Sretan Uskrs: Novi život iz vjere (481)

SRETAN USKRS

Novi život iz vjere

Godina XLI. ◆ broj 481 ◆ Sarajevo, travanj 2023. ◆ cijena 4 KM (2,5 €)

Uskrsnuće na kršu , vitraj u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Trebinji (hommage á Ivo Dulčić)

„A ako smo, dakle, umrli zajedno s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Jer, znamo da Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt nije više gospodar nad njim. Jer, smrću kojom umrije, umrije jedanput zauvijek grijehu, a životom kojim živi, živi Bogu. Tako i vi smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!”

(Rim 6,8-11)

Draga braćo i sestre!

U ovim vremenima, koja po biblijskim opisima izgledaju kao posljednja, zbilja je prisutno sve više strahova, neizvjesnosti pa i očaja, bilo na globalnom planu ili u pojedinačnoj stvarnosti. Takvo stanje nas još snažnije okreće praznom Kristovu grobu koji jača vjeru i budi u nama pomalo zaspalu nadu da Božja ljubav pronalazi rješenje za svaku ljudsku patnju, pronalazi izlaz iz svake čovjekove krize nudeći konačni i cjeloviti smisao našem postojanju.

U našim su mislima i molitvama ovoga Uskrsa svi ljudi koji pate, umiru ili stradavaju na mnogim mjestima, a posebno u Ukrajini, Siriji i Turskoj.

Stoga je uvijek aktualno pitanje koje to značenje za čovječanstvo ima Isusovo uskrsnuće? Ono svjedoči da je Božja ljubav jača od svakoga zla, pa i same smrti. Isusovo uskrsnuće može i treba promijeniti naš život, može učiniti da procvjetaju pustinje našega srca kao što svakoga proljeća oživi zamrla priroda. To može učiniti samo ljubav onoga koji je sve stvorio. Vjerovati u Boga znači živjeti s uvjerenjem da nas Bog ljubi, da je on živ i prisutan među nama te da na otajstven način djeluje u našoj povijesti. Vjerovati u Boga znači živjeti s uvjerenjem da nas Bog ne napušta ni u najtežim životnim situacijama, nego da svojom providnošću iz bilo kakvoga oblika patnje, pa čak i iz zla koje nas često okružuje, izvlači dobro i daje nadu. Uskrs je jedinstveni događaj najdubljega promišljanja i trenutak u kojemu prepoznajemo trajnu ljubav kojom će naš Stvoritelj, Otkupitelj, Spasitelj i Posvetitelj osloboditi nas od svakoga oblika patnje, grijeha i smrti. Neka nam naša pokora, molitva i dobra djela, kao i probuđena svijest i ispravni stavovi budu prilika i pomognu da iskusimo i budemo dionici vječne Ljubavi. Sam Isus nas poučava i podsjeća koliko je Bog dobar prema najsavršenijim stvorenjima. Dao je svoga Sina da nas spasi od grijeha, od patnje, od smrti i vječne propasti. Stoga, uzvratimo na tu njegovu ljubav tako što ćemo biti blagoslov i radost jedni drugima, a ne smetnja i zapreka!

Prije četrdeset godina, zajedno s braćom iz Hercegovačke franjevačke provincije, pokrenuli smo i ovaj mjesečnik Svjetlo riječi koji tako slavi još jedan svoj okrugli jubilej. Koristim priliku da im srdačno čestitam i ujedno zahvalim svima onima koji su ga tijekom svih ovih godina osmišljavali, a osobito molim i sjećam se pokojne braće koja su radila i pisala u ovoj našoj franjevačkoj reviji. Neka im uskrsli Krist, čije su svjetlo i riječ širili, bude nagrada!

Sretan Uskrs svim katolicima i kršćanima, a svim ljudima dobre volje mir i dobro!

fra Zdravko Dadić, provincijal Bosne Srebrene

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena

nakladnik FMC Svjetlo riječi d.o.o.

ravnatelj Janko Ćuro

glavni urednik Vili Radman

redakcija Janko Ćuro, Monika Galić, Ivana Pekušić, Vili Radman

pretplata Emil Perković

marketing Monika Galić

lektura Ana Papić

grafičko oblikovanje Lorko Kalaš

adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO

tel: +387 (0)33 72 62 00

fax: +387 (0)33 81 22 47

viber: +387 (0)60 33 88 018

redakcija@svjetlorijeci.ba

uprava@svjetlorijeci.ba

uredničko vijeće

fra Zdravko Dadić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman

godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 30 €; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD

bankovni računi – km

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095

UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709

devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371

IBAN: BA391611000001251358,

SWIFT: RZBABA2S

UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101

IBAN: BA393386904812029659,

SWIFT: UNCRBA22

račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Prilaz Sv. Marije Anđeoske 1, HR - 10040 Zagreb - Dubrava

Br. računa: HR 0323600001500028007

račun u njemačkoj i austriji

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg

Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi)

Konto: 40504862

IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62

BIC: BYLADEM1TST

tisak Radin print culture, Sveta Nedelja

List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 4. 1999. godine. ISSN 1512-6986

Naslovna stranica: Ilustracija

Svimčitateljima,suradnicima idobročiniteljimaSvjetlariječi Sretan Uskrs

žele:

Ana,Emil,Ivana,Janko,Lidija, Lorko,Monika,Pero,ValentinaiVili

Pisma čitatelja

Estetika sakralnosti

drva križa

Štovanje drva ili stabla potječe iz davnih vremena povijesti čovjeka. Ono je oduvijek bilo stanište svetosti, nadnaravnih sila i pojava. Edensko drvo spoznaje dobra i zla čini početke njegove mistične uloge preko Betlehemskih jaslica pa do Križnoga puta Isusa Krista i njegove smrti na drvu križa.

U obredniku Velikog petka najviše nas doimlje stih „Evo drvo križa, na kom’ je Spas svijeta visio!” Tihi i glasniji izričaj ovoga stiha je konačno otkrivanje tajne „stabla spoznaje dobra i zla” iz Edena i uvod u tajnu otajstva križa koji zamjenjuje to stablo i donosi konačno oslobođenje od grijeha. U svjetskoj povijesti umjetnosti postoje spektakularna slikarska i kiparska ostvarenja na temu Križnog puta. Od svih umjetničkih pravaca i tehnika čovjeku je drvo kao impresivna matrica najbliža i najtoplija njegovim skrivenim osjećanjima u doživljaju smrti i muke Gospodina našega Isusa Krista.

U znanstvenom smislu riječ „drvo” sadrži dva pojma: život i smrt. Dakle sama riječ „drvo” može podrazumijevati živo, uspravno, zeleno drvo s lišćem, uspravnu prirodnu pojavu, ali isto tako posječeno „mrtvo” stablo ili drvo. Svojim rezbarskim umijećem ili tehnikom reljefa u drvu, „Križni put” u nekim franjevačkim crkvama u Bosni – Sv. Ante na Bistriku u Sarajevu i Uznesenja BDM u Breškama kod Tuzle – djela Zdenka Grgića, predstavlja upravo tu simboličku nužnost razdvajanja života i smrti, koje je umjetnik postigao svojim kiparskim dlijetom. Kako drugačije shvatiti tu znakovitu podudarnost ili usporedivost riječi drvo koja iščitava i život i smrt, sa sadržajem ili prizorima Križnog puta predstavljenog u drvu, gdje se dlijetom umjetnika ta granica života i smrti jasno razdvaja prirodnom slikom u drvu, nego kao vrhunsko nadahnuće

umjetnika da na ovom reljefu u drvu putem slike-reljefa, preoblikuje smrt u život.

Kada promatramo Križni put u ovim crkvama, možda u prvom trenutku steknemo utisak izvjesne kaotičnosti i nejasnoće prikazanog sadržaja, ali vrlo brzo će nam toplina pogleda u drvo prikazati ljudske udove, s jasno izraženom ljudskom glavom, ljude u stanju žalosti, u grčevitim pokretima ili u nijemoj bezizlaznoj i neizvjesnoj mirnoći. Pred ovim izravnim govorom figura i predstava u drvu prestaje nam svaka potreba da u ovom Križnom putu gledamo realne, prepoznatljive, precrtane, uglađene i retuširane ljudske likove, jer na kraju krajeva umjetnik nije imao fotografije sudionika u Križnom putu. Imao je i znao samo jednu istinu da su to bili ljudi, kao i mi, u žalosti, patnji, bolu, iščekivanju. Nema na ovom reljefu fizičke prepoznatljivosti ljudi, na njemu je prepoznatljiv samo čovjek sa svojim životopisom čiji je ovaj Križni put univerzalna oznaka.

Prirodni odsjaj reljefnih površina drva, u sudjelovanju s tematskom snagom poruke Križnog puta, tu granicu života i smrti, doista ukida sve do krajnjih granica naše stvarne spoznaje ovoga svijeta. Taj vaskularni trahejno-traheidni žilni sustav drva ovoga reljefa ostaje i dalje živ u stanju cirkulacije,

zajedničkim djelovanjem tematske poruke i odsjaja reljefnih površina.

U svekolikom likovnom činu nastajanja ovoga reljefa umjetnik se potpuno i misaono i pokretima poistovjetio s pojmom „drvo”, čineći to svojom likovnom izražajnošću kao „drvo križa”.

Njegovo dlijeto je vođeno teksturnim pravcima, godovima i cjepljivošću drveta. Taj njegov umjetnički pristup ostao je dosljedan kod svih detalja, uključujući i ljudsku glavu, kojoj konačnu prepoznatljivost ili čitljivost daje zatupljivanjem kutova i bridova na reljefu, dobivajući tako minimalne zaobljene površine. Time primarno naglašenu izduženost likova ublažava elementom ovalnosti čime zatvara smislenost cjelovitosti obrađivanih likova.

Čak i prisutnost kružnih motiva na ovome reljefu ne prekida umjetnikov pristup izvornosti drva, kao likovne podloge, naglašavajući zrakaste trakove na njihovoj površini, a rubove izvodeći u prirodnoj žljebovitoj formi.

U nastojanju da još naglašenije istaknemo umjetnikovu sjedinjenost s građom i strukturom drva, u najkraćem može se reći da je njegov Križni put u ovom materijalu čudesna isprepletenost prirodnih drvenih kockica nastalih sučeljavanjima i ukrštanjima izduženog i poprečnog sustava prirodne materije, drva.

Mijo Franković, Tuzla

Unutrašnjost crkve u Breškama. Foto: Igor Prole

Postoje različiti načini označavanja dana u tjednu. Poznata je rimska terminologija, ali i ona slavenska, koju upotrebljavamo. Nedjelja je za kršćane, u latinskom jeziku dies dominica, dan Gospodnji, a u slavenskim jezicima, tako i u hrvatskom dan kada se ne radi, ne dela, stoga nedjelja. Ruski jezik ima zanimljivu oznaku za nedjelju, jednostavno voskresenje. Živa je i aktualna i danas. Nadživjela je i Lenjina i Staljina. Ne poznajem ruski jezik ni rusku filologiju, ali se, teološki gledano, može reći da je ovaj naziv znakovit. Zanimljivo bi bilo znati koje su asocijacije kod „običnoga”

Rusa, ili osobe čiji je materinski jezik ruski, vjernika ili nevjernika, religioznoga ili indiferentnoga, kada izgovara ili čuje riječ voskresenje. Bez obzira na to koju jezičnu platformu zastupali, ostaje kao činjenica da poznavatelji i govornici ruskoga jezika imaju u ovom pojmu nešto vrlo važno, teološki vrlo bitno. Kada god spominju nedjelju, oni (ne)svjesno priznaju veliku, za nas kršćane bitnu činjenicu: nedjelja nije samo dan kada se ne radi. Možemo se opustiti, odspavati, ići na izlet ili zimi na skijanje, možemo ništa ne raditi ili se baviti našim hobijima, ali nedjelja uvijek ostaje voskresenje Nije to samo dan božanstva sunca, nije to samo dan kada se ne radi, nego nas podsjeća na veliku kršćansku istinu i tajnu, na uskrsnuće. Možemo reći Pesah/ Vazam, resurrectio, Uskrs ili Voskresenje, sadržajno se radi o istom pojmu, a naš pristup može biti različit.

Starozavjetna pozadina

Starozavjetni tekstovi govore o uskrsnuću mrtvih i u njima možemo pratiti razvoj ideje uskrsnuća tijela: tekstovi polaze od naznaka, pa završavaju jasnom definicijom koju nalazimo tek u mlađim spisima.

Najjasniji je tekst koji expressis verbis govori i potvrđuje činjenicu uskrsnuća Dn 12,2-3: „Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost.” Radi se o mlađem tekstu koji je nastao u prvoj polovici drugoga pretkršćanskog stoljeća. Probudit će se mnogi, tekst ne govori o svima, nego su to umnici i oni drugi. Jedni se bude za život, drugi za propast. U pozadini

Starozavjetni tekstovi govore o uskrsnuću mrtvih i u njima možemo pratiti razvoj ideje uskrsnuća tijela: tekstovi polaze od naznaka, pa završavaju jasnom definicijom koju nalazimo tek u mlađim spisima

ovoga teksta autori nalaze mnoge ranije naznake, slično formulirane tekstove. Tako Iz 26,19: „Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja – rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati.” Prorok govori stanovnicima Judeje, daje im perspektivu i to onima koji su u prahu. Izaija piše dobrih stotinu godina ranije i govori o budućnosti naroda, u konkretnoj povijesnoj situaciji, ovdje na zemlji, ali i u eshatološkom smislu. Postoji budućnost, postoji nada za narod. Je li taj prah Šeol, koji spominju neki

starozavjetni tekstovi, sjena smrti ili nekakav način privremene egzistencije ili pseudo-egzistencije?

Ako, kronološki gledano, idemo korak unatrag, naći ćemo tekst proroka Ezekiela (Ez 37,1-14), njegovu viziju mrtvih kostiju, mrtvoga naroda, kako to teolozi tumače, naroda koji je mrtav, ove su kosti suhe, ali narodu ipak nisu „sve lađe potonule”. Ima načina kako taj narod može opet živjeti i prosperirati. A Ezekiel jasno kaže: „Jahve Gospode, to samo ti znaš!” U Božjoj je moći i kompetenciji dati ili ne-dati budućnost narodu koji je trenutno na granicama svojih mogućnosti, koji je predstavljen jednostavno kao suhe kosti, kao prah zemaljski, koji tek treba formirati, kojemu se mora dogoditi čin stvaranja, nastajanja (ovdje imamo diskretnu asocijaciju na izvještaj o stvaranju prvoga čovjeka koji je sazdan od praha zemaljskoga / Post 2,7/). Prorok je onaj koji bi se trebao nadati protiv svake nade jer iako stvari trenutno stoje loše, čak i tragično, Bog je taj koji može odrediti i koji određuje sudbine naroda, pa tako i budućnost konkretnih „suhih kostiju”.

Kronološki gledano prije Izaije i Ezekiela imamo proroka Hošeu koji u jednoj metafori (6,1-3) piše: „Hajde, vratimo se Jahvi! On je razderao, on će nas iscijeliti: on je udario, on će nam poviti rane, poslije dva dana oživit će nas, trećega će nas dana podignuti i mi ćemo živjeti pred njim.” Terminologija nije baš najjasnija, uključena je metafora, ali je prorokova poruka jasna: razderano će biti izliječeno, iscijeljeno, a spominje se i treći dan koji može biti asocijacija, čak proroštvo kasnijih, novozavjetnih događanja koja u konačnici nalaze svoj finale u formulaciji „treći dan uskrsnuo od mrtvih”.

Druga knjiga o Makabejcima uključuje jedan novi element. Radi se o naplati/nagradi. Imamo još mlađi tekst

Biti pred Ljubavlju

POMALO je zbunjujuće za što se sve obraćamo svetome Antunu Padovanskom. Njemu, koji je bio vrlo učen i duhovan čovjek, čovjek žarke vjere, izrazito uvjerljiv propovjednik. Nebrojeni mu se tijekom vjekova širom svijeta obraćaju za jednostavnu – ili i nešto zahtjevniju – pomoć: da im nađe izgubljene ključeve; izgubljeni novčanik; izgubljene isprave. Štošta izgubljeno. Uz to, i da im nađe odgovarajućega bračnog druga.

Nije mi poznat popis svega što traže od njega da im nađe. Njemu očito jest. I vrlo je uspješan u tome. Čini to jednostavno. Gotovo kao usput. Ne treba mu puno vremena. Prije negoli se snađeš, on je svoje već učinio.

Ne doživljava to ponižavajućim. Nije to doživljavao ponižavajućim ni za života ni u vječnosti. Nije smatrao da rasipa svoje vrijeme. Svoju vječnost. Da bi ih bolje mogao osmisliti. Nečija radost zbog nađenoga i njegova je radost. On je i u tome jednostavan. I na taj način propovijeda, naviješta Božju ljubav.

Zanimljivo je da ga ponajviše traže za materijalne usluge, k tome i ponajviše sitne. Nije mi poznato da ga traže da im nađe izgubljene snove, zaboravljena obećanja, zagubljenu dobru volju. Ili da im pomogne da obnove, primjerice, svježinu njihove bračne i roditeljske ljubavi, svećeničke i, uopće, životne službe.

Ne traže ga to moguće iz razloga što bi im, odgovori li na njihove molbe koje se odnose na ponešto od toga, život mogao postati zahtjevniji. Mnogo zahtjevniji. Lakše je tražiti nešto što ne obvezuje. Nešto što olakšava svakodnevni život.

I dok smo svetog Antuna Padovanskog usmjerili na određena područja naših života, prema Bogu se tako ipak ne možemo odnositi. No to ne znači da se i njemu ne obraćamo s molitvama za koješta. Upravo za koješta. Događa se i da izvolijevamo poput nedorasla djeteta. Poput osobe s nedostatnim poštovanjem.

Dakako, itekako je dobro dolaziti pred Boga s temeljnim životnim molbama, jednako i za sebe i za voljene. Ništa manje i za one – nazovimo ih – ostale. Moliti ga za njegovu blizinu i podršku u bitnim, osobito presudnim životnim trenucima. Moliti ga da nam ukaže na smislene životne odluke i putove. Moliti ga da nas osnaži u ljubavi. Da nas rastereti životnoga grča. Da nam razvedri dušu.

Sve su to lijepe i dobre molitve. Ali one su vjerodostojne tek ako izranjaju iz našega sveobuhvatnog odnosa prema njemu. Iz odnosa djeteta prema ocu. Iz odnosa ljubavi i povjerenja. Odnosa zahvalnosti.

Biti pred njim, živjeti pred njim, sa zahvalnošću što je on ovdje, što smo u prilici iskusiti njegovu prisutnost, koliko je u tome ljepote i radosti! Koliko blaženstva! Sve ostalo tomu se tek nadodaje.

Boraviti pred Presvetim silno je čudo, premda nam se može činiti običnim. Odviše običnim. No upravo se u običnostima očituju najveća Božja čuda. Boraviti pred Presvetim, pred izloženom pokaznicom, promatrati krhkost i malenost na koju se Bog odlučio, znači pohađati školu Ljubavi. Jednako tako čudo je i boraviti pred Presvetim pohranjenim u svetohranište na oltaru. Zatvorena vratašca tome nimalo nisu smetnja.

Bilo bi dobro ne previdjeti da, gdje god jesmo, prebivamo pred svetohraništem. Štoviše, da boravimo u njemu. Jer Bog je posvuda prisutan. Postojano nas pohađa na nebrojene načine. I gdje god da jesmo, bilo bi posve naravno da smo prožeti zahvalnošću. Jer ništa kao zahvalnost ne tumači život, ne oblikuje istinit i dubok odnos prema Bogu, a i prema svemu što jesmo i što nam je biti.

Stjepan Lice

Provincijal fra Zdravko i nadbiskup Vukšić

sudjelovali u humanitarnoj akciji

Provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić i nadbiskup metropolit vrhbosanski i predsjednik BK BiH mons. Tomo Vukšić sudjelovali su 16. ožujka u „Teletonu”, humanitarnoj kampanji prikupljanja novčanih sredstava za područja stradala u potresu u Siriji i Turskoj, prenijela je mrežna stranica Vrhbosanske nadbiskupije.

Akciju su organizirali Radiotelevizija Bosne i Hercegovine (BHRT) u suradnji s Udruženjem  Pomozi.ba, a uz podršku Večernjeg lista BiH, Dnevnog avaza i Nezavisnih novina. Trosatni program okupio je 150 osoba iz javnog, vjerskog, političkog, kulturnog i sportskog života koji su se u studiju javljali na pozive građana Bosne i Hercegovine. Za ovu prigodu u funkciji je bio jedinstveni broj za sve

Promocija knjiga prof. dr. Dalibora Balliana

U čitaonici Gradske biblioteke Zenica 28. veljače održana je promocija knjiga autora prof. dr. Dalibora Balliana – „Rijeke Bosne i Hercegovine” i „Jezera Bosne i Hercegovine” – u izdanju Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi Promocija je održana u organizaciji Udruženja građana Eko forum Zenica, a o knjigama su govorili dr. Toni Nikolić, dr. Mirzeta Memišević Hodžić, prof. dr. Dalibor Ballian, autor i fra Janko Ćuro, ravnatelj FMC Svjetlo riječi. Kroz svoje govore ukazali su na prirodna bogatstva i vrednote naše zemlje koja su sve više ugrožena, kako klimatskim promjenama tako i neodgovornim odnosom čovjeka prema prirodi.

Osim knjiga koje su ovom prilikom predstavljene u Zenici, prof. Ballian je u izdanju Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi prethodno objavio i knjige „Zemlja planina Bosna i Hercegovina” (2017.) i „Polja i visoravni Bosne i Hercegovine” (2018.).

operatere u BiH i svakim biranjem tog broja osigurane su 2 konvertibilne marke za Siriju i Tursku, a prema nekim preliminarnim procjenama pola sata prije završetka programa bilo je ostvareno više od 71000 poziva.

Johann Sattler posjetio Muzej

Franjevačkog samostana Tolisa

Šef delegacije Europske Unije u BiH i njezin specijalni predstavnik za BiH Johann Sattler i njegovi najbliži suradnici posjetili su 7. ožujka Muzej Franjevačkog samostana Tolisa Vrata Bosne. Goste su ispred Franjevačkog samostana u Tolisi dočekali fra Mario Jurić, gvardijan samostana i Jozo Jezerčić, v.d. ravnatelja Muzeja. Gvardijan je goste upoznao s bogatom poviješću crkve i samostana te je govorio o njihovoj gradnji, umjetninama, kulturnom i duhovnom nasljeđu, ali i o svakodnevnom životu ljudi u Posavini dok im je Jozo Jezerčić predstavio stalni postav muzeja.

Ambasador i ostali gosti su pokazali veliko zanimanje za povijest i sadašnjost ovog kraja te su obišli i samostansku knjižnicu koja se nalazi u sklopu muzeja zanimajući se za najstarije i najvrijednije knjige koje knjižnica posjeduje, izvijestila je Facebook stranica Muzej Franjevačkog samostana Tolisa „Vrata Bosne”.

Foto: Službeni fotograf delegacije EU

Izvor: Vrhbosanska nadbiskupija

Ljudska obitelj

Ljubav između čovjeka i žene (3.1)

Odnos se rađa iz uzajamno cijenjene ljepote, razvija se kao stalno traženje i međusobno upoznavanje i ostvaruje se u željenom zajedništvu. I tako se očituje

ljubav, sposobna rađati sreću osoba i preoblikovati svaki element svijeta u svečanost koja razveseljava sve

PRIREDIO: DR. FRA ANTO POPOVIĆ

Uovom broju Svjetla riječi prikazan je prvi naslov (br. 158-207) trećega poglavlja dokumenta Papinske biblijske komisije o biblijskoj antropologiji koji govori o ljubavi između muža i žene.

Pjesma ljubavi

Prema biblijskom opisu, prve riječi koje izgovara ljudsko biće jesu riječi muškarca upućene ženi s kojom će živjeti u zajedništvu saveza (Post 2,23). To su riječi koje slave dar odnosa između muža i žene i početak su pjesme koja će obilježiti ljudsku povijest (Jr 33,11), sve do trenutka kada će „Zaručnica” (Crkva), ispunjena Duhom milosrđa, reći Zaručniku (Kristu): „Dođi!” (Otk 22,17), dovodeći do ispunjenja život ljubavi i savršene radosti.

Jedna cijela knjiga Biblije egzemplarna je poema o zaručničkoj ljubavi i naslovljena je Pjesma nad pjesmama. Naslov knjige želi reći da je to najizvrsnija Pjesma jer je pjesma ljubavi svakoga čovjeka i svake žene koji žive da bi se voljeli i, u dva glasa, kazuju svoju naklonost i svoju sreću. On i ona, ljubljeni i ljubljena,

tijesno su međusobno povezani, zadržavajući ipak svatko svoj identitet, štoviše veličajući ga kao želju i privlačnost za drugoga (Pj 7,11). Odnos se rađa iz uzajamno cijenjene ljepote, razvija se kao stalno traženje i međusobno upoznavanje i ostvaruje se u željenom zajedništvu. I tako se očituje ljubav, sposobna rađati sreću osoba i preoblikovati svaki element svijeta u svečanost koja razveseljava sve. Tim je osjećajima protkana poezija Pjesme nad pjesmama.

Krhka i ugrožena ljubav. Ljubav je događaj ljudskoga srca, a srce prolazi kroz iskustva tame, nesigurnosti, nemira i razočaranja (Pj 3,1-2; 5,6).

Štoviše, postoje prijetnje koje dolaze izvana, a koje u Pjesmi nad pjesmama predstavljaju gradski čuvari koji udaraju i ranjavaju ženu (Pj 5,7), i osobito „male lisice” koje pustoše vinograde jer su pohlepne za grozdovima grožđa u dozrijevanju (2,15). Ovom posljednjom slikom pjesnik aludira na sile bludnosti koje nasiljem razaraju cvjetanje ljubavi. Ljubav je potrebno čuvati zato što je ranjiva (8,8-9); ne ljubi se bez štićenja ljubljene osobe.

Personificirana ljubav. Dojmljivo je da zaručnica tri puta govori o ljubljenome definirajući ga na apsolutni način kao ljubav (hā’ahăbāh) (Pj 2,7; 3,5; 8,4), a zaručnik odgovara upotrebom iste riječi: „Kako si lijepa i kako si ljupka, o ljubavi (’ahăbāh), među milinama!” (7,7). Tako se razumije zašto je Pjesma nad pjesmama bila čitana kao velika alegorija ljubavi između Božjega naroda, ljubljene zaručnice Gospodinove, i Boga, zaručnika koji je sama Ljubav. Proročke predaje upotrebljavaju istu simboličku podlogu bračne ljubavi da ilustriraju povijest Božje privrženosti svome narodu. Novi zavjet će to također izreći na različite načine.

Problemi u životu bračnoga para Starozavjetni su učitelji mudrosti bili svjesni da život u braku nije uvijek savršen: muž je ponekad lijen, pijanac i bezuman; a supruga brbljava, svadljiva i čak bestidna, s katastrofalnim i sramotnim posljedicama (Izr 12,4; 19,13; 21,9.19; 25,24; 27,15-16; usp. Prop 7,26-27; Sir 25,20). Potrebno je, stoga, pronaći dobru ženu jer ako je istina da „razborita žena jest Gospodnji dar” (Izr 19,14), do mladića je, ipak, da je zna odabrati (Izr 18,22), dajući prednost kvalitetama duha pred izvanjskom privlačnošću (Izr 31,30; usp. Sir 42,12). A, jedanput oženjen, čovjek je pozvan izbjegavati zavodljivost „žene tuđinke” (Izr 5,1-14.20-21; 7,4-27; 23,26-28), njegujući isključivu vezu sa svojom ženom u ljubavi i vjernosti.

Održana generalna skupština Unije Manje braće u Međugorju

U Međugorju je u razdoblju od 28. veljače do 3. ožujka održana XV. generalna skupština Unije Manje braće Europe – UFME (Unio Fratrum Minorum Europae). Tema ovoga susreta bila je „Budućnost UFME – od kud smo krenuli, gdje smo danas, što želimo biti”, a cjelokupni program skupštine odvijao se na tri službena jezika: talijanskom, španjolskom i engleskom. U programu je sudjelovalo pedesetak provincijala i kustosa iz Europe kao i generalni ministar Reda Manje braće fra Massimo Fusarelli, mostarsko-duvanjski biskup mons. Petar Palić, apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje nadbiskup Aldo Cavalli, apostolski nuncij u BiH nadbiskup Francis Assisi Chullikatt i dosadašnji predsjednik UFME dr. fra Miljenko Šteko.

Tijekom generalne skupštine izabran je i novi predsjednik UFME fra Alard Krzysztof Maliszewski, provincijal iz Poljske, te novi dopredsjednik UFME provincijal fra Mario

Susret Generalnog ministra s provincijalima Južnoslavenske konferencije Manje braće

Po završetku XV. generalne skupštine Unije Manje braće, 3. i 4. ožujka upriličen je susret Generalnog definitorija Manje braće, predvođen Generalnim ministrom fra Massimom Fusarellijem, s provincijalima Južnoslavenske konferencije Manje braće.

Na ovom susretu provincijali su upoznali Generalni definitorij s trenutnim stanjem svih provincija te zajednički tražili odgovore za buduće djelovanje i međusobnu suradnju. Tijekom susreta sudionici su posjetili i samostan sv. Ante na Humcu kod Ljubuškog, gdje se nalazi Novicijat dvaju provincija – Hercegovačke franjevačke provincije i Provincije Bosne Srebrene, prenosi Radiopostaja Mir Međugorje.

Chiarello iz Italije. Članove stalnoga Vijeća UFME izabrat će pojedine europske konferencije na svojim zasjedanjima. Generalna skupština rad je završila razgovorom o obilježavanju 800. obljetnice sv. Franje, izglasavanjem završnog dokumenta i nekih promjena Statuta i misom koju je predvodio novoizabrani predsjednik Unije, prenosi Radiopostaja Mir Međugorje.

Vrhbosanska nadbiskupija prikupila 240.000 KM za Siriju i Tursku

Prema odredbi Vrhbosanskog ordinarijata sve župe u nadbiskupiji, njih 155, zajedno sa samostanima u kojima se služe mise s narodom bile su pozvane u nedjelju, 19. veljače prikupljati posebnu kolektu za potresom stradala područja Sirije i Turske. U nekim župama ta akcija je nastavljena i kroz naredna dva tjedna te je u konačnici skupljen iznos od 240.000 KM. Prikupljena sredstva će ekonomat nadbiskupije uplatiti na račun Caritasa BiH koji će onda ista preusmjeriti za potrebite u spomenute dvije zemlje.

Uz novčana sredstva u svim župama i samostanima također se molilo za sve stradale u razornom potresu te za sve one koji su ostali bez dragih osoba. Ovom akcijom Vrhbosanska nadbiskupija priključila se brojnim institucijama i pojedincima koji su odlučili pružiti podršku i pomoć Siriji i Turskoj, prenosi portal Nedjelja.ba.

Izvor: Radiopostaja Mir Međugorje

Izvor: Radiopostaja Mir Međugorje 16 travanj 2023.

Budimo djeca Božja

Uporno želimo nalikovati na nekoga drugoga, nepoznatoga, ne želimo biti original nego žudimo za nekom preslikom koja ni sama nije svoja nego je i ona klon neke vizije koja se nameće bez pokrića. Zar nas Stvoritelj nije oblikovao na svoju sliku i priliku?!

Ne prepoznaju doista vlastito blago, nego kopiraju tuđe, često, loše primjere a sve u svrhu podilaženja ovome svijetu. Jako im je stalo do mišljenja sebi sličnih, a zaboravljaju da su oni jednako iskreni i sujetni kao i oni sami. Doista odgojeni i obrazovani ljudi „uočavaju potrebe drugih ljudi, i u nastojanju da se potrebe zadovolje, oni zarađuju za život. Ali za razliku od neznalica, obrazovani nikad ne postaju previše ovisni o materijalnom bogatstvu da bi bili sretni, prepoznavajući da se najvrjednija dobra – ljubav, znatiželja, poštovanje i suosjećanje – mogu imati besplatno”, zaključuje J. T. Gatto.

Stvoreni na sliku Božju

ini se da se godišnja doba smjenjuju munjevito i da skoro ne osjetimo protok vremena. Još jučer smo išli na zornice, kitili bor i slavili Božić, stolova punih raznih delicija, a sad smo već duboko u odricanju i nastojanju da sebe i svoje aktivnosti prilagodimo vremenu korizme. U ovo vrijeme nastojimo dublje pronicati u svoju vjeru i značenje muke Gospodinove i onoga što mi opetovano činimo da ta muka i dalje traje, ranjavajući Stvoritelja neprimjerenim životom, riječima, djelima, propustima. Usprkos tomu, On uzvraća ljubavlju, opet za nas biva bičevan, raspet, ponižen. Život nas opominje, križ nas opominje, a mi nemamo vremena – ne, jurimo za prolaznim užicima i izazovima. „Neki unutarnji sat kuca u svakom životu, upozoravajući nas da imamo zakazane susrete sa stvarnošću: stvarni posao koji trebamo obaviti, stvarne vještine koje trebamo naučiti, stvarne borbe koje trebamo voditi, stvarne rizike koje trebamo preuzeti, stvarne ideje s kojima ćemo se hvatati u koštac. I očajnički je potrebno

da u vašim zamišljanjima bude i smrt, da nikad ne zaboravite kako je kratak i neizbježan luk vašeg života”, upozorava John Taylor Gatto u knjizi Oružja za masovno poučavanje. Danas je prisutna pojava pretvaranja, izmicanja vlastitosti i predstavljanja neke drukčije skrojene slike stvarnosti i nas samih. Mnogi od nas žele biti ono što nisu. Po svaku cijenu oponašaju druge, žele uz malo napora dobiti ugled, titulu, mjesto u društvu. Ne razmišljaju da bi se mogli i sami okušati i svojim vlastitim naporima postići ono što misle da su drugi preko noći dobili. Mnogo truda, rada i odricanja zahtijeva ozbiljan pristup i odgovornost prema bilo kojem pozivu i zvanju. Postoje ljudi koji doista cijene svoje poslanje i druge ljude, ulažući sve sposobnosti, volju i svoje slobodno vrijeme kako bi ovaj svijet bio bolji. Međutim, njihova nesebičnost često izaziva podsmijeh onih koji nisu naviknuti na žrtve i odricanja, koji olako shvaćaju svijet oko sebe. Htjeli bi biti drukčiji, zanemarujući vlastiti život darovan od Boga i talente koje su dobili.

Uskrs nam svjedoči ogromnu ljubav i milost, neslućeno milosrđe i poniznost. Zar nas Stvoritelj nije oblikovao na svoju sliku i priliku, a mi uporno želimo nalikovati na nekoga drugoga, nepoznatoga, ne želimo biti original nego žudimo za nekom, novim trendovima nametnutom, preslikom koja ni sama nije svoja nego je i ona klon neke vizije koja se nameće bez pokrića?! U srži modernizma je negiranje postojanja bilo kakvih struktura, običaja ili vjerovanja kojima se pojedinci trebaju podrediti i u skladu s kojima se trebaju ponašati. „Biti moderan znači imati slobodu izbora. Što se bira i nije važno, smisao je u samome izboru. Nema nikakvoga svetog poretka, drugoga svijeta, nepromjenjivih kreposti i trajnih istina. Postoje jedino ‚ovdje’ i ‚sada’ i vječni plamen ljudske želje. Vole ergo sum – želim, dakle jesam”, napominje Rod Dreher u knjizi Oduprite se laži. Koliko odgoj utječe na neoriginalnost i poslušnost onih koji bi trebali imati razvijenu maštu, kreativnost i kritičko mišljenje?! Gdje je nestala veličina pojedinca, njegova osobitost? Nismo li trebali svaki za sebe slijediti svoje putove i na njima pomagati i podupirati jedni druge? „Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju” (2 Kor 5,7). Jedino tako možemo učiniti svijet ljepšim, raznovrsnijim i ugodnim mjestom za življenje. Otkuda

PIŠE: PROF. DR. SNJEŽANA ŠUŠNJARA

Mirotvorstvo bez kompasa

Mirovni europski aktivisti iskoristili su prvu obljetnicu agresije te su pokrenuli akciju za stišavanje rata i uspostavu mira između ruskog agresora i Ukrajine. No i mirotvorci, koliko god u sebi nosili pozitivne energije, nerijetko znaju izgubiti odnos prema realnosti

kojom se poziva aktualnoga njemačkog kancelara Olafa Scholza da „zaustavi eskalaciju isporuke oružja” u Ukrajinu, te da se zauzme za uspostavu „primirja i mirovnih pregovora” s ciljem da se „spriječe daljnje stotine tisuća mrtvih”. Peticija je objavljena 10. veljače 2023. a do sredine ožujka potpisalo ju je više od 750 000 osoba, a cilj je postići milijun potpisa.

Godina dana je prošla od napada Rusije na Ukrajinu, od događaja koji je u trenutku promijenio sliku Europe udarivši na njezine civilizacijske temelje i označivši najveću prekretnicu od početka našega stoljeća. Barbarski pohod rezultirao je desecima tisuća ubijenih i ranjenih vojnika i sa zemljom sravnjenim ukrajinskim gradovima te velikim žrtvama civila u Ukrajini. Ruski predsjednik se, po do sada viđenom, u pokušaju osvajanja jedne nezavisne i miroljubive zemlje ne obazire na te činjenice. Pokrenuo je agresiju s ciljem, kako kaže, „denacifikacije” i „demilitarizacije” Ukrajine radi sigurnosti Rusije, a u stvari je, što je vidljivo, pokrenuta radi obnove velike Rusije nakon raspada Sovjetskoga Saveza. Ukrajina, smatra on, pripada ruskom svijetu: Ukrajinci nisu narod – nemaju svoje nacionalnosti, nemaju svoga jezika, nemaju svoje kulture...! Retorika navlas identična onoj iz 90-ih godina prošloga stoljeća na našim prostorima.

Uz brojne ruske masakre civila, izdvaja se osobito težak zločin otmice i deportacije ukrajinske djece u Rusiju s ciljem preodgajanja: „Znamo da je 16.200 djece deportirano, vratilo ih se samo 300”, izjavila je nedavno predsjednica Europske komisije. Tako se nešto nije dogodilo od vremena nacizma! Stoga je reagirao međunarodni sud u Haagu izdavši nalog za uhićenje ruskoga predsjednika.

Mirotvorci u akciji

Mirovni europski aktivisti iskoristili su prvu obljetnicu agresije te su pokrenuli akciju za stišavanje rata i uspostavu mira između ruskog agresora i Ukrajine. No i mirotvorci, koliko god u sebi nosili pozitivne energije, nerijetko znaju izgubiti odnos prema realnosti. To pokazuje i nedavni primjer u Njemačkoj pokrenute peticije Manifest za mir u organizaciji utjecajne publicistkinje i feministkinje Alice Schwarzer i političarke s krajnjega lijevog spektra Sahre Wagenknecht,

Negativnu ocjenu peticije, dobro obrazloženu, koju vrijedi citirati, dala je čelnica Pokrajinske Evangeličke Crkve regije Hannover, Petra Bahr, u polemici s ranijom predsjednicom Vijeća Evangeličke Crkve Njemačke, Margot Käßmann, koja je potpisala peticiju. Petra Bahr istaknula je „ciničnu poantu” toga dokumenta jer „da se sve vrti oko nas, oko njemačkog straha pred atomskim ratom, njemačkog senzibiliteta”. Ne spominje se agresor, a „po strani su ostavljeni ratni zločini i ukrajinska borba za opstanak”. Taj dokument ona iščitava kao „manifest pokoravanja”, za postizanje nepravednoga mira, te nastavlja: „Neshvatljivi ratni zločini i najbrutalnije provođenje dugo najavljivanih imperijalnih fantazija pred svima zabranjuju mi kao kršćanki da čežnju za mirom nemilosrdno stavim ispred patnje naroda u Ukrajini”, kaže evangelička čelnica.

Autorice Manifesta za mir inicirale su i organizirale u Berlinu demonstracije, nazvavši ih „Ustanak za mir” (25. 2. 2023), gdje se okupilo oko 50 000 sudionika, zahtijevajući mirovne pregovore i prestanak slanja oružja u Ukrajinu. Iako su organizatori s lijevoga spektra, pridružili su im se i njemački desničari. Ovakvim mirotvorstvom, kojim se zaobilazi glavnog aktera odgovornoga za počinjene zločine, faktički se daje potpora agresiji režima u Kremlju. Ovi mirotvorci bez kompasa prepustili bi ukrajinski narod napadaču na milost i nemilost. I njemački kancelar je u govoru u Saveznom parlamentu (Bundestagu) upozorio na štetni pacifizam, jer „mir se ne postiže tako što se ovdje u Berlinu

PIŠE: MARKO KARAMATIĆ

20 travanj 2023.

Osnovano Pripremno povjerenstvo za Biskupsku sinodu u listopadu

Kardinal Mario Grech, generalni tajnik Biskupske sinode, imenovao je 15. ožujka sedam članova Pripremnog povjerenstva za XVI. zasjedanje Biskupske sinode koje će se održati u listopadu 2023., prenosi Vatican News.

Među imenovanim članovima povjerenstva je redovnica Shizue „Filo” Hirota (savjetnica Komisije  Iustitia et Pax Japanske biskupske konferencije) kao i predsjednik

Australske biskupske konferencije i nadbiskup Pertha

Timothy John Costelloe, biskup Texasa Daniel E. Flores, biskup Xai-Xaija Lucio A. Muandula, profesor teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana vlč. Dario Vitali te djelatnik tajništva Sinode mons. Tomasz Trafny, koji će ujedno biti tajnik povjerenstva. U radu će se priključiti i luksemburški kardinal Jean-Claude Hollerich, glavni izvjestitelj Sinode o sinodalnosti.

Tajništvo Sinode predložilo je da se u srijedu 31. svibnja, na dan liturgijskog spomendana Pohoda Blažene Djevice Marije, održi svjetska marijanska molitva kao priprava za XVI. zasjedanje Biskupske sinode. Svrha je, objašnjava se u bilješci, „posvijestiti Božjem narodu važnost procesa koji je u tijeku i potaknuti vjernike da ga prate molitvom”, te staviti „pod posebnu Gospinu zaštitu cijeli Sinodalni proces u Crkvi”, a napose rad Biskupske sinode. Svetišta gdje će se održati molitva birat će pojedine biskupske konferencije, te bi se u molitvu trebale uključiti osobe različitih životnih poziva, a pozivaju se i pojedine župne zajednice da u dogovoru sa svojim dijecezanskim biskupom toga dana održe molitveni trenutak za rad Sinode.

Održana sjednica Izvršnog odbora KVRPP BiH

Sjednica Izvršnog odbora Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH (KVRPP BiH) održana je 20. ožujka u sjedištu Konferencije u Sarajevu pod predsjedanjem predsjednice Konferencije s. Željke Dramac i uz sudjelovanje svih članova Izvršnog odbora, prenosi FIA.

Sudionici sjednice osvrnuli su se na aktivnosti Konferencije u proteklom razdoblju te su planirali djelovanje i održavanje ovogodišnjih susreta. Na sjednici je odlučeno da će se Skupština Konferencije održati 25. travnja 2023. godine na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a Redovnički dan 2. rujna 2023. godine u franjevačkom samostanu Petrićevac u Banjoj Luci.

Na sjednici su također izabrani voditelji i članovi Povjerenstavâ pri KVRPP BiH (za predškolski odgoj i pasto-

ral zvanja), a razgovaralo se i o aktualnim temama vezanim za Crkvu i redovništvo.

Kardinal Mario Grech. Izvor: Diocese of Gozo

Srednja Europa i(li) Balkan

Mediji su iznimno važni za oblikovanje javne percepcije, ali i za funkcioniranje demokracije. I ako su mediji u pogrešnim ili zlonamjernima rukama, posljedice mogu biti katastrofalne za jednu naciju – od razvodnjavanja vlastitoga identiteta i kulture do vođenja politika koje

nisu u interesu građana već interesnih ili političkih skupina, a nažalost moguće je – i drugih država

Sve ono što pročitamo oblikuje naše misli, a naše misli potom utječu na naše riječi… Riječi oblikuju naša djela, a djela naš karakter. Stoga, zapitate li se ikada – što čitate i kakve posljedice sve to ostavlja na nas? Često se nasmijemo ili naljutimo na pojedine naslove; neke nastojimo i ignorirati, ali kao da nam ne izlaze iz glave. Ostavljaju neki trag… A iz minute u minutu smo zatrpani stotinama poruka s upitnikom i uskličnikom. Svi nam nešto nude, uvjeravaju, kritiziraju, optužuju, savjetuju i žele da prihvatimo njihov pogled na svijet. Tako mi ovih dana pozornost privukoše naslovi poput ovih: „Znate li koji je otok u Srbiji hit za ljetovanje?”; „Karleuša pobjesnila zbog zabrane cajki: Srbija nameće pravila igre u regiji”; „Vulin izjavio da je Hrvatska iskompleksirana ustaška država”; „Vučić komentirao hrvatsku vojsku”; „Što je razljutilo srpskog komentatora

na utakmici Hrvatske i Brazila?”… Ako ste pomislili da su to naslovi preuzeti iz srbijanskih medija, varate se! Ovo su sporadično odabrani naslovi iz vodećih hrvatskih (zagrebačkih) medija koji su istaknuti uredničkim pozicioniranjem kao „top” vijesti ili brojem pregleda, odnosno čitanja.

Medijsko bombardiranje

Iskreno me nije briga, kao ni većinu građana Hrvatske, što notorni srbijanski nacionalist Vulin misli o Hrvatskoj ili pjevačica čiji je umjetnički i estetski glazbeni izričaj zanemariv o hrvatskoj glazbenoj sceni. No, prateći mnogobrojne hrvatske medije može se steći dojam da smo jednostavno bombardirani vijestima „iz regiona” i da je jako važno što o svemu ima reći Beograd, kao da još živimo u istoj državi. A kad se akterima poput Vučića ili Vulina redovito daje

prostor u hrvatskim medijima, makar redovito pljuvali po Hrvatskoj i svemu što je hrvatsko, onda njihova važnost u njihovim vlastitim očima raste, kao i potreba da svako malo dociraju, dijele packe ili kritiziraju te time zarađuju političke bodove kod istomišljenika u vlastitoj zemlji. Kad bismo im pokazali koliko nam je njihovo mišljenje nebitno, vjerojatno bi promijenili i dio zapaljive retorike.

Pitate li urednike za ovaj medijski fenomen, reći će vam kako se to jednostavno u Hrvatskoj čita, kako ljudi vole vidjeti što se događa u susjedstvu te kako neke provokativne poruke izazivaju emocije i komentare, a time i broj klikova, reakcija, lajkova i drugih pokazatelja koji potom mame oglase od strane korporacija. A od oglasa se živi i zarađuje.

Neki pak vjeruju kako se to ne događa slučajno, pa u svemu vide specijalni medijski rat, koji Srbija mudro vodi u regiji, a Hrvatska naivno nasjeda. Iako je Hrvatska dobila medijski rat u Domovinskom ratu, kad se bilo teško izboriti za istinu – kažu – gubi ga u miru, jer nam drugi kreiraju naše ukuse, poglede na svijet, nameću svoju relevantnost i dugoročno utječu na političke procese. U prilog tome navode činjenicu kako je najgledanija hrvatska nacionalna televizija Nova TV u rukama srpskoga tajkuna Dragana Šolaka i njegove United grupe, baš kao i često citirana televizijska mreža N1. U rukama srbijanskoga poduzetnika Igora Žeželja, nakladnika Kurira i niza drugih tiražnih medija u Srbiji, vodeća je nakladnička kuća u Hrvatskoj kad su u pitanju magazinska izdanja – Adria Media. To su činjenice – kažem – ali ipak čitatelji i gledatelji odlučuju što će konzumirati pa je, unatoč svemu, njihova zadnja. Oni presuđuju hoće li neki medij biti utjecajan ili nebitan. Daljinski upravljač i prst na zaslonu mobitela ili tastaturi računala imaju veliku moć, kao i onih par eura koje ostavljamo na kiosku. No, lako je

PIŠE: DR. SC. BOŽO SKOKO

24 travanj 2023.

Uskrs Sretan i blagoslovljen

Trostruko CD izdanje

„Memorabilia Bosne Srebrene”

Slijedeći samostansku tradiciju zapadne Crkve, franjevci Bosne Srebrene su, manje ili više, sustavno tijekom stoljeća vodili kronološke zapise ili ljetopise i brižno ih čuvali kao jedno od svjedočanstava svoje opstojnosti i povijesnog identiteta.

Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko s ponosom predstavlja trostruko CD

izdanje „Memorabilia Bosne Srebrene” s ulomcima iz franjevačke pisane baštine. Na glazbu gitarista Ante Gele, pomno odabrane tekstove čitali su Joško Ševo, Dragan Despot i Ivan Čuić, a odabrao ih je i pripremio Jozo Džambo. Izdanje je likovno oblikovao akademski slikar Vladimir Blažanović, a objavila diskografska kuća Croatia Records.

Album „Memorabilia Bosne Srebrene” dostupan je po cijeni od 12 eura na svim prodajnim mjestima Croatia Recordsa.

SRETAN USKRS!

Široki Brijeg • 039 705 507 info@sutonprint.ba • www.sutonprint.ba

O Bogu i ljudima te odnosu koji postoji između Boga i ljudi, i ljudi međusobno, teološki je moguće promišljati polazeći od različitih vidova. Jedan od tih vidova je i milosrđe. Shvaćanje milosrđa ne bismo trebali reducirati samo na sredstvo ili način Božjega djelovanja koje bi trebalo ublažiti njegovu pravdu. Milosrđe je prije svega način kršćanskoga življenja.

Hrvoje Kalem u knjizi donosi svoja duhovno-teološka promišljanja o Zazivima Božjem milosrđu, na temelju Dnevnika svete Faustine, ali usporedno i Katekizma Katoličke Crkve, nastojeći da ona dovedu

štovatelje i pobožnike Božjega milosrđa do dubine, visine, širine

i dužine Božjega milosrđa te ih oplemene kako bi se kroz prizmu

Božjega milosrđa pouzdali u sve ono što Crkva vjeruje i naviješta na Božju slavu i na spasenje svih ljudi.

Knjigu možete nabaviti u knjižarama Kršćanske sadašnjosti te naručiti na njihovom webshopu po cijeni od 11,28 eura.

FRA JOZO GRBEŠ, PROVINCIJAL HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE UZNESENJA BDM

TRAŽITI ISTINU BOŽJI JE DAR

MISLIM DA MORAMO UČITI LJUDE DA SAMI SEBE ODGAJAJU, UČITI IH

PREUZIMATI INDIVIDUALNU, VLASTITU ODGOVORNOST. NIJE UVIJEK NETKO

DRUGI KRIV. MORAMO ODGAJATI LJUDE KOJI ĆE ODGOVORNO U JAVNOM

PROSTORU ŽIVJETI KRŠĆANSKE PRINCIPE SLOBODE, ODGOVORNOSTI, PRAVEDNOSTI, ISKRENOSTI, DOBROTE, TE TAKVIM ŽIVOTOM DATI NADU ZA

NOVI NAČIN UPRAVLJANJA I ČUVANJA LJUDI

RAZGOVARAO: FRA VILI RADMAN

Fra Jozo Grbeš rođen je 17. ožujka 1966. u Rami. Kao dijete odlazi u Požegu, gdje završava osnovnu i srednju školu. U franjevački red stupio je 1986. godine na Humcu. Filozofiju i teologiju studirao je u Sarajevu, Canterburyju i Londonu, gdje je i diplomirao 1992. godine. Po završetku studija odlazi u Sjedinjene Američke Države. Za svećenika je zaređen 7. veljače 1993. u hrvatskoj župi sv. Ćirila i Metoda u New Yorku. U istoj župi nakon svećeničkoga ređenja nastavlja pastoralno djelovati. U vrijeme boravka u New Yorku upisuje postdiplomski studij na St. John’s University, na kojem postiže akademski stupanj magistra teologije. Godine 1996. poslan je u hrvatsku župu sv. Jeronima u Chicagu, gdje u kolovozu 2001. preuzima dužnost župnika, koju obavlja do početka 2013. U rujnu 2012. fra Jozo

je postao kustos Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji. Godine 2022. izabran je za provincijala Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije.

◆ U svibnju prošle godine izabrani ste za provincijala franjevačke provincije Uznesenja BDM u Hercegovini, sa središtem u Mostaru. Vaš je izbor imao pozitivan odjek u javnosti i bio dosta popraćen u medijima: pridružujemo se već upućenim brojnim čestitkama na izboru. Evo, prošlo je skoro godinu dana od Vašega izbora: možete li nam reći kakvo ste stanje zatekli u Provinciji općenito i u pogledu broja franjevaca, vjernika i župa koje opslužuju?

Hvala za Vaše riječi. Mi smo stranci sve dok svoj dom ne nađemo u dušama

ljudi. Do njih možemo doći samo ljubavlju koja razumije. Moja braća dugo putuju stazama ove zemlje u kojoj se uvijek teško živjelo i lako umiralo. Ugodno je vidjeti zauzetost i predanje braće u radu s ljudima. Stabilnost naših zajednica vjerujem da je i dijelom odraz nesebičnosti moje braće. Iako je često pitanje o broju franjevaca ili broju zvanja, mislim da je važnija odrednica tko smo i što radimo. Ako nam je život autentičan, onda će uvijek za nama poći oni koji vole autentičan život. Braća naše Provincije djeluju u deset zemalja. Naša djelatnost je raznolika, od pastoralnoga djelovanja u Hercegovini do misionarskoga u zapadnoj Europi, Americi, Kanadi, Africi, do služenja u upravnim institucijama Franjevačkoga reda. Kad je riječ o pastoralnom i misionarskom služenju

riječ je o stotinama tisuća ljudi kojima braća na različite načine služe.

◆ Dosta ste vremena proveli izvan Provincije obavljajući važne dužnosti u Sjevernoj Americi. U kojoj se mjeri sjevernoamerička situacija može usporediti s Vašom sadašnjom situacijom i koliko Vam sjevernoameričko iskustvo kustosa Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji za Kanadu i Ameriku može koristiti u obavljanju dužnosti provincijala u Hercegovini?

Dva su to različita konteksta. Društveni, kulturološki, crkveni, politički konteksti su drukčiji. Američko iskustvo je iskustvo drukčijega gdje nema zdravo za gotovo. Nema urođenoga prava na nešto ili već određenoga puta kojim treba ići. Naravno, time je određeno i naše poslanje. Briga za ljude je osobna, župne zajednice su velike obitelji. Osobno poznavanje osoba i obitelji je ključno i naravno to traži puno vremena. Opći američki kontekst je takav da ljudi ne prihvaćaju status quo kao dano stanje stvari koje je teško mijenjati, nego se događa aktivno sudjelovanje u odlukama koje mijenjaju živote ljudi. Naravno, ovo znači i pozitivna i negativna promjena. Drugim riječima tamo je lakše mijenjati sustave nego ovdje. Kako reče veliki Kierkegard: „Život se može razumjeti samo unatrag; ali mora se živjeti naprijed.” Vjerujem da smo mi duhovna bića s ljudskim iskustvom koje nam je glavni izvor mudrosti.

◆ Što vidite kao prioritete u Vašem djelovanju i na što biste htjeli staviti naglasak kao provincijal?

Mislim da nam je svima važno prije svega shvatiti kontekst u kojem živimo, kontekst Europe i svih promjena koje se događaju brzinom koju čak ni analitičari svagdašnje zbilje ne mogu uhvatiti. Je li Europa već odavno

ravnodušna na patnju onih koji još uvijek žele biti njezini? Ravnodušnost na patnju drugoga nije kršćanski stav! Pitam se živimo li mi danas u vremenu kada „liječnici uništavaju zdravlje, pravnici pravdu, sveučilišta znanje, vlade slobodu, tisak informacije, religija moral, a banke ekonomiju”? (C. Hedges). Stanje duha koji je toliko uhvaćen u raljama digitalne revolucije, stanje Crkve koja slijedi svijet u nje-

govim trendovima, stanje mladih ljudi koji kao da nisu više nositelji većih promjena nego sljedbenici ideologija, stanje Staroga Kontinenta koji nestaje u sukobima, svakako u nama mora stvarati prioritet razumijevanja. Čini mi se da smo na ovim prostorima prečesto određeni prošlošću, kao da se „ne razlikujemo po onome što jesmo, nego po mrtvima koje oplakujemo”. Jesmo li se tako lako odrekli mladosti koja

Reformacija

Lutheru

se

ne može zanijekati

početna

čestitost

i iskrenost njegovih reformatorskih namjera niti opravdana težnja da se promijene neke negativnosti kasnosrednjovjekovne Crkve

PIŠE: FRA PETAR JELEČ

Postanak reformacije je vrlo slojevit problem i nije ga uopće moguće svesti na jednu jedinu formulu ili na jedan jedini uzrok. Novija istraživanja fenomena reformacije nadišla su negdašnji isključivi pristup preuveličavanja posvemašnje pokvarenosti srednjovjekovne Crkve, što ne znači da u njoj nije bilo zloupotreba i stvari koje je trebalo mijenjati.

Martin Luther

Martin Luther i reformacija neodvojivi su jedno od drugoga i reformacija je zapravo Lutherovo najosobnije djelo. Njega se dugo vremena prikazivalo ili vrlo negativno (katolička strana) ili sasvim pozitivno (protestantska strana), no stvar je puno složenija od toga crno-bijelog pristupa. Lutheru se ne može zanijekati početna čestitost i iskrenost njegovih reformatorskih namjera niti opravdana težnja da se promijene neke negativnosti kasnosrednjovjekovne Crkve. Luther se nakon jedne vremenske nepogode u srpnju 1505., u kojoj je blizu njega udario grom, zavjetovao da će poći u samostan. Tako je završio kod augustinaca i 1507. se zaredio za svećenika, počevši u Erfurtu svoj pravi teološki studij slijedeći nominalističke

ideje koje je već prihvatio tijekom svoga filozofskog studija.

U svojim je spisima detaljno opisivao nutarnje borbe koje je doživljavao u vrijeme svoga samostanskog života. Bavljenje Augustinovom naukom o milosti i predodređenju, osobni doživljaji grešnosti te nominalistička nauka o Bogu, sve je to oblikovalo njegovu osobu i učenje. Posebno ga je obuzimala tjeskoba zbog predodređenja i smatrao se promašenom egzistencijom, ostavljenom i prokletom od Boga, te je pao u duboku depresiju iz koje ga nisu uspjeli spasiti ni sakramenti ni Crkva. Prema tomističko-skolastičkoj nauci sakramenti su od Krista ustanovljeni znakovi koji „ex opere operato” sadržavaju i prenose milost onima koji ih s vjerom primaju i koji milosti ne postavljaju nikakve zapreke.

Po toj nauci, za primanje sakramenata traži se vjera, a sakramentalni znak prenosi milost. Luther pak poriče vrijednost znaka i sakramenata i smatra da se milost prenosi „jedino” vjerom (sola fides).

Luther to poopćuje smatrajući da jedino ta nova pouzdana vjera nešto vrijedi u poretku spasenja. Iz Rim 1,17 zaključuje Luther da onome koji se Bogu obraća s pouzdanom vjerom u pomirbenu smrt Isusa Krista, Bog poklanja svoju milost opravdanja. Presudno je sada jedino po-

uzdanje prožeto vjerom koje se temelji na obećanju spasenja u Božjoj riječi, tj. u Svetom pismu: uz sola fides, ovdje sada nastupa sola scriptura i one idu zajedno. Smatrao je da je čovjek toliko zatrovan istočnim grijehom da ni jedno njegovo djelo ne može biti ništa drugo nego grijeh. Zbog toga nijedan ljudski čin nema nikakve vrijednosti za spasenje koje ovisi isključivo od milosti Božje (sola gratia).

Sukob s Rimom

Zbog svojega učenja i nepopustljivosti došao je uskoro u sukob s Rimom. Na vijećanju u Rimu utvrđena je Lutherova krivovjernost i proglašena bulom Leona X. (1513. – 1521.) Exsurge Domine od 15. lipnja 1520. Luther je pod prijetnjom izopćenja pozvan da u roku od 60 dana opozove 41 krivovjernu tezu pronađenu u njegovim spisima. Sve se manje radilo o sporu oko oprosta s kojim je krenula sva kontroverza, a sve više o napadaju na Crkvu kao instituciju. Luther je došao do točke koja ga je sigurno vodila odijeljenju od Crkve i sve više je zaoštravao svoje stavove. Njegovo doživljavanje vjere, zasnovano na neposrednom, sasvim subjektivno shvaćenom pouzdanom predanju Kristu, nije ostavljalo mjesta za bilo kakve posrednike. Tako su mu se sakramenti i sav religiozno-crkveni život činili zaprekama na putu k Bogu. Definirao ih je kao „opravdanje djelima” gdje čovjek sam nastoji ostvariti svoje spasenje ne pouzdajući se više u Boga, što bi po Lutheru bila đavolska rabota. Tako je sva institucionalna Crkva postala za njega đavolje djelo a papa Anitkrist, zli protivnik Kristov koji ljude dovodi u zabludu.

Luther je gnjevno odgovorio na bulu pape Leona X. kojom mu se prijetilo izopćenjem, te je na nju odgovorio svojim trima velikim temeljnim reformatorskim spisima iz 1520. godine:

• Kršćanskom plemstvu njemačkog naroda o poboljšanju kršćanskog stanja (kolovoz 1520.)

travanj 2023.

Sveci i(li) karizmatici

Paralelno sa širenjem karizmatskoga pokreta događa se i određena kriza svetosti koja postaje sve manje privlačna

i mnogima postaje nepoznat pojam. Uzrok krize jest

prvenstveno slabljenje vjere i praktično bezboštvo, no pritom – iako neželjeno – događa se da uzor vjernicima

postaje karizmatik a ne svetac

Početkom dvadesetoga stoljeća nastao je pentekostalni pokret u SAD-u odakle se pred pola stoljeća počeo širiti i u Katoličkoj Crkvi što je dovelo do pojave katoličkoga karizmatskog pokreta. To je donijelo sa sobom porast pobožnosti prema Duhu Svetom i posljedično razvoj prisnoga i osobnoga odnosa s Njim kao i veliko populariziranje karizmi. Mnogima se ovim putem otkrio duhovni svijet, ljepota molitve, važnost zajedništva, opasnost okultnoga, snaga Božja i radost vjere. Slabosti koje se pod vodstvom hijerarhijske Crkve ispravljaju prvenstveno su nekritičko usvajanje nekih protestantskih elemenata i manjak marijanske pobožnosti.

Karizme i svetost

Karizme su darovi Duha Svetoga, a izraz dolazi od grčke riječi haris što znači dar ili milost i dane su pojedincima. „Bile izvanredne ili jednostavne i smjerne,

karizme su milosti Duha Svetoga koje, izravno ili neizravno, koriste Crkvi, a imaju za svrhu izgradnju Crkve, dobro ljudi i potrebe svijeta” (KKC, 799). Razlikujemo ih u širem smislu, kada se radi o različitim talentima, i u užem smislu, kada je riječ o posebnim darovima Duha Svetoga. Ove zadnje nabraja sveti Pavao: mudrost, znanje, vjera, dar liječenja, dar čudotvorstva, prorokovanje, razlučivanje duhova, različiti jezici i tumačenje jezika (1 Kor 12,1-11). Unutar navedenih darova, u našem vremenu, događa se dodatno razlikovanje jer prva tri izgledaju manje poželjna i stoga nisu dovoljno vrednovana u odnosu na zadnja četiri. No redoslijed kojega se drži apostol nije slučajan jer se darovi koji su važniji spominju prvi. U skladu s time dolazi i njegov poziv da čeznemo za višim darovima (1 Kor 12,31) i kao najveći ističe ljubav (usp. 1 Kor 13,1-18).

To je prepoznala i živjela sveta Terezija od Djeteta Isusa. Sve karizme, i redovite i izvanredne, udjeljuje Svevišnji kad

i kako hoće s ciljem da budu Bogu na slavu, a ljudima na korist. Općenito se karizme vezuju uz Duha Svetoga, no ne smije se zaboraviti da Otac i Sin također dijele karizme pa je ispravnije reći da je izvor karizmi Presveto Trojstvo.

Svetost se za ogromnu većinu ljudi ne sastoji u vršenju nekih posebnih junačkih djela ili mučeništvu, nego se ostvaruje u sivilu svakodnevnice. Papa Benedikt XV. stoga daje sljedeću definiciju općega poziva na svetost: „Svetost se uistinu sastoji jedino u suobličavanju volji Božjoj koje se izražava u jednom stalnom i točnom vršenju vlastitih staleških dužnosti”.1 Kao takva ona je samozatajna i neupadljiva kao što dobro možemo vidjeti u primjeru svetoga Josipa. Današnji karizmatik pak čini nesvakidašnja djela koja ga izdvajaju od drugih. On je prepoznatljiv, privlači pozornost i ističe se u odnosu na druge.

Cilj i sredstva

Paralelno sa širenjem karizmatskoga pokreta događa se i određena kriza svetosti koja postaje sve manje privlačna i mnogima postaje nepoznat pojam. Uzrok krize jest prvenstveno slabljenje vjere i praktično bezboštvo, no pritom – iako neželjeno – događa se da uzor vjernicima postaje karizmatik a ne svetac. Postati karizmatik je puno lakše i dostupnije jer je dovoljno željeti i zatražiti Duha Svetoga i u pravilu se odmah i dobije neku izvanrednu karizmu, najčešće to bude dar jezika. Postati svetac je puno teže jer traži ustrajno ljudsko zalaganje, koje traje godinama ili desetljećima, prije nego što eventualno donese plod u obliku nekoga posebnog Božjeg dara kao što je čitanje srdaca. U jednom i u drugom slučaju čovjek treba surađivati s darovima Božjim, da bi ih primio i razvijao, ali negdje se traži veća a negdje manja suradnja, a mi smo skloni uvijek ići lakšim putom.

Zamjeni svetaca karizmaticima pridonosi i širenje pentakostalnoga pokre-

Utjelovljenje obiteljske ljubavi

Utjelovljenje obiteljske ljubavi uključuje različite

dimenzije: vjernost, poštovanje, nježnost, nerazrješivost, suodgovornost, svetost kroz rađanje, suradnju u zajedničkom radu za dobro djece, služenje. Tako zahvaljujući sakramentu ženidbe obitelj postaje ono što Drugi

vatikanski koncil naziva domaćom ili obiteljskom Crkvom

Kao vjernici, rado razmišljamo o ljubavi na čisto duhovnoj razini, s određenom primjesom osjećajnosti. Ali Bog je u svojoj mudrosti htio povezati ljubav ne samo s našom dušom već i s našim tijelom. Tijelo nam omogućuje da izrazimo geste ljubavi, jer ljubav se izražava više gestama nego riječima. Mjesto gdje su ljubav i tijelo povezani na poseban način i gdje ljubav traži utjelovljenje upravo su brak i obitelj. Naime, za bračne i obiteljske odnose svojstveno je da se ljubav utjelovljuje, da ljubav na najjasniji način iskazujemo služeći se svojim tijelom i skrbeći za tjelesne potrebe svojih ukućana. Pritom, naravno, uvijek moramo paziti da naše tijelo ne postane prepreka za rast i posvećenje u ljubavi. Razmotrimo stoga na koji smo način pozvani utjeloviti obiteljsku ljubav, i to na nekoliko razina.

Rast duhovne ljubavi

Prva razina utjelovljenja ljubavi je ona darivanja tijela supružnika jedno drugome. Ovo bi darivanje uvijek trebalo činiti s poštovanjem i nježnošću. Nježnošću i poštovanjem ljubav se izražava s velikom delikatnošću. Zato možemo reći da je istinska nježnost izraz bračne ljubavi, dok nedostatak nježnosti može imati ozbiljne posljedice, pa čak i dovesti do raspada braka. Nježnost nam je svima potrebna, bez obzira na godine, ali često zaboravljamo da su nam upravo zbog toga dani osjeti i osjećaji. Ljubav koja se utjelovljuje gestama nježnosti polako liječi i oplemenjuje našu grijehom ranjenu osjećajnost te je čini pogodnom za rast i produbljivanje duhovne ljubavi. Možemo reći da nježnost postaje kao znak duhovne ljubavi, omo-

gućavajući njezino izražavanje, konkretno ostvarenje, rast i produbljenje. Ovdje vidimo zašto je Bog želio da muž i žena međusobno odgajaju jedno drugo kako bi se njihova duhovna ljubav u potpunosti utjelovila i kako bi njihovi osjeti i osjećaji prestali biti prepreka njihovoj duhovnoj ljubavi i postali ono što pomaže njezinu rastu. Zahvaljujući tijelu, supružnici mogu međusobno izražavati svoju duhovnu ljubav i omogućiti joj da bude stvarna i snažna. Muž bi trebao upoznati svoju ženu u njezinu ženskom senzibilitetu, a žena bi trebala upoznati svoga muža u njegovu muškom senzibilitetu. Bog je autor njihove različitosti i komplementarnosti i zato je vrlo važno da se prema tome odnose inteligentno i delikatno. Bog je u svojoj mudrosti htio da tijela muškarca i žene budu komplementarna, da se nadopunjuju na svim razinama: na razini osjetila, osjećaja, strasti, mašte, pa čak i na razini uma i volje. Žena tako ima po naravi snažniji osjećaj za vjernost, dok je muž po naravi svjesniji sklada i reda, čime može pomoći cijeloj obitelji da skladnije raste u ljubavi. Trebamo se čuvati svakoga projiciranja vlastitih subjektivnih osjećaja na drugoga i naučiti ne tumačiti olako tuđe ponašanje. Naš supružnik za nas uvijek ostaje određena nepoznanica koju nikada nećemo moći savršeno upoznati.

Uzajamno darivanje tijela supružnika nije samo mjesto realizma i snage međusobne ljubavi nego i mjesto poteškoća i borbi. S jedne strane postoji opasnost od opijenosti strašću, a s druge strane vrebaju zamor i dosada. Zato se supružnici moraju brinuti da njihova duhovna ljubav bude dovoljno snažna kako bi im uvijek mogla davati novi poticaj. Kako bi se ljubav uvijek obnavljala, potrebno je da se supružnici s ljubavlju i nježnošću brinu za vlastito tijelo i zdravlje, a poštovanje im omogućuje da vole svoga supružnika i u njegovoj krhkosti, borbama i slabostima. Na duhovnoj razini supružnici

PIŠE: MAJA HERMAN DUVEL , MAG. PHIL.

Kod nas i u svijetu

Afrika u godinu dana dala gotovo tisuću novih svećenika

Vatikanska izdavačka kuća (LEV) objavila je izdanje Papinskog godišnjaka za 2022., koji objedinjuje podatke o životu Katoličke Crkve u cijelom svijetu između 1. prosinca 2021. i 30. studenoga 2022. Podaci su pokazali velik porast zvanja u Africi, prenosi Aleteia.

Ovaj statistički godišnjak pokazuje i povećanje broja katolika u svijetu od 1,3 % između 2020. i 2021., stopu koja je manja od rasta globalnog stanovništva, procijenjenog na 1,6 %.

pi. Na dan 31. prosinca 2021. katolici čine ukupno 17,67 % svjetske populacije. U većini su samo u Americi sa 64,1 % stanovništva, a u manjini su u Europi (39,6 %), Oceaniji (25,9 %), Africi (19,4 %) i posebno u Aziji (3,3 %).

Na globalnoj razini broj klerika u godinu dana smanjen je za 0,39 %. Izazov svećeničkih zvanja ostaje, pri čemu se broj svećenika u svijetu smanjio za 0,57 % između 2020. i 2021. godine. Povećanje od gotovo tisuću svećenika u Africi, te nijansiranija povećanja u Aziji i Oceaniji, djelomično su nadoknadila smanjenje broja svećenika u Europi.

Trajni đakonat raste u Europi (s 15 438 đakona) i u Americi (ukupno 32 373, sa snažnom prisutnošću đakonata posebno u Sjedinjenim Državama), ali ostaje rijedak u Africi, Aziji i Oceaniji.

Broj redovnica i redovnika koji nisu svećenici znatno opada, osobito u Europi, Oceaniji i Americi, dok se broj posvećenih osoba povećava u Africi. Na dan 31. prosinca 2021. godine Katolička crkva u svijetu ima ukupno 608 958 redovnica i 49 774 redovnika koji nisu klerici.

U sarajevskoj katedrali održan korizmeni koncert „Stabat Mater”

U organizaciji Franjevačke teologije u Sarajevu u sarajevskoj prvostolnici Srca Isusova upriličen je 11. ožujka korizmeni koncert u okviru programa 32. svečanosti Pasionske baštine.

Ovom prigodom izveden je „Stabat Mater”, oratorij za sopran, kontratenor, zbor i gudački orkestar kompozitora Alana Kljaića. Praizvedbu oratorija priredio je Akademski zbor Cappella Odak, Komorni zbor Sveučilišta u Zagrebu, Orkestar mladih glazbenika, te solisti Antonija Dunjko (sopran) i Marko Antolković (kontratenor), pod ravnanjem dirigenta Matije Fortune.

Riječi dobrodošlice i pozdrava izvođačima te svim nazočnima u katedrali, na čelu s nadbiskupom vrhbosanskim u miru kardinalom Vinkom Puljićem, uputio je katedralni župni vikar vlč. Domagoj Matijević.

Na kraju vrlo lijepo izvedenog koncerta, prožetog vjerom i duhovnošću, riječi zahvale uputio je profesor glazbe na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Emanuel Josić. Istaknuo je da je Pasionska baština u Sarajevo došla posredstvom redovite profesorice na Odsjeku za dirigiranje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu Jasenke Osto-

jić, koja je prije pet godina došla predavati na Muzičku akademiju Univerziteta u Sarajevu. Fra Emanuel je ovom prilikom i zahvalio izvođačima i svim prisutnima na čelu s kardinalom Puljićem koji su došli „na veličanstveni korizmeni koncert koji naša sarajevska publika nema prigodu često čuti”. Nazočni su dugotrajnim pljeskom izrazili zahvalnost za vjerničkim duhom izveden korizmeni koncert, prenosi KTA BK BiH.

Kao što je trend već nekoliko godina, broj katolika značajnije raste u Africi, skromnije u Americi i Aziji i stagnira u Euro-

Izvor: Vatican Media

travanj 2023.

Austrijski biskup zalaže se za raspela u učionicama

Innsbruški biskup Hermann Glettler usprotivio se inicijativi „učeničkog parlamenta” za uklanjanje raspela iz učionica, ustvrdivši kako raspela ondje trebaju ostati, uz mogućnost da se – prema potrebi – dodaju i simboli drugih vjera.

„Kad bi se iz školskih prostorija uklonilo svo vjersko znakovlje, bila bi to svojevoljna akcija, koja bi za posljedicu imala duhovno osiromašenje”, poručio je biskup u priopćenju objavljenom na mrežnim stranicama biskupije, prenosi HKM.

Biskup smatra da bi školske prostorije bez vjerskog znakovlja bile u suprotnosti s društvenom stvarnošću, u kojoj su vjerska pitanja nazočna u mnogim područjima. Tim je priopćenjem reagirao na raspravu koju je krajem veljače pokrenuo tirolski učenički parlament, sastavljen od školskih glasnogovornika i predstavnika učenika, označivši nazočnost raspela u učionicama „pogrešnim”. Predstavnici toga tijela zatražili su uklanjanje raspela – osim ako razred jednoglasno ne zatraži njegovu nazočnost. Kao objašnjenje toga zahtjeva navedena je potreba „neutralnosti” i jednakog vrjednovanja svih vjeroispovijesti u učionicama.

Mary Briganti se od studentskih dana

zauzima za život

Direktorica inicijative za vodstvo organizacije

„Studenti za život Amerike” (SFLA) Mary Briganti iz Omahe u američkoj saveznoj državi Nebraska diplomirala je komunikacije na Sveučilištu Nebraska u Omahi i menadžment neprofitnih organizacija. Postala je strastvena zagovornica života (pro-life aktivistica) na prvoj godini fakulteta kada je osnovala organizaciju „Mavericks Students for Life” u svom kampusu. Maryna uključenost u SFLA započela je 2015. godine osnivanjem grupe

„Studenti za život” u njezinu kampusu i nastavila se tijekom cijele fakultetske karijere. Bila je predsjednica svoje grupe tri godine, a u slobodno vrijeme često je volontirala u centrima za trudnice.

Napustila je grupu i postala izvršna pomoćnica lokalnoga ogranka prava na život „Nebraskans Embracing Life” 2018. godine. Živi u Fredericksburgu u Virginiji i kao direktorica inicijative za vodstvo stvara i upravlja novim i postojećim mogućnostima vodstva organizacije, uključujući nacionalni kolektiv vođa, prenosi Glas koncila.

Innsbruški biskup pak smatra da se „u korištenju vjerskog znakovlja u zajedničkim nastavnim prostorijama treba zrcaliti i vjerski šaroliki sastav razreda”. Poručio je kako bi rado s mladima detaljno i osobno razgovarao o vjerskom znakovlju u školi. Ujedno je dao i vlastiti prijedlog, prema kojemu bi raspela trebala ostati u učionicama, a djeca pripadnici nekršćanskih vjeroispovijesti dobila mogućnost „svoj vjerski znak izvjesiti u razredu kako bi bio vidljiv svima”.

Izvor: Instagram profil Mary Briganti

Moj prijatelj mrak

Pjevač Art Garfunkel imao je na studiju prijatelja

Sandyja Greenberga koji je naglo počeo gubiti vid.

To ga je tako deprimiralo da je napustio studij. Art ga je na koncu izvukao iz kuće i svuda pratio na fakultetu.

Sebe je počeo zvati Mrak – Darkness. „Mrak će ti sada čitati”, govorio je Greenbergu kad bi učili zajedno

PIŠE: BORIS BECK

Umoru tragedija koje se svakodnevno zbivaju u Ukrajini, naišao sam u medijima na reportažu britanskoga novinara Daniela Boffeyja koji je iz Lavova izvijestio o potresnoj priči – uz hepiend. Oksana Balandina, teško ozlijeđena bolničarka stara samo 23 godine, psihički se oporavila zahvaljujući društvenim mrežama na kojima je objavljivala proces svojega ozdravljenja, iz dana u dan, a zadnja je bila snimka kako u bolnici pleše sa suprugom, svojim vršnjakom Viktorom Vasilivim. Oksana je stala na minu dok se s njime vraćala kući, a otišli su prikupiti hranu za starije susjede u njihovoj ulici u Lisičansku, gradu na istoku Ukrajine koji je na prvoj crti bojišnice.

Slučajna žrtva

Balandina je imala sreću u nesreći: izgubila je obje noge i četiri prsta na lijevoj ruci, ali je preživjela. Vasiliv, po zanatu stolar, svjedočio je kako je u bolnici bila

potpuno očajna, i da je danima vikala da želi samo umrijeti. Danas, međutim, Balandina pije kavu za van i sunča se ispred gradske bolnice u Lavovu te kaže da se osjeća snažnijom i zahvalnom. Uvelike je to zbog podrške ljudi iz cijeloga svijeta, pogotovo otkad je objavila video sa svojega vjenčanja i prvoga plesa u bolničkoj sobi, uz glazbu s prijenosnoga računala.

„Vraćali smo se kući, a iza našega vrta je potok pa smo htjeli prečicom”, kaže Oksana Balandina. „Put smo jako dobro poznavali. Ja sam bila ispred, a moj zaručnik iza, i vidjela sam da je blizu nas granata. Okrenula sam se Viktoru, viknula: ‚Dušo, vidi!’ Pogledao me, a ja sam odjednom poletjela u zrak. Čula sam jaku eksploziju, a kada sam pogledala noge, nije ih bilo.”

Oksana je, unatoč šoku, bila prisebna. Rekla je zaručniku da pozove hitnu. Bolničarka je bila mlada i neiskusna pa joj je Oksana pomogla da poveže ranu jer je bolje poznavala vene. Tražila je kisik, ali ga nisu imali. „Kada smo došli u

bolnicu”, kaže ona, „ugledala sam mamu. Povikala sam: ‚Mama!’ i izgubila svijest.”

Bolničko vjenčanje

Nakon operacije bila je depresivna. Bila je u panici, nije htjela živjeti. A onda je polako krenula na rehabilitaciju, i počela voditi online dnevnik na TikToku za koji je dobivala sve više i više ohrabrujućih reakcija. „Nisam htjela biti popularna”, kaže Oksana, „samo sam htjela dokumentirati proces oporavka i kako ide rehabilitacija, i kako ću kasnije, kada dobijem protezu, učiti hodati.”

I to joj je pomoglo. Kad god ima minutu, pokušava pročitati komentare na svoje videozapise. I onda se smiješi, sretnija je, kaže njezin suprug. Da, u bolnici su se vjenčali. Oksani su bolničarke nabavile vjenčanu haljinu i u bolničku sobu donijele laptop za glazbu. I tako su Viktor i Oksana plesali, a Oksana je taj video, kao i još mnoge druge, objavila na društvenoj mreži TikTok kako bi dokumentirala svoj put od depresije do samouvjerenosti, i za njih dobila vrlo mnogo ohrabrujućih komentara.

To me podsjetilo na još jednu priču, povezanu s meni jako dragom pjesmom „Sound of Silence” – Zvuk tišine – svojedobno vrlo slavnih glazbenika Paula Simona i Arta Garfunkela. Oni su toliko postali poznati 60-ih i 70-ih da je danas teško zamisliti da su na početku bili neuspješni. Njihov prvi veliki hit – Zvuk tišine – bio je objavljen baš u rujnu 1965. i na kraju je došao na vrh američke top ljestvice. Pjesma je bila skinuta s njihove prve ploče koja je na početku bila sasvim propala; toliko se loše prodavala da su se Simon i Garfunkel razdvojili i prekinuli nastupe. No pjesma se malo pomalo probijala na radiopostaje, a da oni to nisu ni znali, i na kraju im je spasila karijeru.

Iskra novoga života

Prvi stih te pjesme glasi: „Zdravo, mraku, moj stari prijatelju”. Art Garfunkel imao

je na studiju prijatelja Sandyja Greenberga koji je naglo počeo gubiti vid. To ga je tako deprimiralo da je napustio studij. Nikome se nije javljao, ni prijatelju Artu. Art ga je na koncu ipak izvukao iz kuće i svuda pratio na fakultetu.

Art je sebe počeo zvati Mrak – Darkness. „Mrak će ti sada čitati”, govorio je Greenbergu kad bi učili zajedno. Jednoga dana Art je vodio Greenberga kroz prepuni glavni kolodvor u New Yorku kada je iznenada rekao da mora ići i ostavio prijatelja samoga i skamenjenoga. Greenberg se spoticao, zabijao u ljude i padao, čak se i porezao na potkoljenici. Nakon nekoliko paklenih sati Greenberg je konačno ušao u pravi vlak podzemne željeznice.

Nakon što je izišao iz postaje u 116. ulici, Greenberg je opet naletio na nekoga tko se brzo ispričao – i Greenberg je odmah prepoznao Artov glas! Pokazalo se da ga je njegov pouzdani prijatelj pratio cijelim putom do kuće, pazeći na njega. Tako mu je dao osjećaj neovisnosti. Greenberg je kasnije rekao: „Taj je trenutak bio iskra zbog koje sam počeo živjeti potpuno drukčijim životom, bez straha, bez sumnje. Zbog toga sam neizmjerno zahvalan svom prijatelju.”

Ne smije se odustati

Greenberg je na kraju diplomirao, zaposlio se i oženio – sve zahvaljujući svojem prijatelju Mraku. A kada je Art Garfunkel s Paulom Simonom htio snimiti prvi album – na kojem je bila i pjesma koja počinje onim riječima, Zdravo, Mraku, moj stari prijatelju – nije imao novaca da plati studio. Nazvao je Greenberga da mu posudi 400 dolara. Greenberg i supruga imali su ukupno 404 dolara – ali nisu oklijevali. Dali su mu sav svoj novac.

Simon i Garfunkel snimili su svoj album – i propali. Nikoga nije zanimala njihova glazba. Razdvojili su se i prestali svirati. A onda je ona pjesma o Mraku-prijatelju sama od sebe došla na radio, postala popularna i popela se na vrh glazbenih ljestvica. Trebalo joj je godinu dana za to – ali što je godina prema vječnosti.

Oksana Balandina kaže da je odlučna obnoviti svoj život i nastaviti svoju karijeru u medicini – na području rehabilitacije: „I da svojim primjerom pokažem drugima da se ne smije odustati, da je sve moguće i da treba nastaviti živjeti bez obzira na sve.”

Istina i stvarnost

Ako se antropološka istina negira, briše, cancelira, onda se čovjeka čini slijepim za stvarnost i onemogućava mu se prepoznavanje objavljene, nadnaravne istine

Pojam istine jedan je od najdugotrajnijih i najizvornijih suputnika ljudske civilizacije. Tradicionalno se upotrebljavao kao oznaka za opisivanje odnosa između čovjekova mišljenja i stvarnosti, tj. sukladnosti suda mišljenja sa stvarnošću, da bi se u konačnici njegov sadržaj praktično identificirao s onim što je stvarno, tj. sa samom stvarnošću – s onim što jest. Drugim riječima, istinito je ono što je stvarno i obratno.

Pojam istine je odavao i čovjekovo shvaćanje sebe i svoga položaja u stvarnosti. Govor o istini pretpostavljao je priznanje postojanja od čovjeka neovisnih zakona kao jedne šire cjeline čiji je čovjek samo dio. Priroda je ime kojim se upravo pokušala označiti ta obuhvatna cjelina čiji je čovjek samo fragment, a opet se u njemu kao fragmentu odražavala. U svjetlu toga, čovjek je živio u jednom kozmocentričnom svijetu gdje je priroda istodobno izazivala strahopoštovanje i poprimala dimenzije sakralnoga: društveni zakoni su oblikovani tako da bi se u njima morali ogledati i poštovati zakoni prirode.

Postmoderni delirij

Može se reći da se sve tamo do novoga vijeka ovaj sadržaj pojma istine na Zapadu pretpostavljao. Novi vijek je doveo do promjena u shvaćanju čovjekova položaja u kozmosu najviše zahvaljujući dostignućima na području tehnologije i znanosti. Ti su razvoji onda doveli i do društvenih promjena koje su se očitovale u uzdrmanoj tektonici društvene moći. Čitava duhovno-društvena mapa Zapada se bitno promijenila, s novim središtima moći i znanja: dapače, znanje se zbog svojih praktičnih implikacija počelo identificirati s moći. Slijedom stvari, čovjek se pred prirodom sve manje osjećao nemoćan: a što je više o njoj znao to je manje osjećao strahopoštovanje prema njoj. Dok je njezina sakralna dimenzija tako sve više blijedjela, čovjek je prirodu sve više promatrao samo kao predmet svojih želja i potreba. U svjetlu toga čovjekova instrumentalnoga pristupa i sama je neovisna stvarnost prirode blijedjela i gubila svoj subjektivitet: samo su još povremene prirodne nepogode i katastrofe čovjeku sugerirale da tamo neg-

dje postoji neka sila koja ga ipak daleko nadilazi. Ta tehnička moć čovjeka nad prirodom dovela je i do rasta čovjekove samosvijesti i do uspona tzv. modernoga zapadnog Subjekta koji je svijet sve više promatrao samo iz svoje perspektive, postavljajući sebe u njegovo središte: kozmocentrizam je sve više postajao stvar prošlosti, a na scenu je stupalo doba agresivnoga i samosvjesnog antropocentrizma.

Uspon zapadnoga Subjekta je sve više u modernom dobu prerastao u subjektivizam koji je opet doveo kako do inflacije Subjekta tako i do dekonstrukcije i konačne destrukcije realnosti izvan njega. S nestankom realnosti nestaje i od čovjeka neovisni, tj. objektivni kriterij istine, a ostaje samo Subjekt i njegova potreba koja se proglašava kao istina. Tako je odnos čovjek – istina (stvarnost) prešao put od traženja i pronalaženja istine do njezina stvaranja. Budući da se sada čitava stvarnost na određeni način ocjenjuje u odnosu na potrebu Subjekta, čovjek i njegove „potrebe” postaju temeljnim kriterijem. Drugim riječima, mijenjajući stvarnost moderni je čovjek mijenjao i kriterij istine.

Time se zapravo ostvarila misao grčkoga filozofa, sofista Protagore koji je još u 5. st. prije Krista postavio tezu da je „čovjek mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu”. Dok čovjek postaje mjera i spoznajnoga čina i etičkih vrijednosti, sve ostalo zadobiva, u tom smislu, relativnu vrijednost te se uvelike može pitati u kojoj se mjeri može govoriti o nekim kriterijima izvan subjekta: nastupa doba relativizma i vladavine post-istine.

J. Ratzinger i „diktatura relativizma”

Jedan od zapadnih mislioca koji je pravodobno prepoznao ovakav razvoj stvari bio je svakako i teolog Joseph Ratzinger, kasnije kardinal te papa Benedikt XVI. „Diktaturu relativizma” je

PIŠE: DR. SC. FRA VILI RADMAN

46 travanj 2023.

Provincijal Bosne Srebrene ugostio delegaciju „Renovabisa”

Dana 21. ožujka fra Zdravko Dadić, provincijal Bosne Srebrene, zajedno s ekonomom fra Vinkom Sičajom i tajnikom Provincije fra Damirom Pavićem, ugostio je delegaciju Renovabisa, humanitarne organizacije Katoličke crkve u Njemačkoj za pomoć narodima na području Istočne Europe, prenosi FIA.

Delegaciju  Renovabisa sačinjavali su g. Martin Lenz, voditelj Odsjeka za projekte, te g. Sebastian Hisch, projektni referent Odsjeka za projekte  Renovabisa. U ugodnom razgovoru provincijal je upoznao goste sa svim aktivnostima Franjevačke provincije Bosne Srebrene, a ujedno su dogovorene sve pojedinosti buduće obnove Lamele C, dijela franjevačkog kompleksa na Kovačićima koji će biti obnovljen uz pomoć  Renovabisa i njemačke vlade, ali i drugih donatora. Gosti su nakon sastanka u pratnji fratara obišli cijelu zgradu na Kovačićima i upoznali se sa

svim franjevačkim institucijama i drugim organizacijama koje djeluju u njoj, uključujući i Franjevački medijski centar Svjetlo riječi.

86. redovno zasjedanje Biskupske konferencije BiH

Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine održala je 21. i 22. ožujka 86. redovno zasjedanje u prostorijama Biskupskog ordinarijata u Mostaru, pod predsjedanjem predsjednika BK BiH mons. Tome Vukšića, vrhbosanskog nadbiskupa metropolita i apostolskog upravitelja Vojnog ordinarijata u BiH, priopćilo je Tajništvo BK BiH.

Osim članova Biskupske konferencije BiH u zasjedanju su sudjelovali: predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražen Kutleša, zagrebački nadbiskup koadjutor, delegat Talijanske biskupske konferencije mons. Piero Coccia, nadbiskup metropolit Pesara u miru, te mons. Milan Stipić, vladika križevački, koji ima svoju pastvu i u Bosni i Hercegovini.

Apostolski nuncij u BiH nadbiskup Francis Assisi Chullikatt, koji je prvi put sudjelovao na zasjedanju Biskupske konferencije

BiH, osvrnuo se na desetu obljetnicu službe pape Franje i pozvao biskupe da nastave poticati članove svojih biskupijskih zajednica na molitvu za blagoslovljeno djelovanje Svetoga

Oca. Progovorio je i o važnosti sinodalnog procesa u Crkvi i o svojim važnijim susretima, a posebno o razgovoru s predstavnicima vlasti u BiH. Biskupi su zamolili nuncija Chullicatta da papi Franji prenese njihovu zahvalnost i obećanje da će ga i ubuduće pratiti svojim molitvama.

U okviru zasjedanja, biskupi su mons. fra Marka Semrena, pomoćnog biskupa banjolučkog, izabrali za svoga delegata na Općoj skupštini Biskupske sinode koja će se održati u mjesecu listopadu 2023. u Rimu te su razmotrili Prijedlog Pravilnika o radu i ustroju Povjerenstva Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za zaštitu

maloljetnika i ranjivih osoba te dali potrebne smjernice za njegovu doradu, a također su i dogovorili teme za svoje predstojeće susrete i osvrnuli se na stradanja u Ukrajini, Turskoj i Siriji.

Mediji i Crkva

Jedna od temeljnih oznaka čovjekova postojanja je ta da je biće zajednice i da kao takav nužno treba druge za svoj život. Drugi su daleko bitniji nego što mi to uviđamo ili sebi često želimo priznati: prve korake u svome životu, od našega dolaska na ovaj svijet i preživljavanja u njemu do naših prvih informacija o svijetu, činimo zahvaljujući upravo postojanju drugih i njihovoj pomoći. O čovjeku zapravo ne možemo misliti izvan ovoga konteksta odnosa s drugima koji ga naravski upućuje i na suradnju s njima različitim načinima komunikacije – kako simboličke tako i fizičke, materijalne. Društvo je u biti drugo ime za različite oblike povezanih ljudskih odnosa i to je ono što, prema mnogim teoretičarima, daje ljudskoj vrsti bitnu prednost nad drugim stvorenjima u ovom svijetu.

Čovjek kao biće relacije i komunikacije

Svijet čovjeka pojedinca nikad ne postoji u izolaciji, nekoj nedostupnoj privatnoj sferi, nego je uvijek dio jednoga šireg konteksta koji dijeli s drugima, koji u njemu sudjeluju i oblikuju ga, i obično se naziva područjem „javnoga”. To zajedničko područje javnoga vrlo je važno, oblikuje život pojedinca putem povijesti i tradicije te je oznaka onoga što nazivamo ljudska kultura i civilizacija. Da bi nešto bilo javno, potrebna su i sredstva putem kojih se nešto može učiniti javnim, a to znači učiniti zajedničkim tj. podijeliti sa što većim brojem ljudi. I ovdje se u biti susrećemo s temeljnim značenjem i funkcijom onoga što danas nazivamo javnim medijima: riječ je o sredstvima putem kojih informaciju, u njezinim različitim oblicima i sadržajima, činimo dostupnom širokom krugu ljudi. Jezik i pismo svakako se mogu ubrojiti među prve čovjekove medije.

Kvaliteta i važnost tih posrednika komunikacije i dijeljenja informacija između ljudi računa se po tome na koji način mogu nadvladati prostor i vrijeme koji po sebi otežavaju ljudsku komunikaciju. Dok se u nekim ranijim vremenima važnost tih medija ogledala u njihovoj trajnosti, tj. sposobnosti da se odupru zubu vremena i materijalnim nepogodama, u suvremenom se tehnološkom dobu naglasak više stavlja na brzinu i učinkovitost, tj. u što kraćem vremenu treba „osvojiti” što više prostora. Na taj način medije ne označava samo njihov cilj, tj. prijenos informacija, nego i sredstvo putem ko-

jih se neka informacija prenosi. Naravno, što je sredstvo učinkovitije time se prvi cilj pružanja informacije bolje ostvaruje. Jedan od ključnih elemenata koji oblikuje naše suvremeno, postmoderno doba zacijelo je uspon i razvoj tehnologije, informacijske posebno, koji ima različite dimenzije i našu civilizaciju bitno određuje kao tehničku civilizaciju. U postmodernom dobu, koje sve propituje pa i samo sebe, jedino što je neupitno i što se ne dira jest tehnologija i tehnokratska paradigma razumijevanja stvarnosti. Ova paradigma ostavlja vidljivi trag u oblikovanju čovjekove javne sfere, tj. društveno-političke stvarnosti. Moć medija u suvremenom društvu dosegnula je tolike razmjere da oni više nisu samo sredstvo priopćavanja nego su počeli definirati oblike, način i ritam života: stoga ne čudi da se mediji nazivaju četvrtom vlašću – uz zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast. Neki znanstvenici čak tvrde da ta moć medija toliko duboko prodire u pore suvremenoga društva da se može govoriti o medijskoj kolonizaciji društveno-političke stvarnosti i njezinu preobražavanju u medijakraciju – parazitsku simbiozu politike, medija i njihovih vlasnika.

Crkva, mediji i opće dobro

Stoga, imajući u vidu ovu moć, stručni promatrači ističu da će, ako je 20. stoljeće bilo okarakterizirano stoljećem razvoja medija, onda 21. stoljeće biti obilježeno bitkom za etiku njihove primjene. Velik dio tereta te bitke nosi i nosit će Katolička Crkva, koja se od Drugoga vatikanskog sabora (1962. – 1965.) naovamo više puta očitovala o naravi i svrsi medija u kontekstu promicanja općega dobra, propitujući sve više društvenu važnost, narav i svrhu sredstava društvenoga priopćavanja. Osim zajedničke značajke isticanja njihove nezamjenjivosti u promicanju moralnih vrednota i postizanja ciljeva općega dobra – pri čemu dobro osobe, iako nužno vezano uz opće dobro, nikad ne smije biti podređeno društvenim ciljevima – primjetno je sve veće inzistiranje na moralnoj odgovornosti svih sudionika komunikacije u medijskom prostoru s obzirom na ciljeve i krajnju svrhu ljudske komunikacije, što podrazumijeva i medijsko opismenjivanje sudionika komunikacijskoga procesa.

Prvi među crkvenim dokumentima o medijima svakako je saborski dekret Inter mirifica (1963.) koji je nastao kao

PIŠE: FRA VILI RADMAN , GLAVNI UREDNIK

40 godina Svjetla rijeci

Ujesen 1982. godine Definitorij Franjevačke provincije Bosne Srebrene s provincijalom fra Lukom Markešićem formira Komisiju za izdavačku djelatnost, u kojoj su sudjelovali i predstavnici Hercegovačke franjevačke provincije, koju čine: fra Petar Anđelović, fra Mile Babić, fra Ladislav Fišić, fra Krešo Jelić, fra Marijan Karaula, fra Zdenko Marić, fra Mato Mrkonjić i fra Marko Oršolić st. Plod je njezina rada novi vjerski list Svjetlo riječi čiji je prvi broj objavljen u travnju 1983. godine, a kao izdavači navode se franjevački provincijalati u Sarajevu i Mostaru. Odgovorni urednik je bosanski franjevac fra Zvonimir Ladislav Fišić, koji će se s brojem za studeni 1984. voditi kao glavni i odgovorni urednik, a njegov zamjenik bit će hercegovački franjevac fra Bogomir Zlopaša. Prvo sjedište uredništva nalazilo se u franjevačkom samostanu u Visokom. List je tiskan u novinskom formatu na 12 stranica od kojih su samo prva i posljednja djelomično u boji, dok su ostale crno-bijele.

Ratne adrese

Posljednji rat odrazio se i na Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu kao i sve njezine institucije pa je revija ratne 1992. tiskana kao peterobroj (travanj-kolovoz). Uredništvo je iz franjevačkoga samostana sv. Ante na Bistriku premješteno u Split. Posljednji broj koji je pripravljen u Visokom imao je jasniju sliku uređivačkoga kolegija koji su činili glavni i odgovorni urednik fra Ladislav Zvonimir Fišić, zamjenik

glavnoga urednika fra Bogomir Zlopaša, tehnički urednik fra Marijan Karaula. Prvi put se pojavljuje i „Uredništvo” koje čine fra Ladislav Zvonimir Fišić, fra Vendelin Karačić, fra Marijan Karaula, fra Ljubo Lucić i fra Bogomir Zlopaša. Godine 1986. razdvojit će se službe glavnoga i odgovornoga urednika tako da će ubuduće glavni urednik biti fra Ljubo Lucić a odgovorni fra Ladislav Zvonimir Fišić.

Na naslovnoj stranici peterobroja iz 1992. uz naslov „Vjerski list”, nalazi se i naslov „Ratno izdanje”, a uredio ga je fra Anto Batinić. S ovim brojem kao izdavač navodi se samo Franjevački provincijalat u Sarajevu.

Većinsko čitateljstvo tih je ratnih godina prognano ili blokirano te se revija našla pred problemima. S vremenom su se neki članovi Uredničkoga vijeća uspjeli izvući iz Sarajeva te odmah počeli tiskanje ratnoga izdanja, a zbog svega tiraža lista je prepolovljena.

U dvobroju za rujan-listopad 1992. navode se dvije ratne adrese: u Hrvatskoj, u Baškoj Vodi – Hotel „Slavija” u kojem je bilo smješteno franjevačko sjemenište iz Visokog i odgovorni urednik Svjetla riječi fra Ladislav Fišić; te u BiH, u Vitezu pri župnom uredu sv. Juraja gdje se nalazio član uredništva fra Anto Batinić. Glavni urednik fra Ljubo Lucić ostao je u Sarajevu, a za grafičko uređenje angažirane su Silvana Lozančić i Marina Karabatić.

Lipanjski broj 1993. pored glavnoga i odgovornoga urednika te grafičkih urednica navodi članove Uredničkoga vijeća koje čine fra Ljubo Lucić, fra Ladislav Fišić, fra Luka Markešić, fra Božo Lujić, fra Mirko Filipović, fra Marijan Karaula, fra Anto Batinić i fra Eduard Tomić. Od ovoga broja, vjerojatno zbog hrvatsko-bošnjačkoga sukoba, više se ne navodi viteška adresa. O tome govori i uredništvo u Obavijesti čitateljima gdje se između ostaloga kaže: „Pošiljku prošlog broja za Sarajevo, Fojnicu, Kreševo, Kiseljak, Brestovsko i Vareš otele su i uništile muslimanske snage u Gornjem Uskoplju (Vakufu). Samo mali dio naklade uspjeli smo ne-

PIŠE: FRA MARKO EŠEGOVIĆ

Rijec u jedinstvu sa Svjetlom

Poštovani stvaratelji, urednici, djelatnici, nadasve čitatelji revije Svjetlo riječi, svima zajedno i pojedinačno, suglasno stupnju objektivnih osobnih zasluga, upućujem srdačne i najveće čestitke u povodu 40 godina izlaženja ove izuzetno korisne revije. Bogu sam zahvalan što postojite i širite svoju misiju među nama, svojim čitateljima, svekolikim pukom u Bosni i Hercegovini i diljem svijeta.

Pažljivom dubinskom analizom svoga naziva Svjetlo riječi ukazujete sve što je vrijedno i neophodno za čovjekov uspravni časni put tijekom cijeloga života dostojan nauku evanđelja. „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama” (Iv 1,14). Riječ je u jedinstvu sa Svjetlom, čovjeku, ljudima, suštinska providnost na putu ovozemaljskoga spasenja! U nazivu Svjetlo riječi razumnom je Božjem stvorenju sve rečeno: i misija i vizija, s formom riječi Ive Andrića da riječima bude tijesno, a mislima široko!

Suština Božjih i čovjekovih riječi, uz potrebitu formu svjetlosti, jest pravac i smjer, orijentir za život, križni put čovjeka do njegova Uskrsa. Isus nam je to svojim primjerom Učiteljski pokazao, dajući nam svjetlo svojih riječi i djela.

U povijesti tekuće civilizacije na planetu Zemlji, nikada nije bilo teže živjeti. Nebrojeno mnogo informacija, najrazličitijih sadržaja i formi, kontinuirano bombardiraju čovjekov mentalni sustav, raspamećuju ga, dezorijentiraju, uništavaju ga. Rezultanta je toga, jako poremećeni prirodni odnos materijalnih i duhovnih vrijednosti koji je, kod najvećega broja ljudi, toliko materijalno dominantan, svjesno ili nesvjesno, da se gubi neophodna duhovnost potrebna za ljudskiji trend u budućnosti, ne uzimajući izravno u obzir Božji put kao conditio sine qua non.

PIŠE: PROF. DR. ŽELJKO ŠAIN

Torgny Lindgrenova Bat Šeba

Temeljno pitanje romana, koje razni akteri uvijek nanovo postavljaju, glasi: Kakav je Gospodin? PIŠE: S. ELVIRA LOVRIĆ

vedski pisac Gustav Torgny Lindgren (1938. – 2017.) našoj je javnosti zasigurno nepoznat autor. Pripada generaciji nadarenih švedskih pisaca među kojima su: Per Olov

Enqvist, Sara Lidman i Kerstin Ekman. Zajedničko im je da su svi rođeni 30-ih godina prošloga stoljeća i da svi, osim Kerstin Ekman, potječu iz sjeverne švedske pokrajine Västerbotten, udaljene oko 800 kilometara od Stockholma. Per Olov

Enqvist pokrajinu Västerbotten naziva „literarnim čudom s pedeset živućih i etabliranih pisaca koji žive u rijetko naseljenim nastambama sjeverozapadno od grada Skellefteå”. Unatoč tomu što ih je toliki broj, ti pisci su ostali prilično nepoznati čak i europskomu čitateljstvu. Svima im je zajednička izvrsna društvena analiza i društveno-kritička književnost. Motivi, uzroci i namjere njihovih protagonista jače su istaknuti nego u bilo kojemu krimi romanu.

Lindgrenova Bat Šeba ne spada u romane kojima se proslavio. Možda zato što njime literarno domišljato obrađuje već vrlo poznatu biblijsku

priču. U posveti djela piše: „Za moju djecu. Ova pripovijest je bila prva koju sam u svome životu čuo. Sada sam je ja ispričao vama.” Ostaje tajna koju je Lindgren ponio sa sobom u grob – zašto mu je baš ta biblijska pripovijest i zašto uopće biblijska ostala tako važna da ju je romaneskno obradio za svoju djecu!

Bat Šeba kao feminističko djelo?

Ovo djelo nikada nije doseglo popularnost njegova romana Put zmije. Recenzija Bat Šebe je vrlo malo, a one uglavnom govore kako se radi o majstorskome prepričavanju (retelling) jedne od najstarijih priča svijeta uz izvanredne sposobnosti mitopoetskih apstrakcija i pomoću uzvišenoga jezika te vrlo jednostavne pripovjedačke tehnike.

Tematika romana je svojevrsni književni anakronizam jer obrađuje jednu vrlo poznatu biblijsku temu u vrijeme (1984.) kada se svijet neumitno udaljava od svega što ima veze sa svijetom Biblije. I doista, kada se Lindgrenov

roman uzme u ruke i čita kao puko prepričavanje drevne biblijske priče, čini nam se posve suvišnim te da je sasvim dostatan bio i biblijski izvještaj. Ako ga, međutim, počnemo pozorno čitati, dogodit će se ono što je Publishers Weekly napisao o knjizi – naime, da će čitatelji odmah posegnuti za svojim Biblijama. Učine li to, vrlo brzo će uočiti kako autor tu biblijsku pripovijest i sve njezine aktere dosta drukčije prikazuje nego što to čini izvorni biblijski tekst. I tu se onda neminovno pitamo zašto Lindgren tako postupa.

Recenzenti su uvjereni kako Lindgren koristi narativ povijesnoga revizionizma s feminističkim štihom kako bi Davida uspio prikazati kao osobu kronično slaba i klimava karaktera, a Bat Šebu kao upečatljiva političkoga playera. Ako postoji samo nekolicina bazičnih radnji u životu čovjeka, onda ih biblijska pripovijest o kralju Davidu i Bat Šebi sve sadrži: sirovu strast, seksualno nasilje, incest, fratricid, izdaju, ubojstvo, zavjereništvo, obiteljski ponos, borbu za moć, prepredenost i intrigu, nevinost, odanost, krivnju i kajanje. Kod Lindgrena je Bat Šeba ta koja svoje prste ima gotovo u svim tim radnjama. Dok Biblija Bat Šebu prikazuje kao mladu, naivnu, nevinu, otetu i silovanu ženu kojoj beskrupulozni kralj daje ubiti i muža kako bi je preoteo za sebe, dotle je Lindgren prikazuje kao osvojenu ženu koja nadmudruje i osvaja svoga osvajača. Kako Bat Šeba raste tako se David umanjuje, nestaje, propada. Nekada moćni heroj koji je ubio gorostasa Golijata iz Gata i nadmudrio kralja Šaula te zauzeo kraljevsko prijestolje, sada je sjena samoga sebe: tjelesno, moralno i duhovno oronuo. Bat Šeba je suprotnost. Ona je na kraju sve više ono što je David bio na početku.

Kakav je Bog?

1986. godine Lindgren je za svoju Bat Šebu dobio književnu nagradu Prix

Kultura Kultura Kultura

Svjetla iz tame

PIŠE: LEONA SABOLEK

Svatko tko doživi rat duboko je dirnut onim što ga na njega podsjeća. Tako je i s izložbom Svjetlo sija i u doba tame otvorenom u Historijskom muzeju 24. veljače prigodom obilježavanja godišnjice ruske invazije na Ukrajinu. Štošta podsjeća na zbivanja na našim prostorima od prije tridesetak godina. Sa stotinu plakata većega formata iščitava se predana borba Ukrajinaca svih uzrasta u kojoj svatko daje najveći doprinos prema svojim mogućnostima. Ilustratori iz grupe Pictorics upečatljivo su ispričali svaku od stotinu priča iz rata u Ukrajini. U susjednoj izložbenoj dvorani ponovno je jedna od naših ratnih priča. Izložba Radovi pod opsadom višestruko nagrađivanoga grafičkog dizajnera Miodraga Spasojevića Štrike otvorena je 10. ožujka i govori o životu u opkoljenom Sarajevu. Za razliku od Ukrajine, Bosna i Hercegovina je bila država u nastanku, a autor je među prvima koji su u teškim ratnim uvjetima oblikovali vizualne identitete novonastalih poduzeća, institucija i manifestacija. Tu je plakat za koncert u osvit rata, publikacija Sjećaš li se Sarajeva za Olimpijske igre u Barceloni, vizualni identitet Nogometnog saveza BiH, PTT-a, GRAS-a, sve do albuma Šareni dan Mladena Vojičića Tife. Štrika je svoje izložene ra-

dove povjerio Historijskom muzeju na trajno čuvanje.

Fotograf i pisac iz Brčkog Zoran Filipović u svijetu poznat kao Zoro izložio je fotografije u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine na izložbi pod imenom 1993. u okviru festivala Sarajevska zima. Radi se o upečatljivim kadrovima iz te ratne godine u Mostaru, Čapljini, Sarajevu, Gradačcu, Brčkom, Dubravama i Tuzli. Zoro je istančanim osjećajem ovjekovječio život u gradovima koje je obilazio sa svojom kamerom. Posebno su dojmljive slike sa znanim i neznanim licima iz opkoljenoga Sarajeva u kojem je nekoliko mjeseci dijelio tešku sudbinu sa Sarajlijama.

Hvalevrijedna su nastojanja Umjetničke galerije BiH da usprkos neriješenom statusu spašava neprocjenjivo bosanskohercegovačko kulturno blago. Prema riječima ravnatelja Straje Krsmanovića najstarija i najugroženija je Zbirka ikona i sakralne umjetnosti iz koje je u ratu nestalo 45 najvrjednijih ikona. Zahvaljujući potpori Fondacije Sumitomo iz Japana pristupilo se spašavanju sačuvanih djela koja su nastajala u razdoblju od 16. do početka 20. stoljeća. Radili su ih uglavnom nepoznati domaći i strani umjetnici, dok se za autora Madone zna da je fra Mijo Čuić.

Kustosica Ivana Udovičić kaže da je restaurirano 25 djela od njih 80 i da će do kraja godine biti sva restaurirana. U spašavanju ovih umjetnina sudjelovale su konzervatorice-restauratorice Lejla Bajramović i Maida Garić. Rezultat njihova rada kao i proces restauracije mogao se pogledati na izložbi Novo lice koja je u Umjetničkoj galeriji otvorena 9. ožujka 2023. godine. Samostan i crkva sv. Ante na Bistriku bili su domaćini više kulturnih sadržaja. Profesorica Dubravka Šoljan bavila se sakralnim objektima građenima u razdoblju austrougarske uprave u Sarajevu. Ona je 25. veljače u okviru Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost održala predavanje s prezentacijom Sakralni objekti u Sarajevu i prateći objekti. Izložba identity dizajnera Antuna Cvijanovića otvorena je 17. ožujka u sklopu Sarajevske zime. Mladoga je autora u izradi sitne plastike inspiriralo tradicionalno tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini. Gosti na Bistriku su bili i Pučki crkveni kantači iz Kaštel Kambelovca. Ova muška pjevačka skupina je 18. ožujka izvela korizmene napjeve iz Dalmacije, a 19. ožujka su pjevali na nedjeljnoj misi u crkvi.

Dah juga i svjetla u Sarajevo uvijek donese i izložba Počiteljska priča koju Udruženje likovnih umjetnika BiH daruje za Dan nezavisnosti BiH. Likovni umjetnici svojom kolonijom oživljavaju i uljepšavaju drevni gradić koji je jedinstveni spoj orijentalne i mediteranske gradnje. Počiteljska priča je otvorena 28. veljače u Galeriji Roman Petrović kao jedan od programa Sarajevske zime i predstavila je radove s 58. Internacionalne umjetničke kolonije Počitelj.

64 travanj 2023.

Fra Grgina Zapamćenja

Zanimljivo je da ove svoje memoare Martić nije napisao, nego ih je po autorovu kazivanju zabilježio profesor Janko

Koharić, a za tisak priredio i objavio povjesničar Ferdo Šišić u Zagrebu 1906, dakle godinu dana poslije fra Grgine smrti

PIŠE: IVO PRANJKOVIĆ

Uprošlom broju Svjetla riječi bilo je govora o životu, djelima i djelovanju fra Grge Martića, s posebnim naglaskom na njegovoj stihovanoj epici. U današnjem nastavku u prvom će planu biti fra Grgina prozna ostvarenja, posebice njegov memoarski spis Zapamćenja koji se smatra najboljim njegovim djelom. No prije toga evo još nešto zapažanja vezanih za život i djelovanje fra Grge Martića.

Prije svega treba spomenuti da je fra Grgo tijekom svoga dugog i plodnog života rado i često putovao te da je neka od svojih putovanja i opisao. Putovao je tako dvaput u Rim, prvi put 1881. kad je sudjelovao na proslavi jubileja svete braće Ćirila i Metoda, a drugi put 1892. kad je predvodio slavensku delegaciju na proslavi četiristote obljetnice otkrića Amerike. God. 1882. putovao je niz Neretvu do Dubrovnika i Kotora, i to putovanje opisao u desetercima pisanom tekstu koji je naslovio Putovanje u Dubrovnik iz Kreševa god. 1882. Hercegovinom je putovao i prije, još 1859. godine, i to putovanje opisao u proznom tekstu Katolici u Hercegovini. Putne

bilješke 1859. Dvije godine prije toga (1857) putovao je u Rumunjsku i Bugarsku, gdje je trebao i pastoralno djelovati. God. 1883. nalazimo ga na liječenju u Topuskom, a 1884. opet putuje Hercegovinom i Dalmacijom. Godinu dana poslije (1885) posjećuje Požegu. Kao što je bilo rečeno u prethodnom napisu, čak sedam puta, i to između 1878. i 1900. kao štovatelj i prijatelj posjećuje biskupa J. J. Strossmayera u Đakovu itd.

Iz djela u kojima je Martić opisivao svoja putovanja navest ću dva ulomka, jedan u stihovima, a drugi u prozi. Prvi je s početka Putovanja u Dubrovnik iz Kreševa god. 1882:

Viknu vila sa visa Lisinja, Pa doziva u podgorju druga, E kršno smo ljetovali druže, U bosanskom gorju zelenomu, Dok je žarko prižigalo sunce, Ono žeglo, gore lahorale

Pa nije nam dodijalo sunce, Veće nas je milovalo blago, Ali prođe Gospojina mala, Zamicat će za gore sunašce, Nadat se je mrazu po lisinju,

A kad mrazi u prodolje sađu, Omrazi se i ti s ljetovikom, Jaši konja, pritegni opanke Pa okreni k’ zavičaju tvomu […]

Drugi je ulomak iz putnih bilješki objavljenih pod naslovom Katolici u Hercegovini:

Evo naglim onamo, i kano nejako čedo, kad ugleda majku svoju svakolika nježna uda trza da joj u milo krilo što prije skoči, hitim prevaliti uske provale neretavske, preći Ramu na visokom kamenitom hiljadugodišnjem svodu, presedlati Tovarnicu, staro hajdučko vrebalište te iskoračiti danas na među te divne zemlje, za kojom mi srce čezne. Podne nagnu, a padosmo u Doljane. Selo muslomansko, položaj krasan, meni se zahtjede ukraj tih potočića, koji malo niže u visoku slapu žuboraše, na zelenoj rudini u hladu mlade murve otpočinuti i užinom se okrijepiti. Tik mene pred osamljenom kućom stajaše mlada žena zanebljušena, behnući valjda od putnikah koji se rijetko ovuda namahuju. I u nje zaiskasmo: ne bi l’ u kući vatre imala da nam peče kahvu? „Boga mi ja je nijesam nigda pekla, već ako vi umijete, ima vatre. Hajdete u kuću pa pecite!” – Poznadosmo iz zakletve, u prijeko kod kršćanah rijetko čuvene, da je druge vjere, i pri tom nenadano nam bi što nas u kuću nudi Turkinja; ali znajući da seljani u ovih krajevih nijesu slijedci fanatičnih kriocah ženskih glavah, poslužismo se njezinim blagovoljenjem.

Kao što je na početku rečeno, najboljim se fra Grginim djelom danas smatraju njegova Zapamćenja (1829–1878)

Zanimljivo je da te svoje memoare Martić nije napisao, nego ih je po autorovu kazivanju zabilježio profesor Janko Koharić, a za tisak priredio i objavio povjesničar Ferdo Šišić u Zagrebu 1906, dakle godinu dana poslije fra Grgine

KINESKI ZID

Svi zidovi ove velike fortifikacije zajedno su dugački 8851,8 km, na ukupnoj dužini od 2450 km.

Ipak suvremeni kineski povjesničari dvoume se oko duljine, koja je vjerojatno bila za 500 km veća

Posjetiti Peking a ne posjetiti Kineski zid koji je od grada udaljen samo 80 km je kao da niste uopće posjetili Kinu. Prilika za posjet ima jako mnogo, bilo da idete s jednom od brojnih turističkih agencija ili da sami organizirate posjet. S turističkim agencijama posjeti se samo zadnji unutrašnji dio zida, dok sam ja samostalno putovao na mandžursku daljnju stranu Velikoga zida. Do toga putovanja i posjeta zidu koje je trajalo cijeli dan nisam mogao ni zamisliti kako je složena ta velika fortifikacijska građevina.

Iz Pekinga sam s društvom krenuo u ranim jutarnjim satima. Po dolasku na željeznički kolodvor vrlo brzo kupujemo povratnu kartu jer je tek 5:30 i malo je turista s našim entuzijazmom. U novom, veoma urednom i luksuznom vlaku vrlo brzo nalazimo mjesto te za nekoliko minuta vlak kreće. Idemo u pravcu sjevera, a vlak brzo prolazi kroz brojna prigradska naselja kod Pekinga, kao i pored brojnih farmi koje su rasute u ravnici oko ovoga megalopolisa. Već po izlasku iz grada, u pravcu sjevera i sjeverozapada vide se planine i brežuljci

gdje se nalazi Veliki zid, kako ga naziva lokalno stanovništvo. Već kada se vlak primaknuo tom planinsko-brdskom području na desetak kilometara mogli su se primijetiti manji dijelovi zida. Kako smo se približavali, i on je bio sve vidljiviji. Uskoro u podnožju planine, gdje postoji planinski prolaz, vlak staje. Stigli smo do unutrašnjega dijela Velikoga zida. Ispred nas se vide velike fortifikacije s kulama koje su predstavljale komandna mjesta i carinarnice jer su se tu nalazile kapije u zidu. Nakon nekoliko minuta vlak kreće dalje i uskoro prolazi kroz zid i nekoliko tunela, a s jedne i druge strane doline vide se zidovi i kule te odvojene manje tvrđave i tako u nedogled. Putujemo skoro sat vremena, a i dalje po brdima i planinama oko doline kroz koju vlak ide vidimo samo zidove. Nakon jednoga poprilično dugoga tunela vlak staje – zadnja je stanica.

Izlazimo, a sjeverno od nas pružile su se ravnice Mandžurije. Tu je i vanjski dio Velikoga zida do kojega treba-

TEKST I FOTO: DALIBOR BALLIAN

Uskrsne pisanice

PRIREDILA: MARIJA TOMIĆ

Uskrsno doba najljepše je doba godine. Tada čitava priroda pokazuje znakove obnovljenoga života i ostavlja dojam probuđene mladosti. Ono krije čar obnove i uvijek nas iznova neodoljivo privlači. Tada i Uskrs u našu dušu unosi dah proljeća. Zato je Uskrs blagdan duhovnoga čišćenja, preporoda, s kojim je naviješteno novo bujanje života. Uskrs je najveći kršćanski blagdan koji nas ispunjava radošću, ali i navodi na razmišljanje o svemu što smo proživjeli od prošloga proljeća, o tome znamo li pravi smisao blagdana i što nam zapravo znače običaji kojih se držimo. To je vrhunac crkvene godine, to je dan pobjede Isusa nad smrću, dan Njegova uskrsnuća. Slavi se uvijek nedjeljom, kao sjećanje na Isusovo uskrsnuće kada se slavi obećanje novoga života ljudi na drugome svijetu. Uskrs je obiteljski vjerski blagdan, kada se uz bogati stol u novoj, čistoj ili najljepšoj odjeći veseli i slavi Isusovo uskrsnuće. Toga dana ujutro košarica s hranom nosi se na blagoslov u crkvu, a sam ručak je svečanost, pa i stol treba biti svečan, ukrašen proljetnim cvijećem, svijećom i gnijezdom

od mlade trave s pisanicama. Uskrs se slavi u krugu obitelji, čestita se riječima „sretan Uskrs” te se uz čestitku poklanja pisanica ili šareno uskrsno jaje.

Pisanica je bojom ukrašeno jaje. Običaj bojanja pisanica odvija se u vrijeme Uskrsa. Simbol su novoga života i Isusova uskrsnuća. U prošlosti, jaja su se bojala prirodnim bojama, a ta je tradicija i danas živa, uz to što se jaja danas boje i umjetnim jestivim bojama. Osim simbola života, pisanice su bile i tradicionalan dar, a često su one s ljubavnim motivima (srca, dva goluba) ili porukama (ovo se jaje za poljubac daje) međusobno darivali zaljubljeni. Djevojke bi svoje dobivene pisanice ponosno stavljale na prozore, a zaručnice bi zaručniku darovale tucet jaja, a budućoj svekrvi ispekle bi pletenicu od tijesta. Jaje predstavlja plodnost, začetak života koji se obnavlja. Zbog svoga obloga oblika i dovoljno čvrste ljuske vrlo je prikladno za bojanje. Za bojanje se mogu uzeti jaja bilo koje ptice, a najčešće su to kokošja jaja. Pisanice mogu biti jednobojne, dvobojne ili višebojne.

članovima obitelji.

Pripremiti jaja, lišće i grančice te stare najlon čarape.

Listiće prisloniti na jaje. Jaje zamotati u čarapu.

Čvrsto zavezati čvor oko jajeta.

U posudu staviti vodu, malo octa i ljuske crvenoga luka. Jaja potom staviti u istu posudu i kuhati oko 30 minuta.

Nakon kuhanja, jaja ostaviti u posudi da se ohlade. Potom ih izvaditi i odstraniti čarapu i listiće sa svakoga jajeta.

Jaja premazati vatom natopljenom uljem kako bi dobila sjaj.

Dobili

U nastavku pronađi jedan od načina bojanja pisanica koji možeš raditi s odraslim

smo tradicionalno obojane pisanice!

Širimosvjetlo!

Foto: Dijana Muminović

Metafore i putokazi

Šutnja

Što dublje ponirem, život širim postaje; a što se više uspinjem, sve manje granica primjećujem. Ne plaši me to niti me čini nesigurnim. Čak ni zbunjenim ili izgubljenim. Samo nekako svjesnijim koliko sam, ustvari, malen i neznatan naspram života koji je toliko veličanstven i moćan da i u mene, i u mrava i u travu umije utisnuti se u svoj svojoj punini.

Što sam toga svjesniji, tim sam ponizniji; a što sam ponizniji, život postaje čudesniji. I tada, što više znam, tim više slušam; što više osjećam, sve manje pričam. Ionako su riječi često nespretan ali uvijek manjkav pokušaj da se izrekne neizrecivo i opiše neopisivo. I zato obavezno pronalazim vremena da pažljivo poslušam što mi govori moja šutnja. Najbolje se u njoj kao u ogledalu sagledam zato što šutnja ništa ne prikriva, ne uljepšava, ne dotjeruje i što nema potrebe da mi se ulaguje.

Nisam ja samo puki odraz svojih izgovorenih riječi. Tek kad šutnja postane opipljiva, ono sam što se zadrži u tvojim mislima.

(Tekst i foto: J. Ćuro)

Papa imenovao nove članove Vijeća kardinala

Papa Franjo imenovao je 7. ožujka devetoricu kardinala novim članovima Vijeća kardinalâ, obzirom na to da je dosadašnjem Vijeću istekao mandat, objavio je Tiskovni ured Svete Stolice, prenosi IKA.

U novi sastav kardinalskog Vijeća zaduženog za pomaganje Papi u upravljanju sveopćom Crkvom imenovani su sljedeći kardinali: državni tajnik Svete Crkve kardinal Pietro Parolin, kardinal Fernando

Vérgez Alzaga, LC, predsjednik

Papinskog povjerenstva za Državu Vatikanskoga Grada i predsjednik Namjesništva Države Vatikanskoga Grada, zatim nadbiskup Kinshase (Demokratska Republika Kongo) kardinal Fridolin

Ambongo Besungu, OFM Cap., nadbiskup metropolit Bombaya (Indija) kardinal Oswald

Gracias, nadbiskup metropolit

Bostonske nadbiskupije (Sjedinjene Američke Države) Seán

Patrick O’Malley, OFM Cap.,

Čestitke vjerskih vođa papi Franji

povodom deset godina pontifikata

Prije deset godina, 13. ožujka 2013., Jorge Mario Bergoglio izabran je za Petrova nasljednika. Tom prigodom papi Franji čestitke su uputili Bartolomej I., ekumenski carigradski patrijarh, Justin Welby, canterburyjski nadbiskup, Riccardo Di Segni, glavni rimski rabin i Ahmad Al-Tayyib, veliki imam Al-Azhara, prenosi Vatican News.

U svojoj čestitci patrijarh Bartolomej I. istaknuo je kako cijeni prioritete Papina vodstva te je pohvalio razboritost njegovih postupaka dok se nadbiskup Welby u svojoj poruci osvrnuo na tri Papina obilježja: izvanrednu sposobnost intelekta i karaktera, dubinu njegova srca i njegovu jednostavnost koja mu omogućuju da dopre do onih koji su izvan Crkve, kao što je činio sveti Ivan Pavao II.

Rabin Riccardo Di Segni poželio je papi Franji mnogo zdravlja, snage i ponajviše mudrosti da nastavi voditi svoju zajednicu snagom i mudrošću s kojom ju je vodio do sada, a imam Ahmad Al-Tayyib je u svojoj čestitci istaknuo kako s ponosom cijeni Papin put proteklih deset godina, tijekom kojih je gradio mostove ljubavi i bratstva među svim ljudskim bićima, kao i njegove neumorne napore u uspostav-

nadbiskup metropolit Barcelone (Španjolska) kardinal

Juan José Omella, nadbiskup Québeca (Kanada) kardinal Gérald C. Lacroix, luksemburški nadbiskup kardinal

Jean-Claude Hollerich, SJ, te nadbiskup metropolit São

Salvador da Bahie (Brazil) kardinal Sérgio da Rocha. Tajnik Vijeća kardinalâ u novom sastavu bit će mons. Marco Mellino, naslovni biskup Cresime (Italija).

Izvor: Quirinale.it

ljanju dijaloga među sljedbenicima religija, kao temeljem za postizanje mira za kojim svi čeznemo.

Izvor: Vatican Media

Za projekte KSA

Ivana i Ante Pandžić, Dubrava 20 KM

Marko Cvitanović, Sarajevo 20 KM

Mirza Hukeljić 20 KM

Nikica Aždajić, K. Sutjeska 30 KM

N. N., Sarajevo 30 KM

N. N., Mostar 40 KM

Marina Puljić 50 KM

S. Terezija Batarilo, Sarajevo 50 KM

N. N., Sarajevo 60 KM

N. N., Mostar 100 KM

Mirjana Badvica 135 KM

Za pučke kuhinje

Humanitarni broj

BH Telecom 16 KM

Ermin Kazić, Sarajevo 50 KM

N. N., Ljubuški 50 KM

Marijan Jozinović 100 KM

Sanda Bejak, Sarajevo 100 KM

Lukša Šoljan, Sarajevo 120 KM

Amir Kapidžić 200 KM

Kanton Sarajevo 17.929,26 KM

Valentina Ivić, Švicarska 105 EUR

Fondacija Arthur McCluskey, Irska 10.000 EUR

Dan KSA 2022. Župa Materinstva

bl. Djevice Marije, Tišina 120 KM

Fr. samostan Plehan, Derventa 133 KM

Župa Bezgrešnog Začeća

bl. Djevice Marije, Vidoši 485 KM

Za fond Kap dobrote

Ilija Stipić 50 KM

Dragan Volić, Vitez 100 KM

Dobročinitelji KSA, Hrvatska

Maja Duilo, Split 15 EUR

Anamarija-Company d. o. o., Sesvete 66 EUR

Draga Novokmet, K. Štafilić 30 EUR

Grad Sveti Ivan Zelina 7 EUR

Marija Miljanović, Čilipi 10 EUR

Marko Grgić, Kloštar Ivanić 50 EUR

Igor Bilobrk, Kotor Varoš 50 EUR

Danijela Cipriš, M. Bistrica 15 EUR

Ruža Zorić, Velika Gorica 50 EUR

Rafael Romić, Zagreb 53 EUR

Franjo Đogaš, Zagreb 140 EUR

Anica Filipović, Vukovar 70 EUR

Katica Podnar, Sl. Brod 30 EUR

Nataša Atlaga, Sinj 27 EUR

Pavica Agatić 50 EUR

Krunoslav Malekinušić, Sesvete 50 EUR

Luka Jerković, Karlovac 300 EUR

Kristina Šimić, Sesvete 15 EUR

Jako i Ana Jelušić, Kapfenberg 100 EUR

Gordana Čatić, Punitovci 3 EUR

Petar Milanović, Split 20 EUR

Marinko Sušić, Zagreb 30 EUR

B. B., Velika Gorica 50 EUR

Transactor d. o. o., Zagreb 100 EUR

Ivan Marčeta, Zagreb 100 EUR

Davor Borošak, Zagreb 35 EUR

Josip Bogić, Klagenfurt 40 EUR

Danijela Došen, Sesvete 25 EUR

Branimir Lukić, Split 50 EUR

Andrea Matijašević, Donje Psarjevo 10 EUR

Zlata Ilinčić, Čakovec 50 EUR

Željko Jurić, Rama/Zagreb 300 EUR

Mile Ramljak, Rama/Zagreb 50 EUR

Ivan Bulaja, Rama/Zagreb 75 EUR

Mladenka Mioč, S. Sopnica 25 EUR

Cijenjeni prijatelji i dobročinitelji naše organizacije i čitatelji Svjetla riječi!

Gospodin slavno uskrsnu, aleluja! Često u svome svakodnevnom životu, radu i okruženju čujemo ljude kako govore: ogorčen sam, ništa mi ne polazi za rukom, čemu se truditi, zašto se ono najgore događa baš meni, ne isplati se raditi i zašto uopće živjeti…

Nije lako danas radosno i optimistično prihvatiti sve ono što život svakome od nas donosi. Bolest i patnja čovjeka mogu natjerati da postane depresivan, malodušan, da baci koplje u trnje i da napusti borbu za bolji život. Koliko je ljudi umrlo od svoje bolesti jer se prestalo boriti protiv nje! Koliko je ljudi bolesno i nikako da ozdrave jer nemaju snage da se trgnu, da povjeruju u zdravlje, da se okrenu Bogu i da istinski zažele biti zdravi. Istinski vjernik u patnji i nevolji traži strpljenje, zahtjeva da se prihvati Božja volja, te strpljivo nosi svoj križ. Patnja je poziv na suradnju s Bogom i na pobjedu nad zlom. Čovjek smije vjerovati da se njegova patnja može pobijediti.

Živjeti danas radosno i s oduševljenjem znači steći umijeće osmišljavanja života, boli i smrti, svaku stvar i događaj valja promatrati s gledišta vječnosti, a to znači vjerovati da će Bog biti uz nas tijekom cijeloga našeg zemaljskog putovanja sve do vječnosti.

Kristovo uskrsnuće poziv je i svima nama da vjerujemo u pobjedu dobra nad zlom, istine nad laži, života nad smrću, a križ i bolest su sastavni dio našega ljudskoga života.

Uskrsli Isuse, ponekad se bojim potpuno krenuti za tobom jer ću onda morati sve ostaviti i puno toga morati promijeniti, a ja to još ne mogu. Pomozi mi prihvatiti tvoj poziv i tvoju ponudu jer to je jedini put koji vodi u vječni život! Svima od srca želim sretan i blagoslovljen Uskrs!

fra Petar Karajica, ravnatelj KSA

Kruh svetog Ante

Podrška Grada Sarajeva

Dana 11. ožujka gradonačelnica Benjamina Karić potpisala je s predstavnikom HKO „Kruh svetog Ante” Ugovor o realizaciji odobrenih sredstava iz Budžeta Grada Sarajeva za 2023. godinu, iz granta neprofitnim organizacijama. Kao i prethodne godine, za Pučke kuhinje „Kruh sv. Ante” Grad Sarajevo izdvojio je 7.000 KM.

Zahvalni smo Gradskoj upravi na čelu s gradonačelnicom Karić na podršci koju nam godinama pružaju.

Dodjela sredstava prikupljenih na Diplomatskom zimskom bazaru 2022. godine

Volonteri Organizacijskog odbora Gry Reinertsen (Norveška), Piet Bakker (Nizozemska), Anna Jewell (MMF), Tatiana Messerli (Švicarska), Tatiana Khodzhaysa Papandreou (Grčka), Dorina Kolici (Albanija) i Madeline Ben Atikovic (Filipini) organizirali su dodjelu sredstava prikupljenih na Diplomatskom zimskom bazaru 2022. godine.

Dana 7. ožujka 2023. godine, na konferenciji za medije u EU Info Centru u Sarajevu, uručeno je 234.000 KM za organizacije koje rade s djecom i mladima širom Bosne i Hercegovine.

Neizmjerno smo zahvalni na donaciji od 12.000 KM i podršci koju nam ovaj humanitarni događaj pruža već duži niz godina. Zaprimljena sredstva biti će usmjerena na stipendiranje mladih studenata iz BiH

Ivo

Kramar (†2022.)

„Rekli su ti da sam umro i ti dođe na grob moj. Eto vidiš, prijatelju, pokrivač mi je moj rodna zemlja, pokriven sam samo onoliko koliko treba. Duša mi mirno spava ispod oblaka što spremaju kišu.

A kada se vjetar na njih naljuti i rastjera ih kako bi i suncu napravio mjesta dolete i ptice da me pozdrave kao i svakoga jutra.

Berislava Ćaleta (†2005.)

Prošla je još jedna tužna godina bez tebe, draga naša sestro i tetka. Uvijek si u našim mislima, srcima i molitvama.

Tvoji tugujući, obitelj Lozančić i Đikić

A uvečer dok zvono zvoni sa našeg gučogorskog samostana ne spremam se na molitvu jer sam se ušutio u svojoj samoći pod nebom moga dragog kraja.  Sjedi tu pored mene i odmori u molitvi nijemoj i uživaj u našoj samoći... ” (Marinka Žilić – Matošević)

Tvoj prijatelj Josip Andrić

Mijo Bilić-Miško (1945. – 2023.)

Dana 24. veljače 2023. godine u 78. godini života nakon duže bolesti, blago u Gospodinu, opremljen svetim sakramentima, preminuo je Mijo Bilić. Pokop je obavljen 27. veljače u rodnom

Ljubunčiću. Pokojni Mijo bio je uzoran vjernik i katolik te je veći dio svog života proveo radeći u Berlinu gdje je živio sa suprugom Ivom. Bio je dugogodišnji pretplatnik Svjetla riječi i nesebično pomagao akcije Kap dobrote i Kruha sv. Ante Počivao u miru Božjem.

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

NAŠI POKOJNICI

Pusti nek’ traje…

Prilično je evidentno da je teško održiv i funkcionalan život društva, institucija, zajednica i pojedinaca bez solidne organizacije i kontinuiranoga donošenja odluka, osobito u svijetu koji doživljava rapidne promjene. Nažalost, često to viđamo u političkom svijetu. Bez dobrih odluka smrt prijeti i duhovnom životu. Zahvaljujući dobrim odlukama duhovni život se miče, napreduje, raste, sazrijeva i konačno donosi plodove. Plodovi, dakle, nisu rezultat slučaja, nego dobrih i provjerenih odluka koje su donesene na zdravim temeljima i pretpostavkama. Kristov križ nije plod slučaja, a tako ni plodovi njegova križa, nego Božje odluke kojom nas želi privesti u zajedništvo života sa sobom.

Vrlo često među savjetima duhovnih osoba nalazi se i onaj o donošenju odluka. Iz svake molitve, duhovnih vježbi i duhovne obnove morala bi proizići odluka. Odluka kojoj prethodi proces razlučivanja spada među nosive odrednice duhovnoga života. No, odluci prethodi dug i hrabar put. Odluka, kako nas uči sveti Vinko Paulski, pretpostavlja unutrašnju šutnju koja pogoduje molitvi i sjedinjenju s Bogom, molitvu za oproštenje grijeha, zahvalu i prikazanje Bogu čime se u nama učvršćuje Božja vrhovnička vlast, pretpostavlja vrijeme razmatranja i to s neposrednom pripremom, zahtijeva također napor staviti se u Božju prisutnost te, konačno, da sve to prođe kroz naše afektivno područje i tek se onda prelazi na donošenje odluke.

Odluka u duhovnom životu, a još više u društvu ili zajednici koja je organizirana ili traži dobru organizaciju, treba uvijek biti usmjerena praktičnosti. Ona mora biti konkretna i neposredna. U donošenju odluka mudar će čovjek predvidjeti prepreke koje će trebati nadići. Zato odluke ne mogu i ne smiju biti nepromišljene. Kod donošenja odluka mora se zadržati na potankostima. Nakon ovako opisanoga procesa, kako ga je zacrtao sveti Vinko, netko bi mogao pomisliti da je potreban gotovo cijeli život za donošenje jedne odluke. No, varamo se ako mislimo tako, jer s vremenom čitav ovaj proces donošenja odluka postane prirodan, da ne kažem djeluje po nekoj vrsti dobroga i poželjnoga duhovnog automatizma.

Upravo je iz ovoga vidljivo da su veliki upravitelji, graditelji i obnovitelji u povijesti Crkve i redovničkih zajednica bili duboko duhovni ljudi koji se nisu bojali donositi odluke na gore opisan način. To je ključno, kako smo rekli, u duhovnome životu pojedinca, ali još više zajednice. Ako postoji neki problem koji zahtijeva rješenje, treba ga unijeti u ovaj proces koji je opisao sv. Vinko. Vrlo je kancerogeno, umjesto donošenja odluke, postaviti se prema problemu na način: pusti nek’ traje, sve dok traje dobro je…

Više je nego očito da bolujemo od manjka odluka po principu koji je preporučio sv. Vinko. Imajući na umu njegove poticaje, bilo bi dobro – ako želimo doživjeti svojevrsno pročišćenje – ispitati se što bi rekao Svetac na manjak odluka koje bi trebalo donijeti po principu koji je opisao? Možemo li reći da naše društvo i naše zajednice pate i urušavaju se upravo zbog nedostatka odluka i zbog pogrešnih odluka, osobito kod duhovnih ljudi? Smijemo li zaključiti da je manjak praktičnih i dobrih odluka posljedica utrnulosti duhovnoga života? Možemo li reći da je nedostatak odluka ili da su loše odluke posljedica posvemašnjega zanemarivanja ovoga procesa koji je opisao sv. Vinko? Možda je tomu ipak tako jer je taj proces kontaminiran velikom bukom zbog koje nema mjesta unutrašnjoj šutnji i sjedinjenju s Bogom, manjkom svijesti o vlastitoj grešnosti, manjkom zahvale Bogu, nedostatkom meditacije i kontemplacije, utrnulošću svijesti o Božjoj prisutnosti; možda sve ono o čemu odlučujemo ne dodiruje naše afektivno područje, pa su nam zbog toga odluke koje donosimo hladne, samosvrhovite, teorijske, teško provedive u praksu. Možda, ako ih donosimo, donosimo ih samo da se zna da postoje, ne mareći za njihovu praktičnu primjenu, jer smo i sami svjesni da nisu prošli kroz sito i rešeto procesa koji preporučuje Svetac. Možda, u konačnici, donosimo duhovne odluke prema svjetovnim, korporativnim, političkim i drugim načelima, ne razlikujući se tako od nevladinih organizacija, etičkih klubova i različitih udruženja. Možda su baš zbog toga i one odluke koje donesemo ili bolje reći, nametnemo, posve neplodne i više nam donose štete i nemira nego napretka i mira. Možda manjak odluka otkriva manjak kompetencija koje se pretpostavljaju za onoga tko ih donosi. Nepošteno je lamentirati zbog loše prakse, a u isto vrijeme izbjegavati donošenje odluka kojima bi se tu praksu moglo promijeniti.

Naše društvo i naše zajednice boluju više od nedonesenih odluka na dobrim i provjerenim temeljima, nego od onih koje su donesene. Manjak dobrih odluka koje su usmjerene praktičnosti ili zanemarivanje donošenja ikakvih odluka otkriva da oni koji bi ih trebali donositi preferiraju čekanje, odlaganje, produljenje, razvlačenje. Nedonošenje odluka izraz je nezainteresiranosti za one radi kojih se odluke donose. Takva je nebriga plod u nekim slučajevima njihove vlastite duhovne, afektivne i moralne nemoći, a u drugim slučajevima plod opijene moći koja bukti ispod plašta poniznosti, ali je prestala mariti za duhovno i vječno. Manjak odluka također je izričaj manjka hrabrosti, a hrabrost bivovanja, što uključuje i donošenje odluka, prema nekim je teolozima, drugo ime za vjeru.

PIŠE: HRVOJE KALEM

Širimosvjetlo!

Foto: Dijana Muminović