Ivan Pavao II: Poslanje i djelovanje

1

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

Ivan_Pavao_01.p65

1

8.2.2011, 14:16

2

Ivan_Pavao_01.p65

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

2

8.2.2011, 14:16

1

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

Ivan Pavao II: Poslanje i djelovanje Zbornik radova sa simpozija održanog u Zagrebu 24. lipnja 2005. godine

Ivan_Pavao_01.p65

1

12.10.2007, 10:12

2

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE Zbornik radova sa simpozija održanog u Zagrebu 24. lipnja 2005. godine Izdavač: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 300; faks: 01/4874 303 www.glas-koncila.hr; e-pošta: redakcija@glas-koncila.hr Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Vlaška 38, Zagreb Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve, Kaptol 22, Zagreb Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Marulićev trg 19, Zagreb Za izdavača: Nedjeljko Pintarić Uredili: Ines Sabotič, Željko Tanjić, Gordan Črpić Lektura: Foška Rajković Korektura: Dubravka Petrović Recenzenti: Milan Kruhek, Krunoslav Nikodem, Špiro Marasović Oblikovanje naslovnice: Tomislav Kučko Grafička priprema: Glas Koncila Fotografije: Fotoarhiv Glasa Koncila Tisak: Offset Markulin, Lukavec Tiskano u listopadu 2007.

ISBN Glas Koncila: 978-953-241-103-4 ISBN Institut društvenih znanosti Ivo Pilar: 978-953-666652-2 ISBN Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK: 978-953-6710-16-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 648115 Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti izdavača.

Ivan_Pavao_01.p65

2

16.10.2007, 12:36

3

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

Zbornik radova sa simpozija održanog u Zagrebu 24. lipnja 2005. godine

Uredili: Ines Sabotič Željko Tanjić Gordan Črpić

Glas Koncila Institut društvenih znanosti Ivo Pilar Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije 2007.

Ivan_Pavao_01.p65

3

12.10.2007, 10:12

4

Ivan_Pavao_01.p65

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

4

12.10.2007, 10:12

5

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

SADRŽAJ Predgovor ...................................................................................................... 9 Riječ urednikâ ............................................................................................... 11 Kratice .......................................................................................................... 12 Đuro Hranić: KRISTOLOŠKI NAGLASCI U UČENJU PAPE IVANA PAVLA II. ................................................................................... 13 0. Uvod ................................................................................................... 13 1. Krist, otkupitelj palog čovjeka ............................................................. 14 1.1. Otkupljenje po Kristovu djelu ...................................................... 14 1.2. Suobličenje čovjeka slici Kristovoj ................................................ 18 1.3. Božja vjernost daru svoje ljubavi u Kristu ..................................... 22 1.4. Ostvarenje čovjeka prema slici Krista Otkupitelja ........................ 24 2. Krist, objavitelj istine o čovjeku .......................................................... 27 2.1. Krist Otkupitelj, objavitelj istine o čovjeku .................................. 28 2.1.1. Utjelovljenje kao objava ........................................................ 28 2.1.2. Krist – istinsko svjetlo otajstva čovjeka ................................. 31 2.2. Odnos između stvaranja i utjelovljenja ........................................ 34 2.2.1. “Krist se sjedinio sa svakim čovjekom” ................................. 35 2.2.2. Utjelovljenje kao vrhunac Božjeg samodarivanja čovjeku ...... 38 2.2.3. Krist – slika Božja .................................................................. 40 3. Predodređenje čovjeka i stvorene stvarnosti u Kristu ........................... 45 3.1. Čovjek stvoren na sliku Božju s obzirom na predodređenje u Kristu 46 3.2. “Otkupiteljsko utjelovljenje” ........................................................ 51 4. Punina otkupljenja i suobličenje Kristu uskrslome .............................. 55 5. Zaključak ............................................................................................ 56 Nela Gašpar: KRISTOLOGIJA IVANA PAVLA II. Inkarnacijska dimenzija otajstva otkupljenja u kristologiji Ivana Pavla II. ..................................... 61 0. Uvod ................................................................................................... 61 1. “Homo patiens” i transcendentni značaj ljudske osobe ....................... 62 2. Otajstvo otkupljenja ukorijenjeno u patnji .......................................... 67 3. Pomazanik Duhom – otkupitelj čovjeka .............................................. 70 4. Zaključak ............................................................................................ 73 Ivan Koprek: ANTROPOLOGIJA U MISLI IVANA PAVLA II. ..................... 77 Nikola Vukoja: DUH ASIZA: Proročka gesta pape Ivana Pavla II. ................ 85 0. Uvod ................................................................................................... 85 1. Dan molitve za mir u Asizu 1987. godine ........................................... 86 1.1. Događanja na razini cijeloga kršćanstva ....................................... 86 1.2. Papa Ivan XXIII. ........................................................................... 87 1.3. Drugi vatikanski sabor ............................................................... 89 1.4. Papa Pavao VI. ........................................................................... 90 1.5. Papa Pavao II. ............................................................................ 92 2. Slavlje Dana molitve u Asizu ............................................................ 96 2.1. Bliža priprava Dana molitve u Asizu .......................................... 97

Ivan_Pavao_01.p65

5

12.10.2007, 10:12

6

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

2.2. Poziv na primirje svih strana u konfliktu ................................... 99 2.3. Slavlje Svjetskog dana molitve za mir ......................................... 100 2.3.1. Doček u bazilici Marije Anđeoske .................................... 100 2.3.2. Molitve pojedinih religija ................................................. 101 2.3.3. Biti zajedno da bi se molilo .............................................. 102 3. Neki značajniji teološki i pastoralni aspekti Svjetskog dana molitve u Asizu .............................................................................................. 105 3.1. Proročko svjedočenje čovjekove transcendencije ........................ 105 3.2. Obnovljeno ekumensko zalaganje .............................................. 107 3.3. Proširenje poslanja Crkve ........................................................... 108 3.4. Obnovljeno međureligijsko zalaganje i među religijski dijalog .... 109 3.5. Jačanje svijesti Crkve za obnovljeno zalaganje za mir ................. 110 3.6. Crkva univerzalni sakrament spasenja ....................................... 112 3.7. Molitva: Biti zajedno da se moli ................................................. 114 4. Zaključak .......................................................................................... 117 Stjepan Baloban: SOCIJALNI NAUK IVANA PAVLA II. ............................ 119 0. Uvod ................................................................................................. 119 1. Socijalni nauk “ad intra” ................................................................... 120 1.1. Odakle tako veliko zanimanje Ivana Pavla II. za socijalni nauk? 122 1.2. Svijest o važnosti socijalnog nauka Crkve za budućnost kršćanstva ................................................................................. 122 2. Socijalni nauk Crkve “ad extra” ........................................................ 124 3. Umjesto zaključka ............................................................................ 125 Vladimir Paar: KOMPLEMENTARNOST ZNANOSTI I VJERE ................ 127 Vlado Puljiz: SOCIJALNO PITANJE I KATOLIČKA CRKVA U VRIJEME PONTIFIKATA PAPE IVANA PAVLA II. ............................................. 135 0. Uvod ................................................................................................. 135 1. Katolička crkva i socijalno pitanje do pontifikata Ivana Pavla II. ....... 136 2. Socijalno pitanje u vrijeme pontifikata Ivana Pavla II. ....................... 139 Rebeka Anić: FILOZOFSKO-TEOLOŠKE POSTAVKE IVANA PAVLA II. O DOSTOJANSTVU I POZIVU ŽENE ............................... 149 0. Uvod ................................................................................................. 149 1. Prethodne napomene ........................................................................ 149 2. Žena - slika Božja .............................................................................. 151 3. Odnos uzajamnosti ........................................................................... 155 4. Majčinstvo i djevičanstvo - dvije dimenzije poziva žene .................... 157 5. Ženska narav kao mjera ozbiljenja žena ............................................ 158 6. Zaključak .......................................................................................... 166 Vlado Košić: MARIOLOGIJA U MISLI IVANA PAVLA II. ......................... 169 0. Uvod ................................................................................................. 169 1. Doprinos Ivana Pavla II. mariologiji i marijanskoj pobožnosti nakon Koncila ................................................................................... 171 2. Enciklike i apostolske pobudnice o BDM .......................................... 174 2.1. Redemptoris Mater (1987.) ........................................................ 174 2.2. Mulieris dignitatem (1988.) ....................................................... 177

Ivan_Pavao_01.p65

6

12.10.2007, 10:12

7

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

2.3. Rosarium Virginis Mariae (2002.) .............................................. 178 2.4. Ecclesia de Eucharistia (2003.) ................................................... 179 3. Papine marijanske kateheze i govori ................................................. 179 4. Zaključak – Ivan Pavao II. - marijanski papa ..................................... 181 Valentina Mandarić: MLADI – NADA CRKVE I SVIJETA ......................... 183 0. Uvod ................................................................................................. 183 1. “Vi ste budućnost svijeta, nada Crkve!” ............................................ 183 2. Kada i kako je počelo? ....................................................................... 185 3. Pisma Ivana Pavla II. mladima .......................................................... 186 4. Svjetski dan mladih ........................................................................... 187 5. Hodočašće “križa mladih” (1984.-2005.) ........................................... 189 6. Neka važna obilježja susreta Pape i mladih ....................................... 190 7. Umjesto zaključka ............................................................................ 195 Tomislav Zdenko Tenšek: CIVILIZACIJA LJUBAVI .................................. 197 0. Uvod: podrijetlo govora o civilizaciji ljubavi ...................................... 197 1. Ambivalentnost civilizacijske svijesti ................................................ 198 2. Ljubav kao temelj civilizacijske svijesti ............................................. 200 3. Opis Sudnjega dana: Činiti dobro svima ........................................... 203 4. Zajedništvo - model uređenja društva ............................................... 206 5. Epilog: civilizacija ljubavi kao odrednica budućnosti ......................... 207 Tonči Matulić: IVAN PAVAO II. I BIOETIKA Teološka analiza civilizacije u bioetičkom ozračju ............................................................ 209 1. Ivan Pavao II. i prosudba bioetike u ozračju znanstveno-tehničkog pothvata ......................................................... 209 2. Teološka analiza civilizacije u bioetičkom ozračju ............................ 215 2. 1. Bioetika kao protuteža napretku bez etike ................................. 215 2. 2. Bioetika i metafizičke implikacije čovjeka kao osobe ................. 220 2. 3. Evanđelje života: temelj nove kulture života .............................. 229 2. 4. Sistematizacija bioetičkih izazova ............................................. 232 3. Zaključne misli ................................................................................. 234 Pero Aračić: PASTORALNI NAGLASCI U DJELOVANJU IVANA PAVLA II. ................................................................................. 237 0. Uvod ................................................................................................. 237 1. Područja ............................................................................................ 238 2. Pastoralni pohodi .............................................................................. 239 3. Teme ................................................................................................ 240 4. Pastoralni pristup .............................................................................. 240 5. Zaključak .......................................................................................... 243 6. Pregled djelovanja pape Ivana Pavla II. .............................................. 243 Ivan Šaško: NAGLASCI U LITURGIJSKIM DOKUMENTIMA I U LITURGIJSKIM SLAVLJIMA TIJEKOM PONTIFIKATA PAPE IVANA PAVLA II. ....................................................................... 253 0. Uvod 1. Liturgijske knjige ............................................................................... 254 2. Dokumenti Ivana Pavla II. s liturgijskim naglascima ........................ 254 3. Dokumenti Kongregacije za bogoštvolje i disciplinu sakramenata ..... 256

Ivan_Pavao_01.p65

7

12.10.2007, 10:12

8

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

4. Papinska liturgijska slavlja ................................................................ 258 4.1. Promjena pristupa i ustroja na temelju Koncila .......................... 258 4.2. Posebna područja Papina liturgijskog zanimanja ........................ 260 4.3. Kreativnost u raznolikosti slavlja ............................................... 263 4.4. Poteškoće liturgijskog pastorala .................................................. 263 5. Prošireni okvir za buduće ocjene ....................................................... 264 5.1. Stožerne vrijednosti koncilske obnove ........................................ 264 5.2 Teologija i zahtjevi za ubrzanošću obnove ................................... 265 5.3. Izazovne tematske cjeline u mnoštvu interpretacija ................... 268 5.4. Susretište zadaćâ u budućnosti ................................................... 271 6. Zagledani u “istinsko svjetlo” na “neiscrpnom izvoru” ..................... 272 Željko Tanjić: VIZIJA EUROPE IVANA PAVLA II. .................................... 275 Danijel Labaš i Vine Mihaljević: PAPA I MEDIJI ....................................... 281 Josip Šalković: KANONSKOPRAVNO UREĐENJE U VRIJEME IVANA PAVLA II. ................................................................................. 287 0. Uvod ................................................................................................. 287 1. Zakonik kanonskoga prava iz 1983. .................................................. 290 1.1. Sudjelovanje Ivana Pavla II. u obnovi Zakonika iz 1983. ........... 290 1.2. Sadržaj Zakonika ....................................................................... 291 1.3. Teološko-pravna ostvarenja Zakonika ........................................ 292 2. Apostolska konstitucija o Rimskoj kuriji Pastor bonus 1988. ........... 294 2.1. Kratki povijesni pregled organizacije i reforme Rimske kurije .... 294 2.2. Reorganizacija Rimske kurije u pontifikatu Ivana Pavla II. ........ 296 2.3. Ostvarenja reorganizacijom Rimske kurije ................................. 297 3. Zakonik kanona istočnih Crkava iz 1990. ........................................ 299 3.1. Rad na kodifikaciji Zakonika istočnoga kanonskoga prava ......... 299 3.2. Rad na kodifikaciji Zakonika u vrijeme Ivana Pavla II. .............. 301 3.3. Ostvarenja i značenje Zakonika kanona istočnih Crkava ........... 302 4. Posebni zakoni i međunarodni ugovori ............................................. 303 5. Zaključak .......................................................................................... 306 Robert Holjevac: GRIJESI CRKVE, KAJANJE TE MOLITVA ZA OPROST U RIJEČIMA I DJELIMA PAPE IVANA PAVLA II. ............... 309 Ljiljana Dobrovšak: SUSRETI I DIJALOG PAPE SA “STARIJOM BRAĆOM“- ŽIDOVIMA ...................................................................... 323 Dražen Živić: “NEKA PROMIŠLJANJA O DRUŠTVENOM POLOŽAJU I ULOZI OBITELJI U PONTIFIKATU IVANA PAVLA II.” .................. 333 Jure Krišto: PAPA IVAN PAVAO II. I TRI NAJNOVIJA HRVATSKA BLAŽENIKA ......................................................................................... 343 Darko Grden: „BUDITE NAROD NADE!“ ................................................ 347 Božidar Petrač: RECEPCIJA DJELA IVANA PAVLA II. U HRVATSKOJ ..... 353 KAZALO IMENA ....................................................................................... 359 Nedjeljko Pintarić: SLIKOPISNO SJEĆANJE NA PAPU IVANA PAVLA II. 369 IZ RECENZIJA ........................................................................................... 391

Ivan_Pavao_01.p65

8

12.10.2007, 10:12

9

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

PREDGOVOR

Rado pišem predgovor za Zbornik radova sa Simpozija pod nazivom: „Ivan Pavao II.: Poslanje i djelovanje“, održanog prigodom prve obljetnice smrti pape Ivana Pavla II. Naime, u Zagrebu se na Simpoziju, održanom 24. lipnja 2005. godine, govorilo o liku i djelu pape Ivana Pavla II., s teološkog, mariološkog, sociološkog, povijesnog, demografskog i književnog aspekta. Ta široka lepeza promatranja njegova lika predstavlja Papu kao svjedoka i promicatelja „civilizacije ljubavi“.

Za papu Ivana Pavla II. može se reći da je svojom pastirskom službom duboko opečatio Crkvu koja se od apostolskih vremena susretala s poganstvom, s izazovima različitih civilizacija, s Crkvom koja je u povijesti posrtala, ali i zanosom preoblikovala kulture i narode, koja se susretala i sama sa sobom tražeći putove evangelizacije i dijaloga unutar sebe same i sa svijetom.

Riječ je naime o Papi koji je radošću susretanja pozivao u susret s Bogom, činom opraštanja pozivao na opraštanje, kajanjem na raskajanost srca.

Taj se Papa na početku svog pontifikata obratio Crkvi i svijetu ohrabrujućim riječima: „Ne bojte se! Otvorite vrata Kristu“. Te riječi, izgovorene u nastupnoj homiliji, snažno su odjeknule svijetom. Papa, koji je na Petrovu stolicu stigao iza „željezne zavjese“, tim je riječima svima onima koji su ostali iza te zavjese, kao i onima koji su se osjećali umornima na Zapadu, ili iskorištavanima u zemljama trećega svijeta, svim vjernicima i ljudima dobre volje hrabro navijestio da je Isus otkupitelj čovjeka, te da se u svjetlu te činjenice nemamo čega bojati. Tim je riječima, jednostavno i snažno navijestio program svog plodnog i dugog pontifikata, program koji je svoj izričaj našao u njegovoj prvoj enciklici Otkupitelj čovjeka koja progovara o neotuđivom ljudskom dostojanstvu koje proizlazi iz spašenosti i otkupljenosti u Isusu Kristu. Ovu je misao kasnije razrađivao u svojim mnogobrojnim učiteljskim spisima, posebno u socijalnim enciklikama. Tom je mišlju razotkrio i nit koja se provlačila kroz cjelokupno njegovo življenje i djelovanje, a koja je prožela cijelu Crkvu na prijelazu u treće tisućljeće, nit kristološki utemeljene antropologije koja može svijetu pružiti novu nadu, novu orijentaciju i uvesti ga u civilizaciju života koja se suprotstavlja kulturi smrti.

Ivan_Pavao_01.p65

9

12.10.2007, 10:12

10

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Ivan Pavao II., jer je i sam patio, jer je živio vlastiti program i jer je bio mirotvorac i navjestitelj Kristove ljubavi, mogao je te riječi uputiti i hrvatskom narodu u teškim vremenima Domovinskog rata i velike kušnje iz koje su Hrvati izašli kao moralni pobjednici. S posebnom ljubavlju i pažnjom sjećamo se njegovih pastirskih pohoda kojima nas je tješio i hrabrio te ukazivao na put spasenja i izgradnje boljeg i pravednijeg svijeta. O papi Ivanu Pavlu II. zasigurno će se još mnogo pisati i promišljati. On će nas nadahnjivati i u našoj budućnosti.

Izraz tog nadahnuća, zahvalnosti i želje da se katolici i svi ljudi dobre volje u našoj Domovini još bolje upoznaju sa životom, djelom i mišlju sluge Božjega Ivana Pavla II., te u nadi da će uskoro biti uzdignut na čast oltara, nastao je i ovaj Zbornik radova sa Simpozija održanog o prvoj godišnjici njegove smrti. Zbornik koji je pred nama daje nam dobru osnovu za uvid u njegovu bogatu ostavštinu. Siguran sam da će svatko naći nešto što će mu pomoći u razumijevanju i još dubljem poštivanju djela neumornog i hrabrog hodočasnika Ivana Pavla II. Zahvaljujem svima koji su sudjelovali u organiziranju i radu Simpozija, kao i onima koji su uložili napor oko izdanja ovoga važnog djela, u nadi da će se u našoj Crkvi i hrvatskom narodu nastaviti proučavanje i usvajanje vrjednota života i djela velikoga Pape koji nas je pozivao na radost zbog činjenice da smo sinovi i kćeri Kristove Crkve.

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup i metropolita zagrebački predsjednik Hrvatske biskupske konferencije U Zagrebu, 2. travnja 2007. godine, na 2. obljetnicu smrti sluge Božjega Ivana Pavla II.

Ivan_Pavao_01.p65

10

12.10.2007, 10:12

11

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

RIJEČ UREDNIKÂ Monografija “Ivan Pavao II.: poslanje i djelovanje“ rezultat je promišljanja hrvatskih znanstvenika o blagopokojnome papi Ivanu Pavlu II., izrečenih na istoimenom znanstvenom skupu održanom 24. lipnja 2005. u Zlatnoj dvorani Hrvatskog povijesnog instituta u Zagrebu, a u organizaciji Hrvatskog instituta za povijest, Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i Glasa Koncila. Već sama spremnost i želja ovih važnih i cijenjenih institucija članica hrvatske akademske zajednice i uglednih institucija Crkve u Hrvatskoj za sudjelovanjem u organizaciji i radu skupa i izdavanju monografije govore o važnosti i značenju osobe Ivana Pavla II. za univerzalnu Crkvu, povijest druge polovice dvadesetog stoljeća, naš narod i domovinu.

U važnosti njegove osobe i svekolikog njegovog djelovanja koje je ostavilo ogroman trag u raznim područjima crkvenog, društvenog i znanstvenog života treba tražiti razloge i organizacije skupa i izdavanja ove monografije.

I organizatori i autori željeli su svojim doprinosom dati jedan od poticaja za vrednovanjem i recepcijom života i djela Ivana Pavla II. u našoj javnosti koja ne bi smjela olako zaboraviti njegov doprinos u stvaranju samostalne i neovisne Hrvatske, ali i prije svega u oblikovanju novoga katoličkog identiteta u svijetu u kojem se susreću različite civilizacije, svjetonazori, kulture.

U monografiji se nalazi 21 rad različitih profila, od socioloških, povijesnih, filozofskih, teoloških do esejističkih. U izradi ove monografije uredništvo je poštivalo metodologiju, rječnik i terminologiju svakog pojedinog autora, uz minimalne intervencije koje su služile jasnoći i preglednosti teksta, a o njenoj ozbiljnosti govore recenzije trojice stručnjaka iz različitih područja. Njima i svima onima koji su na bilo koji način sudjelovali u organizaciji skupa kao i u izradi ove monografije od srca zahvaljujemo, posebice uzoritom gospodinu kardinalu Josipu Bozaniću na riječima predgovora.

Ova će monografija biti temelj i izvor u proučavanju i razumijevanja osobe, djela i vremena u kojem je živio papa Ivan Pavao II. kao i onoga čime je zadužio buduće generacije.

U Zagrebu, o blagdanu sv. Josipa, 19. ožujka 2007.

Ines Sabotič, Željko Tanjić, Gordan Črpić

Ivan_Pavao_01.p65

11

12.10.2007, 10:12

12

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

KRATICE DOKUMENATA DRUGOG VATIKANSKOG SABORA AA Apostolicam actuositatem – Dekret o apostolatu laika AG Ad gentes – Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve CD Christus Dominum – Dekret o pastirskoj službi biskupa DH Dignitatis humanae – Deklaracija o vjerskoj slobodi DV Dei Verbum – Konstitucija o božanskoj objavi GE Gravissimum educations – Deklaracija o kršćanskom odgoju GS Gaudium et spes – Konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu IM Inter mirifica – Dekret o sredstvima javnog saobraćanja LG Lumen gentium – Konstitucija o Crkvi NA Nostra aetate – Deklaracija o odnosima Crkve s nekršćanskim religijama OE Orlentalium Ecclesiarum – Konstitucija o istočnim katoličkim Crkvama OT Optatam totius – Dekret o svećeničkom odgoju i obrazovanju PC Perfectae caritatis – Dekret o obnovi redovništva PO Presbyterorum ordinis – Dekret o službi i životu svećenika SC Sacrosanctum Concilium – Konstitucija o liturgiji UR Unitatis redintegratio – Dekret o ekumenizmu KRATICE DOKUMENATA IVANA PAVLA II. CA Centesimus annus – Stota godina CL Christifideles laici – Vjernici laici DEV Dominum et Vivificantem – Gospodina i životvorca DH Dolentium Hominum DIM Dives in misericordia – Bogat milosrđem EV Evangelium vitae – Evanđelje života FC Familiaris consortio – Obiteljska zajednica FR Fides et ratio – Vjera i razum MD Mulieris Dignitatem – Apostolsko pismo o dostojanstvu i pozivu žene prigodom marijanske godine PB Pastor bonus RH Redemptor Hominis – Otkupitelj čovjeka SD Salvifici Doloris – Spasonosno trpljenje SDL Sacrae disciplinae leges SK Svete kanone, u: Zakonik kanona istočnih Crkava SRS Solicitudo Rei Socialis – Socijalna skrb SS Socialum Scientiarum TMA Tertio Millennio Adveniente – Nadolaskom trećeg tisučljeća VM Vitae Mysterium VS Veritatis Splendor – Sjaj Istine KRATICE DRUGIH DOKUMENATA I DJELA AAS Acta Apostolicae Sedis CdOS PONTIFICIO CONSIGLIO DELLA PASTORALE PER GLI OPERATORI SANITARI, Carta degli Operatori Sanitari CIC-1917 Codex Iuris Canonici (1917.)

DV KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Donum vitae – Dar života EN PAVAO VI., Evangelii nuntiandi – Naviještanje evanđelja EV Enchridion Vatikanum Ins Insegnamenti LEV Libereria Editrice Vaticana PT IVAN XXIII., Pacem in terris – Mir na zemlji ZKIC-1990 Zakonik kanona istočnih Crkava (1996.)

ZKP-1983 Zakonik kanonskoga prava (1983.)

Ivan_Pavao_01.p65

12

12.10.2007, 10:12

13

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

Đuro Hranić

KRISTOLOŠKI NAGLASCI U UČENJU PAPE IVANA PAVLA II. 0. Uvod U povijesti teološko-kristološke misli možemo razlikovati dva pristupa, a onda i dvije interpretacije otajstva Isusa Krista.

Jedan je pristup hamartocentričan. Polazi od grijeha i otajstvo Isusa Krista tumači poglavito polazeći od čovjekove potrebe za otkupljenjem. U tom je pristupu interpretacija otajstva Isusa Krista označena čovjekovom potrebom za otkupljenjem.

Drugi je pristup povijesno-spasenjski te je označen kristocentričnošću svega stvorenoga. Kristocentrična interpretacija smješta otajstvo Isusa Krista u središte povijesti spasenja i sve momente unutar te povijesti tumači u svjetlu Kristove univerzalne i kozmičke uloge. Utjelovljenje Isusa Krista interpretira kao puninu Božjeg djela započetog stvaranjem ‘u početku’ (usp. Post 1, 1; Iv 1, 1) i istodobno kao početak eshatološke spasenjske preobrazbe cjelokupne stvorene stvarnosti, usmjerene prema eshatološkom sjedinjenju i suobličenju svakog čovjeka Kristu uskrslome i jedinstvu svega u Kristu.

U izlaganju koje slijedi analizirat ćemo kristološke naglaske u učenju pape Ivana Pavla II. kako bismo osvijetlili njegov teološko-kristološki pristup, te kako bi se na temelju toga pristupa bolje moglo razumjeti Papino shvaćanje odnosa između kristologije i antropologije te njegovi naglasci i u različitim teološko-antropološkim, ekleziološkim, etičkim i ostalim pitanjima.

Ivan_Pavao_01.p65

13

12.10.2007, 10:12

14

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

1. Krist, otkupitelj palog čovjeka 1.1. Otkupljenje po Kristovu djelu Prema Ivanu Pavlu II., “najdublja Božja bit” izražena je i postaje vidljivom u daru Sina.1 U njemu se objavljuje transcendentna i milosrdna ljubav Očeva, koji s čovjekom, ugroženim grijehom, želi ponovno uspostaviti savez milosti.2 Zato nalazimo da je Papina kristologija ekonomijska i tijesno vezana uz Božji naum spasenja. Čovjek je grijehom raskinuo prijateljstvo s Bogom.

No Bog ga ne napušta, nego mu šalje svoga Sina kao Spasitelja kako bi ga ponovno vratio u stanje milosti i u zajedništvo sa samim sobom.3 Stoga Ivan Pavao II. tvrdi: Inicijativa otkupljenja4 dolazi od Oca. Otac je to djelo predao u Sinovljeve ruke, premda Otac njime upravlja i to djelo dovršava.5 U ljudskoj povijesti te u ljudskim srcima i savjestima otkupljenje dovršenju privodi Duh Usp. Opća audijencija 25. lipnja 1980., Insegnamenti di Giovanni Paolo II, Edizioni Editrice Vaticana III/1, br. 1, 1831 (ubuduće Ins). Usp. Redemptor Hominis, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., br. 13 (ubuduće RH); Dominum et Vivificantem, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987., br. 39 (ubuduće DEV); Solicitudo Rei Socialis, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988., br. 47 (ubuduće SRS); Mulieris Dignitatem, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1989., br. 9 (ubuduće MD); Opća audijencija 28. svibnja 1980., Ins III/1, br. 6, 1496; Opća audijencija 23. srpnja 1980., Ins III/2, br. 3, 289.

2 “Isus Krist, Sin Boga živoga, postao (je) naše pomirenje pred Ocem (usp. Rim 5, 11; Kol 1, 20). (…) Otkupljenje svijeta – to potresno otajstvo ljubavi u kome se obnavlja stvaranje (usp. GS 37; LG 48) – zaista je u svom najdubljem korijenu punoća pravednosti u jednom ljudskom Srcu: u Srcu Sina Prvorođenca, da bi ta pravednost mogla postati pravednost u srcima mnogih ljudi koji su upravo u Sinu Prvorođencu oduvijek predodređeni da postanu djeca Božja (usp. Rim 8, 29 s; Ef 1, 8) te su pozvani na milost, pozvani na ljubav. (…) A ljubav je prije svega veća od grijeha, od ‘raspadljivosti stvorenja’, jača od smrti. Ljubav je uvijek spremna podignuti i oprostiti, uvijek spremna poći u susret rasipnome sinu (usp. Lk 15, 11-32), stalno u traženju ‘objave sinova Božjih’ (Rim 8, 19), koji su pozvani ‘na buduću slavu’ (Rim 8, 18). Ta objava ljubavi također se nazivlje milosrđem (usp. sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae, III, q. 46, a. 1, ad 3); ta pak objava ljubavi i milosrđa ima u ljudskoj povijesti svoj lik i ime: zove se Isus Krist.” (RH 9). “U dnu otajstva križa djeluje ljubav koja ponovno uspostavlja čovjeka u učešću na životu koji je u Bogu.” (DEV 41).

3 “Otkupitelj svijeta! U njemu se na nov način i još čudesnije objavila glavna istina o stvaranju što je svjedoči Knjiga Postanka, kad više puta ponavlja: ‘I vidje Bog da je dobro’ (usp. Post 1). Izvor je dobra u Mudrosti i Ljubavi. U Isusu Kristu vidljivi svijet što ga Bog stvori za čovjeka (usp. Post 1, 26-30) – taj svijet koji je pošto je u njega ušao grijeh ‘podložan raspadljivosti’ (Rim 8, 20; usp. Rim 8, 19-22; GS 2. 13) – iznova zadobiva izvornu vezu sa samim božanskim izvorom Mudrosti i Ljubavi.” (RH 8).

4 Ivan Pavao II. upotrebljava riječ otkupljenje kao sinonim za spasenje i oslobođenje.

5 Usp. RH 7-14. 18; Dives in misericordia, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994., (ubuduće DIM), 1-2. 7; DEV 11.

Krist je poslušan Sin koji ostvaruje plan Očev. Zato ga Ivan Pavao II. (sukladno Pavlovoj teologiji) promatra kao “novog Adama”, za razliku od prvog koji bijaše neposlu1

Ivan_Pavao_01.p65

14

12.10.2007, 10:12

15

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

Sveti.6 Početak i prvina otkupljenja jest utjelovljenje. Ono je usmjereno k spasenju. Riječ je postala čovjekom propter nos homines et propter nostram salutem.7 Djelo otkupljenja je najviša objava milosrdne ljubavi Očeve čovjeku.8 Vrhunac objave i ozbiljenje milosrdne Očeve ljubavi predstavlja Sinovljeva žrtva na križu.9 Otac je put žrtve označio kao put spasenja.10 Ivan Pašan. Od prvog Adama baštinili smo “zemljano tijelo”, a s njim smo primili i narav slike Božje. Sada je, budući da smo otkupljeni poslušnošću novog Adama, nužno da nosimo “sliku nebeskoga” (usp. 1 Kor 15, 47-49).

6 Usp. DEV 22-23. 25.

7 Usp. RH 1. 8-13; MD 11; Opća audijencija 11. veljače 1981., Ins IV/1, br. 4-5, 260261; Opća audijencija 25. ožujka 1981., Ins IV/1, br. 4, 766; Opća audijencija 23. ožujka 1983., Ins IV/1, br. 1, 793; Opća audijencija 23. studenoga 1983., Ins VI/2, br. 2, 1156; Homilija na polnoćki 25. prosinca 1985., Ins VIII/2, br. 4, 1600; Opća audijencija 27. kolovoza 1986., Ins IX/2, br. 2, 422; Opća audijencija 27. srpnja 1988., Ins XI/3, br. 10, 188.

8 “Križ podignut na Kalvariji, (…) izbija iz samog središta ljubavi kojom je prema vječnom božanskom naumu obdaren čovjek, stvoren na sliku i priliku Božju. Bog kakvog je Krist objavio ne ostaje samo u tijesnoj vezi sa svijetom kao njegov stvoritelj i posljednje vrelo opstojnosti. On je i Otac: s čovjekom, kojega je pozvao u bivstvovanje u vidljivom svijetu, povezan je vezom dubljom od stvoriteljske. Ta ljubav ne samo da stvara sve dobro, već i čini da čovjek bude dionikom samoga Božjeg života: života Oca, Sina i Duha Svetoga. Onaj, naime, koji ljubi, želi dati sama sebe.

Kristov križ na Kalvariji stoji na putu one admirabile commercium (čudesne razmjene), onog čudesnog priopćavanja Boga čovjeku, koje istovremeno sadrži poziv upućen čovjeku, da uzdarjem sama sebe Bogu, a sa sobom cijeloga vidljivog svijeta, postane dionikom božanskoga života te kao posinak ima zajedničarstvo istine i ljubavi, što je u Bogu i proistječe iz Boga. Upravo na putu vječnog čovjekovog izabranja u dostojanstvo Božjeg posinka, diže se u povijesti križ Krista, koji je kao ‘svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga’ došao dati konačno svjedočanstvo čudesnog Božjeg savezništva s ljudskim rodom, Božjeg saveza s čovjekom – sa svakim čovjekom. Taj savez, drevan kao što je drevan čovjek – dopire, naime, do samog otajstva stvaranja” (DIM 7).

9 Otkupljenje, čiji je vrhunac križ, jest vrhunska objava beskrajne Božje ljubavi za čovjeka. “Ta ‘objava’ očituje Boga u nedokučivu otajstvu njegova bitka (…). U toj Kristovoj ‘objavi’ ipak mi Boga ponajprije spoznajemo u njegovoj ljubavi prema čovjeku: u Božjem ‘čovjekoljublju’ (Tit 3, 4). Time zapravo ‘njegova nevidljiva savršenstva’ postaju (…) vidljivima u Kristu i po Kristu (…) U Kristu i po Kristu, Bog osobito postaje vidljiv u svome milosrđu, to jest postaje očitim onaj pridjevak božanstva koji je već Stari zavjet (…) odredio kao ‘milosrđe’. (…) O njemu on govori i tumači ga ne samo slikama i prispodobama, već nadasve on milosrđe utjelovljuje i uosobljuje. On sam je u određenom smislu ‘milosrđe’” (DIM 2). Usp. DIM 7-8; DEV 33.

Polazeći od analize pojmova [hesed] i [rahamim] (=milosrđe), onako kako se oni upotrebljavaju u Starom zavjetu, Ivan Pavao II. pokazuje komplementarnost te gotovo istovjetnost pojma “milosrđe” s pojmovima “ljubav”, “dar”, “milost” (usp. DIM 4 i bilješku br. 52. 6; RH 9) te tako u cjelokupnom njegovom učenju možemo pratiti povezanu upotrebu ovih pojmova.

10 Usp. DIM 7; RH 7-11; Opća audijencija 13. travnja 1983., Ins VI/1, br. 2-3, 935936; Opća audijencija 27. travnja 1983., Ins VI/1, br. 3, 1073-1074.

Ivan_Pavao_01.p65

15

12.10.2007, 10:12

16

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

vao II. govori o žrtvi okajnici i pomirnici za ljudski grijeh.11 Grijehom se vrijeđa Boga u samom darivanju njegove ljubavi, koje spada na vječni Božji naum s obzirom na čovjeka te stoga Bog, “premda voljan oprostiti, radi dobra i časti samog čovjeka, zahtijeva zadovoljštinu”12. Papa time želi reći kako se ne radi o “kažnjavanju” Krista zbog čovjekova grijeha, već žrtva križa, kao najveća moguća zadovoljština, s jedne strane pokazuje svu neizmjernu težinu grijeha, dok, s druge strane, križ objavljuje beskonačnu veličinu Očeve milosrdne ljubavi, budući da on sâm Sinovljevim darom prvi podnosi teret zadovoljštine.13 Otkupljenje nadasve znači pomirenje. Ono ne uključuje samo oslobođenje od grijeha i ponovno ozdravljenje te obnovu čovjekove naravi koja je lišena posvetne milosti. Otkupljenje ostvaruje intimno jedinstvo božanstva i čovještva. Ono je također i novo stvaranje, utemeljeno na velikodušnom 11 Usp. Opća audijencija 20. travnja 1983., Ins VI/1, 1007-1009. Ivan Pavao II. se poziva na teologiju sv. Ivana i sv. Pavla: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3, 16). Usp. Iv 1, 12; 13, 1; 1 Iv 4, 9-10; Gal 4, 4-5; 2 Kor 5, 14; 1 Tim 2, 5-6. Usp. RH 8. 10. 13-14. 18; Opća audijencija 28. rujna 1983., Ins VI/2, br. 3, 661-662; Opća audijencija 27. srpnja 1988., Ins XI/3, 183-188; Opća audijencija 26. listopada 1988., Ins XI/3, 1330-1335.

12 Usp. Opća audijencija 20. travnja 1983., Ins VI/1, br. 2, 1008. Iako Ivan Pavao II. govori o žrtvi okajnici, zadovoljštini, zasluzi, ipak se ne može reći kako on spasenje čovjeka shvaća kao zamjenu kazne nevinoga Sina za čovjeka grešnika, ili da satisfactio shvaća kao satispassio. Poziva se na 7. poglavlje dekreta Tridentskog sabora De Iustificatione, kao i na sv. Tomu. “Dominus noster Jesus Christus, (…) sua sanctissima passione in ligno crucis nobis iustificationem meruit et pro nobis Deo Patri satisfecit” (DS 1529) (usp. Opća audijencija 20. travnja 1983., Ins VI/1, br. 1, 1008). Pozivajući se na sv. Tomu doziva u pamet treći dio Summae Theologiae: q. 48, a. 2. 5 (usp. Opća audijencija 13. travnja 1983., Ins VI/1, br. 3, 936). Ondje se raspravlja prikladnost otkupljenja po križu (q. 46, a. 3) te razlozi zbog kojih boli Kristove muke nadmašuju svaku drugu bol (q. 46, a. 6). Otkupljenje je djelo Trojstva, ali se pripisuje Sinu koji je na sebe preuzeo ljudsku narav (q. 48, a. 5). Krist je svojom neizmjernom ljubavlju u trpljenju, beskrajnim dostojanstvom svoje osobe i univerzalnošću boli koje je pretrpio zadovoljio božansku pravednost (q. 48, a. 2).

Papa se u ovom predmetu ne poziva na sv. Anselma. G. Iammarrone kaže kako Papin pristup predstavlja “nešto novo i ‘originalno’ s obzirom na jezik tradicionalne soteriologije, osobito anselmovske”, jer on Božju inicijativu u Kristu postavlja u horizont objave Božjeg čovjekoljublja (usp. G. IAMMARRONE, L’annuncio di “Gesù redentore” nell’enciclica “Redemptor hominis” di Giovanni Paolo II, u: “Rivista di teologia morale” 11 (1979.), 43, 523-525.

13 Usp. DIM 7-8; DEV 40; Opća audijencija 20. travnja 1980., Ins VI/3, br. 2, 1008; Opća audijencija 3. kolovoza 1988., Ins XI/3, 205-210; Opća audijencija 7. rujna 1988., Ins XI/3, br. 10, 614-615; Opća audijencija 19. listopada 1988., Ins XI/3, br. 7, 1269.

“Primo enim, per hoc (po Kristovoj muci na križu) homo cognoscit quantum Deus hominem diligat, et per hoc provocatur ad eum diligendum: in quo perfectio humanae salutis consistit” (TOMA AKVINSKI, Summa Theologiae, III, q. 46, a. 3).

Ivan_Pavao_01.p65

16

12.10.2007, 10:12

17

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

darivanju bogatstva božanskog života kojeg je Krist donio čovjeku.14 Otkupljenje “teži uspostavljanju jednog jedinstva višeg reda, priopćavanjem jedinstva Božanskih osoba zajednici ljudskih osoba”15. Otkupiteljski čin (koji uključuje utjelovljenje, kojim je Krist uzeo ljudsku narav16), po Duhu Svetom (koji je u dubinama božanstva, Osoba – dar,17 i prebiva u ljudskome srcu18), ucjepljuje ljudsku osobu u Krista i čini je dionikom božanskog sinovstva Riječi. Na taj način čovjek postaje sin u Sinu, “nanovo stvoren u Kristu za puninu milosti i istine”19. Punina milosti “izlijeva se na druge, tako da Sin Božji, koji je postao čovjekom, ljude čini sinovima Božjim. (…) Na taj način”, kaže Ivan Pavao II., “naše čovještvo dosiže puninu svoje istine. Doista, stvoreni smo kako bismo postali sinovi u Sinu (Ef 1, 5), predodređeni za suobličenje na Sinovljevu sliku (Rim 8, 29)”20. Suobličenje Kristu predstavlja konačno ispunjenje čovjekovog poziva i ostvarenje izvornog Božjeg nauma o čovjeku.21 Otkupljenje stoga otvara perspektivu u dimenziji svakidašnjeg živo-

14 “To Kristovo sjedinjenje s čovjekom po sebi je tajna. Iz te se tajne rađa ‘novi čovjek’ koji je pozvan biti dionikom Božjega života (usp. 2 Pt 1, 4), nanovo stvoren u Kristu za puninu milosti i istine.” (RH 18). Usp. RH 10. 18.; Opća audijencija 13. srpnja 1983., Ins VI/2, br. 3, 70; Opća audijencija 31. kolovoza 1983., Ins VI/2, br. 1, 322; Opća audijencija 28. rujna 1983., Ins VI/2, 660-662; Opća audijencija 5. listopada 1983., Ins VI/2, br. 2, 707-708; Božićna poruka Urbi et orbi 25. prosinca 1985., Ins VIII/2, br. 5, 1604; Opća audijencija 10. kolovoza 1988., Ins XI/3, br. 8-10, 225-226. “U ovome Spasitelju, koji je ujedno i Bog i čovjek, možemo dokučiti nakanu pomiriteljskoga djela. Otac želi ne samo pročistiti čovječanstvo, oslobodivši ga od grijeha, nego i ostvariti najintimnije jedinstvo božanstva i čovještva” (Opća audijencija 28. prosinca 1983., Ins VI/2, br.

2, 1458-1459).

15 Opća audijencija 18. svibnja 1983., Ins VI/1, br. 2, 1263. Usp RH 8-10; DIM 7-8; DEV 23-25. 39; Opća audijencija 3. kolovoza 1988., Ins XI/3, 205-210.

16 Usp. RH 8; DEV 50; MD 11.

17 Usp. DEV 10. 22-23. 25; RH 20.

18 “‘Odlazak’ Kristov po križu ima snagu otkupljenja, a to također označuje novu prisutnost Duha Božjega u stvorenju, novi početak samodarivanja Božjega čovjeku u Duhu Svetom. (…) Poslanjem tog Duha ‘u srca naša’ počinje se ostvarivati ono što ‘stvorenje sa svom žudnjom iščekuje’ (…) Upravo uz cijenu križa, uzročnika spasenja, a snagom svega vazmenog otajstva, dolazi Duh Sveti da ostane s apostolima od dana Duhova, da ostane s Crkvom i u Crkvi, a po njoj u svijetu. Na taj se način konačno ostvaruje onaj novi početak samodarivanja trojedinoga Boga, u Duhu Svetomu po Isusu Kristu, Otkupitelju čovjeka i svijeta.” (DEV 14). Usp. DEV 23-25.

19 Usp. RH 18; usp. RH 10.

20 Opća audijencija 31. kolovoza 1983., Ins VI/2, br. 1-2, 322. Usp. RH 9. 18; DIM 7; DEV 52; MD 9; Opća audijencija 28. svibnja 1986., Ins IX/1, 1697-1701.

21 Ivan Pavao II. kaže (pozivajući se na GS 22): Krist se u otajstvu otkupljenja sjedinio sa svakim čovjekom. Ovo “Kristovo sjedinjenje s čovjekom znači moć i izvor snage, kao što je sv. Ivan jasno rekao u Proslovu svog Evanđelja: ‘(Riječ) podade moć da postanu djeca Božja (Iv 1, 12).Čovjek se iznutra mijenja po toj snazi, koja je izvor novoga života (…). Taj

Ivan_Pavao_01.p65

17

12.10.2007, 10:12

18

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

ta (“ethos otkupljenja” “povijesnog” čovjeka) kao i u eshatološkoj dimenziji (“eshatološki” čovjek), budući da otkupljenje predstavlja klicu eshatološkoga savršenstva.

Na temelju rečenoga možemo uočiti da Ivan Pavao II. u svom naučavanju razlikuje dva vida otkupljenja kojeg je Krist izvršio: otkupljenje je oslobođenje čovjeka od grijeha i suobličenje Kristu (usp. Rim 8, 29). No, otkupljenje je istodobno i najviša objava istine o čovjeku te najjasnija i najsnažnija Riječ Očeve ljubavi izgovorene svijetu. Krist je “najviša i najpotpunija objava Boga ljudskom rodu”22.

1.2. Suobličenje čovjeka slici Kristovoj Stvoreni svijet, a na poseban način u njemu čovjek, podvrgnut prolaznosti zbog grijeha, podržava nadu za oslobođenjem od ropstva raspadljivosti, kako bi ušao u slobodu slave djece Božje (usp. Rim 8, 19-23). Čovjekovo stanje, opisano u Pavlovom odlomku, odgovara Papinoj viziji čovjeka te predstavlja polazište za njegovo razmatranje kristocentrizma ljudskog života. Taj je kristocentrizam označen činjenicom da je čovjek potreban Otkupitelja.

“U Isusu Kristu vidljivi svijet što ga Bog stvori za čovjeka – taj svijet koji je, pošto je u njega ušao grijeh, ‘podložan raspadljivosti’ – iznova zadobiva izvornu vezu sa samim božanskim izvorom Mudrosti i Ljubavi. (…)

Kao što je u čovjeku-Adamu ta veza slomljena, tako je u Čovjeku-Kristu iznova povezana.”23 Kristovim otkupiteljskim činom, po Duhu Svetom, čovjeku se priopćuje božanski život koji je u samome Bogu (milost) te čovjek postaje dionikom božanske trojstvene ljubavi.24 Na taj se način nadilazi suprotstavljenost čovjeka i Boga, uzrokovana grijehom, te se, štoviše zacjeljuje lom cjelovitosti u čovjekovom osobnom “ja” i ujedno nadilazi suprotstavljenost muškarca i žene, te se čovjek uspijeva ostvariti u povezanosti s vlastitom ontološkom istinom. Krist “Adamovoj djeci vraća sličnost s Bogom koja je već prvim grijehom izobličena”25; čovjek, stvoren na sliku Božju, u Kristovom se otkupljenju suobličuje slici Krista. život, koji je Otac obećao i ponudio svakom čovjeku u Isusu Kristu, njegovu vječnom i jedinome Sinu, (…) jest konačno ispunjenje čovjekova poziva. Na neki način to je ispunjenje ‘sudbine’, koju mu je Bog pripravio od vječnosti.” (RH 18). Usp. RH 9. 18.

22 Usp. DEV 5.

23 RH 8.

24 “U intimnom Božjem životu je Duh Sveti osobno utjelovljenje ljubavi. Po Duhu, nestvorenom daru, sama ljubav postaje dar stvorenim osobama. Ljubav, koja je od Boga, priopćuje se stvorenjima: ‘Ljubav Božja izlivena je u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan’ (Rim 5, 5)” (MD 29). Usp. RH 20; DEV 52.

25 Usp. RH 8; usp. GS 22.

Ivan_Pavao_01.p65

18

12.10.2007, 10:12

19

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

Uzevši za polazište Pavlovu antropologiju, Ivan Pavao II. tvrdi: čovjek je u Kristu odvijeka izabran na dostojanstvo posinka (usp. Ef 1, 5). U djelu otkupljenja Krist vraća čovjeku sličnost s Bogom, koja je još prvim grijehom narušena.26 Čovjek, predodređen za suobličenje slici Sina (usp. Rim 8, 29-30),27 darom Duha Krista Otkupitelja sudjeluje u božanskom posinjenju te mu se “otvara perspektiva punog preobraženja u konsupstancijalnu sliku Božju, koja je Krist (usp. 2 Kor 3, 18)”28.

Postavši sinovi u Sinu, u Kristu sudjelujemo u vraćanju čovjeka i svijeta Ocu: Krist nas je svojom žrtvom “otkupio, tako da smo ‘skupo kupljeni’ (1 Kor 6, 20). ‘Cijena’ našeg otkupljenja pokazuje vrijednost koju Bog pridaje čovjeku, potvrđuje naše dostojanstvo u Kristu. Postavši doista ‘djeca Božja’ (Iv 1, 12), posinci (usp.

Rim 8, 23), po sličnosti njemu postajemo u isto vrijeme ‘kraljevstvom svećenika’, postajemo ‘kraljevsko svećenstvo’ (Otk 5, 10; 1 Pt 2, 9), to jest, sudjelujemo u onom jedinstvenom i neopozivom vraćanju čovjeka i svijeta Ocu, što je on, vječni Sin (usp. Iv 1, 1-4. 18; Mt 3, 17; 11, 27; 17, 5; Mk 1, 11) i ujedno pravi Čovjek, jednom zauvijek učinio”29.

U latinskoj verziji ovoga odlomka enciklike Redemptor hominis ne stoji, međutim riječ “sličnost” (similitudo) već “slika” (imago).30 Potrebno je svrnuti pozornost i na položaj zareza u citiranom tekstu. U latinskom se izvorniku (i u hrvatskom prijevodu) zarez nalazi prije riječi „ad eius imaginem“ i ne nalazimo ga poslije ovih riječi. Stoga bi trebalo zaključiti da se „ad eius imaginem“ odnosi na sudjelovanje na jedinstvenom i neopozivom vraćanju čovjeka i svijeta Ocu, a da se ne odnosi na čovjekovo postajanje posinkom. Istina, čovjekovo postajanje posinkom ne biva negirano, no „ad eius imaginem“ ovdje nije pripisano posinaštvu, nego neopozivom vraćanju čovjeka i svijeta Ocu. Čini se zato da su moguće različite interpretacije Papinih riječi: (1) čovjek sudjeluje na jedinstvenom i neopozivom vraćanju čovjeka i svijeta Ocu „po sličnosti njemu“ (Kristu) tj. kao što to sudjeluje i Krist (na njegovu sliku), poput Krista; (2) sudjelujući na jedinstvenom i neopozivom vraćanju čovjeka i svijeta Ocu, čovjek postaje sličan Kristu (Kristova slika), suobličen Kristu; Usp. RH 8; usp. GS 22.

Usp. RH 9; DIM 7; DEV 52; MD 9; Opća audijencija 31. kolovoza 1983., Ins VI/ 2, br. 2, 322.

28 Usp. Opća audijencija 9. travnja 1986., Ins IX/1, br. 11, 963. Usp. Opća audijencija 31. kolovoza 1983., Ins VI/2, br. 1, 322.

29 RH 20.

30 “Cum enim constituimur filii Dei ac filii adoptionis, simul nimirum ad eius imaginem efficimur ‘regnum et sacerdotes’, adipiscimur ‘regale sacerdotium’, hoc est participes reddimur illius unicae et irrevocabilis restitutionis hominum mundique ad Patrem.”

26 27

Ivan_Pavao_01.p65

19

12.10.2007, 10:12

20

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

(3) postajući posinkom Božjim, čovjek biva suobličen Kristu i zato sudjeluje na jedinstvenom i neopozivom vraćanju čovjeka i svijeta Ocu; (4) sudjelovanje na jedinstvenom i neopozivom vraćanju čovjeka i svijeta Ocu odgovara postajanju (isto je što i postajanje) posinkom Božjim na sliku Kristovu (po sličnosti Kristu).

Zbog ovih različitih mogućih tumačenja čini nam se da iz teksta nije posve jasno govori li Ivan Pavao II. iz ontološke ili egzistencijalne perspektive.

Iz teksta nije razvidno želi li se reći kako čovjek, na temelju Kristovog otkupljenja, ontološki postaje ad eius imaginem ili se samo sjedinjuje s Ocem ad eius imaginem; (u ovom bi potonjem slučaju čovjek, po sjedinjenju s Bogom poradi milosti otkupljenja samo sličio Kristu koji je sjedinjen s Ocem, ali ne bi postojala ontološka veza između Krista i čovjeka). Drugim riječima, iz teksta nije moguće dokučiti želi li se reći kako je otkupljeni čovjek ontološki preobražen na sliku Kristovu, ili je tek pozvan nasljedovati Krista i sjediniti se s Bogom pomoću milosti otkupljenja.

U jednoj od kateheza o otkupljenju čovjeka31 neka se od ovih pitanja pojašnjavaju. Na početku kateheze kaže se kako se čovjek, “obnovljen i nanovo stvoren” Duhom Krista Otkupitelja treba “zaodjenuti Gospodinom Isusom Kristom” i njemu suobličiti budući da je: “otkupiteljski čin realno izmijenio bitak ljudske osobe, a djelovanje je ostvarenje bivstvovanja. Otkupiteljski čin je u Krista integrirao ljudsku osobu učinivši je dionikom samog božanskog sinovstva Riječi: mi smo sinovi u Jedinorođenom Sinu Očevom”.32 Ovaj važan govor ontološkog karaktera potom će se prometnuti u moralni govor. Još će se jednom istaknuti praktičan zahtjev da se “zaodjenemo Gospodinom Isusom” jer “praksa kršćanina ne može protusloviti njegovom bivstvovanju.” Izaći će na vidjelo praktične posljedice Pavlovih tvrdnji u Ef 1, 5 i Rim 8, 29: ako se istina o čovjeku sastoji u predodređenju za suobličenje Kristu, tada On (Krist) treba postati zakonom ljudskog života.33 “Ovaj odnos između otkupljenog čovjeka i Krista ne smije se misliti kao da je Krist tek ‘model’, postavljen ispred ili izvan nas, kojeg valja prekopirati. Primili smo Duha Svetog kako bi nas on iznutra pokrenuo da djelujemo u Kristu i poput Krista. Kristov zakon upisan je u naša srca po Duhu Svetom.”34

Usp. Opća audijencija 31. kolovoza 1983., Ins VI/2, 322-324.

Opća audijencija 31. kolovoza 1983., Ins VI/2, 322.

33 “Krist je potpuna čovjekova istina te je stoga i zakon čovjekova života” (Opća audijencija 31. kolovoza 1983., Ins VI/2, br. 2, 322-323).

34 Opća audijencija 31. kolovoza 1983., Ins VI/2, br. 2, 323.

31 32

Ivan_Pavao_01.p65

20

12.10.2007, 10:12

21

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

Ovdje se eksplicitno ističe kako Krist nije samo izvanjski model za nasljedovanje. Upravo bi se zato očekivalo da uslijedi određeno produbljenje onog temelja dubokog jedinstva Krista i otkupljenog čovjeka koje nadilazi odnos uzora i nasljedovatelja. Tekst govori o daru Kristova Duha, koji je predstavljen kao nutarnja sila kršćanske prakse. Dan nam je Duh kako bi nas pokrenuo da djelujemo “u Kristu”. Ipak, ovdje još nije jasno da li čovjek već prethodno jest “u Kristu”, a Duh pokretačka snaga da bismo djelovali “poput Krista” ili nas Duh Sveti ucjepljuje “u Krista”, koji nas pokreće da djelujemo poput njega? To jest, trebamo se zapitati na koji smo to način “u Kristu” i na koji je način Kristov zakon po Duhu Svetom upisan u naša srca: da li ovo pretpostavlja ili stvara nekakav ontološki odnos između Krista i čovjeka ili ne? Nakon toga se kaže: “Duh nas potiče da ostvarimo svoj bitak u njegovoj najintimnijoj istini, preobražavajući nas na sliku Kristovu. (…) Duh poznaje Božji plan za naš život. On upravlja našu egzistenciju kako bi ona u vremenu ostvarila naš idealni, u vječnosti zamišljeni bitak”.35 Iz teksta nije jasno ostvaruje li već i sam dar Duha Svetoga preobrazbu čovjekovog bitka “na sliku Kristovu” (i u tom bi slučaju nasljedovanje Krista bio osobni čovjekov odgovor na dar Duha, budući da operari sequitur esse) ili Duh Sveti, dar milosti, samo pokreće čovjeka iznutra na nasljedovanje, a sam čovjek je taj koji izvršuje preobrazbu “na sliku Kristovu”, preobrazbu koja se ostvaruje po promisli Božjoj za ljudsko biće.36 Stoga je moguće upitati se: (1) tko je onaj koji “naš bitak u njegovoj najintimnijoj istini” preobražava “na sliku Kristovu” – Duh Sveti, sâm čovjek ili možda obojica: Duh Sveti bi ontološki preobrazio čovjekov bitak “na sliku Kristovu” a čovjek bi se (budući da operari sequitur esse) egzistencijalno ostvario kao slika Kristova?37 (2) Kakav je odnos između ostvarivanja “našeg bitka u njegovoj najintimnijoj istini” i “bivanja preobraženim na sliku Kristovu”?

(3) Kakav je odnos između “našeg idealnog, u vječnosti zamišljenog bitka” i

Isto.

“U dubinama božanstva i nastanjen u srcu otkupljenika, Duh djeluje kako bismo mogli spoznati ‘sve što nam je darovao’ Otac te kako bismo mogli pristati uz taj dar. Koji je to dar Očev? (…) Dar je Jedinorođenac Očev (usp. Iv 3, 16) u kojem smo stvoreni (usp. isto, br. 2, 323). (Za riječi “u kojem smo stvoreni” Papa se ne poziva ni na jedan biblijski tekst).

37 Ovo razlikovanje bi se moglo povezati s prethodnom tvrdnjom, gdje je rečeno kako Duh Sveti iznutra pokreće čovjeka da djeluje “u Kristu i poput Krista”. Preobrazba čovjeka “na sliku Kristovu”, koju izvršuje Duh Sveti, odgovarala bi stanju čovjeka u kojem on djeluje “u Kristu”, dok bi ostvarenje čovjeka “na sliku Kristovu” koju izvršuje čovjek odgovarala stanju čovjeka u kojem on djeluje “poput Krista”.

35 36

Ivan_Pavao_01.p65

21

12.10.2007, 10:12

22

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Krista, na čiju se sliku preobražavamo i “u kome smo stvoreni”?38 (4) Citirani tekst ne pojašnjava treba li preobrazbu čovjeka “na sliku Kristovu” smatrati ontološkom ili tek egzistencijalnom stvarnošću, ili možda objema stvarnostima zajedno?39

1.3. Božja vjernost daru svoje ljubavi u Kristu Otajstvo ljubavi, nagoviješteno u otajstvu stvaranja, u potpunosti se otkriva u “misteriju utjelovljene Riječi”40. Krist je Riječ Očeva ljubavi izgovorena svijetu.41 On je objavitelj Oca i njegove ljubavi. Kroz drugu (božansku) Osobu, u Sinovljevom utjelovljenju, izražava se “ljubazna svemogućnost Stvoriteljeva; svemogućnost i ujedno ljubav ‘Boga, Oca, Stvoritelja neba i zemlje’”42.

Utjelovljeni Sin predstavlja vrhunac objave Očeve ljubavi;43 njegova ljudska stvarnost je otajstvo Božje prisutnosti; u njoj nevidljivi Bog postaje vidljivim; “On je slika Boga nevidljivoga” (Kol 1, 15)44.

Stvaranje čovjeka “na sliku i sličnost Božju” je “posebni dar Stvoritelja, koji sadrži ne samo temelj i izvor bitnog dostojanstva čovjeka – muža i žene – u stvorenom svijetu, nego i početak poziva oboje da budu dionici unutarnjeg Božjeg života”45. “Nutarnja ‘logika’ samog otajstva stvaranja” je dar Božji.46 Čovjek, sudjelujući na božanskom daru kroz stvaranje već je po samoj svojoj naravi osobe slika i sličnost Božja. (Ova kvaliteta osobe “na sliku Božju” je temelj čovjekovog dostojanstva).47 Čovjek je jedino stvorenje na zemlji kojeg je Bog htio radi njega samoga (usp. GS 24).48 38 Usp. Opća audijencija 31. kolovoza 1983., Ins VI/2, br. 2, 323. Ovdje se međutim ne radi o stvaranju čovjeka “u početku” (in principium), već o stvaranju “da postanemo djecom Božjom”, o čemu se govori na početku istog br. 2 (to jest, radi se o učincima otajstva otkupljenja).

39 Činjenica da se govori o najintimnijoj istini čovjekovog bitka, sugerira ontološki govor, no tekst kao takav nije dovoljno jasan.

40 Ovo je koncilska tvrdnja (usp. GS 22), koju Papa preuzima i neumorno je ponavlja tijekom čitavog svog pontifikata (usp. RH 8; DIM 1; SRS 26; MD 2. 11).

41 Angelus 22. lipnja 1986., Ins IX, br. 1, 1904.

42 DEV 33.

43 Usp. GS 22 što potom preuzima Ivan Pavao II. u RH 8; DIM 1; Salvifici Doloris, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985., (ubuduće SD) 31; SRS 26; MD 2. 11.

44 GS 22 što potom Papa preuzima u RH 8; Opća audijencija 5. ožujka 1986., Ins IX/ 1, br. 5, 616; Opća audijencija 9. travnja 1986., Ins IX/1, br. 10-11, 962-963; Opća audijencija 28. svibnja 1986., Ins IX/1, br. 6, 1700.

45 MD 9. Usp. DEV 10. 12.

46 Usp. MD 9. Usp. Opća audijencija 5. ožujka 1986., Ins IX/1, br. 7, 617.

47 Usp. MD 9.

48 Usp. RH 13; DEV 59; MD 7. 10. 20. 30; Govor sudionicama na skupu primaljâ 26. siječnja 1980., Ins III/1, br. 2, 192; Govor sudionicima na skupu Papinske akademije

Ivan_Pavao_01.p65

22

12.10.2007, 10:12

23

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

“Nutarnjoj ‘logici’ otajstva stvaranja” isto tako pripada jedinstvo i savez čovjeka s Bogom te njegovo “uzdignuće” po vječnom Božjem izabranju u Isusu Kristu: “Ako je čovjek već po samoj naravi osobe slika i prilika Božja, onda on svoju veličinu i dostojanstvo ostvaruje u povezanosti s Bogom, u savezu s njim, u nastojanju za temeljnim jedinstvom koje je u srži misterija stvaranja. To jedinstvo odgovara dubokoj istini svih razumnih stvorenja i napose čovjeku kojeg je Bog od početka po vječnom odabiru u Kristu uzdigao nad sva stvorenja vidljivog svijeta.”49 Stvaranje čovjeka “na sliku i sličnost Božju” je prvi savez Boga s čovjekom.

Stvaranje uključuje ne samo naravni red postojanja, nego istodobno i nadnaravni milosni red.

Međutim, Ivan Pavao II. o izabranju i predodređenju čovjeka u Kristu ovdje ne govori u kontekstu rasprave o naravnom redu postojanja (kojim je čovjek obdaren jer je osoba na sliku trojedinoga Boga), nego u izlaganju o nadnaravnom redu milosti kojega se čovjek, počinivši grijeh, lišio. Upravo je u redu milosti čovjek odabran, odvijeka izabran i predodređen da bude posinak Boga Oca u Kristu.50 Na ovom mjestu potrebno je istaknuti jednu podudarnost: Ivan Pavao II., govoreći o stvaranju čovjeka “na sliku i sličnost Božju” i o istočnom grijehu, govori o Bogu ukoliko je on jedinstvo u Trojstvu. U samom otajstvu stvaranja, tvrdi Papa, po analogiji između Stvoritelja i čovjeka stvorenog na sliku Božju nagoviješta se otajstvo Trojstva, no ono će se u potpunosti otkriti tek Sinovljevim utjelovljenjem, u otajstvu Otkupitelja. Povezano s tim, govoreći o otajstvu stvaranja, Papa koji put čita Knjigu Postanka u svjetlu novozavjetne objave te čak aludira na pojedinačne osobe Trojstva, no to uvijek čini u svjetlu otajstva Kristovog okupljenja.51 U isto vrijeme Ivan Pavao II. otkriva jednu podudarnost: “nutarnja ‘logika’ samog otajstva stvaranja (a ono je sebedarje trojedinoga Boga) vodi nas otajstvu Kristovog otkupljenja“.52 Bog-ljubav, vjeran svojoj “logici” koja ga je vodila i u stvaranju, u Isusu Kristu iznova se daje čovjeku, koji se po grijehu sâm lišio dara dioništva u božanskom životu (posvetne milosti). U Isusu Kristu:

znanosti 23. listopada 1982., Ins V/3, br. 4, 891; Susret s grupom mladih iz Belgije, 4. travnja 1986., Ins IX/1, 925; Opća audijencija 21. svibnja 1986., Ins IX/1, br. 2. 5, 16461647; Homilija tijekom mise u Eisenstadt-Trausdorfu (Austrija) 24. lipnja 1988., Ins XI/2, br. 5, 2133-2134.

49 MD 9. Usp. RH 7-8.

50 Usp. DIM 7; MD 9; RH 13.

51 Usp. DEV 9-10.

52 Usp. DEV 11. Usp. RH 1; DIM 1; DEV 4; MD 8.

Ivan_Pavao_01.p65

23

12.10.2007, 10:12

24

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

“Bog stvaranja objavljuje se kao Bog Otkupljenja, kao Bog ‘koji je vjeran’ (usp. 1 Sol 5, 24), vjeran svojoj ljubavi prema čovjeku i prema svijetu, koju je već objavio u dan stvaranja”.53 Prema nutarnjoj logici stvaranja čovjek je već od početka pozvan na dioništvo u božanskom životu. Stvaranje predstavlja početak povijesti spasenja, to jest prvi božanski čin “vječnog izabranja čovjeka u Isusu”. Veličina i dostojanstvo čovjeka stvorenog na sliku Božju (njegova ontološka istina, koja se sastoji u personalnoj strukturi dara) u potpunosti se ostvaruje (na egzistencijalnoj razini) tek u savezu s Bogom, to jest tek ako je čovjek prožet darom milosti. Jednom kad se dar milosti izgubi (što mu priječi da se ostvari) čovjek je (kako bi se ostvario kao dar) potreban obnove odnosa ljubavi s Bogom, potreban je otkupljenja. Bog, “vjeran samome sebi” i svojoj ljubavi, silazi čovjeku kako bi ga ozdravio.

“Bog je u svojoj vječnoj ljubavi čovjeka izabrao već od početka: izabrao ga je u svom Sinu. Bog je izabrao čovjeka, kako bi on mogao postići puninu dobra po dioništvu u njegovom životu: Božanskom životu, po milosti. Izabrao ga je odvijeka i neopozivo. Ni istočni grijeh, ni sveukupna povijest pojedinačnih krivica i društvenih grijeha nisu mogli odvratiti vječnog Oca od ovog njegovog plana ljubavi: nisu mogli poništiti naše izabranje u vječnome Sinu, Riječi koja je konsupstancijalna Ocu.”54

1.4. Ostvarenje čovjeka prema slici Krista Otkupitelja Govoreći o odnosu između Krista i čovjeka, Ivan Pavao II. taj odnos interpretira na sljedeći način: Čovjeku je obećano otkupljenje odmah poslije njegova prekida izvornog saveza s Bogom (usp. Post 3,15), te čovjek živi u perspektivi toga obećanja. Istodobno, poradi i na temelju već ostvarena Kristova otkupljenja, čovjek već sada sudjeluje na otkupljenju i nalazi se pod utjecajem Krista Otkupitelja. Potvrdu za ovo Ivan Pavao II. pronalazi u Kristovim riječima u Mt 5,27-28 i na paralelnim mjestima. Te Kristove riječi, prema njemu, “svjedoče da izvorna snaga (pa prema tome i milost) otajstva stvaranja postaje za svakoga od nas” (za svakog čovjeka) “snaga (to jest, milost) otajstva otkupljenja”.55 RH 9. “Božanski značaj otkupljenja omogućuje nam, rekao bih, mnogo iskustvenije i ‘povijesnije’ razotkriti dubinu one ljubavi koja ne uzmiče pred jedinstvenom žrtvom Sina, da zadovolji Stvoriteljevu i Očevu vjernost prema ljudima stvorenim na njegovu sliku i od samoga ‘početka’ u Sinu izabranima na milost i slavu” (DIM 7).

54 Homilija u sv. Mariji Velikoj 8. prosinca 1978., Ins I, br. 2, 311-312.

55 Opća audijencija 29. listopada 1980., Ins III/2, br. 5, 1015. Usp. Opća audijencija 26. rujna 1979., Ins II/2, br. 3, 379-381 (IV, br. 2, 41-42); Opća audijencija 29. listopada 1980., Ins III/2, br. 5, 1014-1015; Opća audijencija 27. listopada 1982., Ins V/3, 939; Opća audijencija 24. studenoga 1982., Ins V/3, br. 6-7, 1434-1435.

53

Ivan_Pavao_01.p65

24

12.10.2007, 10:12

25

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

Veličina i dostojanstvo čovjeka (koji je po samoj svojoj naravi slika i sličnost Božja, no, uslijed grijeha, “potamnjena” i “umanjena”) ostvaruju se u savezu s Bogom u Kristu. Čovjeka “je Bog od početka po vječnom odabiru u Kristu uzdigao nad sva stvorenja vidljivoga svijeta: ‘On nas u Kristu izabra prije postanka svijeta (…) u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu prema odluci svoje volje’ (Ef 1, 4-6)”.56 Ivan Pavao II. u tom kontekstu s jedne strane ističe posvemašnju besplatnost otkupljenja (a s njim i slobodu njegove prvine, to jest utjelovljenja koje biva shvaćeno u svojoj spasenjskoj svrhovitosti), a s druge “iznenađujuće podudaranje” otkupljenja s “intimnom čovjekovom naravi”57. Čovjek i poslije izvornoga grijeha zadržava svoju ontološku strukturu, a gubi posvetnu milost (dioništvo u Božjoj svetosti i ljubavi). Čovjek označen grijehom ostaje “na” sliku i sličnost Božju,58 no, budući da je izgubio milost, ne uspijeva se na egzistencijalnoj razini ostvariti kao “već” slika i sličnost Božja. Djelo otkupljenja na taj način čini da čovjek postane dionikom milosti, “sin u Sinu” te bude sličan Kristu. Na ovaj se način ostvaruje “novi početak priopćavanja trojedinoga Boga u Duhu Svetom”59. Priopćavanje milosti u Duhu Svetom iznova stavlja čovjeka u savršeno jedinstvo s Bogom, preobražava ga na sliku Kristovu60 i potiče ga da ostvari svoj bitak u njegovoj

MD 9.

Usp. Opća audijencija 23. studenoga 1983., Ins VI/2, br. 1. 3, 1155-1157. “Kršćanska tradicija vrhunaravno otajstvo naziva Kristovom inicijativom, koji ulazi u povijest kako bi je okrunio te kako bi čovjeku pokazao put povratka prema izvornoj bliskosti s Bogom. Takva inicijativa je otajstvo zato što je, kao takvu, čovjek ne može misliti, naime ukoliko je posve besplatna, plod slobodne Božje inicijative. Pa ipak, to otajstvo posjeduje iznenađujuću sposobnost da zahvati čovjeka u korijenu, da odgovori na svoju čežnju za beskonačnim, da utaži žeđ za bitkom, za dobrim, za istinitim i lijepim koje ga potresa. Jednom riječju, to je očaravajući i konkretan odgovor, nepredvidljiv i utoliko manje isplativ, a ipak nagoviješten nemirom svake ozbiljne ljudske nade” (isto, br. 3, 1156-1157). Usp. isto, 1155-1157; Opća audijencija 12. listopada 1983., Ins VI/2, 745748; Opća audijencija 9. studenoga 1983., Ins VI/2, 1019-1022; Opća audijencija 16. studenoga 1983., Ins VI/2, 1089-1091.

58 Ovo stanje “povijesnog” čovjeka “na” sliku i sličnost Božju odgovaralo bi onome što fundamentalna teologija naziva potentia oboedientialis. Temelj čovjekove potentiae oboedientialis bi, dakle, prema Ivanu Pavlu II. bila njegova kvaliteta “slike i sličnosti Božje”. Stvoren kao osoba “na sliku i sličnost Božju” čovjek (a) iskusuje samoću koju ništa ne može ispuniti i egzistencijalnu napetost usmjerenu prema zajedništvu s Bogom, (b) je capax Dei (kadar biti partner Božji – primiti milost) i (c) istodobno je slobodan zauzeti stav pred objavom Ljubavi i milosti čiji je posrednik – Krist (usp. Opća audijencija 9. studenoga 1983., Ins VI/2, br. 1, 1019-1020; Opća audijencija 16. studenoga 1983., Ins VI/2, br. 3, 1090-1091; Opća audijencija 23. studenoga 1983., Ins VI/2, 1155-1157).

59 Usp. DEV 34.

60 Usp. Opća audijencija 31. kolovoza 1983., Ins VI/2, br. 2, 323.

56 57

Ivan_Pavao_01.p65

25

12.10.2007, 10:12

26

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

najintimnijoj milosti (kao dar), to jest, potiče ga da se (na egzistencijalnoj razini) ostvari kao “već” slika i sličnost Božja.61 Milost otkupljenja “usavršava i oplemenjuje” ljudsku narav.62 Darivanje Duha Svetoga63 (to jest, milost otkupljenja, koja usavršuje i oplemenjuje čovjekovu narav) predstavlja, dakle, ontološku pretpostavku kako bi se čovjek mogao ostvariti u skladu sa svojom naravi, odnosno u skladu s najdubljom istinom o sebi.

“Ovo duboko jedinstvo između Krista i opravdanoga stavlja u njega zahtjev da se ‘ponovno zaodjene Gospodinom Isusom’ te da ‘ima isto mišljenje kao i u Kristu Isusu (usp. Fil 2, 5). Kršćaninova praksa ne može nijekati njegovo biće. (…) Krist je posvemašnja čovjekova istina (usp. GS 22) te prema tome i zakon ljudskoga života. Duh Sveti poznaje Božji plan za naš život. On vodi našu egzistenciju kako bi ona u vremenu ostvarila naš idealni bitak, koji je u Božjoj zamisli odvijeka”.64 Čovjek je, uz pomoć milosti, pozvan da postane sličan Kristu i da se na egzistencijalnoj razini ostvari kao “već” slika i sličnost Božja (no to će u potpunosti postati tek u eshatološkoj stvarnosti).65 Iz svega je toga vidljivo da Ivan Pavao II., govoreći o odnosu između Krista i čovjeka, naglasak stavlja na otajstvo otkupljenja, na nasljedovanje Krista, a u vidu eshatološke stvarnosti.

61 Ukoliko nas je Krist otkupio te smo učinjeni dionicima njegove milosti i postali “sinovi u Sinu”, utoliko smo postali i dionici same Kristove slobode; “Krist je najslobodniji upravo u trenutku svoje najveće poslušnosti i podlaganja zahtjevima spasenjske Ljubavi Očeve” (Opća audijencija 10. kolovoza 1983., Ins VI/2, br. 2, 170). Usp. Opća audijencija 13. srpnja 1983., Ins VI/2, br. 3, 70; Opća audijencija 3. kolovoza 1983., Ins VI/2, br. 2-3, 140-141.

62 Usp. MD 5.

63 Unutar ovog govora o Duhu Svetom, a on je Duh istine i ljubavi, Ivan Pavao II. razvija govor o savjesti. Savjest je, tvrdi on, dar Duha Svetoga čovjeku stvorenom na sliku Božju (usp. DEV 35). Ona je “ čovjekova najskrovitija jezgra i svetište” u kojem odzvanja glas Boga Stvoritelja (usp. DEV 43). Kao takva, ona je put na kojem Duh Sveti čovjeku dokazuje (zabludu) s obzirom na grijeh (usp. Iv 16, 7 s.) (usp. DEV 27-29. 43).

64 Opća audijencija 31. kolovoza 1983., Ins VI/2, br. 1-2, 322-323.

65 Iz prethodnog izlaganja očito je kako Ivan Pavao II., raspravljajući o odnosu Krista i čovjeka, naglasak stavlja na otajstvo otkupljenja i na nasljedovanje te donosi eshatološke navode.

Ivan_Pavao_01.p65

26

12.10.2007, 10:12

27

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

2. Krist, objavitelj istine o čovjeku Ivan Pavao II. shvaća i predstavlja Kristovo otkupljenje kao dvostruku objavu:66 a) Krist je objavitelj Oca i njegove ljubavi, objavitelj je otajstva Trojstva; b) Sin istovremeno također otkriva i čovjeka samom čovjeku očitujući mu njegovu istinu, te njegovo dostojanstvo i poziv.

Ova dvostruka tvrdnja predstavlja i sadržaj prvog dijela br. 22 pastoralne konstitucije Gaudium et spes.67 Citirani odlomak u bilješci jedan je od koncilskih odlomaka na kojeg se Ivan Pavao II. u svojoj učiteljskoj službi uvijek iznova vraća. U istom odlomku, osim istaknute dvije tvrdnje, također se tvrdi da (a) otajstvo čovjeka postaje jasno tek u svjetlu otajstva utjelovljene Riječi; (b) da je Adam, prvi čovjek, pralik Krista (usp. Rim 5, 14); (c) da je Krist Isus slika Boga nevidljivoga (usp. Kol 1, 15) i savršeni čovjek te (d) da se Sin Božji utjelovljenjem sjedinio sa svakim čovjekom.

S obzirom na to da je koncilski odlomak sastavljen od niza kristološkoantropoloških tvrdnji od velike važnosti i s obzirom na to da se Ivan Pavao II. u svojoj učiteljskoj službi poziva na ovaj odlomak prilično često, držimo nužnom analizu Papinog tumačenja ovog koncilskog odlomka.68 Pokušat ćemo analizirati Papino tumačenje koncilskog nauka slijedeći pritom logiku te nutarnji tijek i razvoj misli samog Ivana Pavla II.

66 “U Kristu i po Kristu Bog se potpuno objavio čovječanstvu i konačno mu se približio.

U isto je vrijeme u Kristu i po Kristu čovjek postigao punu svijest o svom dostojanstvu, o svom uzdignuću, o transcendentnoj vrijednosti vlastite čovječnosti, o smislu svoga postojanja.” (RH 11).

67 “Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi. Adam, prvi čovjek, bio je naime slika onoga koji je imao doći (Rim 5, 14), Krista Gospodina. Krist, novi Adam, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva. Nije, dakle, nikakvo čudo što gore iznesene istine u njemu nalaze svoj izvor i u njemu dosižu svoj vrhunac.

On koji je ‘slika nevidljivog Boga’ (Kol 1, 15) jest i savršeni Čovjek koji je Adamovim sinovima vratio sličnost s Bogom, koja je već prvim grijehom izobličena. Budući da je u njemu ljudska narav bila uzeta, a ne uništena, time je ona i u nama uzdignuta na veoma visoko dostojanstvo. Utjelovljenjem se naime Sin Božji sjedinio sa svakim čovjekom. (…)” (GS 22).

68 U prethodnom izlaganju vidjeli smo kako se Ivan Pavao II., raspravljajući o “povijesnom” čovjeku, suobličenom slici Krista po otkupljenju, poziva na teologiju sv. Pavla: u Kristu nas Bog izabra prije postanka svijeta, predodredivši nas da budemo njegova posinjena djeca (usp. Ef 1, 4-5). U ovom je kontekstu također potrebno analizirati Papin nauk s obzirom na odnos između izabranja čovjeka u Isusu Kristu već od početka i utjelovljenja Krista, savršene slike Božje (usp. Kol 1, 15).

Ivan_Pavao_01.p65

27

12.10.2007, 10:12

28

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

2.1. Krist Otkupitelj, objavitelj istine o čovjeku 2.1.1. Utjelovljenje kao objava Objava o tome što je čovjek, prema Papi, povezuje se s objavom koju utjelovljeni Sin u otajstvu otkupljenja donosi o Ocu. Otajstvo Kristovog otkupljenja otkriva sve čovjekovo dostojanstvo i prosvjetljuje istinu upisanu u njegov bitak u samom otajstvu stvaranja. Krist, sa svojim djelom otkupljenja jest najviša objava Božjeg nauma s čovjekom. Ovo je jedna od temeljnih tvrdnji u učenju Ivana Pavla II. o čovjeku.

Pozivanje na koncilske tvrdnje kako Krist, “objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi ujedno i potpuno otkriva čovjeka njemu samome”69 te da “misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi” .70 Usp. RH 8; RM 46; DIM 1; SD 31; MD 2. 11; Govor Međunarodnoj teološkoj komisiji 26. listopada 1979., Ins II/2, br. 5, 968 – AAS 71 (1979.), 1431; Govor Međunarodnoj teološkoj komisiji 6. listopada 1981., Ins IV/2, br. 4, 363 – AAS 73 (1981.), 705; Govor sudionicima na skupu Talijanske biskupske konferencije 31. listopada 1981., br.

2, 521 – AAS 73 (1981.), 727; Govor kardinalima i članovima Rimske kurije na audijenciji prigodom razmjene čestitki za Božić 23. prosinca 1982., Ins V/3, br. 4, 1675 – AAS 75 (1983.), 210-211; Govor sudionicima pastoralne konferencije o problemima rada 20. studenoga 1987., Ins X/3, br. 6, 1163 – AAS 80 (1988.), 672-673; Govor američkim biskupima u pohodu “Ad limina” 16. travnja 1988., Ins XI/1, br. 4, 911 – AAS 80 (1988.), 14371438; Homilija u filadelfijskom Logan Circle 3. listopada 1979., Ins II/2, br. 3, 580-581; Govor umjetnicima i novinarima u Monaku 19. studenoga 1980., Ins III/2, br. 4, 1357; Angelus 30. studenoga 1980., Ins III/2, 1455; Božićna poruka Urbi et orbi 25. prosinca 1981., Ins IV/2, br. 4, 1248; Govor javnim vlastima u Bologni 18. travnja 1982., Ins V/ 1, br. 2, 1221; Opća audijencija 21. srpnja 1982., Ins V/3, br. 3, 93; Opća audijencija 28. srpnja 1982., Ins V/3, br.6, 135; Govor sudionicima seminara iz misiologije u organizaciji Papinskog učilišta Gregoriana 2. prosinca 1982., Ins V/3, br. 2, 1503; Govor teolozima – sudionicima međunarodnog Kongresa na temu “Mudrost Križa danas” 9. veljače 1984., Ins VII/1, br. 3, 271; Opća audijencija 3. veljače 1988., Ins IX/1, br. 1, 343; Homilija na misi Cvjetnice 27. ožujka 1988., Ins XI/1, br. 3, 776.

70 RH 8; SD 31; RM 3; MD 2; Govor na Papinskom učilištu “Angelicum” 17. studenoga 1979., Ins II/2, br. 9, 1187 – AAS 71 (1979.), 1481; Govor sudionicima na skupu Talijanske biskupske konferencije 31. listopada 1981., IV/2, br. 2, 521 – AAS 73 (1981.), 727; Govor članovima Međunarodne teološke komisije 5. prosinca 1983., Ins VI/2, br.

9, 1261 – AAS 76 (1984.), 465; Govor plenarnom vijeću Kongregacije za katolički odgoj 13. studenoga 1986., Ins IX/2, br. 5, 1422 – AAS 1987.), 900; Govor američkim biskupima na završetku pohoda “Ad limina” 8. srpnja 1988., Ins XI/3, br. 2, 50 – AAS 81 (1989.), 27; Govor na otvaranju III. opće konferencije Latino-američkog episkopata 28. siječnja 1979., Ins II/1, br. 9, 199; Homilija talijanskim vojnicima 1. ožujka 1979., Ins II/1, br. 2, 494; Opća audijencija 25. travnja 1979., Ins II/1, br. 3, 974; Homilija u filadelfijskom Logan Circle 3. listopada 1979., Ins II/2, br. 3, 580-581; Opća audijencija 17. listopada 1979., Ins II/2, br. 1, 765; Govor sudionicima Kongresa o evangelizaciji i ateizmu 10. listopada 1980., Ins III/2, br. 9, 832; Nagovor Biskupskoj konfereciji Njemačke i Fulde 17. studenoga 1980., Ins III/2, br. 5, 1292; Govor profesorima i studentima Insti69

Ivan_Pavao_01.p65

28

12.10.2007, 10:12

29

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

Isto tako ćemo vidjeti kako se Papa pozivao i na Ivanovu teologiju, a na osobiti način na proslov Ivanovog evanđelja. U njemu se otajstvo Krista određuje u kontekstu Božje objave. Preegzistentna Riječ koja dolazi nastaniti se među nama jest objaviteljica Oca (usp. Iv 1, 1.14.18). Ivan Pavao II. preuzima ovu Ivanovu teologiju i naglašava činjenicu da je Isus objavitelj Oca upravo s obzirom na njegovu ljudsku stvarnost. Objava se dovršuje po utjelovljenju (usp. Iv 1, 14. 18). Isusova ljudska stvarnost (sâmo njegovo utjelovljenje, njegove riječi i geste)71 jest ta u kojoj nevidljivi Bog postaje vidljivim.72 On je “slika ‘Boga nevidljivoga’ (Kol 1, 15)”73 a u njemu se istodobno u vremenu odrazuje vječni Božji naum za čovjeka.74 Na koji se način, dakle, prema Ivanu Pavlu II., otajstvo čovjeka rasvjetljuje u otajstvu utjelovljene Riječi? “‘Krist, novi Adam,… potpuno otkriva čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva’: on to čini upravo objavljujući otajstvo Oca i njegove ljubavi’. Navedene riječi jasno posvjedočuju da očitovanja čovjeka u punom dostojanstvu njegove naravi ne može biti bez sveze – ne samo pojmovne, već i cjelovito-egzistencijalne – s Bogom. Čovjek i njegov konačni poziv otkrivaju se u Kristu po objavi otajstva Oca i njegove ljubavi.”75 Iz samog koncilskog teksta razvidno je kako je onaj koji čovjeku otkriva njegovo dostojanstvo – Krist, ukoliko je utjelovljena Riječ i objavitelj Oca. To tvrdi i Ivan Pavao II., osobito naglašujući kako se u utjelovljenom Sinu i u njegovom otkupiteljskom djelu očituje sve Očevo čovjekoljublje. Čovjekova veličina, dostojanstvo i vrijednost očituju se objavljivanjem “potresnog otajstva ljubavi” Očeve u otajstvu Sinovljevog otkupljenja (čija je prvina utjelovljenje, a vrhunac – žrtva na križu).76 U Kristu se objavljuje sva dubina i vetuta za obitelj 19. prosinca 1981., Ins IV/2, br. 2, 1169; Opća audijencija 23. studenoga 1983., Ins VI/2, br. 1, 1156; Opća audijencija 3. veljače 1988., Ins XI/1, br. 1, 343; Govor svećenicima, redovnicama i pastoralnim djelatnicima u Reggio Calabria 12. lipnja 1988., Ins XI/2, br. 3, 1992.

