini se da je sljedeća granica koju treba pomaknuti granica čovjeko va identiteta. U modernom su dobu društvene znanosti već dobro uzdrmale njegove temelje razbijajući duhov ne i intelektualne tradicije i prakse koje su podržavale i hranile humanističku sliku čovjeka. Iznutra rastrojeni i decentrirani čovjek, koji je još preostao, nije težak plijen ideologiji moćnoga tehno-korporacijskoga stroja. Ona, na ruševinama humanističkoga idejnog svijeta, plete i nameće svoju sliku realnosti postavljajući temelje nove, posthumanističke budućnosti. Obrise ove budućnosti uvelike određuje i stvara tehnologija, a njezin se vrhunac, u očima najvatrenijih zagovornika, vidi u hibridnom sje dinjenju čovjeka i stroja odnosno umjetne inteligencije.

Posthumanističku utopiju prati društveno-politička distopija u kojoj tehnologija sve više pokazuje svoje dru go lice: nekadašnje digitalne tehnologije slobode, krea tivnosti i razonode pretvaraju se u tehnologije društvene kontrole i praćenja. Na taj se način postupnim, diskretnim koracima sve više i više ulazi u jedan novi, kontrolirani i samim tim totalitarni poredak koji nema pre više obzira za čovjeko vu slobodu niti granice njegove osobe i njezina dostojanstva, a kamoli za njegovo mišljenje o novom poretku stvari.

Drugim riječima, čovjekova je „stvarnost” već odavno promijenjena, samo širi slojevi čovječanstva to tek sada počinju osjećati i primjećivati. Svakodnev nom čovjeku pojam posthumanizam može možda zvu čati kao još jedna pomodna, egzotična i za svakodnevni život nebitna riječ, međutim sadržaji koje taj pojam želi izraziti već dugo vremena – teorijski i praktično – obli kuju našu stvarnost i svakodnevni život.

Pisma čitatelja

Život

Život živim u Frankfurtu gradu gdje ostavljam radost, tugu i nadu, u njemu je mnogo stanovnika, svaki dan i čovjek nova je prilika.

Tu su ljudi sa svih strana svijeta, dobro i zlo vene i cvjeta, kada dođoh sedamdeset neke, bijaše nas manje u gradu kraj rijeke.

Stanujem kraj glavnog kolodvora, u njemu ljudi kao mora, tu dolaze mladi i stari, bogatima siromah pogled kvari.

Očima gledam i srce se čudi, životinje se više vole nego ljudi, darivaju se i miluju cuke, ljudske ostaju prazne duše i ruke.

Prolaze vlakovi s redom i bez reda, često je poraz isto što i pobjeda, siromasi mole pomoć i dar, bogati samo prema sebi osjećaju ljubav.

Život je ovdje težak i lijep kao svježi i uvenuli cvijet, moja domovina ostaje pusta, u njoj tuga i magla gusta.

Ugašena vatra rodnih ognjišta, imamo sve a nemamo ništa, prolazi život, teče kao rijeka, sreća je bliska i daleka.

Ovdje se stalno trči i žuri, za parama se bjesomučno juri, ovdje je čovjek dobar i loš, treba, želi, traži i hoće još.

Kazimir Barukčić, Frankfurt

Narod koji izumire

a još rjeđe ponosna i prkosna od sna o blagostanju i slobodi. Kad sam pročitao rezultate popisa stanovništva, nešto se u meni probudilo, tužno do te mjere da sam u samoći svoje sobe spontano pro plakao. Isus mi je svjedok da ne lažem kad vam kažem – plakao sam.

Na planetu danas živi oko osam mili jardi ljudskih bića. Nas Hrvata je tek oko osam milijuna. Polovica živi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a druga polovica diljem svijeta. Gotovo da nema zemlje u kojoj nas nema. Prosuti smo svijetom kao sjeme ničije i svačije. Poslije svakog rata, zički smo se obnavljali. To se, na žalost, nije dogodilo nakon nedavnog hrvatskog obrambenog i oslobodilačkog rata – Domovinskog rata, kako je službe no nazvan naš najčistiji i najuspješniji rat u povijesti. Brojke su neumoljive. Bože, hoće li itko govoriti hrvatskim jezikom nakon pola milenija? Isus je jednom re kao, govoreći o naraštaju u kojem je živio i onom koji će doći, o vinogradu zemalj skom, za koga je posađen i za koga plo dovima rađa. Dragi moji Hrvati, ne valja nam rađa!

Državni zavod za statistiku upravo je objavio konačne rezultate popisa sta novništva. Iz njih je vidljivo kako Hr vatska ima 3.871.833 što je pad za 9,64 posto u odnosu na prošli popis iz 2011. Objavljeni su i detaljni podaci i o struk turi stanovništva prema spolu, religiji, materinskom jeziku i nacionalnosti.

Broj stanovnika Hrvatske se u 2021. odnosu na 2011. smanjio za 413.056 osoba ili 9,64 posto, od čega je broj naj vidljivije opao u slavonskim županija ma, a najmanje u Zagrebu i primorskim županijama.

Zagrebačkoj županiji, 5,55 posto. Slijede Dubrovačko-neretvanska županija s pa dom od 5,71 posto, Zadarska 6,03 posto, Istarska 6,16, Splitsko-dalmatinska 6,90 i Međimurska s padom od 7,52 posto.

Podaci su pokazali da hrvatsko sta novništvo ubrzano stari. Udio najmla đeg stanovništva, onoga u dobi od 0 do 14 godina iznosi 14,27 posto, a udio najstarijeg stanovništva, iznad 65 godi na, iznosi 22,45 posto. Udio stanovnika između 15 i 24 godine iznosi 10,27 po sto, od 25 do 34 godine 11,4 posto, od 35 do 49 godina 20,23 posto te od 50 do 64 godine 21,38 posto.

Udjeli najmlađih i najstarijih kate gorija žena su se u posljednjih sedam desetak godina obrnuli. Tako je 1953. godine udio žena do 14 godina starosti iznosio 25,3 posto, a 2021. je pao na 13,4 posto. Udio žena starijih od 65 go dina 1953. iznosio je 7,9 posto, a 2021. se popeo na 25,3 posto.

Udio najmlađeg uzrasta muškaraca 1953. iznosio je 29 posto, a 2021. 15,2 posto; dok je udio najstarije dobne sku pine muškaraca 1953. iznosio 6 posto, a 2021. godine 19,4 posto. Ovi postoci su poražavajući.

Svojedobno je Lineker napisao u Bi ldu da su Hrvati najsportskija nacija na svijetu. To je nepobitna istina. U mno gim sportovima smo sportska velesila, a tek nas je ni četiri milijuna. U nogo metu smo drugi na svijetu, u vaterpolu i rukometu bili smo prvi, u košarci i ne kim drugim sportovima prednjačimo... a u politici, ekonomiji, gdje smo? Na starom kontinentu prednjačimo u zna nosti i umjetnosti.

Kako je strašno i tužno priznati da pri padaš narodu koji polako izumire. Moja malena Hrvatska, tako rijetko radosna,

Najveći relativni pad broja stanovni ka zabilježen je u Vukovarsko-srijemskoj županiji (20,28 posto), Sisačko-mosla vačkoj županiji (19,04 posto), Požeš ko-slavonskoj županiji (17,88 posto), Brodsko-posavskoj županiji (17,85 po sto) te u Virovitičko-podravskoj župa niji (17,05 posto). Najmanji pad stanov nika je u Gradu Zagrebu, 2,9 posto i u

Na kraju, svojedobno mi je rekao talijanski veliki pjesnik Ungaretti, kad sam dobio Danteovu nagradu 1970. go dine u Firenci za poemu Canto dolente (Žalosni pjev): „Kakva šteta Antonie što pišeš na malom jeziku.”

Velika je razlika pisati na engle skom, francuskom, talijanskom ili ne kom drugom velikom jeziku, od nas koji pišemo i govorimo hrvatski, rumunjski,

– kako je to teško priznati!

makedonski, bugarski, slovenski, češki, crnogorski...

Heideger je napisao da je jezik kuća bića. Neka za sada bude dosta. Najte kaj zamerit, kako imaju običaj reći ljudi iz Hrvatskog zagorja. Zamjerili ili ne za mjerili, ne piše nam se dobro!

Ante Matić, Zagreb

Pjesma bez naslova

Ponekad, imam potrebu nešto svijetu reći Da šutnja ne postane teret na plahoj mi duši Kada preko ruba, kao bujica riječi žele teći Odjednom, ah, zid šutnje pred očima se ruši

Moje usne, u jauku vjetra odabrane riječi nude Tinta i pero nestrpljivi mižore se u mojoj ruci Zbunjena i omamljena vremena za slašću lude Zovem vjetar, sve nevolje prstima dalje odvuci

Zaustavljene riječi grlo grebu, teške kao stijene Dok zakutkom oka kroz maglu u daljinu gledam Uz plamičak svijeće ure tiho promiču kraj mene Objeručke grlim kapljicu nade, tami gušta ne dam

Zapitam se što još može duša moja Ako glas mi jutros niste prepoznali Stanem ispred Njega, kane suza koja Shvatim, oprostite, pjesmi naslov fali

Čupam misli iz dubine dublje Neka ih prosije vremena zublje Neka im na glavu krunu stave Ili, pak neka ih u hodu zaborave

Miljenka Koštro

13

Srce koje

Metafizika hibridnoga 36 Udaljavanje od ljudskoga 66 Karizma misijskoga poziva

Asiz: Stopama sv. Franje

ljubavlju iščekuje

14 Ljudsko biće stvoreno od Boga

to je posthumanizam? Budu ći da na tržištu ideja suvre menoga društva u rasponu od akademske zajednice do javnih intelektualaca postoji mnoštvo međusobno isključujućih de nicija toga pojma, pa ga jedni tako poimaju antitezom, drugi sinonimom, a tre ći ciljem transhumanizma – a za koji također postoji koloplet međusobno isključujućih de nicija, što dodatno usložnjava problematiku i otežava bara tanje pojmovima – čini mi se da post humanizam ne treba de nirati u skladu sa suvremenom logikom posvemašnje fragmentacije znanja kao potkategori ju potkategorijine potkategorije, nego upravo suprotno, kao duh vremena koji prožima gotovo sve suvremene fenome ne. Kao ni transhumanizam, posthuma nizam nije tek tehnološki fenomen, već nešto znatno šire: čovječji pokušaj nadi laženja sama sebe kao ljudskoga bića te posljedične preobrazbe ljudskoga bića u nešto drugo (raščovječenje), odnosno poimanje čovjeka kao božanskoga bića (obogotvorenje), a očituje se u želji za unaprjeđenjem tijela i uma, uglavnom samo posredstvom suvremene tehno logije, onkraj naravnih granica ljudskih mogućnosti – nadilaženjem spolnoga binarizma, radikalnim produžetkom života te, eventualno, ovozemaljskom besmrtnošću. Poput transhumanizma, posthumanizam se manifestira kao znanstvena vizija, lozofska misao, eko nomska strategija i politička ideologija, kao i nova, u svojim pojavnostima ne rijetko sekularna religija, sve u isto vri jeme. Tendencije koje se danas imenuju trans- i posthumanističkim u kulturi su i umjetnosti prisutne od iskona civili zacije; od prosvjetiteljstva naovamo i u modernoj znanosti, a u 21. stoljeću sve više i u ekonomiji te politici. No tko ga poima redukcionistički, kao nuspojavu modernoga doba i suvremene tehnolo gije, neće prepoznati kako je vjerojatno najstarija kritika posthumanizma sadr žana već u Knjizi Postanka.

Judeo-kršćanska kritika posthumanizma

Dva dijela Knjige postanka posebno su bitna za analizu posthumanizma. Prvi od njih govori o ljudskoj naravi: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sli ku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1,27). Ovdje je važno više elemenata: Bog čovjeka stvara na svoju sliku, ali to ne znači da se time hi jerarhijski odnos Bog – čovjek relativi zira, već se, naprotiv, potvrđuje – dakle, čovjek ne stvara sama sebe, nego to čini Bog – i, usto, čovjek postoji isključivo unutar spolnoga binarizma muško –žensko. Drugi ključni dio Knjige Postan ka tiče se pokušaja ljudskoga dosezanja bogolikosti. Zmija, koja u razvitku religijske misli od Knjige Postanka do knjige Otkrivenja zadobiva i proširenu identi kaciju „Zmaj veliki, Stara zmi ja – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta” (Otk 12,9), prvim ljudima govori kako će, budu li jeli plodove za branjenoga stabla spoznaje dobra i zla, postati „kao bogovi” (Post 3,5). Bog tada izgoni prve ljude iz Edena, kako ne

bi – jedući i plodove stabla života – po stali besmrtni. Dakle, prema antropo logiji izvedenoj iz Knjige Postanka, za čovjeka je prije pada protunaravno sa mostvaranje nečim što nije ljudsko biće, napuštanje spolnoga binarizma i sve znanje, a nakon pada protunaravnom se razotkriva i besmrtnost. Kada, dakle, egzistencijalistička lozo ja želi čovjeka predstaviti vrhunaravnim samoizgradi teljem vlastite naravi, ili kada ga trans humanizam želi pretvoriti u kiborga ili digitalnu utvaru, ili kad ga medicinska eugenika pretvara u laboratorijsku gra đu nad kojom se provode znanstveni pokusi, ili kad zagovornici „singularno sti” posredstvom umjetne inteligencije žele postići spoznajnu svemoć, ili kad rodna teorija promiče „nebinarnost” i plejadu „rodnih identiteta” ili kad „kru pni kapital” želi pobijediti smrt, oni kolektivno izvršavaju funkciju koju je u Knjizi Postanka obnašala zmija.

S navedenim kršćanskim pogledom podudaran je i onaj židovski, a prema kojemu je uzimanje ploda stabla spo znaje dobra i zla u svijet unijelo moguć nost isprepletanja dobra i zla, između kojih je dotad postojala jasna granica. Na tom tragu, kritika posthumanih tendencija nije isto što i posvemašnja kritika modernosti – kako je primije tio Jacques Maritain, svijet s vremenom ne postaje sve bolji niti sve gori, nego se u njemu protokom vremena koncen trira sve više dobra i sve više zla, u isto vrijeme. Usredotočimo li se samo na znanstveni aspekt povijesti, to znači da suvremena tehnologija istodobno omo gućuje pronalazak lijekova i mogućnost operativnih zahvata za različite bolesti – dakle, svojevrsnu industriju spašava nja života – ali ujedno pospješuje i in dustriju smrti, jer su tehnički preduvjeti doveli do razvoja nuklearnoga oružja, pojave logora smrti i industrijalizaci je pobačaja. U islamu, prvi ljudi jedu s drveta besmrtnosti, što je proklamirani cilj pojedinih transhumanističkih grana koje se, u scijentističkoj vjeri u svemoć

Provincija Bosna Srebrena proslavila svoj patron

Dana 14. rujna, na blagdan Uzvišenja Sv. Križa, u Franje vačkom samostanu sv. Bonaventure u Visokom, članovi Franjevačke provincije Sv. Križa – Bosne Srebrene prosla vili su zaštitnika provincije, okupivši se na tradicionalni Kapitul „na rogožinama”, prenosi FIA.

Kapitul je započeo u jutarnjim satima u samostanskoj blagovaonici. U dvorani Franjevačkog konvikta održana je molitva Srednjeg časa, a zatim je sve nazočne pozdravio visočki gvardijan fra Franjo Radman. Potom je fra Janko Ćuro, vikar Provincije, održao predavanje na temu Mediji i istina, nakon čega je uslijedila rasprava u svezi s preda vanjem. Nazočne je pozdravio i provincijal fra Zdravko Dadić uputivši im riječi zahvale za dolazak i za sve ono što čine na dobrobit Provincije, uz poziv na ustrajnost u navi ještanju evanđeoske istine.

Euharistijsko je slavlje održano točno u podne u samo stanskoj crkvi, a predvodio ga je, u koncelebraciji sa sudi onicima Kapitula, provincijal fra Zdravko Dadić. U svojoj homiliji osvrnuo se na nedavno održani izborni Provin cijski kapitul i Kapitulski kongres Bosne Srebrene. Svoju

subraću pozvao je na razmišljanje o pravilnom prosuđiva nju vlastitog življenja bratstva, što bi značilo biti spreman suočiti se ponajprije s vlastitim slabostima i propustima. Nakon svete mise uslijedio je ručak u prostorijama samo stana, a u 14 sati aktualni sat na kojem su svi nazočni fra njevci mogli raspravljati o pitanjima važnim za Provinciju. Nakon aktualnog sata slijedila je zajednička kava kojom je susret i završio.

