Frenzy Spark Magazine - Issue 3 by Frenzy Spark

JUNE/JULY 2011

* POP CULTURE MAGAZINE *

* ISSUE 3*

SVI NA POD Intervju MICK KARN

Odlazak velikana ROBERT WYATT Intervju ASSASSIN’S CREED II

Gamer’s zone

HTC FLYER

Recenzija

DAVID LYNCH Intervju ELIJAH WOOD: WILFRED

Interview

STAR WARS ARHITEKTURA

Sličnosti i razlike

FRENZY SPARK POWERED BY:

Glavni i odgovorni urednik/ Editor in chief: David Darko

Redakcija/ Editorial Office: Marina Milićević Anja Terzić Noa Rubinstein Jelena Mićunović Olivera Vranić Nina Dusper Aca Todorović Željko Obrenović Vladimir Skočajić Ga Damn Dražen Pekušić Danilo Radojčin Dušan Bajić Esad Arif Goran Aničić Bojan Ljubomir Jugović Dušan Bojnović

Special thanks to: Steven Weintraub Christina Radish Bill Graham Hunter Daniels

Frenzy Team:

Snežana Džekulić Aca Todorović Dizajn i produkcija:/Design & Production David Darko Osnivač/Founder: David Darko

LICENCE:

UVODNA REČ... Dragi čitaoci, novi broj je pred vama... “Da li vi znate koliko je sati? Kasnite!”, kao da nam je rekla devojka sa naslovne strane pokazujući nam svoj sat. A debelo smo zakasnili. I ne, Frenzy Spark vas neće hipnotisati. Ako vam se to ipak desi, sami ste krivi. Zašto je treći broj kasnio gotovo mesec dana? Pre svega, krajem aprila proradio je i sajt Frenzy Spark Magazine što je značilo duplo više obaveza. Zato pozivamo nove saradnike da nam se pridruže, ako u sebi imaju volontersku krv. Drugi razlog zbog koga je Frenzy Spark kasnio...pa tu bismo mogli ubaciti stavku “živeti i raditi u Srbiji”, šta god to značilo, ali sumnjam da nekome neće biti jasno.

Naslovna strana/Cover page

Novi broj nam donosi mnoštvo zanimljivih tekstova, a tu su i novi saradnici kojima se zahvaljujem na strpljenju u radu sa nama.

Photoshoots: Mary in Zombieland

CREDITS

Hair:Milica Shishalica Photography:Marijana Gligic Make Up:Jovana Vukosavljevic Set design:Milica Shishalica i Marijana Gligic Clothing:Lily Lohe Products:Manic Panic --

Želim da se zahvalim čitaocima i fanovima Frenzy Spark magazina. Budite uz nas na našoj fan stranici obavestite i vaše prijatelje, jer ako se vama ovo svidelo, možda postoji još neko ko voli i ceni pop kulturu, a mi ćemo se truditi da vam donesemo još više novih iznenađenja.

OPENING WORDS...

http://www.shishalica.com/ http://www.facebook.com/shishalica http://www.facebook.com/shishalicahairstylist MilicaMaksimovicShishalica http://www.manicpanic.com/cut_team.html www.cut-team.com www.marijanagligic.com http://www.facebook.com/marijanagligic www.facebook.com/pages/Marijana-GligicPhotography/118950394860304 http://www.lilylohe.com/ http://www.facebook.com/pages/LilyLohe/143887642334098 www.behance.net/marijanagligic

Hello dear readers, the third issue is here... This pop culture magazine is made mostly in Serbian language, but there is also part in English language, just check the CONTENT page. I want to thank to everyone who took a part in this, to everyone who had a patience to wait, since it is obvius that this third issue was late for a whole month. There is one thing you should know. From the CONTENT page you can jump to any other page in the magazine. From every other page, you can come back to the CONTENT page by clicking Frenzy Spark logo on the bottom of every page. It’s all linked. If you would like to work with us, contact us on magazine@frenzyspark.com.

FRENZY SPARK

CONTENT

FRENZY SPARK

SPARKS & SNIPPETS

FREKVENCIJA MOZGA

RED RIDING HOOD - recenzija-

MICK KARN

JUSTIFIED -recenzija-

NOKIA N9 MeeGo

TRUE S04 S

KOSMOS Karl Sagan

IT/GA APPS

X-MEN: FIRST CLASS -recenzija-

SPARK NEWS

12 KRA FILMOV PORAS

HTC FLYER

GOZBA KOD DEVIJANTA... -recenzija-

SVI NA POD -intervju-

KRATKA BEZMA

IT/TECH

ROJ DŽONS JUNIOR

STAR WARS ARHITEKTURA

86 YES,

96 96

TEL AVIV BRIGHT LIGHTS BRIGHT LIGHTS TEL AVIV

100 100

-kratka biografija-

-recenzija-

BAD TEACHER -review-reviewBAD TEACHER

102 102

THE DEVIL’S DOUBLE DOUBLE THE DEVIL’S

105 105

LOG REM REM LOG

BLOOD START >>>

ADGETS & S

DRVO ŽIVOTA -recenzija-

ATKIH VA KOJI SU SLI

DEJVID LINČ -intervju-

J DILLA by Stray Phrases

SERIJALI KNJIGE MRAČNA KULA

GUŽVA U GLAVI -intervju 2. deo -

ASSASSIN’S CREED II

A ISTORIJA ALO SVAČEGA

TRAILER PARK

MSTR FLOW -intervju-

DUŠAN RADULAŠKI -art-

PLEASE!

SCANDALS OF THE CANNES

MELANCHOLIA -review-

WILFRED: ELIJAH WOOD INTERVIEW

GAN’S RUN MAKE MAKE GAN’S RUN

106 106

NOBLESE OBLIGE OBLIGE NOBLESE

ROBERT WYATT -intervju-

108 110 108 CARS 2 110 CARS 2

-review-review-

CREATIVE ART MAGAZINE MAGAZINE CREATIVE ART

CONTENT

JAMIE WOON Mirrorwriting - recenzija-

SEKS, LAŽI I JEZOVUCI

FRENZY SPARK

ŠTA ZNAMO O FILMU ELYSIUM? Piše: David Darko

TARZAN: U PRIPREMI JE NOVI FILM

RUMOUR HAS IT

Za sve ljubitelje avantura ovog momka iz džungle stiže vest o filmu koji je u pripremi, a koga će režirati Craig Brewer (Hustle & Flow) a u planu je čitava trilogija iz koje stoji Warner Bros. Scenarista Adam Cozad (Archangel), trenutno radi na zasebnom scenariju ali ostaje da se vidi koji će film otići u produkciju. Pitanje je hoće li Brewer uspeti da nađe novi način za interpretaciju ovog lika, koji je adaptiran mnogo puta u različitim formatima od trenutka kada je 1914. predstavljen u romanu Tarzan of the Apes koji je napisao Edgar Rice Burrough.

POČINJE SNIMANJE FILMA DARK SHADOWS

Snimanje ovog filma zakazano je za period od 25. jula do 27. septembrau Vankuveru. Znamo da film režira Neill Blomkamp i znamo da je glumačka podela veoma dobra. Tu su Matt Damon, Jodie Foster, Sharlto Copley, William Fichtner i Wagner Moura. Ekipi se pridružila i glumica brazilskog porekla Alice Braga (I Am Legend, Predators). Ono što je za sada poznato jeste: - Radnja filma se odvija u budućnosti, čitav jedan vek od danas -Oficijelni IMDb sajt nudi ovakav zaplet filma: “Vanzemaljci dolaze na zemlju kako bi se borili protiv ljudske civilizacije. Na kraju oni će naći mir na Zemlji i živeće kao ljudska bića.” - Kao District 9, i kroz ovaj film biće provučena socio-politička alegorija. - Setove će dizajnirati Legendarni Syd Mead (Blade Runner).

ABRAHAM LINCOLN: VAMPIRE HUNTER Pojavile su se prve slike sa snimanja filma Abraham Lincoln: Vampire Hunter. Timur Mekmambetov, režiser filmova Wanted, Night Watch i Day Watch, adaptirao je istoimeni roman koji je napisao Seth Grahame-Smith, a premijera je zakazana za 22. jun, 2012. U priči pratimo Linkolna (Benjamin Walker) kao veoma dobro obučenog ubicu vampira, što će dati potpuno novi kontekst istorijskim događajima, kao što je Građanski rat i Linkolnovo uzdizanje do Bele kuće. Sve počinje sa ubistvom njegove majke dok je on još uvek bio dečak koji se zavetovao da će se osvetiti. Pored Walker-a, u filmu igraju i Anthony Mackie, Dominic Cooper, Robin McLeavy, Mary Elizabeth Winstead, Jimmi Simpson, Robin McLeavy, Alan Tudyk i Rufus Sewell.

Johnny Depp je veoma zauzet čovek. Čim završi sa promocijom filma Pirates of the Caribbean: On Stranger Tides on će krenuti u London gde počinje snimanje filma Dark Shadows, inače to će biti osma po redu saradnja između Tima Burtona i njega. Glumačka podela je dosta jaka: Johnny Depp, Michelle Pfeiffer, Helena Bonham Carter, Eva Green, Jackie Earle Haley, Jonny Lee Miller, Bella Heathcote, Chloe Moretz, i nova nada Gulliver McGrath. Zaplet je sledeći: Godine 1752., Joshua i Naomi Collins, sa sinčićem Barnabasom rešavaju da se otisnu preko Atlantika ka Americi i započnu tamo potpuno novi život. Ali čak ni okean nije dovoljan da spreči nepoznate mračne sile da opsedaju i prate porodicu Collins.

FRENZY SPARK

RIGHT VIEW

SLOBODA JE ZAPISANA U NAŠEM DNK LANCU

Sloboda je osnovno ljudsko pravo, a tim povodom Demi Moore i Ashton Kutcher osnovali su The Demi and Ashton fondaciju (DNA) kako bi podigli nivo društvene svesti i ukazali na trgovinu ljudima,ženama i decom, na njihovu eksploataciju u seksualne svrhe, kako bi promenili stereotipe društva koje zatvara oči pred ovim užasnim problemom i kako bi rehabilitovali dosadašnje nevine žrtve. Akcija “Pravi muškarci ne kupuju devojke”, u okviru DNA fondacije, pokrenuta je otprilike u isto vreme kada je i CNN pokrenuo svoj “Freedom Project”. Demi Moore i Ashton Kutcher koji stoje iza ove fondacije, žele da ukažu na činjenice i žrtve trgovine ljudima, kao i da bace više svetla na temu modernog ropstva. Trenutno je na svetu više robova, nego ikada ranije u bilo kojoj tački ljudske istorije i taj broj raste. Muškarci, žene i deca, bivaju odvedeni u ropstvo u različite svrhe, gde im se na početku nudi dobar posao, laka zarada i novi život, a kasnije kad prevarena osoba shvati da je u stvari žrtva manipulatora i kriminalaca, tu je već uključen seks, pornografija, prinudni rad, prosjačenje, oduzimanje organa ili delova tela, učestvovanje u oružanim sukobima i još mnogo toga. Od robova, deca su najranjivija i njihova prava su najviše ugrožena.

broj godina kad deca ulaze u to je 13 godina. Većina žrtava seks trafikinga jesu deca odbegla od svojih domova u kojima su bila zlostavljana ili napuštena, a makroi ciljaju na njihovu ranjivost. Te devojke žive u našem komšiluku, naše su sestre i naše kćeri. Pravosudni sistem uglavnom kažnjava devojke zato što učestvuju u seks trafikingu i zato što prodaju seksualne usluge, a ne gone njihove makroe i ljude koji tu uslugu kupuju. Ovaj problem traži hitno rešenje, jer je Internet lako mesto za komercijalnu i seksualnu eksploataciju dece. U internet industriji seksa internet sajtovi su dosta popularni i veoma profitabilni. Nove tendencije, u kombinaciji sa nedostatkom kulture kažnjavanja onih koji prodaju devojke, znače da je manje rizično i da je profitabilnije trgovati devojkama nego prodavati drogu. DNA fondacija se nada da će pomoći u ukidanju modernog ropstva, odvraćanju počinilaca i oslobađanju mnogih nevinih žrtava. Ona je posvećena proterivanhju seksualnog ropstva iz mraka na svetlost dana .

Danas, je porobljeno više od dvanaest miliona ljudi širom sveta. Dva miliona dece se kupuje i prodaje u globalnoj komercijalnoj mreži čija je svrha pružanje seksualnih usluga, dok je broj dece samo u Sjedinjenim državama, između 100.000 i 300.000 koja bivaju prodata u te svrhe. Industrija seksualnog ropstva postala je jedan od najznačajnijih izvora prihoda organizovanog kriminala, jer svaka devojka može da zaradi od 150 000 do 200 000 dolara godišnje za svog makroa. Većina Amerikanaca ne shvata da je na hiljade dece uvučeno u domaći lanac seksualnog ropstva svake godine i prosečan

Sloboda je osnovno ljudsko pravo i ropstvo je jedna od najvećih pretnji našoj slobodi. Niko nema prava da drugu osobu drži u ropstvu. Sloboda - ona je u našoj DNK.

tekst preveo i obradio: David Darko

FRENZY SPARK

Read her book on:

FRENZY SPARK

PHOTO CREDIT: COURTESY OF ALLISON COOKE & INDIANA UNIVERSITY

FREKVENCIJA MOZGA

Check out this video!

piše: Dražen Pekušić

Pitanje svesti i svesnosti je po mom skromnom mišljenju duboko lična stvar koju teško možemo generalizovati kroz formu kakve definicije za udžbenike. Doduše može se izaći s nekim ’light’ obrascima koje možemo primenjivati na većinu slučajeva ali sve dalje, i dublje, od toga je stvar ličnih unutrašnjih stanja kojih smo samo deo i koji se ispoljavaju kroz manifestaciju znanu kao budna svest, a to je tek vrh ledenog brega. Sa druge strane jesu li pak sva ta stanja izmenjene svesti, koje moderan čovek tako olako etiketira bolestima, zaista poremećaji i nužno zlo?? Upravo tu dolazimo do Jill i onoga što nam ta šarmantna dama donosi kroz iskustva iz prve ruke – been there, done that. Čini mi se da smo danas zbog samog načina života preterano nefleksibilni po pitanju svega što ne dolazi sa stanovišta tvrde materije i olako shvatamo tanane svetove koji leže ispod tepiha prašnjave svesnosti. Pogledajmo samo kako se neuko i sa krajnje malo pažnje odnosimo prema vlastitim snovima ignorišiću ih i svodeći na nebitne i beznačajne umne projekcije tokom noći dok ti isti snovi predstavljaju nešto potpuno suprotno i zlata vredno, ono unutrašnje Ja koje celog života potiskujemo i time jako štetimo nama samima. Tako nesvesno proizvodimo umne čvorove idući u mentalni disbalans. Nekada davno, ali i danas u određenim krugovima, mnogo se više poklanjalo pažnje tim ’predelima’ bića sa stanovišta koje nije bilo previše zakaljano materijalnim pa se sa više slobode duha zalazilo u temu istraživala i nekim manje konvencijalnim metodama rada. Uostalom ko je uopšte pa kadar za uspostavljanje pravila igre na tom polju? Sva sreća pa se pojavi tu i tamo osoba kao što je Jill Bolte Taylor koja svojim iskustvima prodrma javnost, iako i ona sama dolazi upravo iz tog ukočeno-učmalog sveta tvrdokorne nauke. Ona nam nudi jedno interesantno gledište na temu nečega što

NEW IDEAS

Jill Bolte Taylor nam nudi jedno interesantno gledište na temu nečega što zovemo šlog - sveta koji leži daleko van naše petočulne percepcije na koju smo tako, previše, navikli… i šta se uopšte događa s našom svešću i bićem po prekidu funkcionisanja tih ‘elementarnih’ čula. zovemo šlog - sveta koji leži daleko van naše petočulne percepcije na koju smo tako, previše, navikli… i šta se uopšte događa s našom svešću i bićem po prekidu funkcionisanja tih ‘elementarnih’ čula.

I sam sam pobornik teorije da mozak ovakav jeste je samo uređaj koji je tu da renderuje stvarnost onakvom kakvu je vidimo i doživljavamo, trodimenzionalno/prostor-vremensku i to je to. A ne kao vrstu ogrmnog hard diska koji samo i jedino služi za pohranjivanje enormnih količina podataka. To je kao kada bi izneli tvrdnju da TV preko koga gledamo brdo filmova, emisija i tone najrazličitijih drugih programa je uređjaj koji u sebi ima pohranjen sav taj materijal a na nama je da samo preturamo po memoriji TV-a i da gledamo odabrano. Taj naš moždani uređaj ima prvenstveno svrhu da tananije i neopipljive talase pretvara u talase drugog tipa, nama prilagođene frekvencije, a koji se nalaze svuda oko nas i u svakoj tački prostora, širom etra. Mi se danas ponašamo isto onako kako bi se ponašao čovek sa svešću osobe iz npr. 15. veka kome bi predočili gore pomenuti koncept televizora kao uređaja za zabavu. Čini mi se da bi vas očas posla proglasili obožavaocem nečastivog pri samoj pomisli na takve ludosti koje bi mu spomenuli. Upravo tako prolaze danas zagovornici nekih drugih gledišta na ljudski um I samu prirodu čoveka. Mozak je kapsula koja za cilj ima materijalizaciju svesti kao višeg tipa bestelesne energije. Prosto se uvek naježim od glave do pete kada slušam Jill u opsivanju stanja bezgraničnosti nje kao bestelesnog bića. Ko je ikada čitao bilo šta na temu ezoternih učenjima, bilo da dolaze iz regije Indije ili da se radi o zapadnom hermetizmu, može lako uočiti brdo sličnosti i poklapanja. Ljudski um je daleko više od onoga što mislimo da predstavlja… Ali samo za one koji se odluče da zavire na tamnu stranu Meseca.

FRENZY SPARK

NOVA SEZONA (ŽIVOT) ZA NOKIU – N9 S MeeGO OPERATIVNIM SUSTAVOM

IT/REVIEW

izvor: Gadgeterija

MeeGo je na prezentaciji demonstrirao vrhunski izveden multitasking te izvrsne performanse kada govorimo o pregledu web sadržaja. Sve je izgledalo fluidno, bez zastajkivanja prikaza. Impresivno.

FRENZY SPARK

Nokia je na pre neki dan održanom Nokia Connection 2011 predstavila svoje planove za budućnost. Možda najaktualnije je bilo predstavljanje Nokia N9 smartphonea zasnovanom na MeeGo 1.2 Harmattan operativnom sustavu. No, to nije sve. 3.9” AMOLED zakrivljeni ekran uz razlučivost od 854×480 piksela je značajan korak unaprijed za Nokiu. N9 nema hardverske dugmadi osim uobičajenih za kamericu i glasnoću, a što se ostatka hardveraja tiče – uistinu je žestoko upakiran. 16GB ili 64GB interne memorije uz 1GB radne memorije, OMAP3630 1Ghz procesor uz PowerVR SGX530 grafičku jedinicu, vrlo jaka 8 megapikselna autofokus kamerica te još mnogo grehota upakirano je u polikarbonatno unikućište u jednoj od tri boje – crna, cijan ili magenta. Nokia je u N9 implementirala NFC (Near Field Communication) što znači olakšan život, barem što se tiče demonstrirane bluetooth povezivosti. Predstavljen je bluetooth audio set za handsfree komunikaciju, kao i mali Nokia zvučnici. Posebnim ih čini činjenica kako je za prebacivanje/povezivanje s njima dovoljno nasloniti Nokiu N9 uz njih i sve ostalo slijedi automatski.

IT/REVIEW E sada, može se biti zločest i spomenuti kako Nokia i dalje odbija prikazati Windows Phone uređaje koje je spremila ali nastavlja s nadraživanjem govoreći kako su proizvođači kao i pružatelji telekomunikacijskih usluga impresionirani onim što su vidjeli. Grrr, ta Nokia. Njihovu inovativnu bebu naziva N9 nestrpljivo čekamo na test, nema tu nikakve dileme! A što se budućnosti tog giganta iz Finske tiče…ako nastave s ovakvim industrijskim dizajnom (a obećan je tijekom konferencije) i inovacijama, razloga za brigu jednostavno - nema.

Što se povezivosti tiče, tu su quad-band GSM i penta-band WCDMA, Bluetooth 2.1, NFC (nešto više o njemu poslije) te GPS. Sama širokokutna kamerica je posebno dizajnirana za uvjete lošijeg osvjetljenja a snima u 16:9 formatu, kako statične slike tako i video. Zvuči veselo? :) MeeGo je na prezentaciji demonstrirao vrhunski izveden multitasking te izvrsne performanse kada govorimo o pregledu web sadržaja. Sve je izgledalo fluidno, bez zastajkivanja prikaza. Impresivno.

FRENZY SPARK

WAITING (INDEED) SUCKS: Sezona 4 „True Blood“ serijala je uskoro tu piše: Anja Terzić

TV SHOWS

Jedva čekamo dobro poznatu špicu i stihove „I wanna do bad things with you“. Mada, rumour has it da se ove sezone i to menja, i da je Nick Cave zadužen za komponovanje nove intro teme. I ponovo je došlo to vreme kad željno očekujemo šta će nam doneti nova sezona „True Blood“ serijala. Ili kako bi kreativni tim HBO produkcije rekao „waiting sucks“. Iskreno, nisam verovala da ćemo gledati tu četvrtu sezonu, ali, evo, i peta je u najavi. Izgleda da se auditorijum još uvek nije zasitio priča o supernaturalnim bićima. Što i nije loše: bolje da sanjarimo o njima nego da prepričavamo najnovije vesti iz sumorne realnosti. Možda sam pomalo izgubila pređašnji entzijazam, pa grešim.... ali moram da postavim pitanje: gde su svi oni genijalni promo posteri i trailer-i kojima smo se oduševljavali prethodnih sezona? Vreme je da se pojave. Pa Jun je već tu. Kuca na vrata. A sa letom tradicionalno dolazi i nova „True Blood“ sezona. Jedva čekamo dobro poznatu špicu i stihove „I wanna do bad things with you“. Mada, rumour has it da se ove sezone i to menja i da je Nick Cave zadužen za komponovanje nove intro teme, Da, moj voljeni Nick Cave. E, to može da bude vrlo mračno...i vrlo genijalno. Ako ima istine u ovom traču, moram priznati da mi je pomalo žao prethodne špice, Jer bila je savršena: pravi mali preview onoga što smo očekivali da vidimo u seriji. Šta nas je oduševilo u prethodnim sezonama? To što se otvoreno i bez zadrške govori o pravima manjina....ili drugačijih. Kako hoćete. Lafayett je postao jedan od omiljenih karaktera iako se u knjizi pojavljuje samo u prvom delu. Možda je i bilo preterivanja sa pričom o njegovom „novom dečku“, ali drago mi je da je kao lik opstao. Jer, onako sav šaren i našminkan, Lafayett je neka vrsta glasa razuma. I Tara.... Tara, bez dlake na jeziku. Bila je u down-u, maltertirana, ponižavana. A sada jedva čekamo da vidimo šta je „smislila“ za novu sezonu. I devojka ima novu

FRENZY SPARK

frizuru: so, beware!!! Naravno tu je i Pam: „Blah blah vampire emergency blah“. Jedva čekamo njene cinične replike i volimo je zato što je uvek upravu. Nekolicina nas navija za Pam&Eric as couple. Što naravno neće biti. I šta još čekamo? Ah da....infamous „nude“ secnu. (*SPOILER ALERT*, što bi se reklo forumaškim jezikom). Spekulisalo se da će Bill biti taj koji ima amneziju, ali mislim da je Mr Alan Ball popustio pred navalom obožavateljki Vampira Vikinga (ili ti „Eric’s babes“). Tako da ove sezone možemo da očekujemo drugačijeg Eric-a. Ovaj je sladak i dobar....i sav nevin. Baš onakav kakve ih devojke vole. Verujem da je to glavni razlog što je ta četvrta knjiga (u našem slučaju sezona) toliko popularna. Biće i veštica (both, wiccans & witches) i vukodlaka....i veštica-vukodlaka. I obračuna sa vampirima. Biće mnogo borbe. Biće svašta. Naročito ako se Alcide „odluči“ da konačno bude alpha-male. Baš onakav kakav je u knjizi. Nedostaje nam taj Alcide. Mada, imamo i Jason Stackhouse-a koji od poprilično dosadnog lika u knjizi postao pravi komedijaš. *thumbs up* Volimo ga! I intrigirani smo Samm-om. Jer ovaj Samm je daleko mračniji i proračunatiji od dobroćudnog „psetanca“ iz knjige. I naravno, čekamo da Sookie mnogo plače....dvoumi se.... ili da kažemo „troumi“ između: Bill-a (koga Alan Ball i dalje „drži u opticaju“ iako je u knjizi već pomalo zaboravljen), Alcide-a i Eric-a. I da čekamo za koga će se odlučiti. I čekamo Quinn-a... da zajednicu shape-shiftera učini još raznovrsnijom...i Sookie još zbunjenijom. Ne volimo čekanje, ali obožavamo što vampiri i ostali supernaturalni drugari konačno imaju svoje ustaljeno mesto u pop-kulturi.

FRENZY SPARK

piše: Marina Milićević

Dobitnik Zlatne palme na festivalu u Kanu 2011.

Novi film Terensa Malika Veličanstvena megalomanija

FILM CORNER

Ako publika na novinarskoj premijeri u Kanu negoduje, to je dobar znak: znači da je film kontraverzan. Ništa nije gore od filma na koji kritičari sležu ramenima. Pohvale ili ravnodušnost ne bi bili ništa manje uvredljivi za Terensa Malika, velikog naivka medju autorima koji je nakon šest godina rada konačno prezentovao svoj peti film. Odakle dolazim? Ko sam ja? Šta se dešava posle smrti? Novi film režisera outsajdera, Terensa Malika, bavi se velikim pitanjima za čovečanstvo i u njemu igraju glumci zvezde. Drvo života (The Tree Of Life) je čudesan, apelujući i vizuelno moćan film. Ako publika na novinarskoj premijeri u Kanu negoduje, to je dobar znak: znači da je film kontraverzan. Ništa nije gore od filma na koji kritičari sležu ramenima. Pohvale ili ravnodušnost ne bi bili ništa manje uvredljivi za Terensa Malika, velikog naivka medju autorima koji je nakon šest godina rada konačno prezentovao svoj peti film. U ponedeljak pre podne nakon novinarske projekcije sukobljavali su se aplauzi i negodovanja. Zašto toliko odbijanja? Malikov film koji traje nešto duže od dva sata bavi se ništa manje bitnim pitanjima od najstarijih pitanja za čovečanstva: Odakle dolazim? Šta posle smrti? Previše megalomanski, elementarne filmske sekvence o poreklu zemlje, univerzuma, prve vrste na zemlji i u vodi ( uključujući i dinosauruse) , poetične kompozicije klasične muzike i drečave boje poslednji put viđene u Kjubrikovoj Odiseji. Sve ovo mora da je uzdrmalo uspavanu publiku tog prepodneva, naviknutu na socialnu dramu. Zašto bi iko od kastinga sa Bred Pitom i Šon Penom i režijom outsajdera Malika očekivao prosečnu, poučnu, porodičnu dramu? Moramo se prepustiti Malikovom ponovnom traženju koordinatnog sistema ljudske duše, koje je započeo 1973. sa Badlandsom i nastavio sa Days of Heaven, The Thin Red Line i New Worldom. Šest godina je trajao rad na filmu, menjali su se studiji. Jedino što povezuje ovaj film sa drugim filmovima prikazanih u Kanu je priča jednog adolescenta. Džek je rođen u

FRENZY SPARK

jednoj klasičnoj porodici pedesetih godina dvadesetog veka, koju ni kič slikar Norman Rockwell ne bi mogao bolje da predstavi: kuće postrojene u dugi red, mali teksaški grad, strog otac sa stalnim pridikama ( Brad Pitt, grandiozno) i frizurom kao kod marinaca, majka poput anđela (Jessica Chastain) u finoj cvetnoj haljini, šušaljka u bašti. Malik je predstavio detinjstvo isključivo iz perspektive deteta. Oživeo je toplinu i važnost majke u prvim godinama života, nemir kad se radja novo dete i zauzima tron prvorođenog, dominantnost oca. Pored kosmičkih ekskurzija, najbitniji elementi filma: kad Džek (igra ga nadahnuto i prosvećenog pogleda Hunter McCracken) oponašajući oca maltretira svoju braću. Kad i sam počinje da postaje čovek i kad mu se probude prve erotske fantazije prema komšinici, počinje da mrzi oca i iz dve krajnosti, majčine mekoće i očeve strogoće stvara sopstvenu ličnost. Kad Džekov brat iz nepoznatih razloga umre u devetnaestoj godini, radnja se premešta u sadašnjost i gledamo odraslog Džeka (Šon Pen, retko suždržan). Na kraju Malik sve svoje likove utešno spaja u jelisejskim vodama vanzemaljskog predela. Jer Malik voli da bude megaloman, ali pritom ne daje odgovore. Pitanja iz ofa su pretenciozna, postavka velikog praska gorda, ceo film lepo snimljen, ali nažalost zbunjeni reditelj se izgubio postavljajući silna egzistencionalna pitanja. Eto otkud ona silna negodovanja.

Izvor: Moj magazin

FILM CORNER FRENZY SPARK

TV SHOW FRENZY SPARK

GAME OF THRONES:SEKS, LAŽI I JEZOVUCI

izvor: Happynovisad

Ovo je vrsta drame kod koje, kada pogledate prvu epizodu, poželite da možete da pogledate i devet preostalih. I to potvrđuje tvrdnju HBO-a da je televizija savršeni medijum za fantazijsku seriju. Targaryeni nisu izvršili invaziju i ujedinili Sedam Kraljevstava pod Gvozdenim Prestolom. Sada, godinama kasnije, počinje bitka za presto. Od samog početka, “Thrones” počinje sa izlaganjem četiri priče, među kojima su kuća Starkova, kojom vlada lord Eddard Stark (Sean Bean, koji je dobro poznat fanovima “Gospodara prstenova”); kuća Baratheon, kojoj vlada kralj Robert Baratheon (izvanredni Mark Addy), kuća Lannisterovih, koja je povezana sa kućom Baratheon jer je kraljica Cersei Baratheon (Lena Headey) rođena kao Lannister; i prognana kuća Targaryen, iz koje princ Viserys Targaryen III (Harry Lloyd) želi da povrati Gvozdeni presto i svih Sedam Kraljevstava Vesterosa. Da bi uspeo u tome, potrebna mu je vojska, zbog čega želi da svoju sestru, princezu Daenerys (Emilia Clarke) uda za Khala Drogoa (Jason Momoa), koji predvodi vojsku brutalnih konjanika. Skapirali? Zapravo i nije tako konfuzno kao što možda zvuči. A tu su još i nekoliko neočekivanih iznenađenja, pa čak i humorističnih opaski (koje uglavnom potiču od Petera Dinklagea kao Tyriona Lannistera čijem kurvanju i pijančenju nema kraja). Velika serija bi trebalo da ispuni izazov i održi pažnju gledaoca, da poveže tačkice i nagovesti veze. “Thrones” izlazi na kraj sa zamršenim pričama bez da vas i navede na pomisao da ste možda izgubili nit s pričom. Preciznog je ritma i brižno osmišljenih likova koji se isprogramirano uvode a da pritom ostanete u toku sa njihovim promenljivim raspoloženjima. Teško je izdvojiti najbolje postignute delove “Thrones”-a. Ambicije pršte na sve strane, fantastični svet je izuzetno dobro osmišljen, scenario i gluma podižu celu seriju iznad savremenika poput “The Borgais” i “Camelot”, a vizuelni apel nastavlja da iznenađuje sa svakom epizodom. Ono što imamo ovde je uspešno uparivanje priznate serije knjiga epske fantastike i televizijske serije koja ističe i izdiže ono što je na stranici.

TV SHOW

Tek nekoliko minuta po početku HBO TV serije “Game of Thrones”, jasno je da je hajp bio opravdan, a da se čekanje isplatilo. Snimljena prema bestselerskoj seriji knjiga epske fantastike “A Song of Ice and Fire” (“Pesma leda i vatre”) autora Georgea R.R. Martina - kog često nazivaju “Američkim Tolkienom” - HBO se kladi da će fanovi “Gospodara prstenova” biti privučeni ovom isprepletenom pričom o suparničkim porodicama, mačevima, seksu, zverima, krvoproliću, izneverenim savezima, spletkama i, naravno, borbi za moć. I trebalo bi da budu. “Game of Thrones” ima sve elemente (navedene gore) koje namamljuju gledaoce u TV serije kao što su “The Sopranos” itd. To što je u pitanju fantazijska serija ne bi trebalo da odvrati bilo koga, jer - poput “Gospodara prstenova” - postoji posebna draž u kostimiranim dramama koje uparuju bogatu mitologiju sa svim masovno zadovoljavajućim elementima rata, ponosa, časti, požude, moći i, da, čak i humora. “Thrones” obiluje svim tim elementima i podržava ih izuzetnom pričom, jakim scenariom, izvanrednom glumom i izuzetnim sporadičnim vizuelnim efektima. Scenaristi i izvršni producenti David Benioff i D.B. Weiss će svakako imati pune ruke posla da izađu na kraj sa die-hard fanovima oko toga šta su uradili dobro, a šta loše (ili šta su izostavili iz knjiga, a šta su ubacili što tamo nije bilo), ali imaju podršku Martina, koji je tesno sarađivao sa dvojcem, i to bi trebalo mnogo da znači. Možda najvažnije za ljude koji nisu pročitali knjige ili čuli mnogo toga o ovoj seriji, Benioff i Weiss odmah prelaze na stvar - akcija, krvoproliće, strave i užasi. Reditelj Tim Van Patten stvorio je prelep i proganjajući vizuelni obrazac nepreglednih prostranstava (Severna Irska, Malta), belog snega i mračnih senki omogućavajući i vizuelnim efektima da upotpune doživljaj. Takav početak je bio izuzetno važan za desetodelnu seriju jer je “Igra prestola” komplikovana priča sa brojnim likovima i gustom i isprepletenom pričom. Iako zahteva pažnju, “Thrones” ni u jednom momentu ne umara. Ovo je vrsta drame kod koje, kada pogledate prvu epizodu, poželite da možete da pogledate i devet preostalih. I to potvrđuje tvrdnju HBO-a da je televizija savršeni medijum za fantazijsku seriju. “Thrones” je smešten u fiktivnoj zemlji Vesteros, u kojoj generacijama žive i bore se razni klanovi - ili kuće - sve dok

Vredno čekanja? Apsolutno. A čak i da nemate pojma o čemu se ovde radi, nemojte čekati da uskočite i upijate ovu fantastičnu Martinovu priču.

Ostatak teksta pročitajte na sajtu happynovisad.com

FRENZY SPARK

DAVID LYNCH

prevod: Bojan Ljubomir Jugović

-INTERVJU-

TALK TALK

Uzmite na primjer Džordža Lukasa ili Spilberga: oni rade, po mom mišljenju, ono što zaista vole. Ali ono što oni iskreno vole, vole i zilioni ljudi, tako da su obojica multimilioneri. Ja radim ono što iskreno volim, ali publika je mnogo manja. A Don Van Vliet je radio ono što je istinski volio a publike gotovo da ni nema. Evo kako glasi recept za uspjeh Dejvida Linča, preuzet iz njegovog inspirativnog priručnika „Loveći veliku ribu” (Catching the Big Fish, 2006.): „Pokušajte da nađete posao koji vam daje nešto vremena; naspavajte se; i radite koliko god možete. Toliko je mnogo zadovoljstva kada radite ono što volite.” Ova filozofija, plus ljekovita pomoć Transcendentalne Meditacije, kojoj on ostaje advokat zagovornik, dozvolila je Linču da postane intrigantan likovni umjetnik, sa ostvarenjima u slikarstvu, kolažu, crtanim filmovima, fotografiji i art-filmu. Kasnije, ovaj pristup mu je pomogao da napravi misteriozni skok u Holivudsku filmsku produkciju, u kojoj on ostaje jedan od par rijetkih aktivnih nasljednika velikih nadrealističkih filmskih autora. A ta ista filozofija je ono što sada Linč primjenjuje sa obnovljenim fokusom na još jednu umjetničku formu: muziku. Svako ko je upoznat sa njegovim filmskim radom odavno je shvatio da je Linč iskreni frik zvuka: Osvjedočiti se sa onostranim industrijskim audiopredjelima „Glave za brisanje” [Eraserhead], nezaboravnim zvučnim stampedom koji otvara film „Čovjek Slon” [The Elephant man], njegovom totalnom redefinicijom Bobi Vintona i Roj Orbisona [Bobby Vinton, Roy Orbison], revolucionarnim romanticizmom teme iz Tvin Piksa, razuđenim poremećenim ivicama filma „Izgubljeni autoput” [Lost Highway] i posebno,

FRENZY SPARK

Da li ste ih ikada gledali uživo? -Ne, nikada nisam gledao Pink Floyd uživo.