71 Usp. RH 7; DIM 2; MD 2. O Papinom razmišljanju nad Kristovom porukom, sadržanom u Evanđelju, kao antropološkoj istini usp. Opća audijencija 16. travnja 1980., Ins III/1, br. 2, 924-925; Opća audijencija 23. travnja 1980., Ins III/1, br. 2. 5, 972-975; Opća audijencija 21. srpnja 1982., Ins V/3, br. 4, 93-94. Izbor “triptiha” Kristovih riječi jest bitan i konstitutivan za cjelokupno učenje Ivana Pavla II. o čovjeku. Usp. Opća audijencija 11. studenoga 1981., Ins IV/2, br. 1, 601.

72 Usp. DIM 2. Usp. RH 9; DEV 52. 54.

73 GS 22. Usp. RH 8.

74 Usp. MD 11.

75 DIM 1.

76 Usp. RH 9. “Kolika li mora biti vrijednost čovjeka pred očima Stvoritelja ako je taj čovjek ‘zavrijedio imati takvog i tolikog Otkupitelja’ (Vazmeni hvalospjev u Uskrsnoj noći), ako je ‘Bog dao svoga Sina Jedinorođenca’ da čovjek ‘ne umre, nego da ima život vječni’ (usp. Iv 3, 16)” (RH 10). Usp. RH 1; DIM 7; DEV 39.

Ivan_Pavao_01.p65

29

12.10.2007, 10:12

30

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

ličina božanske ljubavi. Kao takav, Krist je objavitelj vrijednosti čovjeka u Božjim očima te čovjekovog dostojanstva njemu samome (“pomogao mu je da otkrije ‘tko je čovjek’ – usp. Ps 8, 5)”.77 Stoga Papa tvrdi kako “očitovanje čovjeka, u punom dostojanstvu njegove naravi, ne može biti bez sveze (…) s Bogom” (ne kaže se ‘s Kristom’!).78 Veličina Božje ljubavi prema čovjeku jest ta koja očituje čovjekovu veličinu, dok je Krist utjelovljenje i uosobljenje te ljubavi.79 “Ta pak objava ljubavi i milosrđa u ljudskoj povijesti ima svoj lik i ime: zove se Isus Krist”.80 Objavljujući Božje čovjekoljublje, Krist također otkriva i čovjeka njemu samome.

U pozadini ove Papine tvrdnje je njegova polemika s marksističkom antropologijom, koja definirajući čovjeka odbacuje njegov odnos prema Bogu; štoviše takav odnos smatra ograničenjem čovjeka. Ta polemika istodobno tumači i nedostatak Papina interesa za neka delikatna teološka pitanja i za teološku konotaciju pojedinih formulacija i riječi koje upotrebljava. To je i razlog koji nam tumači zašto Papa u citiranom tekstu81 kaže “s Bogom”, iako bi se moglo očekivati da je u tom kontekstu upotrijebio formulaciju “s Kristom”.

Ovo je jedan od pokazatelja da se Papa, razvijajući svoju teološku antropologiju, pozivajući se na koncilsku antropologiju i citirajući koncilski tekst, bavi drugim aspektima i pitanjima kršćanske antropologije, a ne odnosom između kristologije i antropologije.

Treba uočiti da u interpretaciji Ivana Pavla II. utjelovljenje ima nešto drugačiju interpretaciju, nego u Gaudium et spes, 22. U Gaudium et spes, 22 utjelovljenje je promatrano u povijesno-spasenjskoj perspektivi, u kojoj je Adam “slika onoga koji je imao doći, Krista Gospodina”. Krist je “savršeni čovjek”. U Kristu je Bog “uzeo” ljudsku narav i u Kristu je ljudska narav “uzdignuta na veoma visoko dostojanstvo”. Utjelovljenjem se “Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom” te “ljudskim sinovima vratio sličnost s Bogom, koja je već prvim grijehom izobličena”. To znači da u Gaudium et spes, 22 Kristovo utjelovljenje otkriva čovjeku smisao njegova stvaranja, da mu u svjetlu utjelovljenja postaje jasno da je stvoren na sliku Krista koji se imao utjeloviti, da je Krist svojim utjelovljenjem uzeo ljudsku narav i uzdigao je na veoma visoko dostojanstvo te je po svom djelu otkupljenja čovjeku vratio sličnost s Bogom, koju je on već prvim grijehom izobličio. Prema koncilskom tekstu, utjelovljenje otkriva čovjeku ontološku vezu s Kristom, njegovim Otkupiteljem, odnosno koncilski tekst upućuje na ontološku vezu između stvaranja i utjelovljenja.

Usp. MD 11.

Usp. DIM 1.

79 Usp. DIM 2.

80 RH 9.

81 Usp. DIM 1.

77 78

Ivan_Pavao_01.p65

30

12.10.2007, 10:12

31

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

U Redemptor hominis, međutim, utjelovljenje je promatrano u svjetlu odnosa između čovjeka potrebnog otkupljenja i Krista kao njegova otkupitelja (a ne - kao u Gaudium et spes - u svjetlu stvaranja). Utjelovljenje je zato shvaćeno kao početak i prvi čin otkupiteljske ljubavi, a objava “potresnog misterija ljubavi” i savršeni izraz “vječnog Božjeg očinstva” jest Kristov križ na Golgoti.82 “Križ na Golgoti, po kojemu Isus Krist-Čovjek - sin Djevice Marije, zakonski smatran sinom Josipa iz Nazareta- ‘ostavlja’ ovaj svijet, u isto vrijeme novi izraz vječnoga Božjeg očinstva. (...) Tom objavom Oca i izljevom Duha Svetoga, čime je neizbrisivo označeno otajstvo Otkupljenja, razjašnjuje se smisao križa i smrti Kristove. Bog stvaranja objavljuje se kao Bog otkupljenja, kao Bog ‘koji je vjeran’ (usp. 1 Tim 5,24), vjeran svojoj ljubavi prema čovjeku i prema svijetu, koju je već objavio u dan stvaranja”83.

Ivan Pavao II. tako koncilskom tekstu daje svoju interpretaciju.84 U koncilskom je tekstu Krist - Utjelovljena Riječ i novi Adam predstavljen kao objavitelj čovjeka, a u njegovoj interpretaciji ovoga teksta Krist objavljuje čovjeka njemu samome jer objavljuje “potresan misterij Očeve milosrdne ljubavi” prema čovjeku. Krist je, prema njemu, objavitelj čovjeka jer je Krist svojim djelom otkupljenja objavio dostojanstvo i vrijednost čovjeka u Božjim očima.

2.1.2. Krist – istinsko svjetlo otajstva čovjeka “Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi”. Jedno od uobičajenih Papinih tumačenja ove Koncilske tvrdnje nalazimo u sljedećem odlomku, u kojem Ivan Pavao II. kaže: “U svojoj sam prvoj enciklici protumačio ovu važnu istinu: ‘Krist, Otkupitelj svijeta na jedinstven je i neponovljiv način prodro u misterij čovjeka, ušao mu u ‘srce’. Prema tome, Drugi vatikanski sabor s pravom naučava: “Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi”. Stoga je u Isusu Kristu svaki čovjek (…) pozvan pronaći odgovor na pitanja o vrijednostima koje će nadahnuti njegove osobne i društvene odnose”.85 Duboko iskustvo samoga sebe čini čovjeka svjesnim vrijednosti koje u sebi nosi, a također i vlastitih granica. Iskustvo ga vodi da bude svjestan zla koje 82 Usp. RH 1.8-13; DIM 7; MD 11; Opća audijencija 23. ožujka 1983., Ins VI/1, br.

1, 793; Opća audijencija 23. studenoga 1983., Ins VI/2, br. 2, 1156; Propovijed na Polnoćki 25. prosinca 1985, Ins VIII/2, br. 4, 1600.

83 RH 9.

84 Usp. RH 11; MD 5.

85 Homilija u filadelfijskom Logan Circle 3. listopada 1979., Ins II/2, br. 3, 581.

Ivan_Pavao_01.p65

31

12.10.2007, 10:12

32

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

postoji u njemu samome i u svijetu, koje prijeti i priječi njegovoj čežnji k dobru i k vrednotama te mu daje iskusiti vlastitu ograničenost. Stoga čovjek čezne za otkupljenjem te je potreban pomirenja s Bogom. Krist je Očev odgovor na ovo duboko čovjekovo iskustvo.86 Svojim utjelovljenjem, uzimajući ljudsku narav, Krist je ušao u čovjekovo “srce” potrebno otkupljenja. On, utjelovljena Riječ, u otajstvu utjelovljenja ostvaruje ideal čovjeka, a vrijednost bivstvovanja “na sliku i sličnost Božju” uzdiže na višu razinu.87 On je otkupitelj čovjeka ranjenog grijehom te u isto vrijeme savršeni čovjek i uzor za nasljedovanje. Upravo stoga čovjek nalazi istinsko svjetlo vlastitog otajstva jedino u svjetlu otajstva Krista.

Zbog toga se prema Ivanu Pavlu II., ovaj odnos između čovjeka-otkupljenika i Krista ne smije misliti kao da je Krist tek izvanjski “model” i uzor kojeg valja nasljedovati.88 To je stoga što se Krist u utjelovljenju solidarizirao s čovjekom, preuzeo je na sebe ograničenost ljudske naravi i, “dodirujući unutrašnje otajstvo čovjeka (…) na jedinstven (je) i neponovljiv način prodro u otajstvo čovjeka i ušao mu u ‘srce’”89. U Kristu pali čovjek “iznova zadobiva izvornu vezu sa samim božanskim izvorom Mudrosti i Ljubavi”90. U Kristu nas Bog izabra prije postanka svijeta i predodredi nas za posinstvo (usp. Ef 1, 4-6).

U Kristu otkupitelju se na “nov način i još čudesnije objavila temeljna istina o stvaranju”,91 a to je poziv da budemo dionici intimnog života samoga Boga i nutarnje logike otajstva stvaranja na sliku i sličnost Boga koji je “sebedarje”.92 Cjelokupno djelo stvaranja usmjereno je na objavu očinske ljubavi u Kristovom križu i na izlijevanje milosti otkupljenja po djelovanju Duha Svetoga.93 Čovjeku stvorenom “na sliku i sličnost Božju” po Kristovom otkupljenju daruje se Duh Sveti, milost; ljudska narav (koja se sastoji u personalnoj strukturi dara) se obnavlja, a čovjek postaje slikom Krista u njegovom činu potpunog sebedarja na križu.94 Stoga: Usp. Opća audijencija 23. studenoga 1983., Ins VI/2, br. 1, 1155-1156.

Usp. Opća audijencija 27. travnja 1983., Ins VI/1, br. 2, 1073. Te Pavlove riječi (usp. Gal 3, 28) “utvrđuju da otajstvo spasenja čovjeka u Isusu Kristu (…) ponavlja i uspostavlja ono što odgovara vječnom planu Stvoritelja u otajstvu stvaranja” (MD 11).

88 Usp. Opća audijencija 31. kolovoza 1983., Ins VI/2, br. 2, 323.

89 Usp. RH 8.

90 Usp. isto.

91 Usp. isto.

92 Usp. MD 9. Usp. DEV 10. 12; Opća audijencija 28. svibnja 1986., Ins IX/1, br. 4, 1699.

93 Usp. MD 9. Usp. H. U. VON BALTHASAR, Commento in Lasciatevi muovere dallo Spirito. Lettera enciclica sullo Spirito Santo di Giovanni Paolo II, Queriniana, Brescia, 1986., 111-114.

94 “Bog je onaj koji kao stvoritelj izvodi stvarnost i očituje ju (…) u Isusu Kristu” (Govor na Papinskom učilištu “Angelicum” 17. studenoga 1979., Ins II/2, br. 9, 1187 – AAS 71 [1979.], 1481).

86 87

Ivan_Pavao_01.p65

32

12.10.2007, 10:12

33

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

“čovjek koji želi sam sebe do dna shvatiti (…) mora se, sa svojim nemirom i nesigurnošću, čak i sa svojom slabošću i grešnošću, svojim životom i smrću, približiti Kristu. Taj čovjek treba, da tako kažemo, ući u Krista čitavim svojim bićem, treba ‘usvojiti’ i asimilirati svu stvarnost Utjelovljenja i Otkupljenja, kako bi iznova pronašao samoga sebe”.95 U otajstvu stvaranja čovjek se prepoznao po onome što je bio “pred” ženom. Sada se, naprotiv, muškarac i žena, suobličeni slici Kristovoj i jedan drugome uzajamno podložni96 u strahu Kristovu, prepoznaju kao “slika i sličnost” odnosa božanskih Osoba u trojstvenom jedinstvu te tako možemo zapaziti izvjesnu “sličnost između jedinstva božanskih osoba i jedinstva sinova Božjih u istini i ljubavi” (usp. GS 24).97 U Kristu se posve objavljuje vlastito ljudsko iskustvo i zaručničko značenje tijela (ontološka struktura personalnog dara), to jest, stvaranje čovjeka na sliku i sličnost Božju. U Kristu se objavljuje kako čovjek “ne može potpuno naći sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe” (usp. GS 24).98 U svom učenju Ivan Pavao II. čitavu ekonomiju spasenja predstavlja kao zaručničku ekonomiju, koja svoj vrhunac dosiže u sebedarju Krista na križu (usp. Ef 5, 23-32). Svaka ljudska osoba, kaže Ivan Pavao II., “pozvana je biti ‘zaručnica’ Krista, Okupitelja svijeta” te na taj način “biti zaručnica” postaje simbolom svega što je “ljudsko”:99 “U granicama onoga što je ‘ljudsko’, što očituje ljude kao osobe, ‘biti muško’ i ’biti žensko’ se razlikuje te istodobno uzajamno nadopunjuje i pojašnjava. (…) U Crkvi je svako ljudsko biće – muško i žensko – ‘zaRH 10.

Uzajamno “podložni” u jeziku Ivana Pavla II. znači “potpuno darovani” (usp. Opća audijencija 18. kolovoza 1982., Ins V/3, br. 2, 246 (XC, 352)).

97 DEV 59. 62; MD 7; Angelus 21. siječnja 1979., Ins II/1, 90; Angelus 5. kolovoza 1979., Ins II/2, 112; Govor na plenarnom sastanku Sinode biskupa 6. studenoga 1979., Ins II/2, br. 5, 1050; Opća audijencija 23. srpnja 1980., Ins III/2, br. 4, 290; Opća audijencija 24. studenoga 1982., Ins V/3, br. 1, 1431; Opća audijencija 5. siječnja 1983., Ins VI/1, br. 7, 45; Govor sudionicima Međunarodnog kongresa župskog pokreta 3. svibnja 1986., Ins IX/1, br. 7, 1207.

98 DEV 59. 62; FC 22; SD 28; MD 7. 10. 18. 30; Homilija za redovnike i redovnice 2. veljače 1979., Ins II/1, br. 2, 344-345 – AAS 71 (1979.), 343; Opća audijencija 23. srpnja 1980., Ins III/2, br. 4, 290; Opća audijencija 7. travnja 1982., Ins V/1, br. 2, 1128; Opća audijencija 28. travnja 1982., Ins V/1, br. 6, 1347; Opća audijencija 5. svibnja 1982., Ins V/2, br. 6, 1407; Opća audijencija 21. svibnja 1986., Ins IX/1, br. 2, 1646; Govor članovima bratovštine Misericordie d’Italia 14. lipnja 1986., Ins IX/1, br. 2, 1831; Homilija tijekom mise za rimske sveučilištarce 16. prosinca 1987., Ins X/3, br. 4, 1417; Govor redovnicama u La Pazu (Bolivija) 10. svibnja 1988., Ins XI/2, br. 7, 1280; Govor na susretu s radnicima i zaposlenima u industriji u Fioranu (Italija) 4. lipnja 1988., Ins XI/2, br. 6, 1775.

99 Usp. MD 25.

95 96

Ivan_Pavao_01.p65

33

12.10.2007, 10:12

34

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

ručnica’ ukoliko u daru prihvaća ljubav Krista otkupitelja, te ukoliko teži odgovoriti na nju sebedarjem vlastite osobe”.100 Zaručnička kvaliteta u prvom je redu kvaliteta božanske ljubavi, a tek ukoliko se čovjek, bivajući dionikom Kristove milosti i dosljedno ontološkoj strukturi slike i sličnosti Božje suobličuje Kristu, onda je to i kvaliteta ljudske ljubavi. Zato muškarac i žena nalaze mjeru i uzor svoje zaručničke ljubavi u posvemašnjem sebedarju Krista u njegovoj žrtvi na križu. Ukoliko su oboje jedno drugome podložni u strahu Kristovom (usp. Ef 5, 21), tako da upravo križ postaje istinska mjera ”iskrenog sebedarja”, utoliko se izvršuje stanje u kojem “nema više ni muško ni žensko”, već su svi “jedno u Kristu Isusu” (usp.

Gal 3,28).101 Na ovaj način čovjek opaža da se, poput Krista, ostvaruje kroz posvemašnje sebedarje.

Otajstvo čovjeka potpuno se rasvjetljuje tek u otajstvu utjelovljene Riječi jer se u Njemu objavljuje Božji plan za čovjeka, a u djelu otkupljenja čovjek biva obnovljen i suobličen Kristu. Krist, “koji je punina dolaska Božjega, ujedno je i punina božanskog poziva upućenog čovjeku”.102

2.2. Odnos između stvaranja i utjelovljenja Krist je “slika Boga nevidljivoga” (Kol 1, 15) i (slika) Božjeg čovjekoljublja.

Istodobno se u Njemu, u vremenu, odražava vječni Božji plan za čovjeka103 te je On i objavitelj toga Božjeg plana, upravo jer je postao čovjekom. Objava se dovršuje po utjelovljenju (usp. Iv 1).

Na ovom se mjestu pomalja pitanje: kakav je odnos između Krista – utjelovljene Riječi i savršene slike nevidljivoga Boga, “Prvorođenca svakog stvorenja” (Kol 1, 15) i stvaranja čovjeka na Božju sliku i sličnost? Naime, prvi dio br. 22 pastoralne konstitucije Gaudium et spes (na koju se Ivan Pavao II. poziva) tvrdi kako je prvi Adam bio pralik Krista, kako je Krist slika Boga nevidljivoga (usp.

Kol 1, 15) te kako se on, utjelovljena Riječ, sjedinio sa svakim čovjekom.

Drugim riječima, ovdje nam se zapitati: u kakvom odnosu, u Papinoj učiteljskoj službi, stoje Iv 1 i Kol 1, 15-17 s jedne strane i Post 1, 26-27 s druge strane? U ovom će se odnosu očitovati Papin stav s obzirom na odnos između stvaranja i utjelovljenja te njegovo teološko poimanje teologije utjelovljenja.

100 MD 25. Pretpostavivši da je svako ljudsko biće pozvano prihvatiti dar Krista i na nj odgovoriti sebedarjem, Ivan Pavao II. će, razmatrajući u ovom kontekstu dostojanstvo i poziv žene, govoriti o proročkom značaju žene u njezinoj ženstvenosti i o “biti žena” kao simbolu svega što je “ljudsko” (usp. MD 25. 29).

101 Usp. MD 24.

102 Usp. Homilija tijekom mise za rimske sveučilištarce, 18. prosinca 1979., Ins II/ 2, br. 6, 1458.

Ivan_Pavao_01.p65

34

12.10.2007, 10:12

35

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

2.2.1. “Krist se sjedinio sa svakim čovjekom” U enciklici Redemptor hominis104 nalazimo čitav niz pozivanja na ove riječi iz Gaudium et spes. U Redemptor hominis br. 8 govori se o stvorenom svijetu potrebnom Kristovog otkupljenja. Krist Otkupitelj je onaj koji je “na jedinstven i neponovljiv način prodro u otajstvo čovjeka i ušao u njegovo ‘srce’”. Krist je ušao u ljudsko “srce”, to jest, iznutra, u otajstvo čovjeka, gdje čovjek osjeća potrebu za otkupljenjem. Stoga pozivanje na koncilski odlomak nalazimo tijekom čitavog govora o otkupljenju.

No, kontekst koncilskog odlomka je ponešto drukčiji. Ondje se govori o utjelovljenoj Riječi, objaviteljici Oca. Prvi Adam je bio pralik novog Adama, Krista (usp. Rim 5, 14). Krist je slika Boga nevidljivoga (usp. Kol 1, 15), savršeni čovjek, koji čovjeku vraća sličnost s Bogom. Koncilski se tekst zatim iznova vraća na utjelovljenje te kaže kako u njemu ljudska narav nije uništena nego uzeta i uzdignuta. Slijedi zaključak: “Utjelovljenjem se naime Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom”. Prema tome, koncilski tekst govori o utjelovljenju, dok se u Redemptor hominis govori o otkupljenju.105 Kako bi nas podsjetio na kontekst u kojem se poziva na koncilski tekst, Ivan Pavao II. zaključuje citat koncilskog teksta usklikom: “On, Otkupitelj čovjeka!” te u br. 9 (iste enciklike Redemptor hominis) nastavlja s govorom o Kristu, koji je postao naše pomirenje pred Ocem. Kontekst enciklike nas, dakle, potiče da koncilske tvrdnje čitamo nadasve u svjetlu soteriologije, zanemarivši pritom moment utjelovljenja.

Usp. MD 11.

Usp. RH 8. 13. 18. Iste navode nalazimo također i u SRS 47; Govor Međunarodnoj teološkoj komisiji 26. listopada 1979., Ins II/2, br. 6, 968 – AAS 71 (1979.), 1432; Govor članovima Međunarodne teološke komisije 5. prosinca 1983., Ins VI/2, br. 9, 1261 – AAS 76 (1984.), 465; Nagovor Rimskoj kuriji prigodom čestitanja Božića 22. prosinca 1986., Ins IX/2, br. 5. 12, 2023. 2028 – AAS 79 (1987.), 1085. 1087; Govor skupini američkih biskupa u pohodu “Ad limina” 5. ožujka 1988., Ins XI/1, br. 4, 556 – AAS 80 (1988.), 1306; Homilija na misi za sveučilištarce 18. prosinca 1979., Ins II/2, br. 6, 1458; Nagovor Biskupskoj konferenciji Njemačke i Fulde 17. studenoga 1980., Ins III/2, br. 5, 1292; Opća audijencija 25. ožujka 1981., Ins IV/1, br. 4, 766; Govor sveučilišnim profesorima na učilištu Sacro Cuore 22. svibnja 1983., Ins VI/1, br. 3, 1329; Opća audijencija 23. studenoga 1983., Ins VI/2, br. 1, 1156; Opća audijencija 25. siječnja 1984., Ins VII/1, br. 4, 142; Opća audijencija 22. listopada 1986., Ins IX/2, br. 3, 1145; Homilija održana tijekom slavlja u Tucumanu (Argentina) 8. travnja 1987., Ins X/1, br. 7, 11731174; Homilija na misi za osobe u posvećenom životu i za pastoralne djelatnike 10. travnja 1987., Ins X/1, br. 1, 1203; Opća audijencija 17. veljače 1988., Ins XI/1, br. 1, 452.

105 Od svih komentara enciklike Redemptor hominis koje smo pročitali, jedini koji u Papinom tumačenju Gaudium et spes, br. 22 primjećuje ovo premještanje naglaska jest: H. J. POTTMEYER, Christliche Anthropologie als kirchliches Programm: die Rezepzion von “Gaudium et Spes” in “Redemptor hominis”, u: Trier Theologische Zeitschrift 94 (1985.), 179.

103 104

Ivan_Pavao_01.p65

35

12.10.2007, 10:12

36

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Br. 10 kaže kako čovjek, koji sama sebe želi u potpunosti shvatiti, mora “’usvojiti’ i asimilirati svu stvarnost Utjelovljenja i Otkupljenja”. Međutim, utjelovljenje valja shvatiti u njegovoj spasenjskoj svrhovitosti.

Isto se ponavlja i u br. 13. Pozivajući se iznova na koncilsku tvrdnju kako se Sin Božji utjelovljenjem na neki način sjedinio sa svakim čovjekom, br. 13 nastavlja ističući važnost sjedinjenja s Kristom “kako bi on sa svakim mogao hoditi stazom života, snagom istine koja pokreće čovjeka i svijet, a koja je sadržana u otajstvu Utjelovljenja i Otkupljenja”. Štoviše, isti broj završava tvrdnjom kako se Krist sjedinio sa svakim čovjekom “po otajstvu Otkupljenja”106 (za razliku od Gaudium et spes na koji se poziva, a gdje je rečeno kako se Krist sjedinio sa svakim čovjekom po utjelovljenju107).

Br. 14 nastavlja i govori o putu čovjeka, sjedinjenog s Kristom, koji prolazi kroz otajstvo utjelovljenja i otkupljenja.

Br. 18 iznova se izričito poziva na koncilski odlomak, opet unutar govora o otkupljenju.108 Ostala pozivanja Ivana Pavla II. na koncilski odlomak su na istoj liniji.

Dakle, u učenju Ivana Pavla II. Krist biva viđen kao sjedinjen s čovjekom u otajstvu otkupljenja. Jedinstvo Krista i čovjeka u otajstvu utjelovljenja biva protumačeno u svjetlu uzimanja ljudske naravi, od strane Krista, novog Ada-

“Riječ je o ‘svakom’ čovjeku, jer svaki je pojedini obuhvaćen otajstvom Otkupljenja, sa svakim pojedinim Krist se po tom otajstvu zauvijek sjedinio.” (RH 13).

107 U svom komentaru enciklike Redemtor hominis, H. J. Pottmeyer donosi zanimljivu primjedbu: “Bezeichnend ist, daß die Enzyklika die antropologische Analyse der Konstitution (Gaudium et spes) dort aufnimmt, wo diese von der ‘inneren Zwiespältigkeit’ des Menschen spricht” (H. J. POTTMEYER, Christliche Anthropologie als kirchliches Programm: die Rezepzion von “Gaudium et Spes” in “Redemptor hominis”, u: Trier Theologische Zeitschrift 94 [1985.], 176). Premještanje naglaska od utjelovljenja na otkupljenje u Papinom tumačenju Gaudium et spes, br. 22, prema Pottmeyeru, treba tražiti u želji Ivana Pavla II. da stupi u dijalog s onima koji ne vjeruju: “Wenn die Kirche den Menschen ‘mit den Augen Christi selbst’ betrachte, könne sie entdecken, ‘was zutiefst menschlich ist: die Suche nach der Wahrweit, der unstillbare Durst nach dem Guten, der Hunger nach Freiheit, die Sehensucht nach dem Schönen, die Stimme des Gewissens’ (RH 18). Ja, der Anknüpfungspunkt des Gespräches mit Nichtgläubigen ist jetzt nicht mehr eine antropologische Übereinstimmung, sondern das Leben Jesu, der als Mensch die Menschen anspreche: seine Treue zu Wahrheit, seine alle umfassende Liebe, die Tiefe seines Leidens und der Verlassenheit am Kreuz (RH 7)” (isto, str. 178). Usp. isto, 180-181.

108 To sjedinjenje Krista s čovjekom po sebi je tajna iz koje se rađa ‘novi čovjek’ koji je pozvan da bude dionikom Božjega života, nanovo stvoren u Kristu za puninu milosti i istine. Kristovo sjedinjenje s čovjekom jest moć i izvor snage kao što je sv. Ivan jasno rekao u Proslovu svoga Evanđelja: ‘(Riječ) podade moć da postanu djeca Božja’.” (RH 18).

106

Ivan_Pavao_01.p65

36

12.10.2007, 10:12

37

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

ma, kako bi ta narav mogla biti spašena.109 (“Quod non est assumptum, non est sanatum.”110).

Utjelovljenje Ivan Pavao II. promatra kao kenosis.111 “Utjelovljenje je tijesno združeno s otkupljenjem koje je Isus izvršio prolivši za nas svoju krv na križu. (…) Zbog čega ta poslušnost, zbog čega to poniženje, zbog čega ta patnja? Odgovor nalazimo u Vjerovanju: ‘Propter nos homines et propter nostram salutem’: ‘radi nas ljudi i radi našega spasenja’. Isus je sišao s nebesa kako bi čovjek s punim pravom ponovno gore uzišao te kako bi mu, učinivši ga (čovjeka) sinom u Sinu, povratio dostojanstvo izgubljeno grijehom. Došao je kako bi izvorni plan Saveza doveo do ispunjenja. Utjelovljenje zauvijek daje čovjeku njegovo jedinstveno i neizrecivo dostojanstvo. Upravo ovdje započinje put kojim Crkva prolazi. Kao što sam napisao u svojoj prvoj enciklici: ‘Krist Gospodin naznačio je taj put osobito kad se je – kako uči Koncil – ‘Utjelovljenjem Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom’”.112 U svakom slučaju, jedinstvo Krista i čovjeka promatra se u svjetlu otajstva utjelovljenja, jedino što se ono shvaća u svojoj spasenjskoj svrhovitosti: Sinovljevo utjelovljenje je propter nos hominem et propter nostram salutem; ono predstavlja prvi korak otajstva otkupljenja.113 Utjelovljenje se događa u ime saveza čovjeka s Bogom (milošću) te se stoga jedinstvo Krista i čovjeka ostvarilo na križu. Upravo zbog toga se svi nagoviještaji Ivana Pavla II. o stvaranju i o izvornom čovjekovom stanju, o istočnom grijehu i njegovim posljedicama (jer se sve ovo promatra u svjetlu dara milosti Božje) nikada ne odvajaju od kristološkoga govora (usp. Rim 8, 16-23. 28-29; Ef 1, 4-6). Božje čovjekoljublje je nit vodilja koja spaja stvaranje i otkupljenje i na taj način jamči jedinstveni plan spasenja. Međutim, odnos Krista, savršene slike Božje i savršenog čovjeka s čovjekovom protologijom ovdje u svakom slučaju ostaje u sjeni.

109 “Otajstvo Otkupljenja svijeta pretpostavlja da je Bog-Sin prihvatio čovještvo kao baštinu Adama u kojem je njemu i svakom čovjeku postao jednak u svemu ‘osim u grijehu’ (usp. Heb 4, 15)” (MD 11). Usp. RH 8; DEV 50.

110 Usp. Govor pri Institutu za patrologiju “Augustinianum” 7. svibnja 1982., Ins V/ 2, br. 3, 1435; Govor sudionicima Međunarodne konferencije pokreta ‘Novo Čovječanstvo’ 20. ožujka 1983., Ins VI/1, br. 3, 778; Opća audijencija 9. ožujka 1988., Ins XI/1, br. 10, 598.

111 Usp. Opća audijencija 17. veljače 1988., Ins XI/1, br. 2, 452-453; Opća audijencija 19. listopada 1988., Ins XI/3, br. 5, 1267.

112 Opća audijencija 25. ožujka 1981., Ins IV/1, br. 4, 766. Usp. RH 13.

113 “Utjelovljenjem Bog je ljudskom životu dao one razmjere što ih je čovjeku bio namijenio od samog početka, a sad je to dao u potpunosti (…) Njegova nam darežljivost dopušta da – usprkos istočnom grijehu i svoj grešnoj ljudskoj povijesti, usprkos svim zabludama ljudskog uma, volje i srca – s udivljenjem ponavljamo liturgijske riječi: ‘O, sretna li grijeha koji je zavrijedio imati takvoga i tolikoga Otkupitelja!’ (Vazmeni hvalospjev u Uskrsnoj noći).” (RH 1).

Ivan_Pavao_01.p65

37

12.10.2007, 10:12

38

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

2.2.2. Utjelovljenje kao vrhunac Božjeg samodarivanja čovjeku Enciklika Dominum et Vivificantem obrađuje odnos između stvaranja i utjelovljenja bez izričitog pozivanja na citirani odlomak br. 22 konstitucije Gaudium et spes. Postavljanje ovoga odnosa s obzirom na Redemptor hominis nije različito, ali je unatoč tome moguće naći zanimljive elemente koji također ukazuju na mogućnost umjerene perspektive: Br. 33 enciklike Dominum et Vivificantem raspravlja o istočnom grijehu kao o “udaljenju od istine sadržane u Riječi Božjoj, koja stvara svijet”. Ivan Pavao II. potom izdvaja “Riječ Božju” (pisanu velikim slovom!), to jest Riječ koja stvara svemir i dotičnu kristološko-antropološku istinu na sljedeći način: “To je ona ‘Riječ’ koja ‘bijaše u početku kod Boga’ te koja ‘bijaše Bog’ i bez koje ‘ne postade ništa od svega što postade’ budući da je ‘po njoj svijet stvoren’ (usp. Iv 1,1-3.10). Ta je Riječ u isti mah i vječni zakon, izvor svakog zakona koji upravlja svijetom, a osobito ljudskim činima. (…) Onaj koji tu govori nije samo Sin Čovječji nego i ‘prvorođenac svakog stvorenja’ jer je ‘u njemu sve stvoreno… po njemu i za njega’ (usp. Kol 1, 15-18).”114 Br. 50 iste enciklike smješta utjelovljenje unutar povijesti spasenja (u povijest “božanskog samopriopćavanja”). Početak samopriopćavanja Božjeg nalazi se u stvaranju, a na osobiti način u stvaranju čovjeka “na sliku i sličnost” Božju. Vrhunac božanskog samopriopćavanja dosegnut je u utjelovljenju, jer se u njemu izvršuje hipostatsko sjedinjenje – sjedinjenje božanske i ljudske naravi.

“Po tom ‘učovječenju’ Riječi-Sina Božje samodarivanje dosiže svoju konačnu puninu u povijesti stvaranja i spasenja. Ta se punina izražava s osobitom snagom i posebnom rječitošću u ovom tekstu Ivanova evanđelja: ‘I Riječ je tijelom postala’ (Iv 1,14). Utjelovljenje Boga-Sina znači preuzimanje u jedinstvo s Bogom ne samo ljudske naravi, nego zajedno s njome, u određenom smislu, i svega onoga što je ‘tijelo’: svega čovječanstva, svega vidljivog, materijalnog svijeta. Stoga utjelovljenje poprima kozmičko značenje, kozmičku dimenziju. ‘Prvorođenac svakog stvorenja’ (Kol 1,15), tim što se utjelovio u individualnom čovještvu Kristovu, sjedinjuje se na neki način sa svom čovjekovom stvarnošću, sa svim što spada na čovjeka koji je ‘tijelo’”115.

Ovaj odlomak, kako vidimo, govori o spasenju u kozmičkim dimenzijama i tvrdi osim toga da utjelovljenje, pored soteriološkog, ima i kozmičko značenje. Isti taj odlomak smatra da utjelovljenje kao vrhunac Božjeg samodarivanja čovjeku ima svoju pretpovijest u stvaranju čovjeka na sliku Božju, 114 115

Ivan_Pavao_01.p65

DEV 33.

DEV 50.

38

12.10.2007, 10:12

39

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

te tu tvrdnju, koja u sebi sadrži povezanost između protologije i kristologije, dodatno utvrđuje i potkrepljuje govorom o Kristu kao “prvorođencu svakog stvorenja” u Kol 1,15.

Zaključujući isti br. 50, iste enciklike Dominum et Vivificantem, Ivan Pavao II. kaže: “Utjelovljenje Boga-Sina znači preuzimanje u jedinstvo s Bogom ne samo ljudske naravi nego zajedno s njome, u određenom smislu, i svega onoga što je ‘tijelo’: od svega čovječanstva, svega vidljivog, materijalnog svijeta. Stoga utjelovljenje poprima kozmičko značenje, kozmičku dimenziju. ‘Prvorođenac svakog stvorenja’ (Kol 1, 15), time što se utjelovio u individualnom čovještvu Kristovu, sjedinjuje se na neki način sa svom čovjekovom stvarnošću, sa svim što spada na čovjeka koji je ‘tijelo’ (…) – i u njemu sa svakim ‘tijelom’, sa cjelokupnim stvorenjem.”

Ovaj Papin odlomak, dakle, potvrđuje da utjelovljenje posjeduje također i kozmičko značenje (a ne samo spasenjsko).

Prema tome, enciklika Dominum et Vivificantem dovodi u vezu Krista i stvaranje. Potvrđuje kako je vrhunac božanskog samopriopćavanja, započetog u stvaranju – utjelovljenje, u kojemu se, po hipostatskom sjedinjenju, izvršuje sjedinjenje božanske i ljudske naravi. Utjelovljenju, kao vrhuncu božanskog samopriopćavanja prethodi stvaranje čovjeka “na sliku i sličnost” Božju.116 Štoviše, enciklika se poziva i na Kol 1, 15-18 te se kaže kako je prvorođenac svakog stvorenja – Krist.

Sada, čitajući zajedno br. 33 i 50 posjedujemo premise koje nas navode da učinimo sintezu i ontološki dovedemo u vezu Krista, “prvorođenca svakog stvorenja”, stvaranje kao osobiti moment božanskog samopriopćavanja, dogođeno po Kristu i za Krista, te utjelovljenje kao vrhunac toga samopriopćavanja. No, premda donosi sve premise, Ivan Pavao II. se susteže od sinteze.

Dominum et Vivificantem ne povezuje izričito donesene premise i ne osjeća potrebu ukazati na to gdje se nalazi temelj utjelovljenja kao vrhunca stvaranja.

Ivan Pavao II. ovdje ne pokazuje osjetljivost za istančanost toga teološkog pitanja. Iako utjelovljenju priznaje kozmičku dimenziju i predstavlja ga kao dovršenje stvaranja, Papa se ne zanima toliko za sjedinjenje Krista s čovjekom, koliko za spasenjski red milosti.117 116 U prethodnom je izlaganju već istaknuto kako je čovjek, stvorenošću “na sliku i sličnost” Božju s jedne strane obdaren ontološkom strukturom osobe (naravni red), a s druge je strane postao subjektom saveza s Bogom (vrhunaravni red milosti).

117 U br. 50, gotovo poradi želje za ravnotežom, Papa osjeća potrebu naznačiti također kako je stvaranje uzimanje ljudske naravi ranjene grijehom (“svega onoga što je ‘tijelo’”) u jedinstvo s Bogom. Ondje također kaže: “Doista, začeće i rođenje Isusa Krista vrhunsko je djelo što ga je Duh Sveti izveo u povijesti spasenja: to je vrhunska milost – milost sjedinjenja, koja je izvor svake druge milosti (…)” (DEV 50).

Ivan_Pavao_01.p65

39

12.10.2007, 10:12

40

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

U br. 52 spomenute enciklike stoji: “Onaj koji u otajstvu stvaranja čovjeku i svijetu daje život u svim najrazličitijim vidljivim i nevidljivim oblicima, po otajstvu utjelovljenja stalno ga obnavlja. Tako se stvaranje dopunja utjelovljenjem te je otada prožeto otkupiteljskim snagama koje zahvaćaju ljudski rod i sav svemir.”118 Očito, utjelovljenje se ovdje promatra kao prvi korak otkupljenja, a otkupljenje kao obnavljanje naravi palog čovjeka. Ipak, nalazimo zanimljiv izričaj: stvaranje se dopunja utjelovljenjem. Dopunjenje i intimno jedinstvo božanstva i čovještva ostvareno u utjelovljenju, Dominum et Vivificantem uglavnom promatra u službi usavršavanja ljudske naravi božanskom milošću, kako bi milost dopustila čovjeku da se savršenije ostvari kao čovjek, odražavajući u sebi samome božansku savršenost, a manje upućuje na različito uspostavljanje odnosa između stvaranja i utjelovljenja, dosljedno onome što bi se moglo naslutiti u br. 33 i 50.119

2.2.3. Krist – slika Božja Zaustavimo se još na Papinom citiranju Iv 1 i Kol 1, 15-17. Doista, ovi navodi u interventima Ivana Pavla II. nisu rijetki, a osobito kad se radi o Iv 1. Pronašli smo ih u enciklici Dominum et Vivificantem; također smo vidjeli kako enciklika Redemptor hominis u br. 8 preuzima odlomak iz Gaudium et spes br. 22 tvrdeći kako je Krist slika Boga nevidljivoga s pozivanjem na Kol 1, 15. Prije toga, u Redemptor hominis br. 7, govoreći o primatu Krista Otkupitelja, Ivan Pavao II. se također poziva na isti Pavlov odlomak: “(…) moramo neprestano težiti Onome ‘koji je Glava’ (usp. Ef 1, 10.22; 4, 25; Kol 1, 18), Onome ‘po kojemu sve postoji i mi smo u njemu’ (1 Kor 8, 6; usp. Kol 1, 17), Onome, koji je ujedno i ‘put, istina’ (Iv 14, 6) (…)”.120

Iste postavke nalazimo također u Mulieris dignitatem, br. 11: Krist se predstavlja kao “novi i posljednji Adam” (usp. 1 Kor 15, 45) – koji je svojoj osobi pridružio narav prvog “Adama”, a otkupljenje pretpostavlja da je “Bog-Sin prihvatio čovještvo kao baštinu Adama u kojem je njemu i svakom čovjeku postao jednak u svemu ‘osim u grijehu’ (usp. Heb 4, 15).” (MD 11). Usp. Opća audijencija 3. veljače 1982., Ins V/1, br. 3-4, 289-290. U Mulieris dignitatem br. 12 nalazimo tvrdnju kako je Krist bio “svjedok vječnog Božjeg plana o čovjeku stvorenog na Božju sliku i priliku, kao muškarca i ženu.”

118 DEV 52.

119 Usp. F. GIARDINI, Il Dio che ci dà la vita. Commento all’enciclica “Dominum et vivificantem”, Ancora, Milano, 1989., 107s.

120 RH 7.

Ivan_Pavao_01.p65

40

12.10.2007, 10:12

41

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

Pozivanjem na Kol 1, 15-17 Ivan Pavao II. osobito želi potvrditi preegzistenciju i božanstvo Isusa Krista – utjelovljene Riječi, a da pritom ne precizira antropološki sadržaj toga teksta.121 Iako Papa rijetko ulazi u antropološki sadržaj ovih biblijskih tekstova, pretežno se zaustavljajući na njihovom čisto kristološkom sadržaju, ipak u Papinim tekstovima valja prepoznati njihovu učestalost, a oni govore sami za sebe: Krist je savršena slika Očeva. On je prvorođenac svakog stvorenja i sve što postoji po njemu je i za njega stvoreno.

U ovom kontekstu želimo se još nakratko zaustaviti na Mulieris dignitatem, br. 6. Ivan Pavao II. ondje tvrdi kako istina o čovjeku kao “‘slici i sličnosti Božjoj’ tvori nezamjenjivi temelj za cjelokupnu kršćansku antropologiju”. Na ovom se mjestu u bilješci, među ostalim, upućuje na petu knjigu Adversus haereses gdje sv. Irenej kaže:

Poruka građanima Torina 13. travnja 1980., Ins III/1, br. 10, 917 – AAS 72 (1980.), 313; Govor Antiohijskom patrijarhu Sirske Pravoslavne Crkve 14. svibnja 1980., Ins III/ 1, 1358 – AAS 72 (1980.), 394; Govor Međunarodnoj teološkoj komisiji 6. listopada 1981., Ins IV/2, br. 4, 362 – AAS 83 (1981.), 705; Nagovor Rimskoj kuriji prigodom čestitanja Božića 22. prosinca 1986., Ins IX/2, br. 1, 2019 – AAS 79 (1987.), 1082-1083; Duodecimum saeculum, apostolsko pismo prigodom 1200. godišnjice Drugog nicejskog sabora 4. prosinca 1987., br. 9, 1290 – AAS 80 (1980.), 248-249; Govor američkim biskupima na završetku pohoda “Ad limina” 8. srpnja 1988., Ins XI/3, br. 3, 51 – AAS 80 (1988.), 1776; Homilija na misi u Nairobiju 7. svibnja 1980., Ins III/1, br. 1, 1197; Homilija na misi u Karachiju (Pakistan) 16. veljače 1981., Ins IV/1, br. 4, 311-312; isto, br. 4, 311312; Homilija na misi za domorodačka plemena u Bagouio City (Filipini) 22. veljače 1981., Ins IV/1, br. 2, 470; Homilija na misi za crkvene pokrete 20. studenoga 1983., Ins VI/2, br. 3, 1134; isto, br. 3, 1334; Homilija na misi održanoj u zračnoj luci u Vancouveru 18. rujna 1984., Ins VII/2, br. 3, 1134; isto, br. 3, 600; Razmatranja za Križni put 28. ožujka 1986., Ins IX/1, br. 3, 879; Homilija tijekom mise u Eisenstadt-Trausdorfu (Austrija) 24. lipnja 1986., Ins XI/2, br. 1, 2131; Božićna poruka Urbi et orbi 25. prosinca 1986., Ins VIII/2, 1985., br. 3, 1603; Angelus 1. siječnja 1987., Ins X/1, br. 2. 8; Opća audijencija 8. srpnja 1987., Ins X/3, br. 2, 1515; Opća audijencija 2. ožujka 1988., Ins XI/1, br. 5, 534; Pismo svećenicima prigodom Velikoga četvrtka 25. ožujka 1988., Ins XI/ 1, br. 7, 731; Pismo Predsjedniku odbora za marijansku godinu (kard. Luigiju Dadagliju) u prigodi međunarodnoga skupa o enciklici Redemptoris Mater 22. svibnja 1988., Ins XI/ 2, br. 4, 1633; Homilija izgovorena tijekom slavlja Večernje u Bečkoj katedrali 23. lipnja 1988., Ins XI/2, br. 2, 2112.

Papa se na 2 Kor 4, 4 (Krist je slika Božja) (što odgovara Kol 1, 15) poziva samo dva puta: u Govoru Međunarodnoj teološkoj komisiji 6. listopada 1981., Ins IV/2, br. 4, 362 i Opća audijencija 9. travnja 1986., Ins IX/1, br. 11, 963.

Nekoliko puta se poziva na Kol 1, 15-16, no kristološko-antropološki sadržaj tih redaka promatra u soteriološkoj perspektivi te stavlja naglasak na završne retke ovog pavlovskog himna [usp. Kol 1, 19-20 (usp. SRS 31; Opća audijencija 28. svibnja 1986., Ins IX/1, br. 6, 1700; Homilija na euharistijskom slavlju održanom u Wellingtonskom “Athletic Parku” 23. studenoga 1986., Ins XI/2, br. 3, 1558)].

121

Ivan_Pavao_01.p65

41

12.10.2007, 10:12

42

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

“Tunc autem hoc verbum ostensum est, quando homo Verbum Dei factus est, semetipsum homini, et hominem eibimetipsi assimilans, ut per eam quae est ad Filium similitudinem, pretiosus homo fiat Patri. In praeteritis enim temporibus, dicebatur quidem secundum immaginem Dei factum esse hominem, non autem ostendebatur. Adhuc enim invisibile erat Verbum, cuius secundum immaginem homo factus fuerat.

Propter hoc autem et similitudinem facile amisit. Quando autem caro Verbum Dei factum est, utraque confirmavit; et immaginem enim ostendit veram, ipse hoc fiens, quod erat immago eius; et similitudinem firmans restituit, consimilem faciens hominem invisibili Patri per visibile Verbum”.122 Na temelju toga mogli bismo se pitati ne stoji li ipak Ivan Pavao II., s obzirom na odnos između kristologije i antropologije, možda na Irenejevoj liniji?

No, prema Ireneju, Krist je supstancijalna slika Božja (usp. Kol 1, 15), a egzemplarni uzor prema kojemu je čovjek stvoren “na sliku Božju” je Riječ.

Kristovo utjelovljenje, tvrdi Irenej, dokaz je te slike. Utjelovljenje je pokazalo istinsku sliku Boga (on sâm je postao onim što je bilo njegova slika), i u isto je vrijeme čovjeku vratio sličnost s Bogom.

Naprotiv, prema Ivanu Pavlu II., čovjek je slika Trojstva. Uzor prema kojemu je čovjek stvoren jest trojedini Bog (razmjena sebedarja među božanskim osobama) te stoga čovjek, stvoren “na njegovu sliku”, u sebi nosi ontološku strukturu personalnog dara. Krist je vidljiva slika nevidljivoga Boga.

Međutim, prema Papi, odnos Krista i čovjeka je nešto drukčiji od onoga što ga je precizirao Irenej. Prema Ivanu Pavlu II. čovjek je stvoren “na sliku Božju” i, ako sam Krist Bog (Trojstvo) utjelovljenjem postaje vidljiv, tada plod utjelovljenja ne može biti drugo do idealan čovjek, savršen čovjek. (U utjelovljenju Krist uzima ontološku strukturu ljudske naravi, stvorenu “na sliku i sličnost Božju”.) Budući da je slika Boga nevidljivoga i savršeni čovjek, objavljujući Trojstvo, Krist čovjeku objavljuje svu dubinu istine stvaranja “na sliku i sličnost Božju” (“otkriva čovjeka njemu samome” – usp. GS 22).

122 IRENEJ, Adversus haereses, V, 16, 2. “Sada se, pak, ova Riječ očitovala kada je Riječ Božja postala čovjekom, sâma se učinivši sličnom čovjeku, a čovjeka sličnim sebi, kako bi on (čovjek) po toj sličnosti sa Sinom postao dragocjen Ocu. Naime, u prošlim se vremenima doduše govorilo kako je čovjek učinjen na sliku Božju, ali se takvim nije pokazao. Naime, još uvijek bijaše nevidljivom Riječ, na sliku koje je čovjek bio stvoren.

Upravo zbog toga je sličnost lako i izgubio. No kada je Riječ Božja postala tijelom, potvrdila je oboje; naime, pokazala je i pravu sliku, sama postajući onim, što bijaše njezina slika; i čvrsto je povratila sličnost, učinivši čovjeka posve sličnim (consimiliem!) nevidljivom Ocu po vidljivoj Riječi.” (Talijanski prijevod ovog odlomka nalazi se u: E. BELLINI, Ireneo di Lione. Contro le eresie, Jaca Book, Milano, 1981., 442.).

Ivan_Pavao_01.p65

42

12.10.2007, 10:12

43

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

Krist je savršena slika nevidljivoga Boga (usp. Kol 1, 15) i savršeni čovjek.

No, prema Papi, Krist to jest tako što objavljuje “misterij Oca i njegove ljubavi” (usp. GS 22). Drugim riječima, on je savršeni čovjek i vidljivi uzor za ljude123 jer u žrtvi na križu ostvaruje velikodušan dar sebe samoga (usp. GS 24). U isto vrijeme upravo Kristova žrtva na križu (otkupljenje) vraća čovjeku božansku sličnost, izobličenu grijehom. Polazeći od ovih pretpostavki vidimo da Ivan Pavao II. posuđuje Irenejeve riječi i kaže da je Krist, kada je postao tijelom, potvrdio oboje: s jedne je strane pokazao istinsku sliku (trojedinoga Boga), postajući sâm onim što je slika Trojstva, a s druge je strane čvrsto povratio čovjeku božansku sličnost.

Tako se čini da je ono, što uči Ivan Pavao II., isto ono što je govorio i Irenej.

Prema Papi, utjelovljena Riječ je objaviteljica Oca i vidljiva slika nevidljivoga Boga; ona je to osobito po svojoj ljudskoj naravi.

Međutim, Irenej se, pišući, borio protiv različitih heretika (kao što su valentinijanci, ebioniti, marcionisti, protiv onih koji su nijekali uskrsnuće tijela).124 Svima je njima bilo zajedničko to da su u biti zagovarali intrinzičnu zloću čovjekove tjelesne dimenzije i smatrali da je zbog toga Kristovo tijelo bilo različito od ljudskog. Irenej se, kako bi im se usprotivio te potvrdio dobrotu i svetost tijela, pozivao na utjelovljenje i Isusovo zbiljsko uzimanje ljudske naravi, služeći se pritom različitim argumentima.125 Među ostalim, služio se pojmom slike Božje: kada je Riječ Božja postala tijelom postala je i onim što je bilo njezina slika; Krist je postao čovjekom (i u isto vrijeme čovjeku povratio božansku sličnost, izgubljenu grijehom). Od ove Irenejeve tvrdnje potrebno je izvući zaključak kako je on držao da je Riječ koja se utjelo-

123 “U svom povijesnom obličju Isus Krist zbog ovoga ‘novi čovjek’ ima značenje savršenog uzora – to jest, ideala. On, koji u svom vlastitom čovještvu bijaše savršena ‘slika Boga nevidljivoga’ (Kol 1, 15), svojim zemaljskim životom – svime onime što je ‘činio i učio’ (Dj 1,1) – i nadasve po žrtvi – postaje vidljivi uzor za ljude, najsavršeniji uzor.” (Opća audijencija 17. kolovoza 1988., Ins XI/3, br. 1, 394).

124 Usp. IRENEJ, Adversus haereses, V, 1, 2; V, 15, 4 (valentinijanci); V, 1, 3 (ebioniti); V, 2, 1 (marcionisti); V, 2, 2 (oni koji niječu uskrsnuće tijela).

125 U V, 15, 4 Irenej se poziva na Valentina i na njegov nauk, a zatim (V, 16, 1) tvrdi istovjetnost supstancije iz koje su naša tijela stvorena i u koju će se ta ista tijela nakon smrti vratiti. Ne treba tražiti drugu supstanciju povrh one iz koje je oblikovan Adam i iz koje smo također oblikovani i mi. “Si igitur in aliquam alteram terram reventuntur post mortem corpora nostra, consequens est ea inde et substantiam habere. Si vero in hanc ipsam, manifestum est, quoniam, et ex hac plasma eis factum est (…). (…) jam non oportet quaerere (…) aliam substantiam plasmationis nostrae, praeter praedicatam et ostensam a Domino, neque alteram manum Dei praeter hanc, quae ab initio usque in finem format nos, et coaptat in vitam, et adest plasmati suo, et perficit illud secundum imaginem et similitudinem Dei.” Potom slijedi već citirani odlomak V, 16, 2.

Ivan_Pavao_01.p65

43

12.10.2007, 10:12

44

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

vila egzemplarni uzrok prema kojemu je čovjek stvoren “na sliku i sličnost Božju”.126 Nasuprot tome, Ivan Pavao II., polazi iz jedne druge perspektive: on govori o palom čovjeku, lišenom posvetne milosti. On Krista prije svega promatra kao otkupitelja čovjeka, a njegova se tjelesna stvarnost razumijeva u soteriološkom svjetlu tomističke teologije: “Qui igitur homo Christus summam plenitudinem gratiae obtinuit quasi unigenitus a Patre, consequens fuit ut ab ipso in alios redunderat, ita quod Filius Dei factus homo, homines faceret deos et filios Dei”.127 U navedenom Irenejevom odlomku, Ivan Pavao II. nalazi zanimljivim drugi dio navedene tvrdnje (“kad je Riječ Božja tijelom postala (…) čvrsto je ustanovio sličnost, čineći čovjeka sličnim nevidljivom Ocu po Riječi”. Naime, već smo istaknuli da je, prema Papi, utjelovljenje prvi korak otkupljenja).

Tako Irenejeve riječi iz prvog dijela tvrdnje („kad je Riječ Božja tijelom postala /…/ doista je pokazala sliku, sâma postajući onim što je bila njezina slika“), u kontekstu antropološkog učenja Ivana Pavla II. poprimaju različite nijanse i naglaske.

Držimo, stoga, da premda se Ivan Pavao II. poziva na Ireneja i premda se uočava utjecaj njegove teologije na Papinu misao,128 ipak, s obzirom na od-

Usp. IRENEJ, Adversus haereses, III, 22, 3; IV, 6, 6; V, 16, 2. Usp. A. ORBE, Antropologia de san Ireneo, La editorial catolica, Madrid, 1969., 28-32.

127 TOMA AKVINSKI, Compendium Theologiae, pogl. 213. “Budući da je (…) Krist u svom čovještvu primio najvišu puninu milosti od časa u kojem je postao Jedinorođenac Očev, od njega se milost izlijeva i na druge, tako da Sin Božji koji je postao čovjekom ljude čini sinovima Božjim.” (usp. Opća audijencija 31. kolovoza 1983., Ins VI/2, br. 1, 322,) 128 U učenju Ivana Pavla II. o čovjeku prisutna je i Irenejeva teološka antropologija.

Tako Irenejeva tvrdnja “Gloria Dei vivens homo, vita autem hominis visio Dei” (Adversus haereses, IV, 20, 7) nalazi mnogo odjeka i na nju se Papa često vraća. Ona je jedan od postulata teologije Ivana Pavla II. o čovjeku – slici i sličnosti Božjoj. Papa je čita u svjetlu Trojstva i dovodi je u vezu s čovjekovom socijalnom dimenzijom. Usp. DEV 59; Govor ekvadorskim biskupima u pohodu “Ad limina” 11. prosinca 1979., Ins II/2, br.

4, 1373 – AAS 71 (1979.), 1527; Govor upućen Kardinalskom zboru tijekom audijencije prigodom čestitanja božićnih blagdana 22. prosinca 1979., br. 15, 1497 – AAS 71 (1979.), 1569; Apostolsko pismo o 1600. obljetnici sv. Bazilija Patres Ecclesiae 9. siječnja 1980., Ins III/1, br. 3, 63 – AAS 72 (1980.), 16; Angelus 5. kolovoza 1979., Ins II/1, br.

2. 111; Govor tijekom liturgije u sv. Gregoriju na Fanaru (Istanbul, Turska) 30. studenoga 1979., Ins II/2, 1286; Govor tijekom pohoda bolnici “Sv. Jakov” 21. prosinca 1980., Ins III/2, br. 3, 1747; Angelus u Sotto il Monte 26. travnja 1981., Ins IV/1, br. 1, 1026; Govor biskupima Biskupskog sekretarijata Srednje Amerike 2. ožujka 1983., Ins VI/1, br. 8, 534; Homilija održana tijekom euharistijskog slavlja u Milanskoj katedrali 4. studenoga 1984., Ins VII/2, br. 7, 1164; Opća audijencija 9. travnja 1986., Ins IX/1, br. 9, 962; Homilija održana tijekom mise kanonizacije bl. Eustohije Calafato 11. lipnja 1988., Ins XI/2, br. 9, 1967.

126

Ivan_Pavao_01.p65

44

12.10.2007, 10:12

45

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

nos Krista, slike Božje i protologije „čovjeka-slike Božje“, između Ireneja i Ivana Pavla II. postoje značajne razlike.129

3. Predodređenje čovjeka i stvorene stvarnosti u Kristu Ivan Pavao II. započeo je 3. srpnja 1985. novi ciklus kateheza na općoj audijenciji srijedom, posvećen Vjerovanju. U tom ciklusu, u prvom dijelu 1986. godine, neke su kateheze bile posvećene čovjeku – slici Božjoj130 te je potrebno zamijetiti određeni razvoj u tumačenju biblijskih i koncilskih tekstova o ontološkom odnosu između Krista i čovjeka. U tim Papinim tekstovima nalazimo naglašene kristološko-antropološke perspektive, za koje ne Ovoj tvrdnji je komplementarna također i tvrdnja: “Gloria enim hominis, Deus; operationes vero Dei, et omnis sapientiae eius, et virtutis receptaculum, homo” (Adversus haereses, III, 20, 2) (usp. Govor na otvaranju III. opće konferencije Latino-američkog episkopata 28. siječnja 1979., br. 1. 9, 199).

Još jedna Irenejeva ideja, koja je u učenju Ivana Pavla II. nosiva, jest paralelizam EvaMarija (Adversus haereses, III, 22, 4; V, 19, 1; Expositio praedicationis apostolicae, 33) i Adam-Krist (Adversus haereses, V, 21, 1). Izričita pozivanja na Ireneja o ovom pitanju nalazimo u MD 11; RM 13. 19. 37. O istom argumentu, bez izričitog pozivanja na Ireneja, raspravlja se u RH 8; Opća audijencija 3. veljače 1982., Ins V/1, br. 3-4, 289-290.

Ostala upućivanja Ivana Pavla II. na Ireneja, s obzirom na antropološka pitanja, sadrže fraze: “Propter immensam suam dilectionem factus est quod sumus nos, uti nos perficeret esse quod esse ipse” (Adversus haereses, V, Praefatio) (usp. Opća audijencija 2. rujna 1987., Ins X/3, br. 9, 291); “Quomodo possunt salvari nisi Deus est qui salutem illorum super terram operatus est? Et quomodo homo transiet in Deum, si non Deus in hominem?” (Adversus haereses, IV, 33, 4) (usp. Opća audijencija 9. ožujka 1988., Ins XI/1, br. 4, 594-595); govor o Duhu Svetome u kojem Irenej kaže: “Hunc enim promisit per prophetas effundere in novissimis temporibus super servos et ancillas, ut prophetent: unde et in Filium Dei, filium hominis factum, descendit, cum ipso assuescens habitare in genere humano, et requiescere in hominibus, et habitare in plasmate Dei, voluntatem Patris operans in ipsis, et renovans eos a vetustate in novitatem Christi” (Adversus haereses, III, 17, 1) (usp. Opća audijencija 12. kolovoza 1987., Ins X/3, br. 1, 203); ideja da se u čovjeku sve stvorenje mora približiti Bogu (sadržana u Adversus haereses, Iv, 38) (usp.

Opća audijencija 21. svibnja 1986., Ins IX/2, br. 4, 1647) i tvrdnje o identitetu osobe Riječi-Sina odvijeka rođenog od Oca a u vremenu začetog i rođenog od Djevice Marije (Adversus haereses, III, 17, 4) (usp. Opća audijencija 23. ožujka 1988., Ins XI/1, br. 1, 704) te o Kristu kao objavitelju Boga (Adversus haereses, IV, 6, 6) (usp. Opća audijencija 1. lipnja 1988., Ins XI/2, br. 5, 1720).

129 Pozornost usmjerena na ova razilaženja ne nalazi se u članku: E. DAL COVOLO, “Pianeta donna” e Padri della Chiesa. I. Le citazioni dei Padri anteniceni, u: M. TOSSO (uredio), Essere donna. Studi sulla lettera apostolica ‘Mulieris dignitatem’ di Giovanni Paolo II, Elle Di Ci, Torino, 1989., 56-65.

130 Osobito su važne sljedeće tri kateheze: Opća audijencija 5. ožujka 1986., Ins IX/ 1, 614-617; Opća audijencija 9. travnja 1986., Ins IX/1, 959-963; Opća audijencija 28. svibnja 1986., Ins IX/1, 1697-1701.

Ivan_Pavao_01.p65

45

12.10.2007, 10:12

46

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

možemo reći da su u drugim tekstovima koje smo do sada analizirali bile odsutne (osobito to ne možemo reći za encikliku Dominum et Vivificantem131), međutim, sada su one jasno izražene i obrađene. U isto vrijeme nalazimo i daljnja Papina pojašnjenja misli o toj temi.

3.1. Čovjek stvoren na sliku Božju s obzirom na predodređenje u Kristu Papa Ivan Pavao II. razvija u svome učenju trinitarnu dimenziju čovjeka – slike Božje: u samom otajstvu stvaranja, tvrdi Papa, analogijom između Stvoritelja i čovjeka stvorenog na njegovu ”sliku i sličnost” nagoviješta se otajstvo Trojstva. Međutim, otajstvo Trojstva u potpunosti se otkriva tek Sinovljevim utjelovljenjem. Govoreći o stvaranju čovjeka na “sliku i sličnost” Božju, Papa čita Knjigu Postanka u svjetlu novozavjetne objave i upućuje na pojedinačne Osobe Trojstva. Prema tome, unutar ovog govora o trinitarnoj dimenziji čovjeka – slike Božje, upućujući na pojedinačne Osobe Trojstva, Ivan Pavao II. obrađuje također i kristološku dimenziju čovjeka – slike Božje.132 Puno tumačenje kristološke dimenzije stvaranja, u katehezama o Vjerovanju, Ivan Pavao II. prepoznaje u tekstovima sv. Pavla i sv. Ivana.133 Već smo prije vidjeli da se ti tekstovi provlače kroz Papino učenje, ali u ponešto drukčijem kontekstu. Objedinivši ih i razmišljajući nad njima, Papa, u otaj131 Enciklika Dominum et Vivificantem nosi datum 18. svibnja 1986. Dakle, kronološki se podudara s katehezama koje pripadaju ciklusu o Vjerovanju i u kojima se obrađuje čovjek kao slika Božja.

132 “Istina je vjere to da svijet svoj početak ima u Stvoritelju, koji je trojedini Bog. Premda se djelo stvaranja osobito vezuje uz Oca – tako, naime, ispovijedamo u Simbolima vjere (‘Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje’) – također je istina vjere i to da su Otac, Sin i Duh Sveti jedno i nedjeljivo ‘počelo’ stvaranja. Sveto pismo na različite načine potvrđuje ovu istinu: prije svega s obzirom na Sina, Logos, Riječ koja je konsupstancijalna Ocu” (Opća audijencija 5. ožujka 1986., Ins IX/1, br. 4-5, 615).

133 “(…) ‘u početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog… Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa… i svijet po njemu posta’ (Iv 1, 1-2. 10). Pavlove poslanice ističu kako je sve stvoreno ‘u Isusu Kristu’: naime, govori se o jednome Gospodinu Isusu Kristu, ‘po kome je sve, i mi po njemu’ (1 Kor 8, 6). U Poslanici Kološanima čitamo: ‘On (Krist) je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo… Sve je po njemu i za njega stvoreno.

On je prije svega i sve stoji u njemu’ (Kol 1, 15-17). (…) Primijetimo kako također i Poslanica Hebrejima tvrdi kako Bog po Sinu ‘sazda svjetove’ (Heb 1, 2) i kako Sin ‘sve nosi snagom riječi svoje’ (Heb 1, 3) (…) ‘Slika Boga nevidljivoga’ (Kol 1, 15), Riječ, koja je Vječni Sin, ‘odsjaj Slave (Očeve) i otisak bića njegova’ (Heb 1, 3) ujedno je ‘Prvorođenac svakog stvorenja’ (Kol 1, 15) (…)” (Opća audijencija 5. ožujka 1986., Ins IX/1, br. 5-6, 615-616).

Usp. Opća audijencija 9. travnja 1986., Ins IX/1, br. 10-11, 962-963.

Ivan_Pavao_01.p65

46

12.10.2007, 10:12

47

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

stvu stvaranja, pored strukture “dara” (no s njom sjedinjenog) otkriva također i “logičko-ikoničku” strukturu stvorenog svijeta.134 Sama “logičko-ikonička” struktura objavljuje kako je “Logos” (Riječ) – “Eikón” (slika, slika Očeva) (usp. Kol 1, 15; 2 Kor 4, 4), koja je u punini vremenâ postala tijelom. On (Logos) je, bilo uzrok stvaranja (“po njemu”), bilo njegov cilj (“za njega”) (usp. Kol 1, 16).135 Stoga: “čovjek, stvoren na sliku Božju, zadobiva, u Božjem planu, osobitu vezu s Riječju, Slikom Očevom, koja će u punini vremenâ postati tijelom.

Adam je – piše sv. Pavao – pralik Onoga koji ima doći (Rim 5, 14).

Doista, one ‘koje predvidje (Bog Stvoritelj), te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom’ (Rim 8, 29)”.136 Što znači zaključak do kojeg je došao Ivan Pavao II. – da postoji osobita veza između čovjeka stvorenog na sliku Božju i Riječi, koja je vječna i savršena slika Očeva? Znači ovo: U Kristu nas Bog izabra prije postanka svijeta (usp. Ef 1, 3-6). Čovjek, prije nego što je bio stvoren, bijaše izabran u Sinu za dioništvo u njegovom porodu po božanskom posinjenju, a stvaranje se “’u svoje vrijeme’” ostvaruje u perspektivi čovjekovog predodređenja u Kristu.137 Čitajući katehezu o predodređenju čovjeka u Kristu,138 možemo uočiti kako Ivan Pavao II., pozivajući se na čovjekovu protologiju (usp. Ef 1, 3-6), zapravo govori o savezu Boga s čovjekom i o njegovom izabranju u Kristu u

134 Usp. Opća audijencija 5. ožujka 1986., Ins IX/1, br. 7, 617. Struktura “dara” vezana je uz teološku metodu koja polazi od stvaranja (u kojemu je nagoviješteno otajstvo Trojstva). Vidjeli smo kako Ivan Pavao II. polazi od iskustva koje čovjek posjeduje o sebi.

Polazeći od iskustva samoga sebe i od potrebe za otkupljenjem čovjek u Kristu – utjelovljenoj Riječi otkriva konačni odgovor na otajstvo vlastite osobe.

Prema tome, otkriće strukture “dara” vezano je uz teološko-antropološku metodu koja polazi od stvaranja i vodi prema objavi Krista, koja rasvjetljuje i daje konačni odgovor na ljudsko iskustvo.

Naprotiv, Ivan Pavao II. otkriva “logičko-ikoničku” strukturu stvorenog svijeta polazeći od Krista i njegove objave. Otkriće “logičko-ikoničke” strukture vezano je uz teološku metodu koja polazi od biblijskih tekstova i iz njihove perspektive razmišlja o čovjeku. Dakle, u središtu stoji Krist koji potom rasvjetljuje čovjeka, a ne više čovjekovo iskustvo kojeg Krist potom rasvjetljava.

S obzirom na to da je prva metoda u većoj mjeri induktivna i heuristička, Ivan Pavao II. joj daje prednost te ona uvjetuje njegovu teološko-antropološku impostaciju.

135 Usp. Opća audijencija 5. ožujka 1986., Ins IX/1, br. 5. 7, 616-617.

136 Opća audijencija 9. travnja 1986., Ins IX/1, br. 10, 962.

137 Usp. Opća audijencija 28. svibnja 1986., Ins IX/1, br. 4, 1699. Usp. isto, br. 2-4, 1698-1699; Opća audijencija 6. listopada 1982., Ins V/3, br. 3, 698-699.

138 Opća audijencija 28. svibnja 1986., Ins IX/1, 1697-1701.

Ivan_Pavao_01.p65

47

12.10.2007, 10:12

48

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

redu milosti, a ne promatra naravni red postojanja (za koje je čovjek obdaren s naravi osobe “na sliku i sličnost” Božju).139 Prema antropološkom učenju Ivana Pavla II., čovjek je izabran u Kristu prije postanka svijeta i određen za njegovo kraljevstvo, a stvorenje nastaje “tek ‘nakon’” – i to “na sliku i sličnost” trojedinoga Boga.

“Predodređenje prethodi ‘utemeljenju svijeta’, to jest, stvaranju, budući da se ono ostvaruje u perspektivi predodređenja čovjeka. Primjenjujući ‘vremenske’ analogije ljudskoga jezika na božanski život, možemo reći kako Bog ‘prvo’ želi u svom božanstvu priopćiti se čovjeku pozvanom da u stvorenom svijetu bude njegova slika i sličnost; ‘prvo’ ga izabire, u vječnom i konsupstancijalnom Sinu, da bude dionikom njegovog poroda (po milosti) a tek ‘nakon’ (‘u svoje vrijeme’) želi stvaranje, svijet, kojemu čovjek pripada.”140 Uzor stvaranja čovjeka jest Trojstvo. Kateheza naznačuje dva razloga zbog kojih je čovjek, u otajstvu stvaranja, obdaren ontološkom strukturom osobe (“na sliku i sličnost” Trojstva): (a) “Stvaranje (…) se ostvaruje u perspektivi predodređenja u Kristu”. Ovo predodređenje odgovara božanskom porodu u Kristu i dioništvu u trojstvenom životu (to jest, u milosti) (usp. Ef 1, 4-6). Stvaranje s obzirom na predodređenje u Kristu141 znači da je čovjek, u otajstvu stvaranja “na sliku i sličnost” (trojedinoga) Boga obdaren ontološkom strukturom osobe kako bi mogao o sebi odlučivati, ući u osobni odnos s Kristom142 (i u Kri-

“Bog je čovjeka ‘izabrao’ prije nego što ga je stvorio. Ovo izabranje događa se u vječnom Sinu (‘u njemu’) (Ef 1, 4), to jest, u Riječi vječnoga Duha. Čovjek je, dakle, izabran u Sinu za dioništvo u sâmom njegovom porodu po božanskom posinjenju. U ovom se sastoji sama bit otajstva predodređenja, koje očituje vječnu Očevu ljubav (‘u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu’ (Ef 1, 5). U predodređenju je, dakle, sadržan vječan čovjekov poziv na dioništvo u samoj naravi Božjoj. To je poziv na svetost, po milosti posinjenja (‘da budemo sveti i bez mane pred njim’ (Ef 1, 4)” (Opća audijencija 28. svibnja 1986., Ins IX/1, br. 3, 1698-1699). Usp. MD 9; Opća audijencija 6. listopada 1982., Ins V/3, br. 3-5, 698-700. Usp. D. TETTAMANZI, Grandi cose ha fatto in me l’Onnipotente. Meditando con il Papa la Mulieris dignitatem, Editrice Ancora, Milano, 1988., 83-84.

140 Opća audijencija 28. svibnja 1986., Ins IX/1, br. 4, 1699.

141 Usp. Opća audijencija 6. listopada 1982., Ins V/3, br. 5, 699-700.

142 Ivan Pavao II. osjeća potrebu naglasiti kako se “predodređenje, to jest posinjenje u vječnome Sinu izvršuje ne samo u povezanosti sa stvaranjem svijeta i čovjeka, nego osobito u povezanosti s Otkupljenjem, koje je izvršio Sin, Isus Krist” (Opća audijencija 28. svibnja 1986., Ins IX/1, br. 5, 1699). Usp. Opća audijencija 6. listopada 1982., Ins V/3, br. 6-7, 700-701; Opća audijencija 13. listopada 1982., Ins V/3, br. 1-4, 810-813.

Ovime se želi ukazati na to kako je čovjek, stvoren na sliku i sličnost Božju, to jest ukoliko je osoba obdarena slobodom, zlom uporabom te sposobnosti raskinuo odnos s Bo139

Ivan_Pavao_01.p65

48

12.10.2007, 10:12

49

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

stu s Bogom – sin u Sinu), odgovoriti na dar milosti i nasljedovanjem postati sličan Kristu. Nasljedovanjem se izvršuje “postupno preobražavanje kršćanina prema uzoru Krista, sve do toga da u Njemu, odražavajući kao u zrcalu slavu Gospodnju, po Duhu Gospodnjem budemo preobraženi u tu istu sliku – iz slave u slavu”143 (usp. 2 Kor 3, 18).

(Na ovaj način Papa dovodi u vezu protologiju i eshatologiju.144) (b) Prema Ivanu Pavlu II., čovjek je u otajstvu stvaranja obdaren ontološkom strukturom osobe također i zato jer je “pozvan da u stvorenom svijetu bude slika i sličnost Božja”.145 Ulazeći u osobni odnos s Bogom u Kristu i odgovarajući na dar milosti sebedarjem, čovjek postaje osobiti izričaj slave Božje u stvorenom svijetu.146 Možemo reći da Ivan Pavao II. namjerava staviti Krista u središte čitave povijesti spasenja i u središte ljudskog života: u njemu je Bog odvijeka čovjeka izabrao i predodredio ga da postane posinak Božji. Ovo posinstvo, prema Ivanu Pavlu II., predstavlja dovršenje eshatološkog čovjekovog poziva. Krist, gom i lišio se milosti. Stoga ostvarenje božanskog poroda pretpostavlja ne samo stvaranje, nego također i Kristovo otkupljenje.

Kristologija i antropologija u učenju Ivana Pavla II. uvijek se preobražavaju u soteriološki govor. Usp. B. HÄRING, Introduzione, u: GIOVANNI PAOLO II, La dignità dell’uomo in Cristo. L’enciclica programmatica Redemptor hominis di Giovanni Paolo II con un commento di Bernhard Häring, Edizioni Paoline, Rim, 1979., 12.

143 Opća audijencija 17. kolovoza 1988., Ins XI/3, br. 9, 397-398.

144 Usp. Opća audijencija 9. travnja 1986., Ins IX/1, br. 11, 962-963.

145 Usp. Opća audijencija 28. svibnja 1986., Ins IX/1, br. 4, 1699.

146 Usp. Opća audijencija 9. travnja 1986., Ins IX/1, br. 10, 962. Ondje se Ivan Pavao II. poziva na sv. Ireneja: “Gloria Dei vivens homo, vita autem hominis visio Dei” (Adversus haereses, IV, 20, 7). Ova tvrdnja je veoma bliska Papi, što pokazuju i mnoga pozivanja na tu Irenejevu tvrdnju. Isto upućivanje na Ireneja nalazimo u DEV 59; Govor tijekom liturgije u sv. Gregoriju na Fanaru (Istanbul, Turska), 30. studenog 1979., Ins II/2, 1286): “’slava je Božja živi čovjek’ (…) ‘a život je čovjekov gledanje Boga’, gledanje Oca očitovanog u Riječi”.

Na prvi dio Irenejeve tvrdnje (“Gloria Dei vivens homo”) Papa se poziva u Govoru ekvadorskim biskupima u pohodu “Ad limina” 11. prosinca 1979., Ins II/2, br. 4, 1373 – AAS 71 (1979.), 1527; Govor upućen Kardinalskom zboru tijekom audijencije prigodom čestitanja božićnih blagdana 22. prosinca 1979., br. 15, 1497 – AAS 71 (1979.), 1569; Apostolsko pismo o 1600. obljetnici sv. Bazilija Patres Ecclesiae 9. siječnja 1980., Ins III/ 1, br. 3. 63 – AAS 72 (1980.), 16; Angelus 5. kolovoza 1979., Ins II/1, br. 2, 111; Govor tijekom pohoda bolnici “Sv. Jakov” 21. prosinca 1980., Ins III/2, br. 3, 1747; Angelus u Sotto il Monte, 26., travnja 1981., Ins IV/1, br. 1, 1026; Govor biskupima Biskupskog sekretarijata Srednje Amerike 2. ožujka 1983., Ins VI/1, br. 8, 534; Homilija održana tijekom euharistijskog slavlja 30. listopada 1983., Ins VI/2, br. 3, 937; Homilija održana tijekom mise u Milanskoj katedrali 4. studenog 1984., Ins VII/2, br. 7, 1164; Homilija održana tijekom mise kanonizacije bl. Eustohije Calafato 11. lipnja 1988., Ins XI/2, br. 9, 1967.

Ivan_Pavao_01.p65

49

12.10.2007, 10:12

50

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

utjelovljena Riječ, potpuno otkriva čovjeku smisao stvaranja “na sliku i sličnost Božju” kao i njegov konačni poziv.

Utjelovljena Riječ Božja otkriva čovjeka njemu samome i stoji u središtu čitave povijesti spasenja te u središtu ljudskog života (1) jer predstavlja (bilo iz povijesnog, bilo iz ontološkog gledišta) punu suradnju čovjeka s izvornim planom Očevim i (2) jer, podsjećajući ga na vlastiti “početak”, izvodi ga iz grešnosti prema njegovoj izvornoj nevinosti, i daje mu razumjeti vlastiti “početak”147 (to jest istinu vlastite ontološke strukture stvorene na sliku i sličnost Božju).

Drugim riječima, ako pod protologijom čovjeka shvaćamo bilo naravni red, bilo red milosti, tada možemo reći da Ivan Pavao II. stavlja red milosti u ontološki odnos s Kristom. Naprotiv, kada se radi o naravnom redu, Ivan Pavao II. u svom učenju dovodi u ontološku vezu Trojstvo i čovjeka, a utjelovljena Riječ (Krist) je onaj koji čovjeku tu istinu objavljuje. Ovo je očito također i u sljedećem odlomku, za kojeg možemo reći da predstavlja sintezu Papinog učenja o temi o kojoj smo raspravljali: “Istina o čovjeku stvorenom na sliku Božju ne određuje samo čovjekovo mjesto u cjelokupnom redu stvaranja, nego također progovara i o njegovoj povezanosti s redom spasenja u Kristu, koji je vječna i istobitna ‘slika Božja’ (2 Kor 4, 4), slika Očeva. Stvaranje čovjeka na sliku Božju već od samog početka Knjige Postanka pruža svjedočanstvo o njegovom pozivu. Ovaj poziv se u potpunosti objavljuje s Kristovim dolaskom. Upravo zbog toga, zahvaljujući djelovanju ‘Duha Gospodnjeg’, otvara se per-

147 “Pozivajući se na ‘početak’, to nas, u jednom određenom smislu vodi onkraj granica baštinjene grešnosti čovjeka sve do njegove izvorne nevinosti; on nam tako dopušta pronaći kontinuitet i vezu koja postoji između ove dvije situacije, po kojima je nastala drama početaka te ujedno i objava otajstva čovjeka povijesnom čovjeku” (Opća audijencija 5. ožujka 1980., Ins III/1, br. 1, 518).

Dva momenta u učiteljskoj službi Ivana Pavla II. ovdje postaju razumljiva: (1) važnost njegove teološko-antropološke metode, koja određuje bilo rezultate teološke analize, bilo usvajanje teološkog smjera; (2) također i njegov pojam kristocentrizma postaje razumljivim (u naravnom redu), a njegove granice jasnima.

Postaje razvidno kako teološka metoda, karakteristična za Papu, u razmišljanju o čovjeku, dopušta (štoviše, potiče) da se pored činjenica objave također služimo i činjenicama povijesnog iskustva čovjeka o samome sebi. Primjenjujući ovu metodu, “povijesni” čovjek Ivana Pavla II., kojeg Isus vodi njegovom “početku”, shvaća vlastitu istinu i dostojanstvo unutar iskustva svoje duhovne bijede. U isto vrijeme, “povijesni” čovjek, bez pozivanja na stanje izvorne nevinosti, ne bi mogao shvatiti stanje vlastite grešnosti.

Krist stoji u središtu ljudskog života i u središtu čitave povijesti spasenja upravo zbog toga pozivanja na “početak” (te stoga i na ethos ljudskog “srca” i eshatološkog stanja), u svjetlu kojega čovjek razumije vlastitu istinu i dostojanstvo, te Krist upravo zbog toga otkriva čovjeka njemu samome.

Ivan_Pavao_01.p65

50

12.10.2007, 10:12

51

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

spektiva pune preobrazbe u istobitnu sliku Božju, a to je Krist (usp. 2 Kor 3, 18). Na taj način ‘slika’ iz Knjige Postanka (Post 1, 27) dosiže puninu svog objavljenog značenja”.148

3.2. “Otkupiteljsko utjelovljenje” Pitanje predodređenja čovjeka u Kristu, odnosno relacije između kristologije i antropologije, Ivan Pavao II. dotiče i u svom apostolskom pismu Tertio millennio adveniente.149 To apostolsko pismo zahvaća i problematiku o kojoj govorimo, ali nije teološki traktat koji bi sustavno i razrađeno obrađivao sva suptilna teološka pitanja. U br. 3 Ivan Pavao II. sintetički objedinjuje već u ranijem učenju naznačene teološko-antropološke tvrdnje: podsjeća na misao iz Prologa Ivanova evanđelja o Riječi po kojoj je sve što postoji postalo, na teologiju kristološkog himna u Kol 1,15 o Kristu kao prvorođencu prije svakog stvorenja. I Hebr 1,3 o Kristu koji je odsjaj slave i otisak Božjeg bića, na temelju rečenoga tvrdi da je Krist “početak i praoblik svih stvari koje je Bog u vremenu stvorio”. Tvrdnja da je Krist “početak i praoblik svih stvari koje je Bog u vremenu stvorio” daje zaključiti da je Krist model stvaranja stvorene stvarnosti te upućuje na ontološku vezu između Krista savšene slike Božje i čovjeka stvorenog na sliku Božju, odnosno na ontološki temelj jedinstva reda stvaranja i reda spasenja. Ivan Pavao II. ipak ne eksplicira ovakav zaključak, nego nastavlja sljedećim riječima: “Činjenica da je vječna Riječ u punini vremena uzela stanje stvorenja daje događaju Betlehema od prije dvije tisuće godina posebnu kozmičku vrijednost. Zahvaljujući Riječi svijet stvorenja predstavlja se kao ’kozmos’, tj. skladan svemir. I opet je Riječ ona koja, utjelovljujući se obnavlja svemirski red stvorenja. Poslanica Efežanima govori o naumu što ga je Bog zasnovao u Kristu, ‘da se provede punina vremena: tj. uglaviti u Kristu sve - na nebesima i na zemlji’ (1,10)”150.

Iz tih je riječi jasno da Ivan Pavao II. utjelovljenju pripisuje kozmičku vrijednost, te da Krist predstavlja načelo jedinstva stvorene stvarnosti. Jer, “zahvaljujući Riječi svijet stvorenja predstavlja se kao ‘kozmos’, tj. skladan svemir”. U tim riječima prepoznajemo odjek kristološkog himna u poslanici Kološanima: “Sve stoji u njemu (Kol 1,17). No, već u sljedećoj rečenici Ivan Pavao II. se ponovno vraća soteriološkoj interpretaciji utjelovljenja.

Opća audijencija 9. travnja 1986., Ins IX/1, br. 11, 962-963. Usp. Homilija na euharistijskom slavlju održanom u Wellingtonskom “Athletic Parku” 23. studenoga 1986., Ins IX/2, br. 7, 1561-1562.

149 Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1994.