Provincijal Bosne Srebrene primio delegaciju Kraljevine Švedske

Dana 1. rujna u prostorijama Provincijalata Franjevačke pro vincije Sv. Križa – Bosne Srebrene, provincijal fra Zdravko Dadić primio je na sastanak g. Petera Weideruda, posebnog izaslanika Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Švedske za pitanja religije u sukobima i izgradnji mira te gđu Johannu Strömquist, veleposlanicu Kraljevine Švedske u Bosni i Her cegovini, prenosi FIA. Sastanku je nazočio i g. John Skoglund, zamjenik šefa misije švedskog veleposlanstva te fra Damir Pa vić, tajnik Provincije.

U ugodnom ozračju pro vincijal je s gostima razgo varao o trenutnom stanju u Bosni i Hercegovini, višesto ljetnoj franjevačkoj prisutnosti te o važnoj ulozi franjevaca u izgradnji mira i suživota u na šoj zemlji. Ujedno je gostima odgovorio na pitanja koja se tiču budućnosti naše države i načinima kako franjevačka za

jednica može pomoći u pronalasku pozitivnih rješenja za bolji život svih građana Bosne i Hercegovine.

Nakon zajedničkog razgovora obišli su zgradu na Ko vačićima te posjetili Franjevački medijski centar Svjetlo riječi, gdje ih je zajedno s djelatnicima dočekao fra Janko Ćuro, direktor Centra i vikar Provincije Bosne Srebrene.

Ljudsko biće načinjeno od zemlje (1.1)

Uprošlom, rujanskom broju Svjetla riječi objavljen je pri kaz cijeloga dokumenta Pa pinske biblijske komisije o biblijskoj antropologiji. U slijedeća dva broja da jemo detaljniji prikaz prvoga poglavlja naslovljenoga „Ljudsko biće stvoreno od Boga” (br. 14-68). Dva osnovna mo tiva, čovjekova materijalna prolaznost i privilegirana posebnost u njemu od Boga udahnuta života, prožimaju čitavo poglavlje i odgovarajuće su izražena u dva glavna podnaslova: 1. Ljudsko biće načinjeno od zemlje (br. 22-44) i 2. „Bo žanski” dah u čovjeku (br. 45-67). Čo vjek se promatra kao tajna koja u sebi dinamički objedinjuje suprotna i para doksalna obilježja prolaznoga i trajno ga. U ovom ćemo se broju usredoto čiti na prvi podnaslov prvog poglavlja Ljudsko biće načinjeno od zemlje.

U opisu stvaranja čovjeka u Post 2,4-7 stoji da u početku nije bilo nika kve vegetacije (2,4b-5a). Ta manjkavost obrazložena je nedostatkom kiše i na dasve odsutnošću čovjeka sposobnoga obrađivati zemlju (2,5b). Tako se želi reći da bez čovjeka nemaju smisla druge stvorene stvarnosti. Osim toga, sonor na sličnost između hebrejskih riječi

adam/čovjek i adamah/zemlja, upućuje na tijesnu povezanost između čovjeka i zemlje. Ova konstitutivna relacija pro matrana je ponajprije u funkcionalnom aspektu (u zadaći obrađivanja), potom je precizirana pomoću upućivanja na podrijetlo čovjeka, ustvrđujući da ga je Gospodin Bog „oblikovao” od „praha zemaljskog” (2,7a). Tako se od početka aludira na prolaznost ljudskoga bića, na njegovu smrtnu dimenziju.

Iako je stvoreno od zemlje i načinje no radi nje, ljudsko biće nije slučajno dijete zemlje, jer svoj početak i svoj po ziv ima u brižnoj namisli Boga, stvorite lja i spasitelja.

„Božanski” dah u čovjeku

Nakon prvoga čina oblikovanja čovjeka od praha, biblijski opis spominje drugu božansku radnju: „On mu u nosnice udahne dah života (nišmat ajjim) i čo vjek postane živa duša (nepeš ajjah)” (Post 2,7b). Ovaj dah života nije jedno stavno disanje koje dopušta ljudskome biću da živi. Činjenica da o životinjama, koje su također oblikovane od zemlje (2,19), nije rečeno da ga posjeduju, vodi čitatelja prema drugom tumačenju: ovaj

posebni dah života ustanovljuje temelj nu razliku između životinjskoga svijeta i ljudskih bića. Naime, ljudska bića mogu živjeti samo prihvaćajući božanski dah, i primajući ga ona bivaju promaknuta u jedincat položaj.

Ali i druga obilježja čine ljudsko biće drukčijim i jedincatim u odnosu na osta la stvorenja. Čovjek je, naime, privilegi rani sugovornik Božji, čuvar posebnoga poslanja (Post 2,15), posjeduje božanski dar koji ga čini bićem odnosa (2,18.2224), obdarenoga riječju (2,20.23), slobo dom i odgovornošću (2,16-17).

Ljudsko biće između smrtnosti i besmrtnosti

Čovjek je stvorenje u privilegiranoj re laciji sa svojim Stvoriteljem, no on je istodobno nositelj života koji je kon stantno ugrožen smrću. Ova dinamič ka napetost u čovjekovoj konstituciji te pokušaji da se ona pravilnim razumije vanjem razriješi oblikuju i razmišljanja prisutna u biblijskim knjigama, oči tujući i razvoj unutar samoga biblijskog shvaćanja.

Knjiga o Jobu. Patnik Job se u dija lozima s trojicom prijatelja bori protiv

PRIREDIO: DR. FRA

AUTOR:

Kraljici Katarini

Tko se to usuđuje dirati u tvoj mir srebrena kraljice moje Bosne; Bukovica i Trstionica žubore jutarnju molitvu tebi, sutješka majka maramom crnom glavu pokriva, u duši plače za tobom, o Katarino, vladarice.

Ljubim ti skut urešen ljiljanima bijelim kao haljine žena Kraljeve Sutjeske.

Pjesmu ti pjevam, kraljice, njezina jeka da ti bude štit u Bobovcu, gradu tvojemu, kraljevskom, ne daj da me itko u tom spriječi.

Š

to činiti u vremenu kakvo je naše? Pokloniti se novim idolima ili ostati u svojoj vjeri usprkos pro gonima i ismijavanjima? Čovjek je danas na prekretnici i u strahu je za svoj goli život. Postaje dijelom nametnutih tren dova, bolje reći robom. Ili rob ili roba, svejedno. Nameću mu se neki okviri, protokoli koje on prihvaća bez provjera vanja i pitanja mora li to tako. Masa ljudi u istom gibanju postaje val koji prekriva, guši i odnosi sve što je dobro, a nakon povlačenja ostaju smeće i mulj. I svi gle daju u to sivilo i sliježu ramenima jer, tako je to, svi tako rade. Sveti Pavao ima rješenje i daje upute „Timoteju, poklad čuvaj kloneći se svjetovnoga praznogla sja i proturječja nekog nazovispoznanja, koje su neki ispovijedali pa od vjere za stranili” (Tim 6,20-21).

Prihvaćanje ispraznih trendova

Opet ću, po ne znam koji put, spome nuti ove nametnute trendove proslava raznih događanja u ljudskim životima. Ranije je to bilo u užem krugu obitelji, danas je to u širem krugu, ali ne zbog ljubavi i narasla prijateljstva, nego da svi vide i da se dive novim „izumima”. Pro tokol npr. za vjenčanja, postao je važniji

od same prigode. Toliko se truda i na pora ulaže da bi sve proteklo po nekom propisanom planu i proceduri, autora kojih ne poznajemo. Usmena predaja, moglo bi se reći, epskih razmjera. Sve se to prenijelo i na mlade mise, pričesti, krizme, krštenja, rođendane. Sve je po istom šablonu s malim izmjenama, ovi sno o prigodi. Otkuda to, pita se obični, mali čovjek koji se slučajno tu zatekao i koji je pozvan na takvo događanje. Da bi se prepoznalo na kojem ste do gađanju, morate pitati okupljene jer se dekor, muzika (namjerno koristim ovaj termin), toalete i eksplozije dojmova ne razlikuju osobito. Ovisnost koja se javlja kod pojedinih ljudi i njihova zanesenost ulogom organizatora i sudionika grani či s ovisnošću o različitim opijatima. Stvaraju se stalno nove nadogradnje već postojećih i stalno se nešto usavršava na vanjštini, a duša, uglavnom, tone, pra zna i zaboravljena. Unutarnji dojmovi i doživljaj svih ovih susreta samo otkri vaju čovjekovu podložnost utjecajima i nespremnost suočavanja s istinom ili suprotstavljanja postojećim nakaradno stima jer to doista i jesu. Ispraznost nad ispraznostima, sve je ispraznost, kazuje Propovjednik. „...Ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti nji hove: zamračena uma, udaljeni od ži

vota Božjega, sve zbog neznanja koje je u njima, zbog okorjelosti srca njihova. Sami su sebe otupili i podali se razvrat nosti da bi u pohlepi počinjali svaku nečistoću” (Ef 4,17-19).

I većina nas prihvaća nametnuto zbog rodbinskih i prijateljskih veza, ne želeći iskvariti taj „prevažni dan” (za koji se na kraju ispostavi da bi ga glavni protagonisti najradije zaboravili) sudje luje poput lutke na koncu bez ijednoga pitanja, primjedbe – mora li baš tako, je li doista potrebno toliko sljedova hrane (što biva s tolikom hranom koja osta je...)? Zašto je muzika preglasna i kakve su to pjesme? Tko ih plasira, s kojom svrhom takve tekstove slušamo u prigo dama u kojima nisu uopće poželjne, a kamoli smislene? Je li to zaglupljivanje masa, otupljivanje čula i prepuštanje drugima da nas vode jer se nama ne da razmišljati. C. S. Lewis primjećuje u svom djelu Ukinuće čovjeka: „Ono što je sada svim ljudima zajedničko jest puka univerzalnost, najviši zajednički naziv nik, a čovjekovo osvajanje sama sebe znači jednostavno vladavinu Manipula tora nad izmanipuliranim ljudskim ma terijalom, svijet postčovječnosti koji se gotovo kod svih ljudi svih naroda svije ta, neki svjesno, neki nesvjesno, trenut no trude proizvesti.”

PIŠE: PROF. DR.

Nije rijetkost da iz iste (rodbinske) loze potekne više duhovnih zvanja, svećeni ka ili redovnika i redovnica. O jednom takvom slučaju, a radi se o lozi Pavla Radmana i Anastazije r. Lovrinović (Andrijević), doseljenim u Šargovac, u župi Petrićevac kod Banje Luke, iz Ši mića, župa Ivanjska. Oni su imali sinove Stjepana, Josipa i Ivana, a svaki od njih je imao sina svećenika franjevca, člana ili pripadnika provincije Bosne Srebre ne. Ovdje je o njima riječ.

Fra Stipo Radman

Petar (fra Stipo) Radman, sin Stjepana i Franciske r. Klečina, rođen je 15. ve

iz iste loze

PIŠE: FRA

ljače 1824. u Šimićima. Odlučivši se za redovnički život u franjevačkom redu, stupio je u novicijat u Fojnici 4. stude noga 1839., uzevši redovničko ime fra Stipo, a sljedeće godine istoga dana po ložio je redovničke zavjete. Gimnaziju i lozofsko-teološki studij svršavao je u samostanskoj školi provincije Bosne Srebrene, za fojnički distrikt u ono vri jeme u samostanu u Livnu. Za svećeni ka je zaređen 16. prosinca 1848. godine. Kao kapelan služio je sljedećih godina na više župa, među drugima i u Ivanj skoj i Bugojnu, a kao župnik u Staroj Ri jeci (1856. – 1857.), Ivanjskoj dva puta (1859. – 1860.; 1872. – 1878.) i Banjoj Luci (1865. – 1868.).

Zajedno s fra Franjom Ćurićem i fra Stipom Orlovcem kupio je g. 1865. zemljište zvano Dudić na Petrićev cu, kada počinju i pripreme za po dizanje franjevačkoga samostana na tom mjestu. Gradnja samostana, pod vodstvom fra Stipe Radmana koji je u to vrijeme bio predsjednik rezidencije u Ivanjskoj, počela je g. 1873. i trajala dvije godine.

Fra Stipo, narušenoga zdravlja, g. 1878. povlači se u samostan na Petri ćevac, a posljednje dane života proveo je u župi Barlovci kod svoga stričevića fra Joze Radmana, i tu umro 7. prosin ca 1887. Po vlastitoj želji pokopan je na groblju Crkvene.

Fra Jozo Radman

Marko (fra Jozo) Radman, sin Josipa i Marije r. Vukadinović, rođen je u Šar govcu 29. kolovoza 1858. godine. Kao 15-godišnjak stupio je u franjevački red i 12. studenoga 1873. započeo godinu no vicijata u Fojnici, uzevši redovničko ime fra Jozo. Svečano se zavjetovao 1. travnja 1880. Gimnaziju i lozofsko-teo loški studij svršavao je u samostanskoj školi provincije Bosne Srebrene u Liv nu. Za svećenika je zaređen 16. siječnja 1881. Kapelansku službu je vršio nekoli ko godina, a župnik je bio u Barlovcima (1887. – 1888.), Bihaću (1889. – 1891.), Volaru/Šurkovcu (1891. – 1894.; 1896. – 1897.), i u Bosanskoj Gradišci (1895. – 1896.). Umro je vrlo mlad u Volaru/ Šurkovcu 4. siječnja 1897. godine te po kopan na mjesnom groblju župe Volar.

Fra Ambrozije (Ambroža) Radman

Juro (fra Ambrozije) Radman, sin Ive i Marije r. Anušić, rođen je 23. travnja 1844. u Šargovcu. U franjevački novicijat stupio je 16. srpnja 1861., a svečane zavje te položio je 10. rujna 1866. godine. Zare đen je za svećenika 22. prosinca 1867. Ne koliko godina vršio je kapelansku službu

na nekoliko župa, a potom je bio župnik u Bihaću (1884. – 1886.), gvardijan i župnik na Petrićevcu (1886. – 1891.), župnik dvaput u Ivanjskoj (1893. – 1894. i 1897. – 1898.) te u tri navrata župnik u Bosan skoj Gradišci (1894.; 1896. – 1897.; 1898. – 1912.) i isto toliko u Barlovcima (1882. – 1884.; 1891. – 1893.; 1913. – 1918.).

Kao gvardijan na Petrićevcu dao je da se poruše svi unutarnji zidovi dotra jale i ruševne samostanske zgrade koju je 1873. – 1874. gradio fra Stipo Rad man te da se ozidaju novi. Kao župnik u Bosanskoj Gradišci sazidao je g. 1899. župni stan, a g. 1912. lijepu crkvu.

Poslije župničke službe u Barlovci ma još je pastoralno djelovao u nekim župama, a zatim se povukao u miran život u samostan na Petrićevcu gdje je 26. ožujka 1924. i umro. Sahranjen je na samostanskom groblju sv. Franje.

Fra Ivo Radman

Sin je Petra i Ruže r. Lipovac, rođen 12. travnja 1955. u Šargovcu, župa Petrićevac. Nakon završene osnovne škole u rod nom mjestu, četverogodišnju gimnaziju pohađao je u Franjevačkoj klasičnoj gi mnaziji u Visokom, a petogodišnji lo zofski i teološki studij na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu. U franjevački

red, kao član provincije Bosne Srebrene, stupio je ulaskom u novicijat 15. srpnja 1973., svečane zavjete položio 13. travnja 1980., a za svećenika zaređen 29. lipnja 1981. Poslije lozofsko-teološkoga po hađao je i završio i studij biologije na Prirodno-matematičkom fakultetu Sve učilišta u Sarajevu, a zatim bio profesor biologije u Franjevačkoj klasičnoj gi mnaziji u Visokom. Iznenada je premi nuo u bolnici u Zenici 16. siječnja 2007. i sahranjen je na groblju Gorica u Livnu.

Potomci Pavla Radmana i Anastazi je Lovrinović (Andrijević) su i fra Vili Radman, sin Petra i Ruže r. Lipovac, rođen u Šargovcu 16. siječnja 1968., ro đeni brat fra Ive, i fra Mario Radman, sin Stipe Radmana i Milke r. Dizdar, rođen u Šargovcu 18. svibnja 1973. Za fra Franju Radmana, sina Mate i Slavke r. Šimić, rođenoga u Šimićima 7. kolovoza 1964., člana franjevačke provin cije Bosne Srebrene, kao i fra Marija Radmana, sina Josipa i Josipe r. Laštro, rođenoga u Šargovcu 25. veljače 1982., člana provincije Presvetoga Otkupitelja, pouzdano ne znam, ali je moguće da su i njih dvojica potomci Pavla Radmana i Anastazije Lovrinović. ☐

Jedna od ideja iz judeo-kršćanske tradicije koja je zacijelo uvelike oblikovala zapadnu kulturu i razmišljanje jest ona o trokutu Bog –duša – čovjek. Ova je ideja predstavljala temelj za izgradnju interpretativnoga okvira unutar kojega su generacije ljudi živjele i razumijevale svoj život. Svaka je karika u ovom tročlanom lancu bila na svoj način bitna i djelovala unutar je dinstvenoga, dinamičnoga i međusob no povezanoga odnosa.