TALK TALK

njegovim prikrivenim bitnik mjuziklom „Divlji u srcu” [Wild at Heart]. Ne bi bilo pretjerano reći da on posjeduje najoštrije uši među svim živim Holivudskim rediteljima. Linč će uskoro ponovo aktivirati svoj veb sajt, davidlynch. com, kao način da emituje rezultat serija muzičkih saradnji (ili „kombinacija” kako on voli da ih naziva) sa drugim umjetnicima, pod supervizijom svog ličnog inženjera i glavnog partnera u oblikovanju zvuka, Dina Harlija [Dean Hurley], u rediteljevom kućnom studiju koji je na profesionalnom nivou, studiju Asymmetrical. Harli kaže da će vebsajt „predstaviti neobjavljene singlove, eksperimente i instrumentale stvarane tokom godina” uključujući legendarni projekat „Thought Gang”, kompletni noar avangard-džez album Linča i njegovog dugogodišnjeg saradnika Anđela Badalamentija [Angelo Badalamenti] snimljen zajedno sa muzikom iz filma „Tvin Piks: Vatro hodaj sa mnom” [Twin Peaks: Fire Walk With Me]. Sreli smo se s Linčom radi razgovora o muzici u njegovoj prozračnoj životnoj bazi/umjetničkom studiju u Holivud Hilsu [ekskluzivno naselje u Los Anđelesu]. - Nisam muzičar, ali sviram. Dakle, čudna je to stvar. Upravo sam vidio biografiju Bee Gees i oduševio se. Bee Gees imaju tu čudnu reputaciju da rade disko muziku, ali oni su veliki muzičari i tekstopisci. Nevjerovatne stvari i to od vremena kada su bili mali - muzika se prosto zgusnula u njima. Neprestano. Bio sam impresioniran. Nevjerovatno. A vidio sam nedavno i neke snimke Marka Noflera (Mark Knopfler) iz Dire Straits. Nevjerovatno. Nisam znao kako je dobar gitarista taj tip, ubica. Moj sin je gitarista, stvarno dobar. I tako, gledali smo „Comfortably Numb”, Pink Floyd, bilo je to u nekoj areni. Imali su teatarsku postavku. Bilo je nevjerovatno lijepo, tako moćno.

Idete li nekada na velike koncerte? -Išao sam da gledam ZZ Top u areni negdje u Los Anđelesu. Volim ZZ Top. Ne idem na previše koncerata. Ići ću da gledam Lissie. Putovao sam sa Donovanom, tako da sam bio na njegovim nastupima. Išao sam da gledam Ringo Stara u Hard rok kafeu prije par mjeseci. Kako birate šta ćete ići da gledate? -Ne volim previše da napuštam kuću. Mislim, možete da se izgubite, ima toliko dobrih stvari.

Kako muzika danas dopire do vas? Imate li prijatelje koji vam je preporučuju? Da li Vam muzičari šalju muziku? (Vadi gomilu kompakt diskova iz džepa svoje jakne.) - Oboje. Ne znam ko su ovi ljudi (Pokazuje cd na kome je markirano „Deerhunter”) Da vidimo. Da li znate grupu „Deerhunter”? Da. - Neko mi je to poslao. (Čita nazive cd-ova) Casino vs. Japan, Night on tape. A onda sam dobio Mobijev novi album. Da li ste prijatelj s njim? - Da, da. Njegov sam prijatelj. Da li ste znali za njegovu muziku prije nego što ste postali prijatelji? - Jesam. On je nešto kao počeo da pravi remiks Tvin Piksa (Mobijev singl iz 1991. godine „Go” koristi sempl numere „Lora Palmer’s Theme”) Tako da bih čuo o Mobiju, ali ga nikada nisam sreo. Mislio sam da je Britanac pošto je bio tako popularan u

FRENZY SPARK

TALK TALK

Engleskoj, prosto sam pretpostavio da je Englez i onda sam ga sreo prije par godina u Londonu. Mislio sam da je Mobi čvrsta elektronika. Ali Mobi je ubica na gitari, i njegove akustične postavke su veoma, veoma, veoma dobre. Svirao je sa (svojim) bendom Little Death, pjevačicom Lorom Don (Laura Dawn) i njenim mužem, mislim, a bubnjar je nevjerovatan, basista takođe. Kada sviraju uživo to zvuči nevjerovatno, ali kada snimaju, to nije ista energija. Znate li za taj fenomen? To je prava sramota. To

FRENZY SPARK

je poput razlike između... Neke žive nastupe, nisu u stanju da zabilježe, čak ni danas, u digitalnom formatu ili kako god. U Vašem muzičkom i filmskom iskustvu, kada ste bili najbliže došli da snimite energiju žive muzike? Imate nešto od fantastične atmosferičnosti na albumu „Lux Viviens”, Hildegarde Bingenske (1098-1179), projekat srednjovjekovnih crkvenih pjesama koji ste producirali za Džoselin Montgomeri 1998. godine. - U pitanju je Džoselin Vest, tada je bila Džoselin Montgomeri, udala se za Monti Mongomerija [proslavljeni Holivudski producent indi žanra za Linča i druge, i misteriozni Kauboj u „Bulevaru Zvezda” (Mulholland Drive)], a onda su se razveli. Džoselin je nevjerovatna pjevačica. Imaćemo njenu pjesmu na našem novom sajtu. Monti je producent i bio je jedan od producenata u filmu „Divlji u Srcu” [„Wild at heart”]. Imali su mjesto ovdje u Los Anđelesu zvano „Propaganda Films”. Bio sam u Njujorku, radio sa Anđelom (Badalamentijem), i ne sjećam se na čemu smo radili, ali smo bili u studiju Artija Polemisa u Njujorku, sićušnom malom studiju na Osmoj Aveniji, ali je to bilo poput povratka u prošlost, poput povratka u prošlost u Istočnu Evropu. Bio je to najuvrnutiji mali studio. Ali je bilo tako lijepo unutra, tako sjajno. Ne postoji više. Dakle, Monti je nazvao i rekao da želi da se upoznam sa tom djevojkom Džoselin, koja je dolazila u Njujork na svom putu ka Los Anđelesu. Pa, prosto se desilo da smo imali viška numeru koju smo napravili i napisali smo neku vrstu melodije. Ja i Anđelo. A Artijeva supruga, Estel, šezdesetih godina bila je zaista sjajan tekstopisac, i bila je tamo tog dana, sjedila je na kauču - ja bih napisao stih, zatim predao dalje papir Estel, ona bi napisala sledeći stih, vratila mi papir nazad, napisao bih treći stih i tako dalje; u nekih 15 minuta napisali smo tu CGSOCIETY.ORG pjesmu. Zove se „And PHOTO CREDIT:

of the Soul” čini se kao su došle pravo iz numere „Up in flames”, sparušene pjesme koju ste producirali za bluz legendu Koko Tejlor [Koko Taylor] za muziku iz filma “Divlji u srcu”. Za mene, ta numera označava granicu između prije i poslije u vašem zvuku. - (Osmjehuje se) Da. Kombinacija je magična stvar. Kombinacije. Spojite osobu A sa osobom B, one su razdvojene, ali kada su zajedno, napraviće određenu stvar. A onda stavite osobu A sa osobom C i drugačija stvar se razvija koja nije mogla sa A i B. Postoji magija u kombinacijama, sa kim sarađujete, i određena stvar se pojavi. Znate, bluz (tiho se smije). On je, za mene, zaista, zaista, zaista prelijep, ima formu, tradicionalan je, ali mi se dopada i ideja nekog „modernog bluza”! Prosto mi se dopada ta ideja. Volim osjećanje koje ona izaziva i u mojim mislima se sjedinjuje sa zadimljenom industrijom - oduvijek sam volio fabrike i vatru i dim i elektricitet i mislim da ta muzika ide s tim tako moćno i dobro, da je njeno odredište prilično blizu bluza. Ali ne znam tačno.

TALK TALK

Still.” Nikada nije objavljena, ali je upotrebljena u dokumentarcu koji je moj prijatelj Tobi napravio tokom snimanja filma „Izgubljeni autoput”. Dakle, Džoselin se pojavljuje i trebala je samo da se pozdravi i ode, ali sam rekao, „Džoselin, imamo ovu pjesmu. Da li bi ostala i otpjevala ju?” I pristala je. A sa sobom je ponijela svoju violinu. Tako da je prelijepo to što je izvela. A pjevala je i svirala violinu i to je prelijepa pjesma koja ne izlazi iz glave. Potom sjećajući se svega toga, Džoselin, dok je plovila niz Rajnu, ili na Plavom Dunavu, ne znam, na nekoj rijeci, sa svojim prijateljem Hejdrunom [Reshöft] - e sad, Hajdrun je još jedna posebna osoba - otplovili su niz rijeku, obilazeći manastire, razmišljajući samo o Hildegardi Bingenskoj. Ljudi su im dopuštali da ostanu u manastirima i Džoselin bi ujutro pjevala časnim sestrama. Tako je lijepo pjevala da su mnoge od časnih sestara jecale. Zamislite! Pa su se dogovorili da naprave album Hildegardine muzike, i to je prva stvar koju smo napravili dole u studiju (u „Asymmerical” studiju). Prva stvar. Meni je pripala produkcija i to je bilo veoma, veoma zabavno. Pjesme imaju to tajanstveno, maglovito, tiho osjećanje koje podsjeća na Vaš i Badalamentijev uticajan rad na temi iz Tvin Piksa i na vašu produkciju pjesama Džuli Kruz [Julee Cruise]. Ali Vaš album „Blue Bob” [2001], vrlo skorašnji singl „I know” i Vaš doprinos saradnji Danger Mouse/Sparklehorse na albumu „Night

Da li ste osjetili da je numera „Up in flames” bila tačka preokreta? Jer je glavna muzička tema Tvin Piksa nekako eterična. - Da, anđeoska, jeste. Svaka pjesma želi da bude na određen način. Sa Koko Tejlor, muzičari su se tako udubili u pjesmu. Anđelo i ja smo ju napisali, ali onda smo snimali ovdje u Los Anđelesu, mislim da je to bilo dole na Sanset Bulevaru. A Nikolas Kejdž je radio sa tipom... mislim da nije bio originalni Elvisov gitarista već gitarista koji je kasnije svirao za njega. I bio je tip koji je bio Elvis. Mislim, taj tip je bio, ne znam da li bi ste rekli Elvisov imitator, ali on je radio sa Nikom i Nik je to prosto ukapirao. Te Elvisove pjesme u filmu „Divlji u srcu” su bile zaista odlične. Nik Kejdž - zaista odličan. Danas ukoliko odete na neka karaoke mjesta, ljudi pjevaju „Love Me” ne kao Elvis već kao Nikolas Kejdž u „Divlji u Srcu”. - Stvarno? (Smije se.) To je zaista sjajno. Čudan je to tribjut. - Čudan trip, da. Dakle, snimili smo „Up in Flames”, mislim, na istom mjestu. Muzičari su bili tako dobri. Posebno je gitarista na numeri „Up in Flames” prosto bombardovao, znate, bacao bombe, i to je bilo zaista, zaista, zaista dobro. A Koko Tejlor (uzvišen izraz lica). Bila je poput... znate, ona je prava stvar.

Da li ste odrastajući slušali dosta bluz muzike? - Ne, kasnije sam došao do nje. Oduvijek sam volio muziku a moju muzičku vatru rasplamsao je Elvis Prisli, zaista, i sve ono što se tada dešavalo. I uvijek ponavljam istu stvar: ta muzika koja se rodila iz kombinacije mnogo stvari bila je tako posebna a onda je Elvis otišao u vojsku, tako da ono što je počelo... čudno je to. Mislim da je to bilo poput ogromne usijane eksplozije, kad se to desilo bilo je veliko usijanje. Umjesto da prosto razjareno napreduje, ono je gorilo, ali kao da se malo smirilo, kao da se izgubilo u ljudima - ne znam, prosto izmišljam stvari pošto nisam sasvim siguran - kao da su druge pojave još uvijek trajale a da se ova vrsta pravog rokenrola nekako malo zagubila. Vatra se ugasila. Energija... mislim da su je ljudi osjetili, zasigurno, ali tada se dešavalo nešto zaista, zaista posebno i teško za potrefiti. Nije li to isti argument koji je iznio punk rok kada se pojavio sredinom i krajem sedamdesetih? „Rok postaje suviše progresivan, teatralan, i mi ćemo vratiti vatru iz 1956.” Sjećate se toga? - Da, da. Ali to nije bilo to... bilo je glasno i poput pojave. Obilježilo je vrijeme. Punk je obilježio vrijeme. Znam da su oni pokušavali da se vrate unazad i znam da su urađene neke sjajne stvari, ali to nije bilo to... rokenrol je poput... [dugačka pauza] on nije samo

FRENZY SPARK

glasan, nije samo u ritmu. Postoji nešto. A da bi ste pronašli to nešto morate da potražite Džina Vinsenta i Elvisa Prislija, tu ekipu, čak i Roj Orbisona, Everly Brothers [vokalni ansambl], Fleetwoods... Ti ljudi, mogli su vas rasplakati, a mogli su u isto vrijeme izazvati vas da podivljate. To je mješavina. Ne znam šta je to, ali je bilo prisutno i kao da se pomalo rasulo. Koja je vaša najranija zvučna uspomena - ne muzika, već zvuk kojeg možete da se prisjetite? - [Duga pauza] Pa... u Spokenu, država Vašington, i nikada to ne zamišljam... [pauza] Dakle, reći ću Vam šta zamišljam: Ljetni je dan. Nebo, Spoken, Vašington, sjeverozapad. Spoken je istočni dio Vašingtona, tako da nije vlažno. Najsvježiji je ljetni dan, čist kao sunce, osjećaj osvježenja. Predivna sunčeva svjetlost. Čudesno. Miris Žutog bora u vazduhu. Trava je zelena, nebo je plavo, a u vazduhu su bili ti veliki, zaista veliki avioni bombarderi. Imali su propelere, tako da su se veoma polako kretali po nebu i pravili su zujanje koji je zvučalo nevjerovatno lijepo. Trebalo im je dosta vremena da prođu, tako da neprestano traje to zujanje. To je predivan zvuk.

TALK TALK

Da li ste ikada pokušali da ga reprodukujete? - Da, jesam. Mislim da je to zujanje ono što sam pokušavao da postignem i ono se vjerovatno pojavljuje na različitim mjestima. Prvi, neka vrsta „whoa” stvari u snimanju zvuka bila je u mom drugom kratkom filmu. U prvom filmu imao sam sirenu koja je išla neprestano, u loop-u, dakle od samog početka sam radio sa zvukom, ali u drugom filmu, „Alfabet” [The Alphabeth] iznajmio sam rekorder iz jedne filmske laboratorije u Filadelfiji, i nije mi bilo poznato da je bio je pokvaren, ali bio je to blagoslov što je bio pokvaren, zato što je deformisalo sve što sam snimio. I to je bio početak „srećnih nesreća”. Srećne nesreće su pravi darovi i mogu da otvore vrata budućnosti koja nije čak ni postojala. Nekako je lijepo da postavite nešto što će ohrabriti ili omogućiti

FRENZY SPARK

da se dogode srećne nesreće. Sasvim nedavna srećna nesreća jesu serije projekata sa klasično obrazovanim poljskim muzičarima povezanim sa muzikom iz filma „Inland Empire” koju ste komponovali. - Sa „Poljskom poemom” (Polish Poem) radio sam sa pjevačicom Chrysta Bellom. Sledeće godine, u neko vrijeme objavićemo njen album, koji treba da produciram i da napišem sa njom. Ona je zaista sjajna. „Poljska noćna muzika” (Polish Night Music) je moja saradnja sa Marekom Zebrowskim, koji je izuzetno ostvaren koncertni pijanist i kompozitor. Marek i ja smo se sreli u Poljskoj putem filmskog festivala Camerimage. Ti momci su sjajna, sjajna banda i postali smo zaista dobri prijatelji. Marek i ja smo počeli da radimo te eksperimente, gdje bih ja napisao neku vrstu scene ili poeme, i onda bih to pokazao Mareku, on bi to pročitao, obojica bi imali klavijature i tako bismo pokušavali da odsviramo poemu. Ja bih počeo nešto da radim a Marek ima perfektan sluh, tako da šta god bi svirao, kao da je to zapisano on bi preko toga svirao savršeno. Zato što ja mogu da odsviram bilo šta, a on bi se, znate, uhvatio za nešto i povrh svega to razradio. Tako da je to sjajan eksperiment za teme raspoloženja. Taj materijal je veoma različit od singla sa pjesmama „Good day today” i „I know” i od dugo prolongiranog projekta Thought Gang. - Jeste - Din i ja smo uradili singl. Jedna stvar je dens a druga je nešto više poput „modernog bluza”. Ono što Din i ja najviše radimo jeste taj nekakav moderni bluz. The Thought Gang album izaći će ove godine. Započeli smo ga u ranim devedesetim i prosto je stajao tamo dugo, dugo, dugo vremena a sada će nekako malo da se dotjera i konačno izađe. Thought Gang je... znate da je Don Van Vliet nedavno umro? Kapetan Beefheart? Da, znam.

- Ne sada da je Thought Gang - Don Van Vliet. On je bio iznad, iznad... posebnosti. [Tiho se smije.] Kupio sam njegov album “Trout out replica” [1969., kada je izašao] a potom sam se pojavio u dokumentarcu o Don Van Vlietu. Ti Nijemci su došli do mene... Čini se da su se Nijemci primili na Don Van Vlieta. To je bilo krajem osamdesetih ili početkom devedesetih i tada sam dobio sjajnu priliku da nekoliko puta pričam s njim preko telefona, bilo je sjajno pričati s njim. On je zaista bio u svom svijetu, ali tada kada sam s njim razgovarao on se bavio slikarstvom, prestao je da stvara muziku. A on je sjajan slikar, sjajan slikar. Tako, Thought Gang, kažem, (smije se) bi vjerovatno prodao manje albuma nego Don Van Vliet (smijeh). Geri Lukas [Gary Lucas], njegov saradnik, rekao je da je jedan od razloga zbog kojih je Kapetan Beefheart otišao u slikarstvo jeste zato što je bio razočaran time što više ljudi nije kupovalo njegovu muziku. - (Smijeh). Mislim da je to nešto što ima veze sa, hmmm, vremenom i prostorom. Dopada mi se ideja da je Don Van Vliet mislio da će njegova muzika biti popularna, ali to je tako njegova lična stvar, to je tako daleko od onoga što su ljudi kupovali.

Da li posjedujete neku od njegovih slika? - Ne, da bar! Kada je izdata muzika iz filma „Inland Empire”, ljudi su se pitali zašto je umjesto Anđela Badalamentija bila potpisana samo kao vaša. Da li ste pokušavali da budete svoj sopstveni Badalamenti? - Anđelo živi u Nju Džersiju. Uvijek kažem, da je Anđelo stanovao vrata do mene, mi bismo pravili mnogo muzike, ali on živi u Nju Džersiju, a u filmu Inland Empire muzika se razvijala na drugačiji način, tako da Anđelo nije bio dio nje. Ali to ne znači da sledeći put... vjerovatno ću raditi sa Anđelom. Kada Badalamenti komponuje muziku za film za druge ljude, njegova muzika je toliko različita od onoga što radi kada sarađuje sa vama. - Zato što je to kombinacija. To je kombinacija. Anđelo bi iz mene izvukao neke stvari koje nikada ne bi bile otkrivene i ja bih iz Anđela izvukao neke stvari koje nikada ne bi isplivale. Inspirišemo jedan drugog. A stvar koja se pri tome rodi jeste specifični rezultat tog dua ili trija ili kvarteta. To je magija. Toliko mnogo je magije u muzici. Prosto nevjerovatno. Šta se to stvara i na koji način dođe do rađanja muzike. To je tako, tako, tako božanstveno. Opisujete muziciranje u studiju. Da li ste uživo nastupali? - Ne, ne, ne. Jesam jednom, ali to je bila noćna mora. Mogu nešto da odsviram jednom ali pošto nisam muzičar, trik je odsvirati

Da li skupljate muziku? - Skupljam, ali nisam poput „kolekcionara”. Prosto se dogodi. Ove stvari koje sam Vam pokazao (vadi kompakt diskove iz svoje jakne), slušaću ih. Ali nemam vremena da slušam mnogo... Slušam radio KCRW. Slušam „Jutro postaje eklektično” (Morning Becomes Eclectic), tokom vikenda slušam En Lit (Anne Litt), i ponekad noću, takođe. Imate li svoje stare ploče? - One su u ostavi, ali ću da izvadim gramofon napolje jer mi je Din pustio longplejku i to me drmnulo poput kamiona. Ne znam koje riječi da upotrijebim, ali tako je uglađenije, prijateljskije, toplije. Da li Vi slušate ploče svaki dan? Da, apsolutno. - Fantastično. Znate, moj cimer na Boston Museum školi bio je Piter Vulf (Peter Wolf). Nisam znao, a naravno nije ni on znao, da će svirati u J. Geils Bendu. Trebao je da bude slikar, ali nikada nije slikao! A to me je stvarno nerviralo, tako da prvi dan kada se uselio, iste noći smo otišli sa prijateljem, specijalno se odvezli njegovim pikap kamionom od Bostona do Njujorka da dovezemo njegovu kolekciju ploča, koju je spomenuo. Ispunila je čitav pikap. I taj tip bi mi puštao, kao „O, Dejvide, moraš ovo da poslušaš, moraš da ukapiraš”, i onda bi pustio 10 sekundi Telonijusa Manka ili 10 sekundi Majlsa ili čega god, kao da je bio, nije bio na spidu, ali bilo je kao da je, dakle bio je totalno u tome. Muzika je bila njegova stvar. On poznaje muziku. On je još jedan bluzer, mislim. Ali nije bio u bluzu tada, bio je u džezu, modernom džezu. Ali ako bi ste mi rekli „Ovaj tip će da se bavi muzikom” odgovorio bih „Dobro jutro! Naravno da hoće!”

TALK TALK

A vi ste ipak uspjeli da dostignete sve vrste uspjeha sa filmom, i donekle, sa muzikom. Pratili ste sličnu beskompromisnu, nepoznatu stazu, i prilično ste popularni. - Da, ali uvijek ponavljam, uzmite na primjer Džordža Lukasa ili Spilberga: oni rade, po mom mišljenju, ono što zaista vole. Ali ono što oni iskreno vole, vole i zilioni ljudi, tako da su obojica multimilioneri. Ja radim ono što iskreno volim, ali publika je mnogo manja. A Don Van Vliet je radio ono što je istinski volio a publike gotovo da ni nema. Ali to je okej, zato što ako radite bilo šta što ne volite za novac ili zbog slave -umrete. Ne možete živjeti radeći to. To je praznina. To je vic. Dakle, budite zahvalni što ste u mogućnosti da radite ono što volite. Don Van Vliet, kada sam pričao s njim, bio je slikar. I mi bismo pričali o slikarstvu, uopšte ne bismo pričali o muzici.

to drugi put. Zato volim da džemujem. U džemovanju postoje mogućnosti za otkrića. Radimo to potpuno slobodno, nikoga nema u blizini. Den i ja prosto džemujemo i iz toga ispadne ono što ispadne. To može biti 98 posto apsolutno smeće, ali dva procenta je nešto što se može razrađivati. Ta dva procenta su vrijedna džemovanja danima.

Da li Los Anđeles na bilo koji način inspiriše vašu muziku? - Mjesto, definitivno. Poput slikarstva. Slikao bih ponekad u Medisonu, Viskonsin, moje slike bi bile drugačije. Mjesto i svjetlost: to je ono zbog čega volim L.A. Svjetlost u Los Anđelesu, čak zimska svjetlost. Ljudi dolaze ovdje i ne mogu da vjeruju. To je ono što se meni desilo. Nisam mogao da povjerujem kakva je svjetlost. To je bilo jako važno. Ona napaja muziku. Vozite li? - Ne napuštam kuću previše, ali vozim i imam Sciona. Poput kutije je. Volim ta kola. Šta slušate dok se vozite? - Ne znam kako da uključim napravu. Nekad je bilo - okrenete dugme i imate muziku. Ne znam kako da ju pokrenem. Nakon što su dodali GPS stvarčicu a radio je dio toga, ne znam kako da ga pokrenem. A pošto ne izlazim previše vani, svaki put, moram da nađem nekoga da me nauči tome. Stvarno je užasno. Volio bih da se riješim te stvari, sada kada ste to pomenuli. Dakle, vozite se u tišini niz Cestu Malholand („Bulevar Zvezda”)? - Vozim se u tišini. Premda, jako je važno da imate dobar radio u kolima. Otarasiću se te sprave i nabaviti radio. [autor: Gustavo Turner / izvor: The L.A. Weekly / prevod: Bojan PHOTO CREDIT: HEIKO VAN DER SCHERM Ljubomir]

FRENZY SPARK

piše: Željko Obrenović

JUSTIFIED: Elmor Leonard

Znate li ko je Tarantinov omiljeni pisac? Ne? A znate li čiju knjigu je Tarantino ukrao kad je bio klinac? Ne? A znate li po čijoj knjizi je Tarantino snimio Jackie Brown? Šta, šta, ne čujem? Pa da, odgovor na sva pitanja je Elmor Leonard. On pripada školi kalifornijskog noara, a sem krimića je najpre pisao i kaubojce. Ono po čemu je karakterističan su njegovi fenomenalni dijalozi (tu je Tarantino učio zanat), koji na papiru zvuče auditivnije nego mnogi izgovoreni u filmovima. Ali i pored sve te filmičnosti koja je očigledna u njegovim romanima, čini se da Leonard nije baš dobio neke preterano uspešne adaptacije. Verovatno ste gledali Get Shorty i Be Cool. A iako ih se ne sećate, to me ne čudi. O Jackie Brown ćemo neki drugi put, a puno je već i rečeno. No, uvek je nekako delovalo da bi Elmor Leonard možda i bolje funkcionisao na TV-u, nego na velikom platnu. A to se prošle godine i dogodilo. U pitanju je, naravno, Justified. Savremena priča koja savršeno komunicira sa kaubojcima. I sam naziv Justified potiče od revolveraškog obračuna u kom ste ubili onog drugog nakon što je on prvi potegao pistolj, dakle opravdano. No, ima li veće kazne i užasnijeg trenutka u zivotu noar protagoniste od povratka kući? Povratka među vukove koje jako dobro poznaje. Povratka u svet divljeg zapada u kom se ništa nije promenilo, sem što se umesto konja ‘jašu’ raspali kamioneti.

To je svet iz filma/knjige Winter’s Bone. kristalnog meta. Svet porodica izraženog krek edikta sa prljavim kačketima i rupama hrišćanskih sekti, oružja, šuma i... Bezakonja. ne dođe u grad.

TV SERIES

Savremena priča koja savršeno komunicira sa kaubojcima. I sam naziv Justified potiče od revolveraškog obračuna u kom ste ubili onog drugog nakon što je on prvi potegao pistolj, dakle opravdano. Svet laboratorija matrijarhata. Sve u pamćenju. Svet Sve dok novi šerif

A šerif je pravedan, poštuje stare postulate, pozdravlja dame dodirom šešira itd. Ali i predobro poznaje sve one koje bi trebalo da hapsi. A kako epizode odmiču ta umešanost sve više uzima maha: bivša žena, sadašnja devojka... No, druga sezona je nedavno okončana i može se reći da je zadržala kvalitet prve. Iako ovo nije serija koja se gleda zbog pojedinačnih epizoda, već zbog celine, čini se da su čak delovi pojedinih epizoda ono što je tu najbolje. Obratite samo pažnju na epizodu sa obeleženim novcem, zataškavanjem, otkrivanjem, prećutnim podrazumevanjem i bremenom koji ostaje. Nemojte očekivati da ovde pronađete previše od Tarantina, jer ovo je jedan drugačiji Elmor Leonard, ali naći ćete sjajne dijaloge, arhetipske likove i neverovatno egzotični seting vajt-treša. Kao i The Chicago Code, ni Justified ne spada u serije koje bi svaki čas mogao da reprziram, ali jedno gledanje je svakako puno uživanja. Pa što da ne.

Zato je tu Justified. I zato je tu Elmor Leonard.

FRENZY SPARK

RED RIDING HOOD

izvor: Happynovisad

Horor PG-13 vukodlaka zavaran užasno lošim ljubavnim trouglom

FILM CORNER

Bar vukodlaci u Red Riding Hood imaju zube i ne paradiraju unaokolo bez majice kada su u ljudskom obliku. Ali avaj, noseći PG-13 rejting kao Skarletno slovo, film jasno stavlja do znanja odsustvo pravog horora. Čak je i Vukodlak Lona Cheneyja Jr-a bio strašniji od previše očigledno CGI likantropa kog imamo ovde. Ipak, materijal sa čudovištem nije najgora stvar servirana nam u ovom “prepričavanju” popularne priče za decu - ta etiketa pripada strašnom ljubavnom trouglu koji je tako loše osmišljen da je mogao da bude direktno izvučen iz serije na kojoj je rediteljka Catherine Hardwick nedavno radila: Twilight. Za razliku od skorog Beastly-ja, koji je napravio katastrofalnu grešku i prebacio “Lepoticu i zver” u modernu Ameriku, Red Riding Hood ostaje ukorenjen u srednjevekovnom svetu fantazije u kom vukodlaci i veštice postoje. (Nick Cage je nedavno posetio ovakvo mesto u još jednom skorijem box office neuspehu, Season of the Witch.) U selu smeštenom u dalekoj divljini živi mlada žena po imenu Valerie (Amanda Seyfried) koja je zaljubljena u siromašnog drvoseču po imenu Peter (Shiloh Fernandez). Ali avaj, Valeriena majka (Virginia Madsen) i otac (Billy Burke) su je obećali bogatom Henryju (Max Irons), za kog nema puno osećanja. Valerie, koja voli da nosi crveni ogrtač s kapuljačom, često posećuje svoju baku u blizini (Julie Christie), ali stara žena nikada ne govori da li joj se više sviđa Luke ili Henry. Ljubavni trougao zapada u pozadinu kada ubistvo Valeriene sestre otkriva da se vukodlak iz davnina vratio. Lokalni sveštenik priziva lovca na demone i ubicu vukodlaka, oca Solomona (Gary Oldman) koji stiže pripremljen za bitku. Neće morati dugo da čeka. Jadna Amanda Seyfried. Kao jedna od najživahnijih i najizražajnijih mladih glumica, ovde se nalazi zarobljena između dva beživotna parčeta drveta. I Shiloh Fernandez i Max Irons su poput lutaka iz pozorišta, otkrivajući da ne poseduju glumački talenat koji bi išao uz njihov, istina, dobar izgled. Jedna očigledna sličnost između Red Riding Hood i Twilight je da Hardwicke više mari za izgled svojih muških glumaca nego za njihove glumačke sposobnosti. Gary Oldman je možda pozvan da popuni tu prazninu, ali on je

FRENZY SPARK

ovde u svom over-the-top raspoloženju. Njegov lik je moralno siv, ali scenario je previše crno-beo da bi se pozabavio složenošću njegovih motiva. Njegov otac Solomon je najzanimljiviji lik u celom filmu, ali, posle postojanja od 15 minuta, reditelj to zaboravlja i pretvara ga u smešnog negativca. Red Riding Hood zadržava okvir priče za decu, ali to je sve. Ovo nije prvi put (a najverovatnije ni poslednji) da su neke ideje i teme iz “Crvenkapi” iskorišćene u verzijama za odrasle. Film Freeway iz 1996. godine sa Kieferom Sutherlandom i Reese Witherspoon je postigao neke daleko zanimljivije varijacije. Red Riding Hood se koprca između fantazije i horora gde ga želja za širom mlađom publikom ograničava da prigrli drugo, dok priča ograničava kapacitet ovog prvog. Neko vreme, Red Riding Hood se odvija kao misterija kada nas identitet vukodlaka navodi da se zamislimo. Neke mogućnosti su odmah odbačene, ali Hardwicke je vična u igrama diverzije bez da bude previše očigledna. Kada se istina otkrije, pomalo je razočaravajuća, ali ne toliko koliko konačni vrhunac i zaključak. Poslednjih pet minuta filma su nesumnjivo najgori, iako se otkrivaju neki “strastveni” momenti ljubavnog trougla. Seksualna scena je naročito čudna; mogla je isto tako da ima i dildo. Uprkos brojnim nedostacima filma, Hardwicke je majstor kada je reč o atmosferi. Njena kamera se savršeno kreće i svaki kadar nosi pečat osećaja izolacije sela. Ako izuzmemo smešni CGI i nesretni nedostatak krvi i nasilja, Red Riding Hood je vizuelno impresivan film (i hvala Bogu nije dostupan u 3D-u). Ali sadržaj ne može ni da primiriše pakovanju. Ovo je prelepo upakovana kutija sa malom i zaboravnom đinđuvom u sebi. Možda će se dopasti fanovima Twilight-a (iako ni za to nisam siguran), ali teško je zamisliti da će bilo ko drugi biti impresioniran. Presuda: 2/5 (James Berardinelli)

FRENZY SPARK

Piše: Aca Todorović

KARL SAGAN Kosmos

Kosmos je delo koje predstavlja poduhvat ljudskog duha, antologiju naših znanja, naše prošlosti, naše sadašnjosti i naše budućnosti. Ono predstavlja najlepšu naučnu poeziju koja je do sada zapisana.

BOOK CLUB

“Kosmos je sve što jeste,što je bilo I što će biti.“ Ovako počinje prva nota u kompoziciji pod nazivom „Kosomos“. U pitanju je naravno književno delo Karla Sagana koje je osim što je najprodavanije naučno delo ikad objavljeno na engleskom jeziku, pretočeno u najčuveniji naučni serijal koji je do sada pogledalo skoro milijardu ljudi na 40 svetskih jezika. Karl Sagan je bio Američki astronom, astrohemičar, autor koji je vrlo uspešno za svog života popularizovao nauku pre svega astronomiju, astrofiziku i prirodne nauke. Bio je pionir, vizionar, pre svega naučnik i ono što je najvažnije – čovek. Postoji kineska poslovica koja kaže u slobodnom prevodu „Da bog da živeo u najzanimljivije vreme!!!“. Što se tiče nas koji trenutno dišemo, mogu da kažem da je to vreme uveliko tu. U koliko neko ima sumnje u tu činjenicu, pogledajte samo poslednjih 50 godina, a posebno poslednju deceniju XX veka. Nažalost, Karl Sagan nije doživeo da vidi najnovija dostignuća ljudskog roda, ali njegove reči i dalje odzvanjaju u etru, nastavljajući da inspirišu generacije, noseći nadu među zvezde. Kosmos je delo koje predstavlja poduhvat ljudskog duha, antologiju naših znanja, naše prošlosti, naše sadašnjosti i naše budućnosti. Ono predstavlja najlepšu naučnu poeziju koja je do sada zapisana. Sagan nam na svoj jedinstveni način osvetljava najveću od misterija – Univerzum i naše mesto u njemu. Od kako je vremena i ljudskog roda, pitali smo se šta je stvorilo nebesa? Šta predstavljaju bele tačkice na noćnom nebu? Kroz istoriju, mnoge ljudske kulture imale su svoje odgovore na ova pitanja, i danas je tako, ali samo sa jednom razlikom, ukoliko za trenutak sklonimo u stranu tradicije, nadprirodne odgovore, onoga što religije celog sveta propagiraju kroz svoje „svete knjige“ zasnovane samo na aroganciji i bledim predpostavkama bez ijednog čvrstog dokaza da je ceo elegantni univerzum u službi čoveka i njemu podređen. Ta razlika o kojoj pričam je nauka, koja je sa svojim mehanizmima razbila taj antropocentrički model koji nas je dosta dugo vukao unazad. Šta time hoću da kažem? Pa vrlo jednostavno, prosta činjenica da Zemlja nije u centru, već da orbitira oko Sunca izbacuje premisu naše važnosti, to se dalje potvrđuje time da udaljene tačkice nisu ništa drugo do druge zvezde slične ili poput naše, da je naša planeta pa ne baš u nekom centru galaksije već u samo jednoj od spirala i na kraju da naša galaksija nije jedina, niti po nečemu specifična. Astrologija je npr. jedna od „disciplina“ koja je ostala iz tog starog perioda koja predlaže da planete imaju uticaj na čoveka i da ga vode. Naravno, ova pseudo disciplina nije ništa drugo no zabava za široke narodne mase i dobar način da vam neko ume pare, a pritom ono što je najbitnije – ne radi. Umesto toga, pronašli smo mehanizme po kojima univerzum funkcioniše. Da se ne uplićem dalje, iako je nauka diskreditovala antropocentrički model to nikako ne znači da smo zbog toga manje bitni ili da

FRENZY SPARK

univerzum nije pun misterija koje nije vredno rešavati. „Mi smo način da univerzum spozna samog sebe“ , te reči koje je Sagan napisao su vrlo bitne (doduše, mnogo toga što je napisano i izgovoreno je bitno), skoro bi rekli na neki način i religiozne, su ustvari samo moćna metafora koja pokazuje da smo deo univerzuma, nikako nešto van njega. Sazdani od zvezda i zvezdama se vraćamo. Kroz vekove na našu veliku sreću, sada već veliki broj individua bili su pioniri svog vremena sastavljajući ariju koja je kao svetlost najudaljenije zvezde putovala kroz vreme. Svetlost konstalacija koje čine udaljene zvezde koje danas vidimo, videli su i Habl, Njutn, Kopernik, Galileo, Ptolomej, Demokrit, Arhimed i svaki od njih stajao je ponizan pred Kosmosom. Zamislite da je planeta Zemlja jedan piksel na vašem ekranu, a da je rezolucija hiljadu puta veća od one poslednje koju možete da namestite, koliko je samo generala,careva, diktatora, zemalja i carstvava prolilo krvi i koliko milionia ljudi je ubijeno samo da bi neko za trenutak vladao frakcijom, recimo jednom stotinom tog piksela? Upoznajući Kosmos, upoznajemo sebe. Našu planetu koju zovemo dom, formiranje sunčevog sistema, naše najbliže okruženje, prošlost, sadašnjost, budućnost. Nezavisno od toga koje smo boje,nacionalnosti ili religije svi delimo istu planetu i sada živimo u trenutku kada je vrlo bitno da odlučimo da li ćemo se uništiti ili ćemo prevazići poteškoće za koje smo zapravo mi jedini krivci? Industrijska revolucija dovela je do munjevitog razvoja i za dva veka uspeli smo da zagadimo planetu skoro svakim vidom zagađenja. Moglo bi se reći da nismo bili dobri pastiri. Ako smo za tako kratko vreme postigli ovoliko, zamoliću vas samo da razmislite i izračunate koliko je vremena prošlo od antike do renesanse? Zašto je ovo bitno? Naše razumevanje i svest se mora menjati u korak sa našom tehnologijom ukoliko mislimo da opstanemo kao vrsta. Više ne možemo dozvoliti sebi luksuz da imamo atomsku energiju i gvozdenodopsku filozofiju koja propagira da ćemo biti negde na boljem mestu. Nemamo prosto pravo da upropašćavamo planetu jer – nemamo drugu, niti postoji bolje ili slično mesto (barem ne još,što naravno ne znači da možemo da se ponašamo bahato). Ali ono što je ohrabrujuće jeste da imamo kapacitet da prevaziđemo našu tehnološku adolescenciju. Mnogo toga ne znamo, mnogo toga smo naučili, mnogo toga treba još uvek otkriti, dosta starih znanja treba revizirati, osloboditi se loših navika i predrasuda, ali ono što je najbitnije jeste da je svako od nas treba da započne svoje putovanje i promenu unutar sebe. Kada pogledate Zemlju iz svemira, osim što je jedan od najlepših prizora ikada zabeleženih pogledajte malo bolje, granice nacija i granice koje smo veštački stvorili ne postoje. Tamo gore ništa od toga nije bitno.