150 Tertio Millennio Adveniente, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994., (ubuduće TMA) 3.

148

Ivan_Pavao_01.p65

51

12.10.2007, 10:12

52

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

No, istodobno ovdje još uvijek ostaje nejasnim na čemu počiva kozmička vrijednost utjelovljenja: (1) postoji li neka ontološka veza između Krista i stvorene stvarnosti i prije njegova povijesnog utjelovljenja prije 2000 godina, odnosno počiva li utjelovljenje i na kakvoj prethodnoj ontološkoj vezi između Krista i stvorene stvarnosti, te ono zato zadobiva i posjeduje kozmičke dimenzije ili (2) se odnos i jedinstvo između Krista i stvorene stvarnosti iscrpljuje isključivo u Kristovu djelu otkupljenja stvorene stvarnosti (koje pretpostavlja utjelovljenje prema načelu quod non est assumptum non est sanatum)151, te utjelovljenje ima kozmičku vrijednost zato što je ono početak i prvi čin obnove reda narušenog grijehom, ostvarene po Kristovoj otkupiteljskoj smrti na križu152. Drugim riječima, još uvijek ostaje otvorenim pitanje, zašto utjelovljenje ima kozmičku dimenziju i na čemu ona počiva? Da li utjelovljenje ima kozmičku dimenziju poradi ontološkog jedinstva između Krista i cjelokupne stvorene stvarnosti u vječnom Božjem naumu o spasenju čovjeka (usp. Ef 1,3-9), odnosno ima li utjelovljenje kozmičko značenje poradi Kristove uloge u stvorenom svijetu - i neovisno o grijehu ili ono ima kozmičku dimenziju samo zbog svoje spasenjsko-otkupiteljske dimenzije (zato što ono “obnavlja svemirski red stvorenja” narušen grijehom).

Iz ovoga, dakle, ostaje nejasno uči li Ivan Pavao II. da već samo utjelovljenje Riječi na neki način “obnavlja svemirski red stvorenja”, ili je utjelovljenje Riječi preduvjet i početak “obnove svemirskog reda stvorenja” koju je (utjelovljeni) Krist ostvario tek svojom smrću na križu (te utjelovljenje ima kozmičku vrijednost samo radi svoje soteriološko-otkupiteljske dimenzije)?

Ovakvu bi interpretaciju sugerirao nastavak istoga dokumenta.

Naime, Ivan Pavao II. u nastavku se poziva na spomenuti tekst poslanice Efežanima, no samo na onaj njegov dio koji govori o Božjem naumu otpuštenja prijestupa i otkupljenja po Kristovoj krvi (Ef 1,7-10)153, a ne spominje “Otkupljenje je u izvjesnoj mjeri uspostavilo iz samog korijena ono dobro koje je grijehom i njegovom baštinom u ljudskoj povijesti bilo bitno ‘umanjeno’ (...) u otajstvu ‘novog i posljednjeg Adama’ (usp. 1 Kor 15,45) koji je svojoj osobi pridružio narav prvog Adama. Bit Novog saveza sastoji se u tome da je Sin Božji istobitan s Ocem, postao čovjek: Preuzeo je ljudsku narav u jedinstvo božanske osobe Riječi. Onaj koji ostvaruje spasenje je istodobno pravi čovjek. Otajstvo spasenja svijeta uvjetuje da Bog-Sin prihvati ljudskost kao baštinu Adama u kojoj je njemu i svakom čovjeku postao jednak u svemu ‘osim u grijehu’ (usp. Hebr 4,15). Tako je on ... čovjeku samog čovjeka potpuno objavio i povjerio mu svoje uzvišeno poslanje, kako uči Drugi vatikanski koncil (GS 22)” (MD 11). Usp. Govor na Institutu za patrologiju “Augustinianum” u Rimu 7. svibnja 1982., u Ins, vol. VI/2, br. 3, 1435; Opća audijencija 9. ožujka 1988., u Ins, vol XI/3, br. 5, 1267.

152 "Otajstvo spasenja svijeta uvjetuje da Bog-Sin prihvati ljudskost kao baštinu Adama u kojoj je njemu i svakom čovjeku postao jednak u svemu ‘osim u grijehu’ (usp. Hebr 4,5)” (MD 11).

153 “Krist, Otkupitelj svijeta, jedini je Posrednik između Boga i ljudi i nema drugog imena pod nebom po kojemu možemo biti spašeni (usp. Dj 4,12). Čitamo u poslanici 151

Ivan_Pavao_01.p65

52

12.10.2007, 10:12

53

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

prethodne retke istoga poglavlja u kojima je govor o izabranju čovjeka prije postanka svijeta i o njegovu predodređenju odvijeka za posinstvo u Isusu Kristu (usp. Ef 1,3-6) te se poziva na koncilsku konstituciju Gaudium et spes, 22, ali samo na neke njezine tvrdnje, koje (uključujući i tajnu utjelovljenja) interpretira u soteriološkom smislu, da bi kasnije govorio o “otkupiteljskom Utjelovljenju”154, a za kršćanstvo rekao “religija Utjelovljenja je religija Otkupljenja svijeta Kristovom žrtvom”155.

U dokumentu nailazimo i na sljedeće tvrdnje: “Krist je ispunjenje čežnji svih religija svijeta i, zbog toga, im je jedino i konačno dostignuće”; u Kristu Bog govori o sebi čovječanstvu i istodobno “u istom Kristu, čitavo čovječanstvo i sve stvorenje govori o sebi Bogu - čak štoviše, daruje se Bogu”; u njemu se “sve vraća svome početku” - jer je on “rekapitulacija svega (usp. Ef 1,10)”; sve stvorenje, a osobito čovjek, objava je njegove slave.156 No, Ivan Pavao II. ipak ne silazi do ontološkog jedinstva kristologije i antropologije zbog kojega su onda posljedično sve religije svijeta, u svom traženja Boga, u biti usmjerene prema Kristu i poradi čega Krist predstavlja ‘ispunjenje njihovih čežnji’ te im je on “jedino i konačno dostignuće”. Upravo poradi toga ontološkog jedinstva Krista i cjelokupne stvorene stvarnosti i prije utjelovljenja, utjelovljenje predstavlja ‘rekapitulaciju svega’, ‘sve je stvorenje, a osobito čovjek, objava njegove slave’ te u utjelovljenom Kristu “čitavo čovječanstvo i sve stvorenje govori o sebi Bogu” i ‘u njemu mu se daruje’.

Ivan Pavao II. u Tertio millennio adveniente donosi niz značajnih tvrdnji koje upućuju na ontološko jedinstvo kristologije i antropologije, čak i polazi od tvrdnje o Kristu kao “prvorođencu svakog stvorenja” i o Riječi “po kojoj je sve što postoji postalo” (što predstavlja temelj ontološkog jedinstva kristo-

Efežanima: u Njemu ‘njegovom krvlju, imamo otkupljenje, otpuštenje prijestupa po bogatstvu njegove milosti. Nju preobilno u nas uli zajedno sa svom mudrošću i razumijevanjem po dobrohotnom naumu svojem što ga prije u njemu zasnova, da se provede u punini vremena’ (Ef 1,7-10). Krist, Sin istobitan s Ocem, dakle, On je, koji objavljuje Božji naum s obzirom na sva stvorenja i, posebno, s obzirom na čovjeka. Kao što na sugestivan način tvrdi Drugi vatikanski koncil, on ‘potpuno otkriva... čovjeka čovjeku i upoznaje ga s njegovim uzvišenim pozivom’ (GS 22). Pokazuje mu ovaj poziv objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi. Kao ‘slika Boga nevidljivoga’ Krist je savršen čovjek koji je Adamovim sinovima povratio, grijehom narušenu sličnost s Bogom. U svojoj ljudskoj naravi, slobodnoj od svakog grijeha i uznesenoj u božanskoj osobi Riječi, narav, zajednička svakom ljudskom biću biva uzdignuta na najviše dostojanstvo: ‘Utjelovljenjem se, naime, Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem. Rođen od Djevice Marije postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu’ (GS 22)” (TMA 4).

154 TMA 8; usp. TMA 1.

155 Usp. TMA 7.

156 Usp. TMA 6.

Ivan_Pavao_01.p65

53

12.10.2007, 10:12

54

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

logije i antropologije), poziva se i na teologiju kristološkog himna u Kol 1,15 te tvrdi da je Krist “početak i praoblik svih stvari koje je Bog u vremenu stvorio”. No ipak ne donosi eksplicitnih zaključaka o stvaranju svijeta i stvaranju čovjeka na sliku Božju u početku “u Kristu, po Kristu i za Krista”, te o utjelovljenju kao punini stvaranja, radi čega se i “punina vremena identificira s otajstvom utjelovljenja”157.

Spasenjsko značenje utjelovljenja, koje prevladava u učenju Ivana Pavla II., nipošto nije i ne može biti upitno. Spasenjsko značenje utjelovljenja je moguće promatrati unutar odnosa između čovjeka grešnika potrebnog otkupljenja i Krista kao otkupitelja, ali ga je moguće promatrati i unutar cjelokupne povijesti spasenja (uključujući i odnos između kristologije i protologije) – i to u svjetlu eshatološke napetosti (definitivnog sjedinjenja s Kristom i potpune suobličenosti Kristu; usp. Rim 8,28-30; Ef 1,9-10). U prvom slučaju teološkog vrednovanja utjelovljenja unutar odnosa između čovjeka grešnika potrebnog otkupljenja i Krista kao otkupitelja prijeti opasnost reduciranja (spasenjskog značenja) utjelovljenja (te općenito kršćanskog poimanja spasenja) na otkupljenje. Ta je tendencija ostala prisutna u učenju pape Ivane Pavla II. Sastoji se u svođenju “utjelovljenja Sina Božjega, otajstva spasenja za sav ljudski rod”158 na “otkupiteljsko utjelovljenje”159, a kršćanstva kao “religije Utjelovljenja” u “religiju otkupljenja svijeta Kristovom žrtvom”160. No, ukoliko uz taj pristup utjelovljenje promatramo i unutar cjelokupne povijesti spasenja, ono ostaje “otkupiteljskim utjelovljenjem” (i otkupljenje isto tako zadržava svoje kozmološko značenje), ali se nadilazi opasnost svođenja djela Isusa Krista na puku restauraciju reda uništenog grijehom. Teološko vrednovanje odnosa između kristologije i protologije te spasenjskog značenja utjelovljenja unutar cjelokupne povijesti spasenja s jedne strane otklanja opasnost primisli o supremaciji grijeha nad Božjim naumom o spasenju čovjeka, te potiče da pored spasenjskog značenja križa bude vrednovano i spasenjsko značenje uskrsnuća, te istodobno da spasenje ne bude promatrano ponajprije (negativno) kao otkupljenje od grijeha, zla i smrti, već i (pozitivno) kao definitivno posvećenje i pobožanstvenje čovjeka po sudjelovanju na Trojstvenom životu, po suobličenosti i sjedinjenju s Kristom uskrslim i proslavljenim.

Krist nije samo obnovitelj reda narušenog grijehom, niti je grijeh uzrok utjelovljenja. Isto tako utjelovljenje nije i ne može biti plod evolucije stvorene stvarnosti. No, kao što se Novi zavjet ostvaruje u pashalnom misteriju Isusa Krista i istodobno u Starom zavjetu ima svoju vlastitu pretpovijest, tako i utjelovljenje ima svoju teološko-antropološku pozadinu i kozmičko

Usp. TMA 1.

Usp. TMA 40.

159 Usp. TMA 1, 8.

160 Usp. TMA 7.

157 158

Ivan_Pavao_01.p65

54

12.10.2007, 10:12

55

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

značenje, a svoju spasenjsku puninu doseže u Kristovu uskrsnuću, koje opet ima i kozmičke dimenzije.

Kristovo utjelovljenje je apsolutna novost i sasvim osobiti, gratuitni Božji zahvat u povijest stvorene stvarnosti, a njegovo spasenje je novo stvaranje i pobožanstvenje čovjeka. Spasenje ima svoj početak u stvaranju čovjeka na sliku Božju koja je Isus Krist, a svoje dovršenje u uskrsnuću, odnosno u posvećenju čovjeka te njegovu potpunom suobličenju Kristu (usp. Ef 1,3-14; Rim 8,29-30; Kol 1,15-20).

No, moramo ipak reći da iako Ivan Pavao II. nije donio eksplicitnih tvrdnji niti zaključaka ovakve vrste, ipak je donio sve biblijsko-teološke premise koje potiču na promatranje spasenjskog značenja utjelovljenja unutar cjelokupne povijesti spasenja te na daljnju teološku refleksiju u svjetlu takvog polazišta.

4. Punina otkupljenja i suobličenje Kristu uskrslome U učenju Ivana Pavla II. uskrsnuće označava obnavljanje ljudskog života u njegovoj cjelovitosti. Uskrsnuće, međutim, nije samo spašavanje onoga što je bilo podvrgnuto smrti; ne radi se o povratku u stanje prije smrti niti o povratku u čovjekovo protološko stanje. Raspravljajući o eshatološkoj stvarnosti čovjeka, Ivan Pavao II. govori o “restitutio in integrum”, što je u isto vrijeme i “uvod u jednu novu puninu”.161 U objašnjavanju svoje misli i pokušaju da pruži integralnu viziju povijesti spasenja, Papa se poziva na Pavlovu antropologiju. Izabire dva teksta (Rim, 8, 19-21; 1 Kor 15) i iščitava ih zajedno.

Prema Pavlu, uskrsnuće je konačna i najpotpunija riječ samoobjave Božje (usp. Rim 8, 19-21). Objava, koja se rekapitulira u Kristu, u isto vrijeme predstavlja Božji odgovor na povijesnu neizbježnost smrti, kojoj je čovjek po grijehu podvrgnut. “Tijelo”, o kojem govori Pavao (usp. 1 Kor 15), Ivan Pavao II. promatra kao zajednički nazivnik koji, s jedne strane, prigrljuje ljudsku narav u njezinoj duševno-tjelesnoj cjelovitosti i u svojoj ontološkoj složenosti (“počelo” čovjeka stvorenog “na sliku i sličnost” Božju)162 a, s druge strane, pojam “tijela” po njemu izriče stanje palog čovjeka (u napetosti između dva pola: protologije i eshatologije), koji “sa svom žudnjom iščekuje” konačno objavljenje Božje i eshatološku slavu sinova Božjih (usp. Rim 8, 19-21).

Zahvaljujući djelovanju milosti otkupljenja, čovjek u sebi krije ne samo “ropstvo pokvarljivosti”, nego također i nadu da će prispjeti k potpunom oslobođenju u slavi.

161 162

Ivan_Pavao_01.p65

Usp. Opća audijencija 10. veljače 1982., Ins V/1, br. 3, 337.

Usp. Opća audijencija 3. veljače 1982., Ins V/1, br. 4, 285.

55

12.10.2007, 10:12

56

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Uskrsnuće mrtvih, tvrdi Ivan Pavao II., nije toliko „antiteza i negacija ‘zemljanog čovjeka’“ (čiji je pralik prvi Adam), koliko “njegovo dovršenje i njegova potvrda”.163 Svaki čovjek u sebi nosi sliku Adama kao stvarnost koja u njemu sazrijeva prema konačnom dovršenju koje se sastoji u bitku uobličenom na sliku uskrslog i proslavljenog Krista.

“Zaista, nema nikakve sumnje da je, ako upravo u čitavom vidljivom svijetu (kozmosu) ono jedinstveno tijelo, a to je ljudsko tijelo, nosi u sebi ‘potencijalnost uskrsnuća’, to jest čežnju i sposobnost da postane definitivno ‘neraspadljivo, slavno, u snazi’, to stoga jer, ustrajući od početka na tjelesno-duševnom jedinstvu personalnog bitka, ono (tijelo) može u ovoj ‘zemljanoj’ slici i sličnosti Božjoj zadržati i nanovo roditi također i ‘nebesku’ sliku posljednjeg Adama, Krista”.164 Odnos “povijesnog” čovjeka s Kristom nosi pečat predokusa eshatološke stvarnosti. Duševno-tjelesni ustroj čovjeka nosi u sebi nutarnju težnju i sposobnost da postane proslavljen na sliku uskrslog Krista. Uskrsnuće i eshatološki susret “licem u lice” s Bogom znači, međutim, duboku preobrazbu i radikalnu promjenu. Pobožanstvenjujuća dubina gledanja Boga tvori izvor jednog novog sustava snage u odnosu tijelo-duh te čovjek postaje “kristolik”: “I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga” (1 Kor 15, 49).165 U učenju Ivana Pavla II. ne nalazimo teoloških naglasaka koji bi istaknuli kozmičko značenje Kristova uskrsnuća, kojim započinje novo eshatološko razdoblje ljudske povijesti u protežnosti između već započete uskrsne preobrazbe i još uvijek neostvarene suobličenosti Kristu uskrslome.

5. Zaključak U učenju pape Ivana Pavla II. susrećemo sljedeće kristološke naglaske: 1. Inicijativa za otkupljenje čovjeka dolazi od Oca, no djelo otkupljenja Otac je povjerio Sinu. Sin realizira djelo spasenja, ali Otac ostaje onaj koji njime upravlja. Kroz povijest svijeta djelo spasenja u srcima ljudi izvodi Duh Sveti.

2. Djelo otkupljenja je najviša i najizvrsnija objava Očeva milosrđa. Vrhunac objave Očeva milosrđa i aktualizacija njegove milosrdne ljubavi prema čovjeku je Sinovljeva žrtva na križu. Otac je izabrao križ kao način spasenja.

Grijehom je povrijeđena ljubav Božja u samom činu darivanja čovjeku (a to Usp. isto, br. 4, 285.

Usp. Opća audijencija 3. veljače 1982., Ins V/1, br. 4, 285.

165 Usp. Opća audijencija 13. siječnja 1982., Ins V/1, br. 2, 81-82; Opća audijencija 3. veljače 1982., Ins V/1, br. 3, 289; Opća audijencija 26. srpnja 1989., Ins XII/2, br. 6, 145.

163 164

Ivan_Pavao_01.p65

56

12.10.2007, 10:12

57

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

samodarivanje Boga čovjeku pripada vječnom Božjem planu o čovjeku) i zato „iako je spreman oprostiti, on radi dobra i časti samoga čovjeka traži zadovoljštinu”. Križ ipak nije kazna, nego je žrtva križa, s jedne strane najviša moguća zadovoljština, a s druge strane pokazuje svu težinu grijeha te neizmjernu veličinu Očeve milosrdne ljubavi. Jer, Otac je prvi koji, darujući Sina, izvršava zadovoljštinu. Utjelovljeni Sin Božji, raspet na križu, zbog toga je mjera Božje ljubavi prema čovjeku i najrječitija riječ i Crkvi i svijetu o tome koju je cijenu Bog bio spreman platiti da zaštiti dostojanstvo čovjeka i bogatstvo koje je položio u njega. Svojim je utjelovljenjem Krist na sebe preuzeo grešnu ljudsku narav i na križu je pobijedio grijeh.

3. Kristovo djelo spasenja je prije svega pomirenje. Ono nije samo oslobođenje od grijeha i ozdravljenje čovjeka od posljedica grijeha (obnova ljudske naravi lišene milosti posvetne, nego Kristovo djelo spasenja ostvaruje intimno jedinstvo Boga i čovjeka. Spasenje je novo stvaranje utemeljeno na daru novoga života. Ono je usmjereno prema uspostavi jedinstva višeg reda od onog prijašnjeg, narušenog ljudskim grijehom. Za cilj ima komuniciranje intimnog zajedništva božanskih osoba čovjeku te ostvarenje novog zajedništva ljudskih osoba u eshatološkoj „dijaloškoj besmrtnosti“ u „zajedništvu svetih“.

4. Djelo otkupljenja podrazumijeva i u sebi uključuje utjelovljenje, jer postoji već staro teološko načelo koje kaže „Quod non est assumptum, non est sanatum“. Po misteriju utjelovljenja ljudska je narav sjedinjena s Kristom, te je utjelovljenje početak i prvina spasenja. Bog se utjelovio i postao je čovjekom „propter nos homines et propter nostram salutem“. Utjelovljenjem je Krist preuzeo na se ljudsku narav. Ontološki je postao sjedinjen sa svakim čovjekom. Temelj jedinstva između stvaranja i otkupljenja i nit vodilju cijele povijesti spasenja predstavlja Božje čovjekoljublje.

5. Duh Sveti je plod pashalnog misterija, snagom otkupljenja prebiva u čovječjem srcu i kroz povijest čovjeka stavlja u kontakt s milošću Kristova otkupljenja. Duh Sveti posvećuje čovjeka i čini ga dionikom božanskog sinovstva Sina, te tako čovjek postaje nanovo stvoren u Kristu. Stvoreni smo da bismo postali “sinovima u Sinu” (usp. Ef 1,5) i predodređeni smo da budemo suobličeni slici Sina (usp. Rim 8,29).

6. Ovo suobličavanje čovjeka Kristu predstavlja konačno ispunjenje čovjekova poziva i ostvarenje Božjeg plana s čovjekom. Otkupljenje, dakle, ima dvostruku perspektivu: povijesnu (suobličavanja Kristu kroz povijesni hod) te eshatološku (kada će čovjek u potpunosti biti suobličen Kristu). Kristovim uskrsnućem i silaskom Duha Svetoga započelo je vrijeme Crkve, u kojem nam je - snagom Kristove otkupiteljske milosti i darom Duha, kojega primamo u sakramentima - ići naprijed sve do konca vremena kada će Krist ponovno doći u slavi i suditi živima i mrtvima.

7. Otajstvo čovjeka možemo do kraja shvatiti tek u svjetlu otajstva Isusa Krista. Objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi Krist potpuno otkriva i čovjeka njemu samome. Osoba i otkupiteljsko djelo Isusa Krista predstavljaju,

Ivan_Pavao_01.p65

57

12.10.2007, 10:12

58

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

stoga, vrhunac Božje objave o čovjeku, nepovredivi temelj njegova ljudskog dostojanstva i polazište u traženju odgovora na različita društvena, socijalna, gospodarska i etička pitanja suvremenoga svijeta.

Izdvojeni naglasci predstavljaju globalni teološki okvir Ivana Pavla II. unutar kojega on promatra i kristocentrizam ljudskog života. Možemo ih svesti na zajednički nazivnik: Čovjek treba otkupitelja. Čovjek je grijehom narušio prijateljstvo s Bogom. Grijehom nije uništena slika Božja u čovjeku, nego je samo „zamračena“ i u određenom smislu „umanjena“. No, Bog ga nije napustio, nego je u svojoj milosrdnoj ljubavi poslao svojega Sina kao Spasitelja da bi on obnovio prijateljstvo i zajedništvo čovjeka s Bogom. Nedokučivo otajstvo Božjega bitka, tj. njegovo „čovjekoljublje (usp. Tit 3,4), biva izrečeno i postaje vidljivim ”u Kristu i po Kristu, u njegovim činima i riječima i konačno u njegovoj smrti na križu i u njegovu uskrsnuću. Krist je utjelovljenje i uosobljenje Očeva milosrđa. On je sam Očevo milosrđe, koje želi obnoviti savez milosti s ranjenim i ugroženim čovjekom.

Kristologija Ivana Pavla II. je stoga bitno i snažno obilježena soteriološki.

U svom učenju on tajno posvješćuje i teološki produbljuje otkupiteljsko značenje Kristove žrtve i smrti na križu. On je u svom teološko-kristološkom učenju sklon također i Kristovo utjelovljenje te uskrsnuće promatrati u svjetlu otkupljenja čovjeka ranjenog grijehom. Povijest spasenja u tom slučaju poprima hamartocentrične karakteristike, te prijeti opasnost da se nedovoljna pozornost posveti teološkom produbljenju Kristova utjelovljenja i uskrsnuća.

Ne biva uvijek jasno na prikladan način istaknut niti Božji naum spasenja, jedan i jedinstven odvijeka, koji predstavlja i ontološki temelj jedinstva stvaranja i otkupljenja, kristologije i antropologije, a soteriološko značenje utjelovljenja i uskrsnuća biva suženo na otkupljenje.

Prijeti, naime, opasnost da se u tom slučaju dođe do zaključka da je ljudski grijeh uzrok utjelovljenja. No, Isus Krist nije tek obnovitelj reda narušenog grijehom (kao što utjelovljenje nije i ne može biti interpretirano niti plod evolucije stvorene stvarnosti). Kristovo utjelovljenje je sasvim osobiti, gratuitni Božji zahvat u povijest stvorene stvarnosti i apsolutna novost. A spasenje ima svoj početak u stvaranju čovjeka na sliku Božju koja je Isus Krist.

Svoje dovršenje doseže u uskrsnuću, odnosno u posvećenju čovjeka te njegovu potpunom suobličenju Kristu (usp. Ef 1,3-14; Rim 8,29-30; Kol 1,15-20).

Tako, kao što se Novi zavjet ostvaruje u pashalnom otajstvu Isusa Krista i istodobno u Starom zavjetu ima svoju vlastitu pretpovijest, jednako tako i utjelovljenje ima svoju teološko-antropološku pozadinu i kozmičko značenje, a svoju spasenjsku puninu doseže u Kristovu uskrsnuću, koje opet ima i kozmičke dimenzije.

Papa je u svom učenju donio biblijsko-teološke premise koje potiču na promatranje spasenjskog značenja utjelovljenja unutar cjelokupne povijesti spasenja. No, on sam bio je skloniji zaustaviti se na promatranju odnosa između čovjeka grešnika potrebnog otkupljenja i Krista kao otkupitelja te spa-

Ivan_Pavao_01.p65

58

12.10.2007, 10:12

59

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

senjsko značenje utjelovljenja interpretirati kao početak i prvi čin Kristova otkupiteljskog djela (“otkupiteljsko utjelovljenje”).

No, u njegovu učenju nedostaje snažnije teološko vrednovanje odnosa između kristologije i protologije te spasenjskog značenja utjelovljenja unutar cjelokupne povijesti spasenja. Ono s jedne strane otklanja opasnost primisli o supremaciji grijeha nad Božjim naumom o spasenju čovjeka, te potiče da pored spasenjskog značenja križa bude vrednovano i spasenjsko značenje uskrsnuća te da spasenje ne bude promatrano ponajprije (negativno) kao otkupljenje od grijeha, zla i smrti, već (pozitivno) kao definitivno posvećenje i pobožanstvenje čovjeka po ontološkom sjedinjenju s Kristom raspetim, uskrslim i proslavljenim (gratia increata) te po osobnom vjerničkom suobličenju i sakramentalnom životu u zajednici njegove Crkve (gratia creata).

No, pri analizi kristološko-teološkog učenja pape Ivana Pavla II. potrebno je ipak naglasiti da su teološki sadržaji u njegovu učenju imali prvenstveno pastoralni cilj i zadatak. On ne piše sustavnu kristologiju niti sustavno elaborira teološko-kristološki traktat koji treba pružiti zaokruženu teološku cjelinu, izbrusiti sve dimenzije jednog otajstva i odgovoriti na sva suptilna teološka pitanja. Kristologija je u njegovu učenju bila vezana prvenstveno uz antropologiju te uz zaštitu i promicanje kršćanske vizije čovjeka, uz promicanje ljudskog dostojanstva, prava i sloboda te uz teološko-pastoralno produbljenje braka i obitelji. Isus Krist je za njega temelj i jamac dostojanstva ljudske osobe. On, zato, izvlači pojedine kristološke istine i stavlja ih u službu antropologije te zaštite ljudskog dostojanstva, nepovredivih prava ljudske osobe i moralno-etičkih pitanja. I pritom ih ne kani sustavno teološki produbiti i osvijetliti, nego ih upotrebljava kao teološko polazište za druge tvrdnje. Valja, štoviše, naglasiti da takav Papin postupak nipošto nije sporan.

Iako u njegovoj kristologiji ne nalazimo zaokružen teološki traktat i sve elemente dogmatsko-kristološke misli s odgovorima na sva suptilna teološka pitanja, moramo zaključno istaknuti da kristološka misao pape Ivana Pavla II. sasvim sigurno ostaje dragocjena teološka baština suvremene Crkve. Ta je teološka baština, koja nam ostaje iz pontifikata pape Ivana Pavla II. elaborirana u svjetlu suvremenih pitanja o čovjeku, o njegovu dostojanstvu i ljudskim pravima, te će Crkva i dalje u trećem tisućljeću nastaviti na baštini koju je on isticao, graditi svoje shvaćanje odnosa između Boga i čovjeka te Crkve i svijeta. Teološka baština u učenju pape Ivana Pavla II. i dalje će biti teološka potka stavova Crkve u mnogim pitanjima te će snažno i dalje utjecati na razvoj teološke antropologije, na moralnu teologiju te razvoj kršćanske duhovnosti.

Ivan_Pavao_01.p65

59

12.10.2007, 10:12

60

Ivan_Pavao_01.p65

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

60

12.10.2007, 10:12

61

Nela Gašpar: KRISTOLOGIJA IVANA PAVLA II.

Nela Gašpar

KRISTOLOGIJA IVANA PAVLA II. Inkarnacijska dimenzija otajstva otkupljenja u kristologiji Ivana Pavla II.

0. Uvod Prva, nastupna enciklika1 Ivana Pavla II., dana u Rimu 1979., tj. prve godine njegove papinske službe, posvećena je otajstvu Isusa Krista. Sam naslov enciklike “Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka” u sebi krije otajstvo Isusa Krista okrenutog prema ljudima.2 Govoreći o osobi Isusa Krista Ivan Pavao II. stavlja u središte prije svega njegovo značenje za čovjeka. Čovjek je “prvotni i osnovni put Crkve“3 i “Crkva treba biti svjesna čovjekove situacije“4, a ako u suvremenom zapadnom duhu ijedan teološki traktat sve više gubi svoje donedavno uporište, onda je to jamačno upravo soteriologija.5 Za

IVAN PAVAO II., Redemptor hominis. Otkupitelj čovjeka, Dokumenti 56, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1980. Dana u Rimu 4. ožujka, godine 1979., prve korizmene nedjelje, prve godine papinske službe Ivana Pavla II. 2 Isto vrijedi za druge dvije enciklike: Bogat milosrđem. Dives in misericordia, Dokumenti 61, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, (1980.); Dominum et vivificantem. Gospodina i životvorca, Dokumenti 87, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986.

3 IVAN PAVAO II., Redemptor hominis. Otkupitelj čovjeka, br. 4.

4 Isto, br. 12.

5 Emancipatorska antropologija prosvjetiteljstva, naime, s jedne strane, i primjena prirodnoznanstvene metodologije na područje psihologije, s druge, pridonijeli su gubitku ne samo osjećaja nego i svijesti grijeha. Prosvjetiteljska svijest je s jedne strane oslobodila čovjeka od religioznog tutorstva, a prirodna znanost mu je, zbog svojeg isključivo kauzalnog pristupa problemu, zanijekala slobodu. Tako imamo nelogičnu situaciju da se na području prirodne znanosti i na njoj temeljene antropologije sa slobodom zapravo ozbiljno ne računa, dok na području civilnog društva sloboda ostaje najvažnija riječ. Ne kao da suvremeni čovjek na Zapadu nema osjećaj i doživljaj krivnje, naprotiv, o tome se pišu romani i prikazuju drame, nego nema svijesti grijeha. U tom pogledu ovaj duh za soteriologiju nije prikladan.

1

Ivan_Pavao_02.p65

61

12.10.2007, 10:14

62

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Ivana Pavla II. upravo takvo stanje je prvi i glavni izazov za kristologiju budući da je soteriologija srž kršćanskog misterija, kršćanske poruke i kršćanske vjere a eventualna ponuda kršćanstva u kojem bi soteriologija bila stavljena u zagrade, bila bi izdaja kršćanstva sâma. Isus je čovjekov otkupitelj, Isus čovjeka spašava od zla i smrti čineći ga dionikom božanskoga života.

Kako današnji čovjek očituje svoju potrebu za otkupljenjem, potrebu za oslobođenjem od zla i smrti, potrebu za “novim” životom i kako u Isusu Kristu prepoznaje Onoga po kojemu mu je to darovano? Čovjekova potreba za otkupljenjem i otkupiteljsko djelo Isusa Krista u središtu su kristologije Ivana Pavla II. Stoga ćemo i mi u svome promišljanju, poput Ivana Pavla II., krenuti od čovjeka. Upravo u godini u kojoj Crkva proživljava izvanrednu obljetnicu koja je povezana s obljetnicom otkupljenja Ivan Pavao II. napisao je encikliku o otajstvu ljudske patnje koje je sveopće, tiče se svakog čovjeka, prisutno je u svim društvima i kulturama u svakom povijesnom razdoblju i u kojemu čovjek doživljava ujedno i otajstvenu dimenziju svoga života koja traži svoje utemeljenje. Zato Ivan Pavao II. patnju naziva misterijem koji pripada čovjekovoj transcendenciji, u kojem je čovjek u određenom smislu “sudbinski određen” i pozvan da nadilazi samoga sebe ostajući pri tom nedohvatni misterij koji traži zadnju istinu i smisao cjelokupne stvarnosti, a ona mu je dana u perspektivi kristocentričnog egzistencijalizma. I “otajstvo otkupljenja svijeta čudesno je ukorijenjeno u patnji, a ona pak sa svoje strane nalazi u njemu najviši i najsigurniji domet“6. Bog se upravo kroz patnju najviše očituje kao misterij koji mi svojim umom nikada nećemo proniknuti, ali i kao onaj koji – ako je s vjerom i ljubavlju prihvaćen u svojoj nepojmljivoj tajni – jedino može unijeti zraku svjetla i smisla u našu patnju i pretvoriti je u “spasonosno trpljenje“.

1. “Homo patiens” i transcendentni značaj ljudske osobe7 Primat religioznog momenta u antropologiji Ivana Pavla II. ključ je za rješavanje pitanja o čovjeku. Čovjekova pripadnost Bogu ima ontički značaj, a ako se taj odnos ne konkretizira te ostane neispunjen, čovjekova će svijest iskusiti apsurd, pa i frustracije i obeshrabrenost. Postavljajući u prvi plan religiozni moment u čovjeku, Ivan Pavao II. upozorava na činjenicu da je ljudska osoba protagonist povijesti usmjerene prema transcendentnoj smislenosti. Ne smije se previdjeti činjenica da je Ivan Pavao II. svome filozofskom djelu o ljudskoj osobi dao vrlo znakovit moto preuzet iz dokumenta Drugog vatikanskog sabora: “Crkva, zbog svoje uloge i službe, ni na koji način nije IVAN PAVAO II., Salvifici doloris. Spasonosno trpljenje, Dokumenti 70, Kršćanska sadašnjost, Zagreb,1984., br. 31.

7 Usp. N. GAŠPAR, “Homo patiens” i Ivan Pavao II., u: I. KOPREK, (ur.) Defensor hominis. Zbornik radova na međunarodnom simpoziju “Čovjek u filozofiji K. Wojtyle – Pape Ivana Pavla II.” održanog 5. travnja 2003. u Zagrebu, FTI, Zagreb, 2003., str. 223-234.

6

Ivan_Pavao_02.p65

62

12.10.2007, 10:14

63

Nela Gašpar: Kristologija Ivana Pavla II.

istovjetna s političkom zajednicom niti je vezana za bilo koji politički sustav.

Ona je u isti mah i znak i zaštita transcendentnog značaja ljudske osobe“8.

U obrani transcendentnog značaja ljudske osobe središnje mjesto pripada otajstvu Isusa Krista. On ne samo da je objavio uzvišenost čovjekova poziva nego mu je u otajstvu otkupljenja omogućio da ga i ostvari. 9 Želeći osvijetliti tu temeljnu atnropološku datost Ivan Pavao II. polazi od sveopćeg ljudskog iskustva patnje.10 Pitanje o patnji spada među najtemeljitija pitanja ljudske egzistencije, što zacijelo rijetko tko osporava. Može se tu i tamo naći neki sretnik koji nema nikakva razumijevanja za to pitanje. Ali većina ljudi nije poput tog sretnika. A mi smo uvjereni da će i takvog sretnika, prije ili kasnije, snaći patnja, tako da ni on neće moći zaobići to pitanje koje je opće, koje sve tišti i tiče se najdublje srži naše egzistencije. Patnja je ucijepljena u ljudsku povijest, događa se u raznim trenucima života, ostvaruje se na razne načine, poprima različite razmjere. Na svim zemljopisnim širinama i dužinama ona prati čovjeka i u određenom smislu s njime zajedno živi, pripada njegovom bitku u ovom svijetu, bez nje ne bi bilo ni naše civilizacije. Čak je i ljubav povezana s patnjom11. Iako patnja u subjektivnoj dimenziji kao osobno događanje koje je zatvoreno u neponovljivu unutarnju ljudsku stvarnost – izgleda neizreciva i nepriopćiva, istodobno ona u svojoj objektivnoj stvarnosti više nego išta traži da se s njom postupa, da se o njoj razmišlja i da se shvaća kao izraziti problem; da se zato oko nje postavljaju temeljna pitanja te da se traže odgovori.12

Gaudium et spes, br. 76. Usp. A. WIERZBICKI, Na izvorima humanizma Ivana Pavla II., u: I. KOPREK, (ur.) Defensor hominis. Zbornik radova na međunarodnom simpoziju “Čovjek u filozofiji K. Wojtyle – Pape Ivana Pavla II.” održanog 5. travnja 2003. u Zagrebu, FTI, Zagreb, 2003., str. 51.

9 Ivan Pavao II. za vrijeme svoga pontifikata hermeneutički je razvio koncilsko promišljanje o čovjeku koji sam sebe razotkriva u Isusu Kristu. Bez Boga čovjek ne može postići svoj cilj. Za Ivana Pavla II. poznavanje Boga potrebno je ne samo da bi se čovjek spasio nego da bi uopće upoznao sebe. Kad čovjek izgubi Boga, ili ga prestane tražiti, i sam se izgubi u nekim svojim načinjenim apsolutima koji to, zapravo nisu, ali ga zato posve zaokupljuju. Otuda se može lako zaključiti da egzistencija okupljena oko lažnog središta, jednog ili više njih, nije autentična.

10 U promišljanju ljudske patnje on polazi od fenomenoloških iskustava (Salvifici doloris, br. 5-8) a zatim im, premda ne sustavno, nastoji dati ontološko-metafizičko utemeljenje (Salvifici doloris, br. 9-13).

11 Usp. I. DEVČIĆ, Bog i patnja. Iskustvo patnje – izvor očovječenja i stvaralaštva, u: Riječki teološki časopis 1(1993) br. 1, 25-47; ISTI, Pred Bogom blizim i dalekim. Filozofija o religiji, FTI, Zagreb, 59-74.; G. GRESHAKE, Patnja – cijena ljubavi?, Sinj, 1993.; J. ĆURIĆ, Nema ljubavi bez boli, u: Obnovljeni život 6 (1989), 526-539.; H. U. VON BALTHASAR, Samo je ljubav vjerodostojna, K. Krešimir, Zagreb, 1999.

12 Usp. IVAN PAVAO II., Salvifici doloris. Spasonosno trpljenje, br. 5.

8

Ivan_Pavao_02.p65

63

12.10.2007, 10:14

64

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Ivan Pavao II. priznaje da je riječ o misteriju kojemu razumski ne nalazimo rješenja ali koji ne dopušta našem umu da o njemu umukne. Kao što sva zla u prirodi i u povijesti nisu ljude odučila od toga da se i dalje nadaju i žive u nadi za neko “bolje sutra”, isto tako ni filozofija ni teologija sa svim svojim raspoloživim spekulativnim arsenalom pojmova i misli nisu izbile čovjeku potrebu da uvijek i dalje propitkuje svoje iskustvo patnje tražeći odgovore, makar su mnogi rekli da odgovora nema. Ivan Pavao II. pokazuje da se iz svake patnje koju podnosi čovjek, nezaobilazno javlja pitanje o uzroku (zašto?) i pitanje o smislu (radi čega?). Ta pitanja ne samo da prate ljudsku patnju nego joj određuju ljudski sadržaj, ono po čemu je patnja upravo ljudska13.

Ivan Pavao II. patnju ne poistovjećuje izravno sa zlom pokazujući da ona “izražava određenu situaciju u kojoj čovjek doživljava zlo i, doživljavajući ga, postaje subjekt trpljenja“14. U njegovoj pozadini promišljanja odnosa patnje i zla stoji tradicionalna teodicejska nauka koja zlo uza svu svoju strahovitost spoznaje kao sekundarnu stvarnost koja je moguća samo na pozadini dobra i koju se može samo u horizontu dobra doživjeti. Relativnost zla naprama dobru ne dopušta, naime, harmonizirajuće izjednačavanje, a kamoli vaganje jednog naprama drugom; ona naprotiv otkriva u sebi proturječan karakter zla.

Na osnovi te unutarnje proturječnosti zlo nije neko “ništa”, ali je ipak u sebi ništetno jer “čovjek trpi zbog zla – koje je izvjestan nedostatak, ograničenje i iskretanje dobra”15. Patnja je prema Ivanu Pavlu II. posljedica fizičkog ili moralnog zla16, koje je takvo spoznato i vrednovano i u krajnjoj liniji posljedica naše konačnosti. Čovjek egzistencijalno ćuti da on opstoji samo po navezanosti na Polazište ili Praiskon te se ujedno pruža naprijed prema Dolazištu ili Svrsi, a u toj navezanosti i pružanju ozbiljuje mu se smisao egzistencije. Čovjek je biće koje prima samoga sebe kao pozvanog u postojanje i kao predanog samom sebi u življenje u slobodi. S jedne strane na temelju svoje slobode premašuje ono što jest, pokušava stvoriti bolji poredak, nadilazi sve zbiljsko i pita za smisao bitka, za pojedino biće i za cjelokupnost zbilje. Svatko konačno spoznaje u anticipirajućem posizanju prema beskonačnom obzoru; pojedinačno biće shvaća kao takvo u odnosu prema bitku uopće. Ovo anticipirajuće posizanje koje je implicitno uključeno u svakom činu spoznaje, daje mu distanciju od dotičnog bića i oslobađa prostor za slobodu, odluku, pothvat. Dok je, dakle, s jedne strane čovjek veći od zbilje na drugoj strani je zbîlja veća od

Usp. isto, br. 9.

Isto, br. 7.

15 Isto, br. 7.

16 Usp. isto, br. 5.

13 14

Ivan_Pavao_02.p65

64

12.10.2007, 10:14

65

Nela Gašpar: Kristologija Ivana Pavla II.

čovjeka. Ona mu prethodi od samog početka, obuhvaća ga i ostaje mu u bîti neshvatljiva tajna. Tako dolazi do međusobnog ispreplitanja stvarnosti i transcendencije, slobode i nužnosti, zbilje, i mogućnosti, moći i nemoći, veličine i bijede čovjeka. U svojoj veličini da se spoznajući i htijući uzdiže iznad svega čovjek spoznaje i svoju konačnost i svoju bijedu. U svojoj transcendenciji spoznaje uvijek iznova svoju imanenciju. Ali vrijedi i obrnuto: Baš u njegovoj bijedi dokazuje se njegova veličina, jer čovjek zna za svoju bijedu i zbog nje trpi. A ne bi mogao trpjeti zbog svoje bijede kad ne bi barem imao pojam o svojoj veličini i time znao da bi sve moglo i moralo biti drugačije. U trpljenju čovjek se spoznaje kao biće koje samo sebe neograničeno nadilazi i upravo u tome spoznaje svoju konačnost koja ga upućuje na transcendenciju kao konstitutivnu nedostižnost svoga bića u povijesti17.

Osim konačnosti kao izvora ljudske patnje Ivan Pavao II. promišlja i dijalektiku čovjekove moći i nemoći i u odnosu prema fenomenu zla koje je nedvojbeno empirički iskustvena stvarnost u povijesti a ujedno i nepronicljiva tajna. Ni dualistički niti monistički filozofski sustavi nisu dali uvjerljiv odgovor o porijeklu zla. Shvatimo li ljudsku narav ili povijest kao radikalno zlom, onda se ne može objasniti čežnja za dobrim, patnja zbog zla. Ako je ljudska narav po sebi dobra, kako je onda moglo doći do ovog krivog obrata?

Ivan Pavao II. mogućnost zla utemeljuje na osnovnom ustrojstvu čovjeka kao stvorenog slobodnog bića koje je “na putu” prema svome ostvarenju. Zlo on prikazuje kao izopačenost ili izvrnutost bîtka koja dovodi čovjeka u proturječje sa samim sobom i očituje mu da je zlo utoliko apsolutno besmisleno i naopako. Stoga čovjek trpi zbog zla jer ga spoznaje i vrednuje kao “izvjestan nedostatak, ograničenje i iskretanje dobra”18.

Iz promišljanja fenomena konačnosti i zla, izvora ljudske patnje, prema Ivanu Pavlu II., čovjek može spoznati svoju nemoć ne samo da pronikne u misterij patnje nego da iz sebe samoga postigne svoje vlastito dovršenje. Na kraju čovjek samom sebi ostaje otvoreno pitanje na koje sam ne može odgovoriti i “još dublje trpi kao čovjek ako ne nađe zadovoljavajućeg odgovora”19.

Nadu da zlo i patnja nemaju zadnju riječ20 Ivan Pavao II. utemeljuje na metafizičkoj nužnosti čovjeka da čuva svoj bitak. Voljeti što postoji, čovjeku je kao razumnom biću urođeno. Međutim, sve živo pa i čovjek krajnje granice svoje nemoći pred konačnošću i zlom doživljava u smrti, a ugroženost od nje traje uzduž cijelog čovjekova života.21 Njegovo je temeljno iskustvo da su sva

17 18 19 20 21

Ivan_Pavao_02.p65

Isto, br. 2-4.

Isto, br. 7.

Isto, br. 9.

Usp. isto, br. 23.

Usp. isto, br. 15.

65

12.10.2007, 10:14

66

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

njegova iskustva ograničena i da se sutra iz svakog trebati iseliti, preseliti, svakako iz njega izaći. Čovjek živi u neprestanom egzodusu iz ovoga svijeta.

Tim dubinskim apokaliptičkim doživljajima i agonijama, ucrtanim u kod ljudskog doživljavanja, pridružuju se bankroti nepostignutih uspjeha, ruševine neispunjenih nadanja i razočarajućih susreta. To je kao neko projiciranje smrti iz daljnje budućnosti u naš tragični sada. Usred života smjestila se tjeskoba isto toliko jaka koliko i težnja, da uščuvamo svoj bitak. Zato je čovjekov bitak bitno ugrožen bitak22.

Iz tog voljenja i tjeskobe, snagom same naravi bića kome je bitak dan u zajedništvu s drugima, čovjek diže svoj vapaj za spašavanjem bitka prema onom biću koje ga može spasiti a to je jedino, apsolutno i Neugroženo biće koje je apsolutan i bezuvjetan Misterij nužnoga bića, čija bit je sam bitak. Taj se pak misterij Apsoluta prema ugroženom biću otvara onom istom dubinom i širinom, ljubavlju i snagom, kojom je stvarao kozmos. Čovjeku ne treba dokazivati opstojnost esencijalno Neugroženog bića. On tu opstojnost kroz svoju esencijalno egzistentnu ugroženost doživljava kao jedinu mogućnost očuvanja svog vlastitog opstanka23. Pronalazeći sebe ugroženoga u Neugroženom, čovjek s Njim na temelju ontosolidarnosti razvija odnos koji se temelji na bitnoj ovisnosti dogodljivog bića od njegova Stvoritelja. Pod vidikom čovjekove ugroženosti On se pokazuje jedinim čovjekovim bezuvjetnim osloncem. Ivan Pavao II. definira čovjeka bićem sposobnim dohvatiti taj misterij.24 To je čovjekova najdublja definicija: on živi u misteriju, s misterijem i pred misterijem. Čovjek ne može živjeti bez misterija. Ali, taj misterij nije apsurd, naprotiv, njegova suprotnost apsolutno Ništa je apsurd. Jer ako Apsolut ništa nije apsurd, nije moguće izbjeći zaključku da je egzistencija apsurd ili da se ne može obrazložiti. Apsolutni Bitak mora postojati jer je apsurdno da ne postoji.

Zato je nenazočnost Apsoluta kao apsolutnog misterija u filozofskom sustavu znak njegove slabosti. Za Ivana Pavla II. Apsolutni misterij je jedino svjetlo za homo patiensa, tako da nam je živjeti ili u misteriju ili u apsurdu.

Kroz misterij Patnje suočeni smo s Apsolutnim misterijem, koji raspolaže našim bićem na nedokučiv način, a da pri tome nikom izvan Sebe nije odgovoran. Hoćemo li se toj nepojmljivoj Slobodi povjeriti s onu stranu svih svojih obračuna i proračuna, zahtjeva i pravdanja – da se bez ikakva pridržaja u posvemašnjoj nesebečnosti predamo apsolutno Drugačijem od sebe? Misterijem se ne može ovladati, može mu se samo prići u ljubavi i slobodi koja Usp. IVAN PAVAO II., Fides et ratio. Vjera i razum, Dokumenti 117, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999., br. 26-27.

23 To što će posegnuti za dokazima za Božju opstojnost, bilo za dokazima odozgo bilo za dokazima odozdo, bit će samo znak, da želi nešto, što je već u njemu bitno doživljeno, filozofskom refleksijom bolje i potpunije osvijetliti te tako svoje metafizičko iskustvo, svoju ontoesencijalnu svijest umno razglobiti i racionalno kategorizirati.

24 Usp. IVAN PAVAO II., Fides et ratio. Vjera i razum, br. 34.

22

Ivan_Pavao_02.p65

66

12.10.2007, 10:14

67

Nela Gašpar: Kristologija Ivana Pavla II.

dopušta da drugi bude drugi i drugačiji. Učinimo li tako transcendirat ćemo svaku razumnost i razboritost, transcendirat ćemo samo misaono svođenje svega na vlastiti “ja”, da bismo utonuli u autentičnu ljubav. Kad naime prestane svaka “računica”, onda istom počinje Ljubav.25 Ljubav je, prema Ivanu Pavlu II., ne samo “najpotpuniji izvor odgovora na pitanje o smislu patnje”26 nego i o odnosu prema homo patiensu. Stoga bi se i Apsolutni misterij morao očitovati kao ljubav koja prihvaća oboje, i veličinu i bijedu čovjeka na neizmjeran način, ostajući pri tome ponuda i apel ljudskoj slobodi koji se mogu na intelektualno pošten način opravdati. 27

2. Otajstvo otkupljenja ukorijenjeno u patnji Ivan Pavao II. jasno ističe da odgovor na pitanje o patnji i zlu može dati samo Bog sam. Važno je uočiti da se pitanja o patnji i zlu koje čovjek trpi, u obzoru vjere i njezine teologije, ne izvode iz razmišljanja uma zadivljenog skladom kozmosa nego iz samoobjave svemogućega Boga stvoritelja koji je ujedno ljubav. Stoga se ovdje također mora očekivati odgovor iz iste objave.

Odgovor nije bio odjednom dan nego je dolazio korak po korak.28 Tome je tako stoga što je taj odgovor pretpostavljao ljudsko povijesno produbljivanje iskustva patnje, ali i iskustva Božje blizine čovjeku kao i njegove suverene slobode. Tako Novi zavjet pokazuje da je sam Bog preuzeo na sebe podnošenje trpljenja i patnje. Pokazuje se povijesna činjenica da se Bog slobodno kao čovjek zbog inkarnacije podvrgao ljudskoj činjenici trpljenja i patnje. I inkaranacija i križ jesu – kao i samo trpljenje - za Ivana Pavla II. ponajprije činjenice vjere koje se ne daju ni iz čega izvesti niti ni na što svesti.

U uvodu enciklike “Otkupitelj čovjeka” on donosi dva teksta iz Ivanova evanđelja i naziva ih ključnom istinom kristologije. “I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama” (Iv 1,14); a na drugom mjestu: “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16).29 Kao što vidimo, u središtu su dva otajstva: otajstvo utjelovljenja i otajstvo otkupljenja, u središtu su i dvije dimenzije same stvarnosti otkupljenja. “Isusovo djelo uključuje

Usp. J. ĆURIĆ, Nema ljubavi bez boli, u: Obnovljeni život 6 (1989), 526-539.

IVAN PAVAO II., Salvifici doloris. Spasonosno trpljenje, br. 13.

27 Usp. isto, br. 14-27.

28 O misteriju patnje u Bibliji usp.: M. VUGDELIJA, Patnja i bol u svjetlu Biblije i ljudskog iskustva, Zagreb: Franjevačka visoka bogoslovija – Makarska, 1993.; S. JURIČ, Što je Bog rekao o patnji. Problem patnje u Starom zavjetu, Zagreb: Globus – Hrvatska dominikanska provincija, 1997.

29 IVAN PAVAO II., Redemptor hominis. Otkupitelj čovjeka, br. 1.

25 26

Ivan_Pavao_02.p65

67

12.10.2007, 10:14

68

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

dvije usko povezane činjenice: to je spasiteljsko djelo, koje oslobađa čovječanstvo od sile zla i novo stvaranje, koje pribavlja ljudima sudjelovanje u božanskom životu. (…) Novo stvaranje može ostvariti samo Onaj koji je svemoguć, jer uključuje prenošenje božanskog života u ljudski život”30.

Govoreći o stvarnosti otkupljenja od patnje Ivan Pavao II. dohvaća patnju u njezinom temeljnom i konačnom značenju. Bog je dao svoga Sina Jedinorođenca da čovjek “ne umre”, “a značenje tog izraza 'ne umre' pobliže se određuje sljedećim riječima: 'nego da ima život vječni'“.31 Polazeći od transcendentnog značenja ljudske osobe, za Ivana Pavla II. čovjek “umire” kad gubi “vječni život”. “Suprotnost spasenju nije dakle sama vremenita patnja, bilo kakvo trpljenje, nego konačna patnja: gubitak vječnoga života. Jedinorođeni Sin dan je čovječanstvu prije svega da bi čovjeka zaštitio pred tim konačnim zlom, pred neopozivom patnjom. “U svojem spasenjskom poslanju on je dakle morao dohvatiti zlo u njegovim onostranim korijenima iz kojih se razvija u ljudskoj povijesti. Ti transcendentni korijeni zla utvrđeni su u grijehu i smrti: oni se doista nalaze u gubitku vječnog života. Poslanje Jedinorođenoga Sina sastoji se u pobjedi nad grijehom i smrti. On pobjeđuje grijeh svojom poslušnošću sve do smrti, a smrt pobjeđuje uskrsnućem”32.

Prihvaćajući u Isusu Kristu dani odgovor na pitanje kako opstati u iskustvu patnje i zla i kako se odnositi prema homo patiensu, čovjek nastoji patnju blažiti i po mogućnosti prevladati, a kad bi morao birati između solidarnosti i slobode od trpljenja, on bi izabrao solidarnost. Sam Bog je postao čovjekom za druge, izložio se trpljenju, nemoći i smrti – u tome je iskazao svoju ljubav, a u uskrsnuću svoju moć. Zato ondje gdje nevjera otkriva Božju nemoć, vjera raspoznaje prisutnost Božje svemoći.33 Činjenica inkarnacije Božjega IVAN PAVAO II., 100 Kateheza, Glas Koncila, Zagreb, 2000., str. 78.

IVAN PAVAO II., Salvifici doloris. Spasonosno otkupljenje, br. 14.

32 Isto.

33 Usp. IVAN PAVAO II., Salvifici doloris. Spasonosno otkupljenje, br. 13-18. Promišljanje misterija ljudske patnje u mislima Ivana Pavla II. daleko je od novovjekovnih spekulativnih teodiceja, ono dobiva “praktičko usmjerenje” i religijski je ambijentirano.

Za njega je uvijek važno da ono što jest i što čovjek u svom srcu već nekako zna ne bude prikriveno i zasuto nesuvislim pitanjima. Umjesto čistoj spekulaciji Ivan Pavao II. daje primat novoj “praksi” koja dakako uključuje i svoju “teoriju”, tj. razložni govor. Za njega bi teologija u tom svjetlu trebala biti promišljanje kršćanske prakse koja se shvaća kao nasljedovanje Isusa Krista te u tome kao iskustveni otpor i djelotvorno protivljenje svakoj negativnosti i patnji. Čovjekov religiozni stav ovdje je iščekivanje Boga: da se Bog pokaže Bogom, pouzdanje u Boga koje je u stanju izreći mu u tužaljci vlastitu razočaranost njime, uputiti protest i pitanje Bogu u ime Božje moći i dobrote. To iščekivanje u nadi nosi u sebi neukidivu napetost i patnju, ali prepušta Bogu da on bude Bogom i da se kao takav pokaže u trenutku i na način koji su njegovi. Ivan Pavao II. je svjestan granice ovoga stava i prakse nasljedovanja koja iz njega proizlazi jer ona ne može hic et nunc preobraziti svijet.

On prihvaća tu svoju granicu i upućuje na to ističući da se “opravdanje Boga” nasuprot patnji u konačnici događa samo po Bogu, tj. u njegovoj eshatološkoj samoobjavi čovjeku.

30 31

Ivan_Pavao_02.p65

68

12.10.2007, 10:14

69

Nela Gašpar: Kristologija Ivana Pavla II.

Sina i činjenica njegova križa ne oslobađaju čovjeka patnje ali daju drugoj činjenici – naime ljudskom trpljenju i patnji u povijesti – smisao. To da Bog trpi daje svakom trpljenju njegov smisao. Trpljenje postaje mjestom gdje čovjek može oponašati Boga, nasljedovati Krista koji mu pokazuje kako se može opstati u trpljenju i patnji. Kada čovjek krene tim putem, on se u vjeri pouzdaje u to da je u takvom zajedništvu s Bogom koje obuhvaća i život i smrt, patnju i radost.

Božja ljubav kojoj se čovjek u vjeri predaje nema svoje mjerilo u svijetu ni u čovjekovom iskustvu; naprotiv, riječ je o tome da su ljudi prihvaćeni i uključeni u ljubav koju Otac ima prema Sinu. Ivan Pavao II. ističe da križ “govori i nikada neće prestati govoriti o Bogu-Ocu koji je uvijek vjeran svojoj vječnoj ljubavi prema čovjeku”34. A jer ta ljubav nema svojeg mjerila u svijetu, ne može ona nikako biti otkrivena ili odčitana iz našeg iskustva svijeta i nas samih. Odatle pak čitava zbilja dospijeva pod novi predznak: vjerniku je ona usporedba za njegovo zajedništvo s Bogom. Pozitivno, to znači da svako dobro iskustvo vjerniku postaje simbolom ili znakom Božje ljubavi. Negativno, pak, to znači da trpljenje i smrt nemaju nad vjernikom takvu moć da bi ga definitivno otrgli od Boga, razorili zajedništvo s njim. Čovjekova pripadnost Bogu ima ontički značaj; čovjek samoga sebe doživljava kao rastegnutog između konačnoga i beskonačnoga i ako se taj odnos ne konkretizira te ostane neispunjen, čovjekova će svijest iskusiti apsurd, pa i frustraciju. Stoga Ivan Pavao II. promišlja otajstvo utjelovljenja i otkupljenja, dva otajstva Isusovog života koja govore o tome da je Bog postao čovjekom da bi čovjek postao božanskim. Čovjek “treba da usvoji i asimilira svu stvarnost Utjelovljenja i Otkupljenja, kako bi iznova pronašao samoga sebe”35. “Božanski značaj otkupljenja ne ostvaruje se tek u činjenici što je grijeh pobijeđen, već time što je ljubavi vraćena stvaralačka snaga kojom je čovjeku omogućeno da iznova pristupi punini života i svetosti što od Boga dolazi”36. Doista, zbilja otkupljenja u svojem ljudskom opsegu otkriva neslućenu veličinu čovjeka. Istovremeno božanski značaj otkupljenja omogućuje nam, mnogo iskustvenije i “povijesnije” razotkriti dubinu one ljubavi koja ne uzmiče pred jedinstvenom žrtvom Sina da zadovolji Stvoriteljevu i Očevu Vjernost prema ljudima stvorenim na njegovu sliku i od samoga “početka” u Sinu izabranima na milost i slavu. Kao što vidimo, Ivan Pavao II. u svojoj kristologiji ujedinjuje dvije interpretacije povijesti spasenja: hamartocentričnu (koja polazi od grijeha i otajstvo Isusa Krista tumači polazeći od čovjekove potrebe za otkupljenjem) s kristocentričnom, novozavjetnom perspektivom

IVAN PAVAO II., Bogat milosrđem. Dives in misericordia, Dokumenti 61, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994., br. 7.

35 IVAN PAVAO II., Redemtor hominis. Otkupitelj čovjeka, br. 10.

36 IVAN PAVAO II., Bogat milosrđem. Dives in misericordia, br. 7.

34

Ivan_Pavao_02.p65

69

12.10.2007, 10:14

70

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

(koja otajstvo Isusa Krista smješta u središte povijesti spasenja i sve momente unutar te povijesti tumači u svjetlu univerzalne i kozmičke uloge Isusa Krista). I jedna i druga svoje potpuno ostvarenje u povijesti nalaze u slanju Duha Svetoga u kome se nedokučivi Bog, jedan i trojedan, dariva ljudima stavljajući u njih izvor vječnog života. Tako je ljudski život, po dioništvu, prožet božanskim životom, pa tako i sam stječe božansku dimenziju.

3. Pomazanik Duhom – otkupitelj čovjeka Drugi sveopći vatikanski sabor ukazao je na nužnost novog produbljivanja nauka o Duhu Svetomu kao što je Pavao VI. izrijekom rekao: “Kristologiju, a napose ekleziologiju Koncila treba da slijedi novo proučavanje i novo štovanje Duha Svetoga, što će svakako upotpuniti nauk Koncila”37. Zadatku koji Drugi vatikanski sabor stavlja pred teologe Ivan Pavao II. nastoji dati svoj doprinos napose u svojoj enciklici posvećenoj Duhu Svetome “Dominum et vivificantem” (Gospodin i životvorac). “Duh Sveti je bio najprije poslan kao dar Sinu koji postade čovjekom da ostvari mesijanske navještaje. Poslije 'odlaska' Krista-Sina, … Duh Sveti će 'doći', izravno da dovrši djelo Sinovo: to je njegovo novo poslanje. On će, dakle, završiti novu eru povijesti spasenja i dovesti je k punini”.38 Konačna objava Duha Svetoga kao Osobe koja je dar dovršava se u vazmenom događaju muke, smrti i uskrsnuća. Ti događaji predstavljaju vrijeme “novog početka” samodarivanja Boga, jednoga i trojedinoga, čovječanstvu u Duhu Svetom po Kristu Otkupitelju. “Taj novi početak predstavlja otkupljenje svijeta: 'Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenoga? (Iv 3,16). Već se u tom 'davanju' Sina, u daru Sina, izražava najdublja bit Boga koja je kao Ljubav nepresušno vrelo darivanja. U daru pak što ga daje Sin izvršuje se objava i darivanje vječne Ljubavi, a to je Duh Sveti, koji jest, u nepronicljivim dubinama božanstva, Osoba-dar, i to po djelu Sina, to jest po vazmenom otajstvu daje se na nov način apostolima i Crkvi, a po njima čovječanstvu i svemu svijetu”39. Konačan izraz tog otajstva zbiva se na dan uskrsnuća. Toga je dana Isus Nazarećanin, “potomak Davidov po tijelu postavljen Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih” (Rim 1, 3-4). Stoga možemo reći da mesijansko “uzvišenje” Krista u Duhu Svetomu dosiže svoj vrhunac u uskrsnuću u kojem se on objavljuje i kao Sin Božji, “pun snage”. A ta se snaga, čiji izvori ključaju u neistraživu zajedniPAVAO VI., Nagovor na generalnoj audijenciji 6. lipnja 1973., u: Insegnamenti di Paolo VI, 11 (1973), 477. Ovdje citirano prema IVAN PAVAO II., Dominum et vivificantem. Gospodina i životvorca, br. 2.

38 IVAN PAVAO II., Dominun et vivificantem. Gospodina i životvorca, br. 22.

39 Isto, br. 23.

37

Ivan_Pavao_02.p65

70

12.10.2007, 10:14

71

Nela Gašpar: Kristologija Ivana Pavla II.

štvu Trojice, očituje iznad svega u činjenici da uskrsli Krist s jedne strane ispunja Božje obećanje novog stvaranja koje je već prorok Ezekiel izrekao u govoru o stvaranju novog srca i novog duha, tj. o darivanju Božjeg duha (usp.

Ez 36,26-27; Iv 7,37sl; 19,34), a s druge strane ostvaruje i svoje obećanje apostolima da će im poslati Duha istine, Tješitelja (usp. Iv 16,7). To je Branitelj kojega šalje uskrsli Krist da nas po njemu preobrazi u svoj vlastiti uskrsli lik.40 “Tim postizava svoj potpuni učinak i poslanje Mesije, to jest Onoga koji je primio puninu Duha Svetoga za izabrani narod i za sve čovječanstvo. 'Mesija' doslovno znači 'Krist', to jest 'Pomazanik', što u povijesti spasenja znači 'Pomazanik Duhom Svetim'“41. To je proročka predaja Staroga zavjeta. Vjeran toj predaji Šimun Petar reći će u kući Kornelijevoj: “Vi znate što se događalo po svoj Judeji… nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom” (Dj 10,37sl).

U Starom zavjetu pomazanje je postalo vanjski znak dara Duha. Mesija je više no ikoja druga pomazana osoba Starog zavjeta onaj jedinstveni veliki Pomazanik Božji. On je Pomazanik jer posjeduje puninu Duha Božjega. On će također biti i Posrednik u darivanju toga Duha svemu narodu. Upravo na početku svog mesijanskog djelovanja u sinagogi u Nazaretu Isus će se pozvati na navještaj Izaije proroka (Iz 61,1 sl) i proglasiti “da je on taj 'Pomazanik' Očev, da je Mesija, to jest onaj na kome počiva Duh Sveti kao dar samoga Boga, onaj koji posjeduje puninu toga Duha, onaj koji predstavlja 'novi početak' dara što će ga Bog pokloniti čovječanstvu u Duhu”42.

Ivan Pavao II. ističe da se po svjedočanstvu Pisma cjelokupna povijest i djelovanje Isusovo događa “u Duhu Svetomu”. “Po Duhu Svetomu” postade čovjekom onaj kojega Crkva u Vjerovanju ispovijeda kao Sina, istobitna s Ocem. On postade čovjekom, utjelovljen “od Marije Djevice”. Otajstvo utjelovljenja “odjelotvorio je onaj isti Duh koji je – istobitan s Ocem i Sinom – u apsolutnom otajstvu Boga, jednoga i trojednoga, Osoba-ljubav, nestvoreni dar i vječni izvor svakog dara što proizlazi od Boga u redu stvaranja te izravno počelo i u određenom smislu subjekt Božjega samodarivanja u redu milosti.

Otajstvo utjelovljenja predstavlja vrhunac toga Božjeg priopćavanja toga, Božjeg samodarivanja”43.

Otajstvo utjelovljenja dogodilo se kada “dođe punina vremena”. Ivan Pavao II. ističe da “punini vremena odgovara posebna punina samodarivanja kojim se Bog jedan i trojedan dariva u Duhu Svetomu. “Po Duhu Svetomu” ostvaruje se otajstvo hipostatskog sjedinjenja, to jest sjedinjenja božanske naravi s naravi ljudskom, božanstva s čovještvom – u jednoj jedinoj osobi

40 41 42 43

Ivan_Pavao_02.p65

Isto, br. 24.

Isto, br. 15.

Isto, br. 18.

Isto, br. 50.

71

12.10.2007, 10:14

72

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Riječi-Sina. “Kada Marija u trenutku naviještenja izgovara svoj 'Fiat – Neka mi bude po tvojoj riječi' (Lk 1,38), ona začinje na djevičanski način čovjeka, Sina Čovječjega, koji je Sin Božji. Po tom 'učovječenju' Riječi-Sina Božje samodarivanje dosiže svoju konačnu puninu u povijesti stvaranja i spasenja. Ta se punina izražava s osobitom snagom i posebnom rječitošću u ovom tekstu Ivanova evanđelja: ‘I Riječ je tijelom postala’ (Iv 1,14). Utjelovljenje Boga-Sina znači preuzimanje u jedinstvo s Bogom ne samo ljudske naravi nego zajedno s njome, u određenom smislu, i svega onoga što je ‘tijelo’: svega čovječanstva, svega vidljivoga, materijalnog svijeta. Stoga utjelovljenje poprima kozmičko značenje, kozmičku dimenziju. ‘Prvorođenac svakog stvorenja’ (Kol 1,15), tim što se utjelovio u individualnom čovještvu Kristovu, sjedinjuje se na neki način sa svom čovjekovom stvarnošću, sa svim što spada na čovjeka koji je ‘tijelo’”44. Život koji u punini posjeduje Bog, moguće je darovati samo tako da postane životom jednoga čovjeka kao što je Krist u svojoj ljudskoj naravi koja je po hipostatskom sjedinjenju u Riječi postala osobom. U isto vrijeme po otajstvu utjelovljenja na nov se način otvara izvor toga božanskog života u povijesti čovječanstva, a to je Duh Sveti. Riječ-Sin koji je ‘Prvorođenac svakog stvorenja’ (Kol 1,15) postaje ‘Prvorođenac među mnogom braćom’ (Rim 8,29), a tako postaje i glava tijela, to jest Crkve, koja će se roditi na križu i objaviti na dan Duhova, a po Crkvi postaje glavom čovječanstva, to jest ljudi svih naroda, svih zemalja i kultura, svakog jezika i kontitnenta koji su pozvani na spasenje. ‘I Riječ tijelom postade’, Riječ u kojoj ‘bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo... I onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja’ (usp. Iv 1,14.4.12 sl). A sve se to zbilo i još se uvijek zbiva ‘po Duhu Svetomu’”45.

Tako se uspostavlja tijesna veza između slanja Sina i slanja Duha Svetoga. Slanje Sina na neki način dosiže svoje ispunjenje u otkupljenju. Slanje pak Duha Svetoga “crpi” iz otkupljenja: “On će od mojega uzeti i – navješćivat će vama” (Iv 16,15). Otkupljenje potpuno izvršuje Sina kao Pomazanik koji je došao i djelovao snagom Duha Svetoga, žrtvujući dokraja samoga sebe na drvetu križa. To otkupljenje trajno odjelotvoruje u srcima i savjestima ljudi – u povijesti svijeta – Duh Sveti kao “drugi Tješitelj”. Duh stanuje u Crkvi i u srcima vjernika kao u hramu (usp. 1 Kor 3,16; 6,19) i u njima moli i daje svjedočanstvo o njihovu posinjenju (usp. Gal 4, 6; Rim 8,15-16.26), ujedinjuje je u zajedništvu i u službi, poučava je, vodi i obdaruje svojim karizmama i plodovima (usp. Ef 4,11-12; 1 Kor 12,4; Gal 5,22). Tako pneumatološki motivirana kristologija, prema Ivanu Pavlu II., može naime najbolje posrednički pomiriti jedinstvenost Isusa Krista i njezino univerzalno značenje. Pneu-

44 45

Ivan_Pavao_02.p65

Isto.

Isto, br. 52.

72

12.10.2007, 10:14

73

Nela Gašpar: Kristologija Ivana Pavla II.

matologija stavlja kristologiju u određeni univerzalni obzor u kome Isus Krist, koji je u Duhu u njegovoj osobi posrednik između Boga i čovjeka, postaje u Duhu univerzalnim posrednikom spasenja.

4. Zaključak Premda Ivan Pavao II. nije napisao sustavni nauk o osobi i djelu Isusa Krista, čitavo njegovo teološko promišljanje obilježeno je perspektivom kristocentričnog egzistencijalizma. U uvodu svoje enciklike posvećene Duhu Svetome “Dominum et vivificantem” (Gospodin i životvorac) on ističe da je ona kao i dvije ranije enciklike “Redemptor hominis” (Otkupitelj čovjeka) i “Dives in misericordia” (Bogat milosrđem) proizašla iz poticaja da osvijetli događaj našeg spasenja, izvršen u Sinu, koji je od Oca poslan u svijet da “se svijet spasi po njemu” (Iv 3,17).46 Stoga možemo reći da Ivan Pavao II. u svojim enciklikama razvija pneumatološki motiviranu kristologiju u smjeru trinitarnog posredovanja. Pritom on ovo posredovanje ne vodi na pojmovnospekulativnoj razini nego on prije svega nastoji da se sama “fides quaerens intellectum” shvati kao trinitarni proces i da se objasni i tamo gdje se Trojstvo izričito ne spominje. Kristologija Ivana Pavla II. je teološka jer je po njoj očigledno da se o Isusu Kristu ne može govoriti ako se nema u vidu njegov odnos prema Bogu kao svome Ocu i najdubljem temelju svega stvorenoga.

Ona je kristološka jer u njezinu ostvarenju postaje jasno da samo po Sinu imamo pristup Ocu. Najzad kristologija, prema Ivanu Pavlu II., mora biti i pneumatološka jer samo u Duhu koji nam je obećan i darovan može zasjati jedinstvo Isusa Krista s Ocem i njegovo zajedništvo sa svakim od nas. U Duhu Svetom se “nedokučivi Bog, jedan i trojedan, dariva ljudima stavljajući u njih izvor vječnog života”47.

Otajstvo utjelovljenja predstavlja vrhunac toga Božjeg priopćivanja toga, Božjeg samodarivanja. To se dogodilo kada “dođe punina vremena” a “punini vremena” odgovara posebna punina samodarivanja kojim se Bog jedan i trojedan dariva u Duhu Svetomu. “Po Duhu Svetomu” ostvaruje se otajstvo sjedinjenja božanske naravi s ljudskom, božanstva s čovještvom – u jednoj jedinoj osobi Sina. “Kada Marija u trenutku naviještenja izgovara svoj 'Fiat – Neka mi bude po tvojoj riječi' (Lk 1,38), ona začinje na djevičanski način čovjeka, Sina Čovječjega, koji je Sin Božji. Po tom 'učovječenju' Riječi-Sina Božje samodarivanje dosiže svoju konačnu puninu u povijesti stvaranja i spasenja”48. Otajstvo utjelovljenja odjelotvorio je onaj isti Duh koji je – istobi-

46 47 48

Ivan_Pavao_02.p65

Usp. isto, br. 2.

Isto, br. 1.

Isto, br. 50.

73

12.10.2007, 10:14

74

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

tan s Ocem i Sinom – u apsolutnom otajstvu Boga, jednoga i trojedinoga, Osoba-ljubav, nestvoreni dar i vječni izvor svakoga dara što proizlazi od Boga u redu stvaranja te izravno počelo i u određenom smislu subjekt Božjega samodarivanja u redu milosti.

U otajstvu utjelovljenja dosiže vrhunac djelo Duha “životvorca”. Po otajstvu utjelovljenja na nov se način otvara izvor toga božanskog života u povijesti čovječanstva, a to je Duh Sveti. Sin koji je “Prvorođenac svakog stvorenja” (Kol 1,15) postaje “prvorođenac među mnogom braćom” (Rim 8,29), a tako postaje i glava tijela, to jest Crkve, koja će se roditi na križu i objaviti na dan Duhova, a po Crkvi postaje glavom čovječanstva, to jest ljudi svih naroda, svih zemalja i kultura, svakog jezika i kontinenta koji su pozvani na spasenje. A sve se to zbilo i još se uvijek zbiva “po Duhu Svetomu” jer sinovstvo Božjeg posinovljenja zbiva se u ljudima zahvaljujući otajstvu utjelovljenja i otkupljenja, dakle po Kristu, vječnomu Sinu. Međutim, preporođenje se zbiva kada Bog Otac “šalje u naša srca Duha svoga Sina u kojemu kličemo: Abba! Oče” (Gal 4,6; Rim 5,5; 8,15; 2 Kor 1,22). Tako je ljudski život, po dioništvu, prožet božanskim životom, pa tako i sam stječe božansku dimenziju. Nastaje novi život, u kojemu ljudi, budući da su sudionici u otajstvu utjelovljenja i otkupljenja, “imaju u Duhu Svetomu pristup k Ocu” (Ef 2,18). Stoga se s pravom može reći da je kristologija Ivana Pavla II. antropološki motivirana.

U središtu kristološkog promišljanja nalazi se otajstvo otkupljenja kome je i posvećena njegova prva, nastupna enciklika, dana u Rimu 1979., tj. prve godine njegove papinske službe. Pri tome on ističe da se djelo otkupljenja ne može rastaviti od osobe Isusa Krista jer je utemeljeno i proizlazi iz nje. Kristova je proegzistencija ili njegovo “biti za druge” ona točka u kojoj su kristologija i soteriologija jedno, točka u kojoj prestaje dilema između ontološke i funkcionalne kristologije. Njegovo djelo otkupljenja ostvareno u njegovoj proegzistenciji za nas izvire iz neizrecivog trojstvenog samoprioćivanja Oca Sinu i Sina Ocu. Poznate su i znakovite riječi Ivana Pavla II. koje je izrekao u propovijedi nekoliko dana nakon izbora: “Ne bojte se! Otvorite, raskrilite vrata Kristu!

Njegovoj spasotvornoj vlasti otvorite granice država, gospodarstvenih i političkih sustava, široka područja kulture, civilizacije, razvitka. Nemajte straha” Krist zna što je u čovjeku, samo on to zna … Dopustite stoga, molim vas i zaklinjem ponizno i s pouzdanjem, dopustite Kristu da progovori o čovjeku.

Jedini on ima riječi života, da, vječnoga života”. Iste godine u govoru o stotoj obljetnici okružnice “Aeterni Patris” Ivan Pavao II. ističe, dakle, da je kristologija temelj i prvi uvjet izgradnje potpune antropologije, u skladu sa zahtjevima našega vremena jer samo Krist potpuno očituje čovjeka čovjeku.

U svojoj kristološkoj perspektivi on nastavlja nauk Drugog vatikanskog koncila u čijem je središtu misao koju Ivan Pavao II. više puta ponavlja, a koja govori da “misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene

Ivan_Pavao_02.p65

74

12.10.2007, 10:14

75

Nela Gašpar: Kristologija Ivana Pavla II.

riječi” (Gaudium et spes, br. 22). Izvan toga otajstva tajna čovjekova života ostaje nerazrješiva zagonetka. Stoga je jasno da Ivan Pavao II. u središte svog kristološkog promišljanja, slijedeći povijesno-spasenjsku perspektivu novozavjetne kristologije, stavlja djelo otkupljenja koje je Isus Krist ostvario za čovjeka.

Ivan Pavao II. ističe dvije dimenzije same stvarnosti otkupljenja: to je spasiteljsko djelo, koje oslobađa čovječanstvo od sila zla i novo stvaranje, koje pribavlja ljudima sudjelovanje u božanskom životu. Kršćanstvo kao vjera utijelovljenja i otkupljenja, u pogledu odnosa transcendencije i imanencije specifičan je i jedinstven fenomen u svijetu religija. Toliko jedinstven da uvijek iznova predstavlja veliki izazov za sve one koji u tom pogledu ne znaju misliti drukčije doli na način “ili – ili”, što znači da je kršćanstvo trajno u napasti “monofizitske” interpretacije i prakse. Naime, jedni toliko naglašavaju transcendentno, spiritualno i nadnaravno, da za imanenciju i narav ne ostaje više ni mjesta ni interesa, dok drugi običavaju stavljati toliki naglasak na narav i imanenciju da se u konačnici vjera u potpunosti rastapa u društvenu i političku praksu.49 Nije stoga čudno što je Ivan Pavao II. svoju nastupnu encikliku naslovio “Otkupitelj čovjeka”, i što u njoj najprije govori o otajstvu otkupljenja, o njegovoj božanskoj dimenziji, o tomu kako je otkupljenje zapravo novo stvaranje.50 No, jednako tako nije čudno što Ivan Pavao II. u trećem poglavlju iste enciklike govori i o “otkupljenom čovjeku i njegovu položaju u suvremenom svijetu”, o “utjelovljenju” stvarnosti otkupljenja. U tom kontekstu Ivan Pavao II. onda dotiče i tako “profane” teme kao što su: strah suvremenog čovjeka, njegovu ugroženost od vlastitih djela, čovjekov prirodni okoliš, materijalni i moralni progres, “biti” i “imati”, ljudska prava i slobode, temu o neodgodivim preobrazbama struktura ekonomskog života51, i u konačnici pitanje zla i patnje kojem posvećuje jednu cijelu encikliku. “U Kristu i po Kristu Bog se potpuno objavio čovječanstvu i konačno mu se približio. U isto je vrijeme u Kristu i po Kristu čovjek postigao punu svijest o svom dostojanstvu, o svom uzdignuću, o transcendentnoj vrijednosti vlastite čovječnosti, o smislu svoga postojanja. 'Kristovo bogatstvo', je namijenjeno svakome čovjeku, ono predstavlja dobro za svakog pojedinog čovjeka”52.

49 Usp. Š. MARASOVIĆ, Socijalna dimenzija otkupljenja, u: ISTI, Demos ante portas. Crkva u Hrvatskoj pred demokratskim izazovima, Crkva u svijetu, Split, 2002., str.

109.

50 Usp. IVAN PAVAO II., Redemptor hominis. Otkupitelj čovjeka, br. 7-12.

51 Usp. isto, br. 13-17.

52 Isto, br. 11.

Ivan_Pavao_02.p65

75

12.10.2007, 10:14

76

Ivan_Pavao_02.p65

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

76

12.10.2007, 10:14

77

Ivan Koprek: Antropologija u misli Ivana Pavla II.

Ivan Koprek

ANTROPOLOGIJA U MISLI IVANA PAVLA II. Može se reći da je u posljednjih nekoliko stoljeća čovjek u središtu svih domišljanja. Prije nešto manje od jednoga stoljeća Max Scheler je u poznatoj knjizi „Die Stellung des Menschen im Kosmos“ napisao da obrazovni Europljanin s pojmom „čovjek“ povezuje grčko-rimski misaoni krug i judeo-kršćansku tradiciju. Danas moramo reći da judeo-kršćanskoj tradiciji i grčkorimskom misaonom krugu pridolazi i onaj prirodoznanstveni, tehnički!

Pozivajući se upravo na tehničku racionalnost mnogi danas odmiču od spomenutih tradicija. Tako se, primjerice, kontroverzni filozof P. Sloterdijk u svojemu predavanju naslovljenom „Regeln für den Menschenpark. Ein Antwortschreiben zum Brief über den Humanismus“ usudio ustvrditi da su u naše doba zakazale klasične ideje antičkog i novovjekovnog, kršćanskog humanizma, kao što su odgoj, kultura knjige, apeli na ljudski razum, klasična naobrazba, kojima je bila zadaća da „pripitome“ onu uvijek zlu sklonu ljudsku narav. U bližoj će budućnosti, primjećuje Sloterdijk, zadaću „pripitomljavanja“ čovjeka preuzeti „tehnologija gena“. Zato umjesto humanističkog čitanja (Lesen) treba više prostora dati mogućnosti izbora (Auslese), umjesto odgoja (Erziehung) mogućnosti uzgoja (Züchtung) i umjesto obrazovanja (Bildung) mogućnosti selekcije (Selektion). Jamačno, riječ je o svojevrsnoj antropotehnici u kojoj glavno područje postaje ono što se može napraviti, reparirati i kontrolirati.1 U istom smjeru idu danas mnoge znanosti koje posljednjih godina doživljavaju svoj veliki procvat, prije svega informatika i neuroznanosti. Može se reći da je čovjek današnjice izgubio svoj identitet, da je antropologija u krizi.

U doba kad se napušta humanistička misao, kad se dovodi u pitanje sama mogućnost otkrivanja univerzalne istine o čovjeku, a čovječnost je mnogoP. SLOTERDIJK, Regeln für den Menschenpark. Ein Antwortschreiben zum Brief über den Humanismus, Frankfurt, 1999.; Usp. R. BROOKS, Menschmaschinen. Wie uns die Zukunftstechnologien neu erschafen, Frankfurt-New York, 2002., 25 i sl.

1

Ivan_Pavao_02.p65

77

12.10.2007, 10:14

78

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

struko degradirana, papa Ivan Pavao II. je bio svjedok istine o čovjeku. Ako nas danas plaši nesklad između znanstveno-tehničkoga napretka i humanizma, ako se zgražamo nad sve većom podvojenošću između tehničko-prirodoznanstvenih i društveno-humanističkih znanosti, onda je to jamačno zato što je naša kultura zaboravila njegovati i usavršavati najvažnije pitanje, najveću vrijednost, nepreskočivo stanište - čovjeka. Tko njega pogrešno shvaća, taj u svemu drugome griješi. Tko je, dakle, čovjek?

Budući da, kako je sam priznao, nije imao posebnih sklonosti za prirodne znanosti, pitanje o čovjeku (i to ne samo čovjeku našega doba nego svih vremena!) zanimalo je Karola Wojtylu još od studijskih dana.2 Tko je čovjek za Ivana Pavla II.? Najprije istinotražitelj.3 Polazeći od Aristotelove tvrdnje da „svi ljudi teže znanju“4, Ivan Pavao II. tvrdi da je predmet te težnje istina i da samo čovjek u vidljivomu svijetu zna da zna. On se sposobnošću svoga razuma, nastavlja, uzdiže iznad stvari i zapućuje u beskonačno. Samo to duboko ukorijenjeno traženje u ljudskoj naravi ne može biti sasvim prazno i beskorisno. Istodobno, to traženje nije osuđeno samo na postizanje djelomičnih istina, koje su povezane s događajima i znanošću, nego je upravljeno prema daljnjoj istini koja može rasvijetliti smisao života. Čovjek traži konačni odgovor, smisao svega što istražuje, najvišu vrednotu preko koje niti ima niti može biti daljnjih pitanja, „apsolutnu istinu koja rađa sigurnost i nije više podložna sumnji“.5 On može pronaći i priznati takvu istinu, koja je bitna za njegovo postojanje, a koja se dostiže ne samo razumom nego i povjerljivim prepuštanjem u ruke onih koji mogu zajamčiti sigurnost i nepatvorenost te istine.

Ovako zacrtana antropologija želi zapravo biti alternativa modernizmu, poznatom također kao modernom imanentizmu u kojem se viđenje čovjekova svijeta gradi na pretpostavci o ontičkoj samodostatnosti svijeta i na nijekanju ljudske grešnosti. „Racionalizam prosvjetiteljstva stavio je na stranu pravoga Boga – napose, Boga Otkupitelja. Posljedica je bila da je čovjek trebao živjeti samo od svoga razuma, kao da Boga nema“6, rekao je Ivan Pavao II. u razgovoru s Victoriom Messorijem.

U pobudnici o Crkvi u Europi Papa je primijetio da današnja europska kultura ostavlja dojam „tihog otpadništva“ prezasićena čovjeka koji živi kao da Boga nema. Ne htijući često priznati Boga kao svoje počelo, čovjek je po-

IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade, Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., 211.

IVAN PAVAO II., Fides et ratio. Vjera i razum, Dokumenti 117, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999., br. 28. (dalje FR) 4 ARISTOTEL, Metafizika, I, 1, 980 a.