Polazna je misao ideje da između Boga i čovjeka, Stvoritelja i stvorenja postoji bliska životna sveza, a njezin je posebni znak čovjekova duša: osnova, pokrećući princip i nositelj čovjeko va „ljudskoga” ustroja. Kao poseban i znakovit trag koji je Stvoritelj ostavio u svom stvorenju, ona ga i čini čovje kom te mu, kao otisak božanskoga, daje meta zičko određenje vječnosti. Pojam duše je tako pokušavao izraziti stvarnu, blisku, pojedinačnu i osobnu vezu iz među Boga i čovjeka: istodobno je uka zivao kako na razliku između Stvoritelja i stvorenja tako i na određeni kontinui tet i vezu sa Stvoriteljem očitujući time čovjekovu posebnu i nezamjenjivu vri jednost. Ideja duše koju Bog utiskuje u čovjeka davala mu je individualnost

i osobnost – bio je stvorenje s osobnim potpisom Stvoritelja, da tako kažemo.

Brisanje Boga i duše

Ovaj je tročlani lanac u moderno doba – dolaskom prosvjetiteljstva, racionaliz ma i empirizma (17. i 18. st.) te, iz njih proizišle i meta zici suprotstavljene, ideologije lozofskoga scijentizma i po zitivizma (19. st.) – bio izložen totalnoj

sama je ideja Boga u velikoj mjeri proci jenjena reliktom neprosvijećene prošlo sti i prevladane meta zike te kao takva suvišnom, nepotrebnom, nepoželjnom i smetnjom za daljnji napredak čovjeka.

Nakon što je ideja Boga okončala u nekoj vrsti „smrti Boga”, sljedeća meta koja se logički nametala bila je duša. U modernom dobu njezino razumi jevanje gubi svoj religiozni predznak i meta zičku pozadinu, a sam sadržaj postaje predmetom velikih rasprava na području kulture, znanosti, lozo je i, može se reći, posebno psihologije. Na ime, psihologija se, kao i većina drugih znanosti, „odmetnula” od lozo je, ali relativno kasno u 19. stoljeću. Među tim, ona svoje podrijetlo vuče upravo iz onih slojeva lozo je koji su se bavili naučavanjem o duši i koji su u biti bili nastavak pred lozofskih i mitoloških razmišljanja o duši.

i bespoštednoj kritici. Prvo je u pitanje postavljen Bog: njegova stvarnost i nje zina tumačenja. Rezultat je tih raspra va bio uglavnom nepovoljan po status Boga u modernom društvu i kulturi:

Ako je u svojim znanstvenim za čecima moderna psihologija i govorila o duši kao nekoj autonomnoj cjelini, onda je to bilo bez ikakvoga religioznog predznaka i u okviru pokušaja razu mijevanja složene stvarnosti čovjekove psihe ili svijesti kao opipljivoga izričaja stvarnosti čovjekova unutarnjega ži vota. Međutim, tijekom vremena, pod

PIŠE: DR. SC. FRA VILI RADMAN

Upravo sam se vratio iz ljekarne gdje sam malo duže čekao jer se postarija gospođa nije mo gla odlučiti što će kupiti. Znate taj slu čaj: ono kad ljudi ne dođu samo kupiti nešto u dućan ili apoteku, nego ondje usput i izlože svoju muku. A gospođa nije mogla lijek niti piti niti se njime mazati, u toplice nije htjela ići zbog ko rone, a ni masaža strujom nije dolazila u obzir jer ima pejsmejker. „Pa da, mo gli bi joj izazvati kratki spoj”, pomislio sam, pitajući se koliko se moja susjeda približila kiborgu, spoju stroja i čovjeka, za kojega se više ne zna hoće li umrijeti ili će ga se jednostavno isključiti.

Androidi, kiborzi, himere

Fascinacija kiborzima potječe iz znan stvene fantastike, i mnogo smo puta gledali u raznim lmovima tehnološki unaprijeđene ljude, poput Robocopa iz 1987., s raznim maštovitim dodacima koji im popravljaju urođene osobine. No razni uređaji već su u mnogima od nas, od umjetnih pužnica i indu strijskih leća do nadomjestaka kosti ju od titana ili čak izrađenih po mjeri u 3D printerima. Organi se, dapače, već uzgajaju u laboratorijima, poput kože ili živaca, ili čak i srca u genetski modi ciranim svinjama. Osim kibor ga, dakle, možemo postati i androidi,

PIŠE:

umjetni ljudi, kao oni prikazani u l mu Blade Runner. Genetski inženjering je također moguć, a stvaranje čovjeka iz epruvete očekuje se otkad je mogu ća izvantjelesna oplodnja, gotovo pola stoljeća.

Za to smo se vrijeme navikli na pro izvodnju ljudi koja se eufemistički na ziva liječenje neplodnosti – u stvari se manipulira muškim i ženskim spolnim stanicama, a zameci se usađuju u iznaj mljene maternice, pri čemu nastaje i vi šak ljudskih bića što se zamrzava. Samo u Zagrebu nema manje od 13 000 oplo đenih jajnih stanica iz kojih bi se mogla razviti djeca, ali roditelji ih ne žele; iako ih klinika nije dužna čuvati, nitko ih se ne usudi baciti. Ta tehnologija omogu ćuje i stvaranje himera, bića nastalih spajanjem gena različitih vrsta, pa je i to jedan možebitan put od ljudskoga pre ma nečem novom.

Čovjek postaje medij

Tehnološki i biološki dodaci čovjeku, pa čak i potpuno nova bića koja bi još samo djelomično bila ljudska, naša su stvarnost, a zacijelo i budućnost – ba rem za bogate. Medicina je postigla najviše u imunizaciji i kirurgiji, no vi dimo da i cijepljenje i operativni zahvati imaju granice, dok su pred starenjem nemoćni. Prevencija je samo još jedan

aspekt medicine čija su ograničenja oči ta, tako da preostaje samo proizvodnja i ugradnja novih dijelova – barem za one koji si to mogu priuštiti. Postoji realna mogućnost da će bogati u budućnosti imati napredna biotehnološka tijela, koja će im omogućavati zdraviji i duži život, dok će sirotinja ostati zarobljena u onome što im je priroda dala.

No jedno je mjesto na kojem i najbjedniji mogu nadići svoja ljudska ograničenja, a to su virtualni prosto ri interneta. Uz minimalne troškove ondje se svatko može predstaviti kako želi, odatle toliko mnoštvo in uen cera i youtubera, nakon što je zamrla moda blogera. Objavljivanje na druš tvenim mrežama uvelike se odnosi na privatan sadržaj, što znači da ljudi sami sebe pretvaraju u vijest. Medi jatizacija, u kojoj se čovjek pretvara u medijsku sliku, dosad je bila rezer virana samo za javne osobe poput političara ili celebrityja; ta je slika u načelu proizvoljna, stvorena pomoću više ili manje vještoga marketinga, relativno labavo, a možda i nikako povezana sa stvarnom osobom. No to iskustvo udvajanja, i izmišljanja sama sebe, sada može steći svatko, a toliko nam je postalo prirodno da mnogi bez oklijevanja i razmišljanja objavljuju svoje fotogra je i poruke –sve više živeći život virtualno.

Fra Miroslav Babić je svećenik franjevac Bosne Srebrene i član Provincije sv. Franje u istočnoj Africi. Rođen je 25. veljače 1975. u Bugojnu. Za svećenika je zare đen 2002., a već 19 godina je misionar u Africi. Prvo je djelovao u Ugandi, a po sljednjih šesnaest godina njegov je dom selo Subukija u središnjoj Keniji gdje se brine za prostranu misiju sa 16 područ nih crkava. Uz pastoralni rad posebno se posvetio odgoju i obrazovanju naj mlađih koji žive u vrlo teškim uvjetima – vodi sirotište za bolesnu i odbačenu djecu i siročad Mali dom, Srednju školu sv. Franje i Zdravstveni centar St. Fran cis Health Centre

◆ Fra Miroslave, kada ste u Vašoj re dovničko-svećeničkoj formaciji osjeti li poziv za odlazak u misije? Kako je bila organizirana priprema za misije?

Kako se bližio moj kraj studija, preis pitivanja su postala češća, unutarnji nemiri intenzivniji, pojavila se i neka nesigurnost i, da budem iskren, nisam znao što želim. No, jednoga dana vra tio sam se s nogometa i u sobi sam na krevetu našao misijski list Radosna vi jest. Netko ga je zaboravio u mojoj sobi. Prelistao sam ga i osjetio sam neopisi vu sigurnost, smirenost i mir. Zapravo, tada sam shvatio da sam pronašao svoj životni put, da želim biti misionar i da ću se zarediti. Inicijalno sam želio otići u Peru pa sam se i s tom željom obratio provincijalu. Dobio sam potvrdan od govor za odlazak u misije, no uputili su me u Afriku. Tako da, na kraju svega, volim često reći kako je Afrika odabrala mene. Što se tiče priprema za odlazak u misije, prvo smo bili poslani učiti jezik koji nam treba. Naravno, ovisno o tome na koji kontinent idemo i u kojoj državi ćemo biti. Budući da su meni odredili Ugandu, trebao mi je engleski pa sam išao na tečaj engleskoga jezika u Irsku. Nakon toga uslijedila su još tri mjeseca priprema u Belgiji u Bruxellesu. Afrika

je dom nekih od najbogatijih kultura i drevnih tradicija pa je mnogo toga bilo posvećeno i afričkoj kulturi kako bi proces prilagođavanja protekao što lakše. Moj prvi susret s Afrikom bila je Uganda u koju sam došao 2004., a od 2006. djelujem i živim u Keniji.

◆ S kakvim očekivanjima ste otišli u Afriku i što je Vama značilo postati misionarom?

Misionar znači poslanik i svi smo po slani činiti dobro i širiti Radosnu vijest gdje god se nađemo, ne moramo nužno otputovati negdje daleko. Kao i svaka mlada osoba koja je na početku nekoga svojeg puta, tako sam i ja naspram Afri ke imao velika očekivanja. Mislio sam da idem u Afriku da bih tamo sve pro mijenio, no na kraju je Afrika promije nila mene. Jer kada dođemo tamo, tek tada vidimo da ustvari ništa veliko ne možemo učiniti, da je sve to tek jedna mala kap u cijelom moru potreba. Prva stvar koju obavezno moramo napraviti je stati, vidjeti gdje smo, tko su ti ljudi kojima smo sada okruženi, upoznati malo njihovu kulturu, upoznati njihov način života, rada i pogleda na svijet. Kada sam shvatio da ne mijenjam dru ge, nego mijenjam sebe, tek tada sam mogao nešto napraviti.

◆ Kako su izgledali Vaši počeci? Je li Vam trebalo puno vremena za navi knuti se na afričku kulturu i stanov ništvo?

Prije samoga dolaska u Afriku uopće nisam bio svjestan što me čeka, a doče kao me neki potpuno novi i nepoznati svijet. I upravo se u tom drukčijem i neočekivanom svijetu smjestilo baš naj više ljepote života. Dolazak u Afriku je sam po sebi bio šok, trebalo se naviknu ti, krenuti iz početka, ali nakon godinu dana suživota s tim ljudima stvari su počele biti razumljivije i onda zapravo sam vidiš način na koji možeš djelovati

i kojim smjerovima krenuti. Ideš korak po korak, a s vremenom to onda dobije i neki smisao. Misionarski poziv velika je životna pustolovina, ali i ogromna radost i zato je potrebna snažna vjera u Boga, treba Mu dopuštati da u nama raste i da nas vodi. Tražimo li njegovo usmjerenje, vodit će nas putem kojim On želi da pođemo i blagoslovit će naš život kako bismo mogli vršiti Njegovo djelo. Naš zadatak je dati sve od sebe, a Bogu prepustiti da učini sve ostalo jer što god da nas u životu snađe, poslano je od Boga, po Njegovoj je volji, a to znači da nikakve prepreke nisu nepremostive i stvar je u tome jesmo li dali sve od sebe

i vjerujemo li Mu da će djelovati.

Da nije bilo fra Mire…

◆ Koje su posebnosti misionarskoga života? Mož ete li nam ga dočarati nekim od, vjerujemo, mnogobrojnih primjera iz svakodnevnoga života – anegdotom ili zanimljivošću?

Posebnosti ima jako puno. Prva stvar je da moraš naučiti lokalni jezik i onda ćeš biti prihvaćen u tom mjestu, među tim ljudima kao jedan od njih. Uz engleski, u Keniji je službeni jezik i svahili pa da bih bio jedan od njih, morao sam ga što prije savladati. Druga činjenica je to da činiš male stvari i tako onda činiš ljude sretnima pa ću navesti jedan primjer, a može poslužiti i kao anegdota. Jednom sam imao misu u jednoj lijali i na kon mise su najavili goste koji su došli iz nekoga drugog mjesta i htjeli su se predstaviti. I jedan dečko počne priču o sebi; spomenuo je da radi kao inženjer u Nairobiju i dodao: „Od svega ničeg ne bi bilo, da nije bilo fra Mire.” I sad ja onako gledam i mislim: „Kakve veze ja imam s tim?” A onda mi je objasnio da sam mu jednom platio srednju školu i da mu je to bila odskočna daska da na stavi školovanje. Evo recimo, ja sam to i zaboravio, ali on se sjetio svega toga, njemu je to predstavljalo nešto bitno

Osnovana Hrvatska

Povodom osnivanja Hrvatske katoličke misije u Želje znom (Eisenstadtu) slavljena je 25. rujna sveta misa koju je predvodio željezanski biskup dr. Egidije Živko vić, u zajedništvu s de nitorom fra Vinkom Sičajom, delegatom provincijala Bosne Srebrene fra Zdravka Da dića, i drugim svećenicima. Misno slavlje pjevanjem je animirao međunarodni biskupijski zbor Pax et Bonum, koji je sastavni dio Gradišćanske udruge Hrvat S.A.M (Slovačka-Austrija-Mađarska), s hrvatskom tamburaš kom grupom Koprive. Nakon mise vjernici su nastavili druženje uz koncert grupe Koprive u prostorijama fra njevačkog samostana.

Misiju su na Provincijskom kapitulu u Sarajevu u mjesecu travnju preuzeli franjevci Bosne Srebrene, a osnivač je željezanski biskup dr. Egidije Živković. Vo diteljem misije imenovan je mag. fra Božidar Blažević koji je župnik na još četiri župe u srednjem Gradišću: Filež, Hrvatsko Mjenovo, Frakanava i Gerištof. Pomoć nici su fra Zoran Tadić, fra Stjepan Lukašević i vlč. Ivan Vukčevič koji je i tajnik biskupa i biskupije.

Misija obuhvaća grad Eisenstadt – Željezno s oko licom gdje živi oko 6 000 Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Centar misije je u Franjevačkoj crkvi i samostanu u Željeznom.

U ponedjeljak, 26. rujna, na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu započela je nova akademska godina euharistijskim slavljem koje je predvodio vikar provincije Bosne Srebrene fra Janko Ćuro, uz koncelebraciju dekana Teologije fra Josipa Jozića i ostalih članova profesorskog zbora. Fra Janko je u svojoj homiliji ista knuo „da je svaki početak kompleksan pa tako i ovaj početak nove akademske godine, kojeg svi trebaju shvatiti kao još jednu

u nizu stepenica u rastu u spoznaji Boga, čovjeka i svega stvore nog”. „Upravo nas ta kompleksnost motivira da se radosno otvo rimo novim izazovima koje će donijeti nova akademska godina: da marljivo učimo obogaćujući svoj duh, da širimo viziju života i postojanja rastući svakodnevno u vjeri, ljudskosti i franjevaš tvu. Jako je važno odmah sada postaviti ciljeve visoko, jer ovdje učimo velike stvari: da tražimo i spoznajemo istinu i pravdu kako bismo postali i ostali autentični navjestitelji ali i svjedoci Božje ljubavi i milosrđa. Neka nam, stoga, ova akademska godi na bude na poseban način vrijeme vlastite obnove duha, vrijeme novih inspiracija i još jačih motivacija”, naglasio je fra Janko.