BOOK CLUB

FRENZY SPARK

Na iPad napokon stiže službena aplikacija za Facebook

Kindleova e-biblioteka se puni spamom

IT/GADGETS&APPS

Osim spama koji drma tržištem aplikacija na drugim platformama, istog nije pošteđena niti e-biblioteka za Amazonov Kindle. Posljednjih par mjeseci stotine različitih osoba skidaju kvazi sadržaje s interneta potpuno besplatno ili uz mizernu cijenu te ih prepakiravaju u e-knjige. Slijedi prodaja tog smećastog sadržaja

pod zgodnim naslovima u Amazonovoj biblioteci… Time se biblioteka brzo puni naslovima koji su dosta privlačni – i dok korisnici klikaju kao ludi, anonimusi koji su uradili veliko ništa zadovoljno trljaju ruke dok zarađuju. Dolar po dolar, skupi se. Mnoštvo od tih e-knjiga su kreirane pod oznakom privatnih prava, a većina sadržaja je početničko-kako-zaraditi-milijuneu-par-dana, kako-osvojiti-svijet-u-pet-koraka ili kako-privućipoznate-koke. James McQuivey, analitičar u Forrester Research je preporučio Amazonu uvođenje sustava putem društvenih mreža kojim bi naslovi mogli biti preporučeni i ocijenjeni. Knjige ili spam. Biti ili ne biti. Amazon će svakako morati učiniti nešto vezano za ovo ako želi očuvati kvalitetu biblioteke prije nego bude prekasno. Iako je Reuters pokušao dobiti informacije što Amazon namjerava učiniti po ovom pitanju, sve se svelo na par linija teksta njihove glasnogovornice, Sarah Gelman; Veselo, jer Reuters na dodatna pitanja nije dobio nikakav odgovor. Ah, taj današnji PR…

Od 1. 8. Gmail više neće raditi u Firefoxu 3.5, Internet Exploreru 7 te Safariju 3

Ako do sada već niste nadogradili neki od web preglednika spomenutih u naslovu krajnje je vrijeme da to učinite. Naravno pod uvjetom da koristite Gmail te neke druge usluge i servise ovog internetskog diva. Google je naime na svom službenom blogu objavio da će od 1. kolovoza 2011. neke opcije Gmaila, Google Calendara, Google Talka, Google Docsa te Google Sitesa postati nedostupne korisnicima web preglednika koji ne podržavaju HTML5. U konačnici spomenute usluge postat će vlasnicima web preglednika Firefoxa u verziji 3.5, Internet Explorera u verziji 7 te Safarija u verziji 3 u potpunosti nedostupne. Što se čeka? Ajmo lagana nadogradnja…

FRENZY SPARK

Vlasnici Appleovih tableta iPad morali su se snalaziti na razne načine kako bi pristupali Facebooku. Najpopularnijoj od sviju društvenih mreža pristupali su pripadajućim aplikacijama trećih strana, poput recimo Flipboarda ili kroz web preglednik preko klasičnog web sučelja. Najhrabriji mogli su instalirati službenu aplikaciju za iPhone, no koja im je na tabletima izgledala, najblaže rečeno, grozno. E pa, ako je vjerovati internetskim napisima u nadolazećim tjednima Facebook bi trebao predstaviti Facebook aplikaciju skrojenu samo za iPad. Facebook aplikaciju navodno izrađuje već oko godinu dana, a ekipa koja ju je vidjela/isprobala navodi da ista izgleda prilično dobro, radi bezobrazno dobro te da će vlasnicima iPada donijeti jedno sasvim novo iskustvo korištenja Facebooka. Vidjet ćemo…

Google Chromebook će kasniti? Sredinom svibnja prošle godine Google je javnosti pokazao prva dva prijenosnika koja će kao pokretačku snagu koristiti njegov operativni sustav Chrome OS. Već pri predstavljanju najavilo smo da ćemo prvom prilikom nabaviti jedan primjerak jer nam se uređaji i cijeli koncept cloud servisa čine izuzetno poželjnima. Ipak, ispostavlja se da ćemo malo pričekati do komercijalnog predstavljanja Google Chromebooka. Internetskog diva tužila je kompanija ISYS Technologies koja navodi da bi predstavljanje prijenosnog računala naziva Chromebook moglo zbuniti korisnike njihovih ChromiumPC Modular Computer računala. Kako kompanija navodi u objavi za medije zbog tužbe Google će morati pričekati s izlaskom svojih prijenosnih računala na tržište, no to čemo tek vidjeti nakon što sud donese inicijalnu odluku. U svakom slučaju i dalje nestrpljivo čekamo dolazak Google Chromebooka na tržište.

Sony sprema S1 i S2 – Honeycomb tableti za jesen

Firefox 5 dostupan dva dana ranije

Ova vijest spada u kratke i slatke. Već neko vrijeme dostupni su tekstovi koji govore o Sonyevim tabletima zasnovanim na Android Honeycombu – S1 i S2, od kojih jedan ima neobičan form factor. Potvrda je stigla, nekoliko tech portala je dobilo informacije na “papiru” kako tableti stižu u rujnu ove godine.

Iako službeni datum i dalje stoji kao 21.6. zaokružen na kalendaru, FTP server Firefoxa već sadrži finalne verzije petice za Windows, Mac i Linux. Trkom ovamo! Mozillovci se nisu šalili kada su rekli da će ubrzati razvoj novih verzija vrlo popularnog, vatrenog i krznatog web preglednika. Grafičko sučelje ostaje praktički nepromijenjeno, što znači da je većina nadogradnji “ispod haube”. Tu je podrška za CSS animacije, Do-Not-Track opcija, popravci greški u kodu, optimizacija… svakako must have download za sve ljubitelje ovog browsera. Linkovi ispod: Windows… Mac… Linux…

Ridesbook – društvena mreža samo za autostopere

Krajem prošlog mjeseca na internetu je zaživila nova društvena mreža/servis/web stranica. Ridesbook ima jednu jedinu namjenu – povezivanje putnika namjernika.

Stiže Facebook Music? Već nekoliko tjedana mračnim kutevima interneta kruže glasine kako se Facebook veselo sprema za pružanje vlastitog glazbenog servisa u suradnji sa Spotifyem. Iako je Spotify servis trebao započeti s radom u SAD-u početkom sljedećeg mjeseca, nije bilo spomena o Facebook integraciji. No, gdje ima dima ima i… Sve su prilike kako će Spotify biti usko vezan za Facebook i to ne po pitanju jedne glazbene usluge. GigaOm-ov Om Malik tvrdi kako će integracija Spotify servisa biti u vidu ikonice u lijevom kutku korisnikove Facebook stranice, a da će klik na nju voditi na “Music Dashboard”. Tu će se moći vidjeti što korisnikovi prijatelji slušaju, preporučuju i sl. U pitanju je čitava paleta usluga i sitnica koja će činiti Facebook Music – mnogo više od onoga što sami servis Spotify pruža samostalno. Sljedeći korak za Facebook – filmovi i serije? Heh, više ništa ne bi bilo čudno.

IT/GADGETS&APPS

Marketing pčelice (prikladno za Honeycomb, je li) Sonya su u privatnim porukama informirale novinare kako će uređaji biti dostupni za prednarudžbu od kolovoza, uz datum izlaska u drugom dijelu rujna. U početku će biti dostupni samo kod par retailera, no za zimske praznike se očekuje veća dostupnost (čitati: možda i u Hr!). Ostalih podataka vezanih uz ova dva tableta nema kako ne bi došlo do novih hakerskih napada na Sony, ali je u porukama iz marketinga obećano kako će tableti jako dobro “konkurirati iPadu” te ponuditi određena jedinstvena dizajnerska rješenja. Što se slike u naslovu tiče – to bi trebalo biti to – jedan školjkastog faktora a drugi zakrivljenih leđa. Stylish.

Ovako autori stranice opisuju svoj uradak: “Idete na dug put i želite ponuditi prazna mjesta u svom automobilu novim i zanimljivim ljudima? Vozite na posao svaki dan i tražite kolege za koje niti ne znate kako bi sa njima podijelili vožnju? Idete na koncert svojeg najdražeg benda u susjedni grad i želite povesti druge fanove iz svoga susjedstva? Ili samo pokušavate podijeliti astronomske troškove goriva? Koristite Ridesbook.” Ridesbook je dostupan registriranim korisnicima (korisnici se na Ridesbook mogu prijaviti svojim facebook podacima) te potiče korisnike na interakciju i komentiranje članova s kojima su se vozili i koje osobno poznaju, uz davanje preporuka i ostale dodatke koje čine servise ove vrste… Iza Ridesbooka stoji hrvatski tim, no ciljano je na engleskom jeziku sa jasnom vizijom širenja van granica RH, a iza samo koncepta stoji mladi hrvatski redatelj Jure pavlović, nov u poduzetničkim on-line vodama. Ne košta vas ništa, a možete uštedjeti, trk na www.ridesbook. com

izvor: Gadgeterija

FRENZY SPARK

Jamie Woon - Mirrorwriting izvor: Happynovisad

Woon je na ovom albumu pokušao da spoji toliko različitih tonova, da biste pohvalili njegove ambicije čak i da nije uspeo to da izvede. Ali, činjenica da Mirrorwriting uspeva da stopi toliko različitih muzičkih svetova u nešto toliko glatko sjedinjeno, je Woon-ov pravi uspeh. Kako svedoči lagan tempo albuma Mirrorwriting, Jamie Woon nije ni u kakvoj žurbi. A kako je iz četiri godine koje su prošle od njegovog prvog singla, Wayfaring Strange, do debi albuma, proisteklo nešto toliko dobro, jasno je da je to vreme dobro potrošeno.

MUSIC LOOP

Stvari bi verovatno bile u velikoj meri drugačije da je Woon sklopio taj album ranije. U 2007, njegova krhka obrada smestila ga je na usamljenu raskrsnicu između ruralnog bluza i moderne elektronike, i predstavila kao momka od dvadeset i kusur godina iz Londona koji je prodao dušu dabstepu. Danas, on ovaj prostor deli sa umetnicima kao što su The XX i James Blake, i u senci Blake-ovog debi albuma, koji je izašao ranije ove godine, umesto duboko misteriozno, Woon-ova muzika je bila u opasnosti da zvuči samo umarajuće poznato. Prva polovina albuma je noćna šetnja kroz usamljeni grad, i ističe njegov rad u prošlosti sa producentima kao što su Burial (koproducent numere “Night Air” ), Subeena i Ramadanman. Instrumentali čine odličnu podlogu za njegovo pevanje, čineći sitne detalje (poput savršeno smeštenih sint akorda u numeri “Street”) još moćnijim. Jedan određeni trik ćete čuti više puta: Woon-ovi isprepletani vokali u zapanjujućim horskim aranžmanima. To daje bučan efekat na “Lady Luck”, i isto tako donosi nervozu i napetost u “Spirits”. Woon-ovi isprepletani vokali sa šaputajućim perkusijama i nežnim akordima, daju

FRENZY SPARK

neodoljivu glatkost i futuristiku zvuku, a egzekuciji retro ljupkost. U poređenju sa Blake-om i The XX, Mirrorwriting zvuči mnogo pirstupačnije i mnogo manje sumorno, iako je Woon-ova muzika jednako očaravajuća i misteriozna. Još uvek tu ima dosta elektronskog mađijanja na trakama poput “Gravity”, ali uprkos ultra modernim trikovima on je više klasičan tekstopisac nego zvučni istraživač. Čak i eksperimentalnije numere poput “Shoulda” imaju klasičan ’verse-chorus’ format teksta, a tekstovi su uglavnom jednostavne romantične priče, daleko od evokacije nebulozne melanholije, dostavljeni sa bogatim podrhtavajućim tonovima. Woon je na ovom albumu pokušao da spoji toliko različitih tonova, da biste pohvalili njegove ambicije čak i da nije uspeo to da izvede. Ali, činjenica da Mirrorwriting uspeva da stopi toliko različitih muzičkih svetova u nešto toliko glatko sjedinjeno, je Woon-ov pravi uspeh. A opet, zbog tolike žanrovske neodlučnosti, iako je velika verovatnoća da će prirasti srcima fanova različitih žanrova, postoji mogućnost da se niko tu ne pronađe. Biće interesantno videti da li će zaista široka grupa ljubitelja pop i indi muzike prihvatiti Woon-ov sveobuhvatni pristup. U svakom slučaju, bez obzira na to ko će biti njegova publika, činjenica je da je Woon uspeo da napravi siguran i zabavan hibrid UK bas muzike i glatkog soula.

J Dilla’s Donuts as Performed priredio: by Stray Phrases Ga Damn Sećam se kad sam prvi put preslušao album Donuts od J Dilla-e. Preslušao sam ga još nekoliko puta istog dana. Posle izvesnog vremena, naletim na ‘Rapamelu’ na post o trojici omladinaca koji su odsvirali ceo “Donuts” u nekom njujorškom baru, i to u jazz fazonu. Odmah sam se bacio na download. Preslušao sam ga nekoliko puta tog istog dana i još nekoliko stotina puta do danas.

PHOTO CREDIT: SWOTTI.COM

Svirka koju je neko zabeležio (hvala mu na tome) je izuzetno prijatna i poletna. Pravi jazz, lepo i nenametljivo odsviran uz živahne zvuke njujorškog noćnog života. Prosto da ti bude žao što nisi bio tamo.

MUSIC LOOP/ROLLING STONE

Kompletan snimak nastupa

Snimak nije baš najboljeg kvaliteta, ali je slušljivo. Čuju se čaše, smeh i razgovor gostiju, ali nije strašno. Štaviše, svo to zveckanje čaša i kikot prisutnih daje neku zanimljivu čar snimku. Uostalom, ne moramo uvek cmizdriti kad nema HD-a, HQ-a i ako produkcija nije potpuna šminka i perverzija. Sve puca od kvaliteta zvuka i slike, a muzike i flow-a - skoro nigde.

J Dilla - Donuts Album Preview

Check this link: J Dilla - Workinonit Snimak nije baš najboljeg kvaliteta, ali je slušljivo. Čuju se čaše, smeh i razgovor gostiju, ali nije strašno. Štaviše, svo to zveckanje čaša i kikot prisutnih daje neku zanimljivu čar snimku.

FRENZY SPARK

ROBERT WYATT

piše: Vladimir Skočajić

TALK TALK

Njegova muzika je kombinacija raznih stilova – od džeza i ambijentalnog popa, preko prog roka, sve do folka, dok je koketirao sa klasikom, bosanovom i elektronikom. Za one koji su ga zbog boje njegovog glasa opisivali kao melanholičnog tipa, kaže da nisu shvatili njegov cinizam, tvrdeći ’da je humor jedan od njegovih glavnih pokretača’. Robert Wyatt ima 66 godina, a muzički je aktivan preko četrdeset. Rođen je u Bristolu, a danas živi u mestašcu Louth, u oblasti Lincolnshire. Mnogi su skloni tvrdnji da bi Pink Floyd zvučali skroz drugačije da nije bilo The Soft Machine, pionira prog rok zvuka i benda u kom je dvadesetogodišnji Wyatt načinio prve muzičke korake sviravši bubnjeve. Nakon jedne pijane žurke 1973. godine, Wyatt pada sa trećeg sprata i ostaje doživotno vezan za invalidska kolica. Paradoksalno, baš tada kreće njegov kreativni uspon jer u to vreme upoznaje slikarku Alfredu Benge – Alfie, koja postaje njegova životna saputnica do dana današnjeg, a ujedno i kreativni partner s obzirom da je napisala tekstove za mnoge Wyattove pesme i slikala omote svih njegovih albuma u poslednjih 35 godina. Wyattov prvi album nakon nesreće je Rock Bottom, ploča koja miri žanrove, publiku i kritiku, i ploča koju je John Peel uvrstio među svojih 10 omiljenih svih vremena.

danas – Domino Records, kuću koja izdaje albume bendova poput Franz Ferdinand, Animal Collective, Bonnie Prince Billy, Four Tet, Arctic Monkeys ili Jim O’Rourke. Iako Wyattovi albumi zvuče sve bolje s godinama, reći da je on kao vino je pomalo otrcano, a pomalo i netačno – od Wyatta vam nikada ne može biti muka, ma koliko god ga slušali.

Prošlo je 35 godina kako ste napustili The Soft Machine. Kako Vam izgleda to vreme iz današnje perepektive?

Ono po čemu se Wyatt izdvaja od prosečnog šezdesettrogodišnjeg muzičara (ako takav uopšte postoji) je vitalnost u izrazu, konstantna svežina koju nosi već decenijama, želja i hrabrost za eksperimentisanjem, kao i količina iskustva koju kombinuje sa osećajem za modernim tokovima (koje mu neretko približavaju saradnici koji su u svakom momentu ’svesni šta se dešava oko njih’ - kao što je Brian Eno npr). Dokaz o njegovoj vitalnosti je i činjenica da je svoj poslednji album Comicopera izdao za jednu od najaktuelnijih nezavisnih etiketa

FRENZY SPARK

Intervju koji je pred vama je vođen telefonom, jedne martovske večeri, pre tri godine. Ako znamo da je Wyatt kralj ironije, ne čudi da je naš razgovor počeo njegovim pitanjem ’zašto bi neko iz zemlje kojoj Velika Britanija nije donela ništa dobro poslednjih godina uopšte želeo da razgovara sa njim’, što je kod obojice izazvalo smeh, nakon čega se uozbiljio i izrazio radost što po prvi put u svojoj karijeri daje intervju za neki srpski medij.

The Soft Machine su mi bili zamena za školu i fakultet. Nisam imao nikakvo akademsko obrazovanje i bend me je pripremio za život odraslog čoveka. Napustio sam školu kada sam imao 16 godina, bukvalno bez ičega – bez novca, bez kvalifikacija.. Svo to vreme sam slušao džez ploče, nimalo se ne zanimajući za školu. Kada su drugi ljudi upisivali fakultete, ja sam bio u bendu i svirao bubnjeve gotovo deset godina. Grupa mi je pomogla da odrastem, da naučim puno stvari, na čemu sam jako zahvalan. Nakon The Soft Machine, formirali ste Matching Mole... Da, to je bio sjajan period. Matching Mole sam osnovao vođen filozofijom ’šta god da uradim ispadne pogrešno, a naročito ako se trudim da uradim kako treba – tako da me baš briga, osnovaću

FRENZY SPARK

PHOTO CREDIT:SIMON FERNANDEZ

novi bend pa nek bude kako bude’ (smeh). Matching Mole je bio jedan vrlo srećan bend, koji je pravio bezbrižnu muziku... Prvi solo album ste izdali 1971, samo dve godine nakon toga doživeli ste tu užasnu nesreću, da bi 1974. izdali album Rock Bottom, koji je ironijom sudbine Vaš najcenjeniji album od strane kritike. Kako ste se osećali kada je Rock Bottom izašao? Osećao sam se sjajno. Možda će te iznenaditi, ali čak i dok sam boravio u bolnici nisam se osećao tako loše, a jedini razlog je – moja supruga Alfie. Kada sam upoznao Alfie bio sam najsrećniji čovek na svetu, bukvalno..Znaš, to je ono osećanje kada pronađeš svoju srodnu dušu, nekoga sa kim se u potpunosti razumeš po pitanju svega. Istina, postojali su ljudi sa kojima sam svirao i sa kojima sam se skroz razumeo, ali ovo je bilo nešto drugo. Zahvaljujući njoj, sve je imalo mnogo više smisla...Kada sam bio sa njom, tačno sam znao šta i kako treba da radim. I danas smo zajedno, i danas Alfie ima isti efekat na mene.

Znam da Vaša ljubav prema džezu datira još iz pedesetih godina prošlog veka. U jednom intervjuu sam pročitao da Vas je stariji brat navukao na džez sredinom pedesetih kada ste prvi put čuli Stana Kentona... Da, obožavam Kentona, mada me je još pre toga otac zarazio muzikom njegove mladosti: pločama Dukea Ellingtona, i džezom iz dvadesetih i tridesetih. Verovatno zbog toga nisam nikada bio tinejdžer buntovnik, i u tom smislu sam vrlo zahvalan svojim roditeljima (smeh). Nakon toga, moj stariji brat me je upoznao sa posleratnim, modernim džezom – i to me je načisto oduvalo. Mislim da je upravo to bio jedan od razloga što sam napustio

TALK TALK

U vreme kada ste svirali sa The Soft Machine, nedaleko od Vašeg rodnog mesta u Engleskoj, živeo je i stvarao Nick Drake. Znam da njegova muzika i Vaša nemaju mnogo dodirnih tačaka, ali s obzirom da ste obojica bili muzički aktivni u isto vreme, fizički relativno blizu jedan drugog, da li ste možda čuli za njega tada?

Ne, nisam. 1968. godinu sam celu proveo u Americi, i tada me je uglavnom zanimala džez muzika, tako da sam bio malo upoznat sa radom bilo kog singer-songwritera. U stvari, tada skoro uopšte nisam obraćao pažnju na pevanje – smatrao sam da su pevači tu samo da popune prostor između instrumentalnih delova u pesmi (smeh). Retki su bili pevači koje sam tada voleo... Možda samo Ottis Reading, Nina Simone, Ray Charles..Ali sada na to gledam potpuno drugačije, pesme posmatram kompletno i način na koji neko peva mi je podjednako bitan kao i način na koji svira.

FRENZY SPARK

školu, jer ništa nije moglo da se poredi sa slušanjem ploča Charlesa Mingusa i Stana Kentona. Pretpostavljam da ste tada zavoleli i fri džez... Oh da, apsolutno. Upravo su prve svirke The Soft Machine bile inspirisane fri džezom...U to vreme, na nas su jako uticali muzičari koji su svirali sa Ornette Colemanom: Paul Bley, Charlie Haden, Don Cherry, Dewey Redman, David Iserson, i sam Coleman, naravno. Da li volite možda Pharoah Sandersa? Obožavam Sandersa. Prvi put sam čuo za njega kada je postao član Coltraneovog pratećeg benda, i odmah mi je njegov saksofon ušao u uvo – s jedne strane taj zvuk je bio oštar i divalj, dok je s druge strane posedovao izvesnu dozu nežnosti i prefinjenosti.

Robert Wyatt Sea Song

Zanimljivo kako je Sanders prilično vitalan i dan danas, u šezdeset osmoj godini života...

Vratimo se Vašoj muzici. Izdali ste na desetine albuma, i kada bi pominjali svaki, ovaj intervju bi trajao beskonačno, a s obzirom da nemamo toliko vremena, fokusirajmo se na ove novijeg datuma. Poslednja dva albuma su Vam Cuckooland iz 2003. i prošlogodišnji Comicopera. Zanima me koja je su sličnosti i razlike u Vašem pristupu kada ste snimali jedan tj. drugi album? Ta dva albuma, kao i ploču Shleep iz 1997. povezuju muzičari koji su svirali sa mnom, ljudi različitih životnih dobi, iz različitih muzičkih miljea. Na svakoj od te tri ploče sve više razvijamo naš odnos, i kako vreme prolazi sve se bolje nadopunjujemo. Pošto su ljudi koji sviraju sa mnom vrlo zauzeti, gotovo je nemoguće da se baš svi okupimo istovremeno, ali čak i kada je upola manje ljudi u studiju od broja koji zarvši na albumu, baš zbog te naše povezanosti međusobno, ja imam utisak da smo svi prisutni, da smo kao neki imaginarni bend (smeh). Pomenuli ste album Shleep. Zanima me odakle baš taj naslov, i šta Shleep znači u stvari? To potiče od jezika kog su govorili jevreji u Evropi, naročito u Engleskoj i Nemačkoj pre drugog svetskog rata. Od tada se zadržalo par sarkastičnih izraza – ako vas npr. neko pita ’imate li novca’ a vi kažete ’money shmoney’ to znači da ste švorc, ili ako na pitanje ’da li ste srećni’ odgovorite ’happy shmappy’ znači da niste. U vreme kada sam snimao taj album, imao sam problema sa nesanicom, i otuda i naziv Shleep. Pesma Just as You Are sa albuma Comicopera govori o čoveku koji je svestan da su promene u njegovom životu neophodne i iako oseća da je slab da ih sprovede u delo, siguran je da će se te promene kad tad desiti. Koliko je ta pesma autobiografska? Na poslednjih par albuma, Alfie je napisala gotovo polovinu pesama koje sam ja otpevao – mada, ne može se reći da

funkcionišemo baš kao John i Yoko (smeh). Ona je napisala i Just as You Are, i tačno je da je tekst pomalo biografski, i da je imala mene na umu dok ga je pisala. U stvari, ona se u tom tekstu sve vreme meni obraća, pa sam zato rešio da tu pesmu snimim u žensko-muškom duetu - pozvao sam brazilsku pevačicu Monicu Vasconcelos, koja poseduje predivan glas. Monica je gostovala na mom albumu, a ja sam uzvratio gostovanje na njenoj novoj ploči.

TALK TALK

Istina, on i dalje pravi odličnu muziku. Mada, imam utisak da su mnogi muzičari bolji kada dostignu zrelo doba nego kada su mladi. Mišljenje da su bendovi vitalni samo kada su mladi, je plasirano od strane velikih korporacija kako bi prodali neke prosečne ploče. Naravno, nemoguće je generalizovati stvari, ali ako su slikari, pisci i političari bolji sa godinama, ne vidim zašto to ne bi bio slučaj i sa nama, muzičarima.

Tokom Vaše karijere, sarađivali ste sa velikim brojem muzičara, a čovek sa kojim ste svirali gotovo na svakom albumu je Brian Eno. U mojoj glavi, vas dvojica ste kao Jagger i Richards, i znajući koliko godina ste proveli radeći zajedno, nekad se pitam da li se neki put razumete telepatski, uopšte ne razgovarajući?

Uh, ne da razgovaramo, nego umemo da provedemo sate pričajući o muzici, i da nam uopšte ne bude dosadno – kao Fidel Castro (smeh). U početku nismo imali mnogo zajedničkih tačaka u muzičkom smislu jer je Brian minimalista, dok ja volim da sve zvuči raskošno i bogato instrumentima. Vremenom smo naučili da iz toga izvlačimo pozitivne stvari i da se nadopunjujemo. Neki put umem da preteram, i onda on odstrani ono što je suvišno. Kako ste došli u kontakt sa Paul Wellerom? Sasvim slučajno. Snimao sam album u studiju Phil Manzanere, i ispostavilo se da u tom istom studiju, u sobi pored, album snima i Weller. Jednom je došao da sluša kako sviramo, jako mu se dopalo to što je čuo, rekavši mi da je dugogodišnji ljubitelj moje muzike, i da bi mu bila čast da odsvira gitaru u par pesama. Prvo je odlušao kako zvuči kostur pesme, probali smo, i ja sam se oduševio - ono što je on svirao se savršeno tematski uklapalo, i bilo je jasno da se nadovezao na ono što je čuo, ne želeći da se nameće na bilo koji način. To je bilo u vreme kada sam snimao Shleep, a nakon toga sarađivali smo i na dva poslednja albuma. Moram priznati da sam bio pozitivno iznenađen kako to zvuči, jer je Paul Weller ipak iz nekog drugog muzičkog sveta.. Da, definitivno se dosta razlikujemo i muzički, a naročito generacijski, ipak je on 10-15 godina mlađi od mene. Mada,

FRENZY SPARK

PHOTO CREDIT:SIMON FERNANDEZ

TALK TALK

pronašli smo dosta sličnosti – i on i ja delimo veliku ljubav prema američkoj crnoj muzici iz pedesetih i šezdesetih, kao i prema džezu, a i neki politički stavovi nam se poklapaju. Takođe, pre par godina ste sarađivali sa Bjork. Možete li mi reći nešto više o tom iskustvu? Heh, to je bilo totalno iznenađenje za mene, potpuno neverovatno (smeh). Jednog dana me je pozvala telefonom, i rekla mi je da snima album na kom će vokali biti u prvom planu, sramežljivo me upitavši da li bih hteo da učestvujem u tome, i ja sam sramežljivo rekao – da! (smeh). Već sledeće nedelje, došla je sa svojim producentom, bili su kod mene par dana, zamolila me da otpevam par pesama, što sam sa zadovoljstvom uradio. Ne znam zašto, osećao sam se kao da me je posetio lik iz neke bajke, neka princeza sa severa. Iskustvo sa njom je bilo prelepo – Bjork je tako divno biće, duhovita, inteligentna, nepretenciozna...I Alfie i ja smo uživali u njenoj poseti. Album Comicopera je izdat za Domino. Otkud Vi na Dominu? Da budem iskren – nemam pojma (smeh). Izdavao sam za Rough Trade, onda su me oni prebacili na Ryko, a onda su Ryko preuzeli neki ljudi koje nisam poznavao i atmosfera tamo mi se nije baš dopadala pa smo pronašli Domino, kuću koja okuplja muzičare čiji stilovi se prilično razlikuju međusobno. Na sreću, u Domino katalogu postoje dva-tri vrlo isplativa benda, tako da smo mi ostali lišeni bilo koje vrste pritiska, a samim tim Domino je u mogućnosti da kombinuje entuzijazam i biznis. Da li možda volite neki bend koji izdaje za Domino?

FRENZY SPARK

Da – jako mi se dopadaju Animal Collective...Volim i Arctic Monkeys, u njima definitivno ima nekog šarma..Franz Ferdinand su mi ok, takođe..Nedavno sam saznao da tokom njihovih turneja pevač piše dnevnik u kome opisuje hranu zemlje ili grada u kome su svirali. Koliko je samo to pametniji način da provodiš vreme na turneji od raznoraznog bahanalisanja i drogiranja kom su mnogi bendovi skloni. Nedavno ste izjavili kako se već duže vreme osećate kao uljez u anglo-američkom svetu. Na albumu Comicopera, poslednji stih koji ste otpevali na engleskom glasi: ’You’ve planted everlasting hatred in my heart’ obraćajući se liderima Vaše zemlje. Mislite li da je ova globalna alavost prema novcu samo jedna od faza u kojoj je svet, ili se nalazimo na putu bez povratka? Ne, ovo nikako nije put bez povratka – svaka imperija ima svoj početak i kraj. Da nije potpala pod uticaj Amerike, Velika Britanija bi mogla biti divna zemlja. Iako smo danas mali i pokorni pomagač Amerike, mislim da se na duže staze to i te kako može promeniti. Znam puno sjajnih ljudi iz Amerike, i siguran sam da će stvari biti bolje kada se političke garniture promene. Već sada u Velikoj Britaniji imamo premijera koji nije ni upola lud koliko je bio prošli, i mislim da je to dobra stvar..Dopada mi se gradonačelnik Londona, pravi demokrata, vrlo odmeren, otvoren za mnoga pitanja...Puno je stvari koje volim ovde. Međutim, mnogo loših stvari se u naše ime radilo poslednjih godina, i taj stih koji si pomenuo je jedan od načina da se distanciram od svega toga, jer to definitivno nije teret koji bih ja trebao da nosim. Verujem da će se stvari vratiti u normalu – i Grčka i Rimska imperija su

doživele kraj. Pogledaj Rim danas – vrlo prijatno mesto (smeh). Grčka takođe. Ni jedna, ni drugi zemlja nemaju nikakvu želju da vladaju svetom, i iskreno se nadam da ćemo i mi doći do te tačke uskoro. Znam da ste veliki ljubitelj stand up komičara, i da vam je jedan od omiljenih Eddie Izzard. Da li volite možda Billa Hicksa? O, naravno - obožavam i Hicksa i njegovog prethodnika Lenny Brucea. Komičari poput njih se na sjajan način bore protiv sistema, i toliko ga brutalno ismevaju, da ih ponekada doživljavam kao ljude koji ratuju, i kojima se svakog časa nešto može desiti. Mnogi komičari koje volim su jako hrabri, i ako postoji nešto što može da me pokrene više od dobre muzike ili neke druge vrste umetnosti, to su oni. Recite mi kako izgleda jedan Vaš sasvim običan dan...

Kada ste već pomenuli ploče, zanima me šta slušate ovih dana... Uglavnom slušam ploče svojih prijatelja, muzičara poput Gilada Atzmona, ili malopre pomenute Monice Vasconcelos..Slušam puno starog džeza, i to baš starog, na pločama od 78 obrtaja – uh, obožavam te ploče. Moja kolekcija ploča se nije mnogo promenila od vremena kada sam bio osamnaestogodišnjak..Baš sam pre neki dan preslušavao ploče koje sam voleo sedamdesetih, a na nekim od njih je tradicionalna jugoslovenska muzika, bugarska... Oduvek me je privlačila muzika sa krajnjeg istoka Evrope, tamo gde se mešaju evropski i azijski uticaji..Ili npr muziku koja se svira na zapadu Španije, gde se mešaju tradicinalni španski i arapski zvuci....Svidja mi se bend sa severa Engleske koji se zove Rachel Unthank and the Winterset. Osnovu grupe čine dve sestre Rachel i Becky Unthank, i one na divan način kombinuju moderne muzičke uticaje i muziku iz sedamnaestog i osamnaestog veka.

Kao neko ko 2008. i dalje uživa u pločama na 78 obrtaja, kako doživljavate ovo vreme tehničkih novotarija, kada bukvalno možete pritiskom na dva dugmeta imati album koji god poželite? Srećan sam što ljudi i dalje kupuju moju muziku, jer kada bi sve što radim svima bilo dostupno za džabe, teško da bih mogao da živim normalan život kakav vodim danas. Imam preko 60 godina, i doživeo sam puno tehničkih novotarija, i ono što znam sigurno je da će uvek postojati ljudi koji žele da sviraju, i ljudi koji žele da slušaju, i mislim da je to najvažnije. U prirodi čovečanstva je da napreduje , a pošto je muzika univerzalan način komunikacije između ljudi, mislim da sve ove novine pomažu upravo tu komunikaciju. Mada, siguran sam da se ljudi na isti način raduju novim stvarima bez obrira u kom vremenu živeli, i bez obzira da li je reč o točku ili internetu. Nedavno sam uradio intervju sa Davidom Garlandom, koji je Vaš veliki fan, i imate pozdrave od njega Stvarno? Hvala. David je sjajan čovek. Ne znam da li znaš da on pravi sjajnu muziku pored toga što je autor dve radijske emisije. Naravno – upravo je njegov prošlogodišnji album Noise in You bio na prvom mestu godišnje liste moje emisije što je bio i povod da razgovaram sa njim.

TALK TALK

Hmm..izgleda prilično obično. Najčešće pre podne slušam ploče, onda počnem nešto da sviram uz njih, i ne prestajem čak i kada se ploče zaustave. Većinu dana provodim sa Alfie – idemo u prodavnicu zajedno, sedimo na verandi i pijemo čaj, nekada se vidimo sa komšijama...Popodne Alfie često kuva...Ja na žalost to ne radim jer sam očajan kuvar – ja sam jedina osoba koja može i sme pojesti ono što skuvam (smeh). Alfina majka živi sa nama, i sa njom provodimo dosta vremena...Uveče volim da pročitam neku knjigu..Imam utisak da smo jedna skroz mirna i obična porodica, koja se ni po čemu ne razlikuje od drugih.

U isto vreme zvuče sveže, savremeno i arhaično. Prošle godine su izdali sjajan album The Bairns, što je škotski dijalekt za The Babies.

Da, Noise in You je fenomenalan album skroz, i ja sam imao fazu pre par meseci kada sam ga slušao bez prestanka.

Ne znam da li ste znali da je David Garland kao trinaestogodišnjak bio na koncertu Jimija Hendrixa, na kom je predgrupa bila The Soft Machine, i on upravo taj vaš koncert smatra prekretnicom u svom životu i od tada je krenuo ozbiljno da se zanima za muziku.