5 FR, br. 27.

6 IVAN PAVAO II., Crossing the Threshold of Hope (Prijeći prag nade), New York, 1994.

2 3

Ivan_Pavao_02.p65

78

12.10.2007, 10:14

79

Ivan Koprek: Antropologija u misli Ivana Pavla II.

remetio i dužno usmjerenje prema svome posljednjem cilju i ujedno sav sklad sa samim sobom, s drugim ljudima i svim stvorenjima.7 Sv. Augustin je izvanrednom pronicavošću označio narav ovoga stanja formulom: „amor sui usque ad contemptum Dei – ljubav prema sebi sve do preziranja Boga“.8 Genealogija Wojtylinih rasprava usredotočenih na čovjeka, na ljudsku osobu bila je prije svega dušobrižnička. Tu tvrdnju potkrjepljuju i njegove dvije filozofske knjige Osoba i čin i Ljubav i odgovornost, odnosno njegovi znanstveni radovi iz područja etike. U tim djelima prepoznajemo sintezu tomističke metafizičke antropologije odnosno fenomenologije 20. stoljeća, zapravo sintezu misli njegova učitelja u Rimu, poznatog dominikanca Reginalda Garrigou-Lagrangea i njemačkoga fenomenologa münchenske škole (s kojim se posebno bavio) Maxa Schelera. Polazeći od ta dva filozofska sustava i usredotočujući se na promišljanje „hermeneutike dara“ odnosno na „ikoničku“ strukturu čovjeka, filozof Wojtyla je, na tragu „lublinske filozofske škole“, stvorio vlastitu filozofsku misao kršćanskog personalističkoga usmjerenja kojom je bitno obilježeno i njegovo učenje kao pape Ivana Pavla II. Ivan Pavao II. je iz svoje filozofije uspio kršćanstvo pokazati kao religiju koja oslobađa čovjeka od njegovih strahova, proglašava bratstvo svih ljudi, ukorijenjeno u istini o jednom i trojstvenom Bogu. Riječ je o istinskom kršćanskom humanizmu.

Gdje su korijeni te ideje? Najprije u mistici sv. Ivana od Križa. Prikazujući bit humanizma španjolskoga mistika, u studiji naslovljenoj „O humanizmu sv. Ivana od Križa“9 Wojtyla je došao do ovog zaključka: „Nadnarav se u čovjeku očituje kao nadsubjektna činjenica koja je istodobno natpsihološka. Sv. Ivan od Križa ne uvjerava nas u to pomoću razlaganja koje bi započelo općim prikazom čovjeka i njegove naravi, nego to čini iznoseći na svjetlo dana zbilju koja pulsira očitovanjima nadnaravnog života u njegovu iskustvenom tijeku, a to se do kraja ostvaruje u iskustvu.“10 Ključ za razumijevanje humanizma sv. Ivana od Križa je u poimanju čovjeka kao slike Božje, koje odgovara realističnom pristupu čovjeku koji samoga sebe doživljava kao rastegnutog između konačnoga i beskonačnoga.11

IVAN PAVAO II., Sjećanje i identitet, Verbum, Split 2005., br. 26.

Isto, br. 14.

9 K. WOJTYLA, O humanizmie Św. Jana od Krzyża, u: ISTI, Aby Chrystus się nami posługiwał (Da bi se Krist nama poslužio), Kraków, 1979., 387-401.

10 Isto, 397.

11 Vidi: R. BUTTIGLIONE, Karol Wojtyła: The Thought of the Man Who Became Pope John Paul II, Grand Rapids: Eerdmans, 1997. Poljsko izdanje: R. BUTTIGLIONE, Myśl Karola Wojtyły, prijevod: J. MERECKI, SDS, Lublin 1996., 84-86.

7 8

Ivan_Pavao_02.p65

79

12.10.2007, 10:14

80

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Promišljajući te ideje postaje još jasnije da antropološku poruku Ivana Pavla II. možemo u potpunosti shvatiti jedino ako za njezinu analizu uzmemo personalističke kategorije. Dvije među njima su osobito važne. Ponajprije poimanje čovjeka kao slike Božje (imago Dei) i stanje ljudske osobe u kojem je kadra prepoznavati istinu (homo capax veri), što osobi daje mogućnost da upravlja svojim životom i da susretne Boga u zajedništvu osoba (ipsi sibi providens, homo capax Dei).

Sposobnost i izbor povjeriti sebe drugima je za Ivana Pavla II. jedan od antropologijskih najznakovitijih i najizrazitijih čina. Dakle, čovjek, koji svojim razumom traži istinu, onaj je koji traži i neku osobu kojoj se može povjeriti. Kršćanska vjera nudi čovjeku završetak toga istraživanja i traženja u Istini, Isusu Kristu, u kojemu može spoznati Jednoga i Trojedinoga Boga, koji se objavljuje kao njegov i naš Otac.12 George Weigel je papu Ivana Pavla II. zbog posebne i zdušne brige za obranu čovjeka i njegova dostojanstva nazvao „defensor hominis“. To zasigurno i nije slučajno. Znakovito je već da je 4. ožujka 1979. godine (dakle, nekoliko mjeseci nakon izbora za Papu) objavio prvu svoju encikliku naslovljenu „Redemptor hominis“ (Otkupitelj čovjeka). Poznate su njegove riječi koje je izrekao u propovijedi nekoliko dana nakon izbora: „Ne bojte se! Otvorite, raskrilite vrata Kristu! Njegovoj spasotvornoj vlasti otvorite granice država, gospodarstvenih i političkih sustava, široka područja kulture, civilizacije, razvitka. Nemajte straha! Krist zna što je u čovjeku, samo on to zna... Dopustite, stoga, molim vas i zaklinjem ponizno i s pouzdanjem, dopustite Kristu da progovori o čovjeku. Jedini on ima riječi života, da, vječnoga života.“ Ivan Pavao II. nuka postmodernog čovjeka koji živi nad ponorom beznadnosti da napusti "ropski život", koji mu je nametnula današnja kultura zatvorivši ga u njegov razum i proizvode, te se prepusti nadi koju mu otvara Isus Krist.

Krist koji je "slika Boga nevidljivoga (Kol 1,15) za Ivana Pavla II. je i savršeni Čovjek koji je Adamovim sinovima vratio sličnost s Bogom, koja je već prvim grijehom izobličena. Budući da je u njemu ljudska narav bila uzeta, a ne uništena, time je ona u nama uzdignuta na veoma visoko dostojanstvo".13 Čovjek je ontički ovisan o Bogu, koji ga je stvorio na svoju sliku i jedini je gospodar njegova života. Kao bitno bogousmjereno biće on je ovisan o Bogu i u svojim odrednicama: slobodi, koja nije dopuštenje svega onoga što godi, moralnomu zakonu, koji dolazi od Boga, savjesti u kojoj Bog govori čovjeku i koja sudi, zapovijeda, zabranjuje i opominje, u upućenosti na druge (zajedništvu).

Usp. FR, br. 28.-34.

IVAN PAVAO II., Redemptor hominis. Otkupitelj čovjeka, Dokumenti 56, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1980., br. 8. (dalje RH) 12 13

Ivan_Pavao_02.p65

80

12.10.2007, 10:14

81

Ivan Koprek: Antropologija u misli Ivana Pavla II.

U sjeni istine o čovjeku kao istinotražitelju pogledajmo izbližega neke antropološke odrednice o kojima je govorio papa Ivan Pavao II.: slobodu, moralni zakon i zajedništvo.

Čovjek kao slobodno biće Ivan Pavao II. u nekim strujanjima suvremene misli i kulture prije svega uočava pogrešno poimanje slobode. Mnogi danas uzvisuju slobodu tako da od nje čine apsolut. Smatraju da je cilj slobode sama sloboda i da se čovjek njome može proizvoljno služiti. Zalažu se za nju na loš način, kao da bi ona bila dopuštenje svega onoga što godi, pa i zla. Osim toga danas se često niječe ovisnost slobode o istini. Takvo poimanje slobode je subjektivističko i individualističko i odvodi od dužnosti poštovanja prava drugih ljudi, a dovodi do potvrde osobnih probitaka i do prezira bližnjega i Boga. To su ona učenja koja gube smisao za transcendenciju ili su izričito bezbožna.

Suprotno tim pogrešnim poimanjima slobode Papa ističe misao Drugoga vatikanskog sabora da je prava čovjekova sloboda izniman znak Božje slike u čovjeku.14 Čovjek je slobodan čim može razumjeti i prihvatiti Božje zapovijedi i ima najšire obzorje slobode. Budući da je čovjek pozvan prihvatiti moralni zakon koji mu je Bog dao, čovjekova se sloboda zaustavlja pred stablom „spoznaje dobra i zla“ i zato nije neograničena.15 Nepatvorena sloboda ima, dakle, svoj uvjet u istini.16

Čovjek kao moralno biće Druga bitna antropološka značajka u Ivana Pavla II. jest čovjekova moralnost. Naime, čovjek je moralno biće. Moralni zakon koji čovjeka određuje potječe od Boga i uvijek u njemu nalazi svoje izvorište, a na temelju naravnoga razuma, on je istodobno čovjekov zakon. I to je primjerena neovisnost razuma. Međutim, ta neovisnost ne može značiti da bi razum stvarao moralne vrijednosti i načela. Čovjekova istinska moralna neovisnost ne znači odbacivanje nego upravo prihvaćanje moralnoga zakona.

Naravni moralni zakon nema, dakle, izvorište isključivo u ljudskomu razumu, nego mu je Bog tvorac a čovjek svojim razumom sudjeluje na vječnom zakonu. Prema tome, moralni zakon dolazi od Boga i uvijek u njemu

Usp. GS, br. 17. Budući da prava čovjekova sloboda nije ono što različiti sustavi ili pojedini ljudi smatraju ili promiču kao slobodu, on tvrdi da je uloga Crkve biti čuvarica prave slobode koja je uvjet i temelj pravoga dostojanstva ljudske osobe. Usp. RH, br.

12.

15 Usp. VS, br. 35.

16 Usp. FR, br. 90.

14

Ivan_Pavao_02.p65

81

12.10.2007, 10:14

82

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

nalazi svoje izvorište: na temelju naravnoga razuma, koji potječe iz božanske mudrosti, on je istodobno čovjekov vlastiti zakon.

To svjetlo naravnoga razuma, kojim razlikujemo dobro od zla, a što pripada naravnomu zakonu, trag je božanskoga svjetla u nama. Time čovjek u sebi nosi sudioništvo u vječnomu razumu i to sudioništvo sv. Toma naziva naravnim zakonom. Taj je pak zakon općenit i nepromjenjiv.17 Središte odnosa između čovjekove slobode i Božjega zakona, koji međusobno nisu suprotstavljeni, Ivan Pavao II. pronalazi u čovjekovoj savjesti, u kojoj on otkriva zakon koji sam sebi ne daje a kojemu se mora pokoravati.

To je „svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini“18 i koji čovjeka uvijek poziva ljubiti i činiti dobro a izbjegavati zlo.

Taj je zakon Bog čovjeku upisao u njegovu nutrinu a u pokoravanju tomu zakonu čovjekovo je dostojanstvo.19

Čovjek kao biće dostojanstva života, zajedništva i kulture U antropologiji Ivana Pavla II. ljudsko je dostojanstvo izvan dosega čovjekove moći slobode ali i izvan nekontroliranog slučaja. Ono je tu bez obzira na okolnosti u kojima pojedinac živi. Čovjek ga može poštovati ili ne, ali ga ne može dodijeliti ili oduzeti. Filozofski gledano, ljudsko dostojanstvo za Ivana Pavla II. nije shvaćeno kao nešto izvanjsko, ovisno primjerice o stanju čovjekova zdravlja ili bolesti, ili osobne krivnje; ono je nešto unutrašnje, bitno, neuvjetovano i neotuđivo čovjekovu biću kao takvom. Naime, ljudsko dostojanstvo izvire iz cjelokupne kvalitete čovjeka kao osobe, kao duhovno-tjelesnog bića, obdarena razumom i slobodom, samoodgovornošću i mogućnošću samoodređenja - ukoliko je stvoren na sliku Božju (Post 1,26-27), određen za vječnost. Prema tome čovjek ne može biti lišen svoje bitne oznake, naime, da je slika Božja. Snagom takvoga dostojanstva svaki čovjek u bilo kojem razdoblju svojega života, makar ono bilo stavljeno u pitanje teškom bolešću ili patničkim tijekom umiranja, uvijek zadržava pravo i dužnost poštovanja temelja i preduvjeta tog dostojanstva. Zato ni s biološkog gledišta čovjek ne može biti sveden na živućeg ne-čovjeka, ne može biti o-ne-čovječen. Prema Ivanu Pavlu II. ne postoji tako nešto kao život bez vrijednosti, nevrijedan da se živi.

Usp. TOMA AKVINSKI, Summa Theologiae, I-II, q. 90, a. 4, ad. 1 i q. 91, a. 2.

Taj naravni zakon nije ništa drugo “nego svjetlost razuma koju nam je Bog ulio.

Zahvaljujući njoj poznajemo ono što valja ispunjavati i ono što valja izbjegavati. Tu svjetlost i taj zakon Bog je darovao u stvaranju” kaže sv. Toma. TOMA AKVINSKI, In duo praecepta caritatis et in decem legis praecepta. Prologus: Opuscula theologica, II, n.

1129, Ed. Taurinens, (1954.), 245.

18 GS, br. 16.

19 Usp. VS, br. 57., usp. br. 54.; DV, br. 43.

17

Ivan_Pavao_02.p65

82

12.10.2007, 10:14

83

Ivan Koprek: Antropologija u misli Ivana Pavla II.

Čovjek nije osamljeno biće. On je upućen na druge i na Drugoga. Taj Drugi je najprije osoba Isusa Krista. Krist otkriva čovjeka čovjeku u smislu zova ljubavi, u kojoj čovjeka ne smijemo promatrati kao dalekoga drugoga koji se nas ne tiče, nego kao onoga kojega trebamo voljeti zbog njegova ljudskoga dostojanstva. Vođen Kristovom zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu (u civilizaciji ljubavi), čovjek može sebe ostvariti i izgraditi pravednije i sretnije društvo.

U svemu ovome valja pripaziti da čovjek ne postane jednostavno podložan protoku događaja, da se ispravno suoči sa svojom poviješću, da je promisli, da je objektivizira pripovijedajući je u njezinu povezanu odvijanju. Sličnu sposobnost imaju pojedinačne ljudske obitelji, kao i ljudska društva, osobito nacije.20 Nije nebitna činjenica da je čovjek i biće koje pripada nekom narodu.

Narodi utvrđuju svoju povijest u pripovijedanjima koja predaju u dokumentima mnogostrukih oblika, zahvaljujući kojima nastaje nacionalna kultura.

Glavno sredstvo toga progresivna razvoja jamačno je i jezik. Pomoću jezika čovjek izražava istinu o svijetu i o sebi samome te drugima priopćava plod svoga istraživanja na različitim poljima znanja. Tako se ostvaruje priopćavanje među subjektima koje služi dubljemu poznavanju istine te, putem toga, produbljivanju i učvršćivanju identiteta svakoga od njih.21 Napokon, čovjek je i biće kulture. On (čovjek) živi autentičan ljudski život zahvaljujući kulturi. Kultura je pak specifičan način kako postojati i biti čovjek. Ona je sredstvo po kojemu čovjek postaje više čovjek: jest više... U tom smislu kultura je "zapis o ljudskom dostojanstvu".22 Istakli smo neke elemente antropologije Ivana Pavla II. Ti su pak elementi trajni poticaj i izazov na daljnja promišljanja o istini čovjekova bitka i poslanja. Naznačeni elementi pokazuju da je danas, u vremenu krize misli o čovjeku, papa Ivan Pavao II. istinski čovjekoljubac, dosljedni čuvar i jamac njegova dostojanstva - defensor hominis.

20 21 22

Ivan_Pavao_02.p65

IVAN PAVAO II., Sjećanje i identitet,br. 76.

Isto, br. 79.

Isto, br. 86.

83

12.10.2007, 10:14

84

Ivan_Pavao_02.p65

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

84

12.10.2007, 10:14

85

Nikola Vukoja: DUH ASIZA: Proročka gesta pape Ivana Pavla II.

Nikola Vukoja

DUH ASIZA: Proročka gesta pape Ivana Pavla II. 0. Uvod Ivan Pavao II. (1978. – 2005.) u svom je dugom pontifikatu, uz snažan i odlučan nauk za sve dimenzije kršćanskoga života i poslanja, u svoje papinsko služenje unosio i mnoge proročke geste koje su govorile i govore snažno i neposredno kao i njegov jasni evanđeoski nauk. Jedna od tih važnih gesta kroz koje je Crkva na poseban način vršila svoje poslanje je zasigurno i “Dan molitve za mir” u Asizu, 27. listopada 1986. godine1.

Naime, ima događaja koji se neizbrisivo ugrade u zbilju čovječanstva i cijelom čovječanstvu dadnu nešto lijepo i plemenito. Jedan od takvih događaja zacijelo je bio susret poglavara kršćanskih crkava i zajednica i poglavara svjetskih religija u Asizu, 27. listopada 1986. godine. Na taj su se dan, na proročki poticaj i inicijativu Ivana Pavla II., u gradu svetih Franje i Klare sabrali poglavari svjetskih religija da mole za mir i da pokažu da se može biti prijateljski zajedno unatoč svim razlikama. Taj dan Asiz je doista bio srce i duša cijeloga čovječanstva i cijeloga svijeta, jer je oko četiri milijarde ljudi različitih vjeroispovijesti taj dan živjelo osobitim duhom i raspoloženjem. Iz tog događaja rodio se i novi mentalitet, novi duh pod imenom “Duh Asiza” koji je na posve nov način označio ekumenizam i međureligijski dijalog u cilju izgrađivanja sveopćeg bratstva i novoga svijeta.

S pravom se govori o “Duhu Asiza” jer se tim izričajem želi izreći da taj događaj treba čitati, proučavati i razumijevati u njegovoj dubokoj poruci.

Najdublji sadržaj toga izričaja imamo u tome da se u dijalogu i zajedništvu s drugima najprije traži ono pozitivno što sjedinjuje i čime se može uzajamno 1 Temeljne informacije o Danu molitve za mir kao i izrečene govore i molitve mogu se naći u: AA. VV., 27. ottobre 1986. – Assisi Profezia di Pace, Casa Ed. Francescana, Assisi, 1987. Usp. AA. VV., Lo spirito di Assisi, Roma, 2003.; N. VUKOJA, Nastavimo živjeti Duh Asiza. Rođena je nova kultura mira, u: Brat Franjo 2 (1987.), 7 – 16.

Ivan_Pavao_02.p65

85

12.10.2007, 10:14

86

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

obogatiti, ne bojeći se susresti različitost i prihvatiti je kao obogaćenje, ali isto tako u tome ne izlagati se riziku zbrke i relativizma.

Izbor grada Asiza za taj događaj nije bio slučajan, jer Asiz je grad što ga je serafski lik svetog Franje preobrazio u središte sveopćeg bratstva među ljudima i svim stvorenjima, kako je rekao Ivan Pavao II2.

Mi ćemo najprije pokazati kako je taj događaj bio pripravljan mnogim prethodnim inicijativama i događanjima, zatim ćemo kratko ocrtati sam događaj, a onda ćemo istaknuti neke značajnije aspekte toga događaja i njegovo teološko-pastoralno značenje.

1. Dan molitve za mir u Asizu 1987. godine Prije nego kratko ocrtamo sam događaj smatramo potrebnim sažeto iznijeti i upoznati barem glavne elemente dugogodišnjih nastojanja, inicijativa i događanja koji su na svoj način pripravljali i omogućili takav susret.

1.1. Događanja na razini cijeloga kršćanstva Odmah treba reći da se taj sretni događaj nije dogodio odjednom, nego je bio pripravljan na različite načine i to u mnogim godinama prošloga stoljeća po događanjima na različitim razinama kršćanskih zajednica i svjetskih religija. Od Svjetske misijske konferencije koja je bila 1910. godine u Edinburgu, preko Međunarodnog misijskog vijeća koje je 1928. godine u Jeruzalemu ozbiljno razmišljalo o odnosu kršćanskih crkava prema dijalogu s drugim religijama došlo se do Svjetskog ekumenskog vijeća crkava (KEK) 1948. godine3. Na skupštini Ekumenskog vijeća crkava u New Delhiju 1961. godine glavna rasprava je bila o Kristovu otkupiteljskom djelu i susretu s pripadnicima drugih religija pod vidom “postojećeg kontinuiteta i diskontinuiteta između kršćanske objave i iskustva Boga u religijama”. Nastojalo se “shvatiti Božje djelovanje u religijama čovječanstva. Srž problema je predstavljen u zahtjevu nove teološke interpretacije religija”4. Na sljedećim skupštinama

2 Usp. IVAN PAVAO II., Discorso ad un pellegrinaggio calabrese verso Assisi, 2/ 10/ 1986., u: Insegnamenti di Giovanni Paolo II (od sada Insegnamenti), 9/2, 773.

3 Veoma dobra povijest ekumenskoga pokreta nalazi se u: R. ROUSE – S. C. NEILL, Storia del movimento ecumenico da 1517 al 1948., Vol 1. Dalla Riforma agli inizi dell' Ottocento, Bologna, 1973.; Vol. 2. Dagli inizi dell' Ottocento alla Conferenza di Edimburgo, Bologna, 1973.; Vol. 3. Dalla Conferenza di Edimburgo (1910.) all' Assemblea ecumenica di Amsteradam (1948.), Bologna 1982.

4 A. MAFEIS, Il dialogo interreligioso come problema ecumenico, u: Quaderni teologici del Seminari odi Brescia, Brescia, 1994., 111 – 146, 121.

Ivan_Pavao_02.p65

86

12.10.2007, 10:14

87

Nikola Vukoja: DUH ASIZA: Proročka gesta pape Ivana Pavla II.

posvetilo se još više pažnje upravo teološkim i pastoralnim vidicima susreta s vjernicima drugih religioznih tradicija te je sve više sazrijevalo uvjerenje da je glavni put takvoga susreta iskreni i istinski dijalog.

U Katoličkoj crkvi veoma važnu ulogu u međureligijskom dijalogu imali su pape i osobito Drugi vatikanski sabor, a neke važne stavove o tom pitanju imamo u dokumentu Tajništva za nekršćane5.

1.2. Papa Ivan XXIII. Izbor pape Ivana XXIII. (1958. – 1963.)6 dao je naslutiti da će biti riječ o kratkom pontifikatu koji neće unijeti neke velike promjene u život i poslanje Crkve. No, njegov je pontifikat označio novo doba Crkve, a imao je i važne posljedice za događanja u svijetu. S njim, koga su veoma brzo prozvali Dobrim, započelo je pravo proljeće Crkve satkano od jednostavnih gesta i odlučnih izbora, kao što je najava i saziv Drugog vatikanskoga sabora.

On je svoj pontifikat zamislio u pastoralnom ključu kako je razvidno iz njegova govora na dan krunjenja7. U toj je perspektivi Crkvu vodio prema finoj osjetljivosti za znakove vremena i prema vedroj i odvažnoj otvorenosti Crkve za sve problema svijeta8. Tako 1960. godine osniva Tajništvo za jedinstvo kršćana9, s kardinalom Beom kao predsjednikom, koje je dalo svoj doprinos u pripravi i u radu Drugog vatikanskog sabora.

Spominjemo samo neke geste i inicijative Ivana XXIII. u otvaranju Crkve prema drugima. Godine 1961. prima u privatni posjet poglavara Anglikanske crkve Geoffrey Fishera, a za svoj osamdeseti rođendan prima čestitku od Nikite Hruščova. Prije samog početka Sabora hodočasti u Loreto i Asiz10. To

5 Usp. TAJNIŠTVO ZA NEKRŠĆANE, Stav Crkve prema sljedbenicima drugih religija, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 73, Zagreb, 1985.

6 Za poznavanje cjelovitog lika Ivana XXIII. usp. G. ALBERIGO (ur.), Papa Giovanni, Bari, 1987.

7 Usp. IVAN XXIII., Omelia nel solenissimo Pontificale dell' incoronazione, 4/ 11/ 1958., u: Discorsi, messaggi, colloqui del Santo Padre Giovanni XXIII, 1 (28 ottobre 1958.

– 28 ottobre 1959.), 11.

8 Usp. IVAN XXIII., Allocutio Gaudet Mater Ecclesia in sllemni ss. Oecumenici Concilii inauguratione, Sessio I, 11. 10. 1962., u: Acta Apostolicae Sedis (AAS) 54 (1962.), 786 – 795.

9 Usp. IVAN XXIII., Motu proprio Supremo Dei Nuto, 5. 6. 1960., u: AAS 52 (1960.)

463.

10 Značajni su i govori koje je tom prigodom izrekao u tim dvama svetištima. IVAN XXIII., Alllocutio in Basilica Lauretana habita, quo primus curru viae ferrae a Civitate Vaticana discedens, christifidelibus toto itinere plaudentibusm Summus Pontifex peregrinatus est, ut proximo iam die Concilii Oecumenici ineundi, tanto aggrediendo operi Beate Mariae Virginis opem impetraret, 4. 10. 1962., u: AAS 54 (1962.), 723 – 727; As-

Ivan_Pavao_02.p65

87

12.10.2007, 10:14

88

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

je u prošlom stoljeću prvo putovanje nekoga pape izvan Rima. Za vrijeme hladnog rata između SAD-a i SSSR-a u jeku velike kubanske krize koja je prijetila novim svjetskim ratom Ivan XXIII. 25. listopada 1962. putem Radio Vatikana šalje snažan poziv na mir11 koji je Hruščova potaknuo da vrati ruske ratne brodove koji su već plovili prema Kubi. Tom odvažnom gestom Ivan Dobri je u javnom mnijenju doživljen kao vrlo cijenjen pobornik mira12, a zasigurno je u tom našao i uporište da u enciklici Pacem in terris13 još snažnije progovori o miru. Njegova velika i iskrena ljubav prema Židovima urodila je 13. lipnja 1960. godine susretom s rabinom Jules Isaacom koji je Papi predao memorandum u kojemu ga moli da Crkva prerekne svoj nauk, propovijedanje i katehezu kako bi se iz kršćanstva uklonili svi korijeni antisemitizma. Papa je odmah zadužio Tajništvo za jedinstvo kršćana da to prouči14. I druge su kršćanske zajednice zamijetile otvorenost prema dijalogu što ju je pokazivao Ivan XXIII., kako to svjedoče i riječi ekumenskog patrijarha Atenagore I. izgovorene pred Svetim sinodom prigodom Papine smrti: “Kao poglavar Crkve, prožet ljubavlju Kristovom, pokojni je Papa, unatoč kratkoći svoga apostolskog služenja, katoličkom svijetu zacrtao novi put prema ekumenskom dijalogu”15.

Najavljujući Drugi vatikanski sabor Ivan XXIII. tvrdi da je čovječanstvo došlo do prekretnice u svojoj povijesti i to iziskuje da u svjetlu evanđelja Crkva na to pruži svoj odgovor. Čineći to želi se pogled snažno držati usmjeren na Boga i na čovjeka, ali tako da se ne zaniječe ništa od bogate baštine Crkve.

U Apostolskoj konstituciji Humanae Salutis16 Papa iskazuje optimističku viziju koja je kadra uočiti ono pozitivno i u zemaljskim i u crkvenim datostima, zatim prepoznavanje važnosti laikata unutar Crkve kao i ulogu odijeljene braće u vidu sjedinjenja.

sisi: allocutio habita in Basilica S. Francisci, quam invisit Sancti Pauperis sepulcrum piissime veneraturus eiusque confisus patrocinio, dum Laureto Romam rediret, 4. 10.

1962., u: AAS 54 (1962.), 728 – 729.

11 IVAN XXIII., Nuntius radiophonicus ad universas gentes summosque earum Moderatores missus: instante belli periculo, Beatissimus pater emixe eos hortatur, ut actuosam denit operama d bonum pacis servandam, 25. 10. 1962., u: AAS 54 (1962.) 861862.

12 Usp. A. RICCARDI, Il potere del papa da Pio XII a Giovanni Paolo II, Bari, 1993., 191 – 192.

13 IVAN XXIII., Pacem in terris (PT), u: SOCIJALNI DOKUMENTI CRKVE, M. VALKOVIĆ (uredio), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Koncil 3, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., str.163 - 202.

14 Citirano u: La Civiltà cattolica 115/3 (1964.), 175.

15 Usp. G. CAPRILE, Il Concilio Vaticano II, u: La Civiltà cattolica 114/3 (1963.), 72.

16 Usp. IVAN XXIII., Apostolska konstitucija Humanae salutis, u: AAS 54 (1962.), 5 – 13.

Ivan_Pavao_02.p65

88

12.10.2007, 10:14

89

Nikola Vukoja: DUH ASIZA: Proročka gesta pape Ivana Pavla II.

1.3. Drugi vatikanski sabor U ozračju iščekivanja Ivan XXIII. je 11. listopada 1962. svečano otvorio rad Drugog vatikanskog sabora i odmah na početku rekao: “Temeljni cilj ovoga Sabora nije, dakle, rasprava o ovoj ili onoj temi temeljnog nauka Crkve… Za to nije bio potreban sabor. Nego iz obnovljenog, vedrog i mirnog prianjanja uz sav nauk Crkve u njegovoj cjelovitosti i točnosti… kršćanski, katolički i apostolski duh cijeloga svijeta očekuje pomak naprijed prema doktrinarnom prodiranju i formaciji savjesti. Potrebno je da taj sigurni i nepromjenjivi nauk, koga treba vjerno poštovati, bude produbljen i predstavljen na način koji odgovara zahtjevima našega vremena. Jedna je stvar naime sam poklad vjere, tj. istine vjere sadržane u našem nauku, a druga je stvar način na koji su te istine izrečene…

Trebat će veliku važnost pridati toj formi čiji je karakter poglavito pastoralni… i bude li nužno, trebat će strpljivo inzistirati na njezinoj razradi…”17.

Sam Papa je predložio i novu metodologiju protiv zabluda i pogrešaka: “Zaručnica Kristova više voli upotrebljavati medicinu milosrđa negoli onu strogosti. Ona drži da izlazi ususret potrebama današnjice tako što pokazuje vrijednost svoga nauka, više negoli obnavljajući osude… Podižući baklju vjerske istine, Katolička se crkva po ovom ekumenskom Saboru želi pokazati ljubaznom majkom svih, dobrohotnom, strpljivom, punom milosrđa i dobrote također i prema odijeljenim sinovima”18.

U tom prvom razdoblju osobito su plodne bile rasprave o otajstvu Crkve, kako ad intra tako i ad extra. Trebalo je najprije protumačiti što je Crkva ukoliko je misterij živoga Krista u njegovu mističnom tijelu, a onda kako Crkva, pastoralno obnovljena, treba danas živjeti i što treba činiti slijedeći evanđeoske riječi poslanja (usp. Mt 28, 19 – 20): a) Idite dakle: misijsko poslanje Crkve koja evangelizira; b) Učinite mojim učenicima: zadatak katehiziranja; c) Krsteći ih: Crkva koja posvećuje po sakramentima; d) U ime Oca: Crkva u molitvi.

Tražeći odgovore što Crkva treba činiti u dijalogu sa svijetom istaknute su neke čvrste točke dijaloga: 1) što Crkva ima reći o životu ljudske osobe; 2) što Crkva ima reći o društvenoj pravdi; 3) što Crkva ima reći o evangelizaciji siromašnih; 4) što Crkva ima reći o miru i ratu. Kad je riječ o dijalogu, ima se u vidu trostruko shvaćanje crkvenoga dijaloga: 1) dijalog Crkve s vjernicima (hijerarhije s vjernicima); 2) ekumenski dijalog s braćom koja još nisu vidljivo sjedinjena; 3) dijalog s modernim svijetom19.

17 IVAN XXIII., Allocutio Gaudet Mater Ecclesia, 11. 10. 1962., u: Enchridion Vatikanum (EV), Vol. 1 – 16 + 2. Documenti Ufficiali della Santa Sede anni 1962.-1997., Bologna, 1962. – 1999., Vol . 1, br. 54 – 55.

18 IVAN XXIII., EV/1, br. 57 – 58.

19 Usp. G. RUGGIERI, Il dificile abbandono dell' ecclesiologia controversista, u: G. ALBERIGO (uredio), Storia del concilio Vaticano II, vol. II, La formazione della coscienza conciliare. Il primo periodo e la prima intersessione, Bologna, 1996., 309 – 383, 369-370.

Ivan_Pavao_02.p65

89

12.10.2007, 10:14

90

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Možemo sažeto reći da je iz Sabora izišla obnovljena slika Crkve otvorene i raspoložene za dijalog sa svima. U dokumentima Sabora Crkva priznaje da su i nekršćanske religije nositelji pozitivnih vrijednosti koje pripravljaju za prepoznavanje i prihvaćanje pune istine i spasenja koji se nalaze u kršćanstvu, a sve kršćane poziva da postanu svjesni velikoga bogatstva koje im je Bog, u svojoj velikodušnosti, darovao20. Na temelju tih doktrinarnih dokumenata Sabor je izradio i dva specifična dokumenta, izjavu Nostra Aetate koja poziva da se traži ono istinito i pozitivno u nekršćanskim religijama te da ih se susreće u raspoloženju dijaloga i solidarnosti, otkrivajući u njima “semina Verbi”, te dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio koji ističe poziv na ekumenski duh i poziv na njegov stalni rast.

Prije samog završetka Sabora dogodilo se još nešto vrlo značajno. Naime, 4. prosinca 1965. godine u bazilici sv. Pavla, upravo ondje gdje je Ivan XXIII. 25. siječnja 1959. najavio nakanu da sazove ekumenski sabor, bio je međukonfesionalni molitveni susret na kojemu je sudjelovao i Pavao VI. Bilo je to prvi put da je Papa osobno sudjelovao na takvom skupu na kojemu su predstavnici svih konfesija čitali odlomke iz Svetoga pisma21.

1.4. Papa Pavao VI. Čim je izabran za papu, Pavao VI. (1963. – 1978.) je izjavio da kani nastaviti Sabor22 i to u duhu kako ga je zamislio Ivan XXIII., tj. tako da Crkvi donese potrebnu obnovu (aggiornamento)23 i da ima pastoralnu označnicu.

U govoru otvaranja Drugog saborskog zasjedanja24 naznačio je svoju programsku liniju u četiri točke: 1) Točnija i potpunija definicija Crkve; 2) Njezina obnova; 3) Ujedinjenje svih kršćana; 4) Razgovor Crkve sa suvremenim svijetom. Možemo reći da je Crkva s Pavlom VI. učinila velike korake u dijalogu s kršćanima odijeljenima od Rima, s vjernicima koji nisu kršćani i sa svim ljudima dobre volje. Želeći promicati dijalog sa svima ustanovio je Tajništvo za one koji ne vjeruju (12. rujna 1963.), Tajništvo za nekršćane (19. svibnja 1964.) 25, Papinsku komisiju “Justitia et Pax” (6.

Usp. LG 1. 9. 16. 17; GS 4. 22. 42; AG 11.

Usp. R. AUBERT, Lo svolgimento del Concilio, u: M. GUASCO – E. GUERRIERO – F. TRANIELLO, La Chiesa del Vaticano II (1958. – 1978.), Vol. 25/1, Cinisello Balsamo 1994., 227 – 345, 343.

22 Usp. PAVAO VI., Primo messaggio all' intera famiglia umana, 22. 6. 1963., u: Insegnamenti di Paolo VI, dal 1963 al 1978, Vol. 1 – 15, 1 (1963.), 4-5.

23 Usp. PAVAO VI., Discorso ai Sacerdoti partecipanti alla XIII Settimana Italiana di orientamento pastorale, 6. 9. 1963., u: Insegnamenti 1 (1963.), 117.

24 Usp. PAVAO VI., Allocutio Salvete fratres secunda ss. Concilii periodo ineunte Sessio II, 29. 9. 1963., u: AAS 55 (1963.), 841 – 859.

25 Usp. PAVAO VI., Epistula ad E.mum Card. Tisseran Quod Apostolici, 12. 9. 1963., u: AAS 55 (1963.), 740 – 744.

20 21

Ivan_Pavao_02.p65

90

12.10.2007, 10:14

91

Nikola Vukoja: DUH ASIZA: Proročka gesta pape Ivana Pavla II.

siječnja 1967.)26 i Međunarodni dan mira27 što je važan znak otvorenosti i spremnosti Crkve za dijalog sa svima.

Njegovi pastirski pohodi katolicima po svemu svijetu između 1964. i 1970. godine bili su prilika da uspostavi kontakte s pripadnicima drugih religija i sa svim ljudima dobre volje, ali isto tako da pokaže kako Crkva ozbiljno želi živjeti svoju prisutnost i odgovornost za sve ljude kako je jasno dala do znanja u pastoralnoj konstituciji Gaudim et spes. Svako od tih putovanja imalo je svoje duboko značenje: povratak na kršćanske početke i doprinos miru (Sveta zemlja 1964.); odgovornost Crkve za cijeli svijet (New York, UN 1965.); važnost marijanske duhovnosti (Fatima 1967.); ekumenizam (Carigrad 1967. i Ženeva, pohod Ekumenskom vijeću crkava 1969.); susret s trećim svijetom i siromaštvom (Bogota i Latinska Amerika 1968.); susret s nekršćanima (Bombay 1964. i Uganda 1969.). Pohađajući svih pet kontinenata pokazao je zanimanje i odgovornost Crkve za sav svijet.

Među važne događaje na ekumenskom putu treba spomenuti datum 7. prosinca 1965. kad su Pavao VI. i Atenagora I. dokinuli uzajamna izopćenja iz 1054. godine28, kao i susret s anglikanskim primasom M. Ramseyem, nadbiskupom Canterburya 1966.

Svojom enciklikom Populorum progressio (28. ožujka 1967.)29 predložio je obnovljeni socijalni nauk Crkve na međunarodnoj razini, a apostolskom pobudnicom Evangelii nuntiandi (8. prosinca 1975.) istaknuo je primat evangelizacije u pluralističkom ozračju u kojemu se kršćanski navještaj susreće s različitim kulturama i religijama, a evangelizacija mora uključivati problematiku razvoja, mira i pravednosti30.

To su predložili već saborski oci u GS 90.

Usp. PAVAO VI., Nuntio scripto dato ad omnes “bonae voluntatis” homines quos enixe Beatissimus Pater exhortatur, ut calendis ianuariis diem celebrent fovendae paci per totum terrarum orbem dicatum, 8. 12. 1967., u: AAS 59 (1967.), 1097 – 1098.

28 PAVAO VI. – ATHENAGORA I., Declaratio communis Pauli VI et Athenagorae I Patriarchae Costantinopolitani i nultima pubblica sessione Oecumenici Concilii Vaticani II a Secretario Consilii ad unitatem christianorum fovendam lectam, 7. 12. 1965., u: AAS 58 (1966.), 20 – 21.

29 PAVAO VI., Populorum progressio. Enciklika o razvitku naroda, Dokumenti 50, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1967.

30 Usp. PAVAO VI., Apostolski nagovor o evangelizaciji u suvremenom svijetu Evangelii nuntiandi (EN), Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 50, Zagreb, 1976., 31: “Uistinu, postoji duboka povezanost između evangelizacije i promicanja čovjeka, odnosno između evangelizacije i razvoja, oslobođenja… Smatrali smo da i Mi na to moramo upozoriti podsjećajući kako je neprihvatljivo 'da djelo evangelizacije može ili smije zanemariti krajnje ozbiljna i tako uznemiravajuća pitanja pravde, oslobođenja, razvoja i mira u svijetu. Kad bi se to dogodilo, bilo bi to zanemarivanje evanđeoske nauke o ljubavi prema bližnjemu koji trpi ili se nalazi u bijedi'“.

26 27

Ivan_Pavao_02.p65

91

12.10.2007, 10:14

92

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Pavao VI. se osobito zauzimao za dijalog sa suvremenim čovjekom i silno je nastojao pokazati kako je Crkva spremna surađivati u duhu služenja čiji je cilj istinski rast pojedinaca i naroda, jer Crkva na Drugom vatikanskom saboru nije mislila samo na sebe i na svoju narav, nego je imala i ima pred očima dobro svoje djece i svih ljudi.

1.5. Ivan Pavao II. Ivan Pavao II. (1978. – 2005.) je veoma aktivno sudjelovao na Drugom vatikanskom saboru i to je duboko označilo njegovu osobu i njegovo pastirsko i papinsko služenje31, kako je to više puta i sam istaknuo32.

U svojoj prvoj papinskoj radio poruci Urbi et Orbi, dan nakon izbora za papu, jasno je potvrdio da želi biti vjeran nauku Sabora. “Smatramo stoga prvotnim zadatkom to da, strpljivim i ujedno odvažnim djelovanjem, promičemo najtočnije izvršenje normi i usmjerenja istoga Sabora, pomažući prije svega postizanje prikladnog mentaliteta… Taj opći kriterij vjernosti Drugom vatikanskom saboru izričita je nakana, s naše strane, da ispunimo njegovu cjelovitu primjenu, moći će zanimati više područja: od onog misijskog do onog ekumenskog, od onog disciplinarnog do onog organizacijskog, ali trebat će biti jedno područje koje će zahtijevati veće napore, tj. ono što se tiče ekleziologije.

Potrebno je, časna braćo i dragi sinovi katoličkog svijeta, ponovno uzeti u ruke koncilsku “magna chartu”, a to je dogmatska konstitucija Lumen Gentium, za obnovljenu i okrepljujuću meditaciju o naravi i o ulozi, o načinu biti i djelovati Crkve, ne samo da se sve bolje ostvaruje ono životno zajedništvo, u Kristu, svih koji u njega vjeruju i nadaju se, nego također s ciljem da se pridonese sve širem i sve tješnjem jedinstvu cijele ljudske obitelji. 'Ecclesia Christi lumen gentium' volio je ponavljati papa Ivan XXIII.: Crkva – odjekom mu je odgovorio Sabor – je univerzalni sakrament spasenja i jedinstva za ljudski rod (usp. LG 1; 48; AG 1)”33.

Vjeran svom programu Ivan Pavao II. u svom se papinskom služenju često pozivao na Lumen gentium da predstavi Crkvu koja je “u Kristu kao sakramenat ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda”34. On ima pred očima Crkvu koja treba gledati svoje izvore: otaj-

Usp. J. GROOTAERS, Il concilio, sfida del pontificato di Giovanni Paolo II, u: M. GUASCO – E. GUERRIERO – F. TRANIELLO, La Chiesa del Vaticano II (1958. – 1978.), Vol. 25/2, 669-689.

32 Usp. IVAN PAVAO II., Angelus Domini, 22. 9. 1985., u: Insegnamenti 8/2 (1985.), 802; Angelus Domini, 6. 10. 1985., u: Insegnamenti 8/2 (1985.), 883-884.

33 IVAN PAVAO II., Allocutio ad S.R.E. Cardinales, ad totiusque orbis bonae voluntatis homines, postridie ipsius electionem, 17. 10. 1978., u: AAS 70 (1978.), 919-927.

34 LG 1.

31

Ivan_Pavao_02.p65

92

12.10.2007, 10:14

93

Nikola Vukoja: DUH ASIZA: Proročka gesta pape Ivana Pavla II.

stvo trinitarnog zajedništva, da bi bila vjerna svom poslanju znaka i oruđa jedinstva s Bogom i jedinstva među ljudima. Upravo u tom svjetlu treba gledati njegovu brigu da trinitarnom trilogijom35 u svojim enciklikama još više osvijetli taj stvarni izvor života i djelovanja Crkve.

Ta trinitarna trilogija daje novi vidik učiteljskom nauku i ima dvojaku namjeru: istovremeno predstaviti i otajstvo Boga i otajstvo čovjeka. Ujedno su u njoj dani čvrsti temelji evangelizacijskog djelovanja Crkve u pripravi za treće tisućljeće. Sve to pokazuje usku povezanost između otajstva Krista, dostojanstva čovjeka i poslanja Crkve.

Polazište prve njegove enciklike Redemptor hominis36, a to možemo reći i za njegovu cijelu trinitarnu trilogiju, jesu dva retka iz Ivanova evanđelja37.

Upravo po Sinu svijet spoznaje ljubav Oca, a djelo Sina nastavlja se djelovanjem Duha Svetoga koji nadahnjuje, vodi i jača Crkvu u njezinu životu i poslanju.

Iz ovoga je očito kako je za Ivana Pavla II. Crkvu moguće razumjeti i protumačiti njezino otajstvo samo u svjetlu dobre doktrinarne vizije koja sadrži trinitarni, kristološki, pneumatološki i antropološki vidik jer Crkva je u konačnici povijesni dar trinitarnog zajedništva38.

Osobito su apostolska putovanja i pastirski pohodi papa našega doba bili snažan način ostvarenja zacrtanog programa papinskoga služenja Crkvi i Sam je Ivan Pavao II. to tako nazvao kad je najavio objavljivanje enciklike Dominum et vivificantem. Usp. IVAN PAVAO II., Angelus Domini, 18. 5. 1986., u: Insegnamenti 9/1 (1986.), 1634: “Enciklika sačinjava trilogiju s enciklikama Dives in Misericordia i Redemptor hominis (RH) koje su posvećene Ocu i Sinu. Riječ je o trinitarnoj trilogiji”.

Bilo bi vrlo korisno kad bi se puna pažnja posvetila toj važnoj trilogiji enciklika Ivana Pavla II. (Redemptor hominis, Dives in misericordia i Dominum et vivificantem) koje razrađuju trinitarnu i kristocentričku dimenziju Božjeg otajstva i njegova plana spasenja, ali isto tako i kršćansku antropologiju .

Enciklika RH predstavlja tri vidika jedne te iste teme: a) Krist je središte povijesti, sposoban da čovjeka objavi njemu samome (RH 8; 10). Tako kristologija utemeljuje i osvjetljava antropologiju i kršćanski dijalog s drugim kulturama i s drugim ljudima; b) Crkva, kao i njezin Učitelj i Glava, izabire biti s čovjekom (RH 14) i ona je u službi svih ljudi (RH 3); c) Životni odnos koji Crkvu veže uz Krista. Ne bude li s Kristom, neće moći razumjeti otajstvo čovjeka.

36 IVAN PAVAO II., Redemptor hominis. Otkupitelj čovjeka, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 56, Zagreb, 1980.

37 Usp. RH 1: “Već se bližimo toj godini (Jubileja) koja će nas podsjetiti i na osobit način obnoviti svijest o onoj ključnoj istini vjere koju je sveti Ivan izrazio na početku svoga Evanđelja: 'I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama’ (Iv 1,14); a na drugom mjestu: 'Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina, da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni (Iv 3,16)'“.

38 Usp. IVAN PAVAO II., Allocutio post expletam Synodum extraordinariam in festa B. Mariae Virginis Immaculatae in basilica Petriana mane habita, 8. 12. 1985., u: AAS 78 (1986.), 441.

35

Ivan_Pavao_02.p65

93

12.10.2007, 10:14

94

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

svijetu što je i Ivan Pavao II., koga su nazvali putujućim misionarom i katehetom, i sam jasno naglasio: “Papinska hodočašća postala su važan element u nastojanju ostvarivanja Drugog vatikanskog koncila. Započeta s Ivanom XXIII., uoči inauguracije Koncila, sa znakovitim hodočašćem u Loreto i Asiz (1962.), znatno su porasla s Pavlom VI… Sadašnji je Papa još više proširio taj program…”39.

Bilo bi vrijedno više pažnje posvetiti tim putovanjima, napose mnogobrojnim pastirskim pohodima Ivana Pavla II., ali ovdje ćemo kratko spomenuti samo neke koji su na poseban način pripravljali Dan molitve u Asizu 1986. godine.

Već 5. studenoga 1978. godine, nedugo nakon izbora za papu, Ivan Pavao II. hodočasti na grob svetog Franje Asiškoga u Asiz40 u nakani da se nadahne njegovim stilom evangelizacije i da zagovoru svetog Franje povjeri svoje papinsko služenje. Pohodom Irskoj (1979.) jasno je pokazao kako se terorizam i nasilje ne mogu ničim opravdati41, a onim Generalnoj skupštini UN 2. listopada 1979. godine pokazao je da Crkva želi dijalogizirati sa svim ljudima42, ali se isto tako predstavio kao glasnogovornik svih onih čija temeljna ljudska prava nisu poštovana. Odvažno je rekao da je čovjek ugrožen kad

39 IVAN PAVAO II., Apostolsko pismo o pripremi jubileja godine 2000. Tertio Millennio adveniente. Nadolaskom trećeg tisućljeća, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 101, Zagreb, 1994. (dalje TMA) 40 Usp. IVAN PAVAO II., Discorso nella Basilica di San Francesco, 5. 11. 1978., u: Insegnamenti 1 (1978.), 97 – 98. “Dolazim kao hodočasnik u Asiz, pred noge Siromaška Franje, koji je snažnim slovima u srca ljudi svoga vremena upisao Kristovo evanđelje.

Papa, koji po svom poslanju treba imati pred očima cijelu univerzalnu Crkvu, Zaručnicu Kristovu, treba na osobit način zagovor sv. Franje Asiškoga… Stoga danas, dok kao Papa prvi put stupam na ovo tlo, na izvore ovog velikog daha Duha, tog čudesnog preporoda Crkve i kršćanstva u trinaestom stoljeću, što je povezano s likom sv. Franje Asiškoga, moje se srce otvara prema našem Zaštitniku i viče: “Sveti Franjo Asiški! Ti si tako približio Krista svome vremenu: pomozi mi približiti Krista mome vremenu, ovom vremenu tako teškom i kritičnom. Ovo vrijeme s najvećom tjeskobom očekuje Krista, iako mnogi ljudi našega doba za nj ne mare. Približavamo se godini dvijetisućutoj nakon Krista. Možda će to vrijeme biti pripravnije za preporod u Kristu, za novo došašće.

Pomozi nam, sveti Franjo Asiški, da približimo Krista Crkvi i svijetu današnjice! Ti si u svome srcu nosio sve prilike i neprilike svojih suvremenika: pomozi da nam srce bude blisko Srcu Otkupiteljevu, da prigrlimo nevolje ljudi našega doba, da prigrlimo teške socijalne, ekonomske i političke probleme, probleme suvremene kulture i uljudbe, sve trpljenje suvremenoga čovjeka - njegove sumnje, njegova nijekanja, njegova lutanja, njegove napetosti, njegove komplekse, njegove nemire...

Pomozi nam da umijemo sve to prevesti u jednostavan i plodonosan jezik Evanđelja. Pomozi nam da sve rješavamo po evanđeoskom ključu te da Krist i za našega suvremenoga čovjeka postane 'Put - Istina- Život'“.

41 Usp. IVAN PAVAO II., Discorso al corpo diplomatico in Irlanda, 29. 9. 1979., u: Insegnamenti 2/2 (1979), 440 – 446.

Ivan_Pavao_02.p65

94

12.10.2007, 10:14

95

Nikola Vukoja: DUH ASIZA: Proročka gesta pape Ivana Pavla II.

se previše oslanja samo na materijalna dobra jer to izaziva podjele i konflikte. Stoga je pozvao da se svi vrate na duhovne vrijednosti koje su nositelji mira i jedinstva i ljudski život čine kvalitetnijim.

Važan je i pohod Turskoj (1979.). To je bio vrlo važan i znakovit korak u razvoju ekumenizma43 jer se tada dogodio i susret Ivana Pavla II. s ekumenskim patrijarhom Dimitriosom I., a 30. studenoga 1979., po prvi put u povijesti, jedan je papa bio na pravoslavnom slavlju euharistije44. Tada su dvojica poglavara potpisala i zajedničku izjavu45 kojom su službeno otvorili teološki dijalog između Katoličke i Pravoslavne crkve.

Godine 1980. pohađa Luterovu domovinu Njemačku i to je prvi put da papa, poslije reformacije, dolazi u tu zemlju. U Mainzu susreće protestante i priznaje pogreške Crkve koje su omogućile podjele kršćana46. U Hiroshimi ističe pogubnost rata i potrebu da se na svjetskoj razini zalaže za mir te iz toga mjesta upućuje poruku svim ljudima da se založe u izgradnji budućnosti koju će označavati bratstvo i solidarnost47. U katedrali u Canterburyiju susreće anglikanskog primasa R. Runcie te potpisuju zajedničku izjavu48, dokument veoma važan za kasniji dijalog između Katoličke crkve i anglikanske zajednice.

U Seulu, 6. svibnja 1984., Ivan Pavao II. susreće predstavnike glavnih mjesnih religija i tom prilikom izražava živu želju Crkve da uđe u dijalog sa svim velikim religijama u cilju suradnje za dobrobit cijeloga čovječanstva49.

42 Usp. IVAN PAVAO II., Palatium deinde adiis Nationum Unitarum in quod ingressus, allocutionem habuit ad eorundem Nationum Legatos, 2. 10. 1979., u: AAS 71 (1979.), 1143-1165.

43 Usp. IVAN PAVAO II., Angelus Domini, 18. 11. 1979., u: Insegnamenti 2 (1979.), 1192-1193. Papa je tada rekao: “Ovaj je pohod važan. Konkretno pokazuje Papinu odluku, koju je više puta potvrdio, da poduzima napor prema jedinstvu svih kršćana… S časnim pravoslavnim crkvama smo pred početkom teološkog dijaloga s ciljem da zajedno nadvladamo razlike koje još postoje među nama”.

44 Bila je to svečana euharistija u čast sv. Andrije. Usp. IVAN PAVAO II., Constantinopoli, in templo S. Georgi ad Demetrium I, Patriarcham Ortodoxum salutationis verba, 29. 11. 1979., u: AAS 71 (1979.), 1589-1590.

45 Usp. IVAN PAVAO II. – DIMITRIOS I., Declaratio communis publici iuris facta, 30. 11. 1979., u: AAS 71 (1979.), 1603-1604.

46 Usp. IVAN PAVAO II., Magontiaci ad Christianos fratres a Sede Apostolica seiunctos habita, 17. 11. 1980., u: AAS 73 (1981.), 75-78.

47 Usp. IVAN PAVAO II., Hirosimae, allocutio in viridario 'Peace Memorial' habita, 25. 2. 1981., u: AAS 73 (1981.), 415-420.

48 Usp. IVAN PAVAO II. – ROBERT RUNCIE, Communis 'Declaratio' Summi Pontificis et Cantuariensis Archiepiscopi, publici iuris facta ine odem cathedrali templo, 29.

5. 1982., u: AAS 74 (1982.), 924-926.

49 Usp. IVAN PAVAO II., Seul, discorso ai capi delle Religioni Tradizionali, 6. 5.

1984., u: Insegnamenti 7/1 (1984.), 1280-1282.

Ivan_Pavao_02.p65

95

12.10.2007, 10:14

96

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

U Togu 1985. susreće predstavnike animista50, a u Casablanci na stadionu susreće mlade muslimane51 koji su se skupili na svearapskim igrama. Taj susret, 19. kolovoza 1985. bio je od velikoga značenja za međureligijski dijalog, napose onaj s muslimanima. Oslanjajući se na saborski nauk52 ističe zajedničku baštinu i potomstvo od Abrahama što iziskuje potrebu dijaloga između kršćana i muslimana kako bi se oduprlo sekulariziranom i često ateističkom svijetu. Jednako je važan i pohod Indiji 1986. godine kojem je, uz podršku misijskoj djelatnosti Crkve, bio cilj poticaj na istinski dijalog i suradnju s pripadnicima drugih religija u zalaganju za razvoj i mir. Tada je susreo i poglavare drugih religija, a privatno je susreo i Dalaj Lamu. Treba spomenuti i Papin pohod sinagogi u Rimu 13. travnja 1986. koji je označio važan korak u dijalogu sa Židovima koje je Ivan Pavao II. nazvao “našom starijom braćom”53.

Bilo je i drugih značajnih susreta i gesta u promicanju ekumenizma i međureligijskog dijaloga koji zaslužuju punu pažnju, no predmet našega rada jest prije svega svjetski molitveni susret u Asizu 1976. godine, pa ćemo se na njega usredotočiti.

2. Slavlje Dana molitve u Asizu Iz dosad izloženoga može se uočiti kako je mnogo toga prethodilo i na neki način pripravljalo Dan molitve u Asizu dok se Ivan Pavao II. nije odvažio na tu proročku gestu. Taj dan i taj događaj treba smatrati i velikim činom vjere Ivana Pavla II., komu je Duh nadahnuo da u Asiz pozove sve poglavare svjetskih religija, ali i činom vjere svih koji su u tome sudjelovali. Zasigurno je u temelje uspjeha i ploda toga povijesnoga susreta bila utkana i vjera preko 4 milijarde vjernika diljem svijeta koji su toga dana bili usredotočeni na Asiz. Nama su poznate vanjske pripreme i organizacija susreta, ali manje mislimo kako je to čudesni plod Duha Božjega koji je dugo sazrijevao u noći vjere tolikih, u trpljenju i patnji i u dubokoj nadi iskrenih vjernika svih religija svijeta.

50 Usp. IVAN PAVAO II., Togoville, discorso agli animisti, 9. 8. 1985., u: Insegnamenti 8/2 (1985.), 267-268.

51 Usp. IVAN PAVAO II., Casablanca, allocutio albae domi, in Marochio, ad iuvenes muslimos habita, 19. 8. 1985., u: AAS 78 (1986.), 95-104.

52 Usp. Nostra aetate 3.

53 Usp. IVAN PAVAO II., Allocutio, a Summo Pontifice habita in templo seu synagoga Iudaerum Urbis, u: AAS 78 (1986.), 1117-1123.

Ivan_Pavao_02.p65

96

12.10.2007, 10:14

97

Nikola Vukoja: DUH ASIZA: Proročka gesta pape Ivana Pavla II.

2.1. Bliža priprava Dana molitve u Asizu Taj jedinstveni događaj možemo smatrati jednom od najljepših i najčudesnijih ispovijesti vjere Crkve i Ivana Pavla II. jer nije bilo lako odvažiti se i vjerovati da je to ostvarivo. Na završetku Tjedna molitve za jedinstvo kršćana, 25. siječnja 1986. godine, u bazilici sv. Pavla Papa je najavio Dan molitve za mir u Asizu54. Podsjetio je da je upravo na ovom mjestu Ivan XXIII., 15. siječnja 1959., najavio nakanu da sazove Drugi vatikanski sabor.

Najavljujući “osobiti susret molitve za mir u gradu Asizu”55 Papa je iznio i razloge zbog kojih to čini. Ujedinjeni narodi su godinu 1986. proglasili Međunarodnom godinom mira i “nijedan kršćanin, štoviše nijedno ljudsko biće koje vjeruje u Boga Stvoritelja svijeta i Gospodara povijesti, ne može ostati ravnodušan pred takvim problemom koji se tako snažno nalazi u sadašnjosti i budućnosti čovječanstva”56. Svi ljudi su pozvani za mir učiniti ono što mogu, ali osobiti doprinos kršćana i vjernika jest molitva. Naglašavajući to, Papa je sve vjernike pozvao da se ujedine “u ustrajnoj i žarkoj molitvi da se od Boga izmoli veliki dar mira. Sveta Stolica želi pridonijeti tome da se podigne svjetski pokret molitve za mir koji će, nadilazeći granice pojedinih naroda i uključujući vjernike svih religija, obuhvatiti cijeli svijet”57. Kao mjesto molitve predložen je i izabran gradić Asiz58, rodni grad svetog Franje Asiškoga koji je bio brat svih ljudi i svih stvorenja. Asiz je po Franji, apostolu mira i dobra, čovjeku koji je sve susretao i prihvaćao s povjerenjem i sam postao čudesnim “mjestom koje je serafski lik svetog Franje preobrazio u središte sveopćega bratstva”59.

Pun fine obazrivosti Papa je naglasio kako ta inicijativa ne želi biti konkurencija nekim drugim inicijativama koje poduzimaju pojedine vjerničke zajednice tim više što je ona i plod prethodnih razgovora i dogovora “s odgovornima ne samo različitih crkava i kršćanskih zajednica, nego također i drugih 54 Usp. IVAN PAVAO II., Homilia in Basilica Ostiensi habita. Nuntius datur hominum credentium conventus ad pacem fovendam Assisii in proximum habendi, 25. 1.

1986., u: AAS 78 (1986.), 493-497.

55 IVAN PAVAO II., Homilia in Basilica Ostiensi…, 497.

56 IVAN PAVAO II., Homilia in Basilica Ostiensi…, 497.

57 IVAN PAVAO II., Homilia in Basilica Ostiensi…, 497.

58 Zanimljivo je pogledati zašto je izabran upravo Asiz. Papa je to sam objasnio. Usp. IVAN PAVAO II., Discorso ai francescani e ai rappresentanti delle organizzazioni parrocchiali, 27. 4. 1986., u: Insegnamenti 9/1, 1169: “Kad sam ove godine pozvao predstavnike različitih crkava i zajednica, također i predstavnike drugih religija da zajedno molimo za mir, smatrao sam da ima jedno mjesto na svijetu kamo svi mogu doći: Asiz”.

Doista, Franjo Asiški, vjeran evanđelju, ostao je uzorom koji govori i “različitim kulturama, religijama i narodima, jer ne poznaju Franju samo kršćani, nego također muslimani, Židovi, budisti, šintoisti i drugi”.

59 IVAN PAVAO II., Udienza adu n pellegrinaggio calabrese verso Assisi, 2. 10. 1986., u: Insegnamenti 9/2 (1986.), 772.

Ivan_Pavao_02.p65

97

12.10.2007, 10:14

98

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

svjetskih religija”60. Temeljna označnica toga susreta treba biti isključivo religiozna jer će to “biti dan molitve… u kojem će gore spomenuti duhovni pokret imati jedan od najznačajnijih i najuzvišenijih momenata”61.

U svojim susretima s vjernicima Papa je vrlo često govorio o pripravi za susret molitve i razjašnjavao što se tim susretom želi. Jedan od razloga zašto je odlučio ponuditi tu inicijativu je i to da podrži nastojanje UN koji su godinu 1986. proglasili međunarodnom godinom mira62. Time je jasno dao do znanja da je Crkva spremna sa svima surađivati i podržati sve inicijative koje vode dobrobiti čovječanstva. Da bi pomogao onima koji su krivo gledali na to da katolici i ostali kršćani mole zajedno s pripadnicima drugih religija, jasno je naglasio da to ne znači neki sinkretizam ili gubljenje vlastitoga identiteta. “Neka se nitko ne čudi, ako se članovi različitih kršćanskih Crkava i različitih religija nađu zajedno da mole… Svatko će od prisutnih u Asizu prikazati Bogu svoju molitvu sukladno vlastitoj religioznoj tradiciji. Mi kršćani, snagom zajedništva koje već među nama postoji, moći ćemo moliti zajedno”63.

U pripremanju susreta Ivan Pavao II. je bio veoma pažljiv i na moguće prigovore, napose onih koji su se bojali da Katolička crkva ne zanemari svoj identitet, te više puta jasno kaže da taj događaj valja gledati “u svjetlu Drugog vatikanskog sabora i njegova nauka”. Taj “jedinstveni događaj” imat će “isključivo religiozni” karakter i bit će “označen molitvom, postom i hodočašćenjem”64. Crkva, u zajedništvu sa svojim Gospodinom i ujedinjena sa svakim čovjekom65, “svima i svakom proglašava da je Krist središte stvorenoga svijeta i povijesti”66.

Kako je neke smetao i izričaj “moliti zajedno”, Ivan Pavao II. je i to razjasnio: “Zasigurno se ne može 'moliti zajedno', tj. moliti zajedničku molitvu, ali se može biti prisutan dok drugi mole. Na taj način očitujemo svoje poštovanje za molitvu drugih i za stav drugih pred Božanstvom. Istovremeno pružamo im ponizno i iskreno svjedočanstvo svoje vjere u Krista, Gospodara Svemira.

Tako će se činiti u Asizu gdje će, u jednom dijelu Dana, na različitim mjestima biti odvojene molitve različitih religioznih predstavništava. Zatim će, na Trgu donje bazilike svetog Franje, slijediti jedna poslije druge molitve predstavnika svake religije, dok će svi drugi biti prisutni u izvanjskom i unuIVAN PAVAO II., Homilia in Basilica Ostiensi…, 497.

IVAN PAVAO II., Homilia in Basilica Ostiensi…, 497.

62 IVAN PAVAO II., Angelus Domini, 14. 9. 1986., u: Insegnamenti 9/2 (1986.), 606.

63 IVAN PAVAO II., Angelus Domini, 21. 9. 1986., u: Insegnamenti 9/2 (1986.), 688699.

64 IVAN PAVAO II., Udienza Generale, 22. 10. 1986., u: Insegnamenti 9/2 (1986.), 1144-1145.

65 Usp. GS 22.

66 IVAN PAVAO II., Udienza Generale, 22. 10. 1986., u: Insegnamenti 9/2 (1986.), 1144.

60 61

Ivan_Pavao_02.p65

98

12.10.2007, 10:14

99

Nikola Vukoja: DUH ASIZA: Proročka gesta pape Ivana Pavla II.

tarnjem stavu punom poštovanja, kao onaj koji je svjedokom najvišeg napora drugih muškaraca i žena u traženju Boga. To “biti zajedno da molimo” dobiva osobito duboko i rječito značenje ukoliko ćemo biti jedni pokraj drugih da zazivamo od Boga dar koji sve današnje čovječanstvo treba da bi preživjelo: mir”67.

Tumačeći još temeljitije što znači “biti zajedno da bismo molili”, Papa kaže: “ Mi tu molitvu poštujemo, premda ne kanimo usvojiti formule koje izražavaju druge vizije vjere. Niti bi drugi, uostalom, htjeli usvojiti naše molitve. Ono što će se dogoditi u Asizu neće biti neki religiozni sinkretizam, nego iskreni stav molitve Bogu u uzajamnom poštovanju. Stoga je za susret u Asizu izabrana formula: biti zajedno da bismo molili”68.

Papina je želja bila da molitveni susret u Asizu bude sretnim početkom novog zajedničkog hoda svih koji vjeruju, a jedan od temeljnih izvora toga hoda je svakako molitva koja je “zazivanje imena Božjega, ponizna i žarka molba koja preobražava srca”. Upravo je molitva specifični doprinos religioznoga čovjeka te tako vjernicima, jasno ističe Papa, “političko, diplomatsko, tehničko djelovanje nije naš zadatak, naša specifična kompetencija”69.

2.2. Poziv na primirje svih strana u konfliktu U bližoj pripravi za taj dan Ivan Pavao II. je odvažno predložio još jednu snažnu inicijativu. Naime, u Lionu je 4. listopada 1986. godine predložio i zamolio cijelo čovječanstvo da se na dan 27. listopada 1986. prekinu sva neprijateljstva i oružani sukobi po svoj zemlji.

Donosimo najvažnije dijelove Papina apela. “Braćo u Kristu. Svi vi znate da će 27. listopada, na moj poziv, u Asizu biti ekumenski i međureligijski dan molitve za mir. Odgovorni vaših crkava i kršćanskih zajednica, kao i oni iz mnogih drugih religija, već su potvrdno odgovorili na tu inicijativu.

Naša će molitva za mirnu budućnost čovječanstva donijeti plod u mjeri u kojoj oni koji danas ratuju prihvate da aktivno sudjeluju u inicijativi. Doista, ako bi politički i vojni vođe naroda i grupa koje su uključene u oružane konflikte mogli nekom značajnom gestom podržati molitve gotovo svih religija svijeta, svjedočili bi da nasilje, također i za njih, nema posljednju riječ u odnosima među ljudima i među narodima.

Stoga na ovaj dan svetkovine svetog Franje, apostola evanđeoskoga mira… želim svečano svim strankama u sukobu u svijetu uputiti žarki i neodgodivi poziv da sve, barem na dan 27. listopada, poštuju potpun prestanak

67 IVAN PAVAO II., Udienza Generale, 22. 10. 1986., u: Insegnamenti 9/2 (1986.), 1144-1146.

68 IVAN PAVAO II., Udienza Generale, 22. 10. 1986., u: Insegnamenti 9/2 (1986.), 1146.

69 IVAN PAVAO II., Angelus Domini, 28. 9. 1986., u: Insegnamenti 9/2 (1986.), 747.

Ivan_Pavao_02.p65

99

12.10.2007, 10:14

100

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

borbi. S povjerenjem upućujem taj poziv jer vjerujem u vrijednost i duhovnu učinkovitost znakova. Neka prestanak sukoba 27. listopada bude stranama u sukobu poticajem da započnu ili da nastave razmišljanje o motivima koji ih nagone da silom, koja ima za posljedicu ljudsku bijedu, traže ono što bi naprotiv mogli postići iskrenim pregovorima i upotrebom drugih sredstava koje pruža pravo. Upućujem ovaj poziv i onima koji svoje ciljeve nastoje postići terorizmom ili drugim oblicima nasilja. Neka se brzo vrate osjećajima ljudskosti.

Neka sve te osobe i njihovi nalogodavci, neka svi narodi i strane u ratu poslušaju poziv koji Bog šalje njihovoj savjesti, neka promotre izbor religioznih ljudi i jednodušnu želju ljudi mira, da se ujedine s onima koji mole, i da svojim pristankom na opće primirje 27. listopada svjedoče da ipak postoji, također i u njima, želja da se, na čast Bogu i za mir ljudi, što prije dokine nasilje oružja!”70.

Ta odvažna proročka gesta Ivana Pavla II. imala je neočekivani odjek jer su njegov poziv prihvatile gotovo sve strane u sukobu pa je 27. listopada 1986. godine bio jedan od najmirnijih dana u povijesti čovječanstva. I to je pokazalo kako proročke geste pojedinaca koji vjeruju u mogućnost mira mogu donijeti neočekivane plodove.

2.3. Slavlje Svjetskog dana molitve za mir Dan molitve za mir u Asizu 27. listopada 1986. godine bio je označen elementima koji su zajednički svim velikim svjetskim religijama: molitvom, slušanjem, šutnjom, postom, hodočašćenjem i solidarnošću, a samo slavlje je imalo tri značajna trenutka: doček u Svetoj Mariji Anđeoskoj, zasebna molitva predstavnika pojedinih religija na različitim mjestima u Asizu i završni susret na Trgu pred bazilikom Svetog Franje.

2.3.1. Doček u bazilici Marije Anđeoske Sve je započelo obredom dočeka u bazilici Marije Anđeoske, pred Franjinom Porcijunkulom. U pozdravnim riječima Ivan Pavao II. kratko je izrekao koji je cilj molitvenoga susreta. Nije to “međureligijska konferencija o miru u kojoj bi prevladavala rasprava ili traženje planova djelovanja na svjetskoj razini u korist zajedničke stvari”71. Jednako tako nisu došli tražiti suglasnost ili stvarati neku super-religiju. “Činjenica da smo došli ovamo ne uključuje nikakvu nakanu da tražimo religiozni konsenzus među sobom ili da pregovaramo o našim vjerskim uvjerenjima. Niti znači da se religije mogu pomiriIVAN PAVAO II., Lugduni, allocutio in romano amphiteatro habita, 4. 10. 1986., u: AAS 79 (1986.), 295-300, 299-300.

71 IVAN PAVAO II., Discorso ai Rappresentanti convenuti in Assisi per la Giornata mondiale per la pace, 27. 10. 1986., u: Insegnamenti 9/2 (1986.), 1249-1251.

70

Ivan_Pavao_02.p65

100

12.10.2007, 10:14

101

Nikola Vukoja: DUH ASIZA: Proročka gesta pape Ivana Pavla II.

ti na razini zajedničkog zalaganja i u zemaljskom projektu koje bi ih sve nadvisivao. Niti je to popuštanje relativizmu u stvarima vjere jer svako ljudsko biće treba iskreno slijediti svoju ispravnu savjest u nakani da traži i da sluša istinu”72.

Dolazak u Asiz predstavnika svih svjetskih religija da mole za mir želio je snažno naglasiti zbilju “da postoji jedna druga dimenzija mira i drugi način da ga se promiče, a to nije rezultat pregovora ili političkih kompromisa ili ekonomskih cjenkanja, nego rezultat molitve koja, premda u različitosti religija, izražava odnos s Vrhovnom moći koja nadilazi naše samo ljudske sposobnosti”73.

To ne znači omalovažavanje različitih načina promicanja mira, nego se tom sviješću o specifičnom načinu promicanja mira željelo pozvati i ohrabriti sve ljude da u svom nastojanju oko mira ne zaborave ni ove duhovne izvore “u kojima se oblikuje savjest i na kojima se temelji djelovanje svakoga naroda”74. No, to ne znači samo molitvu, nego od svih vjernika zahtijeva i obraćenje srca i uma da se na uvjerljiv način bude sposoban svjedočiti odnos što ga stvorenje ima s Apsolutnim bićem, ali isto tako posvjedočiti i uzajamno poštovanje i priznanje da svatko može slobodno slijediti svoju savjest i kad je o religiji riječ75.

2.3.2. Molitve pojedinih religija Drugi trenutak Dana bio je označen molitvom poglavara ili predstavnika pojedinih religija na različitim mjestima u Asizu da se tako označe različitosti koje postoje u različitim religioznim tradicijama. Tako se željelo pokazati uzajamno poštovanje i uvažavanje, ali isto tako i otkloniti svaku sumnju da je riječ o nekom religioznom sinkretizmu.

Bilo bi zgodno analizirati i proučiti sve molitve koje su pripadnici svjetskih religija izrekli u Asizu, ali za to bi trebalo mnogo više vremena i prostora, pa ćemo ovdje vrlo kratko naznačiti neke elemente ekumenskoga slavlja Božje riječi u katedrali Svetog Rufina. To su slavlje zajedno pripravili predstavnici svih kršćanskih crkava i zajednica76.

Isto, 1250.

Isto, 1250.

74 Isto, 1250.

75 Usp. isto, 1251.

76 Usp. IVAN PAVAO II., Discorso ai Rappresentanti delle Confessioni e delle Comunita' Cristiane nella Cattedrale di San Rufino, u: Inasegnamenti 9/2 (1986.), 12541256, gdje Papa izričito svima zahvaljuje: “Želim zahvaliti poglavarima i predstavnicima drugih kršćanskih crkava i crkvenih zajednica, koji su pridonijeli da se pripravi ovaj Dan...”

72 73

Ivan_Pavao_02.p65

101

12.10.2007, 10:14

102

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Samo ekumensko slavlje bilo je označeno i ispunjeno zajedničkom krsnom vjerom u Krista raspetoga i uskrsloga: slušanjem Božje riječi na različitim jezicima, šutnjom u kojoj se usvajalo naviještenu riječ, molitvom vjernika te zajedničkim moljenjem Očenaša.

U dva i pol sata molitve pojedinih religija Asiz se preobrazio u veliki hram molitve. Na završetku molitve svi su se sudionici okupili na Trgu donje bazilike Svetog Franje.

2.3.3. Biti zajedno da bi se molilo Završetak molitvenog susreta na Trgu pred bazilikom Svetog Franje bio je veoma jednostavan i brižno pripravljen kako bi se moglo vidjeti da se individualnost i specifičnost svake pojedine religije poštuje i uvažava.

Najprije je kardinal Etchegaray kratkim uvodom posvijestio smisao i značenje onoga što će danas činiti. Osobito je naglasio: “Ono što ćemo sada činiti, prikazujući svoje molitve, jedan poslije drugoga, okupljeni na ovom mjestu, trebalo bi pomoći da svi razumiju, a i mi sami, kako smo, premda će svatko čuvati svoj identitet, pozvani moliti i djelovati za veliko dobro mira. To ne znači da su razlike nadvladane, štoviše one su bile potvrđene, u istom trenutku u kojem otkrivamo kako naše religiozno zalaganje duboko postaje put prema miru, jednako kao i zalaganje drugih”77.

Slijedile su molitve predstavnika pojedinih religija koje su, na Papin poziv, završile Isusovom molitvom Očenaš. Sve je to bilo isprepleteno simboličkim gestama koje su pratile molitve za mir. Na kraju je Ivan Pavao II. uputio završnu riječ kojoj ćemo, zbog njezine važnosti, posvetiti malo pažnje. Taj je govor veoma važan jer ocrtava smisao i značenje susreta koji u povijesti nije imao prethodnika.

Prije svega Papa je jasno pokazao da molitveni susret nije bio samo izvanjska manifestacija, nego istinska molitva koja ima svoje konkretne posljedice za život. “Ovaj Dan Asiza, rekao je Papa, nam je pomogao da postanemo svjesniji naših religioznih zadataka, ali je također i svijet, koji nas je slijedio putem sredstava priopćivanja, učinio svjesnijim odgovornosti svake religije u odnosu na problem rata i mira”78. Papa se predstavio “kao brat i prijatelj, ali i kako vjernik Isusa Krista i, u Katoličkoj crkvi, prvi svjedok vjere u njega”, tvrdeći da “postoji zajedničko tlo na kojemu treba zajedno raditi na rješenju tog dramatičnog izazova našega doba”. Naglasio je kako kršćani imaju mnogo toga zajedničkoga po vjeri u Isusa Krista, ali isto tako s vjernicima drugih religija 77 R. ETCHEGARAY, Introduzione del Card. Roger Etchegaray, u: PONTIFICIA COMMISSIONE “IUSTITIA ET PAX”, Assisi Giornata Mondiale per la Pace (27 ottobre 1986.), Citta' del Vaticano 1987., 112.

78 IVAN PAVAO II., Assisi: allocutio occasione oblata sollemnis precationis pro pace, adstantibus Christifidelibus, fratribus seiunctis necnon Religionum non christianorum asseclis, 27. 10. 1986., u: AAS 79 (1986.), 865-871, 868.

Ivan_Pavao_02.p65

102

12.10.2007, 10:14

103

Nikola Vukoja: DUH ASIZA: Proročka gesta pape Ivana Pavla II.

dijele “zajedničko poštovanje posluha savjesti”, uvjereni “da mir nadilazi ljudske napore, osobito u sadašnjoj situaciji svijeta, i da stoga njegov izvor i ostvarenje treba tražiti u onoj stvarnosti koja je iznad nas”. Posluh glasu savjesti ne može ostaviti pasivnima, štoviše “uči sve nas da tražimo istinu, da ljubimo i služimo svim osobama i svim narodima…”79. Konkretno to znači poštovati, čuvati i promicati ljudski život “od majčine utrobe do smrtne postelje, u korist pojedinaca i naroda, ali osobito slabih, siromašnih, napuštenih: imperativ da se nadvlada egoizam, pohlepa i duh osvete”80.

To je moguće onima koji se, kao vjernici, molitvom obraćaju onoj Moći koja je iznad svih ljudskih moći, te tako svojim odnosom s tom Moći svjedoče svijetu transcendentnu kvalitetu mira. U znakovitom i odvažnom odlomku Papa je priznao da katolici nisu uvijek bili vjerni svom pozivu: “Ponizno ovdje ponavljam svoje uvjerenje: mir nosi ime Isusa Krista. Ali sam u isto vrijeme i s istim duhom spreman priznati da katolici nisu uvijek bili vjerni toj tvrdnji vjere. Nismo uvijek bili graditelji mira. Za nas same, dakle, ali isto tako možda, u nekom određenom smislu, za sve, ovaj je susret u Asizu čin pokore. Molili smo, svatko na svoj način, postili smo, hodočastili smo zajedno”81. U svoje ime i u ime okupljenih poglavara i predstavnika svih religija Papa je svim ljudima uputio srdačan poziv da svatko ondje gdje živi i djeluje svaki dan bude mirotvorcem. “Mir je radionica otvorena svima a ne samo specijalcima, mudrima i stratezima. Mir je sveopća odgovornost; ona prolazi kroz tisuću malih čina svakidašnjega života. Sukladno svome svakidašnjem načinu života s drugima, ljudi izabiru u korist mira ili protiv mira”82.

U toj radionici ima mjesta i posla za sve, a Papa, veliki prijatelj mladih u koje je imao silno povjerenje, svoju nadu na poseban način polaže u njih.

“Stvar mira povjeravamo osobito mladima. Neka mladi pridonesu da povijest oslobode od krivih putova na koje skreće čovječanstvo”83.

Istinski mir treba i očekuje svoje proroke koji su sposobni osloboditi “energije za novi govor mira, geste koje će skršiti kobne lance podjela naslijeđenih od povijesti ili uzrokovanih novim ideologijama”. Novi govor i djelovanje za mir svoj temelj i uporište nalaze na “četiri stupa: istina, pravda, ljubav i sloboda”84.

Na kraju je Papa vrlo sažeto i jasno objasnio i smisao pojedinih gesta koje su pratile događanja toga dana. “Dok smo postili, imali smo pred očima patnje koje su čovječanstvu donijeli i još uvijek donose besmisleni ratovi. Stoga smo

Isto, 866-877.

Isto, 867.

81 Isto, 867.

82 Isto, 868.

83 Isto, 868.

84 Isto, 868. Usp. IVAN XXIII., PT, 35-36.

79 80

Ivan_Pavao_02.p65

103

12.10.2007, 10:14

104

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

željeli biti duhovno bliži milijunima osoba koje su žrtve gladi u cijelome svijetu.

Dok smo hodočastili u šutnji, razmišljali smo o stazi kojom čovječanstvo prolazi; bilo u neprijateljstvu, ako se uzajamno ne prihvaćamo u ljubavi; bilo da koračamo zajedno prema našem visokom cilju, ako razumijemo da su drugi naša braća i sestre. Sama činjenica da smo s različitih strana svijeta došli u Asiz u samoj je sebi znak tog zajedničkog puta kojim je čovječanstvo pozvano koračati. Bilo da učimo koračati zajedno u miru i slozi, bilo da se otuđujemo jedni od drugih i uništavamo same sebe i druge. Nadamo se da nas je ovo hodočašće u Asiz iznova naučilo da budemo svjesni zajedničkog porijekla i zajedničkog cilja čovječanstva. Nastojmo u tome vidjeti predostvarenje onoga što bi Bog htio da bude povijesni razvoj čovječanstva: bratski hod u kojemu se zalažemo jedni za druge prema transcendentnom cilju koji nam određuje”85.

Na kraju svoga govora Papa izriče stvarni smisao molitvenoga susreta u Asizu: “Ono što smo danas učinili u Asizu, moleći i svjedočeći u korist našega zalaganja za mir, trebamo nastaviti činiti svaki dan našega života. Ono što smo danas učinili uistinu je od životne važnosti za svijet. Ako svijet treba nastaviti, i ako muškarci i žene trebaju preživjeti na njemu, svijet ne može bez molitve”.

U želji da molitveni susret ne ostane samo lijepa manifestacija ili samo znak da su suživot i suradnja mogući, Papa je sve pozvao i ohrabrio da ovaj događaj prihvate kao važan korak na zajedničkom putu kojim su pripadnici svih svjetskih religija krenuli. “To je trajna poruka Asiza: to je poruka svetog Franje koji je utjelovio za nas privlačan ideal; poruka je to svete Klare, njegove prve sljedbenice… Pokrenuti primjerom svetog Franje i svete Klare, kao vjerni Kristovi učenici, i uvjereni iskustvom ovoga Dana što smo ga zajedno živjeli, zalažemo se da ponovno ispitamo svoje savjesti, da vjernije slušamo njihov glas, da očistimo svoj duh od predrasuda, mržnje, neprijateljstva, ljubomore i zavisti. Nastojat ćemo biti mirotvorcima u mislima i djelima, s umom i srcem okrenutim prema ljudskosti ljudske obitelji. I pozivamo svu svoju braću i sestre koji nas slušaju da učine isto. Činimo to svjesni svojih ljudskih ograničenosti i svjesni činjenice da ćemo promašiti budemo li prepušteni samima sebi. Ponovno, dakle, tvrdimo i priznajemo da naš život i naš budući mir ovise uvijek o daru kojeg nam Bog dariva.

U tom duhu pozivamo svjetske vođe da imaju na umu našu poniznu molitvu Bogu za mir. Ali i njih molimo da priznaju svoju odgovornost i da se s obnovljenim zalaganjem posvete zadaći mira, da s odvažnošću i dalekovidnošću oživotvore strategije mira”86.

IVAN PAVAO II., Assisi: allocutio occasione oblata sollemnis precationis pro pace…, 867-868.

86 Isto, 869.

85

Ivan_Pavao_02.p65

104

12.10.2007, 10:14

105

Nikola Vukoja: DUH ASIZA: Proročka gesta pape Ivana Pavla II.

Sažeto smo ocrtali dugi hod priprave i sam čudesni događaj molitvenog susreta poglavara velikih svjetskih religija u Asizu 1986. godine. I iz toga kratkog ocrta je više nego jasno da je u svemu tome Ivan Pavao II. imao odlučujuću ulogu i da je upravo on davao osobiti ton cjelokupnom događanju.

To su priznali i prihvatili svi sudionici susreta, ali i sva sredstva priopćivanja.

Bilo bi vrlo zanimljivo i korisno mnogo više pažnje posvetiti pojedinim izričajima, gestama i molitvama sudionika, ali to bi zahtijevalo mnogo više vremena Stoga ćemo sada, i opet vrlo kratko, pažnju posvetiti uočavanju i kratkoj analizi relevantnih teoloških i pastoralnih vidika koji se očituju u govorima i gestama koje je Ivan Pavao II. u taj susret ugradio.

3. Neki značajniji teološki i pastoralni aspekti Svjetskog dana molitve u Asizu Pošto smo kratko ocrtali pripravu i samo slavlje Dana molitve za mir u Asizu, sada možemo nakratko istaknuti njegovo teološko pastoralno značenje i posljedice koje su iz toga izašle za život i poslanje Crkve, drugih religija, ali i svih ljudi dobre volje. Naime, baš zato što je to proročka gesta u tom događaju ne valja gledati samo poruku koja se pretvara u trenutačni operativni program, nego njegovu plodnost treba stalno iščekivati. Vidjeli smo također da tome događaju nije cilj rasprava o nekoj zajedničkoj strategiji svih religija za mir, niti je kanio nadomjestiti ono što je na političarima i upraviteljima država. Naprotiv, bio je to eminentno religiozni događaj, a za Katoličku crkvu i plod njezina pokoncilskog hoda i događaj koji je izrazio vrlo važnu dimenziju poslanja Crkve87.

Doista, bio je to mnogolik događaj koji ohrabruje novi stil odnosa među religijama, ali isto tako i poziva na razmišljanje pod različitim vidicima. Ovdje ćemo istaknuti samo neke važne vidike i izazove koji izlaze iz toga događaja, i to prije svega one koji proizlaze iz govora i gesta Ivana Pavla II.