Na kraju svete mise otpjevan je Zaziv Duha Svetoga, a potom je uslijedila svečana akademija na kojoj je dekan fra Josip Jozić održao inauguralni govor i proglasio početak nove akademske godine. Nakon otvaranja akademske godi ne slijedio je upis u zimski semestar koji Teologija započinje bogatija za petoricu novih studenata. (fra Matej Juričević)

UŠvedskoj su se u rujnu odr žali parlamentarni izbori na kojima je, ne neočekivano, pobijedila konzervativna koalicija. Sa stavljena je od Umjerenih (Moderater na), Kršćanskih demokrata, Liberala te Švedskih demokrata koji su osvojili naj veći broj parlamentarnih mjesta. Među predizbornim obećanjima te koalici je valja izdvojiti obećanja o drukčijoj migrantskoj te energetskoj i ekološkoj politici. Pitanjima ekologije i globalnih klimatskih promjena, obećali su, prila zit će pragmatično, pazeći na interese svoje zemlje i njezinih građana, a ne do gmatično, na njihovu štetu. Pa ipak se i u konzervativnim izlaganjima o toj temi pazilo da se ne odstupi previše od sred njostrujaškoga crveno-zelenoga klima tološkoga politički korektnoga nara tiva koji se posljednjih godina sasvim uvriježio u javnosti. U Švedskoj je prije dvadeset dvije godine prestala postoja ti državna Crkva. No državna religija danas je jača nego ikad. U njezino se središte, ondje gdje je nekad bila vjera u Isusov križ i očekivanje Njegova ponov noga dolaska (Švedska je početkom 20. stoljeća bila među državama s najviše misionara po glavi stanovnika), ugurala vjera u globalno zatopljenje i očekivanje klimatske propasti svijeta. Gospodarske

politike koje su pred ove izbore nudile sve stranke morale su se predstavljati kao programi ekološki održivoga glo balnog razvoja. Usprkos neodređenosti, apstraktnosti i snažnom meta zičkom prizvuku čitava toga koncepta, morali su mu se prilagoditi i konzervativci, uk ljučujući Švedske demokrate inače gla sovite po nesklonosti prilagođavanjima političkoj korektnosti.

Švedska je uređena država u kojoj demokracija ima duboke korijene a in stitucije, među kojima su i neke uteme ljene još u šesnaestom stoljeću, funkcio niraju bez većih problema, učinkovito i na korist građanima. Političke korupci je u smislu u kojem se ta sintagma kori sti na hrvatskom jeziku ima razmjerno malo, gospodarstvo je stabilno a životni standard dobar. I najniže plaćeni radni ci, oni bez osobitih kvali kacija, mogu zaraditi za pristojan život bez zaduživa nja. Dobre gospodarske prilike, osobito za radnike, često se pripisuju švedskom sustavu koji je kapitalistički, ali sadrži elemente socijalizma, pa ga se kadgod naziva i švedskim socijalizmom. On se, ukratko, svodi na to da država ubire visoke poreze, a potom te novce u vidu doplataka raspoređuje onima kojima su, prema procjeni državnih ili lokal nih vlasti, doplatci potrebni. Nerijetko

se radi o humanim raspodjelama, jer doplatke dobivaju, primjerice, obitelji s više djece, bolesni, invalidi i umirov ljenici. (Dio poreza odlazi i za manje humane svrhe: pobačaje, LGBTQ pro pagandu, nanciranje terorističkih po kreta na Bliskom istoku itd., ali o tome nekom drugom prigodom). Budući da je socijaldemokratska opcija na vlasti već puno stoljeće, s manjim prekidima, taj polusocijalistički sustav je zaživio i od Švedske, prema uvriježenom mišlje nju, stvorio državu blagostanja kojom je većina prosječnih građana više-manje zadovoljna.

Švedski socijalizam i država blagostanja

Brojni su razlozi učinkovitosti švedsko ga polusocijalizma. Često se kao ključni navode opći osjećaj solidarnosti s po trebitima, kao i radna etika, svojstvena naprednim protestantskim društvima. To su točni razlozi i vrijednost druš tvene solidarnosti i radne etike ne treba umanjivati. Postoje ipak i drugi razlozi švedskoga uspjeha koji nemaju veze sa socijalizmom (ili ipak imaju?) a odnose se na akumuliranja državnoga bogatstva nepoveziva sa solidarnošću a još ma nje s etičnošću. Švedska je, primjerice,

PIŠE:

Društvena, kulturna i religijska povijest srednjovjekovne Bo sne i danas zaokuplja ne samo profesionalne izučavatelje srednjovje kovnoga društva nego i one koji se bave književnošću, likovnom umjetnošću, poviješću jezika i pisma, religijskim pri likama, duhovnošću... Osobitu pozor nost je izazivala Crkva bosanska koja je, uz Katoličku i Pravoslavnu Crkvu, jedna od triju kršćanskih konfesija na tlu Bosne i Huma. Njezini suvremenici optuživali su je za dualističko krivovjer je (herezu), zbog čega su joj od druge polovice 19. stoljeća neki autori pogreš no pripisivali bogumilski karakter. U malobrojnim sačuvanim spisima Crkve bosanske o tome nema ni traga. U tom

PIŠE:

religijskom kontekstu vjersku i društve nu ulogu imali su i franjevci koji su u Bosnu stigli 1291. godine.

Bosna Srebrena i njezini franjevci

Više od dvije godine bosansko-francu ska spisateljica, orijentalistkinja i pre voditeljica, Jasna Šamić, koja dulje vri jeme živi u Parizu, u sarajevskom Oslo bođenju objavljuje dijelove „iz knjige u nastajanju” pod naslovom Pariz moje mladosti. Ispisuje vrlo raznovrsne „tek stove o gradovima i licima”, ali i o temi Crkve bosanske, koju smatra bogumilskom, gdje kontekstualizira i pojavu franjevaca.

Čvrsto inzistira na prisutnosti here tičke sekte bogumila, a potvrdu nalazi već u samom dolasku franjevaca: „Jed no pitanje se javlja samo od sebe: zašto u Bosnu dolaze franjevci ako ne s pa pinim zadatkom da istrijebe ‚bosansku jeres’? Franjevci postaju ubrzo potom nosioci autentičnoga bosanstva. Danas su podijeljeni između onih koji su prou staške ideologije (ispunjeni nacionalnim osjećanjima uvezenim i nametnutim iz susjedstva, počev od 19. v. pa nadalje) i nazivaju sebe hrvatskim bosanskim franjevcima (kakva divna sintagma!), i onih koji su probosanski orijentisani.” (Oslobođenje, 23 – 24. 4. 2022).

Bosanski franjevci su uvijek sebe nazivali bosanskim tijekom svoje povi

Nad rijekom tajne koji Izgublje na mora „platiti” treba pru žiti dlanove i prste „za most čvršći od stakla od cementa od čelika / Neka preko njega prolaze / Bez carine / Dragocjenosti // Daha // Pogleda // Po ljubaca”, piše Mak zapleten u kose one koja će uskoro postati Kosara, nadnese na nad njezine usne ujutro ružičaste, u podne crvene, u predvečerje „Ljubičaste sjenkom vjerenice osjenčane”. Toj vjere nici/zaručnici usne su, pamti Mak rije či Salomonove „kao traka od grimiza. (…) S usana tvojih, nevjesto, saće kapa / pod jezikom ti je med i mlijeko.” Oči Izgubljene: „U proljeće su bol proljeća (…) u pozno ljeto (…) sušte boje skla da (…) One se u jesen konačno sklope, konačno predaju (…) Al’ i kad ispijene zaspu zaspat mi ne daju”, piše on. Te oči, čiji mu pogled kao i pjesniku Pje sme nad pjesmama srce ranjavaju, „one su teški upitnici / I još teže sumnje”. O njima, uza sve što je već rekao, ne zna „ništa reći”. Zato je prisiljen lagati, lagati najljepšim riječima koje može iznaći u rječniku svoga ushićena srca, uzvraća jući tako istom mjerom njoj koja mu, podsmjehujući se, zna reći: „Gledaj me

PIŠE:

gledaj pravo u oči / Da bolje ti / lažem.” Pjesnik i Izgubljena postaju tako u toj ljubavi „ živi čvor pojmova”.

Pjesma „Ljubomora” odgovor je na dvostruku prirodu ljubavi koju on osjeća. „Postoje dvije vrste ljubavi”, piše Leon Ebreo: „ona koja je dijete žud nje, koja je slijepa (…), koja se rađa iz nedostajanja i pretvara se u nasilje, u neumjerenu želju za posjedovanjem. ‘Druga ljubav je ona iz koje se rodila želja… savršena i prava ljubav … ona je otac želje i dijete razuma’; ali jednog ‘izuzetnog razuma’ koji ne nalaže više čovjeku da čuva samog sebe, već da (…) se spoji s ljubljenom koju ljubi u djelotvornom univerzalnom procesu.” Pjesnik Mak Dizdar osjeća te obje vrste ljubavi. Iz one prve nastaju stihovi: „ku pujem nož / ovaj mali i oštri nož / idem sigurnim koracima / Do tvog nevjernog srca.” Ona druga ublažava taj poriv pa pjesnik piše: „Na putu / Na putu ovom / Nož ostranjujem u trnje / Trnje sa ruže crne / Koju ubrah // Za tebe.” Sve je to ishod nevjerstva Izgubljene zbog koje pjesnik kaže: „Mrak sam koji sve više pokriva tijelo što skriva se u noći.” Pri sjeća se susreta s Izgubljenom i nizom

anafora nabraja što je sve činio i osjećao zbog nje „u jednoj luci modroga juga // bjelini poput ljiljana opojnih” ostav ši na kraju „bez jagodica na prstima / bez usana na praznom licu / bez riječi na usnama / kada se konačno sretoh.” Međutim, to je susret „u tuđim očima.” Ostaju samo njezina neposlana pisma i telegrami njegovi „o tajnom robu pu nom rana”, ostaje: pepelište, „pustinja vremena” kroz koju pjesnik (kao da) čuje njezin doziv na koji uzvraća pita njem: „Kako da se odazovem / kada se pustinja vremena preplivat ne može.” Razbijen je krug – „zorokrug” njezinih ruku, „prostor za pohode”, vrijeme je očaja i ulaska u „sve podvodnije tokove novih i bliskih krugova”. Međutim, ona koja je nekad znala „nebo svileno pro stirati pod koljena / Da žetva mjeseca zrelog bude puna”, sada je nedohvatna, nevidljiva, negdje na nevidljivoj obali. Izgubljena je postala detronizirana Ma dona, bivšim poljupcima umrljana Di jana. Nastaje vrijeme kada pjesnik kaže: „vidim te a ne čujem”. Izgubljena, kao detronizirana Madona, smije se „nije mo klecanjima” njegovim, njemu koji očekuje njezinu riječ jer: „Ona je veznik

VIJESTI Dan medija u BiH

Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini je 25. rujna obilježi la Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija. Sve bi skupijske zajednice u BiH pozvane su toga dana moliti za medijske djelatnike i razmišljati o poruci Svetog Oca koju upućuje svake godine za tu prigodu, a medijske kuće pota

knute su da se, u skladu sa svojim mogućnostima, uključe u obilježavanje ovoga dana, prenosi KTA BK BiH.

U skladu s dosadašnjom tradicijom da svake godine na Dan medija svetu misu predvodi naizmjence u nekoj od župa svih biskupija u Bosni i Hercegovini, predsjednik Vi jeća za sredstva društvenog priopćivanja BK BiH i ujedno predsjednik BK BiH mons. Tomo Vukšić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, u zajedništvu s pomoćnim biskupom banjolučkim mons. fra Markom Semrenom i u koncelebraciji sedmori ce svećenika, predvodio je svečano euharistijsko slavlje u crkvi sv. Ante Padovanskog u župi Bihać koja pripada Banjolučkoj biskupiji. Liturgijsko pjevanje animirao je župni zbor pod ravnanjem s. Blanke Šturm, a nakon svete mise vjernici su se dugo zadržali u crkvenom dvorištu u ugod nom razgovoru i susretu s nazočnim biskupima i svećenicima.

Svečanom akademijom u dvorani u Nieder Olmu 24. rujna proslavljena je 50. obljetnica Hrvatske katoličke župe Wie sbaden, prenosi Fenix Magazin.

U prepunoj dvorani okupili su se brojni uzvanici među kojima je bio i nadbiskup u miru Vinko kard. Puljić, na cionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. dr. Tomislav Markić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić, delegat hrvatske inoze mne pastve za Njemačku don Ivica Komadina, državni taj nik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske g. Zvonko Milas, veleposlanik RH u Njemačkoj Nj. E. Gordan Bakota, generalni konzul RH u Frankfurtu g. Vedran Konjevod, ge neralna konzulica Bosne i Hercegovine u Frankfurtu gđa Višnja Lončar te velik broj časnih sestara i sveće nika Franjevačke provincije Bosne Srebrene koji djeluju u Rajnsko-majnskoj regiji. Zanimljiv program ve čeri kojeg su moderirali mladi članovi HKŽ Wie sbaden Dinko Grgat te Ma rija i Analena Tomić, zapo

čeo je kratkim dokumentarnim lmom o životu, radu i na stajanju župe, a snimile su ga Ivana i Nicolae Golea. Potom je okupljene vjernike pozdravio fra Kristijan Montina koji Hrvatsku katoličku župu Wiesbaden vodi od 2018. godine. Na poseban način je na prisutnosti zahvalio Nj. E. Gordanu Bakoti, g. Zvonki Milasu, te s. Gordani Davidović, pastoral noj suradnici koja je organizirala događaj.

U povodu 50. obljetnice HKŽ Wiesbaden izdala je i mo nogra ju o 50 godina djelovanja župe, a čiju je važnost u svom govoru istaknuo i sam kardinal Vinko Puljić. Osim kardinala Puljića, prisutnima su se obratili i provincijal Bosne Srebre ne fra Zdravko Dadić, gđa Višnja Lončar, vlč. dr. Tomislav Markić, Nj. E. Gordan Bakota i g. Zvonko Milas.

U okviru programa na stupio je i redoviti crkveni zbor HKŽ Wiesbaden, a prisutne je oduševila misij ska folklorna skupina Buka ra. U zabavnom dijelu pro grama nastupio je glazbeni sastav Trio Gušt i glazbenik Zdravko Čurić koji su među uzvanike unijeli odličnu atmosferu.

Knjiga koja donosi niz osnovnih životnih činjenica i kršćanskih vrlina brojnih blaženika i svetaca. Autor posve nenametljivo, a jezgrovitim rečenicama, prenosi njihove ključne poruke i poticajne misli, približavajući nam njihovu karizmu i dopuštajući da nas životi tih ljudi i danas osvoje i nadahnu – i nahrane, a da mi njih – gotovo i ne htijući – prihvatimo i zavolimo. Kroz crtice iz života katoličkih velikana sa svih strana svijeta i svih vremena, autor iznosi obilje praktičnih vjerničkih pouka, s mnoštvom primjera koji – kao i sami sveci i blaženici – neodoljivo privlače. Odgovorite i vi pozivu na svetost!

nas i u svijetu

Papa Franjo predsjedao je 4. rujna eu haristijskim slavljem na Trgu sv. Petra u Vatikanu tijekom kojega je proglasio blaženim slugu Božjega papu Ivana Pa vla I., svjetovnog imena Albino Luciani (1912. – 1978.).

S Papom su koncelebrirali mno gobrojni kardinali, biskupi i svećenici a misi je nazočilo mnoštvo vjernika. Molbu za beati kaciju pročitao je bi skup Belluno-Feltrea mons. Renato Marangoni, u čijoj se biskupiji vodio postupak za proglašenje blaženim. Tijekom beati kacije donesen je re likvijar ali ne s komadićem odjeće ili dijelom tijela novog blaženika, kao što

se uvijek čini u takvim svečanostima, nego s vlastoručnim spisom pape Lu cianija o trima teološkim krepostima. Riječ je o shemi razmišljanja na jednoj stranici manjeg formata koje je Lucia ni izdiktirao 1956. godine. Na počet ku misnog slavlja otkriven je i portret novog blaženika čiji je autor kineski umjetnik Yan Zhang.

Beati kacijom Ivana Pavla I. upot punjen je niz od četvorice papa od Drugoga vatikanskog sabora koji su uzdignuti na čast oltara. Dva njegova prethodnika, Ivan XXIII. i Pavao VI. te nasljednik Ivan Pavao II. već su progla šeni svetima, prenosi IKA.

Redovnički dan u Bosni i Hercegovini održan je 3. rujna u Katoličkom školskom centru „Don Bosco” u Žepču, a oku pio je više od 150 redovnika i redovnica, prenosi portal Ne djelja. Program je započeo u 9:30 sati uvodnom molitvom te pozdravom i dobrodošlicom predsjednika Konferencije vi ših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovi ne fra Joze Marinčića. Prigodnu riječ uputio je i vrhbosan

ski nadbiskup metropolita mons. Tomo Vukšić te ravnatelj salezijanske zajednice u ovome gradu don Mirko Barbarić. Redovnički susret moderirao je don Ivan Veriga. Potom je predavanje pod naslovom Redovnici i redovnice – stručnja ci ili amateri sinodalnosti? održala s. Branka Perković, ŠSF Hercegovačke provincije, nakon čega je uslijedila diskusija.