Nisam to znao..ili mi je možda David rekao, ali sam zaboravio (smeh). Bilo je malo zastrašujuće svirati pred tolikim brojem ljudi koji su došli da gledaju Hendrixa, tako da smo morali da smislimo nešto opičeno da bi im držali pažnju (smeh) Svirali ste celu turneju sa Hendrixom. Kako ste Vi doživeli njega? Jimi je bio aposlutno predivno biće. Iako je bio velika zvezda, bio je prilično povučen i stidljiv. Prema nama se uvek odnosio sa velikom dozom poštovanja. Znao je koliko nam je teško da budemo predrupa tako velikom bendu, i da sviramo pred hiljadama ljudi, i uvek se trudio da nas ohrabri, često je dugo razgovarao sa nama pre koncerta. Sama činjenica da je uzeo nas (koji smo bili toliko drugačiji od njegove grupe Experience) kao predgrupu, a ne neki hard rock bend govori dosta o njemu –mislim da je to bio vrlo hrabar potez. Uvek je želeo da proba nešto novo kada je muzika u pitanju, uvek je bio otvoren eksperimente, i to je još jedna od stvari koju sam jako cenio kod njega.

Izvor: Gistro FM Blog Radio emisija: Gistro FM

FRENZY SPARK

piše: Dušan Bajić

ROLLING STONE

MICK KARN

24.07.1958.- 04.01.2011. Adonis Michaelides odnosno Mick Karn, iako iza sebe ima mnoštvo solo radova i raznih muzičkih saradnji(Kate Bush, Midge Ure, Gary Numan, Bill Nelson...) ipak je najpoznatiji kao virtuozni basista i saskofonista uticajne grupe Japan.

Ako je muzička štampa raspad grupe Japan 1982.godine označila kao kraj britanskog novog talasa i takozvanog novog romantizma, onda bi smrt njenog člana Mick Karna mogla da bude kraj ideje da se od autentične i originalne muzike može živeti....i preživeti! Adonis Michaelides odnosno Mick Karn, iako iza sebe ima mnoštvo solo radova i raznih muzičkih saradnji(Kate Bush, Midge Ure, Gary Numan, Bill Nelson...) ipak je najpoznatiji kao virtuozni basista i saskofonista uticajne grupe Japan.David Sylvian raspušta grupu 1982. godine, a Karn odmah idaje prvi solo album”Titles” na kom je odsvirao sve instrumente(bas bez pragova,saskofone, klrinet, flauta, klavijature, perkusije). Takodje pravi izložbe sa svojim skulpturama.Peter Murphy(ex Bauhaus)i on 1984.godine osnivaju bend Dalis Car i izdaju jedini album”Walking Hour”koji je u vreme izlaska bio neshvacen da bi danas imao kultni status.Sa trećim solo albumom”Bestial Cluster”Karn pokazuje jaku težnju ka muzičkoj avangardi i instrumentalnoj muzici koja će se sve više razvijati na njegovim sledećim albumima. Grupa Japan se ponovo okuplja 1991. godine u originalnoj postavi ali ovoga puta pod nazivom Rain Tree Crow i izdaju album na kom je zabeleženo dosta muzičkog imrpoviziranja koje je visoko ocenjeno od strane muzičke kritike.Karn-ov lucidan način sviranja basa bez pragova(fretless bass) naprosto upada u uši te ga mnogi zovu da svira i nastupa sa njima.Njegov muzički stil je teško opisati upravo i zbog saradnje sa ljudima iz različitih muzičkih pravaca - ima kod njega i progresiv roka, jazza, elektronike i etno prizvuka... Sa svojim starim muzičkim kolegama Steve Jansen-om i Richardom Barbieri-em izdaje nekoliko albuma po skraćenicom”JBK” sa idejom da se afirmišu nova muzička imena, što je po malo apsurdno jer ni sam Karn nije uspeo sebe značajno da “promoviše”. Sa ova dva muzičara izdaje i odličan live album 2001. godine... Tiraži njegovih albuma su mali, a on menja diskografske kuće pokušavajući da zadrži umetničku slobodu i izbegne tako (ne) namerno pritisak da izda nesto komercijalnije i prijemčivije za širi krug ljudi. Zajedno sa svojom perodicom Karn 2004. godine napusta London zbog velikih finansijskih problema i odlazi u rodni Kipar. Iako i dalje stvara na vise polja, živi krajnje skromno.Na svom oficijelnom sajtu,juna 2010. godine Karn objavljuje da mu je dijagnostikovan rak i da nije u stanju da finasijski pokrije troškove lečenja te moli ljude dobre volje da pomognu.Gitarista David Torn,Midge Ure(Ultravox) i članovi grupe Duran Duran, ljudi sa kojima je radio, otpočinju kapmanju skupljanja novca.Spekulacije da će se originalna postava grupe Japan okupiti i odrzati dobrotvorni koncert pada u vodu zbog odbijanja učestvovanja njenog vodje, Davida Sylvian-a, koji mu ipak piše dirljivu pesmu koja je objavljena i na Face Book-u.Progresiv rok bend Porcupine Tree izdaje live album a novac od prodaje ide za lečenje.Sledi mučan period neizvesnosti šta će se dogoditi sa ovim vrsnim umetnikom.Peter Murphy ponovo aktivira grupu Dalis Car,i Karn iako teško bolestan, ulazi u studio, ispostaviće se, poslednji put. Snimili su četiri pesme. Tužna vest je stigla 4. januara ove godine, Mick Karn je izgubio bitku sa teškom bolesću, umro je okruzen svojim najbližima iz porodice i ušao u legendu.Mini album dua Dalis Car ipak će izaći tokom ove godine.Njegov za sada poslednji snimak koji je objavljen je na kompilaciji”We Were So Turned On a Tribute to David Bowie”,obradio je pesmu simboličnog naziva u njegovom slučaju,”Ashes to Ashes”. R.I.P. Mick Karn

FRENZY SPARK

ROLLING STONE

FRENZY SPARK

Svi smo voleli Singerove X-Mene. Čak je i treći deo mogao da prođe. Pa i četvrti bi verovatno bio OK. Zašto? Zato što su likovi jaki i zato što je kasting bio fenomenalan. Pa čak i da je scenario bio lošiji, mogli bismo da progutamo. Međutim, kada je počela priča o ributu, počele su i prve sumnje. Pozitivna informacija je bila ta što je režija pripala Metju Vonu koji nam je podario fenomenalnu adaptaciju instant kult klasika kakav je Kick Ass. No, sve je to lepo, ali...kako X-Meni bez Vulverina, tojest Hju Džekmena?

piše: Željko Obrenović

FILM CORNER

X-MEN: FIRST CLASS

Film počinje kao retko koji superhereojski film -- smesta prelazi na priču i razvija je munjevito. Već u prvih nekoliko scena lik Magneta je jasno postavljen, a grč u našem stomaku ne popušta do kraja filma. Zatim se smenjuju scene u raznim delovima sveta, na raznim jezicima.

FRENZY SPARK

Znam, to sam i ja rekao, pa i sad kad sam video film, nisam siguran da to može. Ali, može. Istina, trebaće neko vreme da se priviknem. Trebaće neko vreme da prihvatim da Mistik više nije Rebeka Romijn Stamos, da Magneto nije sjajni nacista iz Singerovog Apt Pupil. I naravno, ne samo da nema Hju Džekmena, već nema ni Vulverina! Lažem, doduše. Ako ćemo u sitna crevca, Vulverin ima kameo u sceni od dve sekunde, dovoljan da kaže svoje ‘Fuck off!’ Ksavijeru i Magnetu koji regrutuju prve mutante. I to znači! Film počinje kao retko koji superhereojski film -- smesta prelazi na priču i razvija je munjevito. Već u prvih nekoliko scena lik Magneta je jasno postavljen, a grč u našem stomaku ne popušta do kraja filma. Zatim se smenjuju scene u raznim delovima sveta, na raznim jezicima. Nije tajna da mrzim oridžine superheroja. Čak i kad su dobri, otmu za sebe pola filma, pa za priču i zaplet ostane premalo prostora. No, ovde je oridžin dat ubrzano, a nastavak je stopljen sa zapletom, tako da se nema utisak razdvojenih celina. A, opet, ne treba zaboraviti ni da je ceo film jedan veeeliki oridžin i to ne jednog već gomile junaka. Von nas je već u Kick Ass navikao da očekujemo sjajne i originalne borbe, a ni ovde nije izneverio. Pogledajte samo ‘borbu’ mlađanog Magneta sa nacistima kojima pokaže logorsku tetovažu: gde je nož? Tu je. A ne, ipak je tamo. A ne, opet je tu. Znajte, kad se neko prihvati ovakve franšize, pritisak je preveliki. I pri tom ne mislim samo na pritisak da se napravi dobar film (recimo da se to podrazumeva). Ali, ne treba zaboraviti ni višedecenijsku mitologiju X-Mena, razne scenariste koji su ispredali njihove biografije, razne spin-ofove i zasebne serijale itd. A ne treba zaboraviti metaforu koju X-Meni predstavljaju: sve odbačene, bilo zbog boje kože ili seksualnog opredeljenja. Samo što su ovde u pitanju supermoći i razne mutacije. Na svu sreću, Von je uspeo da se izbori sa svim tim i iznedrio film koji ako nije nadmašio Singerovu trilogiju, a onda nije ni mnogo ispod. Kako rekoh, teško da ću na ovo pitanje moći da odgovorim objektivno dokle god film ne repriziram nekoliko puta i ne utuvim sebi u glavu da X-Meni sada ovako izgedaju. Sva sreća pa mi te silne reprize neće teško pasti, jer film ne samo što je sjajan, već je i jako nabijen i ima mnogo toga što traži naknadna gledanja. A svi kojima Vulverin nedostaje kao i meni, neka čekaju film koji je najavljen i koji bi po svemu sudeći trebalo da bude sjajan. Pričalo se da će ga rezirati Daren Aronofski, ali nažalost ništa od toga. No, nikad se ne zna, možda film pripadne baš Metju Vonu. Što se mene tiče, zaslužio je.

FILM CORNER

FRENZY SPARK

SPARK NEWS Steven Spielberg planira Jurassic Park 4

Prometheus nije prethodnica Alien filmova

OUT OF THE BLUE

Zaplet filma Prometheus, koga režira Ridley Scott, i dalje ostaje obavijen velom tajni i spekulacija. Ono što je na početku opisano kao prethodnica filmova serijala Alien, sada kako neki tvrde, jeste nešto kompletno drugačije, mada i dalje postoje neke niti koje povezuju taj film sa Alien filmovima. Ridley Scott je izjavio još u januaru: “Dok je Alien saga bila samo odskočna daska za ovaj projekat, on se tokom kreativnog procesa razvio u nešto potpuno novo, u jedinstvenu mitologiju i zaseban univerzum u kome se ova originalna priča dešava. Svaki, iole pronicljiv fan Alien serijala uspeće da poveže neke elemente iz ovog filma sa elementima iz serijala, da se tako izrazim, a ideja kojom se bavi ovaj film je jedinstvena, velika i provokativna. Pronalazak ovakve jedne priče, priče za kojom sam tragao sve vreme i povratak žanru koji mi je prirastao za srce, ispunjava me srećom.” Michael Fassbender, koji glumi androida u filmu, nedavno je ponovio ono što je već rekao i Ridley Scott: “Stvar je u tome što taj film nije prethodnica Alien sage, već je nešto potpuno drugačije, mada ima niti koje ipak povezuju ova dva filma. Premijera filma Prometheus zakazana je za 8. jun, 2012. i z sada u njemu igraju: Noomi Rapace, Michael Fassbender, Charlize Theron, Idris Elba, Sean Harris, Kate Dickie, Rafe Spall, Logan Marshall-Green i Guy Pearce Evo još nekih informacija u vezi sa ovim filmom.

Negde početkom prošle godine, Joe Johnston, koji je režirao Jurassic Park 3, izjavio je da će biti i četvrtog dela, što će takođe biti i začetak nove trilogije. Od tada se ništa novo nije čulo u vezi sa ovim, ali izgleda da Spilbeg polako prikuplja ideje, dok je scenarista filma I Am Legend, Mark Protosevich, jedan od ljudi sa kojima se Spilberg sastao radi razgovora o četvrtom nastavku. Universal studio koji je stajao iza prve trilogije, negira ovo zajedno sa Spilbergom, i poriču da jebilo ikakvih sastanaka, ali ništa nisu rekli o samoj ideji, tako da tu ipak nešto postoji. Što se scenarija tiče, to bi moralo biti nešto sasvim novo. Ideja o grupi ljudi koja dolazi na napušteno ostrvo krcato dinosaurusima, već je otrcana i potreban je novi, originalniji pristup.

John Carter: Zemlja - Mars Film John Carter, režira Andrew Stanton (Finding Nemo, Wall-E) i tu pratimo veterana Građanskog rata, Carter-a, koji biva prebačen na Mars, na čijoj se površini vodi borba za opstanak između njegovih stanovnika, nakon što su okeani isparili, a atmosfera istanjila.

Malo je poznato većini ljudi, da je prva verzija scenarija za film Alien imala posadu na brodu Nostromo koja je naišla na odbačenu kapsulu, i njenog pilota. Tu u opšte nije bilo ni reči o vanzemaljskim jajima. Umesto toga, član posade izlazi van broda i naizlazi na ostatke drevne piramide. On ulazi u tu građevinu i ubrzo u njoj pronalazi prostoriju sa kiseonikom u kojoj se može disati normalno. Tu su i vanzemaljska jaja, a na hijeroglifima je opisan životni ciklus vanzemaljaca.

FRENZY SPARK

U glavnim ulogama su: Lynn Collins (X-Men Origins: Wolverine), Thomas Haden Church (Spider-Man 3), Mark Strong, Dominic West, James Purefoy i Samantha Morton, a tu je takođe i Willem Dafoe koji glumi četvororukog vanzemaljca visokog preko 3 metra, koji se zove Tars Tarkas. Premijera filma je zakazana za početak marta, 2012. godine, tačnije 9. marta.

prired Da Da

12 KRATKIH FILMOVA KOJI SU PORASLI

dio: avid arko

Within the Woods - Evil Dead

Alive in Joburg - District 9

Bottle Rocket - Bottle Rocket

Tooth Fairy - Darkness Falls

Dirk Diggler Story - Boogie Nights

Peluca - Napoleon Dynamite

Pariah - Pariah

La Jetée - 12 Monkeys

RANDOM

9-9

Kao što se krv dinosaurusa može pronaći u komarcima zarobljenim u skamenjenom ćilibaru, tako se iz kratkih filmova može izvući neka suština i razviti u nešto mnogo veće, u pravu grdosiju dugometražni film. Youtube, a pre svega Vimeo krcati su kratkim filmovima kojih je iz dana u dan sve više i koji svojom pojavom pomeraju gornje granice kvaliteta i time postavljaju nove standarde. Svaki od tih filmova može postati odskočna daska za samog autora i omogućiti mu da od toga napravi daleko ozbiljniju priču, pod uslovom da se film dopadne nekoj producentskoj kući. Pred vama je 12 kratkih filmova koji su poslužili kao osnova režiserima i piscima scenarija velikih blokbastera. Ko zna da li bi danas postojao film Evil Dead, da Sam Raimi nije uzeo kameru u ruke i otišao u šumu sa drugom, gde su zajedno snimili Within the Woods. Neill Blomkamp je hteo da svojim filmom Alive in Joburg dokaže da film pored skupih vizuelnih efekata, može imati u osnovi toplu ljudsku priču. Tako se rodio District 9. A opet, trebalo bi da svi zahvalimo glumcu koji je igrao u dugometražnom ostvarenju. Sharlto Copley je producirao kratki film. Tim Burton je verovatno pogledao kratki film 9 kojije režirao Shane Acker. On je uspeo da napravi dugometražni istoimeni film. Bottle Rocket kratki i dugometražni film danas ne dele mnogo toga zajedničkog, ali je režiser Wes Anderson u kratkom filmu postavio te prve klice. Obično je kratki film karta za režisera, tj. autora da uspe i ode do Holivuda, ali u slučaju Vile Zubić, to nije tako. Tooth Fairy potpisuje Joe Harris, ali dugometražni film Darkness Falls je režirao Jonathan Liebesman. The Dirk Diggler Story je poslužio kao inspiracija za film Boogie Nights. Terry Gilliam tvrdi da nikada nije gledao kratki film La Jetée, iako tu postoji mnogo sličnosti sa njegovim 12 Monkeys filmom. Saw je od indie projekta postao velika franšiza dobivši pritom nekoliko nastavaka. Pogledajte ove kratke filmove.

Gowanus, Brooklyn - Half Nelson

Saw - Saw

Frankenweenie - Frankenweenie

FRENZY SPARK

SERIJALI KNJIGE MRAČNA KULA

piše: Dušan Bojnović

Stephen King

Nakon prve rečenice: »Čovek u crnom bežao je kroz pustinju, a revolveraš ga je pratio«, većina fantasy dece i iskrenih fanova Clint Eastwoodovih špageti vesterna , biće »upecana« u radnju koja kao da se razmotava priorodnim tokom ispred čitaočevog unutrašnjeg oka.

BOOK CLUB

Svaki veliki pisac današnjice trudi se da po nečemu ostane upamćen.Tačnije, pokušava da svom umetničkom ili kao što je danas moderno reći, spisateljskom opusu da i akcenat koji će ga izdvojiti iz gomile ostalih koje kritičari stavljaju u isti koš mediokriteta i nazovi komercijale. Naravno, za postizanje statusa legende medju današnjim čitaocima potrebno je mnogo čak i Stephenu Kingu, toliko osporavanom (nekada i omraženom) piscu, koji ima iza sebe armiju obožavalaca i armiju anti obožavalaca i kritičara spremnih na »zabadanje literarnog noža« u leđa. Njegov »masterpiece«, da ga nazovemo tako, sigurno nije to bio na samom početku, sredinom sedamdesetih godina prošlog veka, kada je samo bio pandan kvazi-Tolkinovskim piscima i pomalo parodiranje i pravljenje anti-heroja. Medjutim, snažna ideja, usložnjavanje radnje koja na samom startu nije čitka i razumljiva prosečnom fantasy freak pubertetliji, dovela je do stvaranja prve u nizu knjiga o Mračnoj Kuli (cheesy ime, pomisliće većina vas koji se prvi put susrećete sa ovim delom), neobičnog naziva: »Revolveraš«(Gunslinger u originalu na engl.). Nakon prve rečenice: »Čovek u crnom bežao je kroz pustinju, a revolveraš ga je pratio«, većina fantasy dece i iskrenih fanova Clint Eastwoodovih špageti vesterna , biće »upecana« u radnju koja kao da se razmotava priorodnim tokom ispred čitaočevog unutrašnjeg oka.Introvertna na početku, možda čak i mizantropska, knjiga prirasta za srce svima onima koji su prvih 20 strana uspeli da svare.Dalje razvijanje radnje, koncentrisano je na upoznavanje čitaoca sa »revolverašem«, tužnim kaubojem Rolandom Desčejnom od Gileada.Mešanje post-apokaliptičnog sveta divljeg zapada budućnosti sa svetom naše skorije prošlosti, daje efekat koji čak i knjige o Amberu Rogera Zelaznya nisu uspele da prevazidju.Iz mešavine više svetova, upoznajemo se i sa drugim likovima, koji predstavljaju različite socijalne strukture ljudi sa prostora Sjedinjenih Država pre ere globalizacije i interneta.Oni unose ljudskost, i usadjuju jasne motive prijateljstva u serijal, čija radnja već u drugom delu prerasta u kapitalno delo SF-a, od koga se očekuje da vremenom postane sve bolje i sve jače.

FRENZY SPARK

Međutim, pisanje ove knjige trajalo je više od trideset godina, pa je i zbog toga kapitalno.Razne generacije postale su obožavaoci ovog dela, zbog jasne poruke o prijateljstvu i nadi u bolje sutra koje ono nosi.Medjutim, većina fantasy knjiga do sada nije imala takvu odličnu dozu zdravog humora, razvoja i sazrevanja ličnosti glavnih i ponekada jedinih likova. Svaka knjiga donosi nešto novo i odražava sazrevanje samog pisca, koji vremenom shvata da su sve njegove napisane knjige koje nisu Mračna Kula, ustvari neka vrsta spin-off knjiga.Zbog toga, u knjizi srećemo i klasične likove Kingovih knjiga poput oca Kalahana iz knjige »Salem’s Lot«.Kako se radnja nepredvidivo razvija, čitalac sve više ima želju za daljim čitanjem i sve više se pita, hoće li do sada već poprilično narasla ekipa likova prevazići peripetije u koje stalno upada, a koje su sve neočekivane i »brzopotezne«, i da li će naći Mračnu Kulu zbog koje su svi povezani i zbog koje su svi postali porodica na putu sudbine, takozvanom »ka«. Sjajna završnica prepuna emocija i najuzbudljivijih scena, kao i mozgalica koje pisac postavlja pred čitaoce, načinilo je Mračnu Kulu jednom od najboljih epskih avantura ikada napisanih, koja nikako ne može da se preskoči ako ste imalo poštovalac ozbiljne knjige ili pak poštovalac dobrog Science Fiction dela, jer ovaj serijal je upravo kombinacija jednog i drugog. Nisam namerno otkrivao radnju, kao ni odnos likova, jer smatram da takve stvari čitalac treba sam postepeno da otkriva.Bez obzira da li volite ili ne Stephena Kinga, ova knjiga je stvarno zaslužila da bude smatrana umetničkim delom i moja ekstremno subjektivna preporuka je da je pročitate u dosadnim danima ili noćima ispunjenim nesanicom, nećete se pokajati. Kod nas je izdavač Alnari, kome je trebalo manje od trideset godina da izbaci sve prevode, koji su pritom i jako kvalitetno urađeni.Poslednji, sedmi po redu deo očekuje se ove godine na našem jeziku, iako je 2004. bio izbačen na Engleskom. Budite sigurni da ćete i vi zapamtiti i voleti Mračnu Kulu.

BOOK CLUB

FRENZY SPARK

Prevod: Marina Milićević

GUŽVA U GLAVI

TALK TALK

Nastavak intervjua iz prethodnog broja. Saznajte o čemu su još razgovarali Džoni Dep i rok legenda Peti Smit tokom pauze na snimanju filma Pirates of the Caribbean: On Stranger Tides. S: Da se vratimo na Turistu – atmosfera je bila napeta. D: Andželina. Mi smo se upoznali na ovom filmu. Sresti je i upoznati je, je bilo pravo iznenađenje, i to u pozitivnom smislu, ali znaš, uhode je paparaci, ona i njen muž Bred, znaš, slava, njihova deca i njihov sjajan život, ali su mučeni od strane... tako da ne znaš šta da očekuješ, zaista. Ti ne znaš kakva bi mogla da bude – bez imalo smisla za humor, recimo. Ali ona je neverovatno normalna i ima neverovatno mračan i perverzan smisao za humor. Ali raditi zajedno u takvoj situaciji, u kojoj si praćen od paparaca čim napustiš kući i moraš da se kriješ i ne smeš da pričaš otvoreno sa nekim, jer se bojiš da to ne protumače drugačije i pretvore u neko sranje. S: Na snimanju sam joj rekla da je prelepa. Objasnila mi je ima puno ljudi koji su joj omogućili da bude takva, a da zapravo nije. Zanimljiva je. Ako joj pričaš o njenoj lepoti, sprda se. D: Tako je sa Angie. Mislim, pogledaš je i odeš. O.K. O, Bože! Boginja, ikona. I za 30 godina ljudi će biti u fazonu: “O Bože!” Kao Elizabet Tejlor. Ali način na koji se ona nosi sa tim. Ona je toliko na zemlji, tako realna i tako bistra. Imao sam čast i zadovoljstvo da upoznam Elizabet Tejlor. Znaš. Dobra riba. Sediš sa njom, ona puši hašiš, psuje kao mornar i urnabesna je. Sa Endži je ista stvar. Isti pristup. S: Nešto sam se stalno pitala: da li ti likovi koje vi oživljavate, da li se ikad vrate ? I da li si u stanju da ih otpišeš? Šta se dešava sa njima? D: Oni su još tu, što nije najzdravija stvar. U jednoj komodi mog

FRENZY SPARK

tela je Ed Vud, u drugoj Makazoruki, u trećoj šeširdžija. Hanter je naravno tu, znaš, Raoul Duke. Najuvrnutija stvar je što ih mogu dodirnuti. Oni su tik ispod površine. S: Mora da je teško imati više ličnosti u sebi. Kao Šeširdžija. Šta on kaže: „Jel gužva?“ D: „Ne sviđa mi se. Strašno je gužva.“ Ali svi oni imaju svoje mesto. Pretpostavljam da su se nekako pomirili. S: Kad glumiš nekog, da li ti se dešavalo da sanjaš i kažeš to nije moj san, to je san mog lika? Da li likovi sanjaju? D: Da, Sweeney i Wilmot. S: Mislim da Wilmot ima najviše želje da isturi glavicu. On je bio najviše čovek. Jedna stvar je predstaviti nekog u fikciji ili prozi . Ali kanalisati nekog ko je stvaran? D: To je potpuno drugačije. Prva stvar je odgovornost. Imaš odgovornost prema toj osobi i prema sećanju na tu osobu. Naročito igrati nekog poput Johna Wilmota, grofa od Ročestera, jer sam ga smatrao za velikog, velikog pesnika, koji nije bio priznavan za velikog, već za satiričara, blesavog tipa koji je visio na dvoru kralja Čarlsa. On je odmetnik, izuzetno hrabri pesnik. Imao sam ogromnu odgovornost da ga odigram na pravi način – toliko da sam postao opsednut. Pročitao sam sve. Znao sam sve o njemu. Posetio sam mesta u kojima je živeo. Bio sam na mestu gde je umro. Čitao sam pisma u Britanskoj biblioteci i neke delove sam ubacio u scenario. S: Nekoliko stihova koje si recitovao Samanti Morton koja igra

FRENZY SPARK

Elizabet Bari - to je bila moja vizija njegove poezije i stvaralaštva. A primetila sam u Alisi, kad je Heter recitovao “Jabberwocky” da imaš dar da nam u potpunosti preneseš svu težinu pesnikove poezije. To je dosta teško. Možeš li da zamisliš da snimaš poeziju? D: Ne znam, to je zastrašujuće. Ne znaš tačno…Možeš da dešifruješ namere, ali opet ne znaš kako bi je pesnik pročitao. S: Da, ali to se ne razlikuje od toga da Glen Guld ne zna da li dobro i na pravi način svira Baha. Mislim da je Heterovo čitanje bilo nadahnuto. Juče si mi čitao pesmu Elephant Mana. Nisam znala da je pisao poeziju. Pesma je srceparajuća. Kako si je pronašao? D: Posetio sam bolnicu gde su njegovu posmrtni ostaci. Skelet, gipsana maska, šešir, veo i sve druge stvari su tu. A desno na zidu od njega je ova divna pesma koju je napisao o sebi i svom životu: vučem svoje zlo telo, godinama, nisam ono na prvi pogled, bezosećajno čudovište, bez suza i nade.“ Ovaj momak je bio nadaren i misleći. S: Gledala sam Libertine nebrojeno puta. Režija, scenario – sve je sjajno. Kostimi, kasting, žene – sve je izvanredno. Ali film je sahranjen.

TALK TALK

D: Da, sahranjen. Bez pogovora. Želeo sam da odem do crtača grafita Benksija, i da uradi grafit sa Vilmotovom glavom i jednostavnom rečenicom iz filma: „Vi me nećete voleti“. Mislio sam da je to pravi način za predstavljanje. Ali reakcija je bila: “Benski, ko?“ S: Postoji li neki glumac iz prošlog doba, glumac za sva vremena koga si proučavao i koji ti je bio od koristi za neku ulogu ili uopšte za glumu? D: Momci koje obožavam su uglavnom iz nemih filmova: prvo Baster Kiton, Lon Čejni, Čaplin naravno. I Džon Barimor. Bogovi, oni su bogovi. Ali Brando, sve dok nije došao Brando. To je revolucija, sve je promenjeno. Stvari koje je radio, sasvim

drugačija jebena životinja. I svi su promenili pristup od njega. S: On je bio veći nego, ne znam kako da opišem, njega ekran nije mogao da izdrži. Ima li to smisla? D: Apsolutno. Ja ne znam šta je to, ili šta je bilo, ali u to vremenaročito u to vreme – je itekako imalo. Oblik njegovog lica, njegov nos, rastojanje između čela i obrva. Stvoren je da bi to radio. I pokidao je. S: Interesantno je koliko su ti pojedinci, kao i Dilan, Koltrejn, Džekson Polok, koliko su bili inspirativni, stvorili su škole sledbenika, ali niko im nije bio ni blizu. D: A Brando je to mrzeo, odbijao je celu tu ideju, znaš, da se pravi zabava od toga. Ali ja znam da je to sranje. Znam da je bio sposoban i da je radio vredno kad mu se radilo. Bilo mu je stalo. S: Pomenuo si tri majstora nemog filma. Ti si majstor reči, scenarija, glasa. A nabrojao si njih. D: Oni nisu imali lukzus jezika. Sve što su radili, osećali, što su pokušali da prikažu, je moralo da izađe iz bića, iz očiju. Njihova tela su morala to da izraze. S: Imao si dobar odnos sa svojim mentorima, Brandom, Hanterom, Alenom Ginzbergom. I držiš se tih ljudi. Je li to nešto što je došlo samo od sebe ili nešto za čim tragaš? D: Verovatno kombinacija. Nije bila svesna potraga, ali se sa ovim momcima desila. Verovatno se za razlog moram vratiti u prošlost i na sećanje na mog dedu. Bili smo vrlo, vrlo bliski, a izgubio sam ga sa devet godina. S: Da li si njega istetovirao na ruci? D: Da, bio je sjajan model. Džim. Danju je vozio autobus, noću dilovao moonshine. Bio je Robert Mičam tip čoveka. On je uvek nazivao stvari pravim imenima. Pik je pik i naljutiće se ako mu se ne dopadnete. Bio je drugačiji. Potpuno drugačiji kao i Brando, Hanter, Kit Ričardson u izvesnoj meri i Alen naravno. Zaista verujem da je to bilo bolje vreme. Ako si rođen šesdesetih, ti si

PHOTO CREDIT:WWW.FANPOP.COM

FRENZY SPARK

TALK TALK

istrgnut. Uvek sam osećao da pripadam drugom dobu. S: Mislila sam da se vratimo na Makazorukog. On ima očinsku figuru i mentora, lik Vinsenta Prajsa. Jednom si mi ispričao priču o Vinsentu Prajsu. D: Vinsent je igrao mog oca u filmu. Bio je pristojan čovek. Bio je u stanju da se kreće. Bio je kul. I bio je star. S: To je bio njegov poslednji film? D: Mislim da jeste. S: Tako divan film za kraj. D: I isti žanr u kom je plovio duže vreme. Ja ga obožavam. Kao i Tim mnogo pre mene. Provodili smo vreme zajedno, visili. Bio sam potpuno opčinjen. I imao sam to izdanje Edgara Alena Poa koje sam hteo da mu pokažem, jer sam voleo ilustracije Heri Klarka. Doneo sam ga Vinsentu i sedili smo u prikolici. Rekao je da je divno, okretao debele, teške listove. Našao je „The Tomb of Ligeia” i počeo da čita. Pročitao je pola stranice naglas, a onda je zatvorio knjigu i nastavio. Znao ju je napamet. S: Kad smo kod knjiga – razmišljala sam o rukopisima koje poseduješ – Dilan Tomas, Keruak, Rembo. Sećaš li se prvog koji si nabavio i kako si došao do njega? D: Bilo je to 1991. kada sam snimao “Arizonu drim” u Njujorku i želeo sam da posetim Keruakov grad Lovel, Masačustes. Tamo sam se zakačio za Džona Sampasa, brata njegove žene. Pričali smo. Sproveo me je kroz grad, vodio u barove, i tako smo proveli nekoliko dana. On mi je dozvolio da pristupim svim njegovim stvarima. Samo je otvorio. Bum! Pročitao sam Knjigu snova koja je bila ispod kreveta. Od korice do korice. To je ova, baš ispred mene. S: Njegov rukopis? D: Rukopis, akvareli. Mala beležnica koju je nosio u džepu. Otvorio

sam kofer koji nije otvaran godinama. Sve ove divne stvari. Džon Sampas mi je pozajmio kaput, pa smo šetali po groblju. Kaput je bio Džekov. Crni, kišni, tričetvrt. Zaronio sam šake u džepove i u jednom pronašao maramicu, u drugom šibicu. Kao da mi je Smitsonov muzej bio u džepu. S: Verovatno si se osećao kao da si upao u zečiju rupu. D: Nisam bio srećan što je napuštam. S: Šta trenutno čitaš? D: Pored scenarija, The thin man, Dešijal Hemetovu knjigu da vidimo šta možemo da iskopamo iz toga. To je nešto što bi mogao da režira Rob Maršal, a ja da igram Nika. Nadam se da će Penelope Kruz igrati Noru. S: A scenarija? D: Nacrte za Tamne senke. To je nešto što zaista želim. Samo Tim, ja, i pisac treba da sednemo i dogovorimo se. S: Da li si razmišljao o bini? Bilo bi sjajno da te vidimo uživo. D: Da, da, da. Gorka pilula koju sam progutao sa Marlonom koji me je pitao koliko filmova radim godišnje. Rekao sam, ne znam, tri. On je rekao: „Trebalo bi da usporiš, dete. Zašto ne uzmeš slobodnu godinu i studiraš Šekspira ili Hamleta. Idi studiraj to delo i igraj ga. Igraj ga dok ne ostariš.” Mislio sam, dobro. Poznajem Hamleta. Dobar komad, znaš, ovo, ono. A onda je ubica došao. Rekao je: “Ja nikad nisam. I nikad nisam dobio šansu. Zašto ne učiniš to?” On je bio jedan koji je trebao to da učini, a nije. A ja želim, stvarno bih voleo.

Izvor: Moj magazin

FRENZY SPARK

ASSASSIN’S CREED II Piše: Danilo Radojčin

GAMES PEOPLE PLAY

Nastavak „Assassin’s Creed II“ je usledio 2 godine posle, po meni, jedne od najrevolucionarnijih igara koje su ikad izašle. Ovaj drugi deo je nastavio tačno tamo gde se prvi deo završio, na takav način da su 2 godine čekanja jednostavno nestale. Cela priča i svi likovi su samo nastavili svoj tok, kao da te pauze nije ni bilo.

Iako sam već ušao u godine u kojima se okolina poprilično čudi nad mojim trošenjem slobodnog vremena na igrice, ja smatram da sam u duši i dalje klinac koji je prvi put seo za tu čarobnu mašinu zvanu kompjuter i sada otkriva sve tajne te šarene kutije. Posle jednog savršenog igračkog iskustva sa Assassin’s Creed igrom, kao da mi se povratila vera u sve igrice, jer je za mene prvi nastavak bio iskustvo pre nego razbibriga. Posle jedno 20 prelaženja iste igre na sve moguće načine, bilo je vreme da se pozdravim sa kecom i intenzivno se bacim na iščekivanje nastavka. Nastavak „Assassin’s Creed II“ je usledio 2 godine posle, po meni, jedne od najrevolucionarnijih igara koje su ikad izašle. Ovaj drugi deo je nastavio tačno tamo gde se prvi deo završio, na takav način da su 2 godine čekanja jednostavno nestale. Cela priča i svi likovi su samo nastavili svoj tok, kao da te pauze nije ni bilo, i već posle prvih par sekundi sam video da me čeka još jedan period gubljenja vremena, zapostavljanja društva, devojke i fakultetskih obaveza. Prvobitna želja da uzmem originalnu igru, sa sve figuricom novog protagoniste je potonula sa cenama raznih akcija na berzama, pa sam ovaj legendarni nastavak nabavio na, mnogima, najpoznatiji način – parola snađi se. Doduše to je takođe povuklo sa sobom određene posledice, ali o tom – potom. U slučaju da ne znate o čemu se radi u priči, savetujem da pogledate recenziju prvog dela ove igre kod nas na Frenzy Spark-u. Za sve vas ostale, priča se nastavlja tačno tamo gde smo je ostavili. Mladi šanker Dezmond je oslobođen od strane tima ljudi koji se predstavljaju kao moderni Asasini i prebačen je na tajnu lokaciju, gde će se svojevoljno podvrgnuti novom nizu ispitivanja na usavršenom Animusu, kako bi iz svog genetskog sećanja uspeo da izvuče ultimativno oružje za borbu protiv Templara i njihovog cilja gospodarenja svetom. „Ubisoft

FRENZY SPARK

Montreal“ je u periodu pred izlazak ove igre napravio jednu jako zanimljivu kampanju gde su odlučili da snime mini film u kom su predstavili jedan deo istorije Dezmondovih „modernijih“ predaka. Film je sam po sebi odličan, i nije neophodno veliko poznavanje ove igre i njene priče da bi se pogledao. Urađen je tako da predstavlja uvod u istoriju značajnih događaja za Asasinsku porodicu Auditore – još jednu direktnu krvnu liniju mladog Dezmonda. Ono što je zaista fenomenalno u celoj priči je činjenica da su u ovom filmu glumili isključivo ljudi koji su radili na razvoju igre – od programera, preko ljudi koji su davali glas akterima igre pa do tima za produkciju i marketing. Posao su odradili odlično, i uspeli su da ostvare cilj – da zainteresuju još veći broj ljudi za samu igru. Priča o Dezmondovom sećanju je smeštena u Firencu oko 1476., a genetsko sećanje koje naš protagonista prati je u stvari život mladog Ezia. Posto mu firentinski plemić ubija oca, i zarobljava porodicu, Ezio kreće u osvetu, nakon koje beži u sklonište kod strica. Uskoro saznaje za porodičnu pripadnost bratstvu Asasina, i kreće da uči kako da postane jedan od njih. Klupko se razmotava u periodu odnekoliko decenija, gde Ezio, skupljajući mnoge tajne Asasina i Templara otkriva niz ljudi odgovornih za ubistvo svog oca i mnogih drugih Asasina. Posvećuje se uništavanju neprijatelja bratstva uz pomoć mladog Leonarda

Kao što sam rekao u opisu prvog dela igre – nastavci se savršeno uklapaju, i priča postaje još zanimljivija i složenija, a opet, laka za shvatanje i za praćenje. Grafika drugog dela ovog ostvarenja je izuzetno poboljšana, i iako je izašla pre (po računarskom gledanju vremena) davne 2 godine, i dalje je sjajna, i potreban je bolji računar za pokretanje, kako bi iskusili jedno savršeno iskustvo 15. veka u Italiji. Linearnost i repetativnost se pojavljuju i u ovom nastavku, ali znatno manje i sam gameplay je ulepšan i poboljšan kako bi se dosađivanje izbeglo. Zanimljive misije, nova oružja i vozila koja pravi veliki Da Vinči razbijaju monotoniju i uvode mnoge mini-igre koje se mogu igrati satima, nepovezano sa pričom. Oba toka igre – i onaj u Animusu i onaj van njega, u savremenom svetu su sjajno odrađeni i vrlo igrivi (ovo je neki moj pokušaj da iskoristim pridev čitljivi i prilagodim ga igračkom mentalitetu). Sve u svemu jedna izuzetno kvalitetna igra, sa mnogim neverovatnim momentima. Gradovi su odrađeni do najsitnijih detalja, sa potpunom istorijskom autentičnošću. Ovo prvo sam proverio lično, kada sam posetio Veronu, Firencu i Veneciju, a ovo drugo mi se samo nametnulo kao zanimljivo iskustvo – nedostatak „Mosta Uzdaha“ pored „Duždeve palate“ u Veneciji je nameran, jer u periodu u kom je igra smeštena još

GAMES PEOPLE PLAY

Da Vinčija. Saznaje da je najveći neprijatelj Rodrigo Bordžija, koji je u međuvremenu postao papa Aleksandar VI, i koji je moć stekao koristeći drevne tajne koji Asasini čuvaju.

uvek nije bio izgrađen, kao i čuveni zvonik u Firenci, koji se u igri još gradi. Ulice i teksture su urađene kao da idete na turističko obilaženje, pre nego da igrate igru. Svi ti sitni detalji su doprineli da Assassin’s Creed II dobije neverovatan broj nagrada, i ponovo pokupi sve nagrade za originalnost priče i tematiku.