3.1. Proročko svjedočenje čovjekove transcendencije Dan molitve za mir u Asizu bio je javno svjedočenje poglavara svjetskih religija koji su, u ime svih koje predstavljaju, željeli posvjedočiti da mir ima svoju religioznu i etičku narav88 i zbog toga je vrijednost kadra nadići svaku

Usp. IVAN PAVAO II., Omelia per la conclusione della settimana di Preghiera per l'Unita' dei Cristiani, 25. 1. 1987., u: Insegnamenti 10/1, 197.

88 Usp. IVAN PAVAO II., Allocutio ad Nationem legatos, novo anno ineunte coram admissos, 10. 1. 1997., u: AAS 79 (1987.), 1176-1186, 1176-1178.

87

Ivan_Pavao_02.p65

105

12.10.2007, 10:14

106

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

granicu89. Imajući pred očima današnji zaborav misterija do čega su dovele različite forme ateizma, i osobito zbog ravnodušnosti pred religioznim, oni su željeli usmjeriti čovjeka “prema svijesti vlastitoga misterija i istovremeno su ga pozvali da se otvori priznavanju apsolutnoga Misterija i da u njemu traži odgovor na vlastite upitnike”90. Iz tog odnosa s Apsolutnim i Beskonačnim može se roditi i razviti istinski mir za ljude. Asiz je bio upravo svjedočenje molitvom koja je “prva dužnost religioznih ljudi, njihov tipični izričaj”91.

Pozivajući se na primjer svetog Franje Papa je želio ponovno potvrditi da po takvom stavu religiozni čovjek može od Apsolutnoga tražiti snagu da mijenja vlastito srce i vlastiti sebični i razarajući mentalitet92, otkrivajući postojanje “dimenzije mira koja se može nazvati novom”93. Ona je plod molitve, posta i pokore, a ne isključivo plod ljudskih pregovora usredotočenih na kompromisna politička rješenja ili na uravnoteženost straha ili čak na površni irenejizam koji zatvara oči pred nasiljem i nepravdama koje niječu dostojanstvo čovjeka.

U Asizu su kršćani, napose katolici, bili potaknuti da “razmisle na koji će način slavlja u budućnosti”94 slaviti Svjetski dan mira. Proroci nade su pokazali način zajedničke težnje u miru utemeljenom na vjeri u Boga koji djeluje u srcima i u savjestima pojedinaca, i koji ih osposobljava da odgovore na njegov poziv95. U Asizu je doista ponovno naglašen “primat savjesti” u izgradnji mira.

Usp. IVAN PAVAO II., Nuntius scripto datus ob diem in universa Ecclesia paci dicatum: La pace e' valore senza frontiere: Noed-Sud, Est-Owest: una sola pace, 8. 12.

1985., u: AAS 78 (1986.), 278-288.

90 IVAN PAVAO II., Omelia per la conclusione della settimana di Preghiera per l' Unita' dei Cristiani, 25. 1. 1987., u: Insegnamenti 10/1 (1987.), 184-198, 197.

91 IVAN PAVAO II., Allocutio ad Nationem legatos…, 1178. Papa je to drugom zgodom još snažnije izrekao. Usp. IVAN PAVAO II., Nuntius televisificus die Nativitate D.ni N. Jesu Christi missus, 25. 12. 1986., u: AAS 79 (1987.), 1094-1097, 1095-1096.

Sjećajući se Asiza rekao je “Pred svim silama ove zemlje koje u naoružanju proždiru neprocjenjiva bogatstva, rasipaju u suvišku dragocjene resurse, i zastrašuju apokaliptičkim razaranjima, pred svim tim prijetećim silama odlučili smo biti siromašni – siromašni kao Franjo, rječita slika Krista – siromašni kao tolike velike duše koje su osvijetlile put čovječanstva. Odlučili smo to, imajući na raspolaganju samo ovo sredstvo, sredstvo siromaštva, i samo ovu snagu, samo molitvu i samo post”.

92 Usp. IVAN PAVAO II., Allocutio ad Nationem legatos…, 1176-1177.

93 IVAN PAVAO II., Messaggio peri l “Simposio Internazionale sulla Pace“ a Firenze, 6. 12. 1986., u: Insegnamenti 9/2 (1986.), 1852-1854, 1853-1854.

94 IVAN PAVAO II., Nuntius scripto datus ob XX diem in universa Ecclesia paci dicatum: Svilupp e solidarieta': due chiavi per la pace, 8. 12. 1986., u: AAS 79 (1987.), 4557, 55.

95 Usp. IVAN PAVAO II., Messaggio peri l “Simposio Internazionale sulla Pace“ a Firenze..., 1853-1854.

89

Ivan_Pavao_02.p65

106

12.10.2007, 10:14

107

Nikola Vukoja: DUH ASIZA: Proročka gesta pape Ivana Pavla II.

3.2. Obnovljeno ekumensko zalaganje Asiški događaj je s ekumenskog stajališta, kako je to Papa naglasio na ekumenskom slavlju u katedrali Svetog Rufina, bio “još jedna karika u lancu molitve za mir učvršćena po pojedinim kršćanima kao i po kršćanskim crkvama i crkvenim zajednicama, pokret koji se sve više učvršćivao u mnogim dijelovima svijeta. Naša zajednička molitva izražava i očituje mir koji vlada u našim srcima… Kao Kristovi učenici imamo osobitu obvezu raditi da njegov mir donesemo svijetu”96. Dakle, bio je to i molitveni događaj u kojemu su kršćani mogli prepoznati blagodati ekumenskog rada na jedinstvu svih, ali isto tako i potrebu dubljeg posvješćivanja svih da su kršćani na poseban način odgovorni za sve ljude.

Kršćani su, zahvaljujući zajedničkoj vjeri, mogli moliti zajedno i proglašavati “diakoniju”97 koju je Crkva pozvana iskazivati ljudima, kako je snažno izrekao Drugi vatikanski sabor. Stoga je Papa upravo u iskustvu Asiza vidio dodatni poticaj obnovljenom ekumenskom zalaganju: “Prisutnost u Asizu brojnih predstavnika kršćanskih Crkava i zajednica Istoka i Zapada je nesumnjivo očitovala plod novih odnosa koji su se uspostavili među kršćanima i istovremeno je pomogla da se utvrdi mogućnost i neodgodivost da se učine novi koraci prema punom pomirenju, svjedočenju i zajedničkom služenju cijelomu čovječanstvu”98.

I u tom Papinom izričaju lako je uočiti njegov pozitivni evanđeoski pristup temeljnom zajedništvu kršćana koje već postoji, napose u molitvi i u dijakoniji. Dok su pripadnici svih drugih religija molili odvojeno, kršćani su mogli moliti zajedno. Papa je poželio da to snažno iskustvo bude zalogom napredovanja u izgrađivanju jedinstva.

Susret u Asizu bio je i čin kajanja kršćana za propuste i pogreške kroz povijest u odnosu na zalaganje za zajedničko dobro i za mir99. No, taj je susret bio i znak nade koji hrani želju da se “nešto od onog zanosa i onog duha koji su prožimali dan molitve u Asizu prenese i na mjesnu razinu”100. To je Papa ponovio prigodom božićnog čestitanja u Rimskoj kuriji: “Tako se događaj Asiza može smatrati vidljivom ilustracijom, lekcijom činjenica, katehezom svi-

96 IVAN PAVAO II., Discorso ai Rappresentanti delle Confessioni e delle Comunita' Cristiane nella Cattedrale di San Rufino..., 1255.

97 Usp. isto, 1256.

98 IVAN PAVAO II., Udienza Generale, 21. 1. 1987., u: Insegnamenti 10/1 (1987.), 155-158, 156-157.

99 Usp. IVAN PAVAO II., Discorso ai Rappresentanti delle Confessioni e delle Comunita' Cristiane nella Cattedrale di San Rufino..., 1255.

100 Isto, 1255.

Ivan_Pavao_02.p65

107

12.10.2007, 10:14

108

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

ma razumljivom, onoga što pretpostavlja i označuje ekumensko zalaganje za međureligijski dijalog koji je preporučio i promicao Drugi vatikanski sabor”101.

3.3. Proširenje poslanja Crkve Molitveni susret u Asizu 1986. godine pokazao je kako je Crkva narasla u svom shvaćanju poslanja u svijetu, jer je tu na jednom mjestu i u jednom susretu bilo očito ono što se događalo na apostolskim pohodima Ivana Pavla II. koji su bili prožeti željom i spremnošću da susretne različite narode, kulture i religije od Indije, Japana, Maroka, pa sve do susreta poglavara velikih svjetskih religija u Asizu gdje je bilo vidljivo da su se granice poslanja Crkve proširile. Nije više riječ samo o evangelizaciji i o ustanovljenju kršćanskih zajednica, nego u poslanje Crkve nužno ulazi i to da bude kvascem evanđeoskih vrijednosti i da bude znakom i sakramentom kraljevstva.

Značenje svega toga je očito. Naime, kroz sve to su dublje zaživjele one želje i nakane Drugoga vatikanskoga sabora koje su jasno naznačene u njegovim dokumentima a tiču se na poseban način međureligijskog dijaloga.102 Asiški susret je na neki način bio plod i odgovor na posvješćivanje odgovornosti koju Crkva ima ne samo za krštenike i za one koji traže krštenje, za narode koji su već prihvatili Kristovo evanđelje, nego je riječ o dubljoj odgovornosti koju Crkva osjeća prema svakom čovjeku i prema svim narodima.

Koliko je Ivanu Pavlu II. stalo do te nakane Crkve, vidljivo je već iz njegove prve enciklike103, a to je još temeljitije razradio u enciklici o trajnoj vrijednosti misijskog poslanja u koju je zasigurno ugrađeno i iskustvo Asiza. Ondje izričito naučava: “Odnos Crkve s drugim religijama obilježen je dvostrukim poštovanjem: 'Poštovanjem čovjeka u njegovu traženju odgovora na najdublja životna pitanja i poštovanjem djelovanja Duha u čovjeku'. Međureligijski susret u Asizu, uz isključenje svakog dvoznačnog tumačenja, htio je potvrditi moje uvjerenje da je 'svaka prava molitva plod pobude Duha Svetoga, koji je tajanstveno nazočan u srcu svakoga čovjeka'“104. I nastavlja Papa: “Međureligijski dijalog dio je evangelizacijske misije Crkve. Shvaćen kao put i sredstvo upoznavanja te uzajamna obogaćivanja, nije u suprotnosti s misijom ad gentes, dapače s njom je posebno povezan i jedan je od njezinih oblika. Ta je misija, naime, za ljude koji ne poznaju Krista i njegovo evanđelje i velikom većinom IVAN PAVAO II., Allocutio ad Patres Cardinales et Praelatos familiae ipsius Domini Papae necnon Romanae Curiae, imminente Nativitate D. N. Jesu Christi coram admissos, 22. 12. 1986., u: AAS 79 (1987.), 1082-1090, 1086.

102 Usp. LG 16; GS 22. 24; Ad gentes 9. 11. 18; Nostra aetate 2; Dignitati humanae.

103 Usp. IVAN PAVAO II., RH 11.

104 IVAN PAVAO II., Redemptoris missio. Otkupiteljevo poslanje. Enciklika o trajnoj vrijednosti misijske naredbe, Dokumenti 96, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., 29. (dalje RM) 101

Ivan_Pavao_02.p65

108

12.10.2007, 10:14

109

Nikola Vukoja: DUH ASIZA: Proročka gesta pape Ivana Pavla II.

pripadaju drugim religijama. U Kristu Bog k sebi poziva sve narode hoteći im priopćiti puninu svoje objave i svoje ljubavi; na razne načine očituje svoju nazočnost ne samo pojedincima nego i narodima preko njihovih duhovnih bogatstava od kojih su religije poglavit i bivstven izraz, doduše uz praznine, nedostatke i zablude. O svemu tome već je opširno progovorio Sabor, a zatim Učiteljstvo, u čvrstu uvjerenju da spasenje dolazi od Krista i da dijalog ne oslobađa od evangeliziranja”105.

Papinom inicijativom po susretu u Asizu Crkva je otkrila i ujedno ostvarila i vrlo važan i specifičan vid svoje poslužiteljske dimenzije u odnosu prema jedinstvu svega ljudskoga roda, napose u odnosu onih koji vjeruju, a to je animiranje susreta i zajedničkoga zalaganja za mir i pravednost u svijetu.

Papa je, naime, uspio potaknuti i sabrati ne samo predstavnike kršćanskih crkava i zajednica, nego jednako tako i pripadnike velikih svjetskih religija.

Crkva je tada jasno pokazala da je posve svjesna da je pozvana biti službenicom jedinstva i ljubavi i među narodima kao što je to i njezin Gospodin koji je došao pomiriti sve ljude s Bogom i s drugim ljudima. U tom se očitovalo osobito važno služenje Crkve svim narodima te to služenje valja sve više jačati i tražiti konkretne načine kako to odvažno i odgovorno činiti. Činjenicu da je u tom povijesnom trenutku jedino Papa mogao imati dovoljno autoriteta da tako nešto predloži i pokrene, prepoznali su i priznali i za vrijeme priprave molitvenoga susreta i poglavari drugih svjetskih religija, a to su zahvalno priznali i nakon susreta u Asizu te “su izražavali svoju radost i poticali da se nastavi započetim putem”106.

3.4. Obnovljeno međureligijsko zalaganje i međureligijski dijalog Promatrajući povijest odnosa i susretanja među različitim religijama tu povijest možemo podijeliti na četiri temeljna čimbenika: a) uzajamno nepoznavanje; b) uzajamna neprijateljstva; c) prvi koraci priznavanja prava na različitost religija; d) susretanje koje je svoj službeni početak imalo upravo Danom molitve za mir u Asizu 1986. godine.

Imajući na umu i na srcu nauk Drugog vatikanskog sabora o odnosu prema sljedbenicima drugih religija kao i razvoj toga nauka u postkoncilskim dokumentima107, Ivan Pavao II. tvrdi da je asiški događaj jasno i konkretno pokazao da je doista moguć međureligijski dijalog i suradnja pripadnika svih

RM 55.

IVAN PAVAO II., Allocutio ad Patres Cardinales et Praelatos…, 1088-1089.

107 Usp. LG 1. 9. 16. 17; GS 4. 22. 42; Ad gentes 11; Nostra aetate; TAJNIŠTVO ZA NEKRŠĆANE, Stav Crkve prema sljedbenicima drugih religija, Dokumenti 73, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983.

105 106

Ivan_Pavao_02.p65

109

12.10.2007, 10:14

110

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

religija u zalaganju za opće dobro, napose kroz konkretne geste108 na području mira i solidarnosti109, ali je isto tako ohrabrio sve religije svijeta da se još više založe u molitvi za mir jer je molitva snažno sredstvo svih vjernika. Svako istinsko religiozno iskustvo donosi plodove mira i bratstva110. Iako je put još dug, naporan i treba još više uzajamnog poznavanja, praštanja, napose zajedničkog zalaganja i nade kako se ne bi upalo u malodušnost111, ipak je ono što se dogodilo u Asizu važan korak i uporište prema plodnijem dijalogu i suradnji među pripadnicima svih religija.

Koliko je to Ivanu Pavlu II. bilo važno, pokazao je i u svom Apostolskom pismu Ulaskom u novo tisućljeće gdje kaže: “Novo stoljeće i novo tisućljeće otvaraju se u Kristovu svjetlu. No ipak svi ne vide to svjetlo. Mi imamo predivnu i zahtjevnu zadaću da budemo njegov 'odraz'… U tu perspektivu smješta se i veliki izazov međureligijskog dijaloga, kojim ćemo biti zauzeti u novomu stoljeću, slijedeći trag koji je naznačio Drugi vatikanski sabor…”112.

3.5. Jačanje svijesti Crkve za obnovljeno zalaganje za mir Iz proročke intuicije i nauka Ivana XXIII., izraženog u enciklici Pacem in terris, izlazi da društveni red među ljudima proizlazi iz reda stvaranja113 jer je “Tvorac svijeta duboko u čovjeka utisnuo red koji mu savjest i razotkriva i nalaže strogo poštovati: 'Oni pokazuju da je ono što Zakon nalaže, upisano u srcima njihovim. O tom svjedoči i njihova savjest”114. Stoga “temelj dobro uređene i plodonosne ljudske zajednice treba biti ono načelo da je svaki čovjek osoba, to jest da je narav obdarena razumom i slobodnom voljom. Ona sama po sebi ima prava i dužnosti što izravno i skupa izviru iz same njegove naravi. Budući da su oni opći i nepovredivi, ne mogu se ni na koji način otuđiti”115.

Usp. IVAN PAVAO II., Nuntius ob diem XXV in universo mundo ad pacemfovendam dicatum missus: I credenti uniti nella costruzione della pace, 8. 12. 1991., u: AAS 84 (1992.), 321-327, 324.

109 Usp. IVAN PAVAO II., Nuntius scripto…: Svilupp e solidarieta': due chiavi per la pace, 48-50. 52. 57.

110 Usp. IVAN PAVAO II., Nuntius…: I credenti uniti nella costruzione della pace, 322-326.

111 Usp. isto, 324-325.

112 IVAN PAVAO II., Novo millenio ineunte. Ulaskom u novo tisućljeće. Apostolsko pismo episkopatu, kleru i vjernicima na završetku Velikoga jubileja godine 2000.,Dokumenti 127, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001., 54-55.

113 Usp. PT 1: “Mir na zemlji, za kojim su čeznuli živo svi ljudi svih vremena, može se, očito, sazdati i učvrstiti samo savjesnim obdržavanjem reda što ga je Bog uspostavio”.

114 PT 5.

115 PT 9.

108

Ivan_Pavao_02.p65

110

12.10.2007, 10:14

111

Nikola Vukoja: DUH ASIZA: Proročka gesta pape Ivana Pavla II.

Kad je riječ o odnosima među ljudima i zajednicama, Ivan XXIII. još točnije ističe da se oni moraju temeljiti na četiri neophodna stupa: na istini, pravednosti, slobodi i na bratskoj ljubavi116.

Pavao VI. je prihvatio i razvio nauk Ivana XXIII. i Drugog vatikanskoga sabora117 pa je u vremenu označenom ratovima i nepovjerenjem 1968. godine među narodima ustanovio Svjetski dan mira118. Slijedeći svoje prethodnike i Ivan Pavao II.119, uvjeren o religioznoj i etičkoj naravi mira i potrebe molitve da se isprosi taj dar, promicao je tu plemenitu stvar među svim ljudima i pozivao ih na razmišljanje i na djelovanje. Mir je jedna od središnjih tema njegova pontifikata i to mir koji se rađa iz novoga srca120 i srca otvorenoga za bratstvo i univerzalnu ljubav, za sveukupnost ljudskih i religioznih vrijednosti, za solidarnost, za poštovanje slobode savjesti i vjere.

Ivan Pavao II. je posve uvjeren da je mir dar što ga je Bog povjerio ljudi121 ma , jer ga upravo Bog “izgrađuje, jer on daruje čovječanstvu sve stvoreno da njime upravlja i da ga razvija u solidarnosti. On upisuje u savjest čovjeka zakone koji ga obvezuju da poštuje život i svoga bližnjega; on ne prestaje pozivati čovjeka na mir i on je jamac njegovih prava”122.

U traženju toga dragocjenog dobra, za koje se zalažu brojni ljudi dobre volje, također su i vjernici različitih religija i tradicija u svijetu, da mogu pružiti specifična sredstva, kao što su molitva, čitanje i meditacija svetih spisa, askeza da se ne postane robovima posjedovanja, ljubav prema bližnjemu i zalaganje za one koji trpe. Mir koji izvire iz jednoga izvora i iz kojega nastaju mnogi potočići udružuje se cjelovitim razvojem osobe i društva123 i vođen je Usp. PT 35-37.

Usp. osobito GS 75-77.

118 Usp. PAVAO VI., Nuntius scripto dato ad omnes “bonae voluntatis”homines…, 8. 12. 1967.

119 Usp. IVAN PAVAO II., Nuntius ob diem 1 mensis Ianuarii a. 1979, paci inter nationes fovendam dicatum Per giungere alla pace, u: AAS 71 (1979.), 57-66.

120 Usp. IVAN PAVAO II., Nuntius scripto datus ob diem ad pacem fovendam Calendis Ianuarii a.1984 celebrandam La pace nasce da un cuore nuovo, 8. 12. 1983., u: AAS 76 (1984.), 289-298.

121 Usp. IVAN PAVAO II., Nuntius scripto datus ob diem 1 mensis Ianuarii anni MCMLXXXII, paci inter nationes fovendam dicatum La pace, dono di Dio affidato agli uomini, 8. 12. 1981., u: AAS 74 (1982.), 326-338.

122 IVAN PAVAO II., Allocutio ad Nationum Legatos, novo anno ineunte coram admissos, 10. 1. 1987., u: AAS 79(1987.), 1176-1186.

123 Usp. IVAN PAVAO II., Enciklika Sollicitudo rei socialis. Socijalna skrb, Dokumenti 89, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988., 47 (dalje SRS). Tu Papa izričito kaže: “Susret održan 27. listopada prošle godine u Asizu, u gradu svetog Franje, sa svrhom da se molimo i zauzmemo za mir – svatko u vjernosti svojoj vjeroispovijesti – pokazao je svima u kojoj su mjeri mir i, kao njegov nužan preduvjet, razvoj 'svega čovjeka i svih ljudi', također i religiozno pitanje, i kako ostvarenje jednoga i drugoga ovisi o vjernosti našem pozivu kao vjernika, muškaraca i žena, jer u prvom redu ovisi o Bogu”.

116 117

Ivan_Pavao_02.p65

111

12.10.2007, 10:14

112

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

duhom solidarnosti124. Taj duh osobito povlašteno područje nalazi u promicanju i obrani temeljnih prava čovjeka125.

Crkva, koja je obvezna posluživati svakoga čovjeka po zajedničkom svjedočenju svojih sinova 126, upravlja poziv “slobodnim voljama”127 na konkretno i svjesno zalaganje u odgovornosti za mir. To zalaganje za mir uključuje i molitvu i meditaciju, ali time ne guši zalaganje pojedinaca i grupa, nego ga osvježava i učvršćuje128 uvjerenjem da je ostvarenje mira nedjeljivo od promicanja ljudskih prava, od solidarnosti, dijaloga, djelotvorne ljubavi, pravednosti, poštovanja i odgoja129.

Navješćujući i promičući mir kršćanin je uvjeren da uzor pravoga mira nalazi u Isusu Kristu “u onom koga nazivamo 'svojim mirom' i koji 'pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu' (Ef 2,14), s ciljem da stvori mir”130.

3.6. Crkva univerzalni sakrament spasenja U Asizu se na jasan način, makar posve nov131, snažno očitovao misterijski poziv132 novog Božjeg naroda133 koji putuje prostorom i vremenom134.

Taj je Božji narod, težeći za svetošću i tražeći zajedništvo u samom sebi135, pozvan da, u očekivanju konačnog dovršetka136, bude začetnikom jedinstva između ljudi i Boga na vertikalnoj razini i ljudi međusobno na horizontalnoj Usp. IVAN PAVAO II., Nuntius…: I credenti uniti nella costruzione della pace, 322-323.

125 Usp. IVAN PAVAO II., Nuntius scripto…: Svilupp e solidarieta': due chiavi per la pace, 55-57.

126 Usp. SRS 47.

127 Usp. IVAN PAVAO II., Allocutio ad Nationum Legatos…, 1178.

128 Isto, 1178.

129 Usp. IVAN PAVAO II., Nuntius scripto datus ob diem ad pacem fovendam toto orbe terrarum Calendis Ianuarii a.1983 celebrandam Il dialogo per la pace, una sfida peri l nostro tempo, 8. 12. 1982., u: AAS 75 (1983.), 227-237. Usp. i SRS 42-45; GS 69.

130 IVAN PAVAO II., Nuntius scripto…: Svilupp e solidarieta': due chiavi per la pace, 55.

131 IVAN PAVAO II., Allocutio ad Patres Cardinales et Praelatos…, 1088-1089.

132 Usp. LG 1-8; RH 4.

133 Usp. LG 4-7. 10. 12; RH 21.

134 Usp. LG 4-9.

135 Usp. K. WOJTYLA, Alle fonti del rinnovamento. Studio sull' attuazione del Concilio Vaticano Secondo, Citta' del Vaticano 1981. (izvornik na poljskom 1972.), 122-123.

Komentirajući LG 13 tvrdi: “Želi li se slijediti nit vodilju saborske misli, sve ono što je Sabor rekao o hijerarhiji, laicima i redovnicima u Crkvi treba čitati u svjetlu one stvarnosti koja je za zajednicu Božjega naroda zajedništvo”.

136 Usp. LG 4-9.

124

Ivan_Pavao_02.p65

112

12.10.2007, 10:14

113

Nikola Vukoja: DUH ASIZA: Proročka gesta pape Ivana Pavla II.

razini137. Drugi vatikanski sabor je Crkvu opisao kao “sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda”138 te je ona tako zajednica vjernika koja je, budući da je prihvatila Krista, pozvana svjedočiti u Duhu svim narodima da je Krist jedini Spasitelj i Otkupitelj139.

Upravo zbog toga je pozvana biti znakom djela trinitarne ljubavi te da - navještajem Evanđelja spasenja140 i službom djelotvorne ljubavi141, sa stavom poštovanja i dijaloga142 prema svemu što je dobro u kulturama i religioznoj baštini naroda - sve narode poziva na pomirenje. Taj će navještaj biti uvjerljiv i plodan samo ako bude podržan osobnim i zajedničkim svjedočenjem143.

Crkva, ukoliko je sakrament najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva ljudskoga roda, treba jasno svijetu pokazati kako izvanjsko socijalno sjedinjenje proizlazi iz jedinstva uma i srca, to jest iz one vjere i one ljubavi kojom je jedinstvo Crkve neraskidivo utemeljeno u Duhu Svetom. Njezino je poslanje upravo to da u ljudsko društvo ugrađuje snagu tih kreposti koje obogaćuju život144.

Katolička je crkva pozvana biti oruđem sveopćega spasenja jer ju je sam Bog obdario potrebnim sredstvima za takvu službu te se tako u njoj nalazi punina sredstava spasenja, kako uči Sabor: “Samo se po katoličkoj Kristovoj Crkvi, koja je sveopće sredstvo spasenja, može dostići sva punina spasenja”145.

Time se ne niječu mnoga sredstva spasenja koja se nalaze i pružaju po drugim kršćanskim crkvama, nego se time želi još više probuditi odgovornost Crkve da ne ostane zatvorena u sebi, nego da svima bude sredstvo spasenja i pomirenja između Boga i ljudi146. Da bi ostvarila to poslanje, treba koristiti sve načine: dijalog, navještaj, molitvu, djela ljubavi, itd.147. Ivan Pavao II. smatra da se u Asizu doista očitovao poziv Crkve, a taj je da cijelom svijetu naviješta da Bog svoj mir i svoje milosrđe pruža grešnom čovječanstvu, i da on želi sve pomiriti sa sobom. Štoviše, Papa je i uvjeren da “sjemenje koje je posijano u Asizu 1986. godine nastavlja klijati. Nismo molili uzalud te godi-

Usp. IVAN PAVAO II., Allocutio ad Patres Cardinales et Praelatos…, 1083.

LG 1.

139 Usp. RM 4-30.

140 Usp. IVAN PAVAO II., Allocutio ad Patres Cardinales et Praelatos…, 1084, 10881089.

141 Usp. IVAN PAVAO II., Esortazione apostolika post-sinodale Ecclesia in Asia, u: L' Osservatore Romano, 7. 11. 1999. (posebni umetak – str. XIII), br. 31.

142 Usp. K. WOJTYLA, Alle fonti del rinnovamento..., 27-34; 279-295.

143 Usp. isto, 42-49.

144 Usp. GS 32.

145 UR 3.

146 Usp. IVAN PAVAO II., Allocutio ad Patres Cardinales et Praelatos…, 1086.

147 Usp. IVAN PAVAO II., Allocutio ad Patres Cardinales et Praelatos…, 1085-1086:.

137 138

Ivan_Pavao_02.p65

113

12.10.2007, 10:14

114

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

ne u gradu svetog Franje. Nove su se energije, doista, oslobodile iz toga događaja u povijesnom razdoblju u kojemu je međunarodna situacija bila osobito složena i teška”148.

3.7. Molitva: Biti zajedno da se moli Ivan Pavao II. je već od početka svoj pontifikat označio kao služenje kroz molitvu149. Svi njegovi govori i dokumenti prožeti su duhom molitve, a mnogi sadržavaju i izričite molitvene tekstove te se redovito u njima poziva sve na molitvu. Osobito mu je na srcu Isusova molitva: “Da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao” (Iv 17, 21) te na tu molitvu neprestano podsjeća sve kršćane i ohrabruje ih da ju svi usvoje.150 Za Ivana Pavla II. molitva je učinkovita kad je plod novoga srca151, tako da u onom koji moli očituje volju i napor obraćenja i težnju za svetošću152, jer istinska molitva ne može ostaviti molitelja u njegovoj samotnoj blaženosti153, nego ga potiče da se zanima i zauzima za sve ljude154.

Svaka molitva ima svoje životno ozračje u vjeri i oslanja se na djelovanje Duha Svetoga155 u srcima ljudi jer se “svaka autentična molitva nalazi pod utjecajem Duha koji se 'za nas zauzima' , jer ni 'ne znamo što da molimo kako valja', ali on moli u nama 'neizrecivim uzdasima' i 'Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha' (usp. Rim 8, 26 – 27)”156.

Budući da je bilo onih koji molitveni susret u Asizu nisu razumjeli u njegovu pravom smislu i značenju, Ivan Pavao II. je više puta osjetio potre-

Usp. IVAN PAVAO II., Messaggio al Cardinal Angelo Sodano, Segretario di Stato, in occasione dell' Incontro Uomini e Religioni nel deccenale della storica Giornata di Preghiera per la pace nella citta' di San Francesco, 6. 10. 1996., u: Insegnamenti 19/2 (1986.), 546-548.

149 Usp. IVAN PAVAO II., Discorso alla Mentorella, 29. 10. 1979., u: Insegnamenti 1 (1978.), 78-79.

150 Usp. IVAN PAVAO II., Homilia in Basilica Ostiensi habita…, u: Insegnamenti 4/1 (1981.), 167-173.

151 Usp. IVAN PAVAO II., Allocutio ad Nationum Legatos, 10. 1. 1987., 1176-1186.

152 Usp. IVAN PAVAO II., Allocutio ad aeronavium portu Belizensi ad Christifideles congregatos, 9. 3. 1983., u: AAS 75 (1983.), 762-763; ISTI, Nuntius… La pace nasce da un cuore nuovo, 8. 12. 1983., 296-298.

153 Usp. IVAN PAVAO II., Discorso ai Gruppi di Preghiera di padre Pio, 1. 10. 1983, u: Insegnamenti 6/2 (1983.), 696.

154 Usp. IVAN PAVAO II., Discorso alla veglia per l' adorazione eucaristica nella Basilica Vaticana, 31. 10. 1983, u: Insegnamenti 6/2 (1983.), 944.

155 Usp. DV 4.

156 IVAN PAVAO II., Allocutio ad Patres Cardinales et Praelatos…, 1089. Usp. GS 22.

148

Ivan_Pavao_02.p65

114

12.10.2007, 10:14

115

Nikola Vukoja: DUH ASIZA: Proročka gesta pape Ivana Pavla II.

bu da neke elemente vrlo jasno izrekne i osvijetli. U poznatom govoru Rimskoj kuriji (22. 12. 1986.), razjašnjavajući ponovno smisao Dana molitve u Asizu, Papa drži da ondje postoji nešto što na izričitiji način vrednuje ono što je Sabor tvrdio: riječ je o prisutnosti Duha Svetoga u religioznom životu članova drugih religijskih tradicija. Za Papu se u Asizu “na izvanredan način otkrila jedinstvena vrijednost koju molitva ima za mir; i, štoviše, da se ne može imati mir bez molitve, i to molitve svih, svakoga u vlastitom identitetu i u traženju istine. I u tom treba gledati drugo čudesno očitovanje onoga jedinstva koje nas povezuje iznad različitosti i podjela koje su svima poznate.

Svaka istinska molitva je pod utjecajem Duha 'koji se ustrajno za nas zauzima', jer 'i ne znamo što molimo kako valja', ali on moli u nama 'neizrecivim uzdasima' i 'Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha' (usp. Rim 8, 26 – 27). Možemo doista držati da svaku istinsku molitvu pobuđuje Duh Sveti koji je otajstveno prisutan u srcu svakoga čovjeka.

I to se vidjelo u Asizu: jedinstvo koje proizlazi iz činjenice da su svaki muškarac i žena kadri moliti, to jest potpuno se Bogu podložiti i priznati se siromašnima pred njim. Molitva je jedno od sredstava za ostvarivanje plana Božjega među ljudima (usp. Ad gentes 3)”157.

Govoreći o tome Ivan Pavao II. je posve svjestan da su prisutnost i djelovanje Duha Svetoga u molitvi različitog načina i intenziteta158 te je u kršćanstvu to jedinstvena prisutnost, ali time se ne umanjuju njegova prisutnost i djelovanje u svim ostalim religijama i kulturama159. U svim tim tekstovima imamo isti nauk: Duh Sveti je prisutan i djelotvoran u svijetu, u pripadnicima drugih religija i u samim religijskim tradicijama. Istinska molitva, čak i ona nepoznatom Bogu, ljudske vrijednosti i krjeposti, bogatstvo mudrosti i religijskih tradicija zahtijevaju potrebu istinskoga dijaloga i susreta među različitim pripadnicima religija i kultura, i sve su to plodovi djelotvorne prisutnosti Duha.

Jednako je potvrdio da su se u Asizu sabrali da bi moliti u uzajamnom poštovanju vjerskih uvjerenja jedni drugih i “zato je za susret u Asizu izabrana formula: biti zajedno da se moli”160. Da bi izbjegao svaku moguću sumnju i kritiku da je riječ o sinkretizmu, relativizmu ili prozelitizmu sa strane Crkve, Papa je izabrao upravo takvu formulu koju je ovako razjasnio: “Išli smo u Asiz moliti; nismo bili u Asizu da molimo skupa, ili da kao kršćani s drugima uzmemo udjela u zajedničkoj molitvi”161. To znači da se prisustvuje molitvi drugoga sa stavom poštovanja i zahvalnosti, ali se ne sudjeluje u toj molitvi. Biti

IVAN PAVAO II., Allocutio ad Patres Cardinales et Praelatos…, 1089.

Usp. RH 6. 11; IVAN PAVAO II., Dominum et vivifinactem 65.

159 Usp. Redemprotis missio 6; 28-29.

160 Isto, 1083.

161 IVAN PAVAO II., Allocutio ad Patres Cardinales et Praelatos…, 1083.

157 158

Ivan_Pavao_02.p65

115

12.10.2007, 10:14

116

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

prisutni kod molitve drugoga imalo je cilj pokazati zajednički element i pozitivne vrijednosti svake religije. Molitva, zajedno sa stavom hodočašćenja i posta označuje religiozni duh čovjeka koji svoje religiozno iskustvo nastoji živjeti kroz pojmove, slike i obrede kojima slavi temeljne ritmove svoga života.

Za Ivana Pavla II. religiozni čin ima dvojaki izvor: on pripada čovjekovu traženju onih odgovora koji zadovoljavaju njegov um i njegovo srce162, ali on je i djelovanje Duha Svetoga koji, djelujući i izvan vidljivih granica Crkve, uprisutnjuje u čovjeku i u narodima klice božanske Riječi163. Osim toga svaka religija traži spasenje shvaćeno kao oslobođenje od pogreške, od zla, trpljenja, smrti i bolesti164.

Iako je svaka istinska molitva plod Duha Isusova i Duha Očeva, ipak postoje razlike između molitava različitih religijskih tradicija, jer kršćanin je Bogu Ocu sjedinjen po Isusu Kristu u jedinstvu Duha Svetoga. To se jedinstvo ostvaruje u Crkvi shvaćenoj kao mistično tijelo Kristovo ukoliko je ona Kristovo vidljivo uprisutnjenje na zemlji. Razlika je u tome što su kršćani na poseban način povezani s Kristom Gospodinom.

Stoga su u Asizu samo kršćani molili zajedno jer oni imaju isti temelj zajedničke vjere utemeljene na krštenju165 i jer vjeruju da je njihova molitva ujedinjena s Kristovom molitvom u snazi Duha Svetoga166. To biti zajedno da se moli jasno je pokazalo i poziv Crkve da bude putujući Božji narod u stalnom traženju sve dubljega zajedništva s Bogom i sa svim ljudima koji se Bogu obraćaju čistim srcem i rukama. Tako je Crkva tada sabrana u Asizu vršila majčinsku službu prema svim ljudima te je, u kritičnom trenutku za čovječanstvo, pokrenuta vjerom, nadom i ljubavlju, uzdigla svoju molitvu Ocu svakoga milosrđa167.

Zasigurno smijemo tvrditi da se asiškim molitvenim događajem produbilo teološko promišljanje o molitvi, ali isto tako se učvrstio i obogatio katolički nauk o molitvi.

Bilo bi vrijedno dotaknuti i mnoge druge teološke i evangelizacijske aspekte koji su se očitovali i na neki način zaživjeli iz čudesnog događaja u Asizu 1986. godine, koga su neki nazvali i novim Duhovima, ali za to bi trebalo mnogo više vremena i prostora. Ovdje spominjem potrebu da se u svjetlu

162 Usp. Redemptoris missio 29: “Međureligijski susret u Asizu, uz isključenje svakoga dvoznačnog tumačenja, htio je potvrditi moje uvjerenje da je ‘svaka prava molitva’ plod pobude Duha Svetoga, koji je tajanstveno nazočan u srcu svakog čovjeka”.

163 Usp. RH 11. Usp. B. TESTA, Cristianesimo e religioni nel Magistero di Giovanni Paolo II, 92-109.

164 Usp. Nostra aetate 2.

165 Usp. UR 8.

166 Usp. IVAN PAVAO II., Dominum et vivificantem 65.

167 Usp. IVAN PAVAO II., Bogat milosrđem. Dives in misericordia 15.

Ivan_Pavao_02.p65

116

12.10.2007, 10:14

117

Nikola Vukoja: DUH ASIZA: Proročka gesta pape Ivana Pavla II.

asiškoga događaja još bolje uoči važna uloga papinskog služenja u Crkvi i u svijetu, zatim neke nove antropološke dimenzije u cilju izgrađivanja sveopćega bratstva, kao što su npr. dimenzija relacije, uzajamnosti, dijaloškosti, raspoloživosti i odgovornosti.

Svaki od tih vidika koje smo samo nakratko dotaknuli pokazuje kako je molitveni susret poglavara velikih svjetskih religija u Asizu 1986. godine, što ga je proročki sazvao i vodio Ivan Pavao II., bio doista procvat velikih i odvažnih koncilskih želja i težnji i, kao takav, osobito dar Duha Svetoga Crkvi, svim kršćanima i pripadnicima različitih religija, ali isto tako to je i proročki događaj koji sve, a napose Crkvu u trećem tisućljeću, obvezuje na još odvažnije zalaganje.

4. Zaključak Ovim radom, na temelju dostupnih dokumenata, kratko smo predstavili Svjetski dan molitve u Asizu 1986. godine, pripravu za njega i samo događanje, i to ne prije svega prikazom samoga događaja, nego iščitavanjem nekih proročkih elemenata koji postaju izazovi i putokazi za budućnost Crkve i čovječanstva. U radu smo se ograničili samo na promišljanje toga događaja iz perspektive katoličke Crkve, jer bi za cjelovito promišljanje iz perspektive svih sudionika skupa trebalo mnogo više prostora.

Već su Ivan XXIII. i Drugi vatikanski sabor jasno i odlučno dali do znanja kako je važno umijeće čitanja znakova vremena u evanđeoskom ključu168.

Dan molitve za mir u Asizu, komu je začetnikom i glavnim protagonistom bio Ivan Pavao II., jest znak vremena, povijesni oblik Božje komunikacije čovjeku, ali i osobiti trenutak kojim Bog poziva Crkvu na odvažan hod u današnjem svijetu, tj. da proročki razluči što Bog od Crkve danas želi s obzirom na njezinu prisutnost u svijetu. Svaki znak vremena je i poziv na obraćenje, poziv da se promijene i nadvladaju neki stavovi i neke situacije i da se napreduje u izgradnji svega onoga što promiče evanđeosku civilizaciju ljubavi.

Taj događaj susreta i molitve, koji je prerastao u “Duh Asiza”, dao je i još će davati svoje plodove Crkvi i čovječanstvu, napose na onim područjima poslanja kojima je Ivan Pavao II. posvetio osobitu pažnju i u pripravi samog događaja i u ostvarenju, ali i u svojim nastupima poslije toga događaja. Dotakli smo samo neke od tih elemenata, kao što su proročko svjedočenje čovjekove transcendencije, obnovljeno ekumensko zalaganje, svijest proširenog poslanja Crkve, životnost molitve kao snage u izgradnji novoga svijeta, obnovljeno međureligijsko zalaganje i međureligijski dijalog, jačanje svijesti i odgovornosti Crkve za obnovljeno zalaganje za mir, Crkva univerzalni sakra-

168

Ivan_Pavao_02.p65

Usp. GS 4. 44.

117

12.10.2007, 10:14

118

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

ment spasenja i osobita poslužiteljica čovječanstva. Ima još i mnogo drugih elemenata na teološkoj, kulturalnoj, političkoj i odgojnoj razini koje nismo uspjeli spomenuti, a ugrađeni su već u novi način razmišljanja i ostvarivanja dijaloga. Svi oni zaslužuju proučavanje i produbljivanje. Napose postoji potreba da se na sve načine ljudi odgajaju za poštovanje čovjeka, za dijalog i prijateljstvo, za stvarnost uzajamnosti i međuovisnosti među ljudima i narodima, za traženje konkretnih gesta i modela koji mogu pomoći da se gradi jedinstvo ljudskoga roda obogaćeno različitostima i specifičnostima tradicija, kultura i religija.

Ivan_Pavao_02.p65

118

12.10.2007, 10:14

119

Stjepan Baloban: Socijalni nauk Ivana Pavla II.

Stjepan Baloban

SOCIJALNI NAUK IVANA PAVLA II. 0. Uvod Odmah iza naslova u Kompendiju socijalnoga nauka Crkve, koji je u listopadu 2004. godine predstavljen u Rimu stoji posveta: Ivanu Pavlu II. – učitelju socijalnoga nauka Crkve, evanđeoskom svjedoku pravde i mira. Taj do sada najvažniji crkveni socijalni dokument, koji je izdalo Papinsko vijeće 'Iustitia et pax', još za života proglašava papu Ivana Pavla II. učiteljem socijalnoga nauka Crkve.1 U ovom kratkom radu želim obrazložiti sljedeću tezu: Ivan Pavao II. je dao snažan doprinos oblikovanju socijalnog nauka 'ad intra' i 'ad extra'. 'Ad intra', tj. u Crkvi je dao poticaje da se socijalni nauk profilira kao teološka disciplina interdisciplinarno i pastoralno usmjerena. 'Ad extra', tj. s obzirom na odnos kršćana i Crkve prema društvu i svijetu, socijalni nauk je bio polazište, put i sredstvo kojim se veliki Papa uspio približiti običnom čovjeku, svakom čovjeku, suprotstavljenim stranama, probirljivim medijima i još zahtjevnijoj mladeži.

Bilo po teoretsko - teološkom utemeljenju u dokumentima i govorima, bilo po praktičnom usmjerenju u nastupima socijalni nauk Crkve spada u temeljno usmjerenje i, možemo reći, najuspješniji dio pontifikata Ivana Pavla II. Buduće vrijeme i posebno znanstvena istraživanja o pontifikatu Ivana Pavla II. omogućit će točnije određenje spomenute tvrdnje.

Polazište za oblikovanje socijalnog nauka Ivana Pavla II. “ad intra” i “ad extra” njegova je nastupna enciklika “Redemptor hominis” (Otkupitelj čovjeka, 04. ožujka 1979.) i u njoj posebno misao da je čovjek “prva staza kojom Crkva mora proći ispunjavajući svoje poslanje…, prvi i osnovni put Crkve što ga je sam Krist zacrtao, put koji nezaobilazno prolazi kroz otajstvo utjelov-

Usp. PAPINSKO VIJEĆE 'IUSTITIA ET PAX', Kompendij socijalnog nauka Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005.

1

Ivan_Pavao_02.p65

119

12.10.2007, 10:14

120

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

ljenja i otkupljenja”.2 Ovdje nije riječ o 'apstraktnom čovjeku', nego o “stvarnom kakav jest, konkretnom, povijesnom. Riječ je o svakom čovjeku, jer svaki je pojedini obuhvaćen otajstvom otkupljenja, sa svakim pojedinim Krist se po tom otajstvu zauvijek sjedinio”.3 Ta misao 'čovjek je prva staza, prvi put koji Crkva mora prijeći vršeći svoje poslanje', koju je izrekao na početku svojega pontifikata postat će misao vodilja, koju će slijediti na 104 apostolska putovanja izvan Rima, a ta misao će Ivanu Pavlu II. davati snagu za poteze koji će kao izvanredni i hrabri događaji ostati upamćeni u povijesti i Katoličke crkve i čovječanstva, poput Asiza (listopad 1986.), traženja oproštenja za grijehe koje su učinili predstavnici Crkve4 ili stavljanja na čelo onih koji su bili protiv rata u Iraku.

1. Socijalni nauk “ad intra” Nakon Drugoga vatikanskoga koncila socijalni nauk Crkve zapada u određenu nesigurnost i s obzirom na naziv i u odnosu na temeljne postavke. Više od 20 godina nakon Koncila bila je prisutna nesigurnost i kontroverzija oko naravi socijalnog nauka Crkve. I to između onih koji su socijalnom nauku Crkve davali više filozofsko - društveno usmjerenje i onih koji su inzistirali na isključivo teološkom usmjerenju. Ovi prvi su socijalni nauk Crkve izlagali opasnosti da bude shvaćen kao ideologija, a drugi su izlagali socijalni nauk Crkve opasnosti da postane neprepoznatljiv u društvu. Tu treba spomenuti neka tumačenja socijalnog nauka Crkve kao 'terza via', treći put5. Ivan Pavao II. prekida tu kontroverziju i nesigurnost između isključivo filozofske i teološke postavke socijalnog nauka Crkve. Papa se u socijalnom dokumentu “Sollicitudo rei socialis” (Socijalna skrb, 30. prosinca 1987.) opredjeljuje za teološku postavku, tj. biblijsku i povijesno - spasenjsku. Socijalni nauk Crkve je dio teologije, a oslanja se na moralnu teologiju6. Tu viziju socijalnog nauka Crkve Papa kasnije potvrđuje u svojoj posljednjoj velikoj socijalnoj enciklici

IVAN PAVAO II., Redemptor hominis. Otkupitelj čovjeka, u: SOCIJALNI DOKUMENTI CRKVE, M. VALKOVIĆ (uredio), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Koncil 3, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., br. 14, str. 437.

3 Isto, br. 13, str. 436.

4 Usp. GIOVANNI PAOLO II., Non temiamo la verità. Le colpe degli uomini e della Chiesa, Piemme, Casale Monferrato, 1995; L. ACCATTOLI, Kad Papa traži oproštenje.

Svi mea culpa Ivana Pavla II., Franjevački institut za kulturu mira, Split, 2000.

5 Usp. M. COZZOLI, Le prospettive teologiche, u: Rivista di teologia morale, 37 (2005.), br. 145(1), str. 11-12.

6 Usp. IVAN PAVAO II., Sollicitudo rei socialis. Socijalna skrb, u: SOCIJALNI DOKUMENTI CRKVE, M. VALKOVIĆ (uredio), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Koncil 3, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., br. 41, str. 610.

2

Ivan_Pavao_02.p65

120

12.10.2007, 10:14

121

Stjepan Baloban: Socijalni nauk Ivana Pavla II.

“Centesimus annus” (Stota godina, 01. svibnja 1991.)7. Takva epistemološka postavka daje socijalnom nauku Crkve veću mogućnost primjene unutar Crkve i kršćanskog života, a istodobno otklanja moguće sumnje u presizanje Crkve i socijalnog nauka Crkve na političko odnosno ideološko područje. To je uvelike usmjerilo razvoj socijalnog nauka Crkve odnosno 'spustilo' ga iz isključivo filozofsko - teoretske na više teološko - praktičnu razinu. Kompendij socijalnog nauka Crkve oslanja se na postavku socijalnog nauka Crkve Ivana Pavla II., razvijajući je pod teološko - praktičnim vidom i vodeći računa o filozofsko - teoretskom utemeljenju katoličke socijalne misli.

Prigodom stote obljetnice prvog socijalnog dokumenta “Rerum novarum” (O novim stvarima, 15. svibnja 1891.)8 papa Ivan Pavao II. 1991. godine u 'godini socijalnog nauka Crkve' poziva na širu raspravu o socijalnom nauku u Crkvi i u društvu. To je bila izvrsna prigoda da se u cijeloj Katoličkoj crkvi više raspravi o socijalnom nauku Crkve i o njegovu utjecaju na zbivanja u svijetu. Hrvatska crkva i teologija je nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. godine tu prigodu iskoristila i nakon, sada možemo reći, povijesne 'Akademije' održane 15. svibnja 1991. godine u Zagrebu koju je, povodom stote obljetnice 'Rerum novarum', organizirao Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu9, uvela na 'velika vrata' u Hrvatsku zanimanje za socijalni nauk Crkve. Sljedeće 1992. godine Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu je na 'Teološko - pastoralnom tjednu za svećenike' (Zagreb, 28. – 31. siječnja 1992.) obradio socijalnu encikliku “Centesimus annus”. Iz pisanog materijala, koji je objavljen u 'Bogoslovskoj smotri', može se reći da su tada hrvatski teolozi i filozofi s mnogo nade gledali na oživotvorenje socijalnog nauka Crkve u Hrvatskoj. U većem zauzimanju za upoznavanje i širenje socijalnog nauka Crkve vidjeli su ne samo pozitivni utjecaj na budućnost kršćana i Crkve nego i pozitivan utjecaj na zdravi razvoj hrvatskoga društva10.

Možemo, stoga, ustvrditi da velike zasluge za širenje socijalnog nauka Crkve u demokratskoj Hrvatskoj pripadaju socijalnom papi Ivanu Pavlu II.

7 Usp. IVAN PAVAO II., Stota godina. Centesimus annus. Enciklika, Koncil 5, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., br. 55, str. 63-64.

8 Usp. LAV XIII., Rerum novarum. Enciklika, u: SOCIJALNI DOKUMENTI CRKVE, M. VALKOVIĆ (uredio), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Koncil 3, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., str. 1- 30.

9 Svečana akademija je održana u velikoj dvorani na Šalati, Voćarska 106, u organizaciji Katedre moralne teologija KBF-a. Tom prigodom je predstavljena knjiga u kojoj su po prvi puta na jednom mjestu na hrvatskom jeziku sakupljeni važniji socijalni dokumenti, tj. SOCIJALNI DOKUMENTI CRKVE, M. VALKOVIĆ (uredio), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Koncil 3, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991.

10 Usp. tematski broj Bogoslovske smotre, 62(1992), br. 1-2.

Ivan_Pavao_02.p65

121

12.10.2007, 10:14

122

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

1.1. Odakle tako veliko zanimanje Ivana Pavla II. za socijalni nauk?

U tom kontekstu treba spomenuti najmanje tri biografske odrednice Ivana Pavla II. Prvo, Karol Wojtyla spada u onu skupinu velikih teologa i kasnije biskupa koji su na svojoj koži osjetili tragediju Drugoga svjetskog rata i stekli iskustvo koje su kasnije obilato koristili u teološkim raspravama. Drugo, bio je aktivni sudionik stvaranja jednog od najvažnijih dokumenta Drugoga vatikanskoga koncila, Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu 'Gaudium et spes', koja do danas nije izgubila na aktualnosti. Treće, bio je u Krakovu, u Poljskoj, profesor etike. Tako mu je etičko - socijalna tematika u teološkom smislu bila veoma blizu.

Nakon što je izabran za Papu (16. listopada 1978.) morao se suočiti s veoma teškom situacijom u Crkvi Latinske Amerike. Drugi vatikanski koncil je u toj s najvećim brojem katolika, ali problemima i nepravdama izranjenoj Crkvi pobudio mnoge nade posebno s obzirom na zaštitu dostojanstva svakoga čovjeka. U postkoncilskim previranjima, i možemo s pravom ustvrditi nesnalaženjima latinsko - američkih teologa i biskupa, jedno je bilo svima očito, a to je da se Katolička crkva ne može odreći zauzimanja za život dostojan čovjeka.

U takvoj situaciji za Papu je izabran čovjek koji dolazi iz 'komunističkog Istoka', koji dobro razumije posljedice 'komunističke utopije' a istodobno je blizak običnom i na različite načine izrabljivanom čovjeku. Trebalo je očekivati da će on kao Papa bolje razumjeti nevolje katolika i Crkve Latinske Amerike. To se i dogodilo. Tek nekoliko mjeseci nakon što je izabran za Papu, Ivan Pavao II. u siječnju 1979. godine otvara Treću generalnu konferenciju latinsko - američkog episkopata u Puebli gdje naglašava nezamjenjivu ulogu socijalnoga nauka Crkve11. Tu se upoznaje sa 'Crkvom siromašnih' i s opredjeljenjem latinsko - američke Crkve za siromašne. Pojam 'povlaštena briga za siromašne', kasnije 1987. godine, unosi u encikliku “Socijalna skrb”12.

1.2. Svijest o važnosti socijalnog nauka Crkve za budućnost kršćanstva Prigodom proslave stote obljetnice Rerum novarum u homiliji na Duhove 1991. godine Ivan Pavao II. je rekao da je socijalni nauk Crkve “socijalno evanđelje našega vremena”13. U zadnjem velikom socijalnom dokumentu Usp. M. VALKOVIĆ, Društveni nauk Crkve: narav, aktualnost i problematika, u: Bogoslovska smotra 62 (1992.), br. 1-2, str. 12.

12 Usp. IVAN PAVAO II., Sollicitudo rei socialis. Socijalna skrb…, br. 42- 43, str.

611-613.

13 M. COZZOLI, isto, str. 11, bilj. 1.

11

Ivan_Pavao_02.p65

122

12.10.2007, 10:14

123

Stjepan Baloban: Socijalni nauk Ivana Pavla II.

“Centesimus annus” (1991.) na dva mjesta izričito povezuje socijalni nauk Crkve i širenje evanđelja. Ivan Pavao II. kaže: “Naučavati i širiti socijalni nauk pripada evanđeoskom poslanju Crkve te je bitan dio kršćanske poruke zato što takav nauk iznosi njezine neposredne posljedice u životu društva te uključuje svakodnevni rad i borbe za pravdu u svjedočenju za Krista”14. Za Katoličku Crkvu socijalni nauk posjeduje “vrijednost instrumenta evangelizacije”15 i u Crkvi i u društvu. To dopušta Crkvi da svoj socijalni nauk tumači na društvenom području u vjersko - moralnom smislu razlikujući ga i poštujući legitimnu autonomiju gospodarskog, pravnog i političkog područja.

Te dalekosežne ideje Ivana Pavla II. razrađene su u različitim dokumentima mjesnih Crkvi i posebno u Kompendiju socijalnog nauka Crkve u trećem dijelu koji nosi naziv: Socijalni nauk i crkveno djelovanje16. Evangelizirati socijalno, pastoral i socijalni nauk spadaju u bit kršćanske zajednice. Talijanski autor Mario Toso zaključuje: „Evangelizacija socijalnoga, pastoral i socijalni nauk nisu beznačajni za Crkvu i njezino poslanje: nisu beznačajni ni za pojedine vjernike, pokrete i crkvene udruge. Nisu sporedna i sekundarna pojava nego središnja dimenzija i aktivnost”17.

S pravom se postavlja pitanje: Kako to da papa Ivan Pavao II. poslije enciklike “Centesimus annus” nije objavio nijedan značajan socijalni dokument? Istina, Papa je u nekim drugim dokumentima i posebno govorima trajno podsjećao na važnost socijalnog nauka, posebno u vrijeme proslave jubileja 2000. godine. Odjeknula je i ostala upamćena njegova izjava kako treba 'globalizirati solidarnost'18.

Odgovori na pitanje o tome kako to da Ivan Pavao II. nakon 1991. godine nije objavio nijedan veći socijalni dokument mogu biti različiti. Jedan od glavnih razloga je svakako u tome što je tjelesno slabio, a prijašnje svoje socijalne dokumente je uglavnom pisao on sam. Jedino tako se može objasniti činjenica da 2001. godine prigodom 110. obljetnice prve socijalne enciklike „Rerum novarum“ (1891.) i 20. obljetnice najvažnije enciklike o radu „Laborem exercens“ (1981.) nije objavljen socijalni dokument. To pak da je uglavnom sam pisao svoje socijalne dokumente govori u prilog činjenici da je u pontifikatu Ivana Pavla II. socijalni nauk imao uistinu prevažno mjesto.

IVAN PAVAO II., Stota godina. Centesimus annus…, br. 5, str. 10-11.

Isto, br. 54, str. 63.

16 Usp. PAPINSKO VIJEĆE 'IUSTITIA ET PAX', Kompendij socijalnog nauka Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005., str. 371-405; usp. M. TOSO, Le prospettive pastorali, u: Rivista di teologia morale 37 (2005.), br. 145(1), str. 19ss.

17 M. TOSO, Le prospettive pastorali, u: Rivista di teologia morale 37 (2005.), br.

145(1), str. 20.

18 Usp. GIOVANNI PAOLO II., Occorre globalizzare la solidarietà. Discorso al termine della Concelebrazione Eucaristica, u: L'Osservatore Romano, 2-3 maggio 2000., str. 5.

14 15

Ivan_Pavao_02.p65

123

12.10.2007, 10:14

124

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Treba naglasiti da su objava enciklike “Centesimus annus” i sva događanja vezana uz tu encikliku pobudila veliko zanimanje za socijalni nauk Crkve posebno u tranzicijskim zemljama pa tako i u Hrvatskoj.

2. Socijalni nauk Crkve “ad extra” Teško je kratko odgovoriti na pitanja: Koliko je socijalni nauk Ivana Pavla II. utjecao na zbivanja u svijetu! Koliko je njegova socijalna enciklika o radu „Laborem exercens“ (Radom čovjek, 14. rujna 1981.) i poznata misao iz te enciklike da je „ljudski rad ključ, i možda bitni ključ cijelog društvenog pitanja“19 imala odjeka u novijoj povijesti i vremenu globalizacije? Jesu li kršćani i Crkva po socijalnom nauku postali 'izazov' suvremenom čovjeku i potrošačkom društvu? Neki autori misle da je Ivan Pavao II. načinio veliki preokret u socijalnom nauku Crkve no ostaje još mnogo toga što treba učiniti posebno u odnosu na siromašne i nerazvijene dijelove svijeta20. Jedno je sigurno, Ivan Pavao II. je teoretski u svojim socijalnim dokumentima i praktički svojim životom pokazao put koji vodi prema čovjeku i obrani njegova dostojanstva. U zadnjem poglavlju socijalne enciklike “Centesimus annus” pod znakovitim naslovom “Čovjek je put Crkve” kao da želi zaokružiti svoj socijalni nauk. Za njega socijalni nauk posjeduje interdisciplinarnu i eksperimentalnu dimenziju. Kako bi se, piše Ivan Pavao II., “jedinstvena istina o čovjeku bolje utjelovila u razne društvene, gospodarske i političke kontekste u neprestanoj mijeni, takav nauk ulazi u dijalog s raznim disciplinama koje se bave čovjekom, objedinjuje u sebi njihove doprinose te im pomaže da se otvore širem horizontu u službi pojedine osobe, koja se spoznaje i ljubi u punini svojega poziva”21.

Nije li u razjedinjenom i 'obezglavljenom' hrvatskom društvu potrebno njegovati interdisciplinarni put i na teoretsko - znanstvenoj i na praktično društvenoj razini! Različiti i različitosti mogu zajedno ako pred sobom imaju cilj, a to bi trebalo biti 'zajedničko ili opće dobro'.

Znakovito je da Papa socijalnom nauku uz interdisciplinarnu pridaje i praktičnu odnosno eksperimentalnu dimenziju. Ona se “ smjestila na raskršću života i kršćanske savjesti, s jedne strane, i prilika u svijetu, s druge strane, te se očituje u naporima što ih pojedinci, obitelji, kulturni i socijalni djelat-

IVAN PAVAO II., Laborem exercens. Radom čovjek, u: SOCIJALNI DOKUMENTI CRKVE, M. VALKOVIĆ (uredio), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Koncil 3, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., br. 3, str. 471.

20 Usp. C. CARDIA, I cento anni della dottrina sociale della chiesa, u: Rivista di teologia morale 23 (1991.), br. 91(3), str. 325-337.

21 IVAN PAVAO II., Stota godina. Centesimus annus…, br. 59, str. 66.

19

Ivan_Pavao_02.p65

124

12.10.2007, 10:14

125

Stjepan Baloban: Socijalni nauk Ivana Pavla II.

nici, političari i državnici poduzimaju kako bi je oblikovali i primijenili u povijesti”22 .

Nisu li upravo te dvije dimenzije: interdisciplinarna i praktično eksperimentalna prilika da socijalni nauk Crkve u Hrvatskoj dade svoj potreban doprinos razvoju hrvatskoga društva! U Hrvatskoj se ne bi trebalo s teološke i crkvene strane bojati interdisciplinarne suradnje na znanstvenom području ni eksperimentalne suradnje na praktičnom području. U toj suradnji, koja jednim dijelom na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu već postoji23, socijalni nauk Crkve zadržava one dvije dimenzije koje su mu svojstvene, tj. teološku i pastoralnu.

3. Umjesto zaključka Po čemu ćemo pamtiti papu Ivana Pavla II.? Po pozivu na opraštanje dugova siromašnim zemljama, po pozivu na opraštanje i traženje oproštenja, po pozivu na dijalog među religijama i na globalizaciju solidarnosti! Pamtit ćemo ga po svemu tome, ali nadasve po njegovim trajnim i iskrenim pozivima za zaštitu dostojanstva čovjeka. Bio je u pravom smislu socijalni Papa, koji je u svojem dokumentu “Ulaskom u novo tisućljeće” zavapio: “Je li moguće da u našem vremenu još uvijek postoji netko tko umire od gladi? Netko tko ostaje osuđen na nepismenost? Netko komu nedostaje najosnovnija liječnička pomoć? Netko tko ne posjeduje krov pod koji bi se sklonio?”24.

U takvom svijetu u kojemu sve to još, nažalost, postoji, kao učitelj socijalnoga nauka Ivan Pavao II. poziva kršćane da se ne povlače na 'zaštićene otoke' i ne bježe u “kušnju intimističke i individualističke duhovnosti”25 nego da se po socijalnom nauku opredjeljuju za život u “istini, pravednosti, ljubavi

Isto, br. 59, str. 66.

Riječ je o suradnji u više znanstvenih projekata koje vode profesori Katoličkoga bogoslovnog fakulteta a u kojima također sudjeluju profesori s drugih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Višegodišnji rad na takvim projektima daje pozitivne rezultate s obzirom na usmene interdisciplinarne rasprave i s obzirom na zajedničku pisanu riječ koja je rezultat takvih rasprava. Usp. neke naslove: Socioreligijsko istraživanje. Vjera i moral u Hrvatskoj. Djelomično izvješće, u: Bogoslovska smotra 68 (1998.), br. 4; Europsko istraživanje vrednota – EVS – 1999. Podatci za Republiku Hrvatsku. Djelomično izvješće, u: Bogoslovska smotra 70 (2000.), br. 2; Teološko fundiranje solidarnosti u hrvatskom društvu, u: Bogoslovska smotra 74 (2004.), br. 2; J. BALOBAN, (uredio), U potrazi za identitetom. Komparativna studija vrednota: Hrvatska i Europa, Golden marketing Tehnička knjiga, Zagreb, 2005., (hrvatski i engleski).

24 IVAN PAVAO II., Novo millennio ineuente. Ulaskom u novo tisućljeće, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 127, Zagreb, 2001., br. 50, str. 66.

25 Isto, br. 52, str. 69.

22 23

Ivan_Pavao_02.p65

125

12.10.2007, 10:14

126

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

i slobodi”26 na što je početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pozvao papa Ivan Dobri.

Ivan Pavao II. je s pravom već za svojega života prozvan 'učiteljem socijalnoga nauka Crkve'. On je kao Papa bio učitelj stvaratelj i učitelj koji je živio prema onom što je govorio i pisao. Slijediti takvoga učitelja u socijalnom nauku nije lako. Ipak, za kršćane ali i za sve ljude dobre volje, posebno intelektualce, socijalni nauk Ivana Pavla II. ostaje veliki izazov i poticaj za daljnje proučavanje.

IVAN XXIII., Pacem in terris, u: SOCIJALNI DOKUMENTI CRKVE, M. VALKOVIĆ (uredio), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Koncil 3, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., br. 35, str. 170.

26

Ivan_Pavao_02.p65

126

12.10.2007, 10:14

127

Vladimir Paar: Komplementarnost znanosti i vjere

Vladimir Paar

KOMPLEMENTARNOST ZNANOSTI I VJERE

Sveti Otac Ivan Pavao II. ostavlja u svom povijesnom nasljeđu, među ostalim, i važan doprinos jednom od najintrigantnijih izazova ljudske povijesti, odnosu vjere i znanosti*. Odgovor na to pitanje nije jednostavan, gotovo svakodnevno pokazuje dinamičke aspekte i nove dimenzije, uključuje i duboku duhovnu dimenziju čovjekovog bića, a i teško je opterećen varavom i iskrivljenom dioptrijom povijesnih interpretacija.

U ovom prigodnom osvrtu postavit ćemo neka središnja pitanja i dati mali prilog njihovom rasvjetljavanju.

Prvo: Postoje li za čovjeka konačne i nesavladive granice mogućnosti znanstvene spoznaje prirode i samog sebe, koje čovjek ne može svladati danas i nikad ih ne će moći svladati?

Drugo: Možemo li na današnjoj razini znanosti naslutiti neke točke dodira znanosti i vjere?

Treće: Može li uopće neka znanstvena spoznaja, dobivena znanstvenim metodama, biti u suprotnosti s vjerom? Četvrto: Kakva je bila stvarna uloga vjere u razvoju znanosti tijekom povijesti, tj. je li vjera tijekom zadnja dva tisućljeća bila u sukobu sa znanošću, ili je pridonosila njezinom razvoju?

Peto: Jesmo li na pragu novog poglavlja u odnosu znanosti i vjere?

Ukratko ćemo se redom osvrnuti na ta pitanja. Jasno je da svaki odgovor nosi biljeg osobnog iskustva i znanja autora, pa tako i ovaj. Koliko može neki autor biti kompetentan i vjerodostojan u svom tumačenju? Može li se netko smatrati ekspertom za neki aspekt ljudskog znanja? Možda je istina bliza sjaj-

*Gledišta Ivana Pavla II. na odnos znanosti i vjere inaugurirana su prije svega u pet njegovih poruka:

Ivan_Pavao_02.p65

127

12.10.2007, 10:14

128

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

nom zapažanju velikog fizičara 20. stoljeća Nielsa Bohra: “Ekspert u nekom znanstvenom području je ona osoba koja je u tom području istražujući konkretne probleme napravila sve one pogreške koje se u tom uskom području ljudske spoznaje mogu napraviti.” Tako i autor ovih redaka polazi u pogledu na znanost od dugogodišnjega osobnog iskustva na istraživanju nekoliko problematika, od fizike atoma i procesa u razvoju svemira, fenomena kvantne fizike, teorije determinističkog kaosa i njenih manifestacija u prirodi i čovjeku, do kompjutorskih istraživanja ljudskog genoma. Ako je nešto konstanta istraživanja, onda je to divljenje nad nedokučivošću prirodnih zakona koji svakim novim otkrićem otvaraju nove dosad neslućene dubine.

Prvo pitanje: Postoje li za čovjeka konačne i nesavladive granice mogućnosti znanstvene spoznaje prirode i samog sebe, koje čovjek znanstvenim metodama ne može svladati danas i nikad ih ne će moći svladati?

Odgovor znanstvenika 19. stoljeća bio bi vjerojatno “Ne!”. A odgovor znanosti na početku 21. stoljeća sve više postaje “Da!”.

Znanstvenik 19. stoljeća imao je uvjerenje o bezgraničnoj moći znanosti, temeljenoj na uvriježenoj mehanicističkoj slici svijeta. U toj slici svijet i sva zbivanja u svijetu su poput savršenog stroja i sve se odvija prema strogim determinističkim zakonima koje samo treba više, ustrajnije i marljivije istraživati, pa će sve tajne svijeta čovjeku - istraživaču postati jasne kao na dlanu. Ne će tada biti neodgovorenih pitanja, sve granice pred znanstvenim pristupom će padati i granica ljudskoj spoznaji ne će biti. To je bila prevladavajuća vodilja znanstvene misli 19. stoljeća. Sukladno tome, dovoljno bi bilo točno odrediti stanje u nekom trenutku (u krajnjem slučaju, položaj i brzinu svih čestica i tijela, kao i njihovo međudjelovanje) i sve bi bilo izračunljivo, znanstveno pretkazivo, od gibanja nebeskih tijela do sudbine pojedinog čovjeka. Pred tim, tzv. “Laplaceovim demonom” nikakvih tajni ne bi bilo. Pred znanošću nikakvih tajni više ne bi bilo. Treba dakle samo dostignuti cilj: postati “Laplaceov demon” ili stvoriti ga i upotrijebiti.

A gdje je u takvom isključivo “znanstvenističkom” svijetu ostalo mjesto za vjeru? Napoleon je slavnom francuskom matematičaru i fizičaru Laplaceu postavio pitanje: “A gdje je u toj Vašoj znanstvenoj teoriji svijeta mjesto Bogu?”, na što je Laplace bez razmišljanja odgovorio: “Gospodine, ne vidim razloga za takvu hipotezu.” Dakle, u znanstvenoj slici svijeta nema mjesta za Boga, jer je sve u principu strogo deterministički predvidljivo i upravljivo pa tu vjera nema što tražiti. Na krilima ovakve “znanstvenističke paradigme” rasli su prosvjetiteljski i materijalistički svjetonazori. Na tom temelju rađala se i predodžba o sukobu znanosti i vjere, o nespojivosti znanosti i vjere, o naprednosti znanosti i nazadnosti vjere, te prodirala u sve pore javnog mnijenja. Tako da je i danas, na početku 21. stoljeća ostala široko prisutna u javnoj svijesti, iako je znanost krenula drugim putevima. Upravo je u takvoj situaciji s Ivanom Pavlom II. napravljen zaokret od određene suzdržanosti

Ivan_Pavao_02.p65

128

12.10.2007, 10:14

129

Vladimir Paar: Komplementarnost znanosti i vjere

vjernika i Crkve. Među koracima koje je inicirao Ivan Pavao II. je enciklika o vjeri i razumu kao i znanstveni simpozij o vezi znanosti i vjere u Vatikanu u okviru proslave Jubileja 2000. Time su značajno aktualizirana ključna pitanja veze vjere i znanosti u novim okolnostima na razmeđu tisućljeća.

Nikad znanost nije imala takvo burno razdoblje razvoja kao u 20. stoljeću, a da istovremeno toliko relativizira dosege znanstvene spoznaje. Prije svega je to slom determinizma, ključne paradigme ranijeg znanstvenog okvira i znanstvene slike svijeta. I to na dvije razine, kao kvantni statistički nedeterminizam i kao klasični deterministički kaos.

S jedne strane je kvantni statistički nedeterminizam za zbivanja na razini atoma. Procesi u prirodi pa i u ljudskom tijelu temelje se na procesima među česticama na razini atoma od kojih je materija građena. No jesu li zbivanja na toj razini potpuno deterministička, tj. čovjeku potpuno dokučiva?

Drugim riječima, ako u jednom trenutku znamo svojstva (primjerice položaj i brzinu) neke atomske čestice (npr. elektrona u atomu), možemo li sa sigurnošću pretkazati njena svojstva u narednom trenutku. Odgovor kvantne fizike 20. stoljeća je nedvosmisleno jasan: “Ne! Nije moguće i nikad ne će biti moguće potpuno pretkazati njena svojstva u narednom trenutku, ma koliko se čovjek - istraživač trudio.” Ono što je znanstveno pretkazivo samo je statistička vjerojatnost da će se s česticom desiti ovo ili ono. Recimo, da će atomska čestica u sljedećem trenutku biti na jednom mjestu statistička vjerojatnost je 20%, a na nekom drugom mjestu 80%. Znači, ako promatramo milijun takvih čestica, oko 200 tisuća njih bit će u sljedećem trenutku na prvom mjestu, a oko 800 tisuća na drugom. No ako tražimo precizan odgovor kad se radi o “sudbini” jedne čestice, čovjek - znanstvenik ne može ga sa sigurnošću dati ma koliko se trudio. Najviše što može reći jest da je četiri puta vjerojatnije da čestica bude na drugom mjestu nego na prvom. Kažemo: najviše što znanost daje jest statistička vjerojatnost, ali zbivanje s pojedinačnom česticom nije pretkazivo. Dakako, da i uz takvo spoznajno ograničenje rezultati znanosti mogu biti golemi i s velikim utjecajem na čovječanstvo, kao primjerice fizika poluvodiča koja je otkrićem tranzistora omogućila informatičku (kompjutorsku) revoluciju ili fizika stimulirane elektromagnetne emisije koja je omogućila tehnološku revoluciju temeljenu na primjeni lasera.

S druge strane, klasični deterministički kaos, kao karakteristika nelinearnih sustava kojih ima posvuda u prirodi i u živim organizmima, predstavlja nepremostivu granicu za čovjeka - znanstvenika da deterministički pretkazuje pojave. Determinizma tada nema čak niti statistički. Primjerice, veliki je put prevaljen od naivnog mehanicističkog vjerovanja da će čovjek znanstvenik u potpunosti razumjeti i ovladati procesima u ljudskom mozgu do znanstvene spoznaje da ljudski mozak radi u neraskidivoj isprepletenosti regularnih (pretkazivih) i potpuno kaotičnih (nepretkazivih) procesa u sustavu neurona, što znači da čovjek nikada ne će moći deterministički razumjeti rad ljudskog mozga. I ovdje se pred čovjeka - znanstvenika, koji se koristi znan-

Ivan_Pavao_02.p65

129

12.10.2007, 10:14

130

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

stvenim metodama, postavlja načelno nepremostiva barijera koju znanost ne može i ne će moći svladati.

Idimo dalje. Znanost je došla do fantastične spoznaje o postanku svijeta u jednom trenutku prije petnaestak milijardi godina, praktički iz jedne točke; to je tzv. veliki prasak. Postoje i dva dokaza znanstvenim mjerenjima koji to potvrđuju. Znanost je uspješno objasnila i niz fizikalnih procesa u pojedinim fazama razvoja svemira tijekom posljednjih petnaestak milijarda godina.

No je li svemir nastao iz ničega, ex nihilo, ili je pak cjelokupna energija i materija čitavog današnjeg svemira bila u početnom trenutku rađanja svemira fantastično zgusnuta u jednoj jedinoj točki. Koji su fizikalni zakoni vrijedili u jednom izvanredno kratkotrajnom vremenu (manjem od milijarditinke milijarditinke milijarditinke sekunde) nakon stvaranja svemira, jer ima znanstvenih argumenata da tada nisu vrijedili danas poznati prirodni zakoni? A zašto su danas poznati prirodni zakoni baš takvi kakvi jesu, a ne drukčiji?

Zašto se u današnjim fizikalnim zakonima pojavljuju neke veličine (fizikalne konstante) baš neke određene vrijednosti, a ne neke druge vrijednosti.

Odgovor ne znamo, a znanost ga vjerojatno nikad ne će otkriti. A da su neke od tih vrijednosti (konstante) samo malo veće ili samo malo manje nego što jesu, svemir bi danas bio hladni beživotni vodikov i helijev plin, bez kisika, dušika, ugljika, silicija, ... pa danas ne bi bilo ni Zemlje ni čovjeka. Zašto taj temeljni prirodni zakon sadrži konstantu upravo u takvom uskom “prozoru” vrijednosti, koji omogućuje da se pojave Zemlja i čovjek. Znanost ne zna odgovor, kao i na mnoga druga najfundamentalnija znanstvena pitanja.

Znanost se fantastično brzo razvija, postiže zapanjujuće rezultate, koji nalaze sve više praktičnih primjena, ali isto tako sve više postajemo svjesni da se krećemo unutar dobro definiranih “koridora” znanstveno dostupnog. I čovjek - znanstvenik, ukoliko ne želi postati “fahidiot” zatvoren u ograničeni prostor dostupnog mu znanstvenog koridora, sve više postaje svjestan barijera znanstvenoj metodi i spoznaji.

Drugo pitanje: Možemo li na današnjoj razini znanosti naslutiti neke točke dodira znanosti i vjere?

Da! Svaki se znanstvenik s time suočava, što dublje pokušava ući u suštinu znanstvenog problema – to više.

Ako, primjerice, znanost raspoznaje granicu znanstvene spoznaje koju postavlja znanstveni nedeterminizam, prisutan u samim temeljima prirodnih zakona, čineći za čovjeka - znanstvenika neprobojan “zid”, logično je ljudskom razumu postaviti jednostavno pitanje: A što je s druge strane “zida”?

Nije li s druge strane ono što je čovjeku zauvijek nedostupno, a svemogućem Bogu kristalno jasno? Ta je ideja nedavno razmatrana (I.Golub i V.Paar: Skriveni Bog, Teovizija, Zagreb, 2006.). Jer Bog nema problema zbog ograničenja znanstvene metode, kao što su ograničenost mjernih uređaja, ograničenost preciznosti i brzine kompjutora, itd. Svemogući Bog ima potpunu istinu kao

Ivan_Pavao_02.p65

130

12.10.2007, 10:14

131

Vladimir Paar: Komplementarnost znanosti i vjere

na dlanu, a da ne mora koristiti znanstvenu metodu koja čovjeka bitno ograničava.

Ili primjerice, neraskidiva dvojnost čestičnog i valnog ponašanja na razini atoma koja bitno ograničava spoznajne mogućnosti čovjeka - znanstvenika, podsjeća na “biljeg” Svetog Trojstva u materijalnom svijetu. To je ideja koju je prije gotovo pola stoljeća iznio sadašnji papa Benedikt XVI. Treće pitanje: Može li uopće neka znanstvena spoznaja, dobivena znanstvenim metodama, biti u suprotnosti s vjerom?

Ne! Nijedna znanstvena teorija, ako je znanstveno dokazana, ne može biti u suprotnosti s vjerom. Jer sva zbivanja u svijetu odvijaju se prema prirodnim zakonima, a to su zakoni koje je stvorio Bog. Uz stvaranje svemira, Bog je stvorio i prirodne zakone po kojima se zbivanja dalje odvijaju.

To je pitanje opsežno raspravljano na Simpoziju o vjeri i znanosti u Vatikanu 2000. godine. Posebice, na primjer, je li Darwinova teorija evolucije u suprotnosti s vjerom. Odgovor je: sve što je znanstveno dokazano ne može biti u suprotnosti s vjerom, jer se odvija u skladu s prirodnim zakonima koje je stvorio Bog. To vrijedi i za Darwinovu teoriju, ako i kada bude znanstveno dokazana. (Zasad postoje jake znanstvene indicije u korist Darwinove teorije, ali to još nije sasvim čvrst znanstveni dokaz, jer još ima vremenskih i razvojnih “rupa” u kojima nedostaju paleontološki dokazi za neke ključne faze, a posebice ostaje niz pitanja u vezi genomskih promjena tijekom evolucije.)

Kako to uskladiti s biblijskim stvaranjem svijeta? Teološki odgovor prisutan je već u srednjovjekovnih teologa, poput sv. Tome Akvinskog, koji kažu da sve u Bibliji ne treba interpretirati doslovno, nego kao zorne poredbe. Četvrto pitanje: Kakva je bila stvarna uloga vjere u razvoju znanosti tijekom povijesti, tj. je li vjera tijekom zadnja dva tisućljeća bila u sukobu sa znanošću, ili je pridonosila njezinom razvoju?

U rasvjetljavanju tog pitanja papa Ivan Pavao II. dao je bitan doprinos.

Ponajprije, u mladosti se bavio tim pitanjima (poput slučaja Galilei) i dobro je znao da stvarna istina znatnim dijelom proturječi povijesnoj “istini”. Rehabilitirao je Galileija i ispričao se za pogrješke Crkve u odnosu prema nekim znanstvenicima, velikom gestom netraženja da se preispitaju cjelokupna zbivanja i ponašanja svih aktera ove drame. No time je otvoren neopterećen prostor nepristranom preispitivanju odnosa znanosti i Crkve u drugom tisućljeću poslije Krista.

Prije svega postalo je očito da je upravo kršćanski način mišljenja i svjetonazor bila ona bitna poluga u razvoju znanosti. Nadalje, da je prosvjetiteljstvo “friziralo” pa čak i falsificiralo povijesni tijek razvoja znanosti na štetu Crkve.

Primjerice, prirodoznanstvena metoda ključ je znanstvenog napretka tijekom posljednjih stoljeća. Ta metoda ide u krugu “eksperiment/proma-

Ivan_Pavao_02.p65

131

12.10.2007, 10:14

132

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

tranje – pojednostavljeni matematički prikaz (model) – račun u pojednostavljenom modelu – teorija - usporedba s eksperimentima/promatranjima”. To se općenito smatra Galileijevom znanstvenom metodom jer je kao takva predstavljena u doba prosvjetiteljstva. No istina je sasvim drukčija: otac prirodoznanstvene metode je franjevac Roger Bacon u 13. stoljeću.

Ili primjerice, istim je ideologiziranim pristupom ideja beskonačnog svemira vezana isključivo uz ime Giordana Bruna, a stvarna je istina da je stoljeće prije tu ideju zastupao kardinal Nikola Kuzanski, što nije naškodilo njegovom crkvenom ugledu. A nesretni proces protiv Bruna uopće nije bio vezan za njegove nazore o svemiru!

Najpoučniji je primjer slučaja Galilei, koji se još uvijek nije sasvim oslobodio biljega povijesnog falsifikata. Zadržimo li se samo na znanstvenoj strani, Galileijev problem je nastao kad je dokazivao ispravnost Kopernikove teorije o gibanju Zemlje oko Sunca, a da pritom nije imao niti jedan znanstveno održiv dokaz, nego je koristio argumente koji su bili očito pogrešni. To je bilo jasno vodećim astronomima onog doba, ali je Galilei ustrajao da je u pravu.

Glavni problem je nastao kada je u raspravi počeo koristiti teološke argumente, što je postalo osobito osjetljivo zbog širenja protestantizma i vjerskih sukoba. Galilei je teološki bio izvrsno naobražen, a bio je i duboki vjernik te osobni poznanik ili prijatelj niza visokih crkvenih velikodostojnika, pa čak i samog Pape. U samoj Italiji došlo je unutar Crkve do podjele na Galileijeve pristaše i protivnike u vezi interpretacije Biblije. Fascinantan je prvi postupak protiv Galileija koji je vodio kardinal Bellarmin. Bellarmin nije bio neki astronomski neznalica, jer je i sam studirao astronomiju u Pisi, poput Galileija. Unatoč mogućim nezgodnim teološkim posljedicama (optužbi protestanata za reviziju Biblije, jer je većina ranijih teologa doslovno (a ne kao usporedbu) interpretirala Bibliju, Bellarmin je bio spreman prihvatiti hipotezu o kretanju Zemlje, pod uvjetom da Galilei pruži znanstveni dokaz. Poznata je Bellarminova rečenica Galileiju: “Dajte mi jedan jedini znanstveni dokaz i prihvatit ću hiptezu o kretanju Zemlje.” Ali Galilei nijednog znanstvenog dokaza nije imao, a Bellarmin je bio suviše dobar astronom da ne bi vidio da su Galileijevi argumenti pogrešni. Galilei je tada ustuknuo. No kad je kasnije kardinal Barberini, raniji Galileijev prijatelj, postao papa, Galilei se ponovno bacio u borbu, ali sada koristeći pretežito teološke argumente čime je antagonizirao mnoge teologe. U drugom procesu protiv Galileija njegovi pristalice (najžešći njegov zagovornik bio je kardinal, Papin nećak, koji je na osobnu Papinu preporuku kod Galileija radio doktorat iz astronomije) ostali su u manjini i Galilei je bio osuđen na kućni pritvor u svojoj vili pokraj Firenze. I tek tada je stvorio svoje glavno znanstveno djelo, po kojemu je ušao u red maloga broja najvećih znanstvenika svih vremena. Pogreška Crkve, zbog koje se Ivan Pavao II. ispričao, bila je u tome što se zbog znanstvenih uvjerenja (bez obzira bila znanstveno dokazana ili ne) uopće vodio proces protiv Galileija. Dosljedno svojoj dubokoj religioznosti, Galilei je po vlastitoj želji pokopan u crkvi.

Ivan_Pavao_02.p65

132

12.10.2007, 10:14

133

Vladimir Paar: Komplementarnost znanosti i vjere

No povijesni je kuriozitet današnja ocjena sučeljavanja Galileia i Bellarmina u čemu danas postoji šira suglasnost: Što se tiče znanstvenog aspekta sučeljavanja, u pravu je bio kardinal Bellarmin a ne znanstvenik Galilei, a što se tiče teološkog sučeljavanja u pravu je bio znanstvenik Galilei a ne kardinal Bellarmin.

Evo još dva primjera vezana uz ovo pitanje.

Jedno od najvećih znanstvenih otkrića proteklog tisućljeća je otkriće zakona genetike (tj. nasljeđivanja). No nije tako široko poznato da je otac genetike – katolički redovnik. Radeći briljantni znanstveni pokus križanja dvije vrste graška (visokog i niskog) u samostanskom vrtu u Moravskoj i stvaranjem teorijskog modela prema znanstvenoj metodologiji koju je prvi uveo franjevac Roger Bacon u 13. stoljeću, redovnik Gregor Mendel je u 19. stoljeću otkrio – prvi zakon genetike.