Euharistijsko slavlje s početkom u 12 sati u crkvi sv. Ante Padovanskog u Žepču predslavio je mons. Vukšić u koncelebraciji 20-ak svećenika. Misno slavlje animirao je zbor Sv. Ante Padovanskog iz Žepča pod ravnanjem s. Slavice Tubak.

U poslijepodnevnim satima za čla nove Konferencije VRPP-a BiH odr žana je Izvanredna izborna skupština. Za novu predsjednicu Konferencije izabrana je provincijska predstojni ca Školskih sestara franjevki Bosan sko-hrvatske provincije s. Željka Dra mac, a za potpredsjednika provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš. Uime zajednica koje nemaju provincijalno sjedište u BiH izabrani su: s. Davorka Šarić, članica zajednice Kćeri Božje ljubavi i o. Ja kov Kuharić, član Hrvatske karmelske provincije.

Ovoga je ljeta skupina znanstvenika predvođena Ivarom Giaeverom, norveškim nobelovcem, objavila Deklaraciju o svjetskoj klimi s osnovnom porukom: „Nema klimatskoga izvanrednoga stanja.” Deklaracija je nastavak inicijative za počete 2019. godine kojom se zahtijeva da se javne i znan stvene rasprave o klimatskim promjenama temelje na poda cima, a ne vjerovanjima, te da znanost o klimi bude manje politička, a okolišna politika više znanstvena, prenosi Glas koncila. Deklaraciju je potpisalo više od 1100 znanstvenika širom svijeta, uključujući Hrvatsku.

Autori i potpisnici Deklaracije protive se mnogim služ benim tvrdnjama jer su rezultat računskih modela, a ne empirijskih istraživanja. U svezi s tim podsjećaju na ranije pogrješne procjene. „Zagrijavanje atmosfere mnogo je spo rije od najave Panela za klimatske promjene (IPCC), koja se temeljila na modelnom proračunu antropogenoga učinka.”

Drugi središnji problem predstavljen u Deklaraciji, mož da i najvažniji, jest tvrdnja da je čovjek glavni krivac za kli matske promjene. To je postala svakodnevna retorika prema kojoj je čovjek štetočina, a ugljični dioksid njegov otrov. Me đutim, u Deklaraciji znanstvenici podsjećaju da „ugljični di oksid nije onečišćivač, nego je presudan za život na Zemlji”. Ignorirati korisna svojstva toga plina, poput učinka na pove ćanje produktivnosti biljaka, znači rabiti loš računski model.

Britanska kraljica Elizabeta II. preminula je 8. rujna u 96. godini života, a ostat će upamćena kao najdugovječnija bri tanska monarhinja. Elizabeta II. je na britanskom prijesto lju bila od 1952. godine, što znači da je ove godine proslavi la platinasti jubilej, odnosno 70 godina vladavine.

Dan prije smrti bila je prisiljena otkazati planirani sa stanak, nakon što su joj liječnici savjetovali mirovanje, a dva dana prije potvrdila je Liz Truss za novu premijerku. Od kraja prošle godine kraljica Elizabeta II. patila je od „epizodnih problema s kretanjem” zbog čega je morala smanjiti aktivnosti i istupe u javnosti. Već je tada velik broj kraljičinih obaveza preuzeo njezin sin Charles, koji je sada i naslijedio britansko prijestolje uzevši ime Charles III.

Dugovječnost kraljice Elizabete II. omogućila joj je po sebnu privilegiju: susrela se s čak petoricom papa, a Vatikan je posjetila četiri puta. U tradiciji engleskih monarha nosila je i titulu poglavarice Engleske Crkve, središta Anglikanske zajednice koja se 1534. odvojila od Rima.

Jedna od najvažnijih zadaća kr šćanskih roditelja je briga oko obrazovanja djece. Obrazovanje služi kako bi se istinita učenja i va ljana ponašanja utisnula u duše djece na način da postanu žive slike ili odrazi premudroga Boga. Ono se provodi na način da se u djeci potiču i razvijaju in telektualne i moralne vrline. Svi ljudi po naravi žele znati, ali valjano usmjeriti težnju za znanjem i pomoći djetetu da se usavrši u znanju i ljudskom dostojan stvu mogu samo vrsni učitelji. Bilo da se radi o obrazovanju u obitelji, Crkvi ili u školi, najvažnija znanja nisu ona koja su izravno korisna, već ona koja se odnose na najuzvišeniju istinu, to jest na Boga samoga. Znanje o Bogu je najpotrebni je i neprolazno, kako na ovom tako i na budućem svijetu, dok se sva ostala zna nja tiču prolaznih stvari i kvalitetnoga življenja samo na ovome svijetu. Crkva se tijekom cijele svoje povi jesti svjesno angažirala oko obrazova nja jer ono nikada nije bilo tek mjesto stjecanja objektivnih znanja o stvarima u skladu s njihovim realnim poretkom važnosti, već i mjesto velikih duhovnih borbi i promicanja raznoraznih ideja i svjetonazora. Crkveni oci su tako na obrazovanje znali gledati kao na borbu za dominacijom nad djetetovom du šom, i učili su roditelje da im je dužnost

pažljivo oblikovati duhovni svijet svoje djece i bdjeti nad sadržajima s kojima dolaze u kontakt. Svaki utisak na dječ ja osjetila i svako znanje koje pritom steknu ujedno predstavlja dobar ili loš utjecaj. Zato je odabir dobrih utjecaja od presudne važnosti jer djeca još ne posjeduju dobro razvijenu sposobnost otpora i samokontrole.

Kako bi roditelji mogli dobro usmjeravati obrazovanje svoje dje ce, potrebno je da imaju jasnu viziju krajnjega cilja cjelokupnoga procesa i načina na koji ga kane ostvariti. Kr šćanskim roditeljima bi krajnji cilj sva koga djelovanja, pa tako i obrazovanja, trebao biti Bog s m, izvor svake istine,

ustvari djeluju kao Božji pomoćnici i suradnici.

Kontrola osjetilnih podražaja

Dobra briga o obrazovanju počinje već od najranijega djetinjstva, i to bdijenjem nad djetetovim osjetilima. Osjetila su bit na zato što s njima započinje cjelokupno ljudsko naravno znanje. Riječ je o osje tilima vida, sluha, njuha, opipa i okusa. Iako nam se možda doimaju banalnima i nevažnima, njihovo educiranje i valjano usmjeravanje je vitalno važno za razvoj dječje psihe i uma. Naša osjetila su in strumenti našega kvalitativnog kontakta sa stvarnošću, dok nas njihova zloupora

dobrote i svetosti. Roditelji bi ujedno trebali biti svjesni da je Bog prvi i naj veći učitelj njihove djece, dok oni sami

ba radi trenutnoga užitka zatvara u nas same, zaglupljuje i na koncu čini nesret nima. Kako nam je onda bdjeti nad dje

PIŠE: , MAG. PHIL.

Crkveni otac i naučitelj, papa Grgur I. Veliki (Gregorius Ma gnus) rođen je u Rimu 540. god. gdje je i umro, a upravljao je Cr kvom od 590. do 604. god. Potječe iz bogate senatorske rimske obitelji: 572./573. obavljao je službu gradskoga prefekta. Napustivši javnu službu, stu pio je 575. u benediktinski red, a ro diteljsku palaču u Rimu pretvorio je u samostan posvećen sv. Andriji u kojem je živio kao redovnik i opat. Kasnije je na Siciliji osnovao još šest samostana. Ubrzo je stekao veliki ugled u gradu Rimu tako da ga papa Pelagije II. šalje u Carigrad kao svoga zastupnika. U Ca rigradu ostaje do 585. god. Unatoč ca rigradskom dvorskom sjaju on živi re dovnički, posvećen molitvi i teološkim studijama. Po povratku u Rim ponovno boravi u svom samostanu, ali ostaje u službi papina (Pelagijeva) savjetnika. Nakon Pelagijeve smrti izabran je za papu (rimski puk izabrao ga je akla macijom), premda se on tome iskreno odupirao. Kao papa bio je ne samo ve liki asket i mistik nego i vrlo sposoban organizator. Prvi je za papu upotrijebio naziv Servus servorum Dei (Sluga slugu Božjih) i od papinstva je uskoro stvo rio glavnu duhovnu i političku moć na Zapadu.

Orijentacija na Zapad i misije među Anglosasima

Njegov četrnaestogodišnji ponti kat ui stinu je značajan i za svjetovnu i za cr kvenu povijest pa mu odatle naziv papa Grgur Veliki. Služba gradskoga prefekta omogućila mu je uvid u socijalno-eko nomske (ne)prilike toga vremena pa je kao papa činio sve da očajnom puku

vjeru. Postrožio je crkvenu disciplinu (zakon o celibatu) i poticao razvoj bene diktinskoga reda (gradnja samostana na Monte Cassinu). Sačuvano je preko 850 njegovih pisama koja omogućuju uvid u njegovu široku i razgranatu djelatnost na crkvenom i svjetovnom području. Na stojao je organizirati, povećati i ustaliti crkvene posjede (Patrimonium Petri). O tome obavještava ne samo crkve u Italiji nego i one na Siciliji, u Galiji, Istri i Sje vernoj Africi. Od neprocjenjivoga znače nja je njegova orijentacija prema Zapadu: prekinuo je jednostranu ovisnost Rimske Crkve o Bizantu i uspostavio dobre od nose s franačkom vladarskom kućom.

olakša nevolje: dijelio je žito i štitio selja ke od pljačke. Kada Bizant više nije mo gao, onda je on – papa – preuzeo na sebe obranu zemlje i Rima. Miroljubivim pre govorima uspio je odvratiti Langobarde od zauzimanja Rima potpisavši s njima 592. primirje i obrativši ih na katoličku

Krajem 6. stoljeća počeli su isto vremeno i Rim i irsko-škotska Crkva vjerovjesnički rad među Anglosasima. Godine 596. poslao je papa Grgur prio ra rimskoga samostana sv. Andrije, Au gustina s još četrdesetoricom redovnika u Englesku. Kralj Kenta Ethelbert ih je ljubazno primio. O Božiću 597. god. Augustin je već pokrstio i kralja i s nji me još 10 000 ljudi. Nastanio se zatim u Canterburyju. Grgur je neprestano slao pojačanja, a i sam je živo sudjelovao u misiji. Bio je prvi papa koji se svjesno okrenuo prema Germanima, Francima, a i Anglosasi su bili germansko pleme; znao se udubiti u način mišljenja tih

PIŠE: FRA

Potreba razlučivanja

Kako smo dionici pale naravi i živimo u grešnom svijetu, neminovno je da će biti izdajica i u našim redovima, odno sno među katolicima. Među njima za nimaju nas oni koji sustavno izdaju svoj svećenički poziv i kojima u punom smi slu pristaje ime Jude.

Kako bi se što više smanjila šteta koju nanose Crkvi kao mističnom tijelu Kristovu, potrebno ih je znati prepo znati. Isus je tako prije svoje muke na javio apostolima da će ga jedan od njih izdati. Vjerojatno je glavni razlog bio taj da se ostali ne demoraliziraju kad se to dogodi i da ne pomisle da je izdaja bila većinska ili kolektivna. Na Ivanov upit Isus je i imenovao izdajicu. Iz ovoga se može zaključiti da je važno za suočiti se s progonstvom i mučeništvom znati tko se prodao neprijatelju. Izdaja se onda ne poistovjećuje s trenutnom slabošću ili kukavičlukom, kao kod apostola kad su se prilikom Isusova uhićenja u stra hu razbježali. Također, tako se izbjegava opće nepovjerenje i sumnjičenje.

Razlikovanje grijehâ prema moral noj težini nužno je za izlazak iz zla kao što se dobro vidi kod pada praroditelja

kada Bog ustanovljuje različite stupnje ve krivice i odgovornosti te odmjerava sukladne kazne. Nije nimalo slučajno da Dante izdajice smješta u najdublji krug pakla u društvu sa samim Lucife rom. Iza svakoga grijeha stoji đavao, a na poseban način iza izdaje. To se zorno očituje na posljednjoj večeri kada, una

toč silnih iskaza Isusove ljubavi, Juda ne odustaje od svoga nauma i baš tada So tona ulazi u njega (Iv 13,27).

Poučak komunizma

U Crkvi je izdaja najčešće započinjala od dvostrukoga života koji na dugu stazu nije održiv. Za komuniste koji su uhodi li svećenike to je bila prigoda koju nisu propuštali. Ustanovivši moralni pad, a nekad i dovodeći do njega, dotičnoga bi se ucjenom pridobilo da postane su radnik tajne službe i radi protiv Crkve. Tada bi se dogodio prijelaz iz jednoga teškog grijeha u dodatni, daleko straš niji kojim bi se izdavalo Boga, narod a nerijetko i vlastitu obitelj. Slično kao u slučaju Jude koji je prvo potkradao da bi u određenom trenutku prodao Isusa za novac neprijateljima i tako od sitno ga lopova postao jedan od glavnih vi novnika ubojstva Bogočovjeka.

Kako se prepoznavalo ove prodane duše? Reklo bi se najčešće intuicijom, ali to je samo djelomična istina jer je iza toga stajalo mučno iskustvo dugogodiš njega progona, koje je izoštrilo nutarnja osjetila, i jedna spontana analiza. Kod svećenika uzimale bi se u obzir tri razi

PIŠE: DON

Sve ono što se moglo učiniti protiv izdajica u komunizmu kroz pasivni otpor ostaje na snazi, ali u demokraciji ima više mogućnosti za aktivno djelovanje posebno razotkrivanjem teoloških obmana i krivovjerja, bratskim opomenama i prijekorima

Osvrt na knjigu

Za puni život: prigodne propovijedi, razgovori, okružnice

Odužujući se Riječi

Riječ je o knjizi koja predstavlja dovršetak niza knjiga litur gijskih propovijedi i meditacija banjalučkoga biskupa dr. fra Marka Semrena koji je, u izdanju Svjetla riječi, započeo izla ziti 2020. godine. Sam naslov ove knjige, koji govori o punini, odgovara mjestu koje ona zauzima u ediciji knjiga biskupa Semrena s homiletskom tematikom i kojima on ispunjava jednu od svojih biskupskih službi: službu naučavanja.

Prva knjiga propovijedi i meditacija za liturgijsku godinu A pod naslovom Susret u Riječi izišla je 2020. godine, a potom su slijedile u 2021. godini knjige s istom tematikom za litur gijske godine B i C: Beskrajna blizina Božje riječi i U službi vječne Riječi.

Nastale tijekom njegove četrdesetgodišnje svećeničke službe navjestitelja Božje riječi kao pokušaj da se liturgijska misna čitanja prevedu i primijene na konkretni život, propo vijedi biskupa Semrena dragocjena su liturgijska i pastoralna pomoć ne samo svećenicima nego i svakom vjerniku laiku koji u Božjoj riječi traži svjetlost i spasenje. One se čitaju po stupno, na mjeru, nedjelju za nedjeljom, kao zasebne jedinice tijekom liturgijske godine, no jednako tako predstavljaju je dinstvenu cjelinu posvećenu otajstvu Isusa Krista: donoseći svjedočanstvo o Božjem naumu spasenja, o njegovoj ljubavi koja se objavila u Isusu Kristu.

U knjigama donesene propovijedi i meditacije ostaju otvo rene onima koji ih žele čitati i iz njih crpsti snagu za život, usva jajući misli i čineći ih osobnima. Pristupajući im iskrenim i po učljivim srcem, čitatelj ima priliku još se tješnje povezati s Kri stom i osobno pridonijeti posvećenju Božjega naroda. U njima se mogu lako nazrijeti razlozi kršćanske radosti i nade te osjetiti – prije svega na temelju osobnoga uvjerenja i oduševljenja bi skupa fra Marka – ljepota i smislenost kršćanske egzistencije.

Biskup Semren ističe da objavljujući ove knjige zapravo vraća dug Riječi Božjoj jer se on sam, kako on to kaže, osjeća „bezgraničnim dužnikom” i tako se barem djelomice pokuša va odužiti pružajući mogućnost i drugima da s njim sudjeluju u istraživanju i otkrivanju njezina neiscrpnoga bogatstva za sva vremena. Budući da nastaju iz duhovne simbioze s vjer nicima, knjige su također i vraćanje duga prema vjernicima i njegovu zavičaju te svjedočanstvo zajedničkoga življenja duhovnoga otajstva zajedništva Kristove Crkve koje ih i čini svojevrsnim uzajamnim dužnicima.

U knjizi Za puni život uključeni su različiti prilozi nastali u vremenu od njegova preuzimanja biskupske službe u Banjoj

Luci do početka 2022. godine. Posrijedi su obraćanja biskupa Semrena vjernicima u različitim prigodama: liturgijskim, kul turnim i obljetničkim.

Doneseni su prilozi koje je biskup Semren smatrao rele vantnim za suvremeni trenutak i vrijednim da budu sačuvani i preneseni za predstojeće vrijeme. U knjizi se nalaze prigodne propovijedi, intervjui i okružnice. Okružnice su se pojavljivale u javnosti ustaljenim jednogodišnjim ritmom za Dan života. Biskup Semren ih je od godine 2012. pisao kao predsjednik Vijeća za obitelj Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i objavljivane su na internetskim portalima svih važnijih cr kvenih ustanova u BiH. Intervjui su, međutim, imali ograni pristup čitateljima i bili su dostu pni onima koji prate katoli i medije. To je bio razlog za okružnice i intervjui objedinjeni na jedno mjesto i tako ponuđ teljima na uvid.

Propovijedi su pak izricane u različitim prigodama i razli povodima. Budući da već povijedi nije bila objavljena, se korisnim napraviti i objaviti iz bor iz propovijedi u kojima se biskup Semren osvrnuo na važne događaje iz naše crkveno-kulturne proš losti, odnosno na njiho ve obljetnice. Dok su uz okružnice i intervjue navedeni izvori (npr. intervjui za Svjetlo riječi, Glas Koncila, Katolički tjednik, Fede ralni radio itd.) u kojima su bili prvotno objavljeni, propovijedi su na kraju svakoga pojedinačnog teksta označene mjestom i vremenom izricanja (npr. 25. obljetnica obrane Livna, 12. obljetnica KŠC „Bl. Ivan Merz” u Banjoj Luci, 150. obljetnica sesta ra milosrdnica u BiH, Drinske mučenice itd.)

Uvjereni smo da će knjiga Za puni život u rukama nje zinih čitatelja uistinu ostvariti onu svrhu koju njezin naslov obećava i biskup fra Marko Semren želi: da će im biti stvarna pomoć na njihovom vlastitom putu življenja kršćanske vjere i promišljanja otajstva Božje ljubavi u Kristu. fra Vili Radman

STOPAMA SV. FRANJE ASIŠKOGA

Usredištu Italije nalazi se re gija Umbrija koja je zbog svoje prekrasne prirode i izoliranosti od velikih pro metnica nazvana „zelenim srcem Itali je”. Na pola puta između Tirenskoga i Jadranskoga mora, ova regija, osim pri rodnih, obiluje i kulturnim, umjetnič kim i kulinarskim bogatstvima. Smje štena tamo gdje apeninski masivi gube svoju žestinu i pretvaraju se u mnoštvo blagih brežuljaka, Umbrija godišnje pri vlači milijune posjetitelja koji, uživajući u živopisnim pejzažima, žele upozna ti talijansku povijest i kulturu. Osim turista ovdje dolaze i brojni kršćanski hodočasnici i drugi tražitelji duhovne okrepe, utjehe i mira.

Na padinama planine Subasija smje stio se grad Asiz, drevno boravište Um bra i Etruščana, a kasnije antički rim ski grad i domovina slavnoga pjesnika Propercija. Iako je čitava povijest ostavila svoj trag u Asizu, njime dominira arhi tektura i umjetnost srednjega vijeka. Na asiškom brežuljku uočavaju se tornjevi, zvonici, bazilike, samostani… Jedan ta lijanski novinar o ovom gradu veli: „Asiz je, prijatelju moj, neusporedivo mjesto. Čitave su ulice, kamen po kamen, ostale nepromijenjene kakve su bile u 14. sto ljeću. Obilje umjetnosti nadmašuje našu maštu, pučka srednjovjekovna legenda u cijelosti se doživljava po crkvama koje su oslikavali Giotto, Cimabue… Tko nije vidio Asiz, nije vidio Italiju.” Ovaj grad je

nekako i jednostavan i veličanstven, po nizan, a istovremeno otmjen i uzvišen. Ovdje se ti kontrasti ujedinjuju. Ovo je grad ljepote i duhovnosti, čuvar stoljeća i povijesti umjetnosti.

Jedno se Sunce rodilo svijetu

U gradu Asizu „jedno se Sunce rodilo svijetu”, pjeva Dante u svojoj Božan stvenoj komediji aludirajući na rođenje njegova najslavnijega sina svetoga Franje Asiškog. Ovaj mali čovjek napravio je ve lik zaokret u povijesti kršćanstva. Došli smo u Asiz kako bismo upoznali njega i prohodali ulicama kojima je on hodio, kako bismo obišli crkve, šume i polja

PIŠE: FRA

OTMJEN I UZVIŠEN. OVDJE SE TI KONTRASTI UJEDINJUJU. OVO JE GRAD

gdje je boravio, molio, propovijedao, po magao siromasima i skupljao braću.

Penjući se uz brežuljak na kojem se nalazi Asiz, primjećujemo veliku zgradu nalik na samostan koja se nalazi na ula zu u stari grad. Saznajemo da se radi o zavodu „Seraphicum” koji je prije 150 godina osnovao franjevac sveti Ludo vico da Casoria. Zavod besplatno skrbi za stotine gluhonijemih i slijepih osoba te druge osobe s zičkim ili psihičkim invaliditetom koje ovdje dolaze iz cijele Italije. Papa Franjo, prvi papa koji nosi ime asiškoga sveca, prigodom svoga pa storalnoga posjeta Asizu 2013. kao prvo odredište posjetio je upravo ovaj zavod gdje se uistinu može doživjeti franjevački duh konkretne ljubavi prema bližnjemu.

Obilazak mjestâ vezanih uz život svetoga Franje počinjemo sa svetištem svetoga Damjana do kojega se spuštamo pješice stazom okruženom maslinicima i čempresima. Na ovom mjestu Bog je s bizantskoga križa progovorio svetom Franji nalažući mu da popravlja njego vu Crkvu koja se ruši. To je, uz susret s gubavcem, jedan od ključnih trenutaka u procesu preobrazbe Franjina života. Svetište svetoga Damjana doima se vrlo jednostavnim, siromašnim, ali ispunje nim duhovnošću i mirom. Od mjesta gdje se nalazi svetište širi se pogled na čitavu Spoletsku dolinu za koju je Fra njo rekao da ne postoji nijedna ljepša. Na ovom mjestu asiški je svetac sastavio veći dio poznate Pjesme stvorova koja je

jedno od najranijih djela poezije pisane pučkim talijanskim jezikom.

Grad svetaca i umjetnosti

Od svetišta svetoga Damjana uspinje mo se prema gradskim zidinama Asiza u koji ulazimo s jugoistočne strane kroz svečani gradski ulaz „Porta nuova”. S lije ve strane dočekuje nas prekrasna gotička bazilika svete Klare u kojoj se nalazi tije lo svetice i samostan klauzurnih sestara klarisa. Njezin vanjski izgled karakterizi raju tri velika kontrafora i pročelje iskle sano domaćim bijelim i ružičastim ka menom koje krase luneta i bogata roze ta. Na mjestu današnje bazilike u vrijeme svetoga Franje nalazila se crkva sv. Jurja

Razmatrajući upotrebu i rizike upotrebe umjetne inteligen cije u javnoj upravi, najviši administrativni sud u Francu skoj Conseil d‘Etat utvrdio je da umjetna inteligencija nije prijetnja po državnu administraciju. Sud je razmatrao ovo pitanje na inicijativu bivšeg francuskog premijera Jeana Ca stexa. Odluka suda je suprotna onome što se naziva mitom o singularnosti, tj. da tehnologija nadmudruje i kontrolira čovječanstvo. Vlada je pozvana suprotstaviti se onome što je procijenjeno mitom, konstatirajući da je razmišljanje o umjetnoj inteligenciji „često žrtva parazitske, pretjerane koncentracije na opću umjetnu inteligenciju”.

Članovi spomenutog suda su na konferenciji za novina re upitani zašto su odbacili egzistencijalne rizike po ljude. Na ovo pitanje je odgovorio državni savjetnik Alexandre Lallet. „Nismo u točki razvoja kada strojevi preuzimaju kontrolu i prisiljavaju ljude da im služe, kao u nekim ame ričkim lmskim hitovima ili djelima znanstvene fantastike.

VIJESTI Donošenje odluka je uvijek na ljudima”, izjavio je. Drugi državni savjetnik, ierry Tuot, dodao je kako smatra da je potrebnije razmišljati o tome kako se umjetna inteligen cija upotrebljava u razvoju oružja, piše vanjskopolitički list Politico.

robotike

Tvorac prvog inteligentnog robota, Aidan Meller, poručio je da je uspon umjetne inteligencije „apokaliptičan” i sve ide prema tome da umjetna in teligencija potpuno preuzme kontrolu nad ljudima, prenosi e Daily Star. Ovaj pionir robotike, koji stoji iza ul tra-realističnog robota Ai-Da, smatra da ćemo se u roku od tri godine suočiti s nezamislivim promjenama jer se čo vjek stapa sa strojem. Također smatra da je Elon Musk u pravu kada tvrdi da bi nuklearni rat imao manji utjecaj na čovječanstvo nego umjetna inteligen cija. „Slažem se s Elonom Muskom da je umjetna inteligencija veća prijet nja od nuklearnog rata – ali bi mogla biti i izvanredna.” Meller dodaje da će umjetna inteligencija biti ogledalo mračnoj strani ljudskog bića i zaključu je riječima: „Tehnologija nije dobra ili loša, važno je kako je koristimo”.

UNovoj Biloj od 1. do 4. rujna odr žano je drugo izdanje Regional noga festivala monodrame „inBox” u organizaciji Kazališta mladih „Korifej” i Hrvatskoga kulturnog centra Nova Bila. Ovaj festival natjecateljskoga karaktera nastao je s ciljem popularizacije mono drame kao oblika scenskoga stvaralaštva i a rmiranja bh. i regionalnih akadem skih glumaca, dramaturga i redatelja.

Kao jedini festival u BiH posvećen isključivo formi monodrame i jedan od tek nekoliko takvih u regiji, već je u drugoj godini svoga postojanja poka zao kako se kvalitetnom organizacijom i velikom podrškom lokalne zajednice može postići da malo mjesto kao što je Nova Bila bude ucrtano na mapu zna čajnih regionalnih kazališnih festivala.

U okviru natjecateljskoga dije la programa publika je imala priliku pogledati predstave: „Neodustajanje” (Marija Medenica, Srbija), „Ich liebe Deutschland” (Jasmina Dedić Ibrić, BiH), „Bukača” (Tea Šimić, Hrvatska) i „Vla-Vla-Vlajland cabaret” (Ecija Ojdanić, Hrvatska). Iako sadržajno i žanrovski različite, predstave povezuje bavljenje temom odnosa društva prema običnom čovjeku koji u društvu zatro vanom korupcijom, predrasudama, na siljem i neimaštinom, pokušava prona ći svoje mjesto i sačuvati svoj integritet. Ocjenom publike, Ecija Ojdanić je za predstavu „Vla-Vla-Vlajland cabaret” dobila priznanje za najbolju predstavu, a stručni žiri u sastavu Maja Simonović,

Dino Rogić i Miralem Ovčina je, kao najbolju predstavu festivala, nagradio monodramu „Bukača” Tee Šimić uz obrazloženje da je „Tea odlučila da na sceni čujemo i krik i opomenu, da osje timo razarajuću bol, ali i da shvatimo poruku da sloboda i ljubav nisu dar već nešto za što se moramo boriti u svakom trenutku naših života i pri tome nikada ne odustajati”.

Važan segment „inBox” festivala je svakako i natječaj za originalni tekst monodrame koji se objavljuje tijekom godine, a u okviru kojega svoje tekstove mogu prijaviti svi oni koji pišu na BHS jezicima. Pored novčane nagrade, najbo lji tekst se nagrađuje produkcijom i pre mijerom na sljedećem izdanju festivala. Ovim natječajem i produkcijom nagra đenih tekstova Festival prerasta funkciju

pukoga prikazivačkog festivala i postaje onaj koji direktno doprinosi stvaranju novih kazališnih sadržaja te promociji suvremenoga dramskog izričaja. U okvi ru ovogodišnjega natječaja nagrađena je autorica Aida Šečić Nezirević za tekst „Dva života Zehre Hadžibegović”.

Revijalni program festivala sasto jao se od glazbeno-plesne radionice za djecu pod vodstvom slovenske plesne umjetnice Gee Erjavec, predstavljanja slikovnice za djecu „Neke pjesme i jed na basna krasna” autorice Marije Marić i plesne poslastice „Milano kid's party”. Festivalskim danom posvećenom djeci „inBox” nudi svojevrsni uvod u kazališ nu umjetnost i radi na odgoju kazališne publike nadajući se kako će djeca odra stajući uz festival, prepoznati ga kao prostor unutar kojega mogu razvijati svoju kreativnost i maštu. „Ja sam se u kazalište zaljubila ovdje, u Novoj Biloj, u maloj sredini. Ovaj festival je prilika za nove generacije da probude svoju ljubav prema kazalištu”, kazala je o ci ljevima programa za djecu ravnateljica Festivala Anela Križanac.

Revijalni program, a time ujedno i festival, zatvoren je predstavom „Iz bori(se)!” u izvedbi glumca Damira Kusture. Predstava je nastala po tekstu „Prodavnica budućnosti” Vahida Du rakovića koji je prethodne godine po bijedio na natječaju za originalni tekst monodrame. Predstava „Izbori(se)!” putovanje je kroz život pojedinca u čijoj priči se svi mogu pronaći, čiju sudbinu

svi mogu razumjeti i koja zrcali stvar nost ne dajući priliku publici da od nje odvrati pogled već samo da joj se smije i to onim iskrenim smijehom koji na trenutke oslobađa, a na trenutke boli. Predstava je realizirana u koprodukciji Kazališta mladih „Korifej” i Pozorišta mladih Sarajevo te je trenutno dijelom redovnoga repertoara Pozorišta mladih.

U razgovoru o festivalu, ravnate ljica Anela Križanac naglašava: „Dvije temeljne stvari bez kojih kazalište ne može postojati su jedan glumac i jedan čovjek u publici. Ovaj festival ima kon cept da slavi glumca kao stup kazališta i publiku kao one koji zaslužuju kvali tetan sadržaj koji će im omogućiti da osjete katarzu nakon odgledane pred stave.” Upravo to vraćanje temeljima kazališta je vrijednost jednoga ovakvog festivala.

Kazalište je nastalo u staroj Grčkoj, iz rituala koji su se održavali u čast boga Dioniza. Slavili su ga pjevanim i recitira nim ditirambima i plesom koje je izvo dio zbor, a te svečanosti na otvorenom začetak su današnjega kazališta. Kanton Središnja Bosna jedan je od kantona u BiH koji nema profesionalno kazalište i kazališnu kuću, ali ima publiku s veli kim interesom za umjetnost i željom da prati sadržaje koji im se nude. I baš kao što je kazalište, u svom izvornom obli

ku, bilo dostupno i otvoreno za sve tako i Festival „inBox” svoj sadržaj publici nudi besplatno na otvorenom, izbjega vajući stvaranje osjećaja da je kazališni prostor „rezerviran” isključivo za uče ne, imućne, dotjerane i probrane, a ne za sve one koji su spremni dozvoliti da ih kazališna čarolija dotakne na sat-dva i odvede u svjetove pune slojevitih priča od kojih će se zasigurno pronaći poneka za svakoga u publici.

U vremenu u kojem smo se umjesto razgovora, osmijeha i zagrljaja, počeli zadovoljavati chatovima, emotikonima i GIF-ovima, ovaj festival nudi da barem na četiri festivalska dana iziđemo iz dis kursa inboxa koji nas udaljava i uđemo u „inBox” koji će nas lijepim, dobrim i kvalitetnim sadržajem podsjetiti na važnost smijeha, suza, ali i najvažnije, žive interakcije s drugim čovjekom. Zbog toga festival „inBox” teži postati mjesto susreta i razmjene kreativnih misli i ideja za regionalne umjetnike i festivalsku publiku te da prostor trav ničkoga kraja predstavi znamenitosti ma koje će za goste iz BiH, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Slovenije kreirati vrijedne uspomene i postati razlogom njihova povratka. Tako su se gosti, unu tar četiri festivalska dana, upoznali ne samo s kazališnim stvaralaštvom regio nalnih umjetnika već i s kulturnim bo gatstvom prostora na kojem su boravili te su obišli Memorijalni muzej Rodna kuća Ive Andrića, Travničku tvrđavu i Franjevački samostan i crkvu sv. Franje Asiškoga u Gučoj Gori.

Raznovrsnošću svoga sadržaja, otvorenošću prema publici i slavljem umjetnosti, „inBox” je festival u svakom smislu te riječi – svečanost posvećena kazališnom umijeću koja slavi glumca, publiku i pisanu riječ kao ono iskon sko u kazalištu znajući da će se, ako stvorimo prostor za interakciju ova tri elementa, pred nama otvoriti svjetovi iz kojih ćemo učiti, u kojima ćemo uživati i koji će naš duh, ako im se prepustimo, pročistiti i ispuniti. ☐

Od slova preko slike do plesa

Listopad se već tradicionalno naziva mjesecom knjige, a knjiga se kao simbol pismenosti ispisuje slovima. Uz Međunarodni dan pismenosti 8. rujna, Muzej književnosti i pozorišne umjet nosti je s Bošnjačkom zajednicom kul ture Preporod i Institutom za jezik Uni verziteta u Sarajevu organizirao izložbu Slovom o slovu: Tragovima bosanske pi smenosti autora Sanjina Kodrića, Erme Ramić-Kunić i Alena Kalajdžije. Izložba Slovom o slovu daje uvid u bosanskohercegovačku pisanu tradiciju od njezinih početaka pa sve do 20. sto ljeća. Prezentirani su tematski razno rodni tekstovi pisani različitim pismi ma među kojima su glagoljica sa svojim varijantama, zapadna ćirilica bosan skoga tipa, bosančica, arebica, starije i suvremene ćirilica i latinica. Nažalost, najveći dio ovoga blaga čuva se izvan Bosne i Hercegovine. Zato je lijepo vi djeti Povelju Kulina bana i njezine pri jepise, Humačku ploču, Kulinovu ploču, primjere epistolarne pismenosti u vidu povelja i darovnica bosanskih banova i kraljeva iz 14. i početka 15. stoljeća, ali i tekstove religijskoga karaktera. Najbroj nija su evanđelja među kojima su glaso viti Hvalov zbornik iz 1404. godine, Di voševo evanđelje, Kopitarovo evanđelje, Čajničko evanđelje, Mletački zbornik, Radosavljev zbornik. Tu je prva knji ga tiskana bosančicom 1611. godine u Veneciji Nauk karstianski oca bosanske književnosti fra Matije Divkovića, ali i one fra Stjepana Matijevića na bosanči ci, te fra Filipa Lastrića i fra Ambroza Matića na latinici. Pod vlašću Osmanli ja mijenja se srednjovjekovna bosanska pisana tradicija i kultura. Osim na steć cima, bosančica se pojavljuje i na prvim

nišanima, u Kunovskom zapisu, krajiš ničkim pismima i kao žensko pismo. Bosanski muslimani do 20. stoljeća pišu i arebicom, arapskim pismom prilago đenim bosanskom glasovnom sustavu. U 19. stoljeću izlaze prve novine Bosan ski vjestnik tiskane Vukovom ćirilicom i časopisi, među kojima je Bosanski prijatelj fra Ivana Frane Jukića. Nakon dolaska austrougarske vlasti uvode se suvremena latinica i ćirilica, a Mehmed beg Kapetanović Ljubušak utemelju je, unatoč otporima, noviju bošnjačku književnost i modernu kulturu.

tako svojevrstan vid kulture sjećanja što mu je i bio cilj. U tome je imao podršku Senke Ibrišimbegović, kustosice Ivane Udovičić i, dakako, ravnatelja Umjetničke galerije Straje Krsmanovića. Neka od djela iz fundusa su prvi put izložena u javnosti, a zastupljeni umjetnici su: Gabrijel Jurkić, Atanasije Popović, Đorđe Mihajlović, Pe tar Tiješić, Kamilo Ružička, Mirko Kuja čić, Mica Todorović, Ljubo Lah, Mario Mikulić, Mate Zlamalik, Ante Kostović, Vojislav Hadžidamjanović, Ismet Rizvić, Alija Kučukalić, A an Ramić, Predrag Furtula, Milivoje Unković, Edin Numan kadić, Radenko Mišević, Milan Vasiljević, Sadko Hadžihasanović, Grozdana Nikić, Narcis Kantardžić. Izložba posjetitelja vraća u ljeto, starije u prošla vremena, a posebnom ugođaju doprinosi zvučna ku lisa s glasanjem cvrčaka uz zapljuskivanje morskih valova.

Izložba Isječci zaboravljenog vreme na umjetničkoga fotografa Ivana Hrkaša otvorena 1. rujna u Umjetničkoj galeriji BiH vratila nas je ne samo u ljeto nego i u neka stara, a kaže se i dobra, vremena. Svo jih 48 fotogra ja riječkoga kupališta Peći ne zvanoga Trojka snimljenih 2015. godine, autor je stavio u dijalog s 28 slika iz fundusa Umjetničke galerije stvorivši

U još je jednoj izložbi posegnuto za fundusom Umjetničke galerije kako bi se sa slikama iz privatne kolekcije obite lji Mikulić odalo priznanje slikarima koji su stvarali u ateljeu u ulici Ferhadija 19 i obilježili ne samo Sarajevo nego i Bosnu i Hercegovinu. Prvi od njih bio je Todor Švrakić, pa Roman Petrović, nekoliko go dina Ismet Mujezinović, a najduže Mario Mikulić od 1951. do 1991. godine. Agilni kulturni djelatnik i nakladnik Goran Mi kulić, Marijev sin, inicirao je postavljanje spomen-ploče ispred Ateljea 19 njima u spomen i sada izložbu Atelje na broju 19. Redatelj Dino Musta ć otvorio ju je 12. rujna, a autorice postava su Aida Ša rac-Berbić i Dragana Brkić-Hodak.

Jedina manifestacija u Bosni i Her cegovini koja slavi ples je Balet Fest. Osnovala ga je 2010. godine direktorica Baleta Edina Papo s grupom entuzijasta.

Fra Petar Bakula rodio se u Ba tinu kraj Posušja 1816. godine, a umro u Mostaru 1873. Niže i srednje obrazovanje stekao je u krešev skom samostanu, iz kojega se sve do us postave Hercegovačke kustodije pastori zirala Hercegovina. U novicijat je stupio 1833, svećenički red primio 1839. godi ne, a studij lozo je i teologije te tečaj iz medicine završio u talijanskom gradu Lucca. Tu je neko vrijeme i predavao lozo ju odnosno teologiju. Napisao je u tom razdoblju i djelo Osservazioni loso co-critiche sulla moda e lusso del giorno ossia franco-italica, nadahnuto duhom risorgimenta. Tamošnje vlasti djelo su ocijenile politički nepoćudnim i zabranile ga, a autoru je oduzeto pravo daljnjega boravka u Italiji.

Djelovanje u Bosni Srebrenoj

Bakula je desetak godina djelovao u pro vinciji Bosni Srebrenoj, a onda se pri ključio onim hercegovačkim fratrima koji su se odlučili odcijepiti od Bosne Srebrene u posebnu franjevačku zajedni cu. Zato je između 1846. i 1848. obnašao službu odgojitelja franjevačkih priprav nika u Čerigaju. Štoviše, kao izaslanik apostolskoga vikara fra Rafe Barišića

PIŠE:

osobno je 1852. godine kod nadležne Kongregacije u Rimu uspio isposlovati pristanak za uspostavu Hercegovačke franjevačke kustodije. Bio je također, između 1848. i 1859. godine, župnik u Grabovici, Gradnićima, Širokom Brijegu i Ružićima, a od 1860. do 1864. predavao je lozo ju na franjevačkom učilištu na Širokom Brijegu. Nakon toga je do kraja života obnašao službe generalnoga vika ra biskupa fra Anđela Kraljevića i ravna telja katoličkih škola u Mostaru. Puno je radio na podizanju prosvjetnih, kultur nih i crkvenih ustanova pa je u tu svrhu često putovao diljem Europe skupljajući novčane priloge, od Rima i Trsta, preko Münchena, Beča i Innsbrucka, do Praga, Budimpešte i Zagreba. Pridonio je i ute meljenju prve tiskare u Mostaru 1871. godine. Budući da je bio upućen u medi cinu, pružao je liječničke usluge, i to čak i veziru Ali-paši Rizvanbegoviću, koji je stolovao u Stocu. U ime hercegovačke franjevačke zajednice službeno je poho dio i sultana u Carigradu 1869. godine.

Spisateljski rad

Bakula je bio i vrlo plodan spisatelj. Au tor je brojnih djela povijesnoga, ljetopi snoga, vjerskoga i općepoučnoga sadr

žaja, a ponešto je i prevodio, posebno crkvene himne. Pisao je na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. Na la tinskom je napisano i najvažnije njegovo djelo pod naslovom Shematismus topo graphico-historicum custodiae provincia lis et vicariatus apostolici in Hercegovina. To djelo objavljeno je u dvama izdanji ma, u Splitu 1867. i u Mostaru 1873. Na hrvatski ga je preveo Bakulin subrat fra Vencel Kosir i objavio pod naslovom Hercegovina prije sto godina ili Topograf sko-historijski šematizam franjevačke ku stodije i Apostolskog vikarijata u Hercego vini (Mostar, 1870). Osim Šematizma i spomenutog djela Ossevazioni… objavio je i djela Cenno storico sulla provincia di Bosna (Lucca, 1846), Breve compendio sacro-istorico sulle vicende della regola re-missionaria custodia e vicariato apo stolico di Erzegovina (Dubrovnik, 1853. i 1865), I martirii nella missione francesca na osservante ih Erzegovina (Rim, 1862). Na hrvatskom jeziku objavio je prozna djela Politika za svakog čovika (Split, 1869), Pribogoljubna bavljenja za slišati svetu misu (Split, 1869) te O francuskom i pruskom ratu god. 1870/71 (Dubrov nik 1873. i 1890). U stihovima, i to de seteračkim, u duhu epskoga narodnog pjesništva odnosno na način Bakulina

JEZERO

B

oračko jezero predstavlja jedno od naših najpoznatijih ledenjačkih je zera koje nalazimo na istočnim obron cima planine Prenj. Nastalo je tijekom zadnje glacijacije kada su se ledenjaci spustili s vrhova Prenja k Neretvi. U nastalom ledenjačkom cirku gdje je bila poroznija geološka podloga sastavljena od jurskih vapnenaca, led je napravio veliko udubljenje. To udubljenje je s vremenom postalo nepropusno za vodu te se u njemu stvorilo jezero koje je, u trenutku svoga nastanka, bilo mnogo veće nego što je sada. O tome svjedoče velike količine suspendiranoga nanosa različite veličine oko jezera, a tome su pridonijeli i drugi erozivni procesi koji su zahvatili okolno područje te toplje nje i ispiranje vapnenaca u rječici Šišti ci, koja istječe iz jezera na jugoistočnoj strani jezera. Sa zapada jezero nadvi suju strmi i šumoviti visovi Crne gore s 1343 m, a s istoka Tranjine s 1055 m nadmorske visine, dok sa sjeverozapa da vidimo vrhove Borašnice. Danas je

jezero na nadmorskoj visini od 397 m. Samo jezero ima eliptičan oblik i prosti re se pravcem sjeverozapad – jugoistok, a dugačko je 786 m. Dosta je usko, širine je 402 m, a s dubinom od 17 m jedno je od naših najdubljih jezera. Sama povr šina mu iznosi 26 ha, dok je dužina oba le 2,4 km. Inače, prije 30 godina jezero je bilo znatno veće. U jezeru trenutno nalazimo približno 2,5 mil. m³ vode koja je prozirna, s vidljivošću do 8,3 m. Čista i prozirna voda idealna je za kupa nje ljeti kada se zagrije do 25 °C, dok se zimi temperatura vode zna spustiti do 0 °C. Ovom doprinosi i smještaj jezera u zonu utjecaja mediteranske klime jer dolinom Neretve do jezera dolaze tople zračne struje. Zato su ljeta jako topla, a zime – i pored snijega te hladnoća koje se puštaju s Prenja – relativno blage.

Jezero je protočnoga tipa te dobiva vodu iz brojnih trajnih i povremenih izvora od kojih su neki i na dnu jezera. Voda pak iz jezera istječe rječicom Šišti com koja se u kanjonu Neretve visokim

slapom od 30 m spušta u Neretvu. Da bi se spriječilo naglo opadanje razine jezera, na istoku rječice iz jezera urađe na je betonska pregrada. Njezinom iz gradnjom krajem sedamdesetih godina usporilo se opadanje razine jezera.

Centar biološke raznolikosti BiH

Jezero predstavlja i jedan od naših cen tara biološke raznolikosti. U samom jezeru trenutno žive razne vrste riba, poput šarana, smuđa i klena, koje su in troducirane. Njihovo unošenje ugrozilo je autohtone vrste pastrve i zlatovčice koje, iz godine u godinu, postaju sve rjeđe, uglavnom zbog konkurencije i nekompatibilnosti s drugim vrstama. Inače zbog optimalnih uvjeta koji vla daju u jezeru introducirani šarani su veoma krupni.

Oko jezera i u jezeru su brojni gma zovi, a može se pronaći i nekoliko vr sta vodenih zmija neotrovnica, dok na

Jezero ima eliptičan oblik, prostire se pravcem sjeverozapad – jugoistok, dosta je usko i jedno je od naših najdubljih jezera

Ukoliko shvatimo kako misija ili poslanje Crkve ima svoje isho dište u trojstvenoj dogmi, uto liko je jasnije da je ono Božji dar čitavoj Crkvi. Sva je Crkva po svojoj naravi misijska. Ona postoji kako bi bila u po slanju i živi zahvaljujući tom svome po slanju. U trenutku kad Crkva prestane naviještati i prenositi Božju riječ, doći će u pitanje njezina egzistencija.

Misionari – „mistici otvorenih očiju”

U Crkvi, koja svoje poslanje shvaća kao dar, karizmu i milost, postoje ‘posebni’ ljudi koje Bog izabire i daje im milost na milost pozivajući ih u svoju misiju i to onu speci čnu koju Crkva po Božjem nalogu vrši u svako vrijeme. Mislimo na poslanje ad gentes, odnosno onima koji još nisu čuli ili prihvatili Radosnu vijest. Promatrajući misijski poziv sve ćenika, redovnika, redovnica i laika, vidljivo je kako misijski poziv, kao što bi trebao i svaki drugi, izvana i iznutra oblikuje egzistenciju misionara. U tome se najbolje vidi kako su misije karizma, milost ili dar koji aktivno i dinamično djeluje u životu onoga tko se istinski i bez pridržaja odazove tom pozivu.

PIŠE:

Otvoreni tome daru, misionari postaju neustrašivi navjestitelji Boga u najuda ljenijim krajevima svijeta, doživljavaju ne samo izvanjsku nego unutarnju, du hovnu preobrazbu.

Misijskim pozivom Bog se služi ne samo da bi oblikovao i usmjerio život onih koji još ne vjeruju u Krista nego i život onih koje šalje u misijska područ ja. Misije se tako otkrivaju kao sredstvo ostvarenja vlastitoga poziva. Karizma misijskoga poziva je znak misionarove dotaknutosti Bogom do te mjere da je spreman sve ostaviti i izgubiti svoj ži vot poradi Krista kako bi ga ponovno zadobio (usp. Mt 10,39). Ovo krajnje si romaštvo, odnosno radikalna svijest ap solutne ovisnosti o Bogu iznimno dobro pokazuje svu dramu misionarove egzi stencije, ali i neku njegovu čudesnu ra dost usred neizvjesnosti zbilje. Koliko se god u svojoj dubini pripremali za misije i osluškivali Božji poziv, misionari uvijek ostaju iznenađeni pogođenošću Božjom milosti. Koliko god bili spremni i odluč ni u svome pozivu, misijski poziv je mi sionarima uvijek ono njihovo: „o Bože zar si pozvao mene … Tvoje usne moje rekoše ime … svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me Ti”. Mi sionari su se poput mistika dali probosti

strelicom Božje milosti. Oni su zapravo pravi „mistici otvorenih očiju”.

Misijsku djelatnost misionara ne smijemo čitati samo iz perspektive ko risnosti za druge, tj. kako Crkva s njima i po njima pronosi Radosnu vijest spa senja i kako su oni živi znak Kristove prisutnosti te kako samo drugi imaju duhovnu i drugu korist od njih. Misij sko poslanje i život misionara zgodno je motriti i iz perspektive duhovnoga prema dobru samim misionarima. Nji ma su misije, kao što je svakome od nas naš poziv, konkretno sredstvo, mjesto, vrijeme i prilika za ostvarenje vlastita sebedarja. One su konkretna prilika za prisličnjavanje Kristu misionaru. Dok su misije Božji dar ljudima potrebitima Božje blizine i ljubavi, u isto su vrijeme i dar misionarima. Taj je dar prihvaćen u slobodnoj ljubavi, zanosu, revnosti i radikalnom nasljedovanju Krista misio nara koji nije imao gdje glavu nasloniti (usp. Mt 8,20). U tom smislu na misio nare gledamo kao na uzore čiji bi pri mjer trebalo slijediti. Poneko od vjerni ka osjeća kako ima misijski poziv, ali ga zbog raznih okolnosti ne može ostvariti. Primjer svete Terezije iz Lisieuxa, koju Crkva slavi kao zaštitnicu misija iako nikada nije kročila izvan samostana,

Kruh svetog Ante

dobrote

Podijeljeni paketi korisnicima s područja općine Novo Sarajevo

Zahvaljujući sredstvima Općine Novo Sarajevo u iznosu od 5.000 KM, osigu rali smo 74 obiteljska paketa za korisni ke Pučke kuhinje „Kruh svetog Ante” koji dolaze s područja ove općine. Sa stav paketa je, zahvaljujući vrijednoj donaciji, raznovrstan: osnovne životne namirnice, svježe voće, proizvodi za održavanje osobne i obiteljske higijene.

Zahvalni smo Općini Novo Sarajevo i načelniku dr. Tanoviću što redovito po državaju rad Pučke kuhinje „Kruh svetog Ante”.

Humanitarni broj

Provincijal Bosne Srebrene susreo se s humanitarcima iz Njemačke

U srijedu, 14. rujna, na svetkovinu Uzvišenja Svetoga Križa provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić primio je iza slanstvo humanitarnih djelatnika iz Mannheima, Mosbacha, Heidelberga i Freiburga, koje su predvodili Brigitta John, istaknuta humanitarna djelatnica i višegodišnja voditeljica Podružnice „Kruh sv. Ante” u Njemačkoj i vlč. Robert Ružić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije i voditelj HKM Mannhe im-Mosbach. U izaslanstvu su također bili s. eresita Hetti ch, koordinatorica među misijama drugih maternjih jezika u Nadbiskupiji Freiburg, dekan u Mannheimu preč. Karl Jung, Bernhard John, te tajnica u misiji Ruža Đordić-Marošević.

Provincijal im je prigodom prijema srdačno zahvalio na višegodišnjem doprinosu na humanitarnom i kari tativnom planu za potrebite i ljude u nevolji, posebno za vrijeme i poslije rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj te istaknuo: „Da nije bilo vas i velikodušne pomoći iz Nje mačke, povratak ali i život Hrvata u pojedinim dijelovi ma Bosne i Hercegovine i u mjestima gdje pastoralno i

karitativno djeluju franjevci Bosne Srebrene bi bio mnogo teži”. Brigitte John je zahvalila provincijalu fra Zdravku na lijepom i srdačnom prijemu, ali i svim franjevcima koji su tijekom njezina višegodišnjeg rada doprinijeli uključi vanju i spajanju velikog broja dobrih i plemenitih ljudi u Njemačkoj, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i na taj način realizirali važne projekte od kojih su i danas neki aktualni.

Ravnatelj HKO „Kruh svetog Ante” fra Petar Karajica je tijekom susreta s njemačkim humanitarcima predstavio aktualne projekte koji se i danas provode pod okriljem Hu manitarno-karitativne organizacije „Kruh sv. Ante”: pučke kuhinje, Franjevački studentski dom, studentske i đačke stipendije, obnova obiteljskih kuća u potresom stradalim područjima u Hrvatskoj, centar za traumu i rehabilitaciju i pomoć djeci s poteškoćama u razvoju u Poliklinici za djecu „Zlatni cekin” u Slavonskom Brodu.

Službeni dio susreta završen je uručivanjem prigodnih darova i zajedničkim objedom u prostorijama Provincijalata.

ljekarna

Peršin

Unašem narodu ima mnogo naziva za peršin, a ja ću ovdje spomenuti samo neka: ač, ak, petrusin, peršun, pe teršilj, petrusilj, petrusim, petrusimul, petržil, vrtlenski petrusin, vrtnja zelen, zelen, zeleni ak. Osobito u Dalmaciji se peršin naziva petrusimul, petrišimul i petrusin, a ti nazivi u hrvatski jezik dolaze iz venecijanskoga petersemolo. Peršin je inače dvogodišnja biljka koju poznajemo iz naših vrtova, listovi su mu tamnozeleni rasperjani i imaju ka rakterističan miris. Cvjetovi su žućka stozeleni i sastavljeni. Korijen je dugu ljast, tanak ili debeo, ovisno o vrsti.

Listove i korijen peršina rabimo svježe ili kuhane, a samljeveni ili isjec kani suhi listovi vrstan su začin i deko racija brojnim jelima. Peršin je kultivi ranjem nastao od divljega peršina. Bu dući da je divlji peršin u stara vremena imao velike listove i korijene, njega su rado jeli dinosauri ali isto tako biljoje di i mesojedi jer je imao jako mnogo proteina i masti. Inače peršin se uzgaja po cijelom svijetu, kako u vrtovima, ve ćim posudama i plantažno. Koristio se tisućama godina kao hrana ali i lijek, a kultivira se više od 2000 godina. U sta roj Grčkoj su vjerovali da je Prozerpi na, božica podzemlja, stvorila peršin. Zato su oni pripremali i koristili čaj za izbacivanje viška vode iz tijela, čišćenje bubrega i osobito su ga pripremali i pili nakon masnih i vinom opijenih veče ra kako bi se time detoksicirali. Peršin sadrži mnoge ljekovite tvari, a posebno eterično ulje u kojemu ima apiola koje ga najviše ima u plodu biljke. Osim toga u plodu se nalazi glikozidapiin i niz

mineralnih tvari. Korijenje uz eterično ulje sadrži šećer, apiin i sluzne tvari. Bilj ka sadrži još i mnogo vitamina A, B, C i K, sumpor, mineralne soli, inozit, trago ve hlapljivog alkaloida i glikozidapiin. Bogat je antioksidansima kao što su be ta-karoten, luteiolin, apigenin, likopen i alfa-aroten koji jačaju imunitet orga

rizik od lomova kosti. Peršin je i jedan od najboljih izvora miricetina koji se koristi za sprječavanje i liječenje dija betesa. Iz njegovih plodova i sjemena se dobiva eterično ulje u kojem ima mno go apiola. U nastavku dijelim nekoliko savjeta kako iskoristiti veliku ljekovitost peršina.

nizma. Peršin pojačava mokrenje pa time uklanja vodu nakupljenu u tijelu te čisti jetru, bubrege i mokraćni mjehur; pomaže kod vodene bolesti, kamenaca, bolnoga i krvavoga mokrenja, bolesti mjehura i jetre, žutice, upale prostate, reume, gihta, ekcema i celulita; uklanja vjetrove, ublažava grčeve u crijevima, a preporučuje se i kod probadanja u po dručju srca, slezene i slabina. Njegov vitamin K i kalcij doprinose zdravlju kostiju, štite od osteoporoze i smanjuju

Čaj od listova peršina. Uzmite 2 ve like žlice svježega ili suhoga peršinova lista i stavite u 1/4 l kipuće vode, dobro promiješajte, poklopite i ostavite da od stoji 5 minuta. Nakon toga procijedite. Jedan dio čaja popijte ujutro natašte, je dan tijekom dana i jedan navečer prije spavanja kao izvanredni pripravak pro tiv vodene bolesti, kamenaca, bolesti mjehura, jetre i žutice. Pije se 3 tjedna pa napravite mjesec dana pauze, a po tom svaki dan po jedna šalica.

PIŠE: FRA

Kalendar

svetog Ante

Knjiga kalendar

Uz detaljan katolički kalendarij obrađuje dogme o Blaženoj Djevici Mariji. Donosi teme posvećene franjevaštvu, našim krajevima i ljudima, obitelji i povijesti. Bogat i zanimljiv sadržaj možete pronaći i u rubrikama posvećenim Bibliji, pučkim pobožnostima, poeziji i prozi te zdravlju i kulinarstvu.

Dvanaestlisni kalendar Ovogodišnji dvanaestlisni kalendar krase prikazi sakralnih djela akademskoga kipara Ilije Skočibušića.

Jednolisni kalendar

Ponekad

To što sam sada pao, ne znači da sam se predao. Ponekad je pad jedina mogućnost za predah.

To što sam se sada razočarao, ne znači da sam odustao. Ponekad je razočaranjejedina mogućnost spoznaje.

To što sam sada odlutao, ne znači da sam se izgubio. Ponekad je lutanjejedina mogućnost traženja.

(Tekst i foto: J. Ćuro)

U periodu od 16. do 18. rujna na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu održan je III. Međunarodni seminar za voditelje crkvenih zborova. Na seminaru je sudjelovalo 20 polazni ka iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Predavači su bili red. prof. art. Jasenka Ostojić, profesorica dirigentskih predmeta na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i Muzičkoj akademiji u Sarajevu, izv. prof. art. Viktorija Čop, skladate ljica i profesorica na Institutu za Crkvenu glazbu u Zagrebu, doc. dr. sc. Ivan Rako, profesor liturgike i crkvene glazbe na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, prof. mag. mus. Pero Prosenica te prof. mr. art. fra Emanuel Josić, pro fesor glazbe na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i stručni suradnik na Odsjeku za dirigiranje Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu.

U prostorijama Franjevačkog samostana u Tolisi svečano je 16. rujna otvoren muzej „Vrata Bosne”. Provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić, kandidatkinja za hrvatskog člana Predsjedništva BiH gđa Borjana Krišto te izaslanik predsjednika Vlade RH i ministar vanjskih i europskih poslova g. Gordan Grlić Radman zajednički su presjekli vrpcu Muzeja i time ga svečano otvorili za javnost. Ulogu domaćina svečanosti preuzeli su gvardijan Franjevačkog samostana u Tolisi fra Mario Jurić i v.d. ravnatelja Muzeja g. Jozo Jezerčić.

Svečanosti su nazočili gotovo svi ministri iz Vlade Posav skog kantona, predsjednik Federacije BiH g. Marinko Ča vara, brojni drugi politički dužnosnici s državne i federalne razine te izaslanstvo dužnosnika Vlade Republike Hrvatske.

U svom obraćanju nazočnima, provincijal fra Zdravko istaknuo je kako je ponosan na svoju subraću koja su kroz čitavu povijest Provincije neumorno prikupljali kulturno blago hrvatskoga naroda, sačuvali ga od propasti i zaborava i sada ga spremno izlažu očima javnosti.

Muzej „Vrata Bosne” otvoren je zajedničkim snagama Franjevačkog samostana u Tolisi i Vlade Posavskog kantona. Ove dvije strane su u listopadu prošle godine potpisale Ugo vor o osnivanju Muzeja Franjevačkog samostana Tolisa „Vra ta Bosne” kao javne ustanove za trajno obavljanje muzejske djelatnosti. Gotovo godinu dana nakon potpisivanja Ugovo ra, Muzej je napokon otvoren za javnost. (Samostan Tolisa)

Predavači su s polaznicima seminara podijelili svoja zna nja i iskustva. Prof. Ostojić je polaznike obogatila predava njem o vokalnoj tehnici, a svoj rad bazirala je na temeljitoj teorijskoj pripremi polaznika te praktičnim rješenjima u radu s ansamblom. Prof. Čop na zanimljiv način govorila je o temi „Imitacija: Vrata polifonije”, a na poseban način temu „Litur gijska glazba – sredstvo evangelizacije” razložio je doc. dr. sc. vlč. Ivan Rako. Zanimljivo i za praksu korisno polaznicima je govorio mag. mus. Pero Prosenica o temi „Orguljska pratnja gregorijanskih korala”. Teme „Gregorijanski koral” i „Osnove dirigiranja” predavao je i organizator III. Međunarodnog se minara prof. mr. art. fra Emanuel Josić

Polaznici seminara izrazili su želju da se ovaj seminar održava i narednih godina, a nisu krili ni svoja oduševljenja o bogato ponuđenim informacijama i znanjima. Na kraju su polaznicima uručeni i certi kati o pohađanju. (fra Emanuel Josić)

(1953. – 2022.)

U nedjelju, 4. rujna, nena dano je preminula Ruža Studenović r. Čalušić, majka fra Ivice Studenovića, svećenika franjevca Bosne Srebrene.

Ruža je rođena 29. listopada 1953. godine u Potočanima, od roditelja Franje Čalušića i Mande rođ. Mutapčić. Vjen čala se s Lukom Studenovićem 30. kolovoza 1972. s kojim je stekla troje dje ce: fra Ivicu, Pericu i Mariju.

Sprovod pokojne Ruže održan je u utorak, 6. rujna, u 14 sati na groblju Lipa nakon mise zadušnice, koja je slu žena u župnoj crkvi sv. Marka u Poto čanima.

Fra Ivici i njegovoj obitelji iskrena sućut, a pokojnoj Ruži neka Gospodin udijeli radost vječnoga života!

(1938. – 2022.)

U nedjelju, 11. rujna, u 84. godini života blago u Gos podinu preminula je Lucija Kepić, majka fra Marka Kepića, sveće nika franjevca Bosne Srebrene.

Posljednji ispraćaj i pokop održan je u utorak, 13. rujna, u 15 sati na groblju To rine u župi Ovčarevo nakon čega je slije dila sveta misa zadušnica u župnoj crkvi.

Fra Marku i njegovoj obitelji iskrena sućut, a za pokojnu Lucu molimo dobroga Gospodina da joj otvori vrata vječnosti.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine! I svjetlost vječna neka joj svijetli!

(1936. – 2022.)

U petak, 16. rujna, u 86. godini života preminuo je Jozo Kepić, otac fra Marka Kepića, člana Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Posljednji ispraćaj i ukop pokojnika bili su u nedjelju, 18. rujna, u 15 sati na

groblju Torine u župi Sv. Mihovila ar kanđela u Ovčarevu kod Travnika.

U kršćanskom braku sa svojom su prugom Lucom, koja je preminula pet dana prije njega, imao je trojicu sino va: Dragana, Gorana i fra Marka.

Fra Marku i svim članovima obitelji Kepić iskrena sućut.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

I svjetlost vječna neka mu svijetli! (†2019.)

Dana 12. listopada navrša vaju se tri godine od smr ti naše tetke Branke Matošević, sestre Kćeri Božje ljubavi. Draga naša tetka, hvala za sva dobra i plemenita djela.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

stvorili, u svim divnim sjećanjima koja čuvamo. Hvala za svu ljubav i dobrotu koju ste nam nesebično davali. U tišini vječnog mira neka vas prati ljubav naša. S ponosom čuvamo uspomenu na vas.

Počivali u miru Božjem! Vaši najmiliji (†2016.)

Dani prolaze, ali ostaju bol i praznina u srcu onih koji te vole. Život nestaje u jednom trenutku, ali sjećanje ostaje zauvijek.

Neka te u tišini vječnog mira prati naša ljubav koja je jača od zaborava.

S ponosom i ljubavlju čuvat ćemo uspomenu na tebe, najdraži brate.

Počivaj u miru Božjem!

(†2014.)

Izgubiti te bilo je teško, naučiti živjeti bez tebe još teže, utjehu ne donosi vri jeme nego nada da si na boljem mjestu.

Tvoja dobrota i čista duša, daje nam snagu da dalje živimo. Hvala svima koji posjećuju tvoj tihi dom. Neka ti vječno svijetli svjetlo i čuvaju te anđeli. Počivao u miru Božjem.

Tvoji najmiliji mama, tata, brat i sestre s obiteljima

(1933. – 2008.) (1936. – 2010.) (1938. – 2018.)

S ljubavlju vas spominjemo i po dobrom pamtimo.

Vaše obitelji (†2019.)

Vrijeme prolazi, ti ostaješ u našem sjećanju i našim mislima!

Neka te obasjava božanska svjetlost!

Suprug Tihomir, roditelji Jela i Ilija, sestra Magdalena i prijatelji

(†19. 9. 2005.) (†17. 9. 2020.)

Vrijeme prolazi, rana na srcu ostaje. Bol ne jenjava, sjećanja ne blijede. Jako smo tužni, jer niti tata nije više s nama. Sada ste u vječnosti zajedno. Iako niste među nama, živite u nama. U mudrim savjeti ma koje pamtimo, u zajedništvu koje ste

Knjiga koja donosi niz osnovnih životnih činjenica i kršćanskih vrlina brojnih blaženika i svetaca. Autor posve nenametljivo, a jezgrovitim rečenicama, prenosi njihove ključne poruke i poticajne misli, približavajući nam njihovu karizmu i dopuštajući da nas životi tih ljudi i danas osvoje i nadahnu – i nahrane, a da mi njih – gotovo i ne htijući – prihvatimo i zavolimo. Kroz crtice iz života katoličkih velikana sa svih strana svijeta i svih vremena, autor iznosi obilje praktičnih vjerničkih pouka, s mnoštvom primjera koji – kao i sami sveci i blaženici – neodoljivo privlače. Odgovorite i vi pozivu na svetost!