Ali sve ima i drugu stranu medalje: Assassin’s Creed II ima jednu veliku manu – to je prva igra koja zahteva spajanje sa kolektivnim serverom. Sve originalno kupljene igre imaju svoj ID i pomoću njega su svi igrači spojeni u jednu veliku mrežu. Piratske verzije imaju velik problem, jer, iako je namenjena za jednog igrača, Assassin’s Creed II ne može da se igra bez pristupa internetu. U slučaju da vam je modem pokvaren ili izgoreo (dešava se, pogreši čovek i neće nikad više,nadam se), igra je praktično neupotrebljiva, bilo da je originalna ili pirat. Takođe su se pojavile najrazličitije glasine o pristupu ličnim informacijama, ali su momci iz hakerskog tima Razor 1911 uspeli da stanu tome na kraj, i omogućili celom piratskom svetu da uživa u ovom neverovatno poučnom iskustvu. Kao i prvi deo, ova igra je ostavila otvoren kraj, za nastavke koji slede, i takođe kao i prethodna igra koštala me je sati i sati, po meni, predivno provedenog vremena, a po mojoj devojci uzaludnog bacanja istog. Za razliku od prvog dela, ovaj je bio veoma poučan, sa istorijske strane, i koliko god da je pitanje šta je činjenica, a šta fikcija, mnogi podaci se mogu naći u istorijskim knjigama, pa je tako cela ova igra dobila neki prizvuk teorije zavere, što se dopada većini igrača na svetu, i, vrlo verovatno, Denu Braunu. Do skorog igranja.

FRENZY SPARK

HTC FLYER

IT/REVIEW

izvor: Gadgeterija

Posve je jasno što je HTC-u s Flyerom bio cilj. U vrijeme kad svi rade 10-inčne, što tanje tablete s isključivo touch sučeljem, HTC je konkurenciji pokazao figu 7-inčnim tabletom, bez Honeycomba, s olovkom (povrh toucha) i s debljinom i težinom kompromitiranima baterijskim vijekom i robusnošću. Sentiment je, očigledno bio naprosto – napraviti tablet koji se maksimalno razlikuje od onog što tržište traži, u nadi da će tako stvoriti novu tržišnu nišu. Odluka hoće li u tome i uspjeti ostaje na kupcima. FRENZY SPARK

Unatoč recentnoj poplavi tableta svih većih proizvođača (neovisno o preferiranom OS-u), HTC se – začudo – sve do sad držao po strani. Sve do Flyera… Flyer je prvi HTC-ov Android tablet, koji na tržište dolazi sa znatnim zakašnjenjem u usporedbi s ostalim proizvođačima. Dosta čudno, obzirom da je ipak riječ o kompaniji koja je jednom bez premca vodila tržište Android uređajima, a trenutno se ljuto bori da ostane na njegovom vrhu. Obzirom na kašnjenje, očigledno je da je HTC-ov prvi tablet po nečemu morao biti poseban kako bi se izborio za naklonost kupaca u ljutoj konkurenciji. I on to, naravno, i jest…

IT/REVIEW

Krasi ga nekoliko zgodnih detalja, koje nismo viđali po uređajima drugih proizvođača, poput signalne LE diode kraj prednje kamere, koja signalizira njezinu aktivnost (po uzoru na kamere za stolna računala, ili po uzoru na kamere ugrađene u neke prijenosnike) ili dvostrukog seta kapacitivnih tipaka oko ekrana, koje se pale ovisno o orijentaciji ekrana. Kad već spominjemo kapacitivne tipke, u donjem desnom uglu ekrana (opet, neovisno o orijentaciji) nalazi se i jedna koju do sad niste imali prilike vidjeti na tabletima – sa simbolom olovčice – koja tvrdoglavo odbija bilo kakve pokušaje da je aktivirate prstima. No krenimo iz početka. Flyer krasi privlačno dizajnirano unibody kućište koje istovremeno uspijeva jasno dati do znanja kako je riječ o HTC-ovom proizvodu, odmaknuti se od dizajna konkurenata (poput Samsunogovog Taba) i – začudo – primaknuti Appleu, na čije proizvode neodoljivo asocira. Flyer je kompletno napravljen od stakla i aluminija, uz tek dvije plastične plohe na vrhu i dnu – ispod gornje se kriju SIM i microSD utori, a ispod donjeg antene. Baterija je neizmjenjiva.

I to nas, konačno, dovodi do onoga što Flyer ponajviše razlikuje od konkurencije – Magic Pena, kako ga zovu ameri, odnosno HTC Scribea, kako ga zove ostatak svijeta. Da vas odmah razočaramo, nema ničeg čarobnog u olovci koja dolazi s Flyerom. Štoviše, ne da nema ničeg čarobnog, nego je nazadnija

Na vrhu se nalaze utičnica za slušalice i tipka za uključivanje/ gašenje, u koju je integrirana i LE dioda za notifikacije. Na desnom boku su tipke za regulaciju glasnoće i mikrofoni, na dnu USB priključak, a na stražnjoj strani (5-megapikselna) kamera bez bljeskalice i otvori zvučnika. I to je, manje-više, to. Dimenzijama je Flyer usporediv sa Samsungovim Tabom (7-inčnim), ali je od njega nešto deblji. U usporedbi s iPadom, Flyer je visine njegova ekrana i par prstiju uži.

FRENZY SPARK

IT/REVIEW

od preko dva desetljeća stare Wacomove tehnologije. Pokušate li odšarafiti stražnji vrh olovke, ispod njega ćete naći 1.5-voltnu bateriju, i to AAAA tipa, što, s jedne strane, olovčici daje ugodnu težinu, a s druge znači da ćete, kad vam olovka crkne (po mogućnosti na putu, kako s takvim stvarima obično biva), morati po kioscima tražiti ne baš uobičajenu veličinu baterije. Čemu olovčica u svijetu koji je gotovo posve prešao na prsto-muljava-ekrano-packajuća sučelja? I nismo li još prošlog desetljeća raskrstili s olovkama? Pa, tvrdi HTC, nismo, jer današnji tableti nisu posebno pogodni za neke od namjena koje za uređaje tog oblika i mogućnosti djeluju upravo kao stvorene za njih. Štoviše, s kojima su na umu prvi tableti i nastali – pisanje bilješki, skiciranje i označavanje tekstova. Ili drugim riječima, ono što studentima, učenicima, inženjerima, znanstvenicima, uredskim radnicima i gotovo bilo kome tko na dnevnoj bazi bilježi, podcrtava, označava i dopisuje imalo značajnije količine informacija, najviše treba. Elem, slijedom te i takve logike, HTC je u Flyer povrh standardnog touch sučelja ubaciti i olovčicu i to upravo za te i takve namjene – njome je na Flyeru moguće samo i isključivo crtati, šarati, pisati i podcrtavati. Za sve ostalo, tu je standardni multitouch. Taknete li u bilo kojem trenutku olovkom ekran, HTC-ov će softver napraviti screenshot i dopustiti vam da po njemu slobodno šarate.

Alternativno, možete otvoriti Evernote, koji je (ako se ne varamo) trenutno jedina aplikacija s podrškom za olovku, i koristiti je za vlastoručno zapisivanje, skiciranje i obilježavanje.

Dostupan je čitav niz “kistova”, nekoliko prethodno definiranih boja i višestruki undo, sve u praktičnoj, neobtruzivnoj paleti (sličnoj onima u ArtRageu ili SketchBooku Pro) koju je moguće prikazati ili sakriti dodirivanjem osvjetljenog simbolčića van površine ekrana (pokraj kapacitivnih tipki). Zanimljivo je da je simbol osvjetljen zeleno, a tijekom bootanja nekad zasvjetli narančasto. Kopali smo malo po uputama i webu, ali nismo uspjeli dokučiti ima li boja ikakvo značenje (stanje baterije u olovci, možda?).

Kako stvar radi u praksi? Pa, ne baš tako dobro. Bili smo prilično entuzijastični, jer smatramo kako je olovka i dalje jedan od najpraktičnijih alata za crtanje, bilježenje i – općenito – unos informacija te jer nam je godinama nedostajala (još od prvih tablet računala). Iako nije neupotrebljiva, na žalost, konkretna HTCova implementacija daleko je od savršenstva. Potezi olovkom na ekranu nisu anti-aliasani i izgledaju ružno, osjećaj povlačenja olovkom po ekranu je loš, udaljenost od staklene površine nad ekranom do samog ekrana je relativno velika, preciznost digitizera nije baš najbolja… a tu su i softverski glitchevi i bugovi. Ne jednom nam se dogodilo da je olovka ostala “zaključana” u aktiviranom modu, kao da vrh pritišće ekran, te počela šarati po dokumentu gdje god bi s njom iznad ekrana prošli. Događalo nam se i suprotno – da ostane tvrdoglavo neaktivna i njome se ne da crtati dok je par puta ne iznesete i unesete u domet ekrana i/ili kucnete par puta o površinu. Tu su i neke HTC-ove

FRENZY SPARK

Još jedna stvar koja zaslužuje svaku pohvalu su kvaliteta izrade i dizajn. Većina recenzenata nije bila nimalo blaga prema dizajnu, težini i dimenzijama Flyera. No mi se s njihovim mišljenjima nipošto ne bismo složili, jer Flyer, u usporedbi s uglavnom plastičnom konkurencijom, djeluje poput pravog, kvalitetnog komada hardvera. Zamjetno je deblji i teži od, primjerice, Samsungovog Taba, ali bar nemate osjećaj da u ruci držite plastičnu igračku koja će se raspasti u krhotine prvi put kad vam ispadne iz ruke. Po pitanju dizajna, HTC Flyer je – čini se – posve otvoreni homage Appleovim proizvodima (što po našem mišljenju, iako nije originalno, nije nipošto loše)… Na kraju, red je da kažemo koju i o softveru. Kao što vam je do sad već vjerojatno posve jasno, Flyer ne dolazi s Honeycombom. HTC-ovci kažu da je to stoga što Honeycomb nije bilo moguće na vrijeme ispolirati po njihovom ćefu te stoga što smatraju kako je Sense 3.0 na Androidu 2.3(.3) upotrebljiviji od stock Honeycomba. Iz svega do sad viđenog, skloni smo im povjerovati. Honeycomb na Flyer ipak dolazi i to uskoro, tako da u svakom slučaju – odlučujete li o kupovini temeljem verzije OS-a – nemate što izgubiti. Jedna od specifičnosti Sensea 3.0 jest novi “3D” home screen. 3D se, međutim, svodi tek na donekle fancy 3D animacije stranica home screena – nemojte očekivati čuda.

IT/REVIEW

dizajnerske odluke, koje nisu bugovi, ali znaju imati podjednako iritantne rezultate. Na boku olovke, nalaze se dvije tipkice – jedna za aktiviranje moda za markiranje teksta, druga za aktiviranje moda za brisanje. Da bi obrisali što ste napisali/nacrtali, morati držati pritisnutu tipku za brisanje i povlačiti olovku po ekranu, što je znatno neergonomičnije i nepraktičnije od uobičajenog Wacomovog rješenja – “gumice za brisanje” na stražnjoj strani olovke. Koje ovdje, naravno, ne može biti, jer je na stražnjoj strani baterija. Obzirom da su tipkice zapravo prilično velike, vrlo ih je lako slučajno pritisnuti tijekom žustrijeg pisanja i time – pobrisati pola onoga što ste napisali ili u najmanju ruku ostaviti “rupe” u tekstu koji pišete. Konačno, tu je apsolutno nejasna HTC-ova odluka da u potpunosti onemogući istovremeno korištenje touch sučelja i olovke. Olovkom možete samo i jedino crtati te interagirati s paletom olovke. I to je to. Želite pritisnuti Save na črčkariji koju ste upravo načrčkali? Tough luck, morat ćete maknuti olovku i pritisnuti tipku prstom. I to ne one ruke u kojoj je olovka, jer dok god je olovka blizu ekrana, touch panel je potpuno onemogućen. Ne možete čak niti pritisnuti tipku drugom rukom, jer ćete onda olovku neizbježno (držeći tablet tom rukom) prisloniti uz ekran i opet onemogućiti touch. Jedan i jedini način je da ispustite olovku na stol ili je spremite u džep. Odlična ergonomija! Okej, dosta negativne kritike… Ima li u Flyeru ičeg pozitivnog? Naravno da ima – gotovo sve drugo. Iako sučelje djeluje malo letargično (u smislu glatkoće animacija, scrolla i sličnog), ili, da budemo brutalno iskreni, djeluje otprilike jednako brzo i glatko kao na Android uređajima starima godinu i više, stvari koje su doista bitne, poput browsera, reprodukcije multimedije, grafički intenzivnih igara i aplikacija, lete. Što je za očekivati, obzirom na 1.5-gigahercni procesor i čak gigabajt RAM-a. Kvaliteta ekrana možda nije posve na razini prvog iPada, ali je vrlo bliska (S-LCD?) i teško da mu se po tom pitanju išta značajno može zamjeriti. Baterijski je vijek također jedna od hvale vrijednih Flyerovih karakteristika – indikator baterije se u dva dana (doduše, većinom na WiFiju, iako je GSM bio aktivan čitavo vrijeme) pomaknuo tek za kojih 10-15%. Obzirom na kapacitet baterije od 4000 mAh (za usporedbu, daleko veći iPad posjeduje bateriju od 5400 mAh) ništa čudno, ali svejedno impresivno. Zvuk je, zahvaljujući stereo zvučnicima te dodatnom mikrofonu za eliminaciju buke, dosta dobar, iako daleko od savršenog (svakako nije za uživanje u glazbi ili filmovima, što nije niti za očekivati, ali je dobar za razgovore). Kamere su, u tradicionalnoj HTC-ovoj maniri, srednja žalost. Then again, tko bi uopće koristio kamere na tabletu, osim za video chat?

Znatno zanimljivija novost jest poboljšani lock screen, s podrškom za skinove, mogućnošću prikaza dodatnih, live informacija poput prognoze, te kratica za izravan pristup četiri proizvoljne aplikacije. HTC se donekle potrudio prilagoditi sučelje rezoluciji i dimenzijama tableta, iako ne koliko i Samsung. A Samsung se već nije potrudio previše. Dodatan prostor na ekranu (pogotovo u landscape orijentaciji) iskorišten je tek na par mjesta. Naravno, kao i svi Android tableti, i ovaj pati od posve očekivanog i očiglednog problema – aplikacije namijenjene ekranima mobitela na njemu izgledaju upravo smiješno. Među njima je, naravno, i Gmail, koji posve neadekvatno iskorištava dimenzije i rezoluciju ekrana i izgleda upravo smiješno. Šteta. HTC je u Flyer odlučio utočiti i dvije zanimljive vlastite aplikacije – jednu za kupovinu, download i gledanje filmova, te jednu za isto to, ali s knjigama, vrlo sličnu Appleovom iBooksu. Posve je jasno što je HTC-u s Flyerom bio cilj. U vrijeme kad svi rade 10-inčne, što tanje tablete s isključivo touch sučeljem, HTC je konkurenciji pokazao figu 7-inčnim tabletom, bez Honeycomba, s olovkom (povrh toucha) i s debljinom i težinom kompromitiranima baterijskim vijekom i robusnošću. Sentiment je, očigledno bio naprosto – napraviti tablet koji se maksimalno razlikuje od onog što tržište traži, u nadi da će tako stvoriti novu tržišnu nišu. Odluka hoće li u tome i uspjeti ostaje na kupcima.

izvor: Gadgeterija

FRENZY SPARK

BOOK CLUB

GOZBA DEVIJA NA ČUD PLIMAM

Nemojte da mislite da će nam Pauers is postapokaliptičnog sveta. Iako koristi t čas će se pojaviti egzotični detalji za k li smo dobro pročitali šta su ili nas slo do postapokaliptičnih „vampira“.

Kad sam se prvi put sreo sam Timom Pauersom, poklonio mi je sjajan roman Declare. Već na prvih nekoliko stranica romana bio sam svestan da čitam nešto sa čime se ne srećem baš svakodnevno – ako uopšte! – i da je u pitanju sjajan pisac. Već sam čitao njegove eseje, tako da mi je bio poznat pojam „tajne istorije“, ali tek kad sve to vidite na delu, shvatite o čemu se zapravo radi. No, sa druge strane, Pauersove knjige će vas tako ščepati i uzeti pod svoje da ćete često zaboraviti da su to romani sa pravim ličnostima, na pravim lokacijama i u situacijama koje su se možda stvarno desile. Svakom ko se lati Pauersa, predložio bih da pročita i njegove intervjue ili tekstove u kojima govori o prikupljanju građe za roman. Ipak, nekad se čini da sva ta silna povezanost među istorijskim ličnostima – do u najsitnije detalje – uzme nekog šizofrenog maha kod ovog autora i on kao da i sam postane neka magična ruka koja samo beleži tajnu istoriju. Što može da bude i problem. Zato su neki delovi Pauersovih romana manje dobri, ili barem manje zanimljivi, pošto su pretrpani podacima ili nekim psihodeličnim nejasnim opisima/naracijom. Zato mogu da kažem da Tim Pauers nije pisac celine. On je pisac nekoliko genijalnih frangmenata, sjajnih ekspozicija i još boljih razrešenja. I zato možda njegove knjige deluju još zanimljivije kad ih nekome prepričavate nego tokom samog čitanja.

FRENZY SPARK

Zbog tih genijalnih ideja koje ćete retko kod koga sresti, Pauers je pisac čiji se romani ne zaboravljaju i kojima ćete se svaki čas vratiti, barem da na kratko zavirite i osvežite neke scene. Dobro se sećam kad sam po okončanom Declare uhvatio sebe kako zaplet prepričavam ćaletu. I što je još gore, uhvatio njega kako sa zanimanjem klima glavom na priču o stvarnom razlogu raspada SSSR i postavlja potpitanja. Gozba kod Devijanta je možda najatipičniji Pauersov roman. Iz prostog razloga što se ne bavi dalekom ili bliskom prošlošću, nego postapokaliptičnom budućnošću. Samim tim, za početak, ništa od istorijskih ličnosti, jelte. Roman se u nekom osnovnom obliku može svrstati u neku vrstu, uh, detektivskog romana, pošto se bavi potragom za, recimo, nestalom osobom. Kao što znamo, postapokaliptični svet je jedno nimalo lepo mesto, svako je svakom vuk itd. I Pauers se pridržava svih onih naši strahova – a i autora pre i posle njega – kako će taj svet izgledati, ali mu pridodaje još malo svojih egzotičnih začina. Tim i takvim svetom – kao da mu ne treba dodatno zlo – hara sekta koja inicirane podvrgava pričešćima koja im opasno sjebavaju mozak i pretvaraju ih u zombije koji gube sve lično, a gube i sebe. A tek onda im rade sve i svašta. Njihov šef je gotovo pa polubog, do kog će potraga odvesti Gregorija Rivasa koji se, uprkos obećanju koje je sebi dao, upušta

KOD ANTA DNIJIM MA

BOOK CLUB

piše: Željko Obrenović

sporučiti tek još jednu prežvakanu viziju trope i motive koji su nam poznati, svaki koje na mahove nećemo biti sigurni da ova i oči varaju: od novih instrumenata,

u potragu za ljubljenom iz davnih dana. Nemojte da mislite da će nam Pauers isporučiti tek još jednu prežvakanu viziju postapokaliptičnog sveta. Iako koristi trope i motive koji su nam poznati, svaki čas će se pojaviti egzotični detalji za koje na mahove nećemo biti sigurni da li smo dobro pročitali šta su ili nas slova i oči varaju: od novih instrumenata, do postapokaliptičnih „vampira“. Iako sam napomenuo da se roman uslovno može svrstati u postapokaliptični detektivski roman (auh), zanimljivo je kako se Pauers ovde bavi psihodeličnim momentima, pa se tako čitav roman više odvija u glavi Gregorija Rivasa, halucinacijama, tripovima, prisećenjima, posrtanjima... nego baš konkretnom uobičajenom potragom. Postapokaliptično je vreme, ni detektivi više nisu što su bili. S druge strane Na čudnijim plimama nam donosi nešto bližeg Pauersa, a i poznatu priču. Ako niste gledali Pirate sa Kariba, verujem da ne čitate ni ovaj tekst, tako da se vama ni ne obraćam. Za ostale: Ovo je priča o vudu piratima, pljačkama i otmicama brodova, vudu ritualima, borbama u, kako da to nazovem, polusvesnim psihodeličnim astralnim projekcijama? Koliko je Gozba kod Devijanta detektivski roman, toliko je Na čudnijim plimama roman osvete. To im je barem okidač. A nesrećni junaci i u jednom i u drugom nekoliko puta i u raznim smerovima prošetaju bosi po trnju dok ne dođu do početnog

cilja. Ako on uošte više ima smisla. I ako im uopšte više donosi prvobitno zadovoljenje. Neću ni da ulazim u to da li je to dramaturški uverljivo, ali dok likovi Pauersovih romana stignu do kraja svog puta oni su bitno različiti od onih sa početka. To je posebno vidljivo kod Džona Šandajka jer je njegov preobražaj veći. Ali, čak i stara kuka kakav je Gregori Rivas – za kog se čini da više ništa ne može da ga iznenadi – roman napušta još malo pametniji. Ili gluplji. U romanu Na čudnijim plimama saznaćete zašto je Crnobradi palio sporogoreće fitilje u bradi i zašto je pio zapaljeni rum sa barutom. Saznaćete zašto je magija nestala i kako je to u vezi sa početkom masovne upotrebe gvozdenih predmeta. Saznaćete gde je izvor mladosti. A bogami saznaćete i zašto je Dizni novom filmu iz franšize Pirata sa Kariba dao ime Pauersove knjige. I šta onda čekate? Da vas još malo isprimam. Romani su sjajno prevedeni i upakovani onako kako u domaćem izdavaštvu nismo navikli: tvrdi povez sa sjajnim Pahekovim naslovnicama, odličnim pogovorima... pa čak i sa – od kad ga nisam video ne knjizi, zaboravio sam i kako se zove – markerom za obeležavanje stranica? Ajde sad, Sirius B čeka.

FRENZY SPARK

izvor: Happynovisad

SVI NA POD

TALK TALK/MUSIC

FRENZY SPARK

Svi na pod! je trenutno jedinstven projekat u Srbiji. Svi na pod! nije i jeste bend. Ignorišući definiciju “benda” i neminovno određivanje pravca, te identifikovanje sa istim, grupa ljudi se okupila oko jedne ideje i jedne namere - stvaranje dobre muzike. Razgovarali smo sa Petrom i Bojanom, da vidimo šta imaju da kažu. Za početak odakle ime Svi na pod? Petar: To je ime jednog niskobudžetnog fanzina sa početka devedesetih godina prošlog veka. Fanzin je karikirao tadašnje stanje u kulturi. Danas ima sugestivno značenje, poziv na akciju i kao podsetnik na životne cikluse: sve što leti, mora i da padne i da ponovo poleti. Pod mu dođe kao neka vrsta početne stanice. Koliko ima članova benda i ko ima kakvu ulogu? Petar: Šestoro ljudi je uvek na bini: za bubnjevima je Goran Milošević, bas svira Ivan Mihajlović, gitaru Ivan Mirković, saksofon i flautu svira Jamal

Al Kiswani, frontmenka je Bojana Vunturišević i za studijski konfigurisanim laptopom je moja malenkost. Bojana: Perina uloga je da unese paniku u ekipu, Bambijeva (Ivan Mirković) je da nas ponekad usmeri na pravi put, racionalnost mu je jača strana, a zna i dosta narodnih poslovica. :))) Meken (Ivan Mirković) mene najbolje spušta na zemlju, dok Goran unosi kontrolisano ludilo, zajedno sa Džemalom s kojim se ja najbolje svađam :)))). Ja se svađam i lebdim. :D Kako biste definisali vaš muzički žanr? Da li svirate pop ili je u pitanju neki novi pod-žanr? Petar: Nikada nisam robovao muzičkim žanrovima. Oduvek sam slušao sve vrste muzike, odn. muziku koja mi prija. I u bendu vlada slična atmosfera. Svi smo iz različitih priča, korespondiramo sa različitim muzičkim pravcima, što je za mene od neprocenjivog bogatstva. Intuitivno nastaju pesme, i niko nikoga ne sputava. Plovimo od Afrike do Jamajke, pa

TALK TALK/MUSIC PHOTO CREDIT: PLAKATT.COM

FRENZY SPARK

avionom skoknemo do Njujorka, pa odemo malo u London, krenemo u Istambul preko Sarajeva i Beograda i nikada ne stignemo na neki određeni cilj. Bojana: Žanrovska šizofrenija, bukvalno. Super je stvar je ta sto se naši studijski snimci totalno razlikuju od onoga što se dešava na nekom koncertu. Tu i “Bugi vugi” postaje punk, nalik onom koji su Boye svirale, “Ušće” zvuči kao najmoćniji disco, a “Iza nas” mračni trip - hop... Čime se bavite pored muzike, da li imate neke hobije? Petar: Skoro svi se profesionalno bavimo muzikom. Zarađujemo za život od muzike, ne samo od benda, već kako ko ume. Jedino je Jamal muzičar zarobljen u telu gastroenterologa, pa pola dana provodi u bolnici, pola u studiju i na koncertima. Šta je tu hobi, ni on sam ne zna. Šta možemo da očekujemo od vašeg albuma (koji treba da izađe ovih dana)? Da li su sve pesme uglavnom poznate publici ili će biti i nekih iznenađenja?

TALK TALK/MUSIC

Petar: Skoro sve pesme su bile radijski singlovi i nalazile su se na top listama širom Srbije. Dve pesme se nikada nisu našle u etru, ali su redovne u repertoaru na koncertima. Od albuma očekujte kolekciju najvećih hitova grupe Svi na pod. CD će sam po sebi biti omiljen kod kolekcionra dobre muzike, a i odličan je kao poklon za rođendan. Ko je zadužen za originalni stajling celog benda? Bojana: Milica Kolarić koja stoji iza PullMyDaisy. Njen stil je već postao prepoznatljiv. Ja volim da kažem da nam je Micka vratila Burdu u živote. Zaboravljene bezbrižne osamdesete i nonšalantne sedamdesete. Da li se sami bavite svojom promocijom ili imate neke ljude (agenciju) koja to radi za vas? Koji su po vama najbolji načini promocije? Petar: Moje mišljenje je da muzičar mora da radi samo ono što zna. Posao marketinga prepuštamo čoveku koji to zna da radi. Na samom početku sam ja bio sam. Apsolutno sve sam radio sam. Kada se zamajac uhvatio, taj deo posla sam prepustio Sagoru Meškoviću. Radeći kao promoter koncerata stranih zvezda, uneo nam je novu dimenziju u naše poimanje muzičkog biznisa. Od tada imamo i rajder-listu, buking agenta, tour menadžera, marketing, press-kliping... Šta od tehnike koristite u svojoj produkciji? Neka analogija, kompjuteri? Petar: Zapravo sve što može da bude iskorišćeno u svrhu muzike, koristimo i u nastupima. Ipak gledamo da to bude što praktičnije zbog čestih putovanja. Skoro svi semplovi su analogni, usnimljeni su su u studiju i kasnije reprodukovani iz Ableton Live-a. Eksperimentišemo sa zvukom i uvek se trudimo da pobegnemo od standadnih formi. Sve više bendova se odlučuje da stavi svoja izdanja na besplatan download, da li je to po vama dobro ili loše?

PHOTO CREDIT: WWW.LUKAKNEZEVICSTRIKA.COM

FRENZY SPARK

TALK TALK/MUSIC

PHOTO CREDIT: WWW.LUKAKNEZEVICSTRIKA.COM Petar: To je odlično. Dostupnost muzike ide paralelno sa pristupom svih vrsta informacije na internetu. MP3 format je promenio muzičku industriju, po meni na bolje. Više ne postoji cenzura niti uređivačka delatnost kao što je pamtimo. Danas svako može za relativno male pare da sebi priušti kućni studio. Par aktivnih monitora, mikrofon, audio-kartica i kompjuter i eto ga tonski studio i izdavačka kuća u spavaćoj sobi. Od početne ideje, preko usnimavanja i produciranja, do free downloada nas samo deli nekoliko klika mišem i par odlazaka do kuhinje i toaleta.

Gde će publika imati priliku da vas čuje pre vašeg nastupa na ovogodišnjem Exitu?

Petar: Pre neki dan smo nastupali na otvaranju Underhill festivala u Podgorici, 29. maja smo nastupali na Mikser Festivalu u Beogradu, 1. jula u Mariboru na Lent festivalu, 3. jula na još jednom zasad neobjavljenom koncertu. Ovog leta bi trebalo da ponovo sviramo Sarajevo, Zagreb i jedan festival pored Skoplja. Na jesen planiramo da sviramo još intenzivniji raspored, ali pre svega tog 7. jula pravimo novi susret sa Happynovisad ekipom, ovog puta na podu Fusion bine. Vidimo se tamo!

FRENZY SPARK

KRATKA ISTORIJA BEZMALO SVAČEGA piše: Aca Todorović

BIL BRAJSON

BOOK CLUB

Izdavač: LAGUNA

U pitanju je velika saga o herojima nauke – Običnim ljudima sa sjajnim idejama koje i dan danas zaokupljaju maštu mnogih i na neki način baš oni, danas gledaju kroz naše oči jer je nauka kolaborativni napor koji preomošćuje vekove. Ovo nije priča samo o tome šta znamo nego kako smo do toga došli. Na dan kada slavimo veliki uspeh Jurija Gagarina kao prvog čoveka koji se vinuo van orbite planete koju nazivamo domom je idealna prilika da Vam saopštimo da je on tehnički prvi – Pre njega bio je Vladimir Komarov. Ukoliko niste zanli ovu informaciju ne brinite nisam ni ja, a verujem i veliki broj ljudi uz nas – sve do danas. Vladimir Komarov je poginuo kako bi zaštitio svog prijatelja Jurija. To u počinjemo priču o poduhvatu ljudskog duha – na margini. Kratka istorija bezmalo svačega je perfektan material. U pitanju je velika saga o herojima nauke – Običnim ljudima sa sjajnim idejama koje i dan danas zaokupljaju maštu mnogih i na neki način baš oni, danas gledaju kroz naše oči jer je nauka kolaborativni napor koji preomošćuje vekove. Ovo nije priča samo o tome šta znamo nego kako smo do toga došli. Ono što je najlepše u vezi ove knjige jeste činjenica da je autor napisao zanimljiv putopis/udžbenik kroz istoriju nauke kako bi popravio svoje znanje i razumevanje sveta koji ga okružuje. Da citiram House-a “Its not about fun, its about the truth” – Za ovu knjigu možemo komotno da kažemo da je oba. I nije slučajno ova knjiga zapravo postala bestseller. Zbog nje, Brajson je dobio 2005. godine Dekartovu nagradu, koja se inače dodeljuje za izuzetna međunarodna ostvarenja u oblasti nauke. A sama knjiga dobila je između ostalih Aventis nagradu u kategoriji naučnih knjiga 2004. godine. Priča koju čitamo je neverovatno sklopljena

FRENZY SPARK

BOOK CLUB

ispreplitana podvizima, tragičnim okolnostima, slučajnostima, što je čini pravom i neodoljivom intelektualnom odisejom kroz prostor-vreme, a Brajsona Odisejem koji putuje 14 milijardi godina kroz istoriju postanka. Sve to sa ogromnom dozom humora. Čak bi se usudio i nazvao ovo realnim autostoperskim vodičem. Neke činjenice će vam biti potpuno neverovatne zato što niste imali gde da ih pročitate niti spoznate.(Kritika našem školstvu) Recimo kada smo ustanovili da je Zemlja stara 4.500.000 godina ( + - 70 miliona)? Kako su nastale pomorske karte?, ili koliko je zapravo veliki Solarni sistem? Zašto su okeani slani? Ili kako zapravo izgleda atom. Bićete fascinirani malim pojedinostima iz svakodnevnog života naučnika, koji su osim što su bili zaista brilijantni imali gafove koje recimo viđamo samo u skečevima Monty Pyhton-a. Da bi zapisao sve odgovore i sistematizovao Brajson je morao da istražuje tri godine, a usput i da nađe armiju stručnjaka koji će odgovarati na njegova “glupa” pitanja. Pomislićete zašto je to uopšte važno? Kratak odgovor na to je - Jeste vrlo! Jer šta bi se desilo da je rimski vojnik obrisao Arhimedove krugove? (I dan danas smatram da je uništenje Aleksandrijske biblioteke najveći zločin protiv čovečnosti uz naravno srednji vek) Sve to danas čini svakodnevnicu, opštu kulturu šta više čini sve oko vas. Atuor nas provlači kroz knjigu poput radoznalog deteta i tu je njegov šarm,

pored toga što je odličan narator, svojim malim doskočicama drži pažnju, a sve u cilju da nam približi fundamentalno razumevanje koje nam je svima promaklo. To je najveća snaga ove knjige. Polazeći od samog sebe autor je znao koliko nauka može biti predstavljena plastično i dosadno, to znamo nažalost svi. (Mada mi je još uvek misterija zašto najdosadniji ljudi pišu udžbenike) Ovom knjigom Bil Brajson je pokazao da Nauka može biti pristupačna i pripada svakome. Da to nije samo klub za odabrane, i da svako može da razume čak i najkomplikovanije modele od kojih se mozak prosto pretvara u kašu. Ova knjiga je definitivno must read, ali da ne budem jedini poslušajte preporuku od fantastične Joanne koju zaista volim da gledam putem youtube-a

Klipovi koje preporučujemo uz tekst: -Short Intro to Short History of Nearly Everything -Bill Bryson: The final most remarkable thing I know -Brief, Briefer...and Better, Science! Science is new sexy and Gangsta -Einstein vs Stephen Hawking -Epic Rap Battles of History #7

FRENZY SPARK

TRAILER Rise of the Planet of the Apes

Anonymus

Kako čovečanstvo sve više zalazi u 21. vek, slike i ideje koje su se ranijih godina mogle videti samo u Sci Fi filmovima, polako postaju stvarnost, a sa njima stižu i strahovi od mogućih posledica tipa: “Šta ako nešto krene naopako?” Upravo se ovaj film bavi time. Radnja filma odvija se u sadašnjosti, u San Francisku, i prati rad naučnika koji eksperimentišu sa genetskim inženjeringom što dovodi do razvoja inteligencije kod majmuna i početka rata za prevlast. U glavnim ulogama: James Franco, Andy Serkis i Freida Pinto

Pod sloganom: “Svi smo bili izigrani.” stiže nam i ovaj politički triler Rolanda Emeriha o tome ko je napisao dela Vilijema Šekspira, a sumnjiv je Edward De Vere, grof od Oksforda. Radnja se dešava u doba uspona kraljice Elizabete I gde pratimo intrige na dvoru i pobunu protiv nje. Upečatljiva je rečenica koja se čuje u trejleru: “Nijedna od tvojih pesama ili predstava neće biti potpisana tvojim imenom.” Jezivo, zar ne?

Režija: Roland Emmerich

CHECK LIST

Režija: Rupert Wyatt

U glavnim ulogama: Rhys Ifans, Vanessa Redgrave i David Thewlis

Real Steel

The Girl With the Dragon Tattoo Režija: David Fincher

Režija: Shawn Levy

Film je rađen po bestseler trilogiji “Milenijum”. Blomkvist (Craig) je angažovan od strane bogatog indusrtijalca da na osnovu slike stare 40 godina i presovanog cveća koje dobija svake god. na svoj rođendan od nepoznatog pošiljaoca istraži misteriozni nestanak (ubistvo?) njegove rođake. Lizbet Salander (Mara) je neko ko igrom slučaja pomaže Blomkvistu.

Nekada je to radio Roki Balboa, ali vreme je da na to mesto uskoče i roboti. Da, dobro ste čuli, roboti koji boksuju. U pitanju je bliska budućnost, a narod je postao žedniji (hm, dokle će to ići?) nasilja i krvi (u ovom slučaju prolivenog ulja), pa je stvorena nova zanimacija. Ljudsko telo ne može da podnese toliko udaraca, ali zato su tu roboti koji mogu sve da istrpe, naravno kad su od čelika.

U glavnim ulogama: Daniel Craig, Rooney Mara and Stellan Skarsgård

U glavnim ulogama: Hugh Jackman, Evangeline Lilly i Kevin Durand

FRENZY SPARK

R PARK

priredio: David Darko Don’t Be Afraid of the Dark

Transformers 3: Dark of the Moon Režija: Michael Bay

Režija: Troy Nixey

Posle Panovog lavirinta, Guillermo del Toro nam donosi novo osveženje iz svog pera u vidu horora Don’t Be Afraid of the Dark.

U glavnim ulogama: Shia LaBeouf, Rosie Huntington-Whiteley i Tyrese Gibson

U glavnim ulogama: Katie Holmes, Guy Pearce i Bailee Madison

U filmu se radi o devojčici koja odlazi da živi sa svojim ocem i njegovom novom devojkom i pritom otkriva da nešto nije u redu sa tom novom kućom u kojoj obitavaju strašna stvorenja, spremna da je preotmu i učine njihovom.

CHECK LIST

Dok nas poslednjih meseci neprestano zatrpavaju filmovima u kojima mračne sile iz svemira porobljavaju zemlju, stiže treći nastavak Transformersa - Mračna strana Meseca (o tome smo već pisali u prethodnom broju, u tekstu “U susret filmu Apollo 18”). Autoboti saznaju da ljudi odavno znaju za Sajbertronsku letelicu skrivenu na Mesecu, i da je misija Apollo bila samo paravan za otkriće i ispitivanje iste. A onda stvari kreću naopako...

The Help

Dolphin Tale

Radnja ovog filma dešava se tokom šezdesetih godina prošlog veka, u malom južnjačkom gradiću u Misisipiju. Tu pratimo devojku koja se nakon završetka studija vraća svojoj kući, rešena da postane spisateljica i da zagorča život svojim uštogljenim prijatejima. Ona odlučuje da napravi intervju sa ženama koje su čitav život provele kao sluškinje u domovima bogatih belaca. Da radi se o ženama crnačkog porekla i o periodu kada je buđenje svesti o ravnopravnosti konačno počelo da se širi Sjedinjenim državama. U glavnim ulogama: Emma Stone, Viola Davis i Octavia Spencer

Ovaj film je zasnovan na istinitom događaju. Radi se o prijateljstvu između dečaka i delfina po imenu Winter, koji je izgubio svoj rep u klopci za krabe. Postoji mnoštvo filmova čija je tematika slična ovoj, ali opet, ova priča je na neki način jedinstvena i izdvaja se od drugih. A svi znamo da delfini spadaju u red inteligentnih sisara koji su na toj skali treći po redu, odmah nakon primata, i da se veoma lako vezuju za ljude.

Režija: Tate Taylor

Režija: Charles Martin Smith

U glavnim ulogama: Morgan Freeman, Ashley Judd i Harry Connick Jr.

FRENZY SPARK

by: David Darko

MSTR FLOW

Za Frenzy Spark magazin ekskluzivno govori MSTR Flow, o svom DJ iskustvu, kreiranju odeće i kombinaciji ta dva posla uz nezaobilazne palačinke.

TALK TALK

Milane, nedavno je jedna od tvojih traka pobedila na konkursu koji je organizovala Converse radnja u tržnom centru Ušće. Reci nam nešto više o tome i kako je proteklo druženje sa Converse fanovima? Brend „Converse“ je došao na sjajnu ideju i iskoristio bih priliku da im se ovim putem još jednom zahvalim na odlično organizovanom konkursu, naime trebalo je svoju autorsku traku okačiti na Soundcloud i linkovati sa Converse sajtom, posetioci Converse.rs sajta su onda mogli da glasaju tako što bi lajkovali traku koja im se dopada, moja traka je imala najviše jedinstvenih glasova, preko 4000 šerovanja linka na fejsbuku i preko 1000 preslušavanja na Soundclod-u i sve to za samo sedam dana. Traka je rađena kao deo seta za reviju i radio sam je u saradnji sa kolegom Party Ben-om iz Amerike 2009/2010 godine. Konkurisao sam sa njom i eto desilo da sam pobedio, priželjkivao pobedu jesam, lagao bih kada bih rekao da nije tako, konkurencija je bila jaka i bilo je napeto do samog kraja. Na fejsbuk profilu sam tada imao oko 1170 prijatelja, već sam rekao koliko je ljudi šerovalo link, HVALA i HVALA svima koji su glasali da pobedim i pozivali druge da mi daju svoj glas. Nagrada je bila sviranje u Converse šopu u tržnom centru Usće u Beogradu, dobio sam na poklon nešto odeće i naravno čuvene “starke“ brenda Converse, super smo se družili tog petka i imao sam osećaj da sam zaista uradio nešto veliko, ovo je veliki pomak za moju dj karijeru ali i obaveza da nastavim jednako dobro da radim. Koliko dugo postoji Mstr Flow ili FlowMaster? Kako je sve počelo? Sve je počelo ovako, jednoga dana, padala je kiša bio sam kući i jeo sam palačinke, pomislih u sebi, hej zašto ja ne bih bio DJ, pa to je sada popularno,biću faca u drustvu i sve devojke će trčati zamnom?? Šalim se, naravno. Muziku sam voleo oduvek, kao klinac sam, na tada još državnom trećem kanalu 3K-a, đuskao i pevao gledajući MTV i legendu Michaela Jacksona. Sa šest godina postao sam član folklorne

FRENZY SPARK

sekcije i folklor sam igrao do svoje devetnaeste godine, prvo u Subotici gde sam živeo do 2002. godine godine, a zatim i u Novom Sadu kada sam se preselio, interesovalo me je i sviranje pa sam naučio da sviram i par instrumenata, danas to stečeno znanje koristim, na remiksovanju drugih izvođaca kao i izradi svojih traka. Volim hip-hop kulturu i funkcionsem u njenim delovima, grafiti art-u i dj-ingu, vremenom sam shvatio da je veliku većinu hiphop publike pogotovo kod nas, mozda cu sada biti grub, čine „klinci“, ja nisam čovek koji bi pevao o getu i sličnim stvarima, pre svega jer nisam živeo takvim životom, a opet nisam zeleo da mi ciljna grupa budu samo tinejdzeri, ljudi koji slušaju moju muziku i dolaze na moje žurke imaju od petnaest do čak pedeset godina i meni je to super, za svakoga uvek ima po nešto i bude dobra žurka. Sa mog nastupa ljudi odu sa osmehom, nikako ne sa mislima kako treba da budu poročni ili mrze svoje roditelje, državu ili neku drugu naciju, ne želim da svojim radom širim negativnu energiju na bilo koji način. Biću slobodan da rep muziku nazovem “političkom“, u njoj autor iznosi svoje mišljenje i svoj stav o nečemu ili nekome, koliko je to dobro toliko može da bude i loše, na primer ako to upija „klinac“ koji je ušao u pubertet, a svi znamo kakvi smo bili u toj dobi, izvodjači koji im se obraćaju imaju veliku odgovornst, veću nego njihovi roditelji jer kao idoli tog tinejdzera oni svojim porukama utiču na njega i njegovu svest i to niko ne može da porekne. Kada me neko pita šta sviram, ja mu kažem da sviram ciganski house i svi ostanu zapanjeni, nije im jasno šta je to, kada čuju trake koje sviram shvate da je cignaski house-muzika koja će vas naterati da djuskate i da se lepo provedete, muzika koja ima energiju da izazove emocije u slušaocu. To definitivno nije muzika u kojoj ja poziram za dj pultom dok se neke curice utrkuju da me slikaju kako ja tamo nesto miksujem, poenta je da provod bude dobar, a ne da ja budem rock zvezda. Kada sam počeo da sviram 2004. godine to su uglavnom bili rođendani drugara i drugarica, u zimu 2006./2007. godine počeo sam radio sam u lokalu koji se zove “Dva anđela” i nalazi se u Novom Sadu, kada bi mi isplatili novac ja bih račune potpisivao

PHOTO CREDIT: ANA ZLATKOVIC

Po zanimanju sam industrijski dizajner tekstilnih proizvoda i modelovanja odeće, i znam kako da preko muzike pokažem odeću I obrnuto. Ova dva posla su u simbiozi i nikako ne trpe jedan zbog drugoga, volim ih podjednako jer mi omogućavaju da budem dvojako kreativan i srećan sam sto se bavim poslom koji volim i za koji sam se školovao.

FRENZY SPARK

MSTR FLOW’S

TALK TALK

PROFILE flomasterom, tada još nisam imao neko DJ “ime” bio sam samo Milan(da moje pravo ime je Milan), osoblje lokala je počelo da me zove DJ Flomaster, ja sam to malo korigovao i tako je nastalo moje DJ “ime” FlowMaster, danas malo ljudi zna moje pravo ime ja sam Flow već sedam godina i to je to. Ime FlowMaster sam korigovao u zimus, sasvim slučajno čitajuci tekst na jednom blogu o djingu u Kanadi naišao sam na Dj Flowmaster-a koji ovaj posao radi mnogo duže od mene, smatram da nema smisla da se zovem kao neko ko svira duže, pre svega zbog poštovanja prema kolegi gde god on bio na planeti, težim da budem jednistven a ne nečija kopija, pa sam promenio “ime” u MSTR Flow, ne nije mister kao što neki misle, vec MasterFlow. Reci nam nešto više o Band Fabric-u? Sarađujući sa brendom “Lewis”, sarađujemo od 2008.godine i pripremajući muziku za njihove revije i performanse imao sam priliku da remixujem mnogo rock traka, Doorse, Stounse, Bitlse… Tu sam se “očeličio” na remiksovanju sviranih traka, ko radi ovaj posao zna šta znači i koliko je zahtevan posao remiksovati trake koje imaju “živo” svirane instrumente, za razliku od traka novijeg doba koje se većinom softverski stvaraju. U januaru ove godine mi se u remiksovanju rock traka priključio bubnjar Ivan Selak tako smo formirali “Band Fabric”, sviramo mesečno bar 5 puta imali smo i par nastupa do sada, odradili smo neke remikse koji se mogu preslusati na Soundcloudu, malo sam zapostavio ovu priču, zbog drugih obaveza, ali vec početkom juna ulazimo u studio da radimo, pa ćemo videti šta ćemo napraviti. TzGun Flow je projekat gde kombinujem zvuke bluza, jazz-a i swinga sa elementima zvuka Balkanskog podneblja, u pregovorima sam za nastupe na nekim fusion festivalima u Evropi ali i na nekoliko festivala kod nas i u okruženju, ne bih još da pričam o detaljima dok ne dobijem zvanične potvrde, ko prati moj fan page na fejsbuku ili smo prijatelji na profilu biće obavešten o svemu. Odradio sam re-edit pesme “Slađa

FRENZY SPARK

je od sećera” koja je himna svetskog tamburaškog festivala u Deronjama, i koja se veoma dopala slušaocima, krajem juna meseca putujem za Rumuniju gde ću boraviti nekoliko dana i biti u studiu sa njihovim nacionalnim orkestrom, imam dosta obaveza I planova za ovo leto. Poslednje što je MSTR Flow uradio je remix grupe Zaz i njhovog planetarniog hita, nekako sam uspeo da stupim sa njima u kontakt i pošaljem im traku dopalo im se veoma, trebalo bi da dođu u Srbiju uskoro, da dogovorimo saradnju. Pored muzike, baviš se i modom. Reci nam koji od ta dva posla više voliš i koliko vremena izdvajaš za svaki od njih? Da li jedan posao trpi zbog drugog? Nema mode bez muzike i nema muzike, bez mode. Autor sam preko 300 muzičkih podloga za revije inostranih I domacih brendova kao što su Benneton, Lewis, PWL , kao I revije samostalnih kreatora. Muzički sam saradnik manifestacije “Fashion day” u Šapcu od 2009. godine. Po zanimanju sam industrijski dizajner tekstilnih proizvoda i modelovanja odeće, I znam kako da preko muzike pokazem odeću I obrnuto. Ova dva posla su u simbiozi I nikako ne trpe jedan zbog drugoga, volim ih podjednako jer mi omogućavaju da budem dvojako kreativan I srećan sam sto se bavim poslom koji volim I za koji sam se školovao. Odeća koju dizajniraš izlazi pod etiketom Street Studio. Koji su stilovi zastupljeni i da li je u pripremi neka nova kolekcija? Kada sam pripremao svoju prvu samostalnu reviju na “Nedelji mode” u Novom Sadu 2008.godine imao sam ideju da stvorim svoj brendom koji bi se zvao “Street Studio”, trebalo je uraditi nešto veliko da bih dobio na marketingu I onda pogurao brend, te 2008. sam sa prvom samostalnom revijom pobedio na novosadskoj nedelji mode I dobio nagradu za najbolju reviju, veliki vetar u leđa za moj dalji rad, prva samostalna revija I odmah nagrada za najbolju reviju, nekoliko nedelja kasnije haljine iz te

kolkcije pojavile su se u editorijalu modnog magzina “Joy” za srpsko tržiste, mojoj sreći nije bilo kraja. Label “Street Studio” je priča koja je počela u aprilu 2009. godine I tu sam se sam angažovao I za materijale I za konac, sve ono što je potrebno da bih napravio krajnji proizvod nisam dobijao od sponzora već sam sam ulagao u sve. Radeći muziku na prolecnoj nedelji mode u Beogradu, sasvim slucajno sam upoznao Jana direktora jedne tekstilne fabrike iz Slovenije koja već godinama ima pogon za proizvodnju teške I lake konfekcije u Sloveniji, pokazujući mu moje skice I modele koji su već bili uradjeni, Jan je bio oduševljen mojim radom. Napravili smo dogovor I potpisali ugovor tako da od oktobra meseca se započinje prozivodnja u Sloveniji, a ja odrađujem dizajnersko-crtački deo posla, na taj način “Street Studio” će biti dostupan u Evropi, a ja sam skinuo finansijski teret sa mojih ledja i mogu da se posvetim kreativnom delu posla. “Street Studio” ima dve linije prva linija je namenjena isključivo ženama, a druga je urban wear linija koja je mešovita I izrađuje se i muška I ženska kolekcija, veoma se radujem početku proizvodnje u Sloveniji, ja imam samo dvadeset I četiri godine I ovo je za mene jako velika stvar. Koliko je tebi muzika bitna u dizajnerskom kreativnom procesu? Gde nalaziš inspiraciju?

Koji su tvoji uzori u muzici, a koji u modnom svetu? Nemam baš neke uzore, pratim sve sto se dešava kako na modnoj tako I na muzičkoj sceni I uvek sam u toku, živimo u vremenu kada se trendovi munjevito smenjuju ali se nekako uvek vraćamo unazad, mnogi muzicari ali i kreatori crpe inspiraciji iz 80-tih ili 90tih godina ili nekih istorijskih ličnosti koji su ostavili trag svojim delom I radom u istoriji čovečanstva, meni je potrebna pozitivna energija oko mene, malo ljubavi, pažnje kao i razumevanja i ja stvaram I radim. Jedna novinarka me je skoro pitala šta je stil, na šta sam joj ja odgovorio da je stil kao flow u pesmi, ritam za reči. Sa kim bi od DJ-eva i muzičkih producenata voleo da sarađuješ? Od naših producenata Marko Gramofondzije, slusao sam ga više puta, mislim da slično razmišljamo kada je muzika u pitanju I sa njim bih definitivno voleo da sarađujem, od stranih producenata to je Armand Van Helden, kod njega mi se sviđa taj “old school” zvuk u trakama a opet to zvuči veoma dobro. Obojica su veliki producenti i rade dugo, imam ja još puno traka da izvrtim da bih dostigao ono što su oni, rad rad I samo rad, nadam da će biti prilike da sarađujem sa njima u skorijoj budućnosti.

Dva do tri puta mesečno, ne radim nigde kao rezident, na fejsbuku se ljudi mogu informisati gde I kada radim, ima me svuda. Nećete sada čitati kako sam vrteo u Plastiku ili na Frestajleru, jer ne težim ka radu na takvim mestima I ciljnoj grupi koja ih posećuje. Volim da nastupam u lokalima gde staje do 200 ljudi gde je atmosfera prisna I kada ceo klub peva I đuska sa tobom to je neverovatan vajb,više volim festivale od klubova zbog same atmosfere na njima, ljudi su pozitivniji I dolaze da slušaju muziku I dobro se provedu. Danas je popularno biti DJ i tehnika je toliko otišla napred da I onaj ko nikada nije vrteo za kratko vreme može da savlada posao. Imamo kvantitet a ne kvalitet u klabingu, ljudi ne dolaze na žurke da se dobro provedu već da prošetaju nove patike I majcu na kojoj piše “Fuck me” ili slično. Gazde klubova, čast izuzecima, su uglavnom ljudi koji I ne slušaju elektronsku muziku već neku drugu vrstu muzike, onda žele pazar od pola miliona dinara a da dj-u “daju” hiljadu dinara. Dj-organizacije kod nas, nažalost, funkcionisu kao sekte koje jedne drugoj čine usluge I nema šanse da neko pokuša da sarađuje sa njima, vrte se po lokalima u krug i to je to, ima puno talentovanih mladih dj-jeva i producenata i treba im dati priliku. Imamo mnogo mladih dj-ejeva koji vrte muziku o kojo ne znaju nista vec eto vrte, veoma stete svima koji su u ovoj prici dugo jer obaraju cenu svirke I nikako ne donose MUZIČKI KVALITET , pa još povrh svega ne slušaju one koji ovaj posao rade po petnaest ili dvadeset godina, vec pljuju po njima. Dj-ing je zanat koji se vremenom usavrsi, naravno ako imaš sluha, bolje da budes šegrt nekome ko to radi 10 godina, naučićes šta i kako treba da radiš, nego da na svoju “ja sam pametan i video sam to na netu” ruku radiš loše.

TALK TALK

Imam dana kada mi muze slete na prozor, modna muza ili muzička muza I one se smenjuju, onda se zatvorim i osamim, radim dok ne budem zadovljan onime što sam uradio, volim da sve bude precizno I dobro urađeno, kada radim ja zaista radim, ne mešam posao sa emocijama I zadovljstvom I smatram da je to odlika profesionalca u bilo kom poslu. Bavim se poslom koji donosi ljudima sreću, samo da je zdravlja, ja imam svoj cilj ka kojem težim I koji dosežem iz dana u dan, koliko ću uspeti u svemu tome videćemo. Definitivno ne želim da imam 40 godina , da nemam porodicu I dalje “trčim” po žurkama, festivalima, revijama, nadam da ću do tada uraditi sasvim dovoljno da mogu da usporim tempo rada I imam vremena I za svoju porodicu I za posao, a da jedno ne trpi zbog ovog drugog.

Koliko često nastupaš i gde te čitaoci ovog magazina mogu čuti uživo?

Šta je potrebno da bi se napravio hit u ovoj zemlji? Šta je po tvom mišljenju bitno za uspeh?

Da bi se napravio hit potrebno je: 3 jaja 250gr brašna 1/2 litra mleka 2 kašike ulja soli na vrh noža i 1/4 lira mineralne vode sve se muti mikserom ... treba da odstoji najmanje 1/2 sata Šalim se, to je recept za palačinke koje obožavam. Većina mojih traka je slušanija u insotranstvu nego kod nas, kada jednom napraviš hit ljudi te opet slušaju zbog prethodnog hita. Postoji I recept za pravljenje dobre trake ali ne bih da ga otrkrivam sada mozda nekom drugom prilikom. Za uspeh je potrebno da imate talenta, malo sreće i naravno da vaša porodica I ljudi u okruženju koji vam nešto znače cene to što vi radite I daju vam podršku. Ako postižete uspehe ostanite sa obe noge na zemlji. Ako radite neki kreativan posao morate da budete pristuni u javnom životu, to naravno ne znači da ste poznati. Morate da se pojavljujete u medijima I štampi da bi ljudi znali šta I kako vi to radite, ja ne želim da se pojavljujem u žutoj štampi I budem skandal majstor, ne želim da u prvom planu bude moj privatan život, već moj rad, to je recept za konstantnost I trajanje u poslu koji je javan kao moj. Veliki pozdrav čitaocima Frenzy Spark magazina!

MSTR Flow

FRENZY SPARK

ART&CRAFT

ILUSTRACIJE Kao što smo započeli u prethodnom broju, u ovom nastavljamo sa predstavljanjem umetnika, odnosno sa predstavljanjem njihovih dela. Ovog puta je u pitanju naše gore list. Iz priloženog možemo zaključiti da vrlo vešto barata olovkom, i da mu je manga umetnost jača strana. U to se možete uveriti ako pogledate njegovu galeriju na sajtu Deviant Art. Evo njegove kratke biografije. Dušan Radulaški - Rođen u Beogradu kao vrlo radoznalo dete. Oduvek se interesovao za svaku vrstu ekspresije što analognim što digitalnim formama. Nedavno je sa slikarskog platna prešao na ljudsku kožu i postao tattoo majstor . Završio je akademiju primenjenih umetnostiu Beogradu odsek diplomiran grafičar. Izvrstan Ilustrator/kaligraf, strastven pecaroš, a nedavno je odlučio da pusti brkove.

FRENZY SPARK

ART&CRAFT

DUŠANA RADULAŠKOG

priredio Aca Todorović

FRENZY SPARK

LENOVO THINKPAD X1

piše: Goran Aničić

PiN Computers (Lenovo distributer) organizovao je nedavno IBM-Lenovo skup na kome su predstavljeni najnoviji dometi brenda koji slavi čak 100 godina inovacija. Predstavnici IBM-Lenova potrudili su se da prezentuju sve novosti iz hardverskog opusa ovog velikog proizvođača.

IT/TECH

“Zvezda” dana trebao je biti Lenovo ThinkPad X1 - super računar u mini pakovanju koji na žalost nije još stigao do nas, ali će biti dostupan u Srbiji već za par nedelja. Radi se o 13-inčnom modelu standardnog IBM-svedenog dizajan koji je beskompromisan u pogledu performansi, robustnosti, veka baterije i pre svega brzine. Nenad Basta iz IBM-a predstavio je osnovne komparativne prednosti koje će zadiveti i konkurenciju. Naime, X seriju odlikuje RollCage - magnezijumsko-karbonska šasija na koju se kače svi elementi računara, dok su vitalni delovi poput diska i optičke jedinice dodatno ojačani metalnom zaštitom. Novost je i ojačanje poklopca sa LCD ekranom koje

računar na nivou vojnih zahteva, a u prevodu to znači da ga možete iskustiti sa 180 centimetara i on će nastavati da radi. Takođe, recimo metalne šarke se testiraju na 30 hiljada otvaranja/ zatvaranja. I to nije sve, najosetljiviji deo – ekran, postavljen je na višu stepenicu. Opcija je Corning Gorilla Glass zaštita koja štiti ekran od direktnih udaraca. Testiran je da izdržiudarac metalne kugle teške 800 grama sa visine od pola metra. Teško da će vam desiti takva nezgoda ali je sjajno znati da se ekranu ništa ne može desiti. Istovremeno isti taj ekran pruža kontrast od čak 350 NIT-a što omogućava da vidite sadržaj na ekranu i na direktnom suncu. Sledaća stvar je tastatura, robusna i bešumnija nego ikada, sa pozadinskim LED ostvetljenjem za komforan rad noću. Takođe, otporna je na prolivanje tečnostizahvaljujući podtastaturnim mini bazenim i odvodima tečnosti. Pojednostavljeni dizajn eliminisao je neke uobičajene tastere poput SysRq, dok su zadržani tasteri bogate funkcionalnosti uključujući tastere za multimediju i tastere za kontrolu glasovnih poziva. Optimizaciju baterije potpomaže odgovarajući softver, a uz docking bateriju operativni veka sa jednim punjenjem produžen je na preko 20 sati rada. Većina novih Lenovo serija računara ubrzana je Lenovo Enhanced Experience 2.0 unapređenjem prvenstveno za Windows 7 čime se ubrzava podizanje računara , čime se X1 računar podiže čak 20 sekundi brže u odnosu na ostale Windows 7 mašine (ali i mnogo brže spušta). I to nije sve u pogledu brzine, pa se opciono nudi i Lenovo RapidDrive – hardversko-softversku optimizaciju zasnovanu na SSD tehnologiji gde se smešta ceo sistem. Ovom optimizacijom postignuo je da se Windows 7 podigne za samo 9,5 sekundi.

se takođe u potpunosti ne ugiba, a napravljeno je od istog materijala. Tako je računar veoma izdržljiv i veoma tanak, samo 1,6 cm, a i pored silnih ojačanja težak je samo 1.72 kg. Robusnost je dokazana silnim testovima, i ispunjenošću standarda i to MIL vojnih – od 12 zahteva u pogledu vojnih standarda X1 ispunjva čak 8! Što znači da je serijski fabrički

FRENZY SPARK

SUPER TALENT USB SSD DISK Iz kompanije Super Talent, specijalizovane za memorijske periferije, stiže nam USB memorija koju ovaj proizvođač deklariše da je zapravo SSD. Na kompjuter se povezuje preko USB 3.0 interfejsa što omogućava visoku brzinu prenosa podataka.

TREND RASTA PRODAJE PAMETNIH TELEFONA SE NASTAVLJA Najnovije istraživanje tržišta kompanije IDC potvrdilo je rezultate ranijih analiza u kojima je bio vidljiv izuzetan rast prodaje pametnih telefona. Po svemu sudeći isporuke ovih uređaja trebalo bi da porastu za 55 procenata tokom ove godine. Na ovaj rast utiču sve niže cene i povećanje mogućnosti telefona, kao i bogat izbor povoljnih tarifa za prenos podataka kod mobilnih operatera.

Naslednik originalnog Galaxy Taba biće zasnovan na Galaxy S II hardveru. To znači da bi ovaj model trebao da ima

dual-core procesor na 1.2 Ghz, 1 GB RAM, ekran od 7 inča, 16 GB interne memorije uz mogućnost proširenja putem microSD kartica. Galaxy Tab 7 će na sebi imati Android 2.3.4 Gingerbread s TouchWiz 4.0 interfejsom a moći će da se koristi za video pozive slanje SMS-a, baš kao i Tab 8.9. Samsung Galaxy Tab 7 biće najavljen na jesen, barem prema glasinama koje trenutno kruže.

MIGRACIJA “THE NEW YORK OBSERVER”-A SA DRUPALA NA WORDPRESS Prošle nedelje je The New York Observer predstavio redizajnirani medijski sajt Observer.com, ali pored redizajna sajt je migrirao sa Drupala na WordPress.

Redizjan i migraciaj uslovljeni su pojednostavljivanjem odražvanja i fokusiranjem na jasniju prezentaciju najvažnijih vesti, te prilagođavanje većem volumenu dnevnih objava sadržaja. Posetite novi Observer.com, a više o migraciji i redizjanu pročitajte na Yahoo portalu. Takođe, obratite pažnju na novo izdanje Wordpresa - WordPress 3.2 (RC1).

Od ekipe s sajta bgr.com stiže informacija o specifikacijama budućeg Androida iz Googlea. Po njima, Nexus 4G (kako bi trebao da se zove) imaće dual-core procesor OMAP 4460 na 1.2-1.5 Ghz, što znači da Google ni ne pomišlja na quad-core Kal El iz nVIDIAe.

Ekran bi trebao da radi u punoj 720p rezoluciji (1280×720) a njegova veličina je samo opisana pridevom “monstruozan”. Povrh svega, tu je i jedan gigabajt RAM memorije. Zadnja kamera imaće 5 MPX a prednja 1 MPX. Novi Nexus biće prvi telefon s 4.0 Androidom na sebi, a očekujemo ga negde krajem novembra. Napominjemo samo za svaki slučaj da ovo nisu zvanične specifikacije, pa je moguće da se dosta toga promeni u narednim nedeljama i mesecima.

IT/TECH

Naravno, USB 3.0 priključak samo je jedan deo priče potrebne za ovu brzinu, dok je drugi vezan za kvalitetnu NAND flash memorija, koja je za potrebe ovog diskaizrađena u 25-nanometarskoj tehnologiji. I to nije sve, brzina je zasnovana i na kvalitetu memorijskog kontrolera SandForce SF-1222. Sve ovo u kombinaciji pruža visoke brzine prenosa podataka kojima teže svi proizvođači periferija, a na ovom USB SSD-u brzine prenosa podataka prelaze 200 MB/s. Memorija je na američkom tržištu dostupna u kapacitetima od 25, 50 i 100 GB.

SAMSUNG GALAXY TAB 7 SA BRŽIM GOOGLE NEXUS U TREĆEM IZDANJU PROCESOROM

PHILIPS 220X1SW/00, MONITOR KOJI SMANJUJE ZAMOR OČIJU. Od nedavno u ponudi Positive nalazi se inovativni monitor Philips 220X1SW/00 sjajne klavirsko bele boje, dizajniran je tako da pristaje svakoj savremenoj prostoriji jer izgleda moderno i luksuzno. Sam izgled monitora nije jedini razlog zbog kojeg je LightFrame monitor prijatan za oči; ovaj monitor ne izaziva pojavu „zamora očiju“ tako da će njegovi korisnici imati potpuno novo iskustvo. Nastao je kao rezultat Philipsovih istraživanja kojima je dokazano da svetlost u velikoj meri utiče na ljudsko oko, i da svetlo plave boje opušta, odmara oči, a na taj način poboljšava koncentraciju. Osim što osigurava ugodnije i manje naporno korišćenje, LightFrame monitor pruža i odličan kvalitet slike. Philips 220X1SW/00 se može nabaviti u Positiveu po ceni od 17.270 din.

FRENZY SPARK

Piše: Esad Arif

ROJ DŽONS JUNIOR Najbolji bokser devedesetih

SPARK PERSONA

Možda ga je najbolje opisao slavni Džordž Forman, koji je za Džonsa rekao da se kreće poput boksera lakših kategorija a udara kao teškaš. Početak devedesetih bio je težak period za boks, a pogotovo pristalice i ljubitelje “Gvozdenog” Majka Tajsona, koji je u to vreme bio do te mere anatemisan da je bilo nemoralno čak i govoriti o njemu u pozitivnom kontekstu. Odlaskom sa scene u legendu dva velika rivala srednje kategorije - Krisa Jubanka i Najdžela Bena, deficit bokserskih veličina postao je još veći. Međutim, na scenu stupa plejada mladih, veoma talentovanih, stilom vidno drugačijih, a zbog toga i ne baš od starta prihvaćenih boksera. Princ Nasim Hamad uzburkao je svet kako svojim talentom tako i zabavnim šou programom koji je imao u ponudi. Oskar De La Hoja sa druge strane nije imao taj smisao za humor već je nemilosrdno gazio ka vrhu. Ipak, u mojim očima jedan bokser se izdvajao više od ostalih, a vreme je pokazalo da nisam pogrešio. Predstavljam vam Roj Džons Juniora, zvanično najboljeg boksera devedesetih godina prošloga veka! Ovaj sjajni borac i atleta rođen je u Pensakoli (država Florida) 16. januara 1969. godine, a njegovo ime i podatke mnogo je bolje čuti u izvođenju - koga drugog do čuvenog bokserskog najavljivača Majkla Bafera. Veliku ulogu u karijeri zauzima njegov otac Roj Džons Senior, inače i sam bivši borac, koji ga je još kao dečaka tretirao poput marinca, stvorivši u njemu duh neustrašivosti i ogroman pritisak da bude najbolji. Na nesreću, na taj način stvorio je i netrpeljivost koja do dan danas vlada između njega i sina.

Početak karijere i amaterski boks Karijeru započinje 1984. godine i iste već postaje i juniorski prvak Amerike. Dve godine za redom 1986. i 1987. osvaja trofej Zlatna Rukavica (Golden Gloves), najeminentnije takmičenje u amaterskoj konkurenciji u SAD.

FRENZY SPARK

Pljačka veka

Prve naznake njegove kontroverzne karijere imali smo prilike da vidimo na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine. Prošetao se do finala bokserskog turnira u Južnoj Koreji, ne izgubivši pritom ni jednu rundu. U finalu je imao, ispostaviće se, nesreću da boksuje baš sa domaćim bokserom Park Si Hunom. U meču koji će ostati upamćen po mnogim detaljima, a ponajviše kao najveća sportska nepravda u novijoj istoriji Olimpijskih igara, Roj Džons je pokazao svetu o kakvom talentu se radi. Totalno dominirajući tom borbom, Džons je zadao protivniku neverovatnih 86 udaraca za tri runde. Za razliku od njega Korejanac je uputio 32 jedva golim okom vidljiva udarca, pa ipak sudije su bez imalo stida, na opšte iznenađenje svih prisutnih, čak i samog Parka, i uz neprimereno oduševljenje neobjektivne domaće publike, dodelile pobedu domaćem bokseru. Roj Džons vidno demoralisan i uplakan, napustio je ring ostavši bez očekivane i zaslužene zlatne medalje. Interesantno je da mu se korejanski bokser Park, očigledno nošen grižom savesti, kasnije izvinio, a sudije koje su donele pobedu domaćem borcu dobile su doživotnu suspenziju. Ostaće upamćeno da ga je posetila čak i grupa od 50 korejanskih monaha, izrazivši žaljenje zbog svega što mu se dogodilo u njihovoj zemlji. I pored svega, Međunarodni Olimpijski komitet se oglušio na pozive da se zlatna medalja naknadno uruči Džonsu, stavljajući tako tačku na ovaj očigledno namešten meč. To nije bio kraj kontraverzi oko ove borbe, te je svoj kultni status Roj Džons Junior zaslužio i zbog činjenice da se od tada mečevi u boksu na Olimpijskim igrama boduju po broju udaraca, što znači da sudije više nemaju uticaj na sam ishod meča.

SPARK PERSONA

FRENZY SPARK

SPARK PERSONA

Profi boks Ostavivši iza sebe skor od 121 pobede i 13 poraza u amaterskoj konkurenciji, ulazi u profi ring. Da ga neuspeh na Olimpijadi nije pokolebao na putu ka slavi pokazao je u šampionskom stilu. Nizao je pobede, i to kakve! Neretko, iako vidno bolji od protivnika, svesno je produžavao svoje mečeve, što zbog sklonosti egzibiciji, što zbog želje da tako pridobije publiku, a naravno i pokaže sav raskošni talenat. Bilo je to veliko osveženje, atraktivni i sadržajni mečevi koji traju. Sigurno se mnogi sećaju neprespavanih noći u kojima smo do iznemoglosti čekali Tajsonov meč koji bi ubrzo po ulasku u ring jednim udarcem onesvešćivao protivnike, ostavljajući svojim fanovima uvek i osećaj neispunjenosti. Svoju prvu šampionsku titulu osvaja više nego ubedljivo 1992. godine u konkurenciji WBC federacije supersrednje kategorije, pobedom nad Persi Harisom u četvrtoj rundi posle tehničkog nokauta. Godinu dana kasnije osvaja i znanto cenjeniju IBF titulu u srednjoj kategoriji, dobivši na poene Bernarda Hopkinsa. Neverovatna tehnika, brzina i do tada još neviđene kombinacije udaraca kao i čudesna kretnja po ringu privlačili su sve više gledalaca na njegove borbe, Džonsovo samopouzdanje je raslo iz meča u meč, pa je vremenom svoj trag u boksu ostavio i potezom koji je u budućnosti postao njegov zaštitni znak, borba spuštenog garda. Ovog majstora provokacije malo koji bokser je želeo da vidi naspram sebe u ringu, delom zbog razornih udaraca, ali i zbog njegove arogancije i želje da ponizi protivnika. Takvo ponašanje u ringu i ego hranio je upravo svojom nadmoći nad drugim bokserima. Mada vredi istaći da je sve to ipak bila samo predstava za publiku, i da je Roj Džons poznat kao veliki čovek i sportista,

FRENZY SPARK

često uključen, a ponekad i sam pokretač raznih humanitarnih projekata, protivnik droge i alkohola i totalno posvećen sportkom načinu života, a kao takav i pravi uzor mladima. Po načinu na koji je boksovao, lako se dolazi do zaključka da su mu uzori bili pioniri inteligentnijeg načina boksovanja i majstori tehnike - veliki Muhamed Ali i Rej Šuger Leonard. Ipak, Roj Džons je bio taj koji je ovaj stil i sam ples u ringu doveo do perfekcije. Iako njegove sposobnosti niko nikada nije dovodio u pitanje, zbog manjka konkurencije, vremenom je počeo da biva osporavan. Naravno, sam je bio je kriv za takve kritike, jednostavno, bio je daleko bolji od ostalih. Možda ga je najbolje opisao slavni Džordž Forman, koji je za Džonsa rekao da se kreće poput boksera lakših kategorija a udara kao teškaš. Svoj nekarakteristični, pomalo pogrbljeni stav i prepoznatljiv spušteni gard, kao i brzinu duguje i svojoj drugoj sportskoj ljubavi, košarci. Ono što ga je činilo jedinstvenim je da je paralelno sa boksom imao i prilično uspešnu košarkašku karijeru započetu još na koledžu u Pensakoli. Kasnije je igrao je na poziciji plejmejkera za Barakude iz Džeksonvila koji su se u to vreme takmičili u USBL ligi. O ozbiljnosti ovog takmičenja najbolje govore i neka poznata imena koja je iznedrila liga - i Manuta Bol, Spad Veb, Majkl Adams i Radža Bel. 1996. godine Roj Džons je još jednom upisao svoje ime u istoriju, ovoga puta sporta uopšte. Već neverovatnu karijeru začinio je

VIDEO BOX

i podatkom da je u jednom danu odigrao zvaničnu košarkašku utakmicu ujutro i boksovao za titulu šampiona sveta uveče! Naravno, odbranio je titulu protiv Erika Lukasa. Postao je tako prvi i jedini profesionalni sportista koji je u dva različita sporta imao mečeve u jednom danu. Prvi problemi u profi ringu vezani su za meč protiv Montela Grifina i momenat kada je Džons dozvolivši protivniku da ga još na početku borbe isprovocira zadao udarac dok je ovaj već bio na kolenima posle jednog nokdauna. Grešku je skupo platio diskvalifikacijom i prvim porazom u svojoj profesionalnoj karijeri. Iste godine usledio je i revanš meč u kome je Roj Džons, ovoga puta mnogo pribraniji i bez razumevanja za gledaoce sa skupo plaćenim ulaznicama, vratio titulu nokautiravši Grifina već u prvoj rundi.

Michael Buffer announcing Roy Jones Junior

Roy Jones Jr. gets a bitter silver medal in Seoul

Kako više nije bilo izazova, prešao je u polutešku kategoriju, gde je ujedinio titule svih bokserskih federacija i suvereno vladao godinama. 1. marta 2003. godine uz veliko negodovanje oca, ali i uz podršku brojnih obožavaoca, odlučuje se da učini nešto do tada nemoguće. Naime, Džons željan novih iskušenja i dokazivanja, prelazi u supertešku kategoriju. Stručnjaci i Džons Senior opominjali su ga kako je to opasan potez zbog činjenice da su udarci u teškoj kategoriji mnogo jači, a i da je on sam dobivši neophodne kilograme za tu kategoriju dosta izgubio na brzini koja mu je do tada bila najveći adut.

Roy Jones Jr. vs Percy Harris

Roy Jones Jr Highlight

U briljantnoj karijeri, koja još uvek iz samo njemu poznatih razloga traje, vredi izdvojiti rivalstvo sa Antonio Tarverom, koga je jednom pobedio, ali od istog kasnije i dva puta izgubio, kao i sjajan meč i pobedu nad čuvenim Portorikancem Feliksom Trinidadom. Nažalost, Roj Džons Junior, danas četrdesetdvogodišnjak, sa skorom od 54 pobede i sada već nepotrebnih 7 poraza, jedan je od onih velikana koji nisu umeli da prepoznaju momenat kada treba prekinuti karijeru. Iako dobro situiran, delom i zbog svog angažovanja u muzici, filmu i produkciji, ipak i dalje boksuje, dozvoljavajući znatno mlađim bokserima da mu nezasluženo ukradu delić slave.

Roy Jones, Jr. vs Montell Griffin

Bez obzira na nedavne neuspehe, u legendu je već davno otišao kao jedan od najvećih boksera svih vremena.

Roy Jones Jr. vs. John Ruiz Part 6

Danas je mučno videti ga krvavog lica, kakav često završava borbe pod stare dane. Hvala mu ipak na svemu prikazanom, jer - bila je to luda “vožnja” i osećam se privilegovano što sam bio u mogućnosti da bar putem malog ekrana ispratim njegovu veličanstvenu karijeru i uspon ka zvezdama.

Izvor: Preko Ramena

SPARK PERSONA

Roy Jones hands behind

Međutim, tog dana u Las Vegasu, Roj Džons Junior je i definitivno svoje ime zauvek stavio rame uz rame sa najvećim zvezdama ovog sporta i postao jedan od najvećih. Lakše nego što se očekivalo, na poene protiv uvek nezgodnog Džona Ruiza osvaja titulu prvaka sveta u teškoj kategoriji. Tako je napravio fantastičan podvig i postao prvi bokser kome je pošlo za rukom da šampionske titule osvaja redom od srednje do teške kategorije.

Roy·Jones·Jr·Highlights |HD|

FRENZY SPARK

ARCHITECTURE/FILM

ARHITEKTURA U STAR WARS-U piše: Jelena Mićunović

Savremena arhitektura obiluje oblicima koji odnosno svemirske stanice i gradove. Po materijalima, ili u sve popularnijim zaobljeni kompletne reprodukcije oblika iz SF filmova.

FRENZY SPARK

ARCHITECTURE/FILM

i sve više podsećaju na svemirske brodove, ored odgovora u vidu detalja u oblicima i im i izduženim formama, nailazimo čak i na . Serijal filmova “Ratovi zvezda” (Star Wars) režisera Džordža Lukasa već generacijama golica maštu svima koji pogledaju makar i jedan film iz ovog serijala od šest filmova (dve trilogije), i tera ih na maštanje razmišljanje u “šta ako...” stilu. Neretko ko se zamislio, recimo, kako šeta ulicama Korusanta, ili kako proleće u svojoj letelici pored zgrade Džedajskog Saveta ili pak Galaktičkog Senata. Raznovrsnost flore i faune planeta i meseca ovih udaljenih galaksija su po svojim sličnostima i razlikama takođe su probudile pustolove u mnogima, koji su potom u svojim seansama maštanja sledili puteve slavnih junaka poput mladog Skajvokera. Pošto sam i ja jedna od obožavatelja, u ovom tekstu ću prikazati odabrane karakteristične oblike arhitekture koji se javljaju u ovim filmovima, kao i uticaj oblika iz filmova na stvaralaštvo savremenih arhitekata koji su i sami “star wars

generacija”, a za kraj ću, na osnovu prethodno analiziranog, izneti svoje mišljenje u kom pravcu bismo mogli da očekujemo da se kreću ideje arhitekata u (bližoj i daljoj) budućnosti. ...in A galaxy far, far away... U originalnoj trilogiji filmova opisane su borbe još uvek malog i tajnog pokreta otpora protiv zle Imperije koja vlada svemirom, upoznajemo glavne likove, i usput vidimo raznovrsne krajolike, urbane i prirodne, strukture koje su nam na neki “čudan” način poznate (iako u vremenu Galaktičke Imperije planeta Zemlja još uvek nije postojala ). Prateći junake upoznajemo se i sa neobičnim planetama Coruscant, Tatooine, Naboo, Bespin, Alderaan...

nastavak na narednim stranicama >>>

FRENZY SPARK

Uticaj postojeće arhitekture na oblike u Ratovima zvezda

ARCHITECTURE/FILM

Coruscant Planeta Coruscant, ili originalno Notron, je planeta koja se nalazi u Sektoru Korusant (odnosno Sektor Nula po vojnim oznakama) regiona Jezgra (Core Worlds region), sa koordinatama (0, 0, 0) hipersvemira, što znači da se ona nalazi u samom centru galaksije. Kako je ova planeta politički centar već milenijumima, odnosno tokom većine galaktičke istorije, zajedničko je mišljenje da je ona politički najvažnija planeta, a najbogatijim gradom u galaksiji ga čini i činjenica da su se u njemu ukrštali najveći trgovački putevi galaksije. Ovaj grad-planeta je tokom istorije menjao imena, ali je najpoznatiji pod nadimkom Imperijalni centar, koji ga podjednako realistično opisuje kao i naziv Grad tornjeva (City of the spires). Sama planeta je klasična vizija panurbacije, odnosno ekumeno-polisa , to jest povezivanja svih konurbacija u jedan panurbani prostor - prostim rečima: grad preko cele dostupne površine planete, koji je administrativno podeljen na manje “gradove”, koji su veličine osrednje države po merilima planete Zemlje. Zvanična podela je išla ovako: Galaktički grad (to jest planeta) je bila podeljena na kvadrante, koji su dalje bili podeljeni na sektore a ovi na zone sa specifičnim namenama. Sve u svemu, jako slično podelama koje odlikuju današnje metropole na Zemlji, samo u mnogo većem obimu. A sada, zamislimo strukturu koja bi nastala spajanjem Njujorka, Hong Konga i Dubaija - već deluje poznato, zar ne? Na Korusantu se nalaze mnoge forme vredne makar pomena, ali ćemo se mi zadržati samo na, takoreći, “galaktičkim čudima”. Među njima nezaobilazne su zgrada Galaktičkog Senata i Hram Džedaja.

Galaktički Senat

Zgrada Galaktičkog Senata je bila sedište Galaktičkog Senata pred kraj Stare Republike. Projektanti zgrade Senata su bili toliko sigurni u njenu sigurnost da su garantovali da je za njeno uništenje potrebno oružje dovoljno jako da razori čitavu planetu. Pored ove činjenice da je gotovo neuništiva, takođe je krasila i titula simbola slobode u doba Nove Republike. Sama zgrada izgleda kao ogromna pečurka - glavna masa zgrade je štitasta kupola prečnika većeg od 2km, sa najvišom tačkom na nekoliko stotina metara od zemlje, a kupola je postavljena na uži valjkasti deo.

FRENZY SPARK

Sama zgrada je postavljena u samom srcu senatskog distrikta na kraju Avenije Osnivača Jezgra, a najveći deo prostora unutra zauzima velika dvorana za zasedanje, velika okrugla dvorana visoka preko 100m. U njoj se nalaze 1024 levitirajuće lođe, po jedna za svakog senatora, i podium sa uvlačivim stubom sa mestom za vrhovnog kancelara. Na planeti Zemlji, oblik Senata možemo prepoznati u oblikovanju muzeja Luvr u Abu Dabiju, a enterijersko i političko uređenje svakako potiče iz rimskog senata.

Hram Džedaja vrhu zigurata Hrama simbolišu put Džedaja ka prosvetljenju i svaki se nalazio iznad određene četvrti hrama, koja je svaka imala drugačiju namenu. Zigurat na Zemlji nije nepoznanica, štaviše, prisutan je kao oblik već hiljadama godina. Najbolje očuvani su astečki hramovi. Tornjevi u mnogome podsećaju na dimnjake kakve je Gaudi dizajnirao za svoje kuće u Barseloni. Sama koncepcija Hrama i Reda Džedaja u mnogome podseća na Šaolin manastir i njegove monahe.

Tatooine

Naboo

Planeta Tatooine - po rečima Luka Skajvokera “planeta najudaljenija od centra svemira”. Mala, neugledna, pustinjska planeta u binarnom sunčevom sistemu Tatoo, u regionu spoljašnjeg prstena (Outer Rim Territories region), naseljena je uglavnom zanatlijama i farmerima. Svoju ulogu u istoriji je odigrala kao dom Skajvokerovih - Anakin i Luk Skajvoker odrastali su ovde, a domom ju je smatrala i Anakinova majka Šmi Skajvoker, inače robinja kod zanatlija. Već na prvi pogled je uočljiva sličnost naselja zanatlijaSl.11 sa društvenim uređenjem beduina, kao i sa ostacima starih gradova izumrlih pustinjskih civilizacija Severne Sahare.

Planeta Naboo nalazi se u regionu Srednjeg prstena (Mid Rim region), u Chommell sektoru, blizu teritorija spoljenjeg prstena. Najpoznatiji je po svojoj skoro pa potpuno netaknutoj prirodi sa širokim ravnicama, šumama i okeanima, kao i zbog činjenice da je bio dom mnogim bitnim istorijskim ličnostima o kojih su za samu priču najbitniji Padme Amidala (žena Anakina Skajvokera i majka Luka Skajvokera i Leje Organe Solo), vrhovni kancelar Palpatin i Džar Džar Binks (mlađi predstavnik i kasnije kancelar). Čudo arhitekture koje se nalazi u glavnom gradu Theed jeste kraljevska palata iz koje je monarh Nabua vladao. Sama palata je dragulj arhitekture i nadaleko je poznata po tome, i po svojim mnogobrojnim tornjevima i kupolama. A kada se malo bolje zagledamo u nju, videćemo da se njen egzotični izgled formira preklapanjem renesansnih oblika iz Venecije i vizantijske sakralne arhitektureSl.15 sa svojim nežnim, oblim oblicima, a uviđamo da je “Marin County Civic Center”F. L. Rajta bila direktna inspiracija za boje.

ARCHITECTURE/FILM

Hram Džedaja je bio sedište Reda Džedaja, gde se nalazio najveći broj prostora za obuku, upravu i spavaonice. Sagradili su ga čuvena Četiri Majstora, osnivači Džedajskog Reda, na svetoj planini u kojoj se nalazilo jedno od izvorišta Sile. Osnovna masa Hrama u početku se sastojala od nekoliko zasebnih zgrada oko svete planine, ali je on rastao kao i cela planeta, tako da je na kraju ta glavna masa formirana kao jedinstveni zigurat koji je finalno prekriven durasteel materijalom, za koji se kaže da je 800,000 puta jači od čelika. Pet tornjeva koji su izgrađeni na

FRENZY SPARK

Oblici savremene arhitekture inspirisane Ratovima zvezda

Louvre Abu Dhabi - Galaktički Senat

ARCHITECTURE/FILM

Zgrada Galaktičkog Senata na Korusantu je već pominjana zajedno sa planetom Korusant na početku teksta. Zgrada muzeja Luvr Abu DabiSl.16 arhitekte Žana Nuvela, za koju se planira da bude izgrađena 2012. godine u Abu Dabiju, jako podseća na zgradu Galaktičkog Senata. Ključni momenat u ovoj

priči je kupola koja svojim oblikom i proporcijama nedvosmisleno evocira već pomenutu kupolu Senata. Luvr Abu Dabi je deo tridesetogodišnjeg ugovora između grada Abu Dabija i francuske vlade, a glavni fokus treba da bude premošćavanje jaza između istočne i zapadne umetnosti.

Casa da Musica - Sandcrawler Sandcrawler-i su bili velika vozila koja su na planetu Tatuin donosile razne kompanije u više navrata, u raznim pokušajima rudarstva. Međutim, kako je ruda bila lošeg kvaliteta a klima nepodnošljiva za rudare, sve kompanije su brzo napuštale planetu ostavljajući za sobom svoju tešku opremu. Ova vozila su potom preuzimala plemena Džava (Jawas) i od njih su pravili svoje mobilne domove sa radionicama, obično tako da ceo klan zauzme jedno vozilo. Bitnu ulogu u samim filmovima su imale Džave kao prodavci otpadne tehnike i polovnih droida, i to kada su jednom prilikom prodali Luku Skajvokeru dva (svima omiljena) droida C-3PO i R2-D2, tako da je na taj način ostvarena veza između na rođenju razdvojenih blizanaca Luka i Leje, što je

FRENZY SPARK

između ostalog bilo i polazna tačka originalne trilogije. Na planeti Zemlji oblik sandcrawlera prepoznajemo u Kući muzike (Casa da Musica)Rema Kolhasa, izgrađene 2001. godine u gradu Porto, Portugal. Kuća muzike sadrži dve koncertne sale, jednu od 1300 mesta (glavna) i jednu malu od 350 mesta, prostorije za probe i studio za snimanje koji pripada Oporto Nacionalnom Orkestru. Svojom volumetrijom zgrada veoma podseća na sandcrawlere, a njenoj monumentalnosti još doprinosi i materijalizacija fasade u natur betonu.

Lunar hotel - RAK - Death star Death star ili Zvezda smrti, bila je ultimativno oružje Imperije, veličine i oblika meseca, sa superlaserom dovoljno jakim da uništi celu planetu. Dizajnirana je tako da omogući Imperatoru Palpatinu da sprovede još direktniju kontrolu kroz svoju strahovladu. Karakterističan oblik Zvezde, lopte sa jednim “ujedenim” delom (otvor za laser), veliki broj puta je bio do sada reprodukovan, i ne prestaje da bude predmet zanimanja mnogih, a njen oblik se i dalje svakodnevno prepoznaje u raznim oblastima, od samih meseca, preko slatkiša i polena, do dizajna raznih kućnih potrebština.

ARCHITECTURE/FILM

Prvi od dva primera u arhitekturi bio bi Lunar hotel u Bakuu, Azerbejdžan, grupe Heerim Architects. Jedna o dve futurističke zgrade koje bi trebalo da označavaju dva suprotna kraja zaliva Kaspijskog mora koji je prigodno nazvan - zaliv Punog meseca. Zgrada hotela bi trebalo da bude 150m visoka tridesetpetospratnica sa 382 velike i luksuzne sobe. Drugi primer bi bio RAK (Ras Al Khaimah) multifunkcionalni i izložbeni prostor u gradu Ras Al Khaimah u Ujedinjenim Arapskim Emiratima koju je dizajnirala OMA. Centar se sastoji od kugle od celika i stakla koja podseća na Zvezdu, i izdužene niske zgrade odignute od zemlje.

Kao što smo videli, mogu se mnoga preplitanja i zaključivanja izvršiti ako se malo udubimo u posmatrani predmet. Logično je što više objekata ima koji u filmovima podsećaju na već poznate oblike, jer ipak, to je samo film, međutim ono što je zanimljivo je način na koji su ti oblici iskorišćeni i integrisani u celu priču. Ohrabrujuće je to što možemo nabrojati sve više savremenih objekata koji u neku ruku podsećaju na oblike iz SF filmova. Naravno, pored Ratova zvezda postoje i mnogi drugi SF filmovi i serije, međutim meni je bilo zanimljivo da se fokusiram na Ratove zvezda kao najšire prihvaćenu dugogodišnju fantaziju sa mnogobrojnim, više i manje uspešnim, adaptacijama i reprodukcijama. Na osnovu prethodno izloženog, nameće mi se mišljenje da su Ratovi zvezda i Džordž Lukas kao njihov stvaralac, savremeni ekvivalent Žila Verna, meni omiljenog pisca iz detinjstva i verovatno prvog SF pisca u istoriji književnosti čija mašta je doživela otelotvorenje (podmornica Nautilus iz knjige “20,000 milja pod morem” ili let oko sveta, doduše ne više u balonu, ali vrlo moguć i dostupan gotovo svima danas). Neke Lukasove zamisli su takođe već doživela otelotvorenja, najviše u vojne svrhe, tako da je, po mom mišljenju, sada već samo pitanje trenutka kada će NASA ili možda neka nova “kompanija” za svemirske nekretnine ili odnose sa ne-zemaljskim vrstama izgraditi neku stanicu na nekoj obližnjoj planeti (za početak) ili u susednom solarnom sistemu. Do tada, ostaje nam da maštamo iz sve snage i da se pripremamo za za te “svemirske” dane čovečanstva. Neka Sila bude sa nama!

FRENZY SPARK

THE BIGGEST SCANDALS OF THE CANNES FILM FESTIVAL

RED CARPET

by: Nina Dusper

...or About The Importance of Being a Quirk In the words of a renowned film critic, this years festival was the story of the Man Who Wouldn´t Talk ( Terrence Malick ) and the Man Who Said Too Much ( Lars Von Trier ). Both of these auteurs are legends in their own right: Malick, with his scarce presence and timeless movies, a quiet texan philosopher whose filmic escapades have so deeply touched his audience, that one could say he inspires almost a godlike adoration and dedication. On the other hand, enfant terrible of the European cinema, Dane Lars Von Trier, whose modus operandi focuses both on his geniality and his drama queen personality. He does not talk too much nor too often, but when he does, it usually gets noticed. This time, not only that it got noticed, it also got him a rather rare distinction: namely, he has been officially declared persona non grata in Cannes. Rumor has it that this is a lifelong honor. I am not sure whether it was a typical case of putting your foot in your own mouth when you only try to be funny ( totally unnecessarry, by the way – his exceptional film would have been noticed one way or another ) or an unfortunate attempt at us-

FRENZY SPARK

ing the negative publicity that backfired. Only time will tell, I guess. One thing is sure – this scandal is neither the biggest nor the most infamous one in the long history of the Cannes Film Festival. Soon enough after profiling the festival as „arty“, instead of the movies, the scandals became the crowd pleasers. Conveniently placed „accidental“ wardrobe malfunctions, tragic love stories and starlets in bathing suits seemed to single-handedly loosen the edge of an ultimate art house festival and make it the most talked about one. It is actually quite a feast reading about these affairs, and if you are interested, go for it, you certainly won´t be dissapointed. Here, nevertheless, I will present you five most discussed about movies ( I deliberately try not to use the adjective „scandalous“, since some of them, althought genuinely scandalous at the time, did managed to raise awareness about some very important issues ). So, this is my list – 5 most notorious movies of the Cannes Film Festival.

FRENZY SPARK

Histoires d´A -1974 Filmed in only 12 days by Charles Belmont and Marielle Issartel, this movie provoked not only a scandal, but popular riots and police involvement to top it all. This program film was pro-contraception oriented and was one of the first movies that explicitly showed the very process of abortion by the method of aspiration. It might seem unprobable to young women of today, but fighting for the right to use contraception ( or, if you want, for the right to take control over your own body ) was one of the main issues during feminist protests in ´60s and ´70s. Apart from what all these brave women achieved, it is true what they say, that the picture´s worth a thousand words, and that´s where this particular film comes into play.

RED CARPET

Sous le soleil de satan ( Under the sun of Satan) - 1987 This is a Maurice Pialat´s film adaptation of a Bernanos´ novel of the same name. Althought the movie won the Golden Palm, its allegorical approach to themes such as struggle of good versus evil and acceptance of the fact that both are present within us provoked a very strong reaction in the audience. Pialat, an atheist, found himself propelled not only to defend his own understanding of the novel, but also his very own right to deal with the religious subject as a non-believer, as an outsider. After a while, it became obvious that the posibilities for a productive communication about the touchy subject were less than scarce, and the famous director left his Cannes´ audience with legendary words: „ You should know that if you don´t like me, neither do I like you“.

Crash -1996 During the screening of David Cronenberg´s Crash, quite a few audience members left the theater revolted and filled with disgust. What they had privilege of seeing was certainly not everyone´s cup of tee, but it started a discussion about how far one should go in showing sexual „deviances“ on the film. Oddly enough, there is practically nothing which would as fastly prompt people

FRENZY SPARK

to react, mobilize and condemn as an alternative sexual lifestyle, and this was exectly it, in its ( nearly )most twisted way. Film explores the sub-culture of sexual enthousiasts who find the utmost pleasure in copulating during deliberately provoked car accidents. May it be a hidden puritanism that broke out or subconscious attraction to both Eros and Tanatos that they tried to deny, but my oh my.... did this film rock some boats !

Fahrenheit 9/11 - 2004 As the biggest film market in the world, Cannes film festival still have a certain weight and precisely for this reason it is being chosen not only to lull its audience into the pulpable, but often fruitless artistry of its films, but also to poke this very audience with the poignant political messages. Three years af-ter the 9/11 bombings, questions why and who were still very much the hot topic in the international politics, and it seemed somehow that even the most powerful, the most influential were too afraid to step off the path and offer some new answers. Luckily, there are always those less influential and less powerfull who fear nothing, beacuse they have nothing to lose. In his documentary, Michael Moore offered not only the new answers, but also quite an intriguing image about the infamous rise and fall of the family Bush. America tried to ignore him, soon found out it was not as easy as they first thought, so they ended up by attacking him. Europe bowed down and rewarded him. An old lady, indeed.

Antichrist - 2009 Somehow, while trying to depict the utmost grief and guilt, had Von Trier succeded in polarizing the critics and causing quite a scandal with powerfull images of genital self-mutilation and explicit sex. One may ask – today, when we are practically bombarded with numerous graphic sex scenes practically in every R-rated movie, is there anything left to be called „ explicit“ ? It would seem so, apparently, especially when it is Von Trier who tries to answer the question: how do you grieve for the loss of a child ? From bloody disgusting to bloody amazing, this movie doesn´t stop to divide its audience.

A big CGI planet is threatening to wipe out the world – if only it would hurry up and end Lars von Trier’s clunky, tiresome film.

FILM CORNER

Movie review written by Peter Bradshaw

MELANCHOLIA

One wedding and a funeral – for the entire planet. That is what Lars von Trier is serving up in his latest extravaganza: a staggeringly tiresome and facetious film, supposedly about the end of the world. Presumably filmed in Denmark, and set in a weirdly stateless, featureless location – a sort of Scando-amerika – the movie tells us first about a cosmically catastrophic wedding reception. Justine (Kirsten Dunst) is a manic depressive, whose wedding has been expensively arranged by her long-suffering sister Claire (Charlotte Gainsbourg) and her blowhard brother-in-law (Kiefer Sutherland). Tension erupts between the sisters’ estranged parents (John Hurt and Charlotte Rampling) and the evening ends in chaos. Yet perhaps this disaster was written in the stars, because a rogue planet called Melancholia is heading for Earth on a collision course. Wealthy, worldly Claire is horrified at the end of days, but gloomy Justine greets the forthcoming disaster with torpid calm, and as the vast planet looms, blotting out the sky, an apocalyptically terrifying thought dawns: maybe M Night Shyamalan’s The Happening wasn’t quite so bad after all. If Melancholia had been conceived with real passion or imagination, or if it had been well written or convincingly acted in any way at all, it might have been a loopy masterpiece. The montage of images at the beginning is interesting, as are some of the lush, hyper-real tableaux, like the dream sequences from Antichrist. Udo Kier has a nice cameo as a testy wedding organiser who finally refuses to look at the recalcitrant bride who has messed up his event.

But the wedding reception scene is nowhere near as good as Thomas Vinterberg’s Festen (the obvious model): it is tedious and exasperatingly redundant. As for the approaching interplanetary disaster, this does not appear to affect the tides or the weather – there is just this big CGI planet hovering above – and it does not occur to anyone to turn on the TV and find out what’s going on. Justine and Claire just carry on with the translated dialogue and the sedated acting, greeting Melancholia with glassy-eyed anxiety and mumbling resentment. Claire’s husband, incidentally, is finally found face down in the stables: perhaps he has topped himself or just expired with boredom. Once again, Von Trier has written and directed an entire film in his trademark smirk mode: a giggling aria of pretend pain and faux rapture. The script is clunking, and poor Dunst joins Nicole Kidman and Bryce Dallas Howard in the list of Hollywood females who have sleepwalked trustingly through a Von Trier production. Even the spectacle is thin and supercilious. Perhaps this movie is another symptom of the director’s much-discussed depression, or a kind of therapy that involves transferring his depression to the audience. To whom I can only say: cheer up. Whatever happens to the world, this film does come to an end.

source: Guardian

FRENZY SPARK

TALK TALK/TV SHOW

Elijah Wood Interview: WILFRED by Ryan is essentially a guy who had followed a path that was ultimately Christina not of his choosing, for far too long. He listened to his family, listened Radish to his father, and did what he thought everyone else wanted him to do, as opposed to following his own interests. As a result of that, collider.com in this pilot, we find him in a place where he’s essentially hit a wall, and it’s made him suicidal.

The half-hour, live-action comedy Wilfred is about a young man named Ryan (Elijah Wood), who is struggling unsuccessfully to make his way in the world until he forms a unique friendship with Wilfred (Jason Gann), his neighbor’s canine pet. While everyone else sees Wilfred as just a dog, Ryan sees a crude yet always honest Australian guy in a cheap dog suit. As their peculiar relationship develops and they find themselves in some rather outrageous situations, Wilfred shows Ryan how to overcome his fears and embrace the world around him. During a recent interview to promote the show’s premiere on FX, actor Elijah Wood talked about why he decided to do a TV series, how he feels that honesty and truth are a solid base for any comedy, why he enjoys playing a character that’s so broken, and how he’s attracted to scripts that he responds to, on a gut level. Check out what he had to say after the jump:

FRENZY SPARK

Question: Have you been offered a lot of TV roles, in the past? What made you chose this one? ELIJAH WOOD: I actually don’t get offered a lot of TV roles. I read a few scripts that were mainly dramas. I was just interested in taking a look at television because I really had never seen what was available and what people were making. It’s changed so much, even in the last five years. This was one of the last scripts that I was sent, and my manager sent it to me and said it was the funniest thing that she’d ever read. I loved it and it blew my mind. It was unlike anything I’ve read or seen on television. A perfect extreme in funny, but also sort of cerebral and strange and difficult to describe, which I think is always a good thing. How did you get involved with the American version of this Australian show?

WOOD: My experience with this was that, before I read the pilot script, I was not aware of the Australian show. But, when I was sent the script, it came attached with information about the original show and indicated that Jason [Gann], who had created the original show, was involved in the creation of this incarnation, as well as reprising Wilfred. For me, immediately even before reading the script, that gave me such confidence. It’s so rare for a show from a foreign country to actually include it’s original creator. I knew that this was immediately going to have a sense of integrity attached to it, in whatever incarnation it was going to be from it’s origin. And then, I read it and fell in love with the pilot.

What can you say about your character? WOOD: Ryan is essentially a guy who had followed a path that was ultimately not of his choosing, for far too long. He listened to his family, listened to his father, and did what he thought everyone else wanted him to do, as opposed to following his own interests. As a result of that, in this pilot, we find him in a place where he’s essentially hit a wall, and it’s made him suicidal. He’s a broken individual. He’s someone that hasn’t really busted out of himself to live freely, to live with confidence and to define himself, and ultimately that’s where Wilfred arrives. He arrives in that moment of crisis to push Ryan outside of the self-imposed and family-imposed boundaries that have been created around him. What is your definition of a good formula for comedic TV?

From there, I met with David Zuckerman, who’s our show runner and head writer, and we talked for about an hour about the possibilities for the show, where it was going to go from the pilot, and all of these ideas that he had for the character of Ryan, and for the relationship between him and Wilfred, and I just became more and more excited about it. I loved the pilot, but the world that opened up beyond that, in talking with David, was so exciting to me, particularly in that he was imagining and crafting a comedy show that had darkness to it, that had a cerebral aspect to it, that was not necessarily easy to peg, and that allowed us to explore quite a lot within the context of what could simply be described as a man befriending a man in a dog suit. The very notion of being a part of something like that was so exciting and interesting. From there, it was just a normal process. I auditioned and then I met Jason, and we immediately had a blast in the room, so we ended up doing it.

TALK TALK/TV SHOW

WOOD: From my experience, what I think is a solid base for any comedy is just honesty and truth, and it coming from a real place. As surreal as this show gets and is, ultimately, we’re dealing with a character that most can’t see the way that I can see it. But, outside of that, we’re playing most of the scenarios for honesty, and I think that that is always an important base. I think something truly funny will always come out of that.

How did your family and friends respond to the news, when you told then you’d be staring in Wilfred? Are they looking forward to watching the show? WOOD: Yes. My family and friends were very intrigued at the notion of the premise of the show. We shot a number of promos before we actually went into production, and they started to air while we were shooting, which gave people a real sense of what it is that we were trying to do, and tonally gave an idea of the show we were trying to make. Since those have come out, a lot of family and friends have seen those shorts, and everyone’s looking forward to it. I’m very excited and intrigued, as they should be. What is it like bringing Ryan to life? Have you picked up any of his bad habits? WOOD: I certainly haven’t picked up any of Ryan’s bad habits. Ryan and I are very different, thankfully. I think I’m a lot more pulled together than Ryan is. No bad habits have entered into my life, as a result of playing him. He’s an interesting character to play. He’s in a constant struggle. On the surface level, he is interacting with Wilfred and takes that for granted and accepts that relationship, as does the audience. But, throughout the

FRENZY SPARK

essentially reacting to the world around him, and to the scenarios that Wilfred is trying to put him into, and the direction that he’s being pulled. So, he is the straight man, but he’s also in this time of crisis in his life and he’s just trying to hold it all together, all the time. He’s having a genuine relationship with this man in a dog suit, and then also trying to balance that relationship with the real people who he knows can’t see that man in a dog suit. In the midst of all that, he’s trying to rebuild himself and to be the best person that he can be. Was there a lot of improv going on, during filming?

TALK TALK/TV SHOW

show, as we were filming it, I was constantly thinking about what was happening in reality and what he was really going through. I’m not necessarily playing that, and I don’t have to play that, but I think there is a lot of depth to what Ryan’s experience is. He’s broken and he’s constantly in the state of trying to repair himself, and he’s working really hard to stay above water. That’s interesting to play. Did you pull from any films or life experiences, when crafting this show? WOOD: Jason and I immediately thought of Harvey. I’m a huge fan of that film. I don’t know how many times I’ve seen it, but it was interesting the parallel. It’s obviously similar, but it’s extremely different. That notion of our imagined friend is quite similar, and I think there’s something beautiful about that. Wilfred is Ryan’s coping mechanism. How do you cope with stress and problems? Who do you see and talk to? WOOD: My coping mechanism? I don’t know. We all deal with a certain amount of stress, on a day-to-day basis. I probably smoke too many cigarettes, which isn’t a very good thing. I don’t have any extraordinary coping mechanism. I certainly don’t talk to a dog. The character of Ryan starts out fairly depressed. Do you feel that he’s essentially the straight man in a comedy double-act, or does he not fit that definition? WOOD: Yes, I think he is the straight man. Ultimately, I think Ryan is just trying to get everything together, constantly. He’s

WOOD: They’re very finely crafted scripts. They’re incredibly detailed and layered, which isn’t to say that there isn’t room for improv because there certainly is, but there’s also a lot of story to tell, within each episode, that is important to get across, and there are finely crafted joked within that as well. There probably is room to play around, and Jason and I certainly have the conformability with each other and within our characters to be able to do that. There’s also just so much that we have to get through, each day, that there’s just simply not a lot of time for that. We were doing eight to 10 pages a day, so we had a lot of work. Do you have a favorite scene in Season 1? WOOD: The roof argument was a lot of fun. That’s something that I was really looking forward to, from reading it in the script, and ultimately shooting it because it’s so ridiculously heightened. I don’t know. There are so many sequences that we would approach, every day. I swear to God, every day, coming to work, I approached it with so much excitement because there was something that we were excited to shoot and bring to life. We were lucky to work with such wonderful scripts. Our writers, and everyone together, created such finely layered, very interesting, hilarious scripts that were exciting to approach. So, it’s difficult to pick one sequence out in particular. How hard or easy is it to work opposite someone in a dog suit and react to that? WOOD: I have to say that we have become so used to the environment that we’re working in, and we’ve become used to that relationship and work within that relationship, that I’ve almost literally forgotten that he’s in a suit. I don’t see Wilfred like that. I have ceased to see that. It’s actually really funny. When we went to American Idol and sat in the audience to cause of a bit of a stir, because I’m so used to seeing Jason like that and it almost means nothing to me anymore, it was really interesting for me to be in an environment where he did stand out and where people would look at him as a man in a dog suit. It was a really interesting thing for me to take a step back and actually look at it from a different perspective because I’ve become so used to it. Acting with him, we’re literally just two guys playing these characters. I don’t really think about the way he’s perceived, or the fact that he’s in a suit anymore. He’s become real to me. Are viewers going to meet any other people in animal suits, over the course of the season, or is Wilfred unique? WOOD: Within this iteration, Wilfred is unique. There were other animals present in the Australian version, but so far in the story that we’re telling, Wilfred is unique. There is quite a bit of ambiguity about Wilfred’s actions,

FRENZY SPARK

particularly when he leaves the wallet outside of the guy’s window. At the end of the day, do you ultimately see Wilfred as a positive influence or a negative influence in Ryan’s life? WOOD: I think that it’s always going to oscillate. What I think is interesting is that the results, regardless of where it feels that the motivation is coming from, whether it’s a negative one or a positive one, tends to be a positive one for Ryan, despite the fact that it may be cloaked in Wilfred’s self-interest or sabotage. The end result tends to be that Ryan does take something positive away from it, but I love that ambiguity. You’re never quite sure where Wilfred stands, or what Wilfred really is to him, and that carries on throughout the season. It’s always oscillating. There is a slight bit of danger and discomfort in that relationship. With this concept for a show, how difficult is it to sometimes get through shooting a full episode?

Did you have a dog growing up, and did you have any

WOOD: Yes, I grew up with dogs. I think you do talk to dogs, but I never felt like I had a connection, where I was talking to my dog like a person. But, what ends up happening – and I think that all dog and cat owners can relate to this – is that, when you have an animal in your home, a relationship forms very quickly, where that animal ceases to be an animal to you. It feels like a member of your family. So, I think everybody can relate, to a certain degree, to an animal that you have slightly personified because it ceases to be in the context of just simply a dog, or simply a cat. They’re a part of your life and there’s a genuine relationship at play. I definitely can relate to that. You recognize qualities that are semi-human. You see their real personalities and their thought processes.

TALK TALK/TV SHOW

WOOD: The last day, I totally lost it, but up until then, I hadn’t. There was just one line that Jason [Gann] had that was so weird and good. But, it’s not to say that, every day, were working on material that I found hilarious, but the atmosphere on set was extremely fun and very funny. We were having a blast, every day, but at the same time, we were also taking what we were doing seriously. In the context of that work, we buckled down and didn’t let ourselves lose it too much because we had so much to get through, every day.

experiences with them where you learned something from them?