Početkom 20. stoljeća francuski je svećenik Lefevre, koji se usput znanstveno bavio i astronomijom, uveo hipotezu o postanku svemira “velikim praskom”, nasuprot dotašnjem vjerovanju astronoma u stacionarni svemir (koji oduvjek postoji i uvijek će postojati, stavljajući materiju na pijedestal vječnosti). Isprva je naišao na žestoku kritiku astronoma, optuživan je da je stvorio “nedopustiv amalgam znanosti i vjere”. Tek je kasnije ideja o postanku svemira “velikim praskom” prihvaćena, zahvaljujući i Einsteinovoj podršci i dokazana je astronomskim fenomenima koji su direktna posljedica “velikog praska”. Zanimljivo je da je o “velikom prasku” kao primjeru suglasja znanosti i vjere govorio kardinal Franjo Kuharić na Drugom vatikanskom koncilu.

Slično kao Mendel optuživan je i najveći znanstvenik svih vremena, Isaac Newton. On je uveo hipotezu gravitacijske sile, a da za to nije imao direktnog dokaza. Dapače, postalo je jasno da bi ta hipotetička gravitacijska sila mogla ugroziti čovječanstvo, jer bi djelovala i između Jupitera i Saturna, pa kad se ti planeti približe, Saturn bi mogao zbog gravitacijske sile izletjeti iz svoje putanje i proletjeti pokraj Zemlje, privući je opet tom hipotetskom silom i odvući od Sunca u hladni svemirski prostor što bi značilo propast čovječanstva. Na te prigovore Newton je dao teloški odgovor (jer znanstvenog tada nije imao): “U tom bi slučaju Bog direktno intervenirao u prirodne zakone, i mimo zakona gravitacije vratio Saturn u svoju normalnu putanju i svijet bi bio spašen. Tada ga je ismijao veliki njemački matematičar, fizičar i filozof Leibniz: “Kad bi Newton bio u pravu, to bi značilo da je Bog poput lošeg urara koji svako toliko mora intervenirati na uri i popravljati je. A to bi značilo da Bog nije svemoguć, jer je stvorio toliko nesavršen svijet da se stalno kvari.” Newton je inače bio i autor teoloških djela, pa je smatrao da će u povijesti ostati zabilježen ponajviše zbog svoje teološke studije o proroku Danijelu.

Kada su Einsteina pitali što je bilo s vremenom, koje je prema Einsteinu relativno, prije postanka svemira, Einstein je rekao da prije postanka svijeta niti vrijeme nije teklo. Citirao je odgovor koji je dao još sv. Augustin: “Prije

Ivan_Pavao_02.p65

133

12.10.2007, 10:14

134

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

nego što je Bog stvorio svijet, vremena nije bilo. Jer tek kad je stvorio svijet, Bog je stvorio i vrijeme, uključio tijek vremena.” I druge misli sv. Augustina, poput one da što je za čovjeka dugo vremensko razdoblje može za Boga biti tek trenutak, i obratno, stavlja sv. Augustina u položaj praoca relativnosti vremena.

Peto pitanje: Jesmo li na pragu novog poglavlja u odnosu znanosti i vjere?

Definitivno možemo smatrati da predstoji novo poglavlje koje će biti sve više prožeto komplementarnošću znanosti i vjere, jer će znanost otvarati stalno nove probleme na koje sama ne će moći odgovoriti. Primjerice, takav razvoj se može očekivati na istraživanju ljudskog genoma, “Božjeg zapisa” života koji su donedavno mnogi znanstvenici promatrali mehanicistički, a najnovija istraživanja otkrivaju mnogo suptilnija, složenija, dinamičnija, holističnija i zagonetnija svojstva.

Sveti Otac Ivan Pavao II. dao je značajan poticaj otvaranju novog poglavlja u odnosu znanosti i vjere.

1) Govor održan na Pontifikalnoj akademiji znanosti 10.11.1979. pri obilježavanju stogodišnjice rođenja Alberta Einsteina.

2) Govor održan 28.10.1986. u povodu 50. godišnjice Pontifikalne akademije znanosti.

3) Poslanica u povodu 300. obljetnice temeljnog Newtonovog djela Principia Mathematica.

4) Poslanica o evoluciji za Plenarnu sjednicu Pontifikalne akademije znanosti 22.10.1996.

5) Enciklika Fides et Ratio.

Ivan_Pavao_02.p65

134

12.10.2007, 10:14

Vlado Puljiz: Socijalno pitanje i katolička crkva u vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II.

135

Vlado Puljiz

SOCIJALNO PITANJE I KATOLIČKA CRKVA U VRIJEME PONTIFIKATA PAPE IVANA PAVLA II. 0. Uvod Polazište socijalnog nauka Crkve čine antropologijske i teologijske konstante, zapisane u njenim temeljnim dokumentima, a koje su otvorene interpretativnoj nadogradnji i dopunama s obzirom na kontekst vremena na koji se odnose. Kako piše poznati njemački teolog O. Nell-Breuning, “Društveni nauk Crkve povijesno izrasta na pitanjima, posebice spornim pitanjima, i na potrebama i nepravdama što ih uzrokuje društveni život. Kao i sama Crkva, tako i njezin nauk nije 'sustav' nego pripada području činjeničnog, praktičnog života, koji svakako treba uvijek mjeriti mjerilima Božjega zakona. Stoga službene crkvene izjave valja uvijek gledati u povijesnom kontekstu; zbog toga se najbolje proučavaju u povijesnom redoslijedu” (cit. prema Valković, 1991.:XXIII). Slično tome kardinal J. Höffner, također istaknuti njemački teolog, o socijalnom je nauku napisao: “Na temelju dosadašnjih promišljanja kršćanski se socijalni nauk može definirati kao zbir socijalnofilozofijskih (iz bitno društveno obilježene naravi) i socijalno-teologijskih (iz kršćanskog reda spasenja) dobivenih spoznaja o biti i redu ljudskog društva i o, iz toga dobivenim, normama i zadaća uređivanja koje se odnose na pojedine povijesne prilike” (Höffner, 2005.: 23). Socijalni nauk nije, dakle, skup praktičnih smjernica za rješavanje socijalnog pitanja, nego on služi kao vodič za razumijevanje vremena i društva u kojem živimo.

O povijesnoj dimenziji socijalnog nauka, posebno “socijalnog pitanja” kao njegovog sastavnog dijela, o “znakovima vremena” na koja je u razdoblju koje je prethodilo te tijekom pontifikata Ivana Pavla II. Crkva, ali isto tako i društvo kao cjelina, trebala davati odgovore, bit će riječi u ovom prilogu.

Ivan_Pavao_02.p65

135

12.10.2007, 10:14

136

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

1. Katolička crkva i socijalno pitanje do pontifikata Ivana Pavla II. Sintagma “socijalno pitanje” pojavila se krajem 19. stoljeća. Ona je upućivala na naglo narasle socijalne probleme uzrokovane disfunkcijama kapitalističkog industrijskog društva, tada dominantnog u zapadnom svijetu. Bilo je to doba uspona liberalnog kapitalizma, koji je dobio snažne razvojne impulse zahvaljujući drugoj industrijskoj revoluciji, kolonijalnim osvajanjima europskih sila te širenju svjetskog tržišta. (Neki autori upozoravaju da se upravo u to vrijeme dogodila prva novovjekovna globalizacija!). Zbog sve težih uvjeta života, svuda prisutne bijede, posebno u industrijskim gradovima, u središte pažnje u zapadnim zemljama dospijeva tzv. radničko pitanje, koje je prvorazredno socijalno pitanje. Zapadnoeuropska društva potresaju, ili im pak prijete, klasni konflikti, u njima jačaju radikalni socijalistički pokreti, formiraju se radničke partije i borbeni sindikati. Kao odgovor na tešku socijalnu situaciju, neke zapadnoeuropske države pribjegavaju usvajanju prvih zakona o socijalnom osiguranju, koji zamjenjuju represivne srednjovjekovne mjere kontrole skitnica i prosjaka. Osamdesetih godina 19. stoljeća u radničkom socijalnom zakonodavstvu prednjači ujedinjena Njemačka pod autoritativnom vladavinom kancelara Otta von Bismarcka. Nešto kasnije, prve socijalne zakone, ali na drugačijim konceptualnim polazištima od bismarckovih, usvajaju skandinavske zemlje kao što su Danska i Švedska. Njih slijede ostale europske zemlje. Bio je to početak eksperimentalnog razdoblja socijalne države koja će se razviti i stabilizirati u 20. stoljeću, posebno nakon Drugog svjetskog rata, koji je bio svojevrsni pokretač socijalnog zakonodavstva (Puljiz, 1997.).

Godine 1891. papa Lav XIII. obznanjuje glasovitu encikliku “Rerum novarum”, koju će Pio XI. četrdeset godina kasnije nazvati “Velikom poveljom” socijalnog nauka Crkve. U svojoj kritičkoj ocjeni socijalne situacije, posebno radničke bijede tog doba, Lav XIII. ne zaostaje za Karlom Marxom, ali su rješenja koja nudi dijametralno suprotna marksističkom revolucionarnom pristupu. Enciklika “Rerum novarum” zvoni na uzbunu; ona poziva na akciju protiv siromaštva i socijalne nepravde ne samo Crkvu, nego i državu te same radnike. Osnovna je poruka enciklike “Rerum novarum” da se kapitalističko društvo ne može razvijati na liberalnom načelu “laissez faire - laissez passer”, budući da to dovodi do nepodnošljivih socijalnih razlika. Drugim riječima, papa Lav XIII. zauzima se za državne mjere u korist slabijih članova društva, on je za uspostavljanje socijalnih prava koja će poboljšati položaj, posebno siromašnih i obespravljenih radnika. Enciklika “Rerum novarum”, između ostalog, govori o “pravednoj plaći”, koja radniku i njegovoj obitelji treba omogućiti zadovoljavanje osnovnih egzistencijalnih potreba. U enciklici se ističe pravo radnika na udruživanje. Istovremeno se odbacuje radikalna socijalistička doktrina koja poziva na nasilno rušenje kapitalističkog poretka.

Ivan_Pavao_02.p65

136

12.10.2007, 10:14

Vlado Puljiz: Socijalno pitanje i katolička crkva u vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II.

137

Na tragu tih nastojanja Katoličke crkve, krajem 19. stoljeća, u srednjoj i južnoj Europi nastao je socijalni katolicizam (tzv. 'mala tradicija' socijalnog nauka u odnosu na vatikansku 'veliku tradiciju'), koji nadilazi srednjovjekovno milosrđe te razvija kritiku kapitalističkog poretka polazeći od temeljnih kršćanskih vrijednosti (Kersbergen, 1995.). Socijalni je katolicizam zadobio široku podršku siromašnih slojeva u srednjoj i južnoj Europi te se nametnuo kao alternativa socijalističkim pokretima u europskim zemljama (Wilensky, 1981.)

Enciklika “Rerum novarum” je, dakle, odredila poziciju Crkve u odnosu na liberalni kapitalizam i njegove negativne posljedice pred kraj 19. stoljeća, s jedne, te ukazala na moguću alternativu doktrini narastajućeg socijalističkog pokreta u uvjetima socijalne bijede i eksploatacije radnika, s druge strane. Četrdeset godina kasnije, 1931. godine, papa Pio XI. objavljuje encikliku “Quadragesimo anno”, kojom je obilježena 40. godišnjica enciklike “Rerum novarum”. Ova enciklika pojavila se u znatno drugačijem povijesnom kontekstu, koji je nalagao promjene u pristupu Crkve socijalnom pitanju. Naime, u tadašnjoj Europi na jednoj se strani pojavio fašizam i nacionalsocijalizam, a na drugoj se etablirao boljševički komunizam, dakle ideologije proizašle iz kriza nastalih kao posljedica Prvog svjetskog rata te proturječnosti zapadnog liberalizma. Enciklika “Quadragesimo anno” sadrži elemente koji, promatrano iz svjetovnog rakursa, upućuju na tzv. treći put razvoja između liberalizma i kolektivističkog totalitarizma – “solidarizam”, koji je blizak E. Durkheimu, H. Peschu i progresivnim francuskim republikancima s kraja 19. stoljeća. U tom kontekstu vrijedi posebno istaknuti načelo supsidijarnosti, koje je eksplicitno definirano upravo u enciklici “Quadragesimo anno”, a koje je danas aktualno u raspravama o reformama i perspektivi socijalne države.

U ovoj se enciklici ističe socijalna dimenzija privatnog vlasništva, problem “općeg dobra”, “pravedne plaće”, pitanje “socijalne pravde”, kao i druga socijalna pitanja kojima se bavi socijalni nauk Crkve. Što se tiče europskih društvenih kretanja u tridesetim godinama, vrijedi spomenuti da je u skandinavskim zemljama, prije svega u Švedskoj, zahvaljujući specifičnim povijesnim okolnostima, osobito reformističkoj socijaldemokraciji, savezu radnika sa seljacima (tzv. crveno-zelena koalicija), a potom i konsenzusu u socijalnoj politici s pretežnim dijelom srednje klase, ostvaren zamjetan napredak socijalne države te primjena načela koje karakterizira “jednakost, obzirnost, suradnja i pomoć” (Puljiz, 1997.). U isto vrijeme u Velikoj Britaniji nastaje teorija državnog intervencionizma J. M. Keynesa, koja će poslužiti kao ključni instrument za upravljanje društvom, odnosno prevladavanje i preveniranje cikličkih kriza liberalnog kapitalizma koje su u zapadnim industrijskim zemljama dramatično izbile na površinu između dva svjetska rata. U svojem poznatom programu “New Deal” američki predsjednik F. D. Roosevelt primjenjuje kejnzijanizam, kojim uspijeva prevladati

Ivan_Pavao_02.p65

137

12.10.2007, 10:14

138

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

duboku gospodarsku krizu koja je zahvatila SAD krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina. Nekoliko godina kasnije, u članku 6. Atlanske povelje, koju su, u dramatičnim uvjetima rata, 1941. godine obznanili Roosevelt i Churchill, a koja je poslužila kao temeljni dokument prilikom osnivanja Organizacije Ujedinjenih nacija 1945. godine u San Franciscu, govori se o uspostavi “…takvog mira koji će osigurati ljudima opstanak slobodan od straha i oskudice”, jer se pokazalo da iz bijede i straha nastaju totalitarni režimi, s kojima je antifašistička koalicija vodila rat na život i smrt. Kejnzijanizam postaje vladajuća doktrina upravljanja društvom u poslijeratnoj Zapadnoj Europi; u njenom se okrilju razvila tzv. kejnzijanska socijalna država (KWS), koja je podrazumijevala snažni državni intervencionizam u gospodarskoj i socijalnoj sferi te opsežnu redistribuciju nacionalnog dohotka.

Tijekom prva tri poslijeratna desetljeća europska socijalna država doživljava svoj procvat i dostiže povijesni vrhunac. Bilo je to, kako se danas uobičajeno ističe, “zlatno doba” socijalne države (Esping-Andersen), njenih “slavnih trideset godina” (Jean Fourastié). U tom je razdoblju socijalna država u razvijenim zapadnim zemljama gotovo uspjela pobijediti socijalnu nesigurnost naslijeđenu iz prošlosti, a isto tako potisnuti strah od nesigurne budućnosti. Vrijedi podsjetiti da je američki predsjednik L. Johnson šezdesetih godina prošlog stoljeća u svom programu “Velikog društva” (Great Society) najavio pobjedu nad preostalim otocima siromaštva u SAD. Međutim, događaji koji su uslijedili u potpunosti su ga demantirali (Puljiz, 2005.).

Ovo je razdoblje u Crkvi najviše obilježeno pontifikatom pape Ivana XXIII., odnosno Drugim vatikanskim koncilom 1962.-1965., kojeg je pokrenula potreba za prilagodbom Crkve promjenama u svijetu (Aggiornamento).

Na gospodarskom i tehnološkom planu u prvim poslijeratnim desetljećima ostvaren je veliki napredak. Razvilo se društvo masovne potrošnje, čiji su simboli automobil i televizor. Istovremeno, u prvi plan su izbili globalni problemi, kao što je konfrontacija Istoka i Zapada, krhki svjetski mir, jaz između bogatih i siromašnih zemalja, kao i sve naglašenija potreba za socijalnim humanizmom, o kojem dovoljno nisu vodili računa niti državni socijalizam na Istoku niti demokratski kapitalizam na Zapadu. “Koncil posebice obraća pažnju sljedećim područjima: obitelj, kultura, ekonomsko-socijalni život, problemi narodne i međunarodne zajednice te danas goruća pitanja razoružanja i svjetskog mira.” (Valković, 1991.:XXI). Crkva ističe potrebu za socijalizacijom i promicanjem općeg dobra ne samo u nacionalnim nego i u svjetskim razmjerima. To je osobito naglašeno u enciklici pape Pavla VI. “Populorum progressio”, objavljenoj 1967. godine, koja, sukladno tom vremenu, ipak odiše optimizmom u pogledu budućnosti čovječanstva.

Ivan_Pavao_02.p65

138

12.10.2007, 10:14

Vlado Puljiz: Socijalno pitanje i katolička crkva u vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II.

139

2. Socijalno pitanje u vrijeme pontifikata Ivana Pavla II. Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u zapadnim se zemljama dogodio veliki preokret u razvoju, koji je označio kraj “zlatnog doba” socijalne države i nagovijestio “doba neizvjesnosti”. Danas, u svjetlu činjenica koje su nastale u posljednja tri desetljeća, možemo govoriti, kako to, uostalom, čine neki ugledni analitičari kao P. Rosanvallon, o “novom socijalnom pitanju” (1995.). U njegovoj pozadini je izbijanje gospodarske depresije u razvijenom svijetu, veliki porast nezaposlenosti, obnova siromaštva i socijalne isključenosti (taj termin je sedamdesetih godina prvi upotrijebio R. Lenoir), koji kao da svijet vraćaju u stara vremena nesigurnog življenja. Neposredni pokretač krize bio je arapsko - izraelski rat na Bliskom istoku 1973. godine.

Posljedica je bila neviđeni porast cijena nafte koji je doveo u pitanje funkcioniranje cjelokupnog svjetskog gospodarskog sustava. Paralelno s time napredovala je globalizacija, a s njom slabljenje države-nacije, rodnog mjesta i jamca socijalne države. Snažan impuls globalizaciji dao je pad socijalizma kao društvenog poretka, simbolički označen rušenjem Berlinskog zida 1989. godine.

Istovremeno se na Zapadu razmahala nova tehnološka revolucija, prvenstveno informacijsko - komunikacijska, koja je prouzročila radikalne promjene u načinu proizvodnje, strukturi rada i organizaciji života promatranog u cjelini. Radilo se, o, kako sociolozi vole reći, prevladavanju postmoderne paradigme, koja podrazumijeva napuštanje starih društvenih struktura te promjene u mehanizmima distribucije društvene moći. Dominantan društveni proces u Europi posljednjih desetljeća je individualizacija. Ona znači slabljenje socijalnih veza te potiskivanje struktura na kojima se razvilo društvo tzv. moderne, utemeljeno na vrijednostima prosvjetiteljstva i racionalizma. Sve je to dovelo u pitanje klasičnu socijalnu državu, postulate njezina djelovanja te na dnevni red stavilo nove socijalne probleme (Puljiz i sur., 2005.).

Koje su, dakle, dimenzije krize socijalne države, koje krajem dvadesetog stoljeća, u vrijeme pontifikata Ivana Pavla II., determiniraju “novo socijalno pitanje”?

Na prvom mjestu radi se o financijskoj krizi socijalne države. Ona se ogleda u tome da je sve teže financirati stare, etablirane sustave socijalne sigurnosti, kao što su, npr., mirovinski i zdravstveni sustav. Evo o tome jedne slikovite metafore: “Sustav socijalne sigurnosti naliči automobilu s velikim cilindrom čiji vlasnik nema dovoljno sredstava da bi kupio benzin, da bi popravio mnoge kvarove na automobilu, da bi platio njegovo osiguranje i kupio vinjetu za vožnju” (Bonnici, 1997.:6). Istovremeno, novi socijalni rizici, prije svega sve rasprostranjenija socijalna isključenost i prekarnost socijalnog statusa, kojima je izložena većina ljudi, zahtijevaju povećana financijska sredstva te svestraniji društveni angažman u njihovu prevladavanju. Drugo, radi se o organizacijskoj, a neki će tome dodati, i ideologijskoj, krizi socijalne države. Riječ je o tome da je socijalna država proizvela ogromnu, inertnu,

Ivan_Pavao_02.p65

139

12.10.2007, 10:14

140

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

birokratiziranu mašineriju, koja je u velikoj mjeri sama sebi postala svrhom.

Ona je zamaglila primarne ciljeve svoga poslanja, te je utoliko postala kontraproduktivnom. Treći, možda najvažniji aspekt krize socijalne države, možemo nazvati filozofijskim ili legitimacijskim. Naime, djelovanjem socijalne države u pitanje su dovedeni tradicionalni mehanizmi solidarnosti u društvu. Ne radi se o tome da se dovodi u pitanje sama institucija socijalne države i njena uloga u održanju solidarnosti u društvu, nego da se naglasi potreba da se ona intelektualno i moralno preispita, pa s tim u skladu reformira. To je prethodni uvjet transformacije i preživljavanja socijalne države u novim povijesnim okolnostima. Stara se socijalna država, prema nekim mišljenjima, identificirala s “društvom osiguranja”. Ona je postala, tvrdi Francois Evald (1985.), “veliki stroj za obeštećenje” koji počiva na odvajanju i suprotstavljanju ekonomskog i socijalnog. Paradoksalna je činjenica da je upravo socijalna država pospješila proces individualizacije kojem danas svjedočimo, jer je svojim djelovanjem potisnula ili pak razorila primarne oblike solidarnosti. Individualizacija se u suvremenom društvu javlja u dva osnovna aspekta. Prvi je aspekt emancipacijski, dok drugi aspekt individualizacije donosi štetne posljedice, on vodi u “negativni individualizam” (Castel, 1995.). Na taj se način društvo atomizira na mnoštvo izoliranih individua koje obilježavaju tzv. “tržišni individualizam”. Ako se stvari dovedu do njihove krajnosti, onda takva “socijalizacija odozgo”, čiji je glavni nositelj socijalna država, uzrokuje posljedicu da je država gotovo isključivi “proizvođač socijabiliteta”, ona se pojavljuje kao dominantni izraz kolektivnog života. Kritike takve “socijalizacije odozgo” dolaze i s lijeve i s desne strane ideologijskog spektra. Nesumnjivo je, međutim, da društvo zbog toga biva osiromašeno u svojoj dubinskoj dimenziji (Rosanvallon, 1981.). Važan instrument u prevladavanju takve situacije koja emanira razne oblike otuđenosti je promicanje ljudskih prava i dostojanstva ljudske ličnosti, a posebno otklanjanje prepreka u “pristupu pravima”, kako to naglašavaju neki noviji dokumenti Vijeća Europe.

Crkva je u doba pontifikata Ivana Pavla II. znatnu pažnju posvećivala ljudskim pravima, budući da u njima vidi temelj modernog društva te nužnu pretpostavku punog razvoja čovjekove ličnosti i obrane njegova dostojanstva.

Međutim, ljudska prava nisu samo građanska i politička, kako se to često misli, nego su to isto tako ekonomska, socijalna i kulturna prava. I o tim pravima je riječ u temeljnim dokumentima OUN te dokumentima najvažnijih europskih organizacija kao što su Vijeće Europe i Europska unija.

Ivan Pavao II. u više je navrata isticao primordijalnu važnost ljudskih prava, mada je u pogledu samih izvorišta tih prava Crkva u sporu s tzv. socijalnim kontraktualistima još od vremena prosvjetiteljstva i racionalizma.

U tom smislu vrijedi podsjetiti na misao Ivana Pavla II., koju je on iznio u intervjuu talijanskom novinaru Vittoriju Messoriju 1994. godine, prema kojoj je Evanđelje najsavršenija deklaracija o ljudskim pravima (1994.). Angažman

Ivan_Pavao_02.p65

140

12.10.2007, 10:14

Vlado Puljiz: Socijalno pitanje i katolička crkva u vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II.

141

pape Ivana Pavla II. u prilog ljudskih prava došao je do izražaja u više navrata. Ovdje spomenimo da se Papa u svom poznatom govoru u Svetom Jakovu od Compostella 2. studenoga 1982. godine, posvećenom reevangelizaciji Europe, poziva na temeljne dokumente o ljudskim pravima pritom rekavši: “…Ako se Europa u svom promišljanju društvenog života bude snažno oslanjala na načela sadržana u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka, Europskoj konvenciji o pravima čovjeka, Završnom aktu Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi….njena budućnost neće biti nesigurna….” (prijevod s francuskog jezika). Nadalje, u govoru sucima Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu 8. listopada 1988. godine Ivan Pavao II. proklamira: “…ja potvrđujem duboki interes Crkve za pitanja koja se tiču ljudskih prava i sloboda. Angažiranje Crkve u toj domeni u punoj mjeri odgovara njenoj moralnoj i religijskoj misiji. Crkva snažno brani ljudska prava budući da ih smatra nužnom pretpostavkom uvažavanja dostojanstva ličnosti čovjeka kojega je prema svojoj slici stvorio Bog a otkupio Isus Krist” (prijevod s francuskog jezika). Ljudska prava i dostojanstvo čovjeka polazište su njegove društvenosti, bez kojih on nije potpuna ličnost niti je biće kakvo je Bog stvorio. Borba za ljudska prava i promicanje čovjekove društvenosti može se postići razvojem civilizacije ljubavi, u više je navrata isticao Ivan Pavao II. No vratimo se spomenutom pitanju socijalne države, koja je glavni instrument društva u ostvarivanju socijalnih prava. U enciklici Ivana Pavla II. “Centesimus annus” iz 1991. godine nalazimo kritiku socijalne države koja podsjeća na ocjene koje su izrekli svjetovni analitičari. Na to upućuje njen sljedeći stavak: “Neposredno intervenirajući i lišavajući društvo njegove odgovornosti, socijalna država uzrokuje gubitak ljudskih energija, te hipertrofiranost javnog aparata, koji više pokreće birokratska logika nego potreba da bude na usluzi korisnicima, što rezultira enormnim povećanjem troškova. U stvari, čini se da potrebe bolje poznaju oni koji su bliži korisnicima ili im se znaju približiti……”. (CA, br. 48, prijevod s francuskog jezika). Zato je važno primijeniti načelo supsidijarnosti, jer ono podrazumijeva vertikalnu preraspodjelu uloga u “proizvodnji” solidarnosti između različitih razina i aktera u društvu, umnožavanje društvenih veza i kreiranje socijalnog kapitala, kao izraza povezanosti i povjerenja među ljudima.

Pojednostavljeno rečeno, između dvaju velikih scenarija društvenog razvoja – prvog, koji vodi ka sve snažnijem socijal-etatizmu i ekspanziji državne intervencije, koja, kako je rečeno, reducira socijabilitet društva, te drugog, koji podrazumijeva neoliberalnu minimalnu državu, s bitno smanjenom državnom redistribucijom dobara i usluga, i, posljedično tome, socijalnu regresiju, potrebno se opredijeliti za promjenu odnosa između države i društva, koju ne nudi nijedan od ta dva modela. Budućnost socijalne države, socijalnih prava i solidarnosti treba, dakle, tražiti u kombinaciji raznih elemenata i aktera koji će biti kreatori i nositelji bogatije društvenosti. Alterna-

Ivan_Pavao_02.p65

141

12.10.2007, 10:14

142

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

tiva današnjem stanju, dakle, nije institucionalne nego socijetalne naravi.

Radi se o tome da treba razviti dublje civilno društvo, proširiti prostor ljudske razmjene i umnožiti oblike, domete i kvalitetu solidarnosti. U tom smislu sve veću pažnju mnogi poklanjaju konceptima kao što je “socijalno društvo”, “kombinirana socijalna politika”, “socijalni kapital” ili pak “socijalna kohezija”. Upravo na konceptu “socijalne kohezije” u posljednje vrijeme u svojim akcijama promicanja ljudskih prava, u svojim dokumentima i projektima insistira Vijeće Europe.

U tom redefiniranju socijalne države, u obrani solidarnosti i pravednosti u društvu, nezamjenjiva je uloga Crkve. Naime, Crkva je kroz proteklo stoljeće borbe protiv totalitarizama, tj. sustava vladavine koji su najviše zlorabili državu kao instrument opresije nad društvom i građanima, polazeći od svog izvornog poslanja, inzistirala na vrijednostima čovjeka i njegovoj društvenosti kao osnovama socijalnog tkiva, koje država svojom intervencijom, ma kakve dobre namjere imala, ne može nadomjestiti, ali ga neadekvatnim akcijama može oštetiti.

U nastavku izlaganja dotaknut ćemo neka konkretna pitanja kojima se Ivan Pavao II. bavio u svojim enciklikama, a koja su predmet zanimanja šire društvene javnosti.

U povodu 20. godišnjice enciklike Pavla VI: “Populorum progressio” Ivan Pavao II. u enciklici “Sollicitudo rei socialis”, obznanjenoj 1987. godine, bavi se problemima siromaštva te drugim socijalnim problemima. U enciklici stoji da su se socijalne prilike od doba enciklike “Populorum progressio” pogoršale, tako da više nema mjesta optimizmu kojim je prije dvadeset godina zračila ta enciklika. U toj enciklici Ivana Pavla II. stoji ocjena: “ Milijuni su ljudi lišeni nade jer se njihov položaj u mnogim dijelovima svijeta osjetno pogoršao” (SRS, br. 13). Papa upozorava na probleme siromaštva u svjetskim razmjerima; on uočava sve teži položaj ogromnog broja ljudi u prenapučenim zemljama Trećeg i Četvrtog svijeta, koje su globalizacija i tehnološka revolucija još više udaljile od razvijenih zemalja i povećala im bijedu. Važno je upozorenje iz enciklike o porastu nezaposlenosti i privremene zaposlenosti u razvijenim zemljama, koji uzrokuje niz negativnih posljedica na individualnoj i društvenoj razini. Papa u ovoj enciklici navodi sintagmu “strukture grijeha”: “'Izopačeni mehanizmi' i 'strukture grijeha', o kojima smo govorili, mogu se nadvladati jedino oživotvorenjem ljudske i kršćanske solidarnosti, na koju Crkva poziva i koju neumorno promiče. Jedino se tako mogu velike pozitivne energije osloboditi u korist razvoja i mira” (SRS, br. 40). Također se u enciklici poziva na “preferencijalnu opciju – opredjeljenje ili povlaštenu ljubav - za siromašne” .

“S obzirom na svjetske razmjere što ih je poprimilo socijalno pitanje, ta povlaštena ljubav ili odluke koje ona nadahnjuje, nužno obuhvaća beskrajno mnoštvo gladnih, prosjaka, beskućnika, onih koji nemaju liječničke pomoći, a nadasve one koji su bez nade u bolju budućnost: nije moguće ne uzeti

Ivan_Pavao_02.p65

142

12.10.2007, 10:14

Vlado Puljiz: Socijalno pitanje i katolička crkva u vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II.

143

u obzir postojanje takvih skupina ljudi” (SRS, br. 42). Crkva, naravno, nije pozvana propisivati konkretna rješenja za socijalne probleme. Međutim, njena je dužnost upozoriti na stanje u društvu, te svojim primjerom pokazivati drugima kako se treba kršćanski ponašati i u svim se prilikama zauzimati za siromašne i socijalno ranjive kategorije ljudi. U tom smislu enciklika “Sollicitudo rei socialis” daje eksplicitan naputak za ponašanje crkvenih predstavnika: “Suočeni s primjerima bijede ne smijemo prednost davati suvišnom nakitu crkava i skupocjenim predmetima bogoštovlja; naprotiv, mogla bi biti i obveza da se takvi predmeti otuđe kako bi se potrebnima dao kruh, piće, odjeća i stan” (SRS, br. 31) Posljednjih desetljeća svjedoci smo izrastanja nove strukture rada proizišle iz tehnološke revolucije, globalizacije i tercijarizacije ekonomije. “Može se govoriti o dekolektivizaciji rada, koja se, na jednoj strani, ogleda u porastu nezaposlenosti i nesigurne zaposlenosti (prekarizacija rada), a na drugoj u individualizaciji rada……Fleksibilizacija i prekarizacija rada destabiliziraju klasične sustave socijalne sigurnosti, razvijene u poslijeratnom 'zlatnom dobu' socijalne države” (Puljiz i sur., 2005.: 155). Radu je posvećena enciklika Ivana Pavla II. “Laborem exercens” iz 1981. godine, a rad se spominje i u drugim enciklikama. Za razliku od skeptika koji idu dotle da nagovještavaju “kraj rada” (J. Rifkin), Ivan Pavao II. ističe da je rad ključ, “možda bitni ključ”, cijelog socijalnog pitanja. Sa stajališta socijalne akcije usmjerene na prevladavanje suvremene “krize rada”, nalazimo posebno značajnim da se u enciklici radom proglašava svako čovjekovo djelovanje, bez obzira na značaj i okolnosti u kojima se ono odvija. “Drugim riječima, tim se imenom označava svaka ljudska djelatnost koja se smatra ili se mora smatrati radom među tolikim mnogobrojnim oblicima djelovanja za koje je čovjek sposoban i prema kojima je sklon uslijed svoje naravi i snagom svojega čovještva” (LE, Uvod). Ako znamo da privilegirano mjesto u našoj civilizaciji ima plaćeni rad (“društvo salarijata”, kako ga naziva R. Castel), onda ova široka, antropologijska definicija rada otvara mogućnost da se suvremeno društvo odredi u odnosu na ukupnost ljudske aktivnosti, a ne da privilegira samo plaćeni rad. Uostalom, traganja za novim koncepcijama socijalne sigurnosti u uvjetima sve veće fleksibilizacije zaposlenosti, kojima danas svjedočimo u Europi (npr. djelovanje radne skupine A. Supiota), usmjerena su upravo na prevladavanje takvog uskog shvaćanja rada, svedenog na plaćenu zaposlenost.

U središte pažnje socijalnih analitičara, političkih djelatnika, kao i šire javnosti, dospjelo je posljednjih desetljeća pitanje obitelji. Nesporno je da je obitelj temeljna jedinica društvene strukture, najvažnije ishodište društvenih odnosa. U poslijeratnom “zlatnom dobu” socijalne države, stabilna konjugalna obitelj, sa zaposlenim ocem i majkom u kući, bila je pouzdano uporište socijalne države, jer je amortizirala mnoge socijalne probleme u društvu.

Rezultati novijih istraživanja pokazali su da je za ogromnu većinu ljudi obi-

Ivan_Pavao_02.p65

143

12.10.2007, 10:14

144

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

telj danas najveća vrijednost. S druge strane, posljednja tri desetljeća svjedočimo brzim promjenama u obiteljskoj strukturi i obiteljskim odnosima. Štoviše, može se reći da se od svih temeljnih društvenih institucija (država, škola, crkva) obitelj najbrže mijenja. To je navelo neke analitičare na zaključak da je na djelu dubinska kriza i disolucija obitelji. Koje su osnovne manifestacije te krize? Navest ćemo ih nekoliko: osjetno smanjenje broja članova obitelji, pad nataliteta, sve veće stope razvoda brakova i rast broja izvanbračne djece, pluralizacija oblika obitelji, porast broja brakova bez djece, kao i jednoroditeljskih te samačkih kućanstava, itd. (Puljiz, 2003.). Postavlja se pitanje: ne vodi li sve to slabljenju obiteljske solidarnosti i postupnom gubljenju obiteljskog identiteta? Zanimljivu interpretaciju uloge suvremene obitelji dao je francuski sociolog H. Mendras. On tvrdi da današnja, kako je naziva, “raspršena obitelj” intenzivno održava “solidarnost na distancu”. Prema Mendrasu, obitelj ima temeljnu ulogu u socijalizaciji pojedinca: čovjek je u obitelji priznat kao osoba, on se u obitelji odmara, provodi trenutke rekreacije, u obitelji nalazi sigurnost i sreću. “Promatrano s pozicije pojedinca, on više nije element obitelji, nego je obitelj dio njegove ličnosti” (Mendras, 1997.:190).

Crkva u svojim dokumentima obitelji pridaje iznimnu pažnju. “Obitelj, zasnovana i oživotvorena ljubavlju, jest zajednica osoba: bračnih drugova, muža i žene, roditelja i djece, rodbine. Njezina prva zadaća jest vjerno živjeti stvarnost zajedništva u trajnom naporu da se promiče istinita zajednica osoba” (“Familiaris consortio”, 1981, br. 18). Crkva čvrsto zagovara konjugalnu obitelj kao “izvorište i temelj ljudske društvenosti”. O tome u enciklici Ivana Pavla II. “Centesimus annus” stoji: “Obitelj treba promatrati kao svetište života. Zapravo, obitelj je sveta, ona je mjesto na kojem se život, kao Božji dar, može prikladno razvijati i zaštititi od brojnih napada kojima je izložen, mjesto gdje se pojedinac može razvijati prema autentičnim ljudskim mjerilima. Nasuprot onome što zovemo kultura smrti, obitelj predstavlja kulturu života.” (CA, br. 39, prijevod s francuskog jezika). Vrijedi istaknuti stajalište Crkve o zadaćama države u odnosu na obitelj. Ono je sadržano u sljedećem pasusu: “Državni zakoni trebaju biti koncipirani na način da promiču povoljne uvjete života za obitelj, pomažući joj da obavi zadatke koji su joj namijenjeni. Pred danas sve izraženijim tendencijama da se, kao supstitut konjugalnoj obiteljii, legitimiraju drugi oblici veza, koji, zbog svoje prirode i voljom izraženog prolaznog karaktera, ni u kom slučaju ne mogu izraziti smisao obitelji niti osigurati njeno dobro, zadaća je države ohrabrivati i štititi autentičnu instituciju obitelji, respektirati njen prirodni oblik kao i njena prirođena i neotuđiva prava” (Message….,1994.: br. 5, prema francuskom tekstu).

Ovdje smo pred jednim od najkompleksnijih i najkontroverznijih pitanja socijalnog nauka Crkve. Razumljivo je da Crkva brani izvornu, legalnu obitelj zasnovanu na trajnoj bračnoj vezi. Međutim, pred društvo i Crkvu danas se postavlja pitanje: kako se odnositi prema novoj pluralnoj obiteljskoj stvar-

Ivan_Pavao_02.p65

144

12.10.2007, 10:14

Vlado Puljiz: Socijalno pitanje i katolička crkva u vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II.

145

nosti, tj. sve većem broju atipičnih, heterogamnih obitelji, u kojima se rađa sve veći broj djece, a koje traže još veću državnu zaštitu i pomoć (npr. brojne jednoroditeljske obitelji)? Ovdje podsjećamo da moderna europska obiteljska politika polazi od činjenice da je tzv. dvohraniteljska obitelj u kojoj su obadva bračna partnera zaposlena (bez dvije plaće teško je danas uzdržavati obitelj!), postala uobičajena i poželjna sa stajališta materijalne stabilnosti, da, prema tome, zagovara zapošljavanje žena i razvoj usluga za djecu i obitelj. G. Esping – Andersen, najveći današnji autoritet u europskoj socijalnoj politici, o tome piše: “Kao i uvijek, pristup plaćenom radu ostaje najbolje sredstvo socijalne zaštite. Razlika je danas u tome što su novi oblici obitelji danas suočeni s novim i teškim kompromisima između zaposlenosti i obiteljskih obveza. Ti bi kompromisi bili bolje riješeni dostupnošću usluga nego klasičnom politikom održavanja dohotka… Glavni izazov sastoji se u preispitivanju socijalne politike na način da tržište rada i obitelj postanu izvor zaštite, jamčeći da će sutrašnji radnici biti što je moguće više produktivni” (EspingAndersen, 2001.: 310-311). Rješenja socijalnih problema obitelji vjerojatno treba tražiti u novim koncepcijama rada i zaposlenosti, o čemu se, pored ostalog, govori u enciklici “Laborem exercens”. O tome, nema sumnje, predstoje velike rasprave i traganja za novim pristupima, pri čemu će biti veoma važno stajalište Crkve.

Socijalna pravda jedan je od središnjih koncepata vezanih uz solidarnost i načela raspodjele u društvu. Kako piše J. Rawls, “Prvotni subjekt pravde je temeljna struktura društva ili, točnije, način na koji veće društvene institucije podjeljuju osnovna prava i dužnosti i određuju podjelu koristi od društvene suradnje” (Cit. prema Valković, 1997.: 46). Danas se prilikom promišljanja o socijalnoj pravdi mnogo raspravlja o napetosti između jednakosti, sigurnosti i slobode. Primjera radi, liberalna koncepcija socijalne pravde naglasak stavlja na slobodu, dakle na tržište kao mjesto ostvarenja komunitativne pravde, a manje na korektivnu državnu raspodjelu dobara i usluga, odnosno distributivnu pravdu. Neoliberalni mislioci iz kruga tzv. “Nove desnice” (New Right), kao Hayek i Nozick, odbacuju samu ideju redistributivne socijalne pravde i zagovaraju stajalište prema kojem se raspodjela treba odvijati putem razmjene na slobodnom tržištu. Socijaldemokrati su pristaše veće društvene jednakosti, ali pri tome ne zanemaruju slobode pojedinca, kako je to bio slučaj u zemljama tzv. realnog socijalizma.

Papa Ivan Pavao II. u više dokumenata tretira pitanja socijalne pravde.

Mi ćemo ovdje citirati stavak iz njegove Poruke prigodom svjetskog dana mira iz 1998. godine. “Pravda je u isto vrijeme moralna vrlina i pravni koncept. Ona se nekad predstavlja zavezanih očiju; zapravo, pravdi je svojstveno da pažljivo bdije i da osigurava ravnotežu između prava i dužnosti, da isto tako ohrabruje pravičnu raspodjelu troškova i dobiti. ….Njen najdublji korijen je u ljubavi, koja svoj najznakovitiji izraz ima u milosrđu. Zbog toga pravda bez milosrdne ljubavi postaje hladna i krhka” (Message… 1998.: br.

Ivan_Pavao_02.p65

145

12.10.2007, 10:14

146

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

1, prijevod s francuskog jezika). U tom kontekstu treba razumjeti “preferencijalnu opciju za siromašne”, jedno od temeljnih načela socijalnog nauka Crkve koje ima evanđeosko utemeljenje, a o kojoj je ranije bilo riječi. Kako piše Valković, preferencijalna opcija za siromašne “….. Očitovala se većinom u raznovrsnim oblicima karitativne djelatnosti, ali s probuđenijom svijesti za socijalnu pravdu probuđena je i svijest o dužnosti posebno pojačane socijalne skrbi i socijalne pravde u vezi sa siromašnima”. (Valković, 1994.: 22).

Papa Ivan Pavao II. ostavio je duboki trag u socijalnom nauku Crkve. On je u svojim enciklikama te drugim dokumentima formulirao stajalište Crkve o glavnim socijalnim problemima svijeta u protekla tri desetljeća, te dao načelna polazišta za njihovo rješavanje. No, kako je na početku rečeno, socijalni nauk Crkve nije jednom zauvijek zatvorena knjiga. On stalno treba pratiti društvenu zbilju i tragati za objašnjenjima socijalnih problema držeći se temeljnih zasada kršćanstva.

Enciklike i crkveni dokumenti o kojima je u ovom prilogu bilo riječi nastali su u posljednja tri desetljeća 20. stoljeća, tj. u vrijeme kada je kriza kejnzijanske socijalne države bila najizraženija. Tada je u većini zemalja bila na djelu politika “rezanja” (retrenchement) socijalnih prava i smanjivanja socijalnih troškova (podsjetimo se tačerizma u Velikoj Britaniji i reganizma u SAD!), ali i njihova prestrukturiranja. U tom su se vremenu, kako je poznato, pojavili i dobili na značenju novi socijalni rizici (npr. dugotrajna nezaposlenost, isključenost), koji su pokrenuli dodatne oblike državne intervencije. Zato je politika “rezanja” socijalnih prava i prijenosa dijela socijalnih troškova s države na građane (tzv. “individualizacija socijalnoga”) najviše pogodila klasične sustave socijalne sigurnosti (u prvom redu mirovinski i zdravstveni sustav). Pažljivi uvid u podatke o kretanju socijalnih troškova u europskim zemljama otkriva da ti troškovi u spomenutom razdoblju nisu, kako bi se to očekivalo, znatnije smanjeni. Premda su mnoge socijalne reforme još u tijeku, ipak se mogu nazrijeti indikatori nove ravnoteže između glavnih aktera distribucije socijalne dobrobiti u suvremenom društvu – države, tržišta i civilnog društva. Nadalje, u nekim zemljama, kao i u glavnim europskim organizacijama, prisutno je traganje za novim konceptima socijalne sigurnosti u uvjetima fleksibilnog, individualiziranog rada, pada fertiliteta, starenja stanovništva i strukturalne destabilizacije obitelji. Međutim, male rubne europske zemlje kao što je Hrvatska, zbog slabašne i negativnim socijalnim posljedicama nedovoljno otporne ekonomije, te mnoštva naslijeđenih problema, od kojih su najteži oni proizašli iz rata, vrlo su ranjive i izložene snažnom pritisku globalnog neoliberalizma. Zato je važno da se danas Crkva stavlja u obranu socijalnih prava, da promiče solidarnost s najugroženijim pripadnicima društva, da se poziva na tradicionalno načelo “preferencijalne opcije za siromašne”. Isto tako je bitno da zalaganje za socijalna prava siromašnih prati praktično djelovanje Crkve. U današnjem vremenu nesigurnog življenja, krize

Ivan_Pavao_02.p65

146

12.10.2007, 10:14

Vlado Puljiz: Socijalno pitanje i katolička crkva u vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II.

147

klasične socijalne države te porasta značenja civilnog društva, prilika je da se još više afirmira socijalna uloga Crkve, za koju se za svog pontifikata snažno zalagao Ivan Pavao II.

Literatura B. BONNICI (1997.) Politiques et protection sociale, Paris, PUF Enciklike: LAV XIII. Rerum novarum (1891.)

PIO XIII. Quadragesimo anno (1931.)

PAVAO VI. Populorum progressio (1967.)

IVAN PAVAO II. Laborem exercens (1981.)

Sollicitudo rei socialis (1987.)

Centesimus annus (1991.)

G. ESPING-ANDERSEN (2001.) Kakva socijalna država za XXI. stoljeće? u: Revija za socijalnu politiku, br. 3-4.

F. EVALD (1985.) L' Etat Providence, Paris, Bernard Grasset.

J. HÖFFNER (2005.) Kršćanski socijalni nauk, Zagreb, Kršćanska sadašnjost.

JEAN PAUL II. Familiaris consortio (1981.)

JEAN PAUL II. Discours de St Jacques de Compostelle, 9. novembre 1982., u: La documentation catholique, 1983.

JEAN PAUL II., Entrez dans l' espérance, Plon/Mame, Pocket, 1994.

JEAN PAUL II., Allocution devant la Cour européenne des droits de l' homme, Strasbourg, 8. octobre 1988., u: La documentation catholique,1988.

K. KERSBERGEN (1995.) Social Capitalism, London, New London, Nework, Routledge.

H. MENDRAS (1977.) L' Europe des Européens, Paris, Gallimard F.-X. NGUYĘN CARDINAL VAN THUÂN (2000.) Agenda Social, Vatican, Conseil pontifical “Justitia et pax”.

V. PULJIZ (2003.) Društvo, obitelj, obiteljska politika, u: V. PULJIZ D. BOUILLET (ur.), Nacionalna obiteljska politika, Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Zagreb.

V. PULJIZ (2005.) Povijest socijalne politike, u: V. PULJIZ, G. BEŽOVAN, Z. ŠUĆUR, S. ZRINŠČAK, Socijalna politika. Povijest. Sustavi. pojmovnik., Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

V. PULJIZ (1997.) Socijalne reforme Zapada, Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

P. ROSANVALLON, La crise de l' Etat Providence, Paris, Seuil.

P. ROSANVALLON (1995.) La nouvelle question sociale, Paris, Seuil.

M. VALKOVIĆ (1997.) Solidarnost i pravda kao temelj socijalne države, u: V. PULJIZ (ur.), Hrvatska kao socijalna država, Centar za industrijsku demokraciju SSSH, Zagreb.

Ivan_Pavao_02.p65

147

12.10.2007, 10:14

148

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

M. VALKOVIĆ (ur.), (1991.) Sto godina katoličkog socijalnog nauka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb.

H. L. WILENSKY (1981.) Leftisme, Catholicism and Democratic Corporation: The Role of Political Parties in Recent Welfare State development, in: P. FLORA, A. J. HEIDENHEIMER, (eds.) The Development of Welfare State in Europa and America, New Brunswick and London, Transaction Books.

Ivan_Pavao_02.p65

148

12.10.2007, 10:14

Rebeka Anić: Filozofsko-teološke postavke Ivana Pavla II. o dostojanstvu i pozivu žene

149

Rebeka Anić

FILOZOFSKO - TEOLOŠKE POSTAVKE IVANA PAVLA II. O DOSTOJANSTVU I POZIVU ŽENE 0. Uvod Učenje Ivana Pavla II. o ženi, radi preglednosti, moguće je razdvojiti na dvije međusobno povezane razine: na razinu njegovih filozofsko - teoloških postavka o dostojanstvu i pozivu žene i na razinu njegovih socijalno - etičkih izjava o društvenoj zbilji žena. U ovome ćemo se članku zadržati na filozofsko - teološkim postavkama o dostojanstvu i pozivu žene nastojeći ih osvijetliti u okviru Papinih filozofsko - teoloških polazišta o ljudskoj osobi, dotično o čovjeku, muškarcu i ženi, kao slici Božjoj. Budući da se Papino učenje o ženi - slici Božjoj prihvaća pozitivno i kao doprinos promicanju dostojanstva žene dok njegovo učenje o posebnostima ženske naravi izaziva prijepor, ponajprije ćemo raščlaniti Papino poimanje žene - slike Božje i rodnih odnosa koji se temelje na tom učenju. Nakon toga slijedi raščlamba Papinoga tumačenja o posebnosti ženske naravi. Na samome početku donosimo neke napomene važne za razumijevanje Papina učenja o ženama budući da to učenje stavljaju u okvir njegovih filozofsko - teoloških zanimanja.

1. Prethodne napomene Ivan Pavao II. prvi je papa koji je ženama posvetio jedan dokument, apostolsko pismo Mulieris dignitatem.1 Za Papino poimanje žene apostolsko pi1 IVAN PAVAO II., Mulieris dignitatem. Apostolsko pismo o dostojanstvu i pozivu žene prigodom marijanske godine, Dokumenti 91, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1989.

Apostolsko pismo Mulieris dignitatem naišlo je na dvojne reakcije: od oduševljenja, pohvala, bespridržajnoga prihvaćanja svega onoga što je u njemu napisano (na hrvatskome

Ivan_Pavao_02.p65

149

12.10.2007, 10:14

150

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

smo Mulieris dignitatem važno je ne samo stoga što je to jedini Papin dokument izričito posvećen dostojanstvu i poslanju žene, već i stoga što zauzima središnje mjesto u učenju Ivana Pavla II. o ženi. To je apostolsko pismo, naime, s jedne strane sažetak, vrhunac svih dotadašnjih Papinih filozofsko - teoloških antropoloških promišljanja u odnosu na ženu, s druge strane svi njegovi naknadni dokumenti, pisma, govori, izjave, sadrže daljnju razradu, primjenu ili produbljenje postavka o ženama sadržanih u Mulieris dignitatem.2 Učenje Ivana Pavla II. o dostojanstvu i pozivu žene koje je kao u jezgri sadržano u Mulieris dignitatem nije, međutim, moguće razumjeti bez poznavanja Papine, kako je sam naziva, “cjelovite antropologije” izložene na generalnim audijencijama srijedom održanim od 1979. do 1981. godine.3 Ovu se, pak, Papinu cjelovitu antropologiju ne može pravo razumjeti bez filozofske antropologije Karola Wojtyle na koju se nadovezuje njegova teološka antropologija, što upućuje na zaključak da je Mulieris dignitatem plod prethodnih Papinih filozofsko - teoloških antropoloških promišljanja te da ta promišljanja valja uzeti u obzir ukoliko se želi pravo razumjeti Papino učenje o ženi.

Važno je također imati na umu da je Ivan Pavao II. po svom obrazovanju filozof - etičar i da se njegova antropološka mišljenja oblikuju u raščlambi etičkih prijepora. Iz toga slijedi da su izbor tema i postavke njegove antropologije, ponajprije filozofske a kasnije i teološke, stimulirane i potaknute ovim zanimanjima te s druge strane da su ograničene i određene tim istim zanimanjima. Potrebno je, naime, imati na umu da su cilj i svrha govora na generalnim audijencijama iz kojih izrasta Mulieris dignitatem bili antropološko

jeziku vidi: E. VASELY, Mulieris dignitatem – prikaz, odjeci i značenja, u: Obnovljeni život XLIV /1989./ 1, str. 45-47; I. FUČEK, Mulieris dignitatem – teološki naglasci, u: Obnovljeni život XLIV /1989./ 1, str. 58-66) do kritika i razočaranja (na hrvatskome jeziku vidi: A. M. GRÜNFELDER, Mulieris dignitatem – Dokument koji stvara dvojbe, u: Obnovljeni život XLIV /1989./ 1, str. 294; ISTA, Biti cjelovita, dobra, lijepa - kritički pokušaj o feminističkoj teologiji, u: Bogoslovska smotra LXX /1990./ 3-4, str. 222).

2 Osim Mulieris dignitatem, kada se govori o Papinu učenju o ženama, potrebno je uzeti u obzir još neke dokumente i pisma, osobito: apostolsku pobudnicu Familiaris consortio (1981.), encikliku Redemptoris mater (1987.), apostolsku pobudnicu Christifideles laici (1988.), apostolsko pismo Ordinatio sacerdotalis (1994.), Pismo ženama povodom svjetske konferencije žena u Pekingu (1995.).

3 Govori su objavljeni u: Insegnamenti di Giovanni Paolo II, u svescima: II,2 1979., Libreria Editrice Vaticana (odsada skraćeno LEV) 1979.; II,2 LEV 1980.; III,1 LEV 1980.; III,2 LEV 1980.; IV,1 LEV 1981.; IV,2 LEV, 1981.; V,1 LEV 1982.; V,2 LEV, 1982.; V,3 LEV 1982.; VI,1 LEV 1983.; VI,2 LEV 1983.; VII,1 LEV 1984.; VII,2 LEV 1984. Dvadeset i tri Papina govora održana u generalnim audijencijama srijedom od 5. rujna 1979. godine do 2. travnja 1980. godine na hrvatskome jeziku objavljena su u knjizi Nije dobro da čovjek bude sam, Biblioteka “Majka”, br. 1, Zagreb, 1980. Šesnaest govora iz prvoga niza govora objavljeno je i u Svescima 39 (1980.), str. 18-46 pod naslovom Govori o postanku čovještva i ljudske ljubavi. Govore je preveo J. Barbarić.

Ivan_Pavao_02.p65

150

12.10.2007, 10:14

Rebeka Anić: Filozofsko-teološke postavke Ivana Pavla II. o dostojanstvu i pozivu žene

151

- teološko utemeljenje Humanae vitae4 te “pratili iz daleka” sinodu biskupa o kršćanskoj obitelji u suvremenome svijetu.5 To znači da filozofsko - teološka antropologija iz koje izrasta Papino učenje o dostojanstvu i pozivu žene nastaje u okviru bračne etike, bračnoga ćudoređa te da je taj okvir i uvjetuje.

Obje činjenice, tj. da se teološku antropologiju Ivana Pavla II. pravo može razumjeti samo uzevši u obzir filozofsku antropologiju Karola Wojtyle i da njegova filozofsko - teološka antropologija nastaje u okviru bračne etike, bračnoga ćudoređa, utječu i na Papino učenje o ženi.

2. Žena - slika Božja Veliki i nepobitni doprinos Ivana Pavla II. u poimanju dostojanstva žene jest njegovo izričito i neupitno učenje da je žena slika Božja. Koliko je to važno može biti jasnije ako se ima na umu da je u školskoj teologiji, u udžbenicima dogmatike sve do u 20. stoljeću bilo nijekano da je žena u potpunosti slika Božja. Ženama se priznavalo da su djelomice slika Božja, tj. da je slika Božja kod žena utisnuta u njihovu ljudsku duhovnu dušu koja im je zajednička s muškarcima, ali da tu – u ljudsku duhovnu dušu – utisnutu sliku Božju ne mogu odražavati prema vani. Ovakvo se učenje tumačilo trima analogijama: trinitarnom, kristološkom i analogijom stvaranja. Posljedica svih tih učenja bilo je to da se ženu zbog neposjedovanja punine slike Božje isključivalo iz javnoga života. Učenje o ženi kao nepotpunoj slici Božjoj temeljilo se, između ostaloga, na Postanku 2,18-25 a potkrjepljivalo Postankom 3.6 Ivan Pavao II. odlučno prekida s ovom tradicijom. On izričito uči da je čovjek, muškarac i žena, slika Božja. Postanak 1,26-27, gdje je ta istina sadržana, Papa tumači Postankom 2,18-25 i na taj način isključuje svaku mogućnost da se Postankom 2,18-25 umanji ili reducira istina o ženi slici Božjoj sadržana i izrečena u Postanku 1,26-27. 7 Da Papa u potpunosti isključuje takvu mogućUsp. Insegnamenti di Giovanni Paolo II, VII,2 1984., 28. novembre, br. 2, str. 317-318.

Usp. isto, II,2 1979., br. 5, str. 234. 236.

6 Više o tome: R. ANIĆ, Žena – slika Božja, u: Bogoslovska smotra LX (1990.) 3-4, str. 290-297.

7 U Postanku 1,26-27 Papa prepoznaje snažan metafizički naboj dok u Postanku 2,1825 ljudsko iskustvo. Budući da mu je stalo klasičnu nauku o ljudskom biću učiniti razumljivom suvremenom čovjeku, iščitavajući Postanak 2,18-25 u fenomenološkome ključu želi doći do ontoloških istina o ljudskom biću sadržanih u Postanku 2,26-27. (Više o tome: R. ANIĆ, Čovjek kao dar u misteriju stvaranja, u govorima Ivana Pavla II. na generalnim audijencijama i u apostolskom pismu Mulieris dignitatem, Magistarski rad, Katolički bogoslovni fakultet, Sveučilište u Zagrebu, 1995., str. 82-83. Također: R. ANIĆ, Čovjek – slika Božja u učenju Ivana Pavla II. s posebnim osvrtom na ženu - sliku Božju, u: R. PERIĆ /ur./, Homo imago et amicus Dei. Miscellanea in honorem Ioannis Golub, Pontificium collegium Croaticum Sancti Hieronymi, Romae, 1991., str. 230-233.)

4 5

Ivan_Pavao_02.p65

151

12.10.2007, 10:14

152

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

nost, svjedoči njegovo tumačenje nekih pojmova ili opisa iz Postanka 2,18-25 koji su u prošlosti služili za umanjivanje dostojanstva žene.

Primjerice, osama iz Postanka 2,188 koja se u prošlosti tumačila kao osama muškarca i kao razlog stvaranja žene, dotično, kao izvor drugotnosti i instrumentalnosti žene, za Papu nije osama muškarca već osama čovjeka (adama) prije negoli se razlikuje na muško i žensko. Osama je za Ivana Pavla II. osnovni antropološki problem koji jednako pogađa i ženu i muškarca.

U osami i žena i muškarac stječu samosvijest i samoodređenje, doživljavaju sebe kao subjekte, doživljavaju značenje vlastitoga tijela, otvaraju se drugome ljudskom biću, dotično, stječu preduvjete potrebne za ulazak u zajedništvo s drugom ljudskom osobom.9 Papa prekida i s tradicijom koja je na temelju Postanka 2,18 “načinit ću mu pomoć kao što je on” obrazlagala i opravdavala podređenost žene muškarcu, dotično s tradicijom koja je zastupala mišljenje da je svrha stvaranja žene da bude pomoćnica muškarcu i to u prvom redu u procesu rađanja, dok bi u svim drugim poslovima muškarcu više bio od pomoći drugi muškarac.10 Takvo tumačenje Papa ne zastupa. On izričito povezuje pojam osame i pomoći. Sam i pomoć riječi su koje prema njegovome mišljenju označavaju upućenost i žene i muškarca kao osoba na zajedništvo.11 Papa tumači da u biblijskome kontekstu Postanak 2,18-25 smijemo razumjeti u smislu da žena mužu i muž ženi pomažu jer su ljudske osobe. “Kao osobe, muškarac i žena, jedno drugom pomažu da bi otkrili cjeloviti smisao svoje ljudske naravi i da bi ga ostvarili.”12 Ne radi se, dakle, o pomoći u rađanju, već se pomoć odno-

“Nije dobro da čovjek bude sam…”.

Više o tome: R. ANIĆ, Čovjek – slika Božja u učenju Ivana Pavla II. s posebnim osvrtom na ženu - sliku Božju, str. 234-235.

10 U skladu s tom tradicijom koja svoje korijene ima u učenju sv. Tome Akvinskoga (vidi: V. BAJSIĆ, Žena kao čovjek, u: Bogoslovska smotra LX /1990./ 3-4, str. 144-154), tumačilo se da žena, da bi mogla biti pomoć muškarcu, muškarcu ima biti slična, ali kao pomoćnica, to znači ne kao ravnopravna osoba, već kao osoba koja je o muškarcu ovisna, njemu poslušna i nadasve ponizna. (Usp. F. A. P. DUPANLOUP, Konference kršćanskim ženama, u: Za vjeru i dom V /1912./ 8, str. 309-311.) Pribojavalo se da bi, ukoliko bi žena zanemarila svoju službu pomoćnice muškarcu, moglo doći do “socijalne anarhije” koja bi bila na štetu žena, dotično da bi se moglo dogoditi da će muškarac u ženi “koja prezire službu pomoćnice čovjekove, prije ili kasnije ugledati samo svojeg suparnika i takmaca.” Zaključuje da bi takvo ponašanje žene bilo “nepromišljeno častohleplje” koje je “uvijek pogibeljno” a postaje kobnim osobito “kad je biće, koje za njim teži slabašno i nejako.” (A. VALENSIN, Kršćanstvo i žena, u: Život XII /1931./, str. 361).

11 Prema Papinu učenju u procesu osame, razlikovanja i otvaranja drugom biću jednako sudjeluju i muškarac i žena: “Zajedništvo osoba moglo se oblikovati samo na osnovi 'dvostruke osamljenosti' muškarca i žene, odnosno kao susret njihove 'različitosti' od svijeta živih bića”. IVAN PAVAO II., Nije dobro da čovjek bude sam, str. 35.

12 IVAN PAVAO II., Mulieris dignitatem, br. 7.

8 9

Ivan_Pavao_02.p65

152

12.10.2007, 10:14

Rebeka Anić: Filozofsko-teološke postavke Ivana Pavla II. o dostojanstvu i pozivu žene

153

si na uzajamnost u postojanju koju nijedno drugo živo biće ne može osigurati. Ovo je Papino učenje, međutim, zasjenjeno njegovim pisanjem u Mulieris dignitatem da Bog stvara ženu iz rebra muškarca te je kao “drugu osobu, kao partnericu, pridružuje mužu koji se (…) osjeća osamljen i (…) ne nalazi potrebnu pomoć”.13 Ova se rečenica protumačila u smislu da Papa ponavlja učenje o drugotnosti i ovisnosti žene muškarcu. Premda sama rečenica upućuje na takvo tumačenje, teško ga je prihvatiti kao Papin stav ako se uzme u obzir njegovo učenje o osobi i zajedništvu osoba izloženo u govorima iz kojih izrasta Mulieris dignitatem.14 Ivan Pavao II. isključuje mogućnost postojanja razlike u dostojanstvu između žene i muškarca i na temelju biblijskog opisa prema kojemu je Adam stvoren prvi a tek potom Eva. Papa naglašava da se stvaranje Eve događa isključivo Božjom snagom i nakanom jer dok Bog stvara, Adam “spava”.

Zaključuje stoga da je žena stvorena neposredno od Boga kao i muškarac.15 Ivan Pavao II. prekida i s tradicijom kojoj je biblijski opis stvaranja žene iz Adamovog rebra služio za opravdanje manje vrijednosti žene te za uspostavu i održavanje hijerarhijskog odnosa među spolovima.16 Biblijski opis prema kojemu je žena stvorena iz rebra Ivan Pavao II. tumači - pozivajući se na starinski, metafizički i slikoviti način izražavanja - u smislu istorodnosti i jednakosti muškarca i žene. Prema Papinu tumačenju, to se odnosi u prvom redu na tijelo17, ali također i na jednakost ljudskosti.18 Za razliku od teoloških tradicija koje su prizivom na nesposobnost ženskoga tijela da odražava sliku Božju utisnutu u ljudsku duhovnu dušu utemeljivale i opravdavale isključenost žena iz javnoga životu, Papa izričito tvr-

Isto, br. 6.

Više o tome: R. ANIĆ, Čovjek – slika Božja u učenju Ivana Pavla II. s posebnim osvrtom na ženu - sliku Božju, str. 235-236.

15 IVAN PAVAO II., Nije dobro da čovjek bude sam, str. 92-93, bilješka 13.

16 Kao primjer takvoga tumačenja može poslužiti sljedeći navod: “Bog nije stvorio ženu iz glave čovjeka, da mu bude jednaka ili nad njim, nego iz rebra, ispod ruke, da mu bude pomoćnica i pokorna.” (RADMANOVIĆ, Katolički feminizam, u: Za vjeru i dom I /1908./ 4, str. 100. Vidi također: F. A. P. DUPANLOUP, Konference kršćanskim ženama, u: Za vjeru i dom V /1912./ 7, str. 246; ISTI, Konference kršćanskim ženama, u: Za vjeru i dom V /1912./ 4, str. 107; ISTI, Konference kršćanskim ženama, u: Za vjeru i dom V /1908./ 8, str. 309-311.)

17 Tumačeći Postanak 2,23 Papa piše: “Tjelesna istorodnost, unatoč drugačijem ustroju povezanim sa spolnom različitošću, toliko je očita da je čovjek (muškarac), probudivši se od postanjskog sna, odmah izražava kad kaže: 'Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega'.” (Insegnamenti di Giovanni Paolo II, II,2 1979, 7 novembre, br.

1075) 18 Usp. IVAN PAVAO II., Nije dobro da čovjek bude sam, str. 33.

13 14

Ivan_Pavao_02.p65

153

12.10.2007, 10:14

154

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

di da je i tijelo žene nositelj slike Božje te da je kao takvo sakrament.19 Papa opisuje tjelesnost kao zajedničko svojstvo muškarca i žene te smatra da činjenica da je čovjek tijelo dublje ulazi u sastav osobnosti od činjenice da je čovjek po tjelesnome sastavu muško i žensko. Muškost i ženskost jesu “dva različita utjelovljenja, dva načina kako se može biti tijelo onog ljudskog bića koje je stvoreno na sliku Božju.”20 Ni Postanak 2,23, dotično imenovanje žene od muškarca, Papa ne tumači u smislu podređenosti žene. On je zapravo mišljenja da taj tekst valja čitati na način da se muškarac određuje u odnosu na ženu: “To novo biće Biblija naziva 'adam' dok ga nakon stvaranja žene počinje zvati muškarac ('iš) u odnosu na iššah (žena jer je uzeta od muža 'iš).”21 Papa se u bilješci poziva na namjeru biblijskog pisca da na temelju sličnosti i suzvučja riječi 'iš i iššah naglasi zajedništvo muškarca i žene.22 O imenovanju žene Ivan Pavao II. piše i u Mulieris dignitatem. I premda na tom mjestu tumači da biblijski tekst tim imenom upućuje na bitni identitet žene spram muškarca, nastavlja da upravo ovaj “biblijski tekst nudi dovoljno temelja za spoznaju o bitnoj jednakosti muškarca i žene u njihovoj ljudskoj naravi.”23 Može se zaključiti da imenovanje žene u učenju Ivana Pavla II. ima značenje obostrane spoznaje i muškarca i žene o njihovoj temeljnoj jednakosti i istorodnosti.

Mogućnost umanjenja žene kao slike Božje Ivan Pavao II. isključuje i upozorenjem u Mulieris dignitatem da je biblijski govor o Bogu antropomorfan, dotično upozorenjem da je svaki govor o Bogu analogan: biblijska objava potvrđuje pravu sličnost čovjeka s Bogom, ali i bitnu nesličnost koja odvaja sva stvorenja od Stvoritelja.24 Papa je mišljenja da valja imati pred očima činjenicu o granicama analogije, granicama sličnosti Boga s čovjekom u biblijskom govoru “kad na različitim mjestima Svetoga pisma (posebno Staroga zavjeta) nalazimo usporedbe koje Bogu pridaju 'muške' ili 'ženske' vlastitosti.” 25

19 Usp. isto, str. 74. Doprinos Ivana Pavla II. teologiji slike Božje Đuro Hranić vidi upravo u tome što u učenje o slici Božjoj uključuje tijelo. Prema Hranićevu mišljenju, Papa je prvi čovjek crkvenog učiteljstva koji je izričito povezao čovjekovu tjelesnu dvospolnu konstrukciju s istinom stvaranja čovjeka na sliku i sličnost Božju i koji je dvospolnost, bračno značenje tijela, stavio u odnos s božanskim Trojstvom. (Đ. HRANIĆ, L'uomo immagine di Dio. Excerpta ex dissertatione ad Doctoratum in Facultate Theologiae, Pontificia Universitas Gregoriana, Romae, 1993., str. 58. Također: Đ. HRANIĆ, Čovjek – slika Božja. Teološka antropologija Ivana Pavla II., u: Diacovensia I /1993./ 1, str. 40-43.)

20 IVAN PAVAO II., Nije dobro da čovjek bude sam, str. 31-32.

21 Isto, str. 15.

22 Isto, str. 92, bilješka 5.

23 IVAN PAVAO II., Mulieris dignitatem, br. 6.

24 Pišući o tome, Papa se poziva i na IV. lateranski sabor. Usp. isto, br. 8.

25 Isto, br. 8.

Ivan_Pavao_02.p65

154

12.10.2007, 10:14

Rebeka Anić: Filozofsko-teološke postavke Ivana Pavla II. o dostojanstvu i pozivu žene

155

Upozorava: “U takvim usporedbama nalazimo neposrednu potvrdu da su oboje, muškarac i žena, stvoreni na sliku i priliku Božju. Ako postoji sličnost između Stvoritelja i stvorenja, razumljivo je da se Biblija služi govornim oblicima koji mu pridaju 'muške' ili 'ženske' vlastitosti.”26 Prisutnost božanskoga u muškarcu i ženi Papa, dakle, ne želi jednostavno staviti u odnos prema ženskim i muškim dijelovima u slici Božjoj. Odlučno ukazuje da je Bog, premda u Bibliji nalazimo usporedbe koje mu pripisuju ženske ili muške vlastitosti, posve božanske naravi te stoga ne posjeduje niti muške, niti ženske vlastitosti vezane uz tijelo. Ovakva Papina promišljanja mogu poslužiti isključenju svake mogućnosti manjega vrednovanja žena pozivanjem na govor o Bogu kao ocu.

3. Odnos uzajamnosti Kao jednu od pozitivnosti koju su Mulieris dignitatem priznavali/le i kritičari/ke apostolskoga pisma jest tumačenje odnosa žena i muškaraca prema modelu uzajamnosti27 a ne prema - u Crkvi uobičajenom - modelu komplementarnosti. Ovaj model uzajamnosti počiva na Papinu učenju o sebedarnosti ljudske osobe. To je učenje prisutno već u njegovoj filozofskoj antropologiji28, njegovu potvrdu Papa nalazi u učenju Drugoga vatikanskoga sabora29, teološki ga produbljuje tumačenjem čovjeka slike Božje u svjetlu nauka o Presvetome Trojstvu30.

Isto, br. 8.

Usp. A. M. GRÜNFELDER, Mulieris dignitatem – Dokument koji stvara dvojbe, str. 301.

28 Primjerice u članku o čovjekovome samoodlučivanju, samoposjedovanju i samogospodstvu (K. WOJTYLA, La struttura generale dell'autodecisione, u: Asprenas 21 /1974./ str. 344-346.) kao i u studijama o bračnoj ljubavi (K. WOJTYLA, Milosc i Odpowiedzialnosc, Lublin, Towarzystwo Naukowe Katolickiego Uniwersytetu Lubelskiego, 1960. Rabimo njemački prijevod: K. WOJTYLA, Liebe und Verantwortung. Eine ethische Studie, München 21981.)

29 U Mulieris dignitatem br. 7 Ivan Pavao II. poziva se na Konstituciju o Crkvi u suvremenome svijetu Gaudium et spes br. 24: “To više, Gospodin Isus, kad moli Oca da 'svi budu jedno… kao što smo i mi jedno' (Iv 17,21-22), otvara ljudskom razumu nedokučive poglede i daje da naslutimo da postoji sličnost između jedinstva božanskih osoba i jedinstva sinova Božjih u istini i ljubavi. Ta sličnost jasno pokazuje da čovjek, koji je na zemlji jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio, ne može potpuno naći sebe osim po iskrenome darivanju samoga sebe.” Premda je poznato da je u nastajanju Gaudium et spes uvelike svojim interventima pridonio i Karol Wojtyla, nije moguće utvrditi njegov izravni utjecaj na ovu saborsku formulaciju.

30 Premda se dobiva dojam da svoje tumačenje čovjeka - slike Božje pod vidom dara Papa temelji na biblijskim tekstovima Postanak 1-2, raščlamba njegova učenja pokazuje 26 27

Ivan_Pavao_02.p65

155

12.10.2007, 10:14

156

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Odnos muškarca i žene prema Papinom modelu uzajamnosti, mogao bi se sažeto prikazati na način: svaki pojedini čovjek, i muškarac i žena, slika su Božja, osobe. Biti osoba na sliku Boga koji je Trojstvo, zajedništvo osoba, znači biti u odnosu s drugom osobom.31 Bitno obilježje odnosa među osobama stvorenim na sliku Trojstvenoga Boga jest biti jedno za drugo32, biti u odnosu iskrenoga darivanja samoga/same sebe33, u odnosu sebedarja: “Reći da je čovjek stvoren na sliku i priliku Boga, znači isto kao reći da je čovjek pozvan da bude 'za' druge, da bude 'dar'.”34 Tumačeći odnos žena i muškaraca na sliku osoba u Bogu, Ivan Pavao II., dakle, zastupa njihovu uzajamnost: to je odnos osobe prema osobi. Obje su osobe – i muškarac i žena - kao slika Božja obdarene razumom, slobodnom voljom, vladalaštvom, obje su pozvane na odnos međusobnoga darivanja.35 Međusobno su upućene jedna na drugu, jer na osobu spada biti zajedno s drugim osobama. Na ovoj razini Papa ne govori o posebnostima ili razlikama između osobe žene i osobe muškarca. Njihovo zajedništvo ne nastaje zato što je jedna osoba više razumna a druga više osjećajna kao što se to tumači u modelu komplemetarnosti36, dotično, zajedništvo muškarca i žene ne nastaje zbog njihovih manjkavosti, nedostataka, već iz potrebe osobe da se u svojoj cjelovitosti otvori i uđe u zajedništvo s drugom osobom.

Međutim, kada o odnosu žena i muškaraca Papa ne govori u kategorijama osobe već u kategorijama naravi, napušta model uzajamnosti i ponovno upada u komplementarni model odnosa žena i muškaraca. Vlastitost toga modela jest pripisivanje posebnih vlastitosti ženama i na tim vlastitostima temeljenih uloga/poslanja. Budući da je u tome modelu ključni pojam narav žene, ženska narav, zadržat ćemo se na načinu na koji Ivan Pavao II. filozofsko - teološki utemeljuje narav žene.

da on zapravo biblijski tekst čita u svjetlu svojih prethodnih filozofskih antropoloških promišljanja i nauka o Presvetome Trojstvu. (O tome više: R. ANIĆ, Čovjek kao dar u misteriju stvaranja…, str. 35-38.)

31 “Biti osoba na sliku Božju znači biti u odnosu, u odnosu s drugom 'osobom'. […]

Biti osoba znači težiti za samoostvarenjem (koncilski tekst govori o 'nalaženju samog sebe'): što je ostvarivo po 'iskrenom darivanju samoga sebe.” IVAN PAVAO II., Mulieris dignitatem, br. 7.

32 “Po 'jedinstvu njih dvoje' su muž i žena pozvani od početka ne samo da budu 'jedan uz drugoga' ili da budu 'jedan s drugim' nego su pozvani da budu 'jedan za drugoga'“ (IVAN PAVAO II., Mulieris dignitatem, br. 7).

33 Usp. isto, br. 7.

34 Isto, br. 7.

35 Usp. isto, br. 6.

36 Više o modelu komplementarnosti u: R. J. ANIĆ, Više od zadanoga. Žene u Crkvi u Hrvatskoj u 20. stoljeću, Franjevački institut za kulturu mira, Split, 2003., str. 18.

Ivan_Pavao_02.p65

156

12.10.2007, 10:14

Rebeka Anić: Filozofsko-teološke postavke Ivana Pavla II. o dostojanstvu i pozivu žene

157

4. Majčinstvo i djevičanstvo - dvije dimenzije poziva žene Osobito nakon objavljivanja Mulieris dignitatem veliki je prijepor izazvalo Papino učenje o majčinstvu i djevičanstvu kao dvije dimenzije poziva žene u svjetlu Božje objave37, dotično postavka da se svaka žena ima razviti prema mjeri svoje ženske naravi i naravne zaručničke težnje njezinoga bića38.

Ove postavke izrastaju iz Papine filozofsko - teološke antropologije a odražavaju se na njegove socijalno - etičke izjave o ženama.

Postavku o majčinstvu i djevičanstvu kao dvije dimenzije poziva žene Papa donosi u Mulieris dignitatem: “Geneza, kao u nekoj skici nudi spoznaju o zaručničkom značenju odnosa među osobama, na temelju koje će se zatim razvijati istina o majčinstvu i o djevičanstvu kao dvije dimenzije poziva žene u svjetlu Božje objave.”39 Postavlja se pitanje: Zašto je Papa poziv žene ograničio samo na majčinstvo i djevičanstvo? Zar žene svoju odnosnost, koja je toliko važna za Papino i filozofsko i teološko poimanje ljudske osobe, ne mogu živjeti i ozbiljiti ni u jednom drugom osim u bračnom odnosu?

Odgovor na ovo pitanje donekle nudi okvir iz kojega izrasta Papina filozofsko - teološka antropologija, dotično njezino bračno - ćudoredno usmjerenje. Papa na to upućuje i u ovome slučaju. Kada se, naime, poziva na Genezu na temelju koje razvija postavku o majčinstvu i djevičanstvu kao dvije dimenzije poziva žene u svjetlu Božje objave, Papa ne misli na cijelu knjigu Postanka već na Postanak 2,18-25 za koji kaže da “govori o Božjoj ustanovi braka”40. Majčinstvo i djevičanstvo kao dvije dimenzije poziva žene Papa, dakle, tumači u okviru bračno usmjerene antropologije. Svođenje poziva žene na majčinstvo i djevičanstvo može se stoga smatrati ishodom granica u kojima izrasta njegova filozofsko - teološka antropologija.

Teško je ipak prihvatiti da Papa poziv žene na majčinstvo i djevičanstvo s bračne razine nepažnjom prenosi na društvenu razinu i na razinu povijesti spasenja. Možda bi se više mogla postaviti postavka da to čini jer se to uklapa u njegovo asocijativno i simboličko tumačenje povijesti spasenja u kojemu zaručnička analogija zauzima važno mjesto41 te zbog njegove težnje da dostojanstvo i poziv žene protumači u svjetlu Marije, Djevice i Majke.42 Na Papino učenje o majčinstvu i djevičanstvu kao o dva poziva žene utječe, međutim, i njegovo učenje o naravi žene, koje opet nastaje pod utjecajem njegovoga tumačenja vlastitosti žene u svjetlu biblijske zaručničke analogije, do-

Usp. IVAN PAVAO II., Mulieris dignitatem, br. 7; IV. Usp. isto, br. 20.

39 Isto, br. 7.

40 Isto, br. 6.

41 Usp. isto, VII. 42 Usp. isto, II; VI. 37 38

Ivan_Pavao_02.p65

157

12.10.2007, 10:14

158

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

tično, tumačenja dostojanstva i poziva žene u svjetlu Marije, Djevice i Majke.

Zadržat ćemo se na raščlambi ove složenosti i isprepletenosti Papinih filozofskih i biblijskih postavka u njegovom učenju o naravi žene.

5. Ženska narav kao mjera ozbiljenja žena Ivan Pavao II. ne piše samo o osobi žene, osobi muškarca i o ljudskoj naravi zajedničkoj svim ženama i muškarcima, već često i u različitim suznačjima rabi i izričaje o posebnoj ženskoj naravi i njezinim vlastitostima. Papa, primjerice, piše o Marijinom ženskom ja43, o onome što je vlastito ženi, što je tipično žensko44, o osobnim mogućnostima ženskoga bića koje nisu skromnije od osobnih mogućnosti muškoga bića već su drugačije45, o dužnosti društva da se ženama omogući potpuno razvijanje njihove djelatnosti prema naravi koja im je svojstvena46, itd. Papa također upozorava na opasnost da bi pobuna žena protiv vladavine muškaraca - koju smatra opravdanom - mogla utjecati na žene da se “pomuškarče” i upozorava: “Žena ne smije – u ime oslobođenja od 'gospodarenja' muškarca – upirati se da si usvoji tipična muška obilježja protiv svojih ženskih 'vlastitosti'.”47 Nameće se pitanje: Što Papa podrazumijeva pod naravi svojstvenom ženama i kako dolazi do spoznaje o vlastitostima te naravi?

Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, potrebno se vratiti na filozofsku antropologiju Karola Wojtyle. Karol Wojtyla je ponajprije tomist ili, kako radije sam o svojoj filozofskoj orijentaciji govori, filozof klasične filozofije bića48. Ne ostaje, međutim, zatvoren u tomistički filozofski sustav već ulazi u dijalog s Usp. isto, br. 4.

Usp. isto, br. 5.

45 Usp. isto, br. 10.

46 Usp. IVAN PAVAO II., Laborem exercens. Radom čovjek. Enciklika vrhovnog svećenika Ivana Pavla II. o ljudskom radu, u: M. VALKOVIĆ (uredio), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Socijalni dokumenti Crkve, Koncil 3, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., br. 19.

47 IVAN PAVAO II., Mulieris dignitatem, br. 10.

48 J. W. GALKOWSKI upozorava da Wojtyla rabi izričaj klasična filozofija bića a ne tomizam (J. W. GALKOWSKI, The Place of Thomism in the Anthropology of K. Wojtyla, u: Angelicum 65 /1988./ 2, str. 188). O terminologiji Karola Wojtyle koja ima zajedničke elemente s terminologijom sv. Tome kao i drugih autora velike skolastike ali i s terminologijom koja odgovara egzistencijalistima više u: G. GRASSO, “Per una ricerca della filosofia soggiacente agli interventi di Karol Wojtyla al Concilio Ecumenico Vaticano II”, Sacra Doctrina 90 (1979.), str. 168-169. O pozivanju na sv. Tomu u govorima održanim za vrijeme generalnih audijencija srijedom više u: G. TURCO, “Le ragioni del Tomismo nell'insegnamento di Giovanni Paolo II. L'attitudine intellettuale nella recerca filosofica”, Doctor communis XLIV (1981) 2, str. 148, bilješka 3.

43 44

Ivan_Pavao_02.p65

158

12.10.2007, 10:14

Rebeka Anić: Filozofsko-teološke postavke Ivana Pavla II. o dostojanstvu i pozivu žene

159

različitim filozofskim sustavima i njihovim antropologijama preuzimajući ono što mu odgovara. Analitičari njegove misli primjećuju da je njegovo približavanje etici egzistencijalno i fenomenološko, ali da nije postao egzistencijalist i fenomenologist49; da poštuje dostignuća empirijske psihologije ali ih ne prihvaća kao isključiva određenja; da ga veoma zanima filozofija psihologije, metapsihologija.50 Od svega stvara vlastiti filozofski ekumenizam51. Iz toga Papinoga filozofskog ekumenizma, za poimanje žena osobito je važan način na koji povezuje klasičnu filozofiju bića i fenomenologiju.

Koju ulogu u spoznajnom procesu Karola Wojtyle ima fenomenologija a koju klasična filozofija bića, dotično na koji način Wojtyla od iskustva dolazi do spoznaje metafizičke prirode osobe, može se pratiti u njegovome djelu Osoba i čin.52 U tome djelu Karol Wojtyla razvija antropologiju koja traži način kako razumjeti čovjeka kao osobu. Razumijevanje ljudske osobnosti Wojtyla istražuje i utemeljuje putem analize ljudskoga djelovanja. Istraživanjem ljudskih čina Papa želi utemeljiti vlastitost i strukturu, bit ljudske osobe.

Svoje filozofsko mišljenje Karol Wojtyla počinje metodološkim konceptom iskustva, ispravnije samoiskustva čovjeka koji djeluje. Kao izvor i ishod ljudskoga znanja iskustvo ima biti temeljem svake vrste spoznaje.53 Mnogostrukost i kompleksnost doživljenih činjenica ima potom, prema Wojtyli, indukcijom biti uređena prema njihovoj temeljnoj istovrsnosti, dotično, jedinstvu značenja tako da bude zajednička svijesti različitih osoba.

Nakon indukcije, slijedi redukcija u kojoj se fenomenološke iskustvene činjenice svode na sveopće i načelne uzročne strukture. Na taj način Karol Wojtyla od praktičnih iskustvenih sadržaja dolazi do teorijskih temelja zbilje, koji imaju opće značenje. Zbiljski postojeća i u svakom čovjeku fenomenološki spoznatljiva priroda, ima dakle biti rastavljena i svedena na apstraktnu ljudsku prirodu koja je jednaka za sve ljude i koja ukazuje na ono što je

49 Vidi opširnije: Đ. HRANIĆ, La teologia del corpo nelle catechesi di Giovanni Paolo II., str. 22-23.

50 S. WIERCINSKI, Pope John Paul II: Philosopher and Theologian, u: The Homiletic and Pastoral Review 70 (1978./79.) 7, str. 10. Od suvremenih psihologa koji su bili izvorom važnoga Wojtylinog nadahnuća, Galkowski navodi: Acha, Michotea, Dybowskog, Reutta (J. W. GALKOWSKI, “The Place of Thomism in the Anthropology of K. Wojtyla”, str. 182). O odnosu Karola Wojtyle prema Husserlu i Scheleru piše i R. MODRAS, The moral philosophy, u: Theological studies 41 (1980.) 4, str. 693-694) kao i E. LÉVINAS “Note sul pensiero filosofico del Cardinale Wojtyla”, u: Strumento internazionale per un lavoro teologico, Communio 54 (1980.), str. 101.

51 J. W. GALKOWSKI, The Place of Thomism in the Anthropology of K. Wojtyla, str. 191.

52 K. WOJTYLA, Osoba i czyn, Polish Theological Society, Kraków, 1969. Rabimo njemački prijevod: K. WOJTYLA, Person und Tat, Freiburg, 1981.

53 Prvo poglavlje knjige naslovljeno je “Čovjekovo iskustvo”. Isto, str. 9-15.

Ivan_Pavao_02.p65

159

12.10.2007, 10:14

160

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

“ljudima kao ljudima svojstveno, na ono što je bitno ljudsko, po čemu je čovjek čovjek a ne bilo tko ili bilo što.”54 Na taj način fenomenološka priroda redukcijom biva posve integrirana u metafizičku prirodu koju Wojtyla više vrednuje, jer je metafizička priroda za Wojtylu ontički temelj i istodobno uvjet mogućnosti svakoga ljudskoga postojanja. Misao da se ljudsko djelovanje u konačnici može aktualizirati samo na temelju prirodne uzročnosti, temeljna je misao koja prožima cijelo djelo filozofa Wojtyle a kasnije i njegovih papinskih izričaja55.

U odnosu na ovakav Papin metodološki postupak, Birgit Schneider postavlja sljedeća pitanja: Prema kojim se mjerilima vrši selekcija i red? Prema kojim se mjerilima mnogostrukost ljudskog iskustva teorijski tumači i objektivizira? Koje se mjere postavljaju kako bi se razlikovalo bitno od nebitnoga? Koliko je redukcija ovisna o misaonim pretpostavkama onoga tko je primijenjuje? Birgit Schneider je mišljenja da Karol Wojtyla na ova pitanja u svojim djelima ne daje odgovor a da su ona osobito važna kada Wojtyla na putu od činjenice ljudskih čina indukcijom i redukcijom dolazi do ontološke strukture ljudskog bića i iz nje izvodi sveopća ćudoredna načela.56 Ovaj Papin metodološki postupak i pitanja koja iz njega izrastaju važan je, međutim, i za njegovo zaključivanje o naravi i pozivu žene.

Za razumijevanje Papinoga učenja o ženi, dotično, o važnosti koju za njega ima ženska narav, potrebno je imati na umu i način na koji tumači odnos ljudske naravi i osobe. Wojtyla jasno razlikuje pojmove ljudska narav i osobnost. On preuzima Boetijevu definiciju prema kojoj je osoba pojedinačna supstancija razumne naravi i dopunjava je činjenicom ljudske sposobnosti djelovanja: “Da je čovjek osoba, očituje se u svjesnom djelovanju.”57 Čovjek svojim činima istodobno o sebi odlučuje, posjeduje samoga sebe i vlada sobom. Djelovanje osobe za Wojtylu je čin samoodređenja i čin stvaranja u kojemu se očituju i ozbiljuju osobne mogućnosti i sposobnosti ljudskoga bića, naime, sloboda, razum, volja i savjest. Pri tome Wojtyla izjednačava slobodu sa samoodređenjem. Samoodređenje se očituje u tome da čovjek doživi slobodu koja ga na čine potiče ili ga od njih odvraća. Sloboda se, pak, sastoji u tome da čovjek u vlastitome samoodređenju spozna “osobitu samo - ovisnost”58. To konkretno znači da čovjek u svome djelovanju spozna ovisnost o samome sebi, tj. o svojoj naravi. U tome smislu Wojtyla tumači i ljudsku volju i razum.

K. WOJTYLA, Person und Tat, str. 75sl. i 90sl.

Na to upozorava i B. SCHNEIDER, “Wer Gott dient, wird nicht krumm”. Feministische Ethik im Dialog mit Karol Wojtyla und Dietmar Mieth, Matthias-GrünewaldVerlag, Mainz, 1997., str. 106.

56 Usp. isto, str. 104.

57 K. WOJTYLA, Person und Tat, str. 102.

58 Usp. isto, str. 136.

54 55

Ivan_Pavao_02.p65

160

12.10.2007, 10:14

Rebeka Anić: Filozofsko-teološke postavke Ivana Pavla II. o dostojanstvu i pozivu žene

161

Volja je, prema njegovom tumačenju, moć koja posjeduje visoku usmjerenost na dobro, pokazuje “podređenost istini”, gotovo “ovisnost o istini”.59 Način na koji Wojtyla u ovome suznačju rabi pojam istine pokazuje da ontičku perspektivu bitka u redu bića, dakle, u ovom slučaju svoj metafizički pojam naravi, izjednačava s etičkom perspektivom cilja istine i dobrote. Wojtyla polazi od toga da je volja prirodno privučena dobrim i time posjeduje intencijsku moć težnje k cilju, k istini. Kao “appetitus rationalis” volja je, prema njegovome poimanju, najuže povezana s razumom: razum daje spoznaju dobroga, volja aktivira i potiče k dobromu.60 Prethodno izloženo dopušta zaključak da odnos između ljudske osobe i naravi Karol Wojtyla rješava pod prioritetom naravi. To konkretno znači da se čovjek može ozbiljiti samo na temelju objektivno mu prethodno dane, od Boga stvorene, naravi. Cilj čovjekovoga života prema tome ima biti ozbiljiti se prema ovoj naravi.

Papin metodološki put spoznavanja bîti ljudske osobe preko razglabanja ljudskih čina upućuje na važnost čina, dotično, iskustva od kojega Papa polazi u zaključivanju o bîti ljudske osobe. Kada je u pitanju Papino učenje o ženi, temeljni čin od kojega Papa polazi u svom razmišljanju o ontološkoj strukturi žene i o obvezujućem ženskom pozivu jest čin rađanja, dotično tjelesna sposobnost žene da začne i rodi. Zapravo, jedini čin na temelju kojega Papa zaključuje o ontološkoj strukturi žene jest čin rađanja. To ujedno znači da Papa na temelju samo toga čina indukcijom i redukcijom dolazi do ontološke strukture ženskoga bića, dotično, do njezine bitne vlastitosti sebedarja iz koje potom izvodi i bitni poziv žene: sebedarje u majčinstvu i djevičanstvu.

Premda Papa i u svojim filozofsko - etičkim i teološko - ćudorednim spisima naglašava dar i sebedarje kao ključ za razumijevanje čovjeka, žene i muškarca, i kao ljudske osobe i kao slike Božje, tu vlastitost ipak posebno veže uz ženu i to upravo na temelju njezine sposobnosti rađanja. Sloboda, razum, volja u odnosu na ženu ograničeni su na spoznaju, prihvaćanje i ozbiljenje ovisnosti o vlastitoj ženskoj naravi. Sloboda, volja i razum koji omogućavaju samoodređujući osobni čin i koji ga pomažu ozbiljiti, u Papinim učiteljskim izjavama o ženskoj osobnosti gotovo se ne pojavljuju. Prvorazredni lajtmotiv ženske osobnosti za Papu je prirodno - zaručničko darivanje koje je svakoj ženi na isti način na početku stvaranja od Boga darovano kao osobna temeljna datost i kao ciljevita perspektiva njezina života.

Premda se na temelju izloženog učenja Karola Wojtyle o spoznaji bîti ljudske osobe preko razglabanja ljudskoga djelovanja može zaključiti da Wojtyla u svojim promišljanjima fenomenološki polazi od ljudskog iskustva da bi potom uz pomoć indukcije i redukcije dospio do ontološke bîti osobe, kritiča-

59 60

Ivan_Pavao_02.p65

Isto, str. 158.

Usp. isto, str. 161sl.

161

12.10.2007, 10:14

162

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

ri Papine misli upozoravaju da se događa obrnuto. Mišljenja su, naime, da Wojtyla polazi od premisa iskustva koje je već selektivno razabrao i pretpostavio, dotično, iz premisa i misaonih pretpostavka ontološke antropologije koje potom - uz pomoć redukcije - ponovno tamo uvodi, bez pobližega propitivanja.

U ovom spoznajnom postupku fenomenološko iskustvo Papi služi samo kao metoda dokazivanja već pretpostavljene ontološke antropologije.61 To ujedno znači da Papa u svome zaključivanju o prirodi žene polazi od određenih pretpostavka o naravi žene, te pretpostavke nalazi u određenoj slici žene, dotično, određenim iskustvima žene iz kojih ih potom indukcijom i redukcijom ponovno svodi na metafizičku prirodu žene. O ontološkim spoznajama do kojih takvim putem dolazi, ovise i ćudoredna načela koja iz njih izvodi.

Primjer jednoga takvoga Papinoga misaonoga postupka nudi način na koji Karol Wojtyla razglaba osjećaj stida u svojoj studiji Ljubav i odgovornost.

Polazeći od premise da je žena po prirodi osjećajnija te da stoga ima manju potrebu da prekriva svoje tijelo kao mogući objekt požude, a da je muškarac naprotiv sjetilniji, to znači posramljen zbog načina kako reagira na tijelo žene, Wojtyla zaključuje da uzajamno nadopunjavanje ženskoga “stida tijela” i muškoga “stida doživljaja” djeluje kao prirodna zaštita osobe koja ne dopušta da se drugoga pretvori u objekt seksualnog užitka.62 Karol Wojtyla, dakle, u promišljanju stida polazi od empirijski upitnih postavka o većoj osjećajnosti žene i manjoj muškarca, te postavke uzdiže u ontološku zbilju te iz nje izvodi norme ćudorednoga djelovanja.63 U teološkoj antropologiji metodološki put spoznavanja bîti ljudske osobe, Ivan Pavao II. prožima još i svojim posebnim egzegetskim pristupom.

Premda se dobiva dojam da Papa svoju teološku antropologiju razvija na temelju raščlambe Postanka 1-2, dublja analiza njegovih tekstova pokazuje da on Postanak 1-2 čita u svjetlu prethodnih filozofskih postavki, novozavjetnih tekstova koje smatra važnima za bračno ćudoređe64 te u svjetlu nauka o Pre-

Usp. F. BOECKLE, Humanae Vitae und die philosophische Anthropologie Karol Wojtyla. Zur päpstlichen Lehrposition zur künstlichen Befruchtung und ihrer Begründung, u: Herder-Korrespondenz 43 (1989.), str. 278.

62 Usp. K. WOJTYLA, Liebe und Verantwortung, str. 153.

63 Usp. B. SCHNEIDER, “Wer Gott dient, wird nicht krumm”, str. 137.

64 Sam Papa upozorava na triptih tekstova u svjetlu kojih tumači početak, dotično, Postanak 1-2. Taj se triptih sastoji od tri novozavjetna teksta Mt 19,3-9, Mt 5,27-32 i Mt 22,24-30 čiji vrhunac Papa nalazi u poslanici Efežanima 5,22-33 (Insegnamenti di Giovanni Paolo II, V, 3 1982., 28 luglio, br. 2, str. 133; Insegnamenti di Giovanni Paolo II, II, 2 1979., 5 settembre, br. 4, str. 236). Upravo je poslanica Efežanima svojom zaručničkom analogijom između Krista - Crkve i muškarca - žene zajedno s Galaćanima 4,4 koja za Papu predstavlja vrhunac dostojanstva žene zbog sjedinjenja s Bogom koje se dogodilo u Djevici Mariji i po kojemu žena postaje predstavnicom i prauzorom cijeloga čovječanstva, središnja za Papino tumačenje naravi žene i uloge žene u povijesti spasenja.

61

Ivan_Pavao_02.p65

162

12.10.2007, 10:14

Rebeka Anić: Filozofsko-teološke postavke Ivana Pavla II. o dostojanstvu i pozivu žene

163

svetome Trojstvu. U svemu tome važnu ulogu u Papinu spoznavanju naravi žene ima i slika žene koju Papa postavlja kao fenomenološko ishodište svojih promišljanja. Navest ćemo neke primjere.

U temelje kršćanske antropologije o ženi, Papa stavlja postavku o naravnoj zaručničkoj težnji ženskoga bića koju izvodi na temelju poslanice Efežanima 5,21-33. Analogijom Krista Zaručnika i Crkve Zaručnice, prema Papinu mišljenju, pisac poslanice Efežanima potvrđuje istinu o ženi kao zaručnici. Papa uz to tumači: “Zaručnik je onaj koji ljubi, zaručnica je ljubljena: ona prima ljubav da bi ljubila.”65 Na temelju biblijske simbolike Papa, dakle, oblikuje ontološke tvrdnje o ženi, a na temelju tih tvrdnja oblikuje etičke dužnosti žene. Biblijsku simboliku zaručnika i zaručnice, Papa, k tome, tumači u svjetlu spolnih stereotipova prema kojima je muškarac aktivan (zaručnik koji može ljubiti a da nije ljubljen) a žena pasivna (da bi ljubila, zaručnica mora biti ljubljena). Prijepor izvođenja zaključka o zaručničkoj ženskoj ali ne i muškoj naravi na temelju Efežanima 5,21-33 postaje očitim osobito kada se ima na umu Papino tumačenje istoga teksta da je u Crkvi “svaki pojedini čovjek – muškarac i žena – 'zaručnica' jer ima iskustvo ljubavi Krista Otkupitelja kao sebedarovatelja koje ga potiče da odgovori sebedarjem vlastite osobe.”66 Ako je u Crkvi svaki čovjek, muškarac i žena, zaručnica koju Krist svojom ljubavlju potiče na sebedarje vlastite osobe, ostaje nejasno zašto Papa smatra da Efežanima 5,21-33 na ontološkoj razini potvrđuje istinu o naravnoj zaručničkoj težnji samo ženskog a ne i muškoga bića.

Slično je i s Papinim poimanjem majčinstva koje u konačnici ishodi postavkom o većoj prirodnoj sebedarnosti žene i stoga i pozivom žene da tu sebedarnost ozbilji u dvije dimenzije poziva: majčinstvo i djevičanstvo.

Ivan Pavao II., primjerice, polazi od toga da žena, uvjetovana svojom psihofizičkom strukurom, ima “naravnu sklonost” za majčinstvo, koje joj je preneseno kao božanski poziv i prirodno poslanje.67 Kako bi ovu činjenicu naravne majčinske sklonosti i poziva svake žene dokazao i utemeljio, Papa primjenjuje svoj hermeneutski način obrazlaganja od shvatljivog iskustva do ontološke strukture ženske zbilje kako bi na temelju te zbilje izveo opće izričaje o ženskome poslanju i obvezujućem pozivu.

Papa polazi od tvrdnje da empirijski nalazi i istraživanja pokazuju da fizička konstrukcija i organizam žene posjeduju naravnu sklonost za majčinstvo, čemu odgovara i psihofizička struktura žene. Prema njegovome mišljenju, znanstvene analize koje se ne ograničavaju na posve biofiziološka tumačenja, potvrđuju, da je majčinstvo u vezi s osobnom strukturom bića žene i osobnom dimenzijom davanja. Izvore svojih znanstvenih polazišnih

65 66 67

Ivan_Pavao_02.p65

IVAN PAVAO II., Mulieris dignitatem, br. 29.

Isto, br. 25.

Usp. isto, br. 18.

163

12.10.2007, 10:14

164

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

postavka i promatranja Papa ne navodi već tumači da je ovim davanjem i jedinstvenom intuicijom zahvaćena i duboko obilježena cijela osobnost žene, zbog čega i vlada opće uvjerenje da je žena više nego muškarac - koji je izvan procesa trudništva i rađanja djeteta - sposobnija posvetiti pozornost konkretnoj osobi.68 Slaba je točka ovakvoga Papina načina obrazlaganja u tome što polazi od iskustva majčinstva koje nije potvrđeno suvremenim empirijskim znanostima, koje se, dakle, može staviti u pitanje. Birgit Schneider smatra da novija empirijska istraživanja biologijskih i sociologijskih činjenica o majčinstvu i ženstvenosti pokazuju da su premise Papinog obrazlaganja jednostrane i da zbilju zahvaćaju samo selektivno. U svome tumačenju majčinstva, Papa, naime, previše naglašava narav žene, dok gotovo posve zanemaruje osobno zalaganje žene. Osobne vrline i sposobnosti koje žena unosi u majčinstvo Papa gotovo posve svodi na prirodno danu, nagonsku zadaću koju žena provodi gotovo automatski. Majčinska zadaća i etički zahtjev da djecu odgaja u kršćanskoj vjeri, u Papinu učenju, gotovo nagonski izrastaju iz ženske naravne sklonosti za majčinstvom.69 Iščitavanje Papina učenja o ženama upućuje na zaključak da je slika žene koju Papa uzima kao polazište svojih promišljanja na putu od fenomenološkog iskustva do ontološke zbilje, slika žene devetnaestoga stoljeća. Kao što se to već moglo nazrijeti iz njegovoga promišljanja stida, odnosa zaručnik zaručnica te tumačenja majčinstva/roditeljstva, Papa u svome promišljanju o ženi polazi od bipolarnih spolnih karaktera i spolne tipologizacije muškarca i žene. Spolni karakteri se javljaju u devetnaestome stoljeću kao ishod procesa industrijalizacije i njome uzrokovane podjele rada na javno i privatno, dotično na javni plaćeni i privatni/obiteljski neplaćeni rad. Privatno obiteljsko područje dodijeljeno je ženama a obuhvaćalo je u prvom redu uloge rađanja i odgoja djece. Analogno tome razvijala su se i pripisivanja spolnih vlastitosti koja su odgovarala zadaćama žena i muškaraca: muškaraca za javno područje i kulturu a žena za kućno područje i prirodu. Staleški katalog dužnosti žena pretvorio se postupno u općevažeće teorije o naravi žene a ove opet u etičke norme.70 Majka se u tim tumačenjima javlja kao nezamjenjiva posrednica ljubavi, jedina osoba prirodno nadarena za uspostavu odnosa, jedina

68 Usp. isto, br. 18. Birgit Schneider upozorava da Papa izrazito negativno predstavlja zajednički izabrano i življeno roditeljstvo muškarca i žene kad u Mulieris dignitatem br. 18 piše da donošenje novog života iscrpljuje tjelesne i duhovne snage žene zbog čega se muškarac ima osjećati obvezan prema ženi. Papa previđa činjenicu da trudništvo i majčinstvo i ženi i muškarcu može donijeti snažna radosna i kreativna životna iskustva (usp. B. SCHNEIDER, “Wer Gott dient, wird nicht krumm”, str. 135, bilj. 212).

69 Usp. isto, str. 136. 139.

70 Usp. isto, str. 164.

Ivan_Pavao_02.p65

164

12.10.2007, 10:14

Rebeka Anić: Filozofsko-teološke postavke Ivana Pavla II. o dostojanstvu i pozivu žene

165

koja može posredovati prapovjerenje i identitet. Ona je žena koja prima da bi davala, koja treba biti ljubljena da bi ljubila.71 Majčinstvo je i u predodžbama Ivana Pavla II. znak za ljubav, vjernost, osjećajnost, sućutnost, skromnost, zaštitu, brigu. Papa donosi sliku majčinstva koja sliči nekom mitu koji žene istodobno idealizira i glorificira i koji bi trebao biti put spasenja svijeta koji propada. Ovakve idealističke slike o majčinstvu Papa potkrjepljuje osobito prizivom na Blaženu Djevicu Mariju.

U svojim učiteljskim spisima Papa više puta naglašava da Marija utjelovljuje puninu savršenstva onoga što je tipično žensko. Papa ne zaobilazi Marijinu vjeru, njezinu blizinu i otvorenost Bogu, ali ipak težište stavlja na Marijinu arhetipsku spremnost darivanja u materinstvu.

Da Papa u svome zaključivanju o prirodi žene polazi od određene slike žene koju smatra uzorom, moguće je iščitati i iz njegovih društveno - etičkih izjava o ženama.

Kao personalist Papa ne može dopustiti manje vrednovanje žene ili diskriminaciju žene. Na temelju svoga učenja o ženi kao osobi i ženi kao slici Božjoj, u svojim društveno - etičkim izjavama o ženi, Papa izričito podržava i pozdravlja sve veće nastojanje žena oko ravnopravnoga mjesta u javnome životu i na radnome mjestu.72 U društveno - etičkom vrednovanju rada i obitelji, pak, Papa iznosi mišljenje da se žena zbog svojih prirodnih sposobnosti ima posvetiti odgoju djece i domaćinstvu. U tome se smislu zauzima i za obiteljsku plaću. Mišljenja je da bi plaća “na ruke glave obitelji za njegov rad” morala biti dovoljna “da supruga ne mora iz gospodarskih nužnosti odlaziti na rad izvan obitelji.”73. Premda Papa u Pismu ženama prigodom IV. svjetske konferencije žena u rujnu 1995. godine zahtijeva i u odnosu na žene “jednaku plaću za jednaki rad”, ipak je njegova misao snažno obilježena predodžbom da je za uzdržavanje obitelji odgovoran muškarac kao poglavar obitelji a da žena zarađuje kada je pritisnuta nuždom te da je njezina zarada dopuna muškome prihodu. Upravo zbog uvjerenja da mnoge žene ne bi radile kada na to ne bi bile prisiljene, Papa smatra društvenom zadaćom da se majci omogući “da se – bez ograničenja svoje slobode, bez psihološke ili praktične diskriminacije, bez osjećaja manje vrijednosti pred svojim družicama – posveti odgoju djece”. Prema njegovome mišljenju “prava promocija žene iziskuje da rad bude tako strukturiran da svoju promociju ne mora platiti napuštanjem svoje vlastitosti i na štetu svoje obitelji, u kojoj kao majka igra

Više o tome: E. BADINTER, Mutterliebe. Geschichte eines Gefühls vom 17.

Jahrhundert bis heute, München, 1981.

72 IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu Familiaris consortio, u: M. VALKOVIĆ (uredio), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., br. 23.

73 IVAN PAVAO II., Laborem exercens, br. 19.

71

Ivan_Pavao_02.p65

165

12.10.2007, 10:14

166

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

nenadomjestivu ulogu.”74 Papa, dakle, polazi od pretpostavka da su žene na rad izvan kuće prisiljene ekonomskom nuždom, da obitelj spada u posebno područje ozbiljenja žene te da je žena najodgovornija za odgoj djece. Ovakvim postavkama Papa ne uzima u obzir potrebu mnogih žena da se kao osobe ne razvijaju samo kroz majčinstvo već i kroz obrazovanje i rad u struci. Osim toga, ovakve postavke pridonose daljnjoj feminizaciji obitelji, što se negativno odražava i na žene i na muškarce i na djecu.75

6. Zaključak Povezanost i međusobnu prožetost filozofske i teološke antropologije Ivana Pavla II. moguće je iščitati i na njegovom učenju o ženama. Zanimljivo je pri tom uočiti da produbljujući filozofski pojam osobe i sebedarnost ljudske osobe teološkim pojmom slike Božje, dotično iščitavanjem ljudske osobe u svjetlu učenja o Trojstvenom Bogu, Ivan Pavao II. dolazi do modela uzajamnosti kao poželjnoga modela odnosa među ženama i muškarcima. Kada, međutim, uređuje odnose žena i muškaraca u obitelji, društvu, Crkvi, poseže ipak za modelom komplementarnosti koji mu se nametnuo u njegovim etičkim promišljanjima, dotično u njegovome traženju utemeljenja etičkih norma. U tome modelu odlučujuća je narav žene do koje dolazi upitnim metodološkim putem a koju postavlja kao obvezujuću veličinu i izvor etičkih obveza žena.

Promicanju dostojanstva žene Ivan Pavao II. pridonio je učenjem da je žena slika Božja te proširenjem pojma rada i na neplaćeni, nevrednovani rad žena u domaćinstvu i odgoju. Kritički se, ipak, može osvrnuti na njegov pokušaj da određenu, povijesno uvjetovanu sliku žene, pretvori u trajnu i svim ženama obvezujuću narav žene. Šteta je što u njegovim socijalno - etičkim izjavama nije našlo jači odjek njegovo učenje o ženi kao slici Božjoj i rodna teorija uzajamnosti koju na tom učenju razvija. To bi učenje moglo više pridonijeti preoblikovanju društva u društvo jednake vrijednosti i uzajamnosti sviju, dotično razgradnji još uvijek postojeće maskulinizacije društva i feminizacije obitelji, dualizma između ženskoga i muškoga svijeta u kojemu više trpe žene jer im se dodjeljuje nevidljivi, manje ugledni, izvršni, dopunjavajući i pomoćni udio; ali trpe i muškarci jer su često prisiljeni na uloge i odgovor-

Isto, br. 19.

O posljedicama feminizacije obitelji više: P. BRAJŠA, Demistifikacija majčinstva (1), u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije CXXVII (1999.) 6, str. 428-436; ISTI, Demistifikacija majčinstva (2), u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije CXXVII (1999.)

7-8, str. 489-497; ISTI, I očinstvo treba emancipirati, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije CXXVII (1999.) 5, str. 327-342.

74 75

Ivan_Pavao_02.p65

166

12.10.2007, 10:14

Rebeka Anić: Filozofsko-teološke postavke Ivana Pavla II. o dostojanstvu i pozivu žene

167

nosti za koje se osobno ne osjećaju sposobnima. Na temelju Papinih postavka o čovjeku, muškarcu i ženi, kao slici Božjoj i njihovoga međusobnog odnosa temeljenoga na modelu uzajamnosti, valjalo bi tražiti sredstva i putove kako u društvenome životu uspostaviti uzajamnost rodnih odnosa koja bi uklonila postojeću asimetriju koja muškarcu osigurava kulturnu, religioznu i jezičnu nadmoć. Jer “ako odgovara apologetski izneseno mišljenje da je odnos između žena i muškaraca u kršćanstvu doživio novu kvalitetu, zadaća bi kršćanskih teologa bila pomoći da ta kvaliteta prožme društvenu i crkvenu zbilju.”76

H. MEYER WILMES, Die Natur der Frau und weibliche Identität. Theologische Legitimation und feministische Anfragen, u: Concilium 23 (1987.), str. 505.

76

Ivan_Pavao_02.p65

167

12.10.2007, 10:14

168

Ivan_Pavao_02.p65

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

168

12.10.2007, 10:14

169

Vlado Košić: Mariologija u misli Ivana Pavla II.

Vlado Košić

MARIOLOGIJA U MISLI IVANA PAVLA II. 0. Uvod Geslo i grb pape Ivana Pavla II. Koliko je Ivan Pavao II. „marijanski papa“, kako ga se voljelo nazivati, govori već njegov grb i geslo koje je izabrao za svoju papinsku službu. Grb ima na plavoj pozadini veliki bijeli križ i u desnom donjem polju veliko slovo „M“.

Time je Ivan Pavao II. očito želio naznačiti svoju kristološku i marijansku poruku. Krist je u središtu, njegov križ dominira. No, pod križem je znak Marijin, što znači da za njega Marija ima u Kristovu djelu istaknuto mjesto.

To ćemo pokazati i u ostalim, osobito važnim Papinim gestama, spisima i govorima.

Papino geslo glasi „Totus Tuus“, o kojem on sam kaže slijedeće: „Ta formula nema samo pijetistički karakter, nije samo običan izraz pobožnosti: to je nešto više. Usmjerenje za takvu pobožnost u meni se potvrdilo u razdoblju kad sam, tijekom Drugog svjetskog rata, radio kao radnik u tvornici. U prvo vrijeme činilo mi se da se moram malo udaljiti od marijanske pobožnosti iz djetinjstva u korist kristocentrizma. Zahvaljujući svetom Ljudevitu Grignonu de Monfortu, shvatio sam da je istinska pobožnost Majci Božjoj upravo kristocentrična, dapače, da je najdublje ukorijenjena u Otajstvo trojedinog Boga kao i u otajstva Utjelovljenja i Otkupljenja.“1

Osobna marijanska pobožnost Karola Wojtyle Dječaštvo i djetinjstvo Karola Wojtyle obilježio je gubitak najbližih: „Najprije majke“, kako sam pripovijeda, „koja nije dočekala dan moje prve svete pričesti… Majku sam izgubio još kao devetogodišnjak i stoga je manje

IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade, ur. V. MESSORI, prev. M. OBULJEN, Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., str. 223.

1

Ivan_Pavao_02.p65

169

12.10.2007, 10:14

170

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

pamtim. Poslije njezine smrti, a onda i poslije smrti mog starijeg brata, ostali smo samo otac i ja.“2 Mnogi Papini biografi tumače njegovu marijansku pobožnost kao zamjenu za osjećaje prema rano izgubljenoj majci, no George Weigel misli da se to psihološki ne može dokazati iz njegovih kasnijih postupaka.3 Njegova se marijanska pobožnost oblikovala već u rodnoj župi Wadowice.

On svjedoči: „Štovanje Blažene Djevice Marije u tradicionalnom obliku ponio sam iz roditeljskog doma i iz vadovičke župe. U župnoj crkvi pamtim bočnu kapelicu Majke Božje od Brze Pomoći kojoj su ujutro prije nastave hrlili gimnazijalci.“4 Papa je svoju marijansku pobožnost stekao u rodnoj Poljskoj i u svetištu Kalwaria Zebrzydowska, za koje veli: „Ovo pokrajinsko svetište ima jednu svoju osobitost, a to je da nije samo marijansko, nego je i duboko kristocentrično. Hodočasnici najprije prolaze 'stazama' Križnoga puta na kojima čovjek nalazi svoje mjesto uz Krista po Mariji… Od moje rane dobi marijanska pobožnost bila je u meni usko povezana s kristološkom dimenzijom.

U tom smjeru odgajalo me upravo svetište Kalwaria. Poglavlje za sebe je Jasna Gora sa svojom ikonom Crne Gospe. Djevica Jasne Gore stoljećima se časti kao Kraljica Poljske. To je svetište cijeloga naroda. Od svoje Gospodarice i Kraljice poljski narod stoljećima je tražio i dalje traži potporu i snagu za duhovnu obnovu.“5 Nakon što je 28. rujna 1958. zaređen za biskupa, Karol je prvo otišao na hodočašće u Jasnu Goru preporučiti se Mariji.

A kao Papa na svojim je hodočašćima uvijek posjećivao marijanska svetišta. Dapače, on je svoja hodočašća izvan Italije – kojih je bilo ukupno 104 – i započeo 27. siječnja 1979. posjetom marijanskom svetištu Guadalupe u Meksiku. O tome on sam kaže: „Valjda se iz ovih hodočašća na Jasnu Goru rodila želja da svoje prve korake na hodočašću kao Papa upravim u neko marijansko svetište. Ta me je želja povela na prvo apostolsko putovanje u Meksiko, pred noge Gospe Guadalupske. Ljubav Meksikanaca i općenito ljubav stanovnika Srednje i Južne Amerike prema Gospi Guadalupskoj pokazuje mnoge sličnosti s poljskom marijanskom pobožnošću, što je oblikovala i moju duhovnost… Sjećam se kako sam putovanje u Meksiko protumačio kao neku vrstu 'propusnice' koja bi mi mogla otvoriti put za hodočašće u Poljsku: Držao sam, naime, da mi poljski komunisti neće moći uskratiti dopuštenje za do-

IVAN PAVAO II., Autobiografija, ur. J. KILIANCZYK - ZIEBA, prev. P. MIOČ, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2003., str. 12.

3 G. WEIGEL, Witness to Hope. The Biography of Pope John Paul II., Cliff Street Books, London 2001., str. 29.

4 IVAN PAVAO II., Autobiografija..., str. 20.

5 IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade..., str. 224.

2

Ivan_Pavao_02.p65

170

12.10.2007, 10:14

171

Vlado Košić: Mariologija u misli Ivana Pavla II.

lazak u domovinu kada me je već primila jedna država poput ondašnjega Meksika, koja je imala posve laicistički Ustav. Želio sam poći u Poljsku i to se dogodilo u lipnju te iste godine. Guadalupe, najveće svetište u cijeloj Americi, za taj je kontinent ono što je Czestochowa za Poljsku.“6 Među posjete marijanskim svetištima treba ubrojiti i Papina hodočašća u hrvatska marijanska svetišta: u Mariju Bistricu i Solin (1998.), te Trsat (2003.).

Dakako, da je osobit događaj u životu Pape Ivana Pavla II. bio atentat na njega izvršen na spomendan Gospe Fatimske 13. svibnja 1981. godine u Vatikanu. Kada se Sveti Otac pet mjeseci poslije atentata vratio na Trg svetog Petra, obratio se vjernicima: „Iznova se osjećam dužnikom Presvete Djevice i svih svetih zaštitnika. Mogu li zaboraviti da se događaj na Trgu svetoga Petra dogodio u dan i sat u kojima se prije više od šezdeset godina u Fatimi u Portugalu dogodilo prvo ukazanje Majke Kristove siromašnim pastirima? U svemu onome što mi se dogodilo upravo onoga dana uočio sam izvanrednu zaštitu i majčinsku brigu. Ona se pokazala snažnija od ubojita metka.“7

1. Doprinos Ivana Pavla II. mariologiji i marijanskoj pobožnosti nakon Koncila – Majka Crkve Drugi vatikanski sabor nije upotrijebio naslov „Mater Ecclesiae – Majka Crkve“ za Mariju, nego je samo spomenuo da je Marija „Majka Božja i majka ljudi” (LG 69), a koje je značenje toga veli se u Lumen gentium 53: “Djevica Marija... priznaje se i časti kao prava Majka Boga i Spasitelja... Ujedno je pak združena u Adamovu rodu sa svim ljudima koji trebaju spasenja, dapače je ‘uistinu majka udova (Kristovih) - plane mater membrorum (Christi) - jer je ljubavlju sudjelovala da se u Crkvi rode vjernici koji su udovi one Glave’. Zato se ona pozdravlja i kao preodlični i sasvim osobiti ud Crkve i njezin tip i najizvrsniji uzor u vjeri i ljubavi, te je Katolička crkva, poučena od Duha Svetoga, s djetinjom ljubavlju štuje kao preljubeznu majku.” Citat, koji ovdje sabor koristi, iz pera je sv. Augustina (De S. Virginitate, 6).

Znamo, prvi je naslov sheme o Mariji – koju je izradio fra Karlo Balić glasio: “BDM, Majka Božja i majka ljudi”, no to nije bilo prihvaćeno. Zatim se predlagao naslov: “BDM, Majka Crkve”, ali i on je bio odbačen. Samo su

IVAN PAVAO II., Ustanite, hajdemo!, prev. M. MRKONJIĆ, Verbum, Split, 2004., str. 45-46.

7 IVAN PAVAO II., Sjećanje i identitet. Razgovori na prijelazu tisućljeća, prev. M. PARLOV, Verbum, Split, 2005., str. 163.

6

Ivan_Pavao_02.p65

171

12.10.2007, 10:14

172

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

24 oca zahtijevala da se taj naslov ostavi (posebno poljski biskupi). U teološkoj komisiji veoma su se protivili tom naslovu, tako da je naslov sheme promijenjen u “BDM Bogorodica u misteriju Krista i Crkve”.

Kako mons. Philips donosi, i među teolozima bila su tada mišljenja više sklona drugim naslovima: „Majka kršćana“ (Beumer), „Majka Kristovih udova” (Rivera), „Majka vjernika“ (Volk i Auer). Mišljenje Gallusa da Marija nije član Crkve jer joj je majka, sabor je odbacio. Kako Šagi-Bunić veli, Laurentin je u šali govorio: kad bi Marija bila Crkvi majka, tada bi ona bila naša baka - jer je Crkva majka, koja nas rađa...

Ipak je Pavao VI. Mariju izričito proglasio „Majkom Crkve”. Najavljujući svoju nakanu saborskim ocima (1964.) rekao je: „Kao što nam je poznato, Marijino je mjesto jedinstveno. Ona je član Crkve, nju je Krist otkupio, ona je naša sestra. Ali snagom svoga izabranja ona je Majka Otkupitelja čovječanstva pa je, budući da je savršena i odlična predstavnica ljudskog roda, možemo s pravom nazivati u moralnom i tipičnom smislu Majkom svih ljudi, posebno našom Majkom, nas koji vjerujemo i koji smo otkupljeni, Majkom Crkve, Majkom vjernika.“8 Činjenica je, kako je to i sam Papa naglasio, da se to smije govoriti „u moralnom i tipičnom smislu“. Pavao VI. je i proglasio Mariju „Majkom Crkve“ na dan proglašenja dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen gentium 21. XI. 1964. riječima: „Na čast Blažene Djevice i na našu utjehu proglašujemo svetu Mariju Majkom Crkve, to jest cjelokupnog Božjeg naroda, i vjernika i pastira, koji je nazivaju preljubeznom Majkom.“9 Rudolf Brajčić kaže da je to osobna stvar Pavla VI. jer se taj govor ne može uzeti kao saborski dokument.10 Govor je izgovoren kad je već konstitucija o Crkvi bila proglašena. Pa premda je govorio kao Petar, jasno je da to nije bila stroga vjerska definicija. Naime, očito nije to tako izrekao (kao definiciju, ex cathedra). Čini se da je na neki način ovim riječima htio umiriti one saborske oce koji su jako zagovorali taj titul, a on nije bio uvršen u Lumen gentium. Nešto kao Nota praevia - u vezi s kolegijalitetom biskupa. No, kad je kardinal Wojtyla postao papa, uskoro je uveo blagdan “Marije Majke Crkve” (na Duhovski ponedjeljak najčešće – kao kod nas, ovisno o biskupskim konferencijama) i u litanije lauretanske umetnuo je zaziv: „Majko Crkve, moli za nas!“ Ni to nije svečana definicija, pa ni uvođenje blagdana nema tu najvišu vjersku razinu, kao što je jasno iz postojanja drugih blagdana, npr. Gospe Lurdske i sl. čime nije Lurd kanoniziran, premda ima svoj blagdan. Pa i Trsat i Bistrica -

8 R. BRAJČIĆ, Blažena Marija Djevica Bogorodica u otajstvu Krista i Crkve, u: Dogmatska konstitucija o Crkvi – Lumen gentium, sv. II, FTI, Zagreb, 1981., str. 821.

9 R. BRAJČIĆ, Marija – Majka Crkve, u: Dogmatska konstitucija o Crkvi – Lumen gentium, sv. II, FTI, Zagreb, 1981., str. 969.

10 Isto.

Ivan_Pavao_02.p65

172

12.10.2007, 10:14

173

Vlado Košić: Mariologija u misli Ivana Pavla II.

kao svetišta - imaju svoje blagdane, no to ne znači da je čitava Crkva dužna Mariju štovati kako je štuju Hrvati... Ipak zalaganje posljednjih papa, osobito Ivana Pavla II., svakako ima svoju težinu i značenje.

Tradicija tog naziva je vidljiva kod nekih papa: Benedikt XIV. tako zove Mariju “preljubeznom Majkom”, Lav XIII. izričito govori o „Majci Crkve, učiteljici i kraljici apostola“, a tako je i Ivan XXIII. govorio o „Majci Crkve“ više puta. No, pitanje je može li se govoriti o tome u smislu da je Marija majka Crkve u njenoj ne samo vjeri, nego i ukupnoj mističnoj i vidljivoj stvarnosti, i Crkve kao institucije. Svakako u izričitom obliku u starini tog naslova nema. Kako je Pavao VI. tumačio, temelj tog naslova je Marijino bogomaterinstvo: „Božansko materinstvo je temelj posebnog odnosa Marije s Kristom i njezine prisutnosti u ekonomiji spasenja obnovljenoj od Krista. To božansko materinstvo također je glavni temelj odnosa Marije prema Crkvi, jer Marija je majka Onoga koji je od prvog časa utjelovljenja pripojio ... mistično tijelo ili Crkvu sebi kao glavi toga tijela.“11 Laurentin osobito ističe veliku ekumensku poteškoću u vezi s tim naslovom. Protestanti vide milosno djelovanje i oblikovanje Otajstvenog tijela u Kristu tek poslije smrti i uskrsnuća. Sablažnjuju se kad se već kod utjelovljenja govori o udovima otajstvenog tijela. Stoga Laurentin predlaže da se Mariju shvati duhovnom majkom na temelju prioriteta njezine vjere. Svatko tko vjeruje, začinje u srcu Riječ Božju. Marija je dvostruko začela i rodila Riječ Božju - vjerom i tijelom. Vrhovni oblik teologalnog čina vjere, koji je Marija ostvarila, uzorak je (causa exemplaris) za čine vjere u nama. U tom smislu bi nam ona bila duhovna majka - što nas njezina vjera potiče na nasljedovanje, pa se naša vjera događa u ovisnosti o njezinoj. Doista, protestanti sve gledaju kroz vjeru, pa Marijina vjera može biti uzor našoj vjeri. Ipak rađanje, tj. materinstvo nije tek u egzemplarnom nego u kauzativnom smislu. No, mogli bismo reći da Marija rađajući Krista kao glavu nije već rađala i udove otajstvenog njegova tijela, nego da je rađajući Glavu rađala potencijalne udove otajstvenog tijela.

Brajčić s obzirom na ovu temu ističe još sljedeće točke12: 1. Govoreći o Marijinu materinstvu nad Crkvom valja govoriti o adoptivnom a nikako ne biološkom materinstvu. U tom smislu je Marija Majka naše milosti (kako je na Trsatu zovu: „Majka milosti“), jer je majka našeg Otkupitelja. Tako je naša otajstvena majka.

2. Majka i dijete su dva odijeljena bića. Onda bi po tome i Marija bila izvan Crkve, što ne stoji. Kada bismo pak u pojam Crkve, ukoliko je Marija rađa, uključili i Mariju, tada bismo tvrdili da je Marija majka samoj sebi, što nema smisla. No, Brajčić to - čini mi se bez uspjeha, neuvjerljivo -

11 12

Ivan_Pavao_02.p65

Isto, 970.

Isto, 969-975.

173

12.10.2007, 10:14

174

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

tumači analogijom s Crkvom: kao što je Crkva naša majka, a ujedno smo mi i Crkva, tako bi i Mariju trebalo shvaćati i kao majku Crkve i kao člana Crkve.

3. Izraz “majka Crkve” očito je nezgrapan. Jer rađanje je uvijek individualno, a ovdje se sugerira rađanje koje bi bilo kolektivno. Odatle je jasno da se to govori u figurativnom smislu. No, objašnjenje može biti u smislu Crkve koja je obitelj, pa bi Mariju trebalo - misli Brajčić - gledati kao majku Crkve kao obitelji - nešto poput rimskog naslova za oca “pater familias”.

4. Kakav je odnos Marije i Crkve kao institucije? - Na to pitanje Brajčić daje odgovor kako se ne smije Crkvu dijeliti na otajstvo i hijerarhiju.

Marija, dakako, nije ustanoviteljica vidljive Crkve, ali - Brajčić misli da je ona ipak majka Kristove misije, pa onda i majka, na poseban način, svećenika...

Sve su to ipak upitni izvodi. Valjalo bi ostati pri Laurentinovom tumačenju: Marija je majka Crkvi u duhovnom smislu. Dobro bi bilo pridodati i značenje koje je predlagao kardinal Šeper, kako to tumači i njegov koncilski teolog Tomislav Šagi-Bunić, da se u razmišljanje o Crkvi unesu Marijini majčinski osjećaji, da ona sve vjernike prati majčinskim osjećajima, na što smo također svi pozvani - da u Crkvi brinemo jedni o drugima majčinskom skrbi, o čemu se govori i u Lumen gentium 65.

2. Enciklike i apostolske pobudnice o BDM 2.1. Redemptoris Mater (1987.)

Encikliku (okružno pismo) „Redemptoris mater - Otkupiteljeva majka“13 papa Ivan Pavao II. izdao je 1987., proglašujući tu godinu Marijanskom godinom, te je ta enciklika izdana prigodom te godine (od Duhova do Velike Gospe 1987.). Kršćanska sadašnjost u hrvatskom prijevodu tiskala ju je 1987. i 21994.

Promotrimo koji su to novi naglasci u ovom dokumentu14.

Papa Ivan Pavao II. iznenadio je na Novu godinu 1987. najavom Marijine godine: „Od tebe, Marijo, sve više treba učiti kako da budemo Crkva na raskrižju tisućljeća“. Enciklika očituje Papinu pastirsku zabrinutost i želi čitavu Crkvu učiniti osjetljivom za novo vrijeme, novo tisućljeće.

IVAN PAVAO II., Redemptoris Mater – Otkupiteljeva majka. Enciklika, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 85, Zagreb, 1994.

14 B. DUDA, Novi naglasci u Redemptoris Mater, u: Blažena Djevica Marija u kršćanskoj duhovnosti, prir. A. REBIĆ i J. MAMIĆ, Kršćanska sadašnjost-HMI-IKDKBF, Zagreb, 1991., str. 8-16.

13

Ivan_Pavao_02.p65

174

12.10.2007, 10:14

175

Vlado Košić: Mariologija u misli Ivana Pavla II.

Mnogi upozoravaju na povezanost ove enciklike i prve Papine enciklike „Redemptor hominis“ (1979.). Prvenstveno Papina je ideja kako je Bog sagnut nad svijet. Tako i Mariju doživljava kao svu odanu Bogu i predanu ljudima, u čijoj vjeri i Crkva nastoji „da okupi čitavo čovječanstvo sa svim njegovim dobrima pod Glavom Kristom u jedinstvu njegova Duha“ (RM 28).

Drugo je Papino egzistencijalno čitanje marijanskih evanđeoskih tekstova - što je već zapazio J. Ratzinger predstavljajući javnosti encikliku.

Enciklika ima naslov drevne marijanske antifone koja se pjevala u adventsko vrijeme „Alma Redemptoris Mater - Blaga Majko Otkupitelja“. U Pavelićevom prijevodu ove pjesme “Slavna majko Spasitelja” izgubila se ona dramatičnost, kako ističe Duda, koju ovdje Papa priziva kad na kraju enciklike navodi čitavu tu molitvu i zaustavlja se na njezinim mislima. Riječ je o molitvi kojom se vapije: „Pomozi svijetu koji samo što nije pao, a želi ustati!“ / Pavelićev prijevod: „Pomozi palom svijetu koji želi ozdravljenje!“/. Papa ima na pameti prijetnje sveopće propasti na razmeđu tisućljeća. Marija je materinski prisutna i duboko ukorijenjena u povijesti čovječanstva, te je Crkva promatra kao “Pomoćnicu kršćanskog puka” u neprestanoj borbi dobra i zla, da ne padne, a ako padne, da ustane. Ona je kadra svojim zagovorom kod Boga izazvati novi veliki preokret “između pasti i ustati, odnosno uzdignuti se” (RM 52).

Posebni naboj enciklike je ne samo advent, u čijem je ozračju naslov, nego i advent u smislu iščekivanja novog tisućljeća. Ta misao Papu stalno zaokuplja - od enciklike Redemptor hominis, pa do naših dana (u pripravi smo jubileja 2000. - u godini Duha Svetoga koju je Papa proglasio). I ne čekajući sam jubilej kršćane Papa poziva da žive taj preokret koji im navješćuje Marija. Što se to treba dogoditi? Papa u pravi plan stavlja Marijinu vjeru, pa stoga i vjeru Crkve i svakog vjernika. Marijina je vjera pralik vjere Crkve. Papa citira Lumen gentium 58 - tekst o Marijinom napredovanju u vjeri. To je put, koji podjeća na Abrahamov put (RM 14). U Elizabetinoj riječi “blažena ti što povjerova”, a koje izražavaju Mariju - vjernicu, Papa vidi “neku vrst ključa koji nam otvara svu Marijinu intimnost” (RM 19).

Papa govoreći o Marijinoj vjeri čak govori - pozivajući se na svetog Ivana od Križa - o Marijinoj „noći vjere“: „Nije teško zamijetiti (već) na samom početku stanovitu muku srca, sličnu nekoj vrsti ‘noći vjere’, da upotrijebimo riječi svetog Ivana od Križa, gotovo kao neki ‘veo’ kroz koji je potrebno približiti se Nevidljivome i živjeti u prisnosti s Otajstvom“ (RM 17). To je Marija doživjela već u Hramu, u navještaju starca Šimuna, a vrhunac je dosegla u savršenom sjedinjenju s Kristom u njegovoj „kenozi“ križa. „Marijin izvanredan put vjere stalna je usporednica za Crkvu“ (RM 6).

Papa je u svom predstavljanju enciklike sam ustvrdio: „Ova enciklika... želi ponovno prijeći isti put kojim je išao Drugi vatikanski sabor, želeći s nekih motrišta produbiti koncilski nauk u osmom poglavlju konstitucije o

Ivan_Pavao_02.p65

175

12.10.2007, 10:14

176

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Crkvi.“15 Papa u enciklici 33 puta navodi koncilske tekstove, dakako najviše Lumen gentium. Enciklika je, dakle, duboko ukorijenjena u nauku Drugog vatikanskog sabora.

Papa govori o „marijanskoj dimenziji života Kristovih učenika“, odnosno o „marijanskoj duhovnosti“. To Papa utemeljuje na Isusovoj povjeri Marije učeniku Ivanu i svakom svome učeniku (Iv 19,26-27). Papa to izričito tako tumači, i još k tome, u duhovnom smislu: „Po toj povjeri Kristov učenik ‘uzima Mariju, Majku Kristovu, k sebi i uvodi je u svekoliki prostor svojeg unutarnjeg života, tj. u svoj ljudski i kršćanski Ja.“ (RM 45). Koji su to istaknutiji vidovi te marijanske duhovnosti?

Prije svega, to je duboki osjećaj za Boga koji karakterizira Mariju, a izvire iz njezinog „Veliča“. Marija je nadalje uzor posvemašnjeg posvećenja Kristu i njegovu djelu. Od Papinih novih otčitavanja marijanskih mjesta u Svetom pismu, spomenimo tumačenje Marijina pohoda Elizabeti: Marija je bila pažljiva na potrebe drugih, kao što je prva zapazila i potrebe mladenaca u Kani Galilejskoj. Tako i tzv. antimarijansko mjesto u evanđeljima (Mt 12,46-50=Mk 3,31-35=Lk 8,19-21) Papa tumači kao prizor koji potvrđuje da je „Marija prva Kristova učenica, prva među onima koji slušaju i vrše Riječ Božju“ (RM 20). Dakle, umjesto da to mjesto tumači kao Isusovo distanciranje od Marije, Papa veli da time Isus „želi pažnju s materinstva shvaćenog samo kao neku krvnu svezu da ga usmjeri prema onim otajstvenim svezama duha koje nastaju slušanjem i čuvanjem Riječi Božje“ (RM 20).

I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: “Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!" On im odgovori: "Tko je majka moja i braća moja?" I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: "Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka."

Mk 3, 31-35 Ovaj tekst spominje „majku njegovu“ unutar govora o Isusovoj rodbini koja dolazi vidjeti Isusa. S majkom Marko spominje da su došla i braća njegova. Oni ostaju vani, za razliku od onih koji su Isusa slušali. Pouka koju daje Isus je ova: „Tko je majka moja i braća moja?… Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.“ Prije se govorilo kako taj tekst spada u tzv. antimarijanska mjesta. Nakon enciklike Ivana Pavla II. „Redemptoris mater“ to nije moguće tako interpretirati. Zapravo i prije su sveti oci isticali kako Marija nije tek fizička Isusova majka, nego prvenstveno po vjeri, duhovna. Prema tome, tu se afirmira i Marija kao učenica Isusova, kao ona koja Božju riječ sluša i vrši.

15 Ovo je izjavio Papa dan poslije objavljivanja enciklike, tj. 26. ožujka 1987., kako to navodi: B. DUDA, isto, str. 13.

Ivan_Pavao_02.p65

176

12.10.2007, 10:14

177

Vlado Košić: Mariologija u misli Ivana Pavla II.

2.2. Mulieris dignitatem (1988.)

Puni naslov apostolskog pisma glasi: „Mulieris dignitatem – O dostojanstvu i pozivu žene prigodom Marijanske godine“.16 Papa je želio, kako sam piše, u formi meditacije, povodom Marijanske godine (1987.) progovoriti o dostojanstvu žene polazeći od govora o “ženi” koja je postala Kristova Majka (br. 2).

Papa povezuje Pavlovo imenovanje Marije “ženom” (Gal 4,4) s riječima Protoevanđelja (Post 3,15): tamo je na početku najavljena žena, a ovdje se u “punini vremena” ta žena pojavila u središtu spasenjskog događaja (br. 3).

“Tako je 'punina vremena' očitovala izuzetno dostojanstvo 'žene'“ - ističe Papa (br. 4). Premda je tu “žena” predstavnica i prauzor cijelog čovječanstva, ipak ona ima jedan odnos s Bogom koji pripada samo “ženi”: povezanost majke i sina. “Tako je ime 'Theotokos' – Bogorodica – Majka Božja – jednostavno ime sjedinjenja s Bogom Djevice Marije.” - kaže Papa (br. 4). Tumačeći naziv “puna milosti” Papa veli da on “označava puninu savršenstva svega onoga 'što je vlastito ženi' , onoga što je 'tipično žensko'“ (br. 5). To Papa drži vrhuncem i prauzorom osobnog dostojanstva žene.

Na razmišljanje o Mariji Papa se vraća kad razmišlja o Evi i “tajni grijeha”.

Papa ističe kako se u Starom zavjetu Bog radi sklapanja saveza uvijek obraćao muškarcima, dok se na početku Novog zavjeta obraća jednoj ženi, Mariji: “Očit je to znak da u 'Kristu Isusu' nema više ni muško ni žensko' (Gal 3,28).

U njemu je recipročna suprotnost između muža i žene, kao baština izvornog grijeha, u biti prevladana” (br. 11). Papa drži da se uspoređivanje Eve i Marije može razumjeti i tako da je “Marija usvojila i usavršila misterij žene” (br.

11). Dapače, “Marija je 'novi početak' dostojanstva i poziva žene, svih žena i svake pojedine” (br. 11).

Nadalje, Papa govori o Mariji kad razmišlja o dvije dimenzije poziva žene: majčinstvu i djevičanstvu. “Marija ostaje istodobno Djevica i Majka: jedno drugo niti isključuje niti ograničuje. Osoba Majke Božje pomaže svima – napose svim ženama – da uvide kako se te dvije dimenzije i ta dva puta poziva žene kao osobe međusobno objašnjuju i nadopunjuju” (br. 17). Papa veli da je svako materinstvo žene, a koje je postiglo vrhunac u materinstvu Majke Božje, “uvijek u odnosu prema Savezu koji je Bog sklopio s ljudskim rodom po materinstvu Majke Božje” (br. 19). Također i djevičanstvo, kao poziv žene, potvrđuje svoje dostojanstvo po uzoru Djevice iz Nazareta (br. 20). Marija je slika Crkve, Marija Crkvi daje primjer i djevice i majke (usp. LG 63).

IVAN PAVAO II., Mulieris dignitatem. Apostolsko pismo o dostojanstvu i pozivu žene prigodom Marijanske godine, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 91, Zagreb, 1989.

16

Ivan_Pavao_02.p65

177

12.10.2007, 10:14

178

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

2.3. Rosarium Virginis Mariae (2002.)

Dana 16. listopada 2002. godine papa Ivan Pavao II. izdao je apostolsko pismo “ROSARIUM VIRGINIS MARIAE – KRUNICA DJEVICE MARIJE”,17 na početku 25. godine svoga pontifikata koju je proglasio Godinom krunice.

Novost ovog dokumenta je što je Papa uz postojeća tri otajstva – radosna, žalosna i slavna – uveo i nova Otajstva svjetla (“mysteria lucis”). Hrvatska biskupska konferencija odobrila je 12. prosinca 2002. Otajstva svjetla u sljedećem obliku (I. način): 1. Koji je na rijeci Jordanu kršten bio; 2. Koji nam se na svadbi u Kani objavio; 3. Koji nam je kraljevstvo Božje navijestio i na obraćenje nas pozvao; 4. Koji se na gori preobrazio i svoju nam slavu objavio; 5. Koji nam se u otajstvu euharistije darovao (RVM br. 21).

Međutim, postoje i drugi važni vidovi ovog dokumenta koje barem kratko treba spomenuti.

Na početku Papa veli da je krunica “molitva koju su voljeli mnogobrojni sveci i na koju potiče Učiteljstvo” (br. 1). On ističe da ona u sebi sadrži “dubinu nutarnje evanđeoske poruke”; s njom “kršćanski puk ide u školu Marijinu” (br. 1). Nakon što u uvodnom dijelu nabraja pape koji su preporučivali krunicu, Papa ističe da je ona put kontemplacije, te je povezuje s “molitvom srca” ili s “Isusovom molitvom” koja se razvila na kršćanskom Istoku (br. 6).

U prvom dijelu svoje razmišljanje o krunici naslovljava “Promatranje Krista s Marijom”. Tu razlaže kako u krunici, poput apostola Petra, Ivana i Jakova, kršćani promatraju (kontempliraju) Kristovo božansko lice. Marija je “model kontemplacije”, budući da je ona svojim očima neprestano motrila svoga Sina, ali nije ostajala samo na vanjskom promatranju, nego je dublje pronicala očima vjere njegovo božanstvo (br. 10). U školi Marijinoj kršćani mogu “naučiti Krista” (br. 14), s Marijom se suobličiti Kristu (br. 15), Krista moliti s Marijom (br. 16), Krista naviještati s Marijom (br. 17).

Govoreći u drugom dijelu o otajstvima krunice – koje zove “Otajstva Krista – otajstva Majke” - ističe da je krunica “sažetak Evanđelja”. Uvodeći “otajstva svjetla” Papa je nadopunio razmatranja o Kristu, jer se do sada razmatralo samo njegovo rođenje, muka i uskrsnuće, a on želi da se u “otajstvima svjetla” razmatra i Kristovo javno djelovanje, od krštenja u Jordanu do Velikog četvrtka.

Papa na kraju ohrabruje na molitvu krunice ne samo pojedince nego i Crkvu kao zajednicu. Papa želi da se moli u obitelji, jer veli “obitelj koja zajedno moli, ostaje zajedno” (br. 41). Napose želi da se moli s mladima i za mlade. Papa zaključuje, kako je krunica “blago koje treba otkriti” (br. 43).

IVAN PAVAO II., Krunica djevice Marije – Rosarium Virginis Mariae. Apostolsko pismo, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 132, Zagreb, 2003.

17

Ivan_Pavao_02.p65

178

12.10.2007, 10:14

179

Vlado Košić: Mariologija u misli Ivana Pavla II.

2.4. Ecclesia de Eucharistia (2003.)

Posljednja enciklika Ivana Pavla II. Ecclesia de Eucharistia, potpisana 17. travnja 2003. ima zanimljivo šesto poglavlje koje glasi: “U školi Marije, 'žene Euharistije'“. U ovom poglavlju Papa govori o Mariji koja je od početka s apostolima živo sudjelovala u životu Prve Crkve, čiji je neizostavni, dapače, najvažniji dio bila upravo Euharistija: “bijahu postojani u lomljenju kruha” (Dj 2,42). Ona je, međutim, već svojim sudjelovanjem u Utjelovljenju postala “žena Euharistije”, jer je njezin “Fiat” gotovo istovjetan s euharistijskim “Amen” koji izgovara svaki vjernik kad prima Euharistijskog Krista (usp. br.

55), tako da se Mariju može promatrati – veli Papa – kao uzor ne samo sudjelovanja na euharistijskom slavlju, nego “Marija je 'žena Euharistije' čitavim svojim životom” (br. 53). Marija je “euharistijska žena” osobito kad je pod Kristovim križem, čime izražava žrtvenu dimenziju euharistijskog otajstva, koje se ne samo slavi u svetoj misi, nego se treba živjeti u svakodnevnom životu (usp. br. 56). Euharistijski živjeti poput Marije znači prihvaćati od Boga neprestano sve kao dar (usp. br. 57), odnosno čitav život pretvoriti u molitvu “Veliča” (usp. br. 58).

3. Papine marijanske kateheze i govori Svoje kateheze na generalnim audijencijama srijedom Papa je kroz tri susljedne godine posvetio Mariji: 1995., 1996. i 1997. Također je od 1998.2001. nekoliko kateheza posvetio razmišljanjima o Mariji. Ove su kateheze ugledale svjetlo dana u knjizi “Bellissima tra le donne – Najljepša među ženama”18. Također na hrvatskom jeziku u knjizi “Ivan Pavao II., 100 Kateheza”19 objavljene su tri Papine kateheze o Mariji. Riječ je o katehezama u godinama koje su, prije proslave godine Velikog jubileja, bile posvećene osobama Presvetoga Trojstva, u kojima se Papa usredotočio i na Mariju. Ovdje ćemo o njima nešto reći.

1. Kateheza koja nosi naslov „Marija, premila Očeva kći“20 govori o odnosu Marije prema Ocu. Citat je to iz Lumen gentium 53: „premila Očeva kći“.

Papa pri tom citira i tumači tekst Post 3,15, tzv. protoevanđelje, govoreći kako je upravo Mariju izabrao Bog među svim stvorenjima i dao joj poslanje da po njoj, njezin potomak „satre glavu zmiji“. Također Lk 1,28 „zdravo, milosti

18 GIOVANNI PAOLO II, Bellissima tra le donne. La beata Vergine Maria, Le catechesi del papa. 4A i 4B, Chirico, Napoli 2004.

19 IVAN PAVAO II., 100 kateheza. Uz stoto pastoralno putovanje, treće u Hrvatsku, IKA – HILP, Zadar, 2003.

20 Isto, str. 71-73.

Ivan_Pavao_02.p65

179

12.10.2007, 10:14

180

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

puna“, pri čemu u duhu grčkog izvornika Papa tumači kako je to poziv na radost i izraz o obilju milosti u najvišem stupnju. Riječima „Na Marijinu se licu odrazuje otajstveno lice Očevo“, kao i: „Bezgranična nježnost Boga - Ljubavi otkriva se u majčinskim crtama Isusove Majke“, Papa se gotovo priklonio tumačenjima tzv. feminističke teologije koja u Mariji vidi izraz Božjeg majčinstva. To, međutim, drugi teolozi dovode u pitanje jer Marija doista nije na strani Božjoj nego na strani ljudskoj, odnosno ona je primatelj a ne djelitelj Božje milosti, a to znači i Božje nježnosti.21 Sigurno je, dakako, da je naš ljudski jezik presiromašan, te se može jedna riječ koristiti u više značenja – kako to npr. upozorava Karl Rahner kad govori o pojmu posrednice.22 Veoma je zanimljiva Papina misao kako je Marija svojim odgojem i ponašanjem utjecala na Isusovo ponašanje. On navodi Isusovu gestu pranja nogu, koju je on mogao vidjeti u djetinjstvu upravo kod svoje Majke.

2. „Marija, uzor i vodič u vjeri“23 Papino je razmišljanje o Marijinom odnosu prema Sinu, počinje tekstom Lk 1,39-54, gdje se izvješćuje o Marijinom pohodu rođakinji Elizabeti i njezinoj pjesmi „Veliča“. Elizabetine riječi: „Blažena ti što povjerova“ (Lk 1,45) Papa naziva prvim blaženstvom navedenom u Evanđelju. Podupirući ovo razmatranje o Marijinoj vjeri navodom svetog Augustina, koji je rekao da se „najprije ostvario dolazak vjere u Djevičino srce, a onda plodnost u majčino krilo“, Ivan Pavao II. nastavlja tumačiti evanđeoski izvještaj o prvom čudu na svadbi u Kani. On izričito kaže: „Marijina vjera mora prethoditi prvom očitovanju Isusove mesijanske moći, kao što je prethodila njegovu dolasku na zemlju.“ Papa ističe kako ta vjera nije bila laka, što se vidi i u prvotnom Isusovom odbijanju da udovolji molbi Majke: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!“ (Iv 2,4). Međutim, kaže Papa, „s poučljivošću i dubinom svoje vjere Marija čita Kristove riječi i iznad njihova neposrednog značenja.“ Tako je to prvo čudo bilo odgovor na njezinu ustrajnu vjeru, te nju smijemo gledati kao uzor vjere u Isusa. „Najtvrđa postaja u njezinu 'hodočašću vjere' (usp. LG 58)“ sigurno je bila Isusova smrt na križu. „Ali ona je znala stajati uspravno, jer je ostala čvrsta u svojoj vjeri. U kušnji, Marija je i dalje vjerovala da je Isus Sin Božji i da će sa svojom žrtvom preobraziti sudbinu čovječanstva“, zaključuje Papa.

3. „Marija, majka prožeta (prodahnuta) Duhom Svetim“24. I ovo razmatranje Papa temelji na tumačenjima svetopisamskih tekstova. Započinje go-

21 R. GIBELLINI, Teologija dvadesetog stoljeća, prev. D. GRDEN i J. KRPELJEVIĆ, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999., str. 440-441.

22 K. RAHNER, Marija, Majka Gospodinova, prev. J. MATOŠ, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1980., str. 65-67.

23 IVAN PAVAO II., 100 kateheza..., str. 97-100.

24 Isto, 166-168.

Ivan_Pavao_02.p65

180

12.10.2007, 10:14

181

Vlado Košić: Mariologija u misli Ivana Pavla II.

vorom o Marijinoj suradnji s Duhom Svetim u Navještenju i Pohođenju. On pri tom kaže kako se ta suradnja izražava „u stavu trajne poučljivosti nadahnućima Duha Branitelja“. Za događaj prikazanja u Hramu Papa kaže da je „Duh Sveti onaj koji je izazvao susret.“ On nadahnjuje Šimunovo „bolno proročanstvo“, da će Isus biti „znak osporavan“ (Lk 2,34), a Mariji da će „mač boli probosti dušu“ (Lk 2,35). Marijina nazočnost uz Kristov križ „znak je da je majka sve do kraja slijedila bolni put koji je Duh Sveti označio po Šimunovim usnama“. Posebno se Papa u ovom razmatranju usredotočio na događaj Križa i sudjelovanje Marijino u njemu. Duh je od Marije tražio „pristanak da žrtvuje Sina kako bi postala majkom mnoštva djece“, misli Papa. Time je stekla „novo majčinstvo“ koje je „određeno da se protegne na sve ljude“.

Razradom ove teme Papa prezentira ideju o Mariji Majci Crkve. On kaže da je njezina suradnja s Duhom Svetim izvršila tu ulogu da ona sudjeluje i u rađanju i odgoju djece Božje. Također u Lukinu izvještaju o nastanku Crkve imenovana je, zajedno s apostolima, jedino „Marija, Majka Isusova“ (Dj 1,14).

Njezino sudjelovanje u životu prve Crkve, osobito u molitvi za Duha Svetoga, te očita nazočnost u izlijevanju Duha na dan Pedesetnice, znakovi su da Marija nastavlja u Crkvi vršiti majčinstvo koje joj je Krist povjerio. Papa zaključuje: „Svako produbljivanje veze s Marijom omogućuje Duhu plodnije djelovanje za život Crkve.“ Time želi reći kako je Marija nezaobilazna u životu Crkve, te njezin primjer suradnje s Duhom Svetim treba slijediti svaki kršćanin, što je i temelj njezina odnosa prema svim članovima Crkve, i razlog zašto je smijemo zvati „Majkom Crkve“.

4. Zaključak – Ivan Pavao II. - marijanski papa Kad bi trebalo rezimirati odnos Ivana Pavla II. prema Blaženoj Djevici Mariji, mogli bismo zaključiti kako on u Mariji doživljava toplinu Majke.

To se, mislim, osjeća u svemu što je on o Mariji bilo pisao bilo govorio kao papa. Dakako, ta njegova marijanska crta ima pretpovijest i u njegovom osobnom životu i u njegovom iskustvu marijanske pobožnosti poljskog naroda. Schillebeeckx je napisao kako su od svih naroda Meksikanci, Poljaci i Hrvati najviše odani u svojoj pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji. Kao razlog tomu on navodi teške povijesne prilike u kojima su ti narodi živjeli, odnosno vjekovno iskustvo potlačenosti i ugnjetavanja. U takvoj su situaciji oni vapili upravo Mariji za pomoć i tako razvili poseban osjećaj marijanske pobožnosti. Tu toplinu Majke Ivan Pavao II. osobito je promovirao kroz naslov „Mater Ecclesiae – Majka Crkve“, koji, doduše, nije on prvi upotrijebio, ali ga je sigurno upravo on afirmirao u Crkvi. Vidjeli smo, taj marijanski titul ima svoje razloge pro et contra, ali u Papinoj duhovnosti on sigurno izražava upravo taj vid njegova doživljavanja Marije kao dobre,

Ivan_Pavao_02.p65

181

12.10.2007, 10:14

182

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

brižne i nježne Majke koja svojom nazočnošću daje Crkvi osobitu dimenziju topline i zajedništva.

Drugo, što karakterizira Ivana Pavla II. jest njegovo udivljenje pred – kako je to on volio govoriti – „ženskim genijem“. A Marija je upravo takva žena koja najbolje utjelovljuje ženski genij, pod čime je on podrazumijevao ono specifično žensko što treba obogaćivati život suvremenog svijeta.

Ivan_Pavao_02.p65

182

12.10.2007, 10:14

183

Valentina Mandarić: Mladi – nada Crkve i svijeta

Valentina Mandarić

MLADI – NADA CRKVE I SVIJETA 0. Uvod Iz bogate baštine Ivana Pavla II., bilo da je riječ o napisanoj ili izgovorenoj riječi, posebnu pažnju plijene njegovi susreti s mladima. Među brojnim susretima, posebno važnost imaju Svjetski dani mladih.

Na početku svog mandata Sveti Otac je pozvao mlade da hodočaste ulicama svijeta. U njima je prepoznao lice Crkve, njeno poslanje, obnovljenu mladost duha. U susretima s mladima gradio je mostove prijateljstva, ljubavi i nade među kontinentima, narodima i kulturama.

Gledano iz sadašnje perspektive, za brojne susrete Pape i mladih, možemo reći da je to bio providonosni pastoralni događaj koji je omogućio milijunima mladih generacija da javno ispovjede svoju vjeru. U svim susretima, posebno onim svjetskim, Papa se pojavljuje kao kateheta sa svojim dirljivim propovijedima, komentarima i gestama. Kad Ivan Pavao II. govori o Svjetskom danu mladih, uvijek ističe kako ga nije on utemeljio, nego mladi. “Oni su me uvukli u ovu avanturu”.

U ovom kratkom članku ćemo prikazati barem dio te iznimne pastoralne avanture, čiji je glavni protagonist Ivana Pavao II. i “njegovi mladi”.

1. “Vi ste budućnost svijeta, nada Crkve!”

Analitičari pontifikata Ivana Pavla II. ističu kako su Papini susreti s mladima, a posebno Svjetski dan mladih (SDM), njegov “najljepši izum”. Ivan Pavao II. je, na početku svojeg pontifikata 22. listopada 1978. godine, izrekao poznate riječi u kojima je očitovao svoj temeljni stav prema mladima: “Vi ste budućnost svijeta, nada Crkve! Vi ste moja nada!”1 Prema izvješćima mnogih medija, Ivan Pavao II. je završio svoj pontifikat i ovozemaljski hod u mi-

1

Ivan_Pavao_02.p65

M. MUOLO, Il Papa e i giovani. Insieme, Edizioni Retablo 2001., Prefazione.

183

12.10.2007, 10:14

184

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

slima na mlade: “Tražio sam vas, i vi ste došli. Hvala vam!”2 Jesu li to zaista posljednje Papine riječi, nije toliko važno. Nisu potrebne tako ekstremne scene, kaže poznati novinar Vittorio Messori, kako bismo se uvjerili da je jedno od važnih i prepoznatljivih obilježjâ pontifikata Ivana Pavla II., odnos simpatije i povjerenja, moglo bi se reći, 'saveza’ između njega i mladih.3 Mnogi se i danas pitaju koja je to tajanstvena nit tako snažno povezivala Papu i mlade? Kojim je jezikom Papa govorio da su ga tisuće mladih razumjeli? Kako je moguće da se stotine tisuća, milijuni mladih, spontano, bez prisile, s ruksakom na leđima, zapute tisuće kilometara kako bi čuli i vidjeli starca, koji se u zadnje vrijeme nije mogao kretati bez štapa? Što su mladi vidjeli u gotovo neprepoznatljivoj “bijeloj točki” na tolikim udaljenim binama širom svijeta? Čime ih je Ivan Pavao II. opčarao? Kako je moguće da ga mladi iz cijeloga svijeta nastavljaju slijediti i sada? Dok je bio mlad, još je razumljivo, ali, sad, kada više ne može ni hodati ni govoriti?

Ivan Pavao II., iscrpljen teškom bolešću, bez glasa, otkazao je sva predviđena putovanja i važne susrete, osim jednoga. Nije se želio odreći susreta s mladima u Kölnu, gdje se trebao održati XX. svjetski dan mladih. Gdje se krije tajna tako čvrstog feelinga između Pape starca i mladih?

Većina odraslih kritički i sa sumnjom gleda na nove mlade generacije. A Ivan Pavao II. kladi se na njih, računa s njima; ima veliko povjerenje u njih, jednostavno im vjeruje. Trajno ih potiče: “Da, upravo vi, jer o vama ovisi budućnost, o vama ovisi kraj ovog i početak novog tisućljeća. Ne budite, dakle, pasivni: preuzmite vaše odgovornosti na svim područjima koja su vam otvorena u svijetu”.4 Papa je na početku svojeg pontifikata, u župama koje je posjetio u Rimu, a kasnije širom Italije, uvijek želio poseban susret s mladima. To je nastavio prakticirati na svojim apostolskim putovanjima. Posebno se obraćao mladima za vrijeme audijencija i Angelusa na Trgu svetog Petra. Koristio je svaku priliku kako bi mladima navijestio radosnu vijest, vijest da je Isus Krist jedini spasitelj. “Krist je sigurnost vaše mladosti i izvor vaše radosti. U Njemu, vječno mladom, susrest ćete pobjedu života nad smrću, istine nad lažju, ljubavi nad mržnjom i nasiljem”5. Poziva ih da se ne mire s mediokritetom, polovičnim životom, jer sposobni ste, kaže Papa, od svog života napraviti “remek djelo”.

M. MUOLO, Generazione Giovani Paolo II. La storia della Giornata Mondiale della Gioventù, Ancora, 2005., Prefazione.

3 V. MESSORI, Karlo e suoi ragazzi, u: Corriere della sera, 3. travnja 2005., 2.

4 GIOVANI PAOLO II, Cari giovani aprite bene gli occhi! Giornate mondiali della Gioventù Tutti i messaggi 1986.-2005., Chirco Napoli, 2005.

5 Incontro di Giovanni Paolo II con I giovani della Sardegna Cagliari – Domenica, 20 ottobre 1985., http://www.vatican.va/gmg/documents.

2

Ivan_Pavao_02.p65

184

12.10.2007, 10:14

185

Valentina Mandarić: Mladi – nada Crkve i svijeta

U svim zemljama koje je posjetio, Ivan Pavao II. je imao poseban susret s mladima i ne samo s katolicima, nego s mladima svijeta, nadvladavajući zemljopisne, nacionalne i religiozne granice.6 Dovoljno se prisjetiti njegovog susreta sa 60 000 mladih muslimana u Maroku, na stadionu Casablanca 1985. godine.7 Papa je tražio mlade širom svijeta, u zemljama i kulturološkim ambijentima koje su se činile najzatvorenijima za takav tip razgovora i susreta. Odgojio je generacije i generacije mladih, koje danas spontano nazivaju Generacije Ivana Pavla II., Generazione Wojtyla, Papaboys.8

2. Kada i kako je počelo?

Kada se Ivan Pavao II. obratio mladima na početku svojeg pontifikata: “Vi ste nada Crkve! Vi ste moja nada!”, odmah je bilo jasno da nije samo riječ o retoričkoj figuri. U tim riječima nazirao se “pastoralni projekt”, kojeg je Ivan Pavao II. utemeljio i s toliko entuzijazma, ljubavi i umijeća provodio do posljednjeg dana svojeg pontifikata.

Hodočasteći, najprije Italijom a onda po svim kontinentima, Ivan Pavao II. je primijetio kod mladih duboku žeđ za istinom i smislom, ali i umor od lažnih obećanja koje su im nudile različite politike i ideologije. Upozoravao je da su mladi predmet instrumentalizacije i manipulacije različitih društvenih sustava i političkih opcija.9 Tragove Papine osobite brige i ljubavi za mlade prepoznajemo već u njegovoj ranoj biografiji. Imenovanje za krakovskog pomoćnog biskupa zateklo ga je na planinarenju s mladima na Laghi Masuri. Karizmu rada s mladima pokazivao je još kao mladi svećenik. Zato je odmah na početku svojeg pontifikata počeo graditi mostove prema mladima. Ubrzo je stekao njihove simpatije, osvajao ih svojom spontanošću, smislom za improvizaciju, diskusiju, polemiku i humor.10 U početku su i u samoj Crkvi bili veoma skeptični prema Papinom projektu godišnjeg okupljanja mladih. Tako je kružio slogan “Papu, koji je došao s Istoka, mnogi vole kao “pjevača”, ali ne i “njegovu pjesmu”. Danas je jasno da se mladima sviđao jednako “pjevač” i “pjesma”.

M. MUOLO, Il Papa e i giovani. Insieme, Edizioni Retablo, 2001., 19.

Incontro di Giovani Paolo II con I giovani muslumani a Casablanca Maroco – Lunedě 19 agosto 1985., http://www.vatican.va/gmg/documents.

8 M. MUOLO, Generazione Giovani Paolo II. La storia della Giornata Mondiale della Gioventù, Ancora, 2005., 124.

9 D. SEGALINI, Le Giornate Mondiali della Gioventù, eventi determinati pe la pastorale giovenile. Fotografie per una storia, 4., http://www.vatican.va/gmg/documents.

10 M. MUOLO, Generazione Giovani Paolo II. La storia della Giornata Mondiale della Gioventù, Ancora, 2005.; IVAN PAVAO II., Autobiografija, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 2003.; S. DZIWISZ, Dotaknuo sam tajnu, Glas Koncila, Zagreb, 2002.

6 7

Ivan_Pavao_02.p65

185

12.10.2007, 10:14

186

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Papa je svoju ljubav prema mladima doživljavao kao izvanredni milosni dar.

“Bog mi je dao milost – kao mnogim biskupima i svećenicima – da tako volim mlade, koji su različiti ovisno od zemlje do zemlje, a tako opet slični po svom entuzijazmu, razočaranjima i velikodušnostima.”11

3. Pisma Ivana Pavla II. mladima Ivan Pavao II. je 31. ožujka 1985. godine uputio prvo pismo mladima. To je prvi put u povijesti pontifikata da se Papa na takav način obraća posebno mladima. I od tada, Papa svake godine uoči Svjetskog dana mladih, piše mladima. Ivan Pavao II. je uputio 20 takvih pisama – poruka mladima: 1986. – “Uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (1Pt 3,15).

1987. – “I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj” (1Iv 4,16).

1988. – “Što god vam rekne, učinite!” (Iv 2,5b).

1989. – “Ja sam Put i Istina i Život” (Iv 14,6).

1990. – “Ja sam trs, vi loze” (Iv 15,5).

1991. – “Primiste Duha posinstva” (Rim 8,15).

1992. – “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje” (Mk 16,15).

1993. – “Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10).

1994. – “Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas” (Iv 20,21).

1995. – “Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas” (Iv 20,21).

1996. – “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!”

(Iv 6,68).

1997. – “Učitelju, gdje stanuješ? Dođite i vidjet ćete” (Iv 1,38-39).

1998. – “Duh Sveti poučit će vas o svemu” (Iv 14,26).

1999. – “Otac vas ljubi” (Iv 16,27).

2000. – “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1,14).

2001. – “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom” (Lk 9,23).

2002. – “Vi ste sol zemlje. Vi ste svjetlost svijeta” (Mt 5,13-14).

2003. – “Evo ti majke!” (Iv 19,27).

2004. – “Htjeli bismo vidjeti Isusa” (Iv 12,21).

2005. – “Dođosmo pokloniti mu se!” (Mt 2,2).

Svako pismo je naslovljeno jednim biblijskim citatom. Sadržaj pisma je biblijski utemeljen, ekleziološki i kristološki usmjeren. U pismu je Papa redovito naznačio temeljni cilj Svjetskog dana mladih, a organizatori su u Messaggio di Giovanni Paolo II ai giovani di Francia, Parigi, 1 giugno 1980., http:/ /www.vatican.va/gmg/documents.

11

Ivan_Pavao_02.p65

186

12.10.2007, 10:14

187

Valentina Mandarić: Mladi – nada Crkve i svijeta

njemu pronalazili temeljne orijentacije za njegovo organiziranje. Pismo je dokument koji produbljuje temu, pomaže u promišljanju i drži visoku razinu organizacije susreta. Pisma mladima su svojevrsna magna charta za razumijevanje Papinog projekta pastorala mladih. U svom prvom pismu: - “Uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (1Pt 3,15), Ivan Pavao II., uzima kao paradigmu razgovor Isusa i bogatog mladića (Mt 19,16-22).12 Iz pisma je jasno da je Papi ponajprije na srcu “pomoći mladima da započnu vlastiti dijalog s Kristom: razgovor koji je od bitnog i temeljnog značenja za mladog čovjeka.”13 Papa neumorno ponavlja mladima da je Krist “jedini kompetentni sugovornik” i da ga nitko u njihovom životu ne može zamijeniti.

4. Svjetski dan mladih Među različitim oblicima susreta Pape s mladima širom svijeta, posebno značenje i pastoralnu vrijednost ima Svjetski dan mladih, koji je ustanovio Ivan Pavao II. Svjetski dan mladih je istinski pastoralni fenomen koji je Crkvu, ne samo iznenadio i obogatio, nego trajno obvezao. To je najdragocjeniji biser Papine baštine koji je ostavio u nasljeđe svom nasljedniku papi Benediktu XVI. Kada je riječ o Svjetskom danu mladih, valja spomenuti nekoliko važnih događaja koji su bili svojevrsna uvertira u ono što će se tek dogoditi. Službeni početak prvog Svjetskog dana mladih je 26. ožujka 1986. godine, koji se organizirao i slavio na razini biskupija. Ali prije toga, u dva navrata, okupilo se stotine tisuća mladih u Rimu. Od 11. do 15. travnja 1984. slavio se Jubilej mladih u okviru Svete godine. Zatim je slijedila Godina mladih koju su proglasili Ujedinjeni narodi. Tom prigodom, 31. ožujka 1985., okupilo se 450.000 mladih u Rimu. Veoma značajan događaj, koji je također prethodnica Svjetskom danu mladih, svakako je susret Pape s mladima u Parku prinčeva u Parizu, 1. lipnja 1980. Bdijenje koje je trajalo puna tri sata, spontano se pretvorilo u dijalog između Pape i mladih koji je iznenadio biskupe, ali i brojne novinare. Zatim, već spomenuti susret Pape s mladim muslimanima u Maroku na stadionu Casablanca 1985.

Nakon obreda zatvaranja Svetih vrata 1984. u Rimu, Papa je povjerio mladima “križ Svete godine”, i tom prigodom kazao: “Predragi mladi, na kraju Svete godine, povjeravam vam isti znak ove Jubilarne godine: Križ Kristov!

Nosite ga u svijet kao znak ljubavi Gospodina Isusa za čovječanstvo i navijestite svima, da je jedino u umrlom i uskrslom Kristu spasenje i otkupGIOVANI PAOLO II, Cari giovani aprite bene gli occhi! Giornate mondiali della Gioventü Tutti i messaggi 1986.-2005., Chirco 2005., 16.

13 Isto.

12

Ivan_Pavao_02.p65

187

12.10.2007, 10:14

188

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

ljenje”.14 Tako je križ postao velika štafeta kojom započinje Papin hod s mladima do najekstremnijih granica.

Od dvadeset Svjetskih dana mladih, 11 ih je organizirano na biskupijskoj razini, a 9 u različitim zemljama, na različitim kontinentima.

Tabela: Svjetski dani mladih održani izvan Rima15 God.

Vrijeme održavanja

Mjesto održavanja

Broj sudionika

1987.

1989.

1991.

1993.

1995.

1997.

2000.

2002.

2005.

od 11. do 12. travnja od 15. do 20. kolovoza od 10. do 15. kolovoza od 11. do 15. kolovoza od 11. do 15. siječnja od 19. do 24. kolovoza od 15. do 20. kolovoza od 23. do 28. srpnja od 18. do 22. kolovoza

Buenos Aires Santiago de Compostela Czestochowa Denver Manila Pariz Rim Toronto Köln

1.000.000 500.000 1.200.000 600.000 4.500.000 1.100.000 2.000.000 800.000 1.200.000

Svjetski dan mladih ima svoju određenu sadržajnu strukturu. Na početku svakog Svjetskog dana mladih slavi se misa otvaranja, zatim slijede tri dana kateheze za mlade – to je vrijeme intenzivne pripreme za središnje slavlje.

Redovito kateheze imaju biskupi iz zemalja iz kojih mladi dolaze. To su trenuci slušanja, razmišljanja, međusobne izmjene iskustava i slavlja. Zatim slijedi križni put, festival, slavlja u mjestima boravka mladih, bdijenje i završno euharistijsko slavlje sa Svetim Ocem. Papa je uvijek dobro pazio da cjelokupni program Svjetskog dana mladih odgovara zahtjevima istinske evangelizacije i kateheze za mlade. Tako su susreti mladih s Papom i biskupima pretvarali Svjetski dan mladih u veliki “laboratorij vjere”. Vjera je bila središnja tema svih susreta s mladima. Papa je mladima otkrivao dar vjere i ukazivao na njezinu zahtjevnost: “Vjera nije graciozna haljina iz djetinjstva. Vjera je dar Božji, izvor svjetla i snage koja dolazi od Njega i mora osvjetljavati i animirati sve dimenzije ljudskog života.”16 Svaki Svjetski dan mladih ima i svoj logo, koji na simbolički i umjetnički način izražava njegovu bit, poruku i temeljno obilježje. Svrha takvih masovnih susreta je: “intenzivniji susret mladih s Kristom, iskustvo ljubavi Očeve, otkrivanje univerzalnosti Crkve, izgradnja nove civilizacije.”17 Mnogi su M. MUOLO, Il Papa e i giovani. Insieme, Edizioni Retablo, 2001., 33.

Podaci su korišteni sa službene web stranice: http://www.vatican.va/gmg/documents 16 Omelia di Giovanni Paolo II Yamoussoukro (Costa d’Avorio) 11 maggio 1980., http://www.vatican.va/gmg/documents.

17 D. SEGALINI, Prefazione, u: GIOVANI PAOLO II, Cari giovani aprite bene gli occhi! Giornate mondiali della Gioventù Tutti i messaggi 1986.-2005., Chirco, 2005., 5-11.

14 15

Ivan_Pavao_02.p65

188

12.10.2007, 10:14

189

Valentina Mandarić: Mladi – nada Crkve i svijeta

analitičari ovu generaciju mladih nazvali “generacija Da”: “da” Kristu, “da” Crkvi, “da” civilizaciji ljubavi.

Papa je riječima i gestama naviještao mladima Kristovu ljubav. Oni su ga pratili, slušali, razumjeli i slijedili. Nikada pred mladima nije skrivao istinu evanđelja i nije se ustručavao odvažno ukazivati na zahtjevnost i radikalnost nasljedovanja Krista. Nove generacije, ujedinjene u vjeri i povezane prijateljstvom, postale su svijetli znak nade za cijelo čovječanstvo. Preko tih susreta dopirala je evanđeoska poruka do tolikih mladih koji do tada nisu ništa čuli o Isusu Kristu. Za kršćansku vjeru zainteresirali su se mnogi mladi pripadnici drugih religija. Za vrijeme svjetskih dana mladih, u ozračju molitve i slavlja, rodila su se tolika ekumenska iskustva zajedništva i dijaloga.

Svjetski dan mladih je najveličanstvenija i najplodnija inicijativa za mlade koju je pokrenuo Ivan Pavao II., kako bi im omogućio susret s Kristom, međusobno druženje i prijateljevanje, susret s biskupima i osjećaj pripadnosti univerzalnoj Crkvi.

Dakle, temeljni cilj Svjetskog dana mladih je staviti Isusa Krista u središte vjere i života svakog mladog čovjeka, da On postane uporišna i ishodišna točka, istinsko svjetlo i nadahnuće. Svjetski dan mladih je posebna prilika u kojoj mladi ljudi mogu javno ispovjediti svoju vjeru u Isusa Krista i posvjedočiti svoju pripadnost Crkvi. Svjetski dan mladih je izvanredna prilika da mladi s velikom radošću ispovjede svoju vjeru u Krista, da iskuse bogatstvo zajedništva Crkve. Sa svih susreta s Papom mladi su mogli ponijeti sa sobom iskustvo vjere i zajedništva, koje im je pomoglo da se lakše suoče sa svim egzistencijalnim pitanjima i da preuzmu odgovornost za Crkvu i društvo.18 Kamo god je Ivan Pavao II. išao, slijedili su ga mladi. Susreti s Papom okupljali su stotine tisuća, milijune mladih ljudi pripadnika različitih nacionalnosti, kultura i religioznih opredjeljenja. Najmasovniji takav susret dogodio se na Svjetskom danu mladih u Manili, gdje je Papa predvodio euharistijsko slavlje u kojem je sudjelovalo 4.500.000 mladih.

5. Hodočašće “križa mladih” (1984.-2005.)

Križ, koji prati Svjetski dan mladih, ima nekoliko naziva: “križ Svete godine”, “jubilejski križ”, “križ Svjetskog dana mladih”, “križ mladih”. Papa ga je predao mladima sa željom da ga nose po cijelome svijetu – u svako vrijeme i u svako mjesto.

Usp. Lettere di Giovanni Paolo II del seminario di studio sulle giornate mondiali della giovent ù promosso a Czestochowa, Dal Vaticano 8 maggio 1996., http:// www.vatican.va/gmg/documents.

18

Ivan_Pavao_02.p65

189

12.10.2007, 10:14

190

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Prigodom Svete godine Otkupljenja 1984., Ivan Pavao II. je poželio staviti križ – simbol vjere – u blizini glavnog oltara u Bazilici svetog Petra u Rimu, da ga mogu svi vidjeti. Tako je izrađen veliki križ od drveta: visina 3,8 , širina 1,75 metara. Križ je težak 31 kilogram. Prvo hodočašće križa bilo je 1984. godine u München za Katolički dan (Katholikentag). Budući da je križ od običnog drveta, ljudi u početku nisu u njemu vidjeli ništa posebno. Malo pomalo su otkrivali da taj križ, prema Papinoj želji, ima svoju misiju. Tako je križ postao poseban simbol Svjetskog dana mladih.

Na Cvjetnicu 13. travnja 2003., nakon euharistijskog slavlja, Ivan Pavao II. je darovao mladima kopiju ikone s Marijinim likom – Salus Populi Romani. Uručenje ikone mladima, popratio je riječima: “Delegaciji koja je došla iz Njemačke povjeravam danas ikonu s likom Marije. Odsada pa na dalje, zajedno s Križem, pratit će Svjetski dan mladih. Bit će znak Marijin majčinske prisutnosti među mladima, koji su, poput Ivana apostola, pozvani prihvatiti je u svoj život.”19 Kopija ikone, čiji se original čuva u bazilici Santa Maria Maggiore u Rimu, bila je središnja figura za vrijeme slavlja Svjetskog dana mladih 2000., u Tor Vergati. Zajedno s križem, bila je već na hodočašću u različitim europskim zemljama prije nego što je stigla u Njemačku za XX. svjetski dan mladih u Kölnu.

6. Neka važna obilježja susreta Pape i mladih Povjerenje, ljubav i veliko poštovanje prema mladima.

U našem svakodnevnom govoru, u novinskim napisima, televizijskim izvješćima često možemo čuti ili pročitati ovakvu ili sličnu rečenicu: “Kamo ćemo stići s ovakvim generacijama mladih? Nikada mladi nisu bili tako neodgovorni, nezreli i nesposobni za preuzimanje važnih uloga u društvu.” Ivan Pavao II. misli upravo suprotno, uvijek je imao povjerenja u mlade, jednostavno im je vjerovao. U njima je naslućivao novu zoru budućnosti. “Vi, dragi mladi, znat ćete se nositi s izazovima novog tisućljeća! Znat ćete bolje od nas starijih pronaći put u izgradnji boljeg svijeta, u izgradnji civilizacije ljubavi.”20 Zato su se mladi poslije svakog susreta s Papom vraćali puni samopouzdanja i spremnosti za izgradnju boljeg svijeta.

“Vi ste moja radost i kruna”, “jutarnja straža”, “nada Crkve i moja nada”.

U ovim i sličnim riječima, kojima se Papa obraćao mladima, mladi su prepoznali njegovu ljubav, poštovanje i povjerenje koje je duboko gajio prema njima. Ivan Pavao II. nikada, nijednom riječju, nije kritizirao mlade, nije ih osuđivao niti etiketirao. Uvijek je bio na njihovoj strani i nije se umorio uka19 20

Ivan_Pavao_02.p65

http://www.vatican.va/gmg/documents.

D. SEGALINI, Le Giornate Mondiali…nav. dj., 23.

190

12.10.2007, 10:14

191

Valentina Mandarić: Mladi – nada Crkve i svijeta

zivati kako su mladi žrtve suvremenih društvenih struktura. U mladima je Papa vidio znak bolje budućnosti za svijet, za društvo, za Crkvu. Ivan Pavao II. je vjerovao u mlade. To su mladi duboko osjećali i zato su prigodom njegove smrti u tolikom broju došli mu zahvaliti.

Isus Krist je u središtu svih Papinih govora, homilija, pisama mladima. “Čovjekova povijest – piše Papa – nije li možda obilježena grčevitim i dramatičnim traženjem nečega ili nekoga koji je u stanju osloboditi je od smrti i osigurati joj život? Odgovor na ovo vječno pitanje, daje Isus: ’Ja sam život’.”

(Iv 14,6)21 Snažna kristološka dimenzija prisutna je u svim govorima i pismima koje je Papa uputio mladima. Poučavao ih je kako će u svojim svakodnevnim iskustvima prepoznati trajnu Kristovu prisutnost. 22 “Isus je taj kojeg tražite kada sanjate o sreći; On je taj koji vas čeka kada vas ne zadovoljava ono što ste pronašli; On je ljepota koja vas tako privlači; On je taj koji u vama budi žeđ za radikalnošću i ne dopušta vam da olako idete u kompromise; On vas prisiljava da odbacite maske koje čine život lažnim; On je taj koji čita u vašem srcu najistinskije odluke koje drugi žele ugušiti. Krist je taj koji u vama budi želju da od svoga života učinite nešto veliko, jača volju za idealima i odbacivanje osrednjosti; ulijeva vam hrabrost da mijenjate sebe i društvo, čineći ga ljudskijim i bratskijim.”23 Papa se nije nikada ustručavao iznijeti pred mlade zahtjevnost i radikalnost evanđelja.

Papa je pozivao mlade na darivanje života.

Darivanje je jedini istinski predznak kršćanskog života. Kršćanin je sposoban živjeti dimenziju darivanja, zalagati se u izgradnji nove civilizacije, civilizacije ljubavi, pravde, mira i radosti. Stoga Papa poziva mlade: Širite radost života u svim područjima svoga djelovanja: u obitelji, u školi, na poslu, u igri i zabavi; dijelite je posebno s osobama koje su osamljene, stare, bolesne ili odbačene; s onima koji su umorni od sive svakodnevice, s onima koji uzalud život traže u njegovim surogatima: drogi, alkoholu, pretjeranom konzumizmu. Svi oni očekuju od vas, dragi mladi, riječ, osmjeh, prijateljstvo.

Zato, nemojte ih lišiti vaše prisutnosti, vaše radosti i vaše nade.24 Ivan Pavao II. je neumorno ukazivao na opasnost kulture koja se gradi bez Boga.

21 GIOVANI PAOLO II, Cari giovani aprite bene gli occhi! Giornate mondiali della Gioventü Tutti i messaggi 1986.-2005., Chirco, 2005., 102-103.

22 M. POLLO, Il volto giovene della ricerca di Dio, Pieme Religio, 2003., 6.

23 D. SEGALINI, Le giornate Mondiali…nav. dj., 24.

24 Usp. Messaggio di Giovanni Paolo II ai giovani dinanzi al Santuario di San Gabriele Teramo – Domenica, 30 giugno 1985., http://www.vatican.va/gmg/documents.

Ivan_Pavao_02.p65

191

12.10.2007, 10:14

192

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

“Odgajati mlade bez ljestvice vrednota utemeljenih na istini, znači ostaviti ih moralnoj konfuziji, osobnoj nesigurnosti i manipulaciji. Nijedna zemlja, pa niti najmoćnija, ne može preživjeti ako liši vlastitu djecu tih egzistencijalnih dobara”.25 Na različitim mjestima u susretima s mladima je upozoravao na to da je život – prvi Božji dar i temeljno pravo svake individue – a da je u suvremenim društvima često promatran na razini robe za prodaju i predmet manipuliranja prema vlastitom sviđanju.26

Volonterstvo i solidarnost.

Budući da su susreti mladih s Papom redovito okupljali stotine tisuća i milijune mladih, postali su izvanredna prilika da se tisuće pojedinaca i obitelji uključe u organizaciju, a posebno u prihvaćanju i udomljivanju mladih iz raznih država svijeta. Statistike pokazuju da je za velike susrete Pape s mladima, bilo angažirano više od 25.000 volontera.27 Isto tako, u vrijeme neposredne pripreme i tijekom odvijanja Svjetskog dana mladih, pokrenute su mnoge akcije u kojima su mladi pokazali zavidnu razinu solidarnosti s mladima koji su dolazili iz siromašnijih zemalja. Jedna od akcija bila je 10 eura za mlade iz zemalja pogođenih ratom ili drugim ekonomskim nepogodama. Ili, jedan dan posta, kako bi dali svoj doprinos za izgradnju jedne bolnice u Africi za oboljele od side. Ivana Pavao II., je ukazivao na društvene pojave koje mogu ozbiljno ugroziti čovjekovu osjetljivost za drugoga. “Napredak, tehnologija i izobilje ne jamče automatski mir u srcu. Postoji velika opasnost da materijalizam, egocentrizam, permisivizam uguše moralne i duhovne vrednote. Mladi, brinite se za siromašne, gladne, invalide, bolesne, patnike, odbačene na marginu društva”.28 Svijet je podijeljen i rascjepkan, poznaje mnoštvo sukoba i nepravdi. Nema istinske solidarnosti između sjevera i juga; nema dovoljno međusobnog pomaganja između zemalja na jugu. U današnjem svijetu još uvijek ima naroda i rasa koje nisu dovoljno poštovane. Zašto je sve to? Papa daje jednostavan i jasan odgovor: “Jer ljudi ne prihvaćaju međusobne razlike, ne poznaju se dovoljno. Nisu sposobni osloboditi se egoizma i samodostatnosti. Bog je stvorio sve ljude jednake po dostojanstvu, a različite po tome koliko sposobnosti i darova imaju. Čovječanstvo je zajedničko i svaka skupina ima svoju ulogu; potrebno je prepoznati

M. MUOLO, Il Papa e i giovani. Insieme, Edizioni Retablo 2001., 141.

Isto.

27 D. SEGALINI, Le Giornate Mondiali…nav. dj., 15.

28 Discorso del Santo padre Giovanni Paolo II ai giovani, Budokan, 24 febbraio 1981.

(Tokyo), http://www.vatican.va/gmg/documents.

25 26

Ivan_Pavao_02.p65

192

12.10.2007, 10:14

193

Valentina Mandarić: Mladi – nada Crkve i svijeta

vrednote različitih naroda i kultura. Svijet je poput živog organizma: svatko ima nešto primiti od drugih i nešto dati drugima.”29

Dijaloga i slušanje.

Papa je znao dugo i strpljivo slušati mlade; slušao je što imaju reći o sebi, o društvu, o Crkvi, o Papi.... Znao je reći: “Nije najvažnije ono što ću ja vama reći, mnogo je važnije ono što vi meni imate reći. Nije nužno da mi to izrazite riječima, govorite mi svojom prisutnošću, pjesmom, plesom, predstavom, entuzijazmom.30 Papa je jednostavno znao kako komunicirati s mladima.

Mladi su osjetili da Papi mogu sve reći i da ga nijedno njihovo pitanje ne može iznenaditi. Prepoznali su u njemu srce koje svakog razumje, bez obzira kojim jezikom mu govorili.

Vrednovati mladost u životu društva i svake pojedine osobe.

Ivan Pavao II. mladost promatra kao dragocjen impuls i svježu snagu za cijelu Crkvu. Mladi su mlado lice Crkve. Mladost je “dob nade, obećanja, entuzijazma, planova, ideala. Mladi se ne povlače pred poteškoćama; oni ne pristaju na predaju niti se mire sa “status quo”.31 Mladost vjeruje u bolji svijet i spremna je na konkretno zalaganje u njegovom poboljšanju. Mladost je vrijeme intenzivnog otkrića vlastitog “ja” i vlastitog “životnog projekta”.32 Zato Papa neumorno upozorava da mladima treba pomoći kako bi prepoznali ono što je u njima lijepo i obećavajuće. Njihove kvalitete i sposobnosti moraju biti usmjerene prema najvišem cilju koji ih može privući i oduševiti: dobro društva, solidarnost sa svim ljudima, širenje evanđeoskog životnog ideala, zauzetost za bližnjega, sudjelovanje u naporima Crkve da svijet učini boljim i ljepšim. Njihovo srce je otvoreno za bratstvo, prijateljstvo i solidarnost. Mladi su iznimno osjetljivi za očuvanje prirode i zaštitu okoliša.33 “Od početka moga služenja kao Petrov nasljednik gledam na vas, mladi, s pažnjom i ljubavlju, jer sam uvjeren da mladost nije jednostavno vrijeme prijelaza između adolescencije i odrasle dobi, već vrijeme života kojeg Bog poklanja kao dar i kao zadaću svakoj osobi. Vrijeme traženja, poput mladića iz Evanđelja (usp. Mt 16,20), odgovora na temeljna pitanja i otkrivanja smisla života. O odlukama koje ćete, dragi mladići i djevojke, sada donositi, ovisit će vaša

Incontro di Giovanni Paolo II con I giovani muslumani a Casablanca Marocco – Lunedì, 19 agosto 1985., http://www.vatican.va/gmg/documents 30 M. MUOLO, Il Papa e i giovani. Insieme, Edizioni Retablo 2001., 346.

31 Discorso di Giovanni Paolo II ai giovani, Onitsha – Nigeria, 13. febraio 1982.

32 CL, br. 46.

33 Usp. Sinodo dei Vescovi: Vocazione e missione dei laici nella Chiesa, Proposizione 51, 29. ottobre 1987.

29

Ivan_Pavao_02.p65

193

12.10.2007, 10:14

194

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

osobna, profesionalna i društvena budućnost: mladost je vrijeme u kojem se stavljaju temelji, prilika koja se ne smije izgubiti, jer se neće više vratiti! U ovom posebnom trenutku vašeg života, Papa je sretan da vam može biti blizu da bi s poštovanjem slušao vaše tjeskobe i brige, vaša očekivanja i nade. On je ovdje s vama da bi vam priopćio sigurnost koja je Krist, istinu koja je Krist, ljubav koja je Krist. Crkva vas promatra s velikom pažnjom, jer u vama vidi vlastitu budućnost i u vas polaže vlastitu nadu”.34 Iskustvo mladosti je jedinstveno bogatstvo. Ne samo da Crkva gleda na vas sa simpatijom, s nadom, svjesna da budućnost ovisi o vama, nego, preko vas, ona promatra samu sebe i svoju misiju u svijetu. Vaša prisutnost je za mene rođendanski dar.35

Mladi su graditelji boljega svijeta.

Papa je mlade pozivao da sudjeluju u izgradnji pravednijeg i solidarnijeg društva, ali da ne slijede one koji drže da društvene nepravde mogu nestati samo kroz klasnu mržnju ili utjecanje nasilju i drugim antikršćanskim sredstvima. Samo obraćenje srca može jamčiti i osigurati promjenu struktura u izgradnji boljeg svijeta, novog svijeta, naglašava Ivan Pavao II.36 Nasilje rađa nasilje i degradira čovjeka. Graditi mir danas i mir sutra, mir trećeg tisućljeća: to je zadaća mladih, ako žele zvati se “sinovima Božjim”. “Mir i mladi hodaju zajedno”37, poznata je Papina lozinka koju je često izgovarao kada bi govorio o ulozi mladih u očuvanju mira. Problem sudjelovanja mladih u društvu bitno je povezan s nemogućnošću pronalaska stalnog zaposlenja u skladu s njihovim sposobnostima.38 Ivan Pavao II. ohrabruje mlade da imaju pravo postaviti pitanje starijima i tražiti odgovor na njih: Zašto smo došli u situaciju u kojoj je u opasnosti život na zemlji? Gdje su uzroci nepravdi koje na svakom koraku bodu u oči?

Zašto toliki umiru od gladi? Toliki milijuni prognanih na raznim granicama?

Toliki ljudi kojima su oduzeta temeljna ljudska prava? Toliki zatvori, koncentracijski logori, nasilja i sukobi...? Što nam je činiti?39 Granice i razdijeljenosti među ljudima, nerazumijevanja među generacijama, rasizam,

Incontro con i giovani Discorso del Santo Padre Cattedrale di Plovdiv, 26 maggio 2002., http://www.vatican.va/gmg/documents.

35 Usp. Incontro di Giovani Paolo II con i giovani della Vallonia e di Bruxelles Namur (Belgio), Sabato, 18 maggio 1985., http://www.vatican.va/gmg/documents.

36 Santa Messa per i giovani nell’Ippodromo di Monterico Peru – Sabato, 2 febbraio 1985., http://www.vatican.va/gmg/documents.

37 Saluto di Giovanni Paolo II ai giovani di Douale e di tutti Camerun, Martedì 13 agosto 1985., http://www.vatican.va/gmg/documents.

38 Usp. Incontro di Giovanni Paolo II con I giovani della Vallonia e di Bruxelles Namur (Belgio), Sabato 18 maggio 1985., http://www.vatican.va/gmg/documents.

39 Isto.

34

Ivan_Pavao_02.p65

194

12.10.2007, 10:14

195

Valentina Mandarić: Mladi – nada Crkve i svijeta

ratovi, nepravde, glad, rasipništva, nezaposlenost. To su dramatična zla koja pogađaju sve ljude, posebno mlade, u cijelome svijetu. Neki su obeshrabreni, neki se žele predati, drugi padaju u napast da mijenjaju sve nasiljem i ekstremnim rješenjima. Mudrost nas uči da su samodisciplina i ljubav istinske poluge za željenu obnovu.40 Papa opominje mlade: “Vi ste odgovorni za svijet sutra. Preuzimajući u cijelosti odgovornost, hrabro možete pobijediti aktualne poteškoće. Red je na vama da preuzmete inicijativu i ne očekujte sve od odraslih. Morate graditi, a ne samo sanjati svijet. Mladi gledaju u budućnost, čeznu za pravednijim i ljudskijim svijetom. Bog je stvorio mlade da doprinose oblikovanju svijeta prema svojem životnom projektu. Svijet 21. stoljeća se nalazi u vašim rukama; bit će onakav kakvim ga učinite!”41

7. Umjesto zaključka Sa svih susreta Pape i mladih, mladi su mogli ponijeti sa sobom istinsko iskustvo vjere i zajedništva, koje će im pomoći da se suoče s najdubljim egzistencijalnim pitanjima i da preuzmu s punom odgovornošću svoju ulogu u društvu i crkvenoj zajednici.42 “Samo Isus Krist iz Nazareta, Sin Božji i Marijin, vječna Riječ Očeva, rođena prije 2000. godina u Betlehemu Judejskom, u stanju je zadovoljiti najdublje težnje ljudskog srca”.43 Ove riječi su najkraći sažetak svih Papinih susreta s mladima širom svijeta. Ivanu Pavlu II. bilo je jedino na srcu uvjeriti mlade da je Isus Krist jedini u stanju ispuniti sva njihova mladenačka očekivanja. Stoga je često poticao: “Dragi mladi! Idite radosni u susret Kristu, koji razveseljuje vašu mladost. Tražite ga, idite mu ususret, prianjajte uz njegovu riječ, njegovu otajstvenu sakramentalnu prisutnost. Živite s njim u vjernosti njegovu evanđelju, koje je, istina, zahtjevno – sve do križa, ali i jedini izvor nade i istinske sreće. Ljubite ga u liku brata koji pati”.44 Svoju duboku želju da mlade privuče Kristu često je znao pretočiti u molitvu: Gospodine Isuse Kriste, sačuvaj ove mlade u svojoj ljubavi.

Incontro di Giovanni Paolo II con I giovani muslumani a Casablanca Marocco – Lunedì, 19 agosto 1985., http://www.vatican.va/gmg/documents.

41 Isto.

42 Usp. Lettera di Giovanni Paolo II in occasione del seminari odi studio sulle giornate mondiali della gioventù promosso a Czestochowa, Dal Vaticano 8 maggio 1996., http://www.vatican.va/gmg/documents.

43 M. MUOLO, Il Papa e i giovani. Insieme, Edizioni Retablo 2001., 330.

44 Omelia 28 marzo 1999, Domenica dlle Palme, http://www.vatican.va/gmg/documents.

40

Ivan_Pavao_02.p65

195

12.10.2007, 10:14

196

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Daj da slušaju tvoj glas i vjeruju u ono što ti kažeš, jer ti jedini imaš riječi života vječnoga.

Nauči ih kako ispovijedati vlastitu vjeru kako darivati vlastiti život, kako komunicirati vlastitu nadu drugima.

Učini ih uvjerljivim svjedocima tvoga evanđelja, u svijetu koji toliko ima potrebu za tvojom milošću koja spašava.

Učini od njih novi narod Blaženstva, da budu sol zemlje i svjetlo svijeta na početku trećeg kršćanskog tisućljeća.

Marijo, Majko Crkve, čuvaj i vodi ove mlade žene i muškarce dvadeset i prvog stoljeća. Čuvaj ih u svom materinjem srcu. Amen.45

Messa Sollene Omelia del Santo Padre Giovanni Paolo II Toronto Downsview Park Domenica, 28 luglio 2002., http://www.vatican.va/gmg/documents.

45

Ivan_Pavao_02.p65

196

12.10.2007, 10:14

197

Tomislav Zdenko Tenšek: Civilizacija ljubavi

Tomislav Zdenko Tenšek

CIVILIZACIJA LJUBAVI 0. Uvod: podrijetlo govora o civilizaciji ljubavi1 Sam izraz “civilizacija ljubavi” prvi je, na Božić g. 1975., upotrijebio papa Pavao VI., a zatim je taj izraz ušao u crkveno naučavanje – kako piše papa Ivan Pavao II. u svome “Pismu obiteljima” (od 2. II. 1994., br. 13) – “i s njime smo se već srodili”, pa je “danas teško zamisliti crkveno zauzimanje ili zauzimanje u Crkvi koje bi mimoišlo vezu s civilizacijom ljubavi”. Papino pismo o nedjelji “Dies Domini” (31. V. 1998.) završava također pozivom na “izgradnju civilizacije ljubavi”.

Papa Ivan Pavao II. posebno je čvrsto navijestio hitnost izgradnje civilizacije ljubavi u svome govoru prilikom kanonizacije našega hrvatskog sveca sv. Leopolda Bogdana Mandića (16. X. 1983.). Taj se dan obilježavala i 5. obljetnica Papina služenja, a istodobno su to bili dani odvijanja Sinode biskupa na temu: “Pomirenje i pokora u poslanju Crkve”. Između ostalog Papa je u homiliji kazao: “Bog je ljubav – i ljubav je od Boga. Ona nije od svijeta. Nije ni od čovjeka. Ona je od samoga Boga. Bez te ljubavi svijet ne može postojati.

Ni čovjek bez te ljubavi ne može postojati; čovjek koji sve više biva svjestan svoje ugroženosti od sila ovoga svijeta što ih je sam oslobodio, 1 Ovaj se prilog oslanja na razmišljanja i tekstove Tomislava J. Šagi-Bunića (1993.1999.) koji je govoru o civilizaciji ljubavi posvetio posljednjih petnaest godina svoga života.

Od važnijih spominjem: “'Što ste učinili jednome od moje najmanje braće'. Razmišljanje o polazištu civilizacije ljubavi”, u: Vjesnik Hrvatske kapucinske provincije Sv. Leopolda Bogdana Mandića, br. 7-8 (1998.), 332-344.; Prema civilizaciji ljubavi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998.; Ljubav Boga Oca posvjedočena Sinovim križem (govor u prigodi Dana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i svečanog akademskog čina dodjele diploma, 11. ožujka 1999.). Ovaj posljednji prilog, dosad neobjavljen, svojevrsna je teološka oporuka Šagi-Bunića (op. TZT).

2 Vjesnik Hrvatske kapucinske provincije, br. 5 (1983.), 244.

Ivan_Pavao_02.p65

197

12.10.2007, 10:14

198

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

i od civilizacije koju je on sam izgradio – ako ta civilizacija ne postane ujedno 'civilizacija ljubavi'“.2 On je tada još rekao: “Crkva se ne može nikad umoriti u davanju svjedočanstva o Bogu koji je ljubav! Ona se ne može nikad obeshrabriti ni umoriti zbog suparništva, od časa od kad je vrhunac toga svjedočanstva, u križu Isusa Krista neuzdrmano podignut nad sveukupnom poviješću čovjeka i svijeta.

Pa i nad našom teškom epohom u kojoj izgleda da čovjeku prijeti ne samo samorazorenje nuklearnom smrću već i samorazorenje duhovnom smrću. Jer kako da čovjekov duh živi ako “ne vjeruje ljubavi” (usp.

1 Iv 10,16)? Kako se može razvijati u svijetu djelo mnogostrukog pomirenja ako se – povrh pravde i dijaloga – ne pusti na slobodu ona najveća snaga koja se zove društvena ljubav? A ljubav je – od Boga”.3 Papa u navedenom govoru naglašava da “ljubav nije od svijeta ni od čovjeka nego od samoga Boga”, što onda očito znači da mi, Kristovi vjernici i Kristova Crkva kao navjestiteljica i posredovateljica veze čovječanstva s Bogom u tom pothvatu da naša civilizacija postigne da ljubav postane njezino osnovno određenje, imamo specifičnu i odlučujuću ulogu.

1. Ambivalentnost civilizacijske svijesti Govor da se naša civilizacija mora mijenjati, da se svjesnim aktivnim zalaganjem ljudi treba usavršavati, svakako nameće pitanje postoji li nešto što bi se moglo nazivati “civilizacijska svijest”. Dosad je, primjerice, poznata religijska svijest i nacionalna svijest, ali i državna svijest i slično. Ljudi se identificiraju kao mi po religiji (mi katolici, mi kršćani, mi muslimani, mi budisti) ili po naciji (mi Hrvati, mi Nijemci, mi Francuzi, itd.). U našoj zapadnoj civilizaciji u XX. stoljeću nacionalna je svijest zauzela mjesto osnovnog polazišta za organiziranje života kroz nacionalnu državu.

Komunizam je pokušao u isto vrijeme promovirati klasnu svijest kao osnovicu za uređenje svijeta držeći da će klasna svijest radnika (proletera) nadvladati nacionalnu svijest i učiniti je nevažnom. Praktički je to značilo da će se radnik Hrvat prije identificirati s radnikom Srbinom nego s kapitalistom Hrvatom. Marxov je “Komunistički manifest” već godine 1848. pisao u tom smislu da radnici nemaju domovine. Marksisti (i oni najiskreniji!) vjerovali

Isto, 246.

IVAN PAVAO II., Redemptor hominis. Otkupitelj čovjeka (4. ožujka 1979.), Dokumenti 56, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1980., br. 16, 46-47.

3 4

Ivan_Pavao_02.p65

198

12.10.2007, 10:14

199

Tomislav Zdenko Tenšek: Civilizacija ljubavi

su da će nacionalna svijest odumrijeti kao nevažna, a kao glavni promotor organizacije budućeg svijeta nastupit će klasna svijest proletarijata, to jest ljudi koji nemaju kapitala i ne uzdaju se u kapital, nego samo u svoj rad. Slomom komunizma ta se iluzija o vodećoj ulozi klasne svijesti raspala i povratila se na prvo mjesto nacionalna svijest. Izrazimo to pojednostavljeno: hrvatski je radnik doživio da mu je bliži hrvatski kapitalist nego srpski radnik, spoznao je da ima domovinu, i da se mora izboriti da ona bude uređena tako da bude poštena i prema njemu. Nada koju su gajili marksisti da će klasna identifikacija nadvladati nacionalnu, pa da će se radnici bez obzira na nacionalnu svijest ujediniti protiv buržoazije, propala je i vratilo se shvaćanje da je osnovno operativno polazište nacionalna svijest, na temelju koje se treba urediti nacionalna država.

Sada je u žarištu govor o globalizmu i globalizaciji gdje se na prvo mjesto – također iznad nacionalnog – stavlja ekonomski i tržišni interes odnosno profit. Hoće li se uskoro – kao ustuk i reakcija na globalizaciju – pojaviti novo oživljavanje klasne svijesti, uz potrebne korekcije na temelju bolno stečenog iskustva? To je moguće, ali to u ovaj čas i ovdje ostavljamo po strani.

Za nas je najglavnije utvrditi je li moguća (i je li već na pomolu?) civilizacijska svijest koja bi – slično kao što je to dosad bilo s nacionalnom i religijskom sviješću – mogla imati operativni značaj baš kao počelo identifikacije (svijest o nekom mi). Oni mislioci i oni državnici koji predviđaju opasnost od budućeg sukoba civilizacija, tj. da bi mogli nastati ratovi koji ne bi bili samo ratovi među državama nego baš ratovi između različitih civilizacija, očito pretpostavljaju da će se nešto kao dovoljno izrazita civilizacijska svijest (tako razvijena da može biti kolektivni psihološki pokretač ratovanja!) uskoro pojaviti, odnosno da se već takvo nešto nazrijeva. Neki misle da se takvo nešto već počinje pomaljati opasnim rastom međunarodnog terorizma. No, takva civilizacijska svijest, koja bi bila pokretalo oružanih i uništavajućih sukoba, očevidno bi bila nešto bolesno, akutno bolesno. Bar bismo mi kršćani morali to tako nazvati. Polazeći od vjere u istočni grijeh i od straha da ranjenost čovječanstva grijehom, i pod utjecajem demonskih sila, može dovesti do strašnih kriza – kakve su već bile uobličene u dva svjetska rata – možemo zamisliti takvu bolesnu civilizacijsku svijest koja bi razularila najstrašnije strasti u čovječanstvu.

Ali, ako smo zauzeti razmišljanjem o operativnom polazištu da naša civilizacija postane civilizacija ljubavi, onda je pitanje ne o bolesnoj, nego o normalnoj i blagotvornoj civilizacijskoj svijesti koja nas ne bi gonila na razorne sukobe međusobnog uništenja nego na požrtvovno traženje dodirnih točaka za građenje mostova i većeg razumijevanja među ljudima, narodima, civilizacijama.

Ivan_Pavao_02.p65

199

12.10.2007, 10:14

200

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

2. Ljubav kao temelj civilizacijske svijesti Mislim da su za stvaranje civilizacijske svijesti - u ovom času – ove vrednote temeljne: istina, pravda, ljubav, sloboda i mir. Što se tiče redoslijeda, možda bi se danas – nakon jezovitih iskustava dvaju svjetskih ratova i postojanja uništavajućih nuklearnih oružja – našao ne jedan čovjek koji bi zastupao da mir mora svakako doći na prvo mjesto, kao najvažnija i najbitnija vrijednost koju treba čuvati bezuvjetno. Ali golema će većina svakako reći da je mir zapravo rezultat ostalih četiriju veličina, pa je logično da ga metnemo na peto mjesto.

U vezi s redoslijedom možda bi netko još mogao smatrati da bi slobodu trebalo smjestiti na treće mjesto, prije ljubavi, jer je sloboda u subjektu koji ljubi pretpostavka za ljubav, ali ako imamo na pameti pojam slobode kao nečega što se drugome daruje (dakle, ne samo svoja sloboda nego baš sloboda drugoga), onda je opravdano da ljubav u iznesenom nizu vrijednosti svrstavamo prije slobode. Ako pak govorimo da naša suvremena civilizacija treba postati civilizacija ljubavi, onda se čini očitim da sintagma civilizacija ljubavi zapravo znači da bi u nabrajanju vrednota koje su karakteristične i bitne za našu civilizaciju ljubav trebala doći na prvo mjesto. I to ne samo u ovakvom nabrajanju, nego baš u svjesnom vrednovanju. Ako bismo htjeli sažeto i približno izreći polazišne sastavnice naše civilizacije, onda bismo mogli kazati da je Grčka unijela žeđ za spoznajom istine, Rim je unio smisao za pravnu sigurnost, a kršćanstvo je unijelo ljubav. Što se tiče ljubavi, našlo bi se danas dosta ljudi (i među vjernicima) koji se nekako stide i ustručavaju upotrebaljavati tu riječ kao previše osjećajnu, intimnu i zahtjevnu, pa bi je radije zamijenili nekom drugom riječju, kao na primjer uvažavanje (respekt) ili solidarnost. Često je to i opravdano, ali mi kršćani, mislim, ne smijemo zanemariti riječ ljubav jer je ona izrazita i temeljna osebujnost kršćanstva, spada u samo kršćansko objavljenje Boga: “Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu” (1 Iv 4,16).

Samo je potrebno jasno uvidjeti specifičnost ljubavi koja se grčki izražava riječju agape za razliku od - u grčkoj misli dosta razrađivanog - pojma erosa.

Kršćanska ljubav je u biti odnos među osobama, odnošenje osobe prema drugoj osobi, a ne odnos osobe prema stvarima. Kad kažemo da netko ljubi kolače ili neku drugu stvar, onda je za nas kršćane to samo analogan govor, govor po sličnosti. Ljubav u pravom smislu može biti samo prema osobi (i osobama) i ona nije želja za posjedovanjem druge osobe (kao neke stvari), nego je heteroafirmativna, ona znači stavljanje sebe na raspolaganje drugoj osobi za njezino dobro i unapređenje. To je afirmacija smisla druge osobe, to jest: ja se stavljam u službu druge osobe da ona postigne svoj smisao. Takva ljubav u eminentnom smislu je Bog i On se otkrio kao ljubav u služenju Isusa Krista da po njemu možemo doseći svoj smisao.

Ivan_Pavao_02.p65

200

12.10.2007, 10:14

201

Tomislav Zdenko Tenšek: Civilizacija ljubavi

Iz svega se dosad rečenoga dosta jasno vidi da ljubav u sadašnjem stupnju civilizacijske svijesti (kako god ta civilizacijska svijest traži svoje dublje i življe posvješćivanje!) nije dosta izartikulirana ni na samom svome trećem mjestu u ključnim vrednotama naše civilizacije. Moramo malo razmisliti što bi značilo ako bismo – zalažući se za civilizaciju ljubavi - zastupali da ljubav u definiranom kršćanskom smislu mora zadobiti prvo mjesto u redoslijedu tih osnovnih civilizacijskih vrijednosti.

Sada u europskoj civilizaciji neosporno prvo mjesto još drži istina. Briga za istinu i traženje istine, to jest znanost, leži u temeljima svih dostignuća naše civilizacije, ali to znači i onih sredstava koja izazivaju dramatičan strah da će ova civilizacija proždrijeti samu sebe te proizvesti kataklizmu svijeta ili – u najmanju ruku – strahovit pad natrag u barbarstvo. Očito je da znanstvenici, istraživači, oni koji financiraju istraživanja, moraju na samom početku svakog pothvata imati kao svetinju u svijesti osnovni zakon ljubavi prema drugim ljudima, upravo prema svakom čovjeku, i da bi civilizacija ljubavi značila davanje prvenstva ocjeni služe li istraživanja i iznašašća većoj koristi i ostvarivanju smisla drugih ljudi. Čovječanstvo je u posljednjim vremenima doživjelo strahote od nametanja totalitarnih ideologija (fašizma, rasizma, komunizma) gdje je istina bila shvaćena kao nešto što odluči partija ili samo jedan čovjek (diktator). Civilizirani europski čovjek zna da istinu ne može stvoriti čovjek, da je ona objektivnog karaktera, da je čovjek mora tražiti. Ljubav je ovdje potrebna kao polazište za zajedničko traženje, za dijaloško sučeljavanje, i nužno zaustavljanje pred odlukama koje izgledaju da idu za promicanjem istine, ali nanose zlo drugim ljudima pa ih zato ljubav zabranjuje.

Ako je oslanjanje na prvu civilizacijsku temeljnu vrednotu, istinu, dovelo do neslućenog napretka tehnike, ali i do prijetećeg nuklearnog potencijala i strašnog ekološkog stanja, razvitak koji je polazio od druge temeljne civilizacijske vrednote, pravde, donio je ipak važne ohrabrujuće rezultate koji spadaju svakako u okružje onoga što zovemo ljubav, ali je zapravo pretpostavka i preduvjet za oživljenje ljubavi kao specifične ljudske vrednote.

Pravda ili pravednost kao civilizacijska vrednota ima (govorim shematski) komplementarna polazišta: u grčkoj filozofiji, rimskom smislu za pravni poredak i kršćanskom otkriću nepovredivog dostojanstva i transcendentalne vrijednosti svake ljudske osobe. Ne kanim ovdje iznositi svu povijest razvitka shvaćanja pravednosti, od pojma iustitia commutativa (među osobama) te pojma iustitia distributiva (pravilna raspodjela dobara) i iustitia legalis (pravilna raspodjela dužnosti), kod čega je nosilac tih drugih dvaju oblika država, do novodobnog pojma iustitia socialis (socijalna pravda) koji svoje sažeto definiranje i precizno utvrđivanje nosioca djelomično, čini se, još traži. Ovdje je najvažnije upozoriti da je najviši plod, izrastao iz te civilizacijske vrednote, Deklaracija o ljudskim pravima koju su g. 1948. proklamirali Ujedinjeni narodi. To je sigurno najzreliji i najperspektivniji plod ove naše civilizacije

Ivan_Pavao_02.p65

201

12.10.2007, 10:14

202

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

koja je time zakoračila u pravcu da postane bar negativna norma za sve civilizacije svijeta, to jest da time bude postavljena pretpostavka za buduću ekumensku civilizaciju koja ne kani ukidati osebujnosti pojedinačnih civilizacija ali želi postići konsenzus u onome najtemeljnijem te time uspostaviti platformu za dijaloško međusobno obogaćivanje među svima civilizacijama.

Ipak je to proklamiranje čovjekovih prava tek nenadomjestiv početak: ono osuđuje kršenje prava svakoga čovjeka (znači: i sprječavanje njegove slobode), ali ne uspijeva predložiti pomoć kako bi svaki čovjek svoja prava mogao ostvarivati. Za takav pozitivan korak potrebno je da svoje mjesto, također na internacionalnom planu, zadobije treća civilizacijska vrednota: ljubav, to jest briga kako bismo drugome pomogli da može svoja prava (znači i svoju slobodu) ostvarivati.

Poučno je na ovome mjestu iznijeti misao koju je na predavanju u Zagrebu pred nekoliko godina iznio njemački mislilac Höffner. On je pošao od toga da je Francuska revolucija (1789.) proglasila geslo: “Liberté, egalité, fraternité” (tj. sloboda, jednakost, bratstvo). Konstatirao je da je Zapadna Europa i Amerika naglašavala prvo iz tog slogana: slobodu, individualnu slobodu, dotle da to ponekad ide do anarhičnosti. Istočna (komunistička) Europa i Kina naglašavala je drugu točku iz te lozinke: jednakost, što je dovodilo na neki način do jednakosti u siromaštvu. Treću vrednotu – bratstvo – nije naglašavao nitko: svi su je zanemarili. Dakako, da riječ ljubav izriče otprilike isto što i riječ bratstvo.

Stručnjak za katolički društveni nauk Nell Breuning sažeto je u tri točke formulirao načela koja treba zastupati za ispravno uređenje društva, a što je onda preuzela Sinoda europskih biskupa koja se održala u Vatikanu 1991.: 1. Nepovredivo dostojanstvo svake pojedine ljudske osobe (što onda očito znači i ljudska prava); 2. Načelo supsidijarnosti, tj. da viša instancija ne smije preuzimati funkciju koju može ispravno i plodno ispunjavati niža instancija; 3. Načelo solidarnosti, tj. da jači mora pomagati slabijemu.

Očito je ovdje solidarnost drugo ime za ljubav, s time da je i poštovanje načela supsidijarnosti također zapravo elemenat ljubavi jer je to elementarno poštovanje drugoga kao drugoga i njegovih sposobnosti da bude kreativan, što je polazište ljubavi prema drugom čovjeku i drugim ljudima.

Bez obzira hoćemo li inzistirati da civilizacijska vrednota ljubav zadobije prvo mjesto u nizanju temeljnih vrednota naše civilizacije, iz rečenoga je sigurno da ljubav nekako proniče ili upotpunjuje sve druge vrednote, pa je stoga u oživljavanju naše civilizacijske identifikacije već mnogo učinjeno ako se radi na tome što je već lako – kako se vidi – zaključiti iz onoga što svi već znamo.

Ivan_Pavao_02.p65

202

12.10.2007, 10:14

203

Tomislav Zdenko Tenšek: Civilizacija ljubavi

No, to je sve više ili manje shvatljivo i dohvatljivo razumu. Inzistiranje Ivana Pavla II. na tome da je ljubav od Boga, da je ona božanska stvarnost, da nije od čovjeka, i to u istom času kad predviđa dramatičnu opasnost za ovu civilizaciju da propadne ako ne postane ujedno civilizacija ljubavi, sili nas na ozbiljno promišljanje o nekom osobitom putu k civilizaciji ljubavi za koji će svima biti jasno da je Božji put, a ipak neće biti neko isforsirano dociranje, nego dijaloško otvaranje koje samo polazi od ljubavi, a to onda znači i iz respekta prema svima, iz solidarnosti sa svima, i u onim stvarima koje se tiču njihova svakodnevnog života.

3. Opis Sudnjega dana: Činiti dobro svima Za razvitak svijesti izgradnje civilizacije ljubavi u posljednje se vrijeme sve više podvlači Isusov opis Sudnjeg dana u Matejevu evanđelju: “Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.

Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni’.

Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’

Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’

Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste’.

I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni” (Mt 25,31-46).

Ivan_Pavao_02.p65

203

12.10.2007, 10:14

204

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Ovaj je tekst zapravo najbolje – od samoga Sina Božjega u Evanđelju dano – polazište za to da mi vjernici počnemo promovirati i izgrađivati civilizaciju ljubavi. Potrebno je samo da svi vjernici postanu svjesni te Isusove poruke: toga da Isus sam sebe poistovjećuje sa svakim čovjekom koji je na bilo koji način potreban pomoći, dapače sa svakim čovjekom naprosto, jer je svaki čovjek potreban drugoga čovjeka.

U tom je tekstu dana najsnažnija moguća motivacija za vjerničko srce da svoj život tako usmjeri da uvijek i stalno živi za druge, upravo postane čovjek za drugoga, što znači da ostvaruje ljubav kao afirmaciju života i smisla drugoga čovjeka. Jer kako se vladaš prema drugome čovjeku, tako se vladaš prema samome Sinu Božjemu, dakle, prema samom Bogu! Muž se po tom načelu mora odnositi prema ženi kao prema Kristu, žena isto tako prema mužu, a oboje prema svojoj djeci, ali i susjedima, suradnicima na poslu, čak prema neprijateljima.

U tekstu su izrečene samo neke tipične situacije u kojima se može čovjek naći, ali je očito da su u Isusovoj nakani bile sve situacije, kad on ide čak do onih koji su u zatvoru, dakle izbačeni iz normalnog i redovitog života u ljudskom društvu.

Bitno je pitanje samo tko se tu misli pod izrazom “moja najmanja braća”, jesu li to samo kršćani, ili svi ljudi. Ovdje ne kanim ulaziti detaljnije u tu raspravu: dosta je u ovaj čas konstatirati da Drugi vatikanski sabor (1962.1965.) u svome dekretu “Apostolicam actuositatem” (usp. AA I, 4,2) izričito naglašava univerzalističko shvaćanje, tako da treba reći da se ne radi samo o dobročinstvima učinjenima nekom kršćaninu, nego baš svakom čovjeku, bez obzira na njegovu religijsku ili kakvu drugu pripadnost. To dosta jasno slijedi već iz samoga teksta jer je rečeno da i oni koji su nagrađeni pitaju, kada su to oni nešto dobra učinili Kristu kad ga nisu vidjeli. Ako bi neko dobro bili učinili kršćaninu zato što je kršćanin, onda bi očito znali da su zapravo učinili Kristu, ali ih Krist hvali što su dobro učinili čovjeku kao čovjeku. Činiti dobro čovjeku baš kao čovjeku znači činiti dobro Kristu.

To slijedi i iz riječi Ivana Pavla II. koji u enciklici “Redemptor hominis” aludira na opis Sudnjega dana: “Za nas kršćane takva odgovornost postaje naročito očigledna kad se podsjetimo – a treba se stalno na to podsjećati – prizora Posljednjega suda prema Kristovim riječima kako su zabilježene u Matejevu evanđelju (usp. Mt 25,31-46). Taj eshatološki prizor treba stalno “primjenjivati” na povijest čovjeka. On uvijek mora biti “mjerilo” ljudskih čina, poput osnovnog nacrta za ispit savjesti svakome od nas”.4 Posebno mjesto u teološkom istraživanju o dosadašnjem shvaćanju Matejeva teksta u Crkvi ide proučavanju dokumenata crkvenog učiteljstva. Spominjem samo da je papa Pavao VI. na svršetku Sabora dana 7. XII. 1965., pozivajući se na taj tekst iz Matejeva evanđelja, rekao:

Ivan_Pavao_02.p65

204

12.10.2007, 10:14

205

Tomislav Zdenko Tenšek: Civilizacija ljubavi

“Časna Braćo i Sinovi, svi ovdje nazočni, podsjećamo kako na svakom licu čovjekovu, posebno ako je ono učinjeno transparentnim po njegovim suzama i patnjama, možemo i trebamo raspoznati lice Kristovo (usp. Mt 25,40), Sina Čovječjega, te ako na licu Kristovu možemo i trebamo potom raspoznati lice Oca nebeskoga prema onoj: “tko vidi mene, reče Isus, vidi i Oca” (Iv 14,9), naš humanizam postaje kršćanstvo, a naše kršćanstvo postaje teocentrično; tako da možemo također izjaviti: za upoznavanje Boga potrebno je upoznati čovjeka. Znači li to da je Sabor, koji je, dakle, poglavito čovjeku posvetio studioznu pažnju, imao cilj predložiti modernom svijetu ljestvicu osloboditeljskih i utješnih uspona? Nije li, u konačnici, to jednostavan, novi i svečan nauk da se ljubi čovjeka kako bi se ljubilo Boga? Ljubiti čovjeka, kažemo, ne kao predmet, već kao prvi cilj prema konačnom transcendentnom cilju, principu i razlogu svake ljubavi. Tako se ovaj Sabor sav razumijeva u svom završnom religioznom značenju, a to je da on nije drugo nego snažan i prijateljski poziv čovječanstvu danas da pronađe, putem bratske ljubavi, onog Boga “od Kojega udaljiti se znači padati, Kojemu obraćati se znači uskrsnuti, u Kojemu ostati znači biti postojan, Kojemu vratiti se znači nanovo se roditi, u Kojemu obitavati znači živjeti” (sv.

Augustin, Solil. 1, 1, 3; PL 32, 870)”.

To je, očito, za svakoga koji misli i vjeruje u živu Crkvu, kao neko temeljno zacrtavanje smjera naučavanja, a naročito postupanja, Crkve budućnosti.

Papa Ivan Pavao II. od prve enciklike “Redemptor hominis” još je eksplicitnije nastavio tim istim putem naučavajući da je put Crkve konkretan čovjek (tu on slijedi saborski nauk, Gaudium et Spes, 22) i da je Isus Krist povezan sa svakim čovjekom od samoga časa kad se taj čovjek začne pod srcem svoje majke. Papa Ivan Pavao II. ide čak dotle da uči kako je svaka majka (ne samo kršćanka!) kad rađa i odgaja dijete sudionica na bogomajčinstvu Marijinu u odnosu na Isusa.5 Civilizacija ljubavi oslonjena - kao na svoje polazište - na vjeru da u svakome čovjeku moramo vidjeti Isusa Krista dakako iziskuje također svoju sustavnu teološku obradu od koje smo dosada uspjeli naznačiti tek neke dijelove.

To uključuje – prije svega – prihvaćanje drugoga čovjeka kao drugoga, želju da mu pomognem, ali najprije da ga čujem što vjeruje, što ima, što misli, da mu priznam ono što pronađem dobrim, pa da mu ponudim svoja viđenja i vjerovanja, dakle: dijalog. To, s obzirom na kognitivnu (spoznajnu) razinu.

Ali i suradnju u svemu što može roditi njegovim i mojim dobrom, naročito općim dobrom. Dakle: zajedništvo.

5

Ivan_Pavao_02.p65

Isto, br. 13, str. 34.

205

12.10.2007, 10:14

206

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

4. Zajedništvo - model uređenja društva Ivan Pavao II. inzistira da je zajedništvo, koje je glavna i središnja stvarnost u samoj Crkvi, a koja je vjernički i milosni odraz trojstvenog zajedništva Oca i Sina u Duhu Svetome, temeljni najopćenitiji model za uređenje samog ljudskog društva.

Dakako, da takvo zajedništvo mora jasno i prepoznatljivo za sav svijet izgrađivati Crkva u samoj sebi, a da je za to izgrađivanje osnovno polazište u tome da u Duhu Svetome u svakome čovjeku vidimo Sina Božjega Isusa Krista, to jest u poruci koju imamo zacrtanu u Mt 25,31-46.

Može se zamisliti da Papa, kad govori o trojstvenom zajedništvu kao modelu odnošenja među ljudima, govori samo o nekom nedostižnom idejnom uzoru o kojem vrijedi razmišljati, ali koji u čovječanstvu nije ostvariv, nego je ostvariv samo u specifičnom obliku ljudskog društva koji se zove Crkva jer je takvo zajedništvo ostvarivo samo pomoću Duha Svetoga, božanskom milošću. Tako se više ili manje shvaćalo pitanje u crkvenoj teologiji do sada, a bilo je oličeno u tezi “extra Ecclesiam nulla salus” (izvan Crkve nema spasenja).

Papa ne niječe da ta tradicionalna teza izriče vjersku istinu, nije proglasio nikakvu novu dogmu, ali vjeruje i uči (zajedno s Drugim vatikanskim saborom) da Duh Sveti djeluje i preko granica vidljive Crkve, u svakoj iskrenoj ljudskoj savjesti koja traži istinu.

U istom je smislu Papa u govoru na kanonizaciji sv. Leopolda Bogdana Mandića (16. listopada 1983.), govoreći o potrebi civilizacije ljubavi, istakao da je ljubav božanska, da je od Boga, a ne od čovjeka. On misli da čovjek sam po sebi, bez Božje milosti, ne bi mogao imati puninu ljubavi koja ide do smrti za drugoga čovjeka, pa i neprijatelja (!). Ali čovjek je otkupljen smrću i uskrsnućem Kristovim, pa je – po sadašnjem Papi – milost Duha Svetoga ponuđena svakom čovjeku bez obzira zna li on već izričito za Duha Svetoga, ili je još – kako su to neki teolozi nazvali – “anonimni kršćanin”. Dakako da će sustavna teološka obrada sveukupnosti onoga što zasad još uključno nazivamo civilizacijom ljubavi donijeti mnoge nepredviđene i nepredvidive aspekte te problematike.

Kad neki mislioci kao Martin Buber ili Emmanuel Lévinas inzistiraju na Ja -Ti odnosu kao temeljnoj sastavnici čovjekove naravi, pa da onda i ljubav kao odnos među osobama ulazi u samu srž čovjeka kao čovjeka, Papa – inzistirajući na božanskosti ljubavi – nije nužno s njima u sukobu, jer Papa smatra da je čovjek stvoren “na sliku Božju” ne samo ako se to shvati kao da je čovjek stvarni odraz Božje naravi kao jedincate, nego da je čovjek stvoren nekako i na sliku božanskog Trojstva, tj. da je za čovjeka bitno odnošenje i afirmacija drugoga čovjeka (biti za drugoga) kao što je u Boga jedna osoba za drugu (esse ad). U toj suvislosti čovjek je po naravi upravljen i određen da participira u unutarbožanskim odnosima za ostvarivanje svojega čovještva. Kristovo spasenje po

Ivan_Pavao_02.p65

206

12.10.2007, 10:14

207

Tomislav Zdenko Tenšek: Civilizacija ljubavi

takvu shvaćanju nije samo nadodano onome što je za čovjeka prirodno nego čovjekova priroda postaje u potpunosti onakva kakvu je Bog zamislio istom time što sudjeluje na životnim odnošenjima u samome Bogu.

Decizivno mislim da nikako apstraktan govor ne bi mogao nadomjestiti snagu koju ima govor koji proizlazi iz uske osobne povezanosti s bogočovječnom osobom Isusa Krista. Apstraktan govor ne bi mogao biti efikasan za ostvarenje ljubavi, samo ljubav prema osobi Isusa Krista može roditi ljubav prema svima drugim osobama, nikakvo golo govorenje o ljubavi i solidarnosti, ma kako mudro ono bilo. U ovom projektu izgradnje civilizacije ljubavi očito je prvotna realnost ljubavi, djelo ljubavi, pristup drugome s ljubavlju, a ne govorenje i mudrovanje o ljubavi. Realno svjedočenje da smo ljudi za drugoga osnovno je za čovječansku budućnost. Kada se to dogodi tako da sav svijet, pa i pripadnici drugih religija, to vide, onda dolazi samo od sebe da će ljudi htjeti čuti zašto smo takvi, što nas to nosi, što nas motivira za takve postupke.

Najbitnije je ono što Ivan Pavao II. hoće reći kad kaže da Crkva kad dođe k drugome čovjeku i drugoj religiji najprije hoće saznati što drugi ima i što vjeruje, tj. Crkva nudi dijalog. Papa je već pokrenuo dijalog s drugim religijama (Asiz 1986.), a živa mu je želja bila da se takav dijalog u najvišem mogućem stupnju ostvari prigodom nadolaska trećeg tisućljeća, da se taj cilj uspostave normalnog međureligijskog dijaloga i afirmacije sveopćeg zajedništva, koliko je već sada moguće, postigne u godinama prijelaza u treće tisućljeće.

5. Epilog: civilizacija ljubavi kao odrednica budućnosti Govor o civilizaciji ljubavi, nailazi na određeno odbijanje ili bar na rezerviranost, jer da se svijet ne može urediti bez opravdane sile i prisile. Ovdje ću reći samo nekoliko riječi: ljubav u načelu isključuje silu, ali u ovom svijetu kakav jest ponekad upravo traži primjenu sile da bi se iskazala ljubav, a nepravedna sila spriječila.

Najlakše je to razjasniti ako pođemo od toga da se danas ljubav rado zamjenjuje riječju solidarnost. Čini se da je ta riječ u uporabi baš kod onih ljudi koji pod riječju ljubav misle nešto nježno, čak “cmizdravo”. Solidarnost znači da drugome, s kojim sam solidaran, pomažem u svemu što mu treba, pa da ga i branim kad je nepravedno napadnut. Drugim riječima: da sprječavam zlotvornosti koje mu netko hoće nanijeti. Ali prava ljubav to uključuje.

Moram, kad god mogu, iz ljubavi prema onome koji je neposredno napadnut, priteći u pomoć i spriječiti zlotvora u njegovu zlotvorstvu. Dakako, moram se ograničiti na sprječavanje zla, a ne baciti se u osvetu. Otac i majka moraju braniti svoju djecu, ljudi svoju domovinu kao skup ljudi i njihovih dobara, s time da spriječe i onemoguće zlo, ali ne da učine nepotrebno veće zlo.

Ako se civilizacija ljubavi razvije u svim mogućim smjerovima koji se već sada mogu predvidjeti, a još više u sada još nepredvidljivim, ali potencijalnim vi-

Ivan_Pavao_02.p65

207

12.10.2007, 10:14

208

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

dovima, sigurno je da će efikasnim uređenjem društva moguća nasilja i nepravde biti efikasnije onemogućene, pa će potreba sile biti sigurno manja.

Po Evanđelju, ja činim veće djelo ako se ne opirem zlu koje se nanosi meni osobno, ali sam i po Evanđelju kukavac ako dopuštam i mirno gledam kako se drugome nanosi nepravda i nasilje, pogotovo onome koji se u mene uzdao i kome sam ljubav dužan ne samo iz općeg zakona solidarnosti (ljubavi) nego također iz toga što o meni ovisi i što je meni povjeren, odnosno što se pravom na mene oslanja.

Ivan_Pavao_02.p65

208

12.10.2007, 10:14

209

Tonči Matulić: Ivan Pavao II. i bioetika

Tonči Matulić

IVAN PAVAO II. I BIOETIKA Teološka analiza civilizacije u bioetičkom ozračju

1. Ivan Pavao II. i prosudba bioetike u ozračju znanstveno - tehničkog pothvata Prva, a ujedno nastupna i programska enciklika pape Ivana Pavla II. Redemptor hominis1 iz 1979. godine u određenom je smislu naznačila teološku i pastoralnu matricu odnosa Pape prema novo uspostavljenom društvenom kompleksu znanstveno - tehničke civilizacije unutar koje pojava bioetike odražava istovremeno element uzroka i element posljedice. Element posljedice očituje se u sve prisutnijem i sve provokativnijem društvenom kompleksu (bio)tehničkog ovladavanja ljudskim i neljudskim oblicima života na svim razinama i u svim stadijima razvoja, a u različite znanstvenoistraživačke, medicinske, farmaceutske, poljoprivredne, veterinarske, prehrambene i biotehnološke svrhe. Sve to se događa pod plaštem zavodljive sintagme 'kvaliteta života'. Element uzroka očituje se u povijesnom kompleksu znanstvenih, poglavito ovdje medicinskih i bioloških, metamorfoza koje su omogućile proizvodnju prethodnih posljedica, a pritom su nagovijestile revolucionarne obrate u tumačenju i razumijevanju niza relevantnih binoma, kao što su: život - smrt, zdravlje - bolest, svetost - kvaliteta, liječnik - bolesnik, priroda - kultura, narav - osoba, praksa - djelovanje, proizvodnja - vrednovanje, roditeljstvo - potomstvo, spol - rod, napredno - nazadno, dobrobit - šteta, itd.

Ideja napretka, kao semantička inačica sadašnjeg globalnog ozračja zapadnjačke – znanstveno - tehničke – civilizacije, skriva u svojim njedrima dvoznačnost koju je Papa izvrsno detektirao: “Razvitak suvremene tehnike, odIVAN PAVAO II., Redemptor hominis. Otkupitelj čovjeka, (1979.), u: M. VALKOVIĆ (ur.), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Socijalni dokumenti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., (dalje skraćeno RH).

1

Ivan_Pavao_02.p65

209

12.10.2007, 10:14

210

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

nosno razvitak civilizacije kojom gospodari tehnika, zahtijeva razmjerni razvitak moralnog života i etike. Međutim, izgleda da taj moralni i etički razvitak stalno zaostaje. Eto zbog čega taj inače divljenja vrijedan napredak, u kojem nije teško otkriti izvorne znakove čovjekove veličine, znakove koji su nam, u svojim stvaralačkim klicama, objavljeni na stranicama Knjige Postanka gdje je orisano stvaranje čovjeka, također mora izazivati višestruke bojazni”2. Za Papu, dakle, znanstveno - tehnički napredak nije upitan. Nisu upitne ni njegove pozitivne strane i vrijednosti. No, upitan je moralno - etički napredak, tj. nazadovanje. Upitne su negativne strane i svojevrsni zaborav temeljnih vrijednosti unutar toga moralno - etičkog nazadovanja. Odatle bi se mogao izvesti bolan, ali istinit zaključak prema načelu obrnute proporcionalnosti. Naime, što veći znanstveno - tehnički napredak, to veći moralno etički nazadak. “Doista se čini da su prilike u kojima čovjek u suvremenom svijetu živi daleko od objektivnih zahtjeva moralnog reda, a još dalje od zahtjeva društvene ljubavi”3. Papa proročki ukazuje na činjenično stanje stvari, dajući time poticaj snažnijem uključivanju vjernika, osobito teologa u suvremene rasprave o moralnim i etičkim dimenzijama znanstveno - tehničkoga napretka. Upravo je bioetika, od samih početaka, predstavljala perjanicu rasprava takve vrste u kojima su čitavo vrijeme aktivno sudjelovali mnogobrojni katolički teolozi. Civilizacijsko i kulturno ozračje u kojemu se odvija(o) bioetički dijalog obilježeno je zabrinjavajućom pojavom koju sintetički zovemo kriza temeljnih vrednotâ. Imajući na umu tu pojavu, valja se prisjetiti da je upravo papa Ivan Pavao II. iznio njezinu strukturnu teološku analizu s ne odveć optimističkim upozorenjima. Naime, kriza vrednotâ svoje korijene ima u 'grijehu struktura' koje svoje simptome pokazuju kroz takozvanu 'kulturu smrti' globalnih razmjera, o čemu svjedoči svojevrsna društvena kampanja protiv života, osobito najslabijega i nezaštićenoga ljudskoga života. No, teološka prosudba bioetičkih doprinosa spomenutoga Pape ne smije previdjeti niz crkvenih inicijativa i ustanova, kojima je on bio idejni začetnik, utemeljitelj i stalni pokrovitelj, kao i niz doktrinarnih dokumenata.

U Rimu je 1980. godine održana Četvrta sinoda biskupa koja je razmatrala pitanja o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, a rezultate tih razmatranja sažeo je Papa u apostolskoj pobudnici Obiteljska zajednica godinu dana kasnije4, u kojoj se ističe bioetički doprinos u trećem dijelu pobudnice s teološkim i moralnim vrednovanjem kršćanske obitelji kao intimne

RH, br. 15.

RH, br. 16.

4 Usp. IVAN PAVAO II., Familiaris consortio. Obiteljska zajednica. Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, (22. studenoga 1981.), Dokumenti 64, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1981., (dalje skraćeno FC).

2 3

Ivan_Pavao_02.p65

210

12.10.2007, 10:14

211

Tonči Matulić: Ivan Pavao II. i bioetika

zajednice osoba5, kao svetišta za prenošenje života6 i kao izvornog i autentičnog mjesta za odgoj potomstva.7 Nauk izložen u trećem dijelu spomenute pobudnice predstavlja načelni doktrinarni okvir za daljnje teološko i moralno vrednovanje institucija braka i obitelji koje postoje u ozračju krize temeljnih vrednotâ. Nekoliko godina kasnije, točnije 1984., Papa je objavio apostolsko pismo Salvifici Doloris8 u kojemu, nasuprot sve očitijem gubljenju smisla boli i patnje u tehnološki razvijenim i bogatim zemljama svijeta, obrazlaže vedro i smireno kristološko ustrojstvo ljudske boli i patnje. “Krist se neizmjerno približio svijetu ljudske patnje”9. Papa je tako ponovno aktualizirao pitanje o jedinom pravom i istinskom lijeku ljudske boli i patnje – Kristu, a nasuprot sve većem utjecaju (bio)tehnike u rješavanju tih neuklonjivih egzistencijalnih pratitelja čovjeka. Godinu dana kasnije, točnije 1985., Papa je ustanovio Papinsku komisiju za pastoral zdravstvenih djelatnika10, koju je najprije pridružio Papinskom vijeću za laike, a potom ju je uzdigao na rang autonomnog Papinskog vijeća. Svrha djelatnosti najprije Papinske komisije, a zatim Papinskog vijeća za pastoral zdravstvenih djelatnika, sastoji se u prikladnoj moralnoj formaciji zdravstvenih djelatnika te u temeljitijem upoznavanju s moralnim aspektima bioetičkih izazova. I jedno i drugo cilja ostvarenju cjelovite dobrobiti čovjeka i plana Božjega spasenja u svijetu, a ovdje na poseban način u kontekstu medicine i kliničke liječničke i sestrinske prakse. Uz ostala ostvarenja, najznačajnije djelo ovog Papinskog vijeća je Karta zdravstvenih djelatnika11 koju se, među ostalim, može također smatrati svojevrsnim katoličkim leksikonom liječničke i sestrinske etike i deontologije.

Ivan Pavao II. i institucionalizacija bioetike Galopirajući napredak znanosti i tehnike, osobito biomedicinskih znanosti i biotehnologije tijekom osamdesetih godina XX. stoljeća nametnuo je potrebu uspostave zasebne i autonomne papinske institucije koja bi svojom zavidnom interdisciplinarnom kompetencijom stalno davala Narodu Božjemu odgovore na moralna i etička pitanja postavljena u kontekstu znanstve-

Usp. FC, br. 18-27.

Usp. FC, br. 28-35.

7 Usp. FC, br. 36-41.

8 Usp. IVAN PAVAO II., Apostolsko pismo Salvifici Doloris, (11. veljače 1984.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984., (dalje skraćeno SD).

9 SD, br. 16.

10 Usp. IVAN PAVAO II., Motu proprio Dolentium Hominum, (11. veljače 1985.), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 1985., (dalje skraćeno DH).

11 Usp. PONTIFICIO CONSIGLIO DELLA PASTORALE PER GLI OPERATORI SANITARI, Carta degli Operatori Sanitari, Tipografia Vaticana, Città del Vaticano 1995., (dalje skraćeno CdOS).

5 6

Ivan_Pavao_02.p65

211

12.10.2007, 10:14

212

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

no - tehničkog napretka, a u svjetlu evanđeoske poruke i crkvenog moralnog nauka. Papa je za tu svrhu 1994. godine apostolskim pismom, u obliku “Motu propria”, Vitae Mysterium ustanovio Papinsku akademiju za život12, koja je u mjesecu listopadu 1994. godine i formalno započela radom. Redovne članove Papinske akademije za život, koje imenuje sam Papa, čine predstavnici različitih grana biomedicinskih znanosti i onih usko vezanih za promociju zaštite života.13 Može se reći da je Papinska akademija za život specijalizirani vatikanski dikasterij koji predstavlja najviše crkveno 'bioetičko tijelo', tj. ustanovu koja neposredno, kompetentno i interdisciplinarno proučava bioetičke izazove iz katoličke teološke i moralne perspektive. Narav djelovanja Papinske akademije za život izvire iz same naravi poslanja Crkve kao takve.

U ovom kontekstu to znači da “Crkva, koja je po Kristovom poslanju dužna rasvjetljavati savjesti ljudi o moralnim zahtjevima koji izbijaju iz ljudske naravi, a nakon što se upoznala s rezultatima istraživanja i tehnikama, želi iznijeti snagom svoga evanđeoskoga poslanja i svoje apostolske zadaće moralni nauk koji je primjeren dostojanstvu osobe i njezinom cjelovitom poslanju, izlažući kriterije za moralno prosuđivanje o primjenama znanstvenih i tehničkih istraživanja, posebice s obzirom na ljudski život”14. Ova definicija naravi djelovanja i poslanja Papinske akademije za život jasno i nedvosmisleno potvrđuje njezin bioetički karakter. Svaku sumnju u tom pogledu otklanja sljedeća nadopuna definicije: “U materinskom i velikodušnom dočekivanju svakoga ljudskog života, napose onog nejakog ili bolesnog, Crkva danas živi temeljnu vrijednost svog poslanja koje je to potrebnije što “kultura smrti” više uzima maha”15. Bioetički karakter Papinske akademije za život još se jasnije otkriva iz šireg učiteljskog konteksta na kojega se Papa poziva.

Naime, budući da je članstvo Papinske akademije za život sastavljeno od eminentnih stručnjaka na polju biomedicinskih i drugih znanosti, a ne samo teologije, onda to podrazumijeva velikim dijelom, a posebno s obzirom na kompetenciju, njezin vjerničko - laički karakter. Polazište za takvo gledanje definirao je već prije sam Papa: “Vjernici laici koji su s raznih naslova i u

Usp. IVAN PAVAO II., Lettera Apostolica in forma di “Motu Proprio” Vitae Mysterium, (11. veljače 1994.), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 1994., (dalje skraćeno VM).

13 Usp. VM, br. 5.

14 VM, br. 1. Citat je gotovo u cjelini preuzet iz: KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Donum vitae. Dar života. Naputak poštivanju ljudskog života u nastanku i o dostojanstvu rađanja. Odgovor na neka aktualna pitanja, (22. veljače 1987.), Dokumenti 88, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987., Uvod, br. 1, (dalje skraćeno DV).

15 VM, br. 1. Citat je u cjelini preuzet iz: IVAN PAVAO II., Christifideles laici. Vjernici laici, (30. prosinca 1988.). Apostolska pobudnica o pozivu i poslanju laika u Crkvi i u svijetu, Dokumenti 93, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990., br. 38, (dalje skraćeno CL).

12

Ivan_Pavao_02.p65

212

12.10.2007, 10:14

213

Tonči Matulić: Ivan Pavao II. i bioetika

različitom stupnju uključeni u znanost i tehniku, kao i u područja medicine, socijalne skrbi, zakonodavstva ili ekonomije moraju hrabro prihvatiti “izazove” proizašle iz novih bioetičkih problema. (...) Imajući u vidu te moralne “izazove” što upravo proizlaze iz nove i goleme tehnološke moći dovodeći u opasnost ne samo temeljna prava ljudi nego i samu biološku bit ljudske vrste, od najveće je važnosti da laici kršćani – uz pomoć cijele Crkve – na svoja leđa preuzmu teret vraćanja kulture načelima autentičnog humanizma, kako bi promicanje i obrana čovjeka mogli naći dinamičan i siguran temelj u samoj njegovoj biti, u onoj biti koju je propovijedanje Evanđelja otkrilo ljudima”16. Ovo je jedan od najznačajnijih bioetičkih doprinosa pape Ivana Pavla II. u pogledu valorizacije društvene i kulturne važnosti bioetike te stoga nezaobilaznog “predmeta” interesa Crkve, činjenica koja je dobila potvrdu u okrilju središnjih crkvenih tijela u obliku institucionalizirane bioetike u Papinskoj akademiji za život. Već letimičan pregled dosadašnjih aktivnosti i rezultata rada Papinske akademije za život jasno otkriva njezin bioetički karakter i nedvosmisleno potvrđuje njezinu misijsku usredotočenost na takozvane bioetičke izazove prouzročene znanstveno - tehničkim pothvatom. Kad se pritom ima na umu od početka predviđena tješnja suradnja Papinske akademije za život s Papinskom akademijom znanosti i Papinskom akademijom društvenih znanosti, također osnovanom 1994. godine17, onda se otklanja svaka sumnja glede njezine misijske naravi, kompetencija, odgovornosti i zadaća. Naime, preko Papinske akademije znanosti Papinska akademija za život je intimnije povezana s crkvenim tijelom koje njeguje i proučava odnose Crkve i znanosti, dok je preko Papinske akademije društvenih znanosti ona intimnije povezana s crkvenim tijelom koje njeguje i proučava socijalne, ekonomske, političke i pravne znanosti u svjetlu socijalnog nauka Crkve. Sve to upućuje na zaključak da Papinska akademija za život, kao najviše papinsko “bioetičko tijelo”, zaista ima grandioznu znanstvenu pozadinu koja je u stanju kompetentno odgovoriti na sve bioetičke izazove. Da to nije tek puka fraza, svjedoči dosadašnja znanstvena, simpozijska, konferencijska, izdavačka, procjeniteljska i savjetodavna djelatnost Papinske akademije za život, koja je zaokupljena pojedinim bioetičkim temama i dilemama, već prema tome kako su se one nametale savjestima vjernika u danom povijesnom trenutku.18 CL, br. 38, (emfaza je u tekstu).

Usp. IVAN PAVAO II., Motu Proprio Socialum Scientiarum, (siječanj 1994.), Libreria Editrice Vaticana, Citta del Vaticano 1994., (dalje skraćeno SS).

18 Upućujemo na nekoliko važnijih dosadašnjih izdanja, bilo u obliku simpozijskih zbornika ili službenih izjava i poruka Papinske akademije za život: “Evangelium vitae” and Law, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 1997.; Reflexions on Cloning, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 1997.; Commento interdisciplinare alla “Evangelium vitae”, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 1997.; Observations on the Universal Declaration on the Human Genome and Human Rights, Vatican City, 16 17

Ivan_Pavao_02.p65

213

12.10.2007, 10:14

214

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Ipak, najznačajniji i utoliko najtemeljitiji bioetički doprinos dao je Papa u enciklici Evangelium vitae 1995. godine.19 O ovoj je enciklici napisano mnoštvo interdisciplinarnih komentara koje je teško sve pobrojiti.20 No, svi su jednodušni u ocjeni da je doista riječ o bioetičkoj enciklici, tj. enciklici koja neposredno analizira, propituje, obrazlaže i prosuđuje pojedine bioetičke izazove, osobito one vezane za ljudski život, u svjetlu evanđeoske poruke i tradicije. Sam Papa u enciklici ističe da je “posebno znakovito buđenje etičkog razmišljanja o životu: nastankom i sve raširenijim razvitkom bioetike podržavaju se razmišljanja i dijalog među vjernicima i nevjernicima, kao i među vjernicima različitih religija i etičkim problemima, pa i temeljnima, koji se tiču čovjekova života”21. Pojava bioetike, u smislu ove enciklike, predstavlja obzorje svjetla koje može pomoći u rješavanju sadašnjega sukoba između dobra i zla, tj. između “kulture života” i “kulture smrti”. Papa jasno ističe da rješenje toga sukoba može doći samo iz bezuvjetne odluke u prilog životu, osobito slaboga i bolesnoga, koji je viđen i prosuđivan u svjetlu Kristove poruke o životu.22 Nadalje, Papa u enciklici jasno potvrđuje da je u tu – bio-

May 24, 1998.; Biotechnologie animali e vegetali: nove frontiere e nuove responsabilità, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano; Identità e statuto dell’embrione umano, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 1998.; Human Genome, Human Person, and the Society of the Future, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 1999.; The Dignity of the Dying Person, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 2000.; Declaration on the Production and the Scientific and Therapeutic Use of Human Embryonic Stem Cells, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 2000.; Statement on the So Called “Morning - After Pill”, Vatican City, October 31, 2000.; Prospects for Xenotransplantation. Scientific Aspects and Ethical Considerations, Libreria Editrice Vaticana, Vatican City 2001.; Ethics of Biomedical Research. For A Cristian Vision – Concluding Communique, Vatican City, February 24-26, 2003.; The Dignity of Human Procreation and Reproductive Technologies. Anthropological and Ethical Aspects – Final Communique, Vatican City, February 2004.; Joint Statement of the Pontifical Academy for Life and the World Federation of Catholic Medical Associations on the Vegetative State, Libreria Editrice Vaticana, Vatican City, 2004.

19 Usp. IVAN PAVAO II., Evangelium vitae. Evanđelje života. Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, (25. ožujka 1995.), Dokumenti 103, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., (dalje skraćeno EV).

20 Usp. PONTIFICIA ACCADEMIA PRE LA VITA, Commento interdisciplinare alla “Evangelium vitae”, [E. SGRECCIA – R. LUCAS LUCAS (ur.)], Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 1997.; usp. G. RUSSO, (ur.), Evangelium vitae. Commento all'Enciclica sulla bioetica, Editrice Elle Di Ci – Leumann, Torino, 1995.; usp. M. TOSO (ur.), Educare alla vita. Studi sull'“Evangelium vitae” di Giovanni Paolo II., Libreria Ateneo Salesiano, Roma 1996.; usp. Wm. K. WILDES – A. C. MITCHELL (ur.), Choosing Life: A Dialogue on Evangelium vitae, Georgetown University Press, Washington, D.C. 1997.

21 EV, br. 27, (emfaza je u tekstu).

22 Usp. EV, br. 28.

Ivan_Pavao_02.p65

214

12.10.2007, 10:14

215

Tonči Matulić: Ivan Pavao II. i bioetika

etičku – svrhu osnovao i Papinsku akademiju za život23, a u ostvarivanju zadaća i odgovornosti što izbijaju iz “Evanđelja života” svoj doprinos “će morati dati Sveučilišta, posebno ona katolička, centri, ustanove i odbori za bioetiku”24. Riječ je o otvorenom zagovaranju bioetike u kontekstu znanstvenih ustanova i obrazovnih aktivnosti Crkve. Pretenciozno je očekivati na ovom mjestu sveobuhvatan komentar ove enciklike25, ali svakako valja naglasiti da je riječ o najvećem i najznačajnijem bioetičkom doprinosu pape Ivana Pavla II. koji ima dalekosežne učiteljske i pastoralne posljedice za Crkvu i društvo.

Iz dosadašnje analize jasno izlazi na vidjelo činjenica da bioetika nije samo prepoznata, nego ju je i priznala Katolička crkva, preciznije i izričito blagopokojni papa Ivan Pavla II., kao zaseban “predmet” proučavanja metafizičkih, antropoloških, etičkih, pravnih i socijalnih dimenzija biomedicinskih znanosti i njihove biotehničke primjene u raznim sektorima života, a u svjetlu kršćanskih istina o svijetu, čovjeku, prirodi i životu. Cilj bioetičkog angažmana Crkve sažeo je Papa ovim riječima: “Evanđelje života je za grad ljudi. Djelovati u korist života znači doprinositi obnovi društva izgradnjom općega dobra”26.

2. Teološka analiza civilizacije u bioetičkom ozračju 2. 1. Bioetika kao protuteža napretku bez etike Nastanak bioetike, kao mlade znanstvene discipline, nije moguće posve objektivno i ispravno shvatiti bez jasnog priznanja i, dakako, poznavanja doprinosa brojnih teologa i u stvaranju pretpostavki za nastanak i u početnom razvoju bioetike.27 U tom su pothvatu presudnu ulogu odigrali katolički

Usp. EV, br. 98.

EV, br. 98, (emfaze su u tekstu).

25 O tome smo imali prigodu opširnije promišljati na drugom mjestu. Usp. T. MATULIĆ, Ljudski život – ugrožena vrednota, u: Bogoslovska smotra, vol. 71 (2001.), br.

2-3, str. 415-440, ovdje posebno, str. 429-437.

26 EV, br. 101, (emfaze su u tekstu).

27 Nemoguće ih je sve nabrojiti, no svakako valja spomenuti one najznačajnije, najpoznatije i najutjecajnije među njima koji su dali nezamjenjiv obol razvoju bioetike općenito i razvoju katoličke bioetike posebno: B. HÄRING, D. MIETH, F. BÖCKLE, J. FUCHS, B. SCHÜLLER, K. DEMMER, R. A. MCCORMICK, K. O'ROURKE, J. P. LANGAN, P. O'MAHONY, J. MAHONEY, J.-F. MALHERBE, mons. E. SGRECCIA, S. PRIVITERA, S. BASTIANEL, G. RUSSO, M. VIDAL, M. CUYAS, a među domaćim teolozima svakako treba spomenuti pokojne J. KUNIČIĆA, M. VALKOVIĆA i mons. P. ŠOLIĆA te živuće i aktivne teologe I. FUČEKA, mons. V. POZAIĆA, V. VALJANA, T. JOZIĆA, J. GRBCA i L. TOMAŠEVIĆA. Ovaj popis je plod spontanog i nipošto završenoga odabira i vrednovanja pojedinačnih teoloških doprinosa razvoju bioetičkoga dijaloga tijekom minulih nekoliko desetljeća, osobito otkako je krenula institucionalizacija 23 24

Ivan_Pavao_02.p65

215

12.10.2007, 10:14

216

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

teolozi koji su već pedesetih i šezdesetih28, a onda posebno početkom sedamdesetih godina XX. stoljeća sudjelovali u procesu ponovnog buđenja etičke i nove bioetičke svijesti u kontekstu ljudske djelatnosti na polju biologijskih i medicinskih znanosti i biotehnologije, ali i šire.29 U središtu njihovih teoloških istraživanja nalazilo se moralno pitanje o odnosu prema ljudskom fizičkom životu u novim znanstveno - tehničkim okolnostima koje su na poseban način postale razvidne u medicinskoj praksi. U tim se okolnostima eksperimentalna učinkovitost najprije istraživala a potom potvrđivala na različitim životinjskim i biljnim vrstama, a zatim se postupno s vremenom sveobuhvatno protezala na zahvate u ljudski psihosomatski život.

Ubrzani razvoj medicinske biotehnologije, a potom i čitave plejade različitih biotehnologija primijenjenih na području veterinarstva, agrikulture, farmakologije, kozmetike, kliničkih pripravaka i pomagala te prehrambene industrije, značajno je utjecao na buđenje svijesti i razvijanju suptilnije pozornosti katoličkih teologa i teologije, ali i javnosti općenito, prema novim oblicima (bio)tehničkih zahvata u ljudski organizam.30 Važno je, međutim, istaknuti bioetike u okrilju katoličkih teoloških učilišta i katoličkih sveučilišta diljem svijeta. Opširnije analize konkretnih teoloških doprinosa nastanku i razvoju bioetike vidi u: E. E. SHELP (ur.), Theology and Bioethics, D. Reidel Publiching Company, Dordrecht (NL) 1985.; usp. E. D. PELLEGRINO, The Metamorphosis of Medical Ethics: A 30-Year Perspective, u: Journal of the American Medical Association, vol. 269 (2000.), str. 1158-1162; usp. A. R. JONSEN, The Birth of Bioethics. The Origin and Evolution of Bioethics in the United States: 1947-1987, Oxford University Press, New York, 1998.

28 Usp. E. F. HEALY, Medical Ethics, Loyola University Press, Chicago, 1956.; usp.

G. KELLY, Medico-Moral Problems, The Catholic Hospital Association, St Louis (MO), 1958.

29 Istraživanja koja to nedvosmisleno potvrđuju vidi u: D. F. KELLY, The Emergence of Roman Catholic Medical Ethics in North America, Edwin Mellen Pres, New York, 1979.; usp. A. R. JONSEN, Bioethical Beginnings: The People and Places, u: A. R. JONSEN, The Birth of Bioethics..., nav. dj., str. 34-58. Među antologijska bioetička djela katoličkih teologa iz razdoblja nastanka bioetike spadaju sljedeće edicije: G. G. GRISEZ, Abortion. The myths, the Realities, the Arguments, Corpus Books, Washington, D.C. 1970.; B. HÄRING, Medical Ethics, St Pauls, Midlegreen (UK) – Maynooth (IRL), 11972.; B. HÄRING, Ethics of Manipulation: Issues in Medicine, Behavior Control, and Genetics, Seabury Press, New York, 1975.; R. A. MCCORMICK, Ambiguity in Moral Choice, Marquette University Press, Milwaukee, 1973.; R. A. MCCORMICK, Bioethics. How Brave a New World, Doubleday, New York, 1981. Vrijedno je spomena u ovom kontekstu da je dugo vremena u okvirima rasporeda akademske katoličke moralne teologije zasluženo mjesto imao traktat “Liječnički moral” u sklopu šireg traktata De iustitia u kojem su se obrađivale teme iz liječničke prakse, posebno pobačaj, kontracepcija, sterilizacija, osjemenjivanje, amputacija, eutanazija i dr.

30 Usp. D. MIETH, Was wollen wir können? Ethik im Zeitalter der Biotechnik, Herder Verlag, Freiburg i./Br., 2002.; usp. D. MIETH, Die Diktatur der Gene. Biotechnik zwischen Machbarkeit und Menschenwürde, Verlag Herder, Freiburg i./B., 2001.; usp.

E. SCHOCKENHOFF, Ethik des Lebens. Ein theologischer Grundriß, Matthias-Grü-

Ivan_Pavao_02.p65

216

12.10.2007, 10:14

217

Tonči Matulić: Ivan Pavao II. i bioetika

činjenicu da se razvoj suvremene medicine i biologije odvijao paralelno s ubrzanim razvojem sofisticiranih i učinkovitih (bio)tehnikâ i (bio)tehnologijâ koje su tim znanostima omogućile ne samo sigurnije zahvaćanje u organizme živih bića, posljedično, u organizam ljudskoga bića, nego su im također omogućile učinkovito i, uvjetno govoreći, sigurno zahvaćanje u molekularnu strukturu živih organizama s namjerom da tu strukturu mijenjaju u svrhu liječenja ili stvaranja novih transgeničnih oblika života koji inače u prirodnom svijetu života ne postoje. Stoga ne iznenađuje činjenica da je teološko istraživanje biotehničkih zahvata u žive organizme aktualiziralo sintagmu “igranje Boga”31. Recentne najave biotehničkih zahvata na polju humanog kloniranja dodatno su prizvale sintagmu “igranja Boga”. S druge strane, galopirajući razvoj (bio)tehnikâ i (bio)tehnologijâ primijenjenih na polju biologijskih i medicinskih znanosti općenito te na polju kliničke prakse, farmakologije i prehrane posebno, odvijao se paralelno