You seem to have a knack for choosing roles in movies that are interesting and challenging. Are there certain types of projects that you gravitate towards, or a specific thing that you look for in a script?

WOOD: On the basest of levels, I’m looking for something that I respond to. I think it’s hard enough to find quality scripts and work that you just respond to, on a gut level. But, more than that, I think I’m also always looking for something really different and that is unlike anything I’ve done before, both in terms of the project as a whole, and also in terms of what the role would entail. I want to continue to challenge myself, but also to work on projects that are unique and different. I’m definitely attracted to things that are less easily defined, and this is a perfect example of that. It’s never interesting to do anything truly conventional. I think convention can have its merits, certainly, but it’s far more interesting to travel roads that are less traveled, and that are a bit more fascinating and certainly more challenging. I’ve never done comedy before, and I was very interested in the notion of delving into comedy and working within a medium that I’ve not worked in before.

source: Collider

FRENZY SPARK

TEL AVIV: BRIGHT LIGHTS MIDDLE EASTERN CITY

WORLD @SPARK

by Noa Rubinstein

Living in Israel doesn’t come cheap, and Tel Aviv is the most expensive piece of Real Estate in the country. If you aren’t working the high-tech sector or a high-income job you will usually find yourself sharing accommodation, living in the periphery areas or... living with your parents. Anyone who knows me knows just how much I love my country and my city - home sweet home, Tel Aviv Israel. I’m a city girl at heart really, always was and most likely always will be. So for me to talk about Israel and Tel Aviv? Well, lets just say you should all be happy I was given a two page limit... Israel, the small country in the place where east meets west and old meets new - also known as the Holy Land in the Middle East, home to places sacred to three of the world’s monotheist religions, a country you often read about and hear about in the news and which seems so foreign to me when I do. Israel shares borders with Syria, Lebanon, Jordan, Egypt and the beautiful Mediterranean Sea. The weather here, like most things here, tries to capture everything the world has to offer in one small package - in the north we have the Hermon Mountain with it’s snowy peak, in the south we have Eilat with it’s desert atmosphere where temperatures often reach the mid 40s (Celsius) in the spring and summer, and between the two, we have the coastal and central area where weather is mild in winter and hot and humid in the summer or if you prefer - Jerusalem and the surrounding areas where the weather remains hot and dry in the summer and chilly

FRENZY SPARK

in the winter. Israelis tend to joke that we have two seasons here - summer and the few weeks of the year when it isn’t summer. My favorite time of year is actually right now - May, when the temperatures are comfortable during the day, with just a bit of chill at night and everything around you is in bloom - beautiful! I’m sure many people who read about Israel think of

one city in particular - Jerusalem. That beautiful stone built city with thousands of years of history built into every stone. Yes, it is a very special city and when I visit which I try to do at least once a month I often feel like I have travelled in time. There is nothing quite like the feeling you get when you enter the Old City with its winding narrow streets and then make your way to the Western Wall, the Kotel, or the ‘Weeping Wall’ as many call it and hear the voices of those in prayer at the wall meld with the sounds of ringing church bells and the Muezzin’s call

to prayer- that one moment sums up everything that represents the old and the past in Israel. It is an awe-inspiring experience. Yet for daily life, I love and prefer Tel Aviv. The coastal city which just celebrated it’s 100th birthday and is Israel’s second most

populated city, is on Israel’s western coastline, built adjacent to the ancient port city of Jaffa, known by locals as The City That Never Sleeps.

through Friday - Israel’s work week, traffic starts at 7am as the business day begins. Many of Tel Aviv’s cafes will open at around that time to serve the morning crowd with their coffee needs, and for those of us who don’t need to be at work - a leisurely breakfast and a few more coffees. Someone once asked me if we even work - cafes, restaurants and malls are always filled to burst no matter the time. Well, I guess we’re just good at multi tasking. At around 6pm when most offices are closed for the night, Tel Avivians come out to play. From the early afternoon hours you will find us in one of Tel Aviv’s small neighborhood parks or in the great green expanse of the Yarkon Park named after the Yarkon river that runs along it’s length - starting at the city of Ramat Gan and ending at the Tel Aviv New Port where the river flows into the sea. The job situation is interesting, the legal work age is 14 but only during vacations, 26 year olds can get part time jobs or full

WORLD @SPARK

It really doesn’t. This city truly has it all, beautiful beaches, stretches of green parks, eye catching modern architecture side by side with classic Tel-Aviv/Jaffa style buildings and the world renowned Bauhaus buildings, business hubs, crowded markets and their modern version - the shopping malls, cafes, restaurants and at night the city lights up and puts on its clubbing gear. Tel Avivians work hard and live harder. Sunday

time - with parental and Education Ministry approval. At the age of 18 all Israelis are drafted into the army or national service for a period of two-three years so as adults we only enter the work force at around age 21. Later if you focus on a college education. The academia is not nearly as expensive as the US - around $4,000 a year and the army grants pay for the first year, but most students will also be working in order to get an income on the side. So, what’s it like for me in Tel Aviv? Living in Israel doesn’t come cheap, and Tel Aviv is the most expensive piece of Real Estate in the country. If you aren’t working the high-tech sector or a high-income job you will usually find yourself sharing accommodation, living in the periphery areas or... living with your parents. I live on the northern side in what is known as the ‘old’ northern neighborhoods. It’s lovely because while we are only five minutes away from the hustle and bustle of Central Tel Aviv, the neighborhood itself is very quiet and just a walk away from Tel Aviv’s very own ‘Central Park’.

The park includes something for everyone - quiet corners, children’s areas, closed off dog parks, bicycle routes and even special exercise areas with colorful equipment for that daily workout. In fact, Tel Aviv is joining many major global cities in promoting ‘green’ methods of transportation and this summer city-funded bi-cycle rental stands will be spread throughout the city so that locals will be able to take advantage of the many biking routes. When I leave for work at 7am I’m just a five minute bus ride away from the office - though if I left an hour later it would

FRENZY SPARK

probably be a 25 minute trip... Traffic and parking are two of Tel Aviv’s local nightmares. Taking public transportation is how I avoid the horror of spending a fortune or an hour searching for the perfect parking spot but I will admit that while Tel Aviv’s public transportation system is not bad - it could be a lot better.

FILM CORNER

Buses and minibuses are the options you have for local transportation, and if you’re coming from out of town, trains will get you to four main stations in Tel Aviv but most people do prefer to take buses. Weekends in Israel are Friday through Saturday so the busiest nights out are usually Thursday-Saturday night. This is when parking becomes even more hellish than usual as people from surrounding cities come to Tel Aviv to party. Israelis really do work very hard, we get less vacation days than most of our European counterparts and our weekend is just Saturday though many government and private business are closed on Friday. And when the work day is done? Cafes are a dime a dozen in Tel Aviv - Israelis love their coffee and they like it strong. Israel is one of the only countries in the world where Starbucks closed its doors because it was losing money. We may be an awfully impatient nation (seriously, we hate lines, waiting in them, traffic lights and well, lets just say we have the MiddleEastern temperament) but we prefer to wait and get ‘proper’ coffee. Cafes open at 7am and close between dinner time and late at night and they are always full. Whether it’s the ‘old guard’ of seniors having their daily gossip, coffee and croissant at 11am or

5pm, or the techie high-flyers enjoying the free internet with an endless supply of Java, there will always be someone. Then it’s off to dinner at one of the endless restaurants. Dining out has become popular in the last ten years and Israelis have become major foodies. Being an immigration based country, the variety of cuisines is endless! Walk along the New Port, Dizengoff or The Arbaa Streets in the evening at any time after seven and hostesses from the many restaurants will be vying for your attention. Tel Aviv is very European when it comes to dinner, most people don’t head out for the important meal before 7:30 and restaurants usually close the kitchen at 11pm. I’m not a big clubber myself but I do love the occasional beer

FRENZY SPARK

with friends, and whether you are a party-holic or just a social drinker, there really is no other city quite like Tel Aviv. One of my favorite spots is in the south of the city at one of Tel Aviv’s oldest neighborhoods which has been enjoying a new era of popularity - Neve Tzedek. This little gem of a neighborhood hasn’t yet been ‘urbanized’

but there are men “playgrounds” that are accessible with an entrance fee (assuring that only men that want to play get there). During weekdays, most of the parties are free and stick to a concept: One can find a Eurovision party and a Beer party day after day. When the week comes to an end, the massive going out partying begins – from stylish European DJs’ at huge clubs with harsh selection lines at the door, to big boys dancing scene hosting 30+ year olds that prefer 80s’ and 90s’ music. Everyone can find something they like and everyone finds their fun. If you still happen to end up alone at the end of the night, the Evita gay bar is a fantastic place for a drink. As a tolerant and open minded city, Tel Aviv hosts the main pride events in Israel (these can be found elsewhere too, but Tel Aviv is still the center of it). The annual Pride Parade in Tel Aviv is by far from being a “gay only” event. It’s an “all family” event, where parents take their children and teach them the first lessons of tolerance and all end up at the beach enjoying a great party. Oh, if mentioning the beach… this is where you have to be from about mid-April till mid-October. Just check out those hunks in Speedos playing “matkot” (the Israeli version for beach

FILM CORNER

though the tall skyscrapers are knocking at its doors, it has a wonderful selection of clothing boutiques, specialty stores, pubs and restaurants all hidden among the beautiful houses. The architecture is a joy to look at and as you walk through the small streets you could almost imagine you have gone back in time - until you reach a corner where a noisy bunch of revelers is hanging out. Now there are a couple of things I still need to address about Tel Aviv...For one I enlisted the help of my friend Elad, CEO of Boutique Tour company Belle Israel - see, Tel Aviv is not just the city that never sleeps, it’s also very much a city where free love exists, because side by side with the traditions and history - Tel Aviv is also one of the top ten destinations for the LGBT community - Elad - over to you! Hello all! Elad here, if Israel is an immigration country then Tel Aviv is the port and so quite a melting pot by itself. Just think about Jews from north-Africa, eastern-Europe, south-America and Asia all blending together – what would their children look like? Em hem, yes – the most beautiful people! And the Gay scene in Tel Aviv is the best – everyday there is something special to do, see, sing, dance, or just shmuz around. As a city it lacks a common “Gay ghetto” as found in other cities in the world, that’s because the population in Tel Aviv is a tolerant and accepting one. Gays live without fear, openly and safely. You can find gays everywhere in Tel Aviv – there isn’t a specific cruising area,

tennis), beach volleyball, or just maintaining their perfect tan. To conclude, this is a real example of a correspondence I had - A gay travel agent from California asked me to recommend a “gay friendly” hotel in Tel Aviv, I answered that there is no such thing, as Tel Aviv is a “straight friendly” city. Thank you Elad! Be sure to visit Belle Israel’s website everyone for special city breaks, be you Gay or otherwise! www. bellegayisrael.com and at: info@belleisrael.com There is still so much to say about this city - how lovely it is to walk along the green boulevards, the sense of quiet in all the noise, the museums, art and history.... but really, what would any article about Tel Aviv be without just a bit about the shopping! Oh yes, we like our shopping - Jaffa for shoes, the ‘Shuks’ (markets) for bargains, the malls for retail therapy and Kikar Ha Medina and Dizengoff Streets for haute couture and designer fashion. Anything you like from cheap to outrageously expensive is available. My must-stop-shop? Shenkin Street. This street in Tel Aviv’s southern neighborhoods is jut off of Allenby Street to the south (Near the Carmel Shuk where fresh produce, cheeses, baked goods and candy can be found) and Nordau Street to the north. The street carries everything from hippy to hot and is great if you’re looking for some vintage wear, or prices that are cheaper than the Dizengoff Street boutiques... If I have a Friday off - this is where I go. This way I get the trifecta of shopping - Shenkin, the Carmel Shuk and the adjacent Nahalat Binyamin Artisan fair. The fair takes place every Tuesday and Friday. Nahalat Binyamin is also where Tel Aviv’s textile hub is - and the prices for fabrics are awesome. Yes, I really do feel that I am lucky to be living in a city I love expensive, over-populated and crazy as it is - I wouldn’t want to live anywhere else. Hope you all visit soon!

FRENZY SPARK

BAD TEACHER REVIEW

by Bill Graham collider.com

Bad Teacher isn’t the leader of the raunchy comedy pack, but it does bring numerous laughs if you are looking for a quick, dumb, but funny diversion. The ultimate goal of a comedy is to make the audience laugh, and that’s one thing I won’t claim Bad Teacher failed to achieve.

FILM CORNER

We live in an interesting world where nearly every studio tries to make sure their staple film is PG-13, yet for comedies, they trend towards being vulgar with an R rating. Columbia Pictures’ Bad Teacher doesn’t buck that trend for R-rated comedies with overly adult-themed ingredients yet it never aspires to anything greater than garnering some easy laughs. Cameron Diaz stars as a superficial middle school teacher that just doesn’t care until she has to take on responsibility when her sugar daddy leaves her. While the headliners might be Diaz and co-star Justin Timberlake, it’s the cast of characters around them that shine and give the film a little charm. Although director Jake Kasdan never gives us more than a few smart laughs outside of mostly coarse jokes, the target audience will likely get a kick from the film. Hit the jump to see what Bad Teacher has in store. Elizabeth Halsey (Diaz) has skated by throughout her life and is leaving her teaching job at JAMS after only one year. However, her plans for a life of luxury are stopped dead in their tracks when she is dumped by her fiance and she has to return to JAMS. Her new goal is to earn a breast enlargement in the hopes of ensnaring another wealthy man. That’s when a brand new sub, the loaded Scott Delacorte (Justin Timberlake), drops by and she attempts to win him over. Standing in her way is the lovely Amy Squirrel (Lucy Punch), a feisty and enthusiastic teacher that has a sneaking suspicion that Elizabeth is there for all the wrong reasons. The two battle it out as the weak-willed Lynn Davies (Phyllis Smith) and confident gym teacher Russell Gettis (Jason Segel) watch from the sidelines. Written by Gene Stupnitsky and Lee Eisenberg (Year One), the film manages to make 92 minutes seem like two hours. Bad Teacher definitely starts to sag in the middle when it appears Diaz has won her battle, but it picks up again as the antics are quickly taken to another level. While the film hinders on the battle and bickering between Elizabeth and Amy, it’s the discovery that a huge bonus is up for grabs for the teacher with the best state exam results that changes things. Suddenly Elizabeth sees a chance to not only impress Scott, but also a way to quickly earn the prized augmentation she has been eyeballing. This gives Elizabeth a chance to show what she is truly made of and she doesn’t always prevail. Seeing her frustration and the critiques she writes in the margins of her class papers will definitely get some laughter. The plot itself is nothing more than just setup to get Diaz to become increasingly crude throughout the film. Instead of even attempting to fill in the blanks, there are large jumps forward in the film at times that get us back to the wild gags. The other curious moment happens near the end when the film seems

FRENZY SPARK

intent on wrecking the reputation of every character. Even Elizabeth’s arc feels so sudden and out of nowhere that you have to simply laugh that it took her that long to figure out she was a superficial narcissist. What’s clear is that Stupnitsky and Eisenberg were familiar enough with Phyllis Smith from working with her on The Office to recognize she could shine with longer scenes. Her character is easily influenced by Elizabeth but rarely has the backbone to ever go through with any of it. She constantly second guesses herself, which quickly becomes hilarious as she talks herself down from a number of potential pitfalls. Although the film is laced with raunchiness, it’s at its best when it uses smart quips along with tweaks on everyday sayings to earn its humor. While Diaz sampling a pair of fake breasts gets laughter, it’s moments like Punch’s facial ticks that make her look like a squirrel that are the home runs. Again, it’s the other cast members that truly shine. Punch’s Ms. Squirrel is so enthusiastic and overboard that she might remind you of that one teacher from grade school that was always a touch too peppy and excited for school. She is incredibly persistent, and her mission throughout the entire film is to take Elizabeth down. When things don’t go her way, she tries to head them off by using her persistence again. She even stalks the principal into the men’s restroom to place blame on Elizabeth. By the time she sits on a urinal, you know this woman has a screw loose. On the flip side is the gym teacher, Russell Gettis, played by the always funny Jason Segel. The writers gave him the most normal role in the entire film. There really isn’t any flare to his character. He smokes some pot, makes astute observations about the stupidity of Scott, and continually hits on Elizabeth despite her insistence that it will never happen. The premise is there for a hilarious film, but Bad Teacher never strives to be anything but a serviceable comedy. Sure there are quite a few laughs, and some are shockingly raunchy. Kids with erections and dry humping are just some of the more crass things to expect, and for some, that’s all they could ask for. The film is even mercifully quick. Some of the stars, like Lucy Punch, should definitely go on to bigger and better things. She nearly makes the film a solid recommendation by herself and how she played the film with a straight face is beyond me. Bad Teacher isn’t the leader of the raunchy comedy pack, but it does bring numerous laughs if you are looking for a quick, dumb, but funny diversion. The ultimate goal of a comedy is to make the audience laugh, and that’s one thing I won’t claim Bad Teacher failed to achieve. source: COLLIDER

100

FILM CORNER

101

FRENZY SPARK

THE DEVIL’S DOUBLE REVIEW by Hunter Daniels collider.com

Still, the film functions as a very entertaining black comedy punctuated by sequences of stunning violence and filmed with all the gloss of a liquor advertisement. It is a return to form for Tamahori after years of wading through some of the worst of Hollywood’s for-hire jobs.

FILM COVER

Monday night The Los Angeles Film Festival hosted a special screening of Lee Tamahori’s new “Iraqspolitation” film, The Devil’s Double followed by an after party at the Ritz Carlton hotel populated by numerous celebrity impersonators as well as real life celebrities. Collider was on hand to see the film and scope out the festivities. While at the party, I spoke briefly to Twisted Pictures co-owner and Saw producer Mark Burg about his upcoming reboot of the Texas Chain Saw Massacre franchise. “It’s going great,” said Burg. “We start shooting July 18th.” When asked about Bill Moseley’s connection to the film Burg hesitated, saying that the ink wasn’t dry on the contract. He did however confirm that if Moseley is in the film, which looks very likely, he will not be reprising his role as Choptop from 1986’s The Texas Chain Saw Massacre Part 2 but instead playing an entirely new character. Read on for a review of The Devil’s Double. For most of this century’s first decade Hollywood thrillers reeled from the events of 9/11 by replacing stock Arab villains with other standbys like Nazis (The Sum of All Fears), Soviet sleeper cells (Salt), and corrupt figures within the US government (The Manchurian Candidate [2004]). Often, these films would feature lip service to anti-Arab sentiments by including at least one darker skinned cast member acting as a red herring (Source Code). Terrorism played an increasingly central role in many films, but it was rarely treated as a simple Deus Ex Machina. And though many of the films were ultimately philosophically problematic, there was a general air of seriousness and importance to the proceedings. But with the passage of time, the reverence has fallen away and films have begun to revert back toward a more streamlined approach. We are now beginning to see a new movement, a sort of Post-Post-9/11 action film. Traces of this new style can be found in films like Taken and Iron Man but solidified in 2010 with the one-two punch of From Paris, With Love and The A-Team. Hollywood filmmakers are now taking bits and pieces of the Post-9/11 landscape and adapting them into fantasy filmmaking.

FRENZY SPARK

The A-Team begins with an extended sequence set within the drug cartel sponsored civil war in Mexico, but it plays this as a gimmick with all the subtly and nuance of a James Bond intro. Meanwhile, From Paris, with Love, made by the same French filmmaking team behind Taken, deals with the anti-Arab xenophobia head-on, from the perspective of a paranoid bigot. In both of these cases, The P.A.T.R.I.O.T. Act and the War on Terror are central to the plot, but treated as little more than a simple McGuffin and an expositional shortcut. If Post-9/11 filmmaking was defined by bringing moral simplicity to an increasingly complex world in order to reassure a traumatized populace, Post-Post-9/11 filmmaking appears to be developing around bringing amoral characters to the forefront to combat the more complex world and restore the original status quo, by any means necessary. These films play as straight action fare with unambiguous morality but feature immoral, or more likely amoral characters at their center. After a decade of the closeted, whitewashed fascism of superheroes, filmmakers are beginning to feel comfortable positioning antiheroes as protagonists without any shades of grey. Early traces of this can be seen in R-rated comic book adaptations including Wanted, The Punisher: War Zone and arguably Watchmen. All of this brings us to Lee Tamahori’s The Devil’s Double. Filmed independently on a reported $15 million budget, The Devil’s Double takes this new subgenre and pushes it into bizarre, gonzo and tremendously entertaining directions. The film tells the story of Latif, an Iraqi Soldier with Kurdish heritage who is forced to become a body double for Saddam Hussein’s emotionally unbalanced, cocaine-addicted and sexually deviant son Uday during the build up to the first Gulf War. This is a true story in the sense that Saddam did have a son named Uday and Uday did have a body double named Latif. Latif even wrote a book on the subject, but Tamahari makes no bones about the validity of the film; it’s fiction. It’s all fiction. From the characterization and motivations of the protagonist through to

102

FILM COVER

103

FRENZY SPARK

FILM COVER

the inevitable ironic justice of the ending, nearly every detail of this movie is based first and foremost upon what would look cool and never on what would be most accurate. And while this is typical of biopics, The Devil’s Double complicates matters by framing the film on all sides with documentary footage of the first Gulf War. Missiles and rockets fly through the air looking like laser beams and space invaders thanks to the grainy 1991 VHS footage blown up to fit a movie screen. In fact, the real footage is more surreal than any of the fiction. Jean Baudrillard’s Desert of the Unreal is made manifest in Kuwait’s burning oil fields because the real footage here is indeed more strange and more difficult to believe than any of the fiction. And perhaps this is exactly the point. By couching the ridiculous fantasy within historical images that look intensely surreal Tamahori effectively divorces the film of any type of reality. It is a copy, of a copy, of a copy of history that we half remember from nearly a quarter century ago. There is no moral or political weight, Iraq might as well be a fantasy realm of Middle Earth populated primarily by transsexual hookers and yes men and ruled over by a little boy playing dress up in his father’s military clothes. This is the kind of film where an offhanded joke about penis size comes back into play as an actual plot point during act three, where one character disembowels another during a drunken argument at a dinner party, where Saddam Hussein appears in a half dozen scenes depicted in a positive light, where there are riffs on Miami Vice, Scarface and Lawrence of Arabia all within five minutes of one another. Holding the film together is Dominic Cooper, playing both Latif and Uday. He is so good that for the first half of the movie I wasn’t entirely sure they didn’t have two separate actors. Uday and Latif are each fully formed and distinct characters, each with a complete set of tics and mannerisms. Both parts are underwritten with Latif remaining far too stoic in the face of his new lifestyle and Uday remaining entirely too cartoonish to ever feel human, but Cooper elevates the material, finding something

FRENZY SPARK

real to cling to in each and every scene. Even more impressive is his ability to portray Latif portraying Uday. This element of the film could easily have fallen to pieces but Cooper rises to the occasion and sells it perfectly. This is the kind of performance that opens up the doors to A-list material, which in 2011 I guess means that Cooper will be playing a superhero or something soon. The film is a rollicking, amoral good time for the first hour, but it cannot sustain the energy. Once Latif enacts a half-formed escape plan things kind of fall to pieces. Major plot points are glossed over and even completely ignored. At one point, Latif and his mistress stand in the middle of the desert with no money, no car and price on their heads and then the film just jumps ahead to the couple standing in a lavish hotel room in another country with an entirely new wardrobe and money to burn. The film is supposed to build to a tragic romance but there is never any reason for us to care about the lovers. In fact, I don’t even know why they like each other except that he apparently has a large member and she definitely has a great ass. Casablanca this is not. Still, the film functions as a very entertaining black comedy punctuated by sequences of stunning violence and filmed with all the gloss of a liquor advertisement. It is a return to form for Tamahori after years of wading through some of the worst of Hollywood’s for-hire jobs. At the film’s center, Cooper demonstrates himself to be a man of considerable talent and range, elevating middling material with a truly memorable performance. This is a film that is perhaps most interesting because of what the filmmakers are saying unintentionally, but it still features enough exploitative spectacle to satisfy action fans and enough symptomatic social importance to inspire a good conversation over pie and coffee. Fun for the whole family. 7.9/102.

104

source: COLLIDER

by Bill Graham collider.com

RUMOUR HAS IT

Ryan Gosling and Nicolas Winding Refn Talk LOGAN’S RUN

The premise of a society that decides to commit suicide is unique, and I think that’s why everyone still thinks it could work There are a handful of properties that beg for a remake that haven’t found the right combination to get it started. The latest team is star Ryan Gosling and director Nicolas Winding Refn (Bronson), who think they have finally figured out the errors of the previously potential suitors. Since the mid-1990s, the Warner Bros. property has chewed up and spit out every director Joel Silver could attach to the film, including Carl Erik Rinsch in November. The 1976 original directed by Michael Anderson centered on a future society that put an age cap at 30 to help alleviate the threat of overpopulation and limited resources. A Sandman named Logan 5 has spent his entire life chasing down Runners, but suddenly becomes one himself in a mix up. For what Gosling and Refn think is the key to remaking Logan’s Run today, hit the jump. The duo sat down with 24 Frames and explained one major diversion that they are making is not strictly following the original film’s technology. Said Refn: “Logan’s Run is dated in the sense that everything came true. They’ve been trying to make it for years with the notion of just trying to remake the original movie. And it has to be rethought.” The technology obviously will have

to be updated, but Refn isn’t just stopping there. He seems to be eyeballing what got them to that point in the first place. “The premise of a society that decides to commit suicide is unique, and I think that’s why everyone still thinks it could work,” Refn told 24 Frames. Even Gosling thinks they have the key to unlock a remake, adding, “We’ll put together a team of futurists and artists and we’ll dream on this world.” As for when the film may begin actual production, they aren’t in any rush. While they will likely be focusing on their newly announced collaboration, Only God Forgives, they will still be working with screenwriter Will Beall on the script for Logan’s Run. “We’re still in the stage of trying to figure out the rules of the road,” Refn said. Gosling also chimed in, saying, “Joel [Silver] said the other night, ‘Take your time and make it good. It doesn’t have to be ready at any point.’” Of course, for those that have been eagerly awaiting a remake, their time may be running out…

105

source: COLLIDER

FRENZY SPARK

NOBLESE OBLIGE

TALK TALK/MUSIC

by Olivera Vranić

During the concert we hope to capture the audience’s imagination, to make them dream and escape reality for this short time they hear our songs live. A concert is like a journey to a far away land.

1.What’s the main idea of the name Noblesse Oblige? The English translation of Noblesse Oblige is “Privilege Entails Responsibility”, the title to our first album. There is still such a thing as ‘Nobility of the heart’, a sense of respect. People might find it old fashion, we find it quite refreshing. Taking responsibility for what we are, and our actions. Being aware of our privileges, we are lucky enough to enjoy freedom and have no censorship on the art we produce. We can express ourselves, and create the music we chose to, that’s a great privilege, we are conscious of it. Some artists in other parts of the world do not have this opportunity. 2.You have actually had contact with the real atmosphere of voodoo society. Can you tell us something more about that kind of influence on your music? Do you and Sebastian share the same passion for voodoo? I spent part of my teenage years on the French Caribbean island of Martinique, very close to Haiti, the heartland of voodoo practice. My neighbour was a voodoo priestess. It left me very strong memories of being woken up in the middle of the night by haunting, chanting and strong smell of incense. I used to watch people coming in and out of her house hiding their faces so as to not be recognised. I was also warned never to walk bear foot, because people would put crushed glass by your bed mixed with poison and you’ll soon lose the use of your legs. There were also many stories about the natural substance that would turn you into a zombie, you drink it and first it slows your heart beat and then it leaves you brain dead but still able to stand. All those stories remain very present for me. They opened my mind to a different way of seeing things. I discovered a world full of magic, curses, and peculiar beliefs, all with some roots in our everyday life reality. Sebastian and I are fascinated and very curious about the

FRENZY SPARK

106

3.Your concerts are full of mystique and magic that looks very realistic, people can actually feel it. Is every concert for you like a small voodoo ritual? Do you feel like you can put a spell on all those people out there? For our record release party, we performed in a Berlin art space which we completely decorated with wood, twigs, leaves, candlelight, we built a voodoo altar at the back of the stage, smoke, projections, empty bottles and dead flowers which brought across the atmosphere perfectly. We brought in that space a few symbolic elements to recreate our own particular aesthetic. To visually translate on stage the mysticism and darkness of our latest album, at the start of the concert I walk around and through the crowd in my enigmatic Mexican widow character holding an incense burner and a little bell. It immediately sets the mood, no matter where we play. During the concert we hope to capture the audience’s imagination, to make them dream and escape reality for this short time they hear our songs live. A concert is like a journey to a far away land. 4.Does the fact that you are also an actress help you a lot during your live shows? Of course, the acting training helps me feel comfortable with an audience. I love having this relationship with the public during

TALK TALK/MUSIC

mysteries of this world in general, not just Voodoo. We wanted to explore spiritual and occult themes to build it up to a concept theme for our latest album ‘Malady’. We spent a long time researching the writing of Aleister Crowley, Voodoo literature by Haitian writer Rene Depestre and essays by anthropologist E.E. Evans-Pritchard and his studies of witchcraft and magic among African tribes.

our live show, it’s like a very intimate communion. We take turn to seduce, hypnotize or surprise each other, it’s so exciting, it’s the beauty of ‘live’. The key to any live performance is energy, a sense of enjoyment and connection between Sebastian and me! A certain level of focus, a desire to share with the audience our vision, to offer more than the experience of listening at home to a recording. The magic of ‘here & now’, the human quality, some kind of chemistry hard to define. 5. I would say that music gives you more space to express yourself than acting. What do you think about that? Do you love music and acting equally?

In my opinion, music is the most powerful form of art because of its immediacy, it affects people’s mood instantly, so when you combine it with a strong visual and physical element you create a very full experience. This is what we try to achieve at our concerts. As a solo performer I make regular appearances at Underground Clubs, Fashion Shows, Art Galleries, as well as international Performance & Theatre Festivals. I write, direct and perform my solo theatre/performance work under the name of Femme Façade, my alter ego. This is an ongoing project, investigating personal aspects of life, obsessions, desire, dreams, fear, pain and pleasure. An opportunity to tell intimate stories, reveal a secret or two. My performance work allows me to question and understand the very essence of existence. Every form of art allows individuals to express themselves. Acting, making music, writing photography etc., they all help makes sense of the world. Acting, in the same way as making music, gives me an opportunity to share a certain vision. 6. And for the end, I hope to see you guys soon in Belgrade giving us some of that beautiful magic! We would love to come and play in Belgrade soon! YES!!!!

107

FRENZY SPARK

FILM CORNER FRENZY SPARK

108

CARS 2

by Bill Graham collider.com

REVIEW

Cars 2 feels like it is just another stretch on the super highway. There’s nothing wrong with it because it gets you where you’re going, but I miss the small details and the sheer enjoyment of something a little different that I don’t find at many other places.

The first Cars gave a lot of people problems because it was the first from the do-no-wrong company that didn’t have the same emotional story. Something was missing, although there was a powerful underlying storyline about a town left in the dust of a super highway. Pixar has always felt like they enjoyed being that scenic route. Something different. Cars 2 feels like it is just another stretch on the super highway. There’s nothing wrong with it because it gets you where you’re going, but I miss the small details and the sheer enjoyment of something a little different that I don’t find at many other places. When I see Luxo Jr. bounce across the screen, I feel confident that what I am about to enjoy is not only full of humor but a blend of heart-warming story as well. I can smile appreciatively at the multitude of jokes that hit with kids barely able to spell, on through the generations. Pixar has felt like they understood that if they aimed just for kids, parents would not enjoy their time in the theater. Why not cater to both young and old; after all, these are grown adults making these films, so they have to try and enjoy what they make at the end of the day. These are family films, and they realized that didn’t mean only the lowest common denominator mattered. Yet Cars 2 feels like they lost that edge. That spark that said, “Let’s be more than just disposable entertainment that you laugh at and forget the next day.” Cars 2 has nearly every staple that you look for in a Pixar film; gorgeous animation, grand scope, tons of humor, and memorable characters. But this time around they seem to have forgotten that heart-felt story. Oh, it’s there, but it’s a whimper instead of a nail through the ticker and there is a troubling amount of darkness within a film that feels so lighthearted everywhere else.

Lightning McQueen (Owen Wilson) has been conquering the Piston Cup for four straight years and is finally taking a break from the action. His first stop, of course, is to see his best friend Tow Mater (Larry the Cable Guy) and the Radiator Springs crew. However, McQueen’s happy vacation is put on hold when he stands up for his friend and accepts the challenge of Francesco Bernoulli (John Turturro) to compete in billionaire oil tycoon-turned-environmentalist Sir Miles Axlerod’s (Eddie Izzard) World Grand Prix. During the trip, McQueen’s patience with Mater is tested and the two have a falling out that propels them in different directions. While McQueen tries to focus on defeating his rival in three international races, Mater is unwittingly sucked into the perilous world of espionage. Secret agents Finn McMissile (Sir Michael Caine) and Holley Shiftwell (Emily Mortimer) help Mater in their quest to discover who is behind a dangerous plot to sabotage the races. With the stakes rising as each new discovery is made, Mater will have to take an unlikely stand and show he is skillful in his own way.

FILM CORNER

Cars 2 is the rare Pixar film that feels like a mess. So many times, you wonder how they are going to balance the different aspects of their next summer hit, but by the time the credits roll you no longer question it. With Pixar’s latest, I still had trouble deciding why they would go in so many various directions all at once. The core audience is going to have a blast, there is little doubt. If you have a young boy, and you collect those little cars, you have a lot more to deal with and it will be shoved down your throat starting with this gorgeous, often funny package. But these days, I expect more from Pixar. My review after the jump.

John Lasseter returns to co-direct the film, joining Brad Lewis this time around in giving life to Ben Queen’s screenplay. The film starts off flexing it’s spy film muscle, following McMissile as he discovers a cornucopia of hidden oil rigs. That’s when we learn the unfortunate demise of the first car in the film. This is the first hint that the sequel has a dark tinge to it that might get a fairly large reaction. Nothing is shown, but the devastating results are clear in the end result. Yet the film doesn’t leave that as the only instance of permanent devastation. Another key part of the opening sequence is that the film’s chase sequences show the flair that Pixar puts into the action sequences. Everything is choreographed in a harmonious dance of destruction and intensity that keeps the action in focus and your head above water. Sometimes you find yourself jarred by the simple fact that these are cars performing the sequences and not human or human-like creatures with legs. The planning that had to go into the chase scenes and the film as a whole makes one wonder if a few staff members ever stopped and thought why they couldn’t have simply done the film with humans instead. ... This is only a part of the review. If you want to read it all, follow this link: CARS 2 Review @Collider

109

FRENZY SPARK

FRENZY SPARK PREP

FRENZY SPARK

PORUČUJE: CREATIVE

ART MAGAZINE

Usled poplave naših prostora kičom, žutom štampom, neukusom i poremećenim vrednostima, rešili smo da pokrenemo nešto što ce pokušati da probudi ljude iz tog nekulturnog košmara i podseti ih da na svetu postoje mnogo lepše, korisnije i bolje stvari od onih koje se svakodnevno serviraju. Naš magazin se ne bavi politikom, tudim životima i tračevima. Nasuprot tome, odlučili smo da promovišemo prave vrednosti, kulturu i umetnost. Stoga, na našim stranicama uvek možete da pronađete zanimljivosti i informacije vezane za umetnost, slikarstvo, književnost, fotografiju, film, pozorište, muziku, arhitekturu, dizajn, strip, modu, uredenje enterijera i kreativni stil života. Podržavamo neafirmisane i kvalitetne umetnike i usmeravamo pažnju na njih, jer, iako vredni iste, teško se bore sa pomenutom poplavom i medijskim plasiranjem uvek istih lica. Creative Art magazin je krenuo u buđenje Balkana. Dobro jutro :) Naša ideja jeste da objedinimo sve kreativne životne i umetničke kategorije. Nastojaćemo da obuhvatimo kako klasičnu, tako i nekonvencionalnu umetnost. Želimo da promovišemo kulturu, kvalitet i kreativnost, da neafirmisanim umetnicima damo šansu da pokažu svoj talenat, te da pokažemo da postoji nešto mnogo uzvišenije i produktivnije u svima nama. Radićemo na popularizaciji zanemarenih grana umetnosti i vrednovanju istinskih plodova kulture. Takođe ćemo se pozabaviti obradom uređenja enterijera, kako bismo preneli iskustvo Creative Art studija koji se bavi uređenjem i dekorisanjem prostora, dizajniranjem i projektovanjem nameštaja i izvodenjem svih molerskih tehnika. Zbog toga smo rešili da okupimo naš kreativni tim dizajnera i novinara i pokrenemo kreativni portal koji pridaje veliki značaj umetnosti, kulturi, kreativnosti i dizajnu. Uđite u Creative Art svet, jer ćemo mi probuditi najkreativnije ideje u vama. Posetite nas, konsultujte se sa našim kreativnim timom, postanite deo Creative Art sveta. Creative Art Studio Dorcol, Visokog Stevana 10, Beograd Website http://www.studiocreativeart.com http://www.creativeartmagazine.rs

FRENZY SPARK

FILM CORNER

FRENZY SPARK MAGAZINE

frenzyspark.com email: magazine@frenzyspark.com Twitter @frenzy_spark Fan Page

FRENZY SPARK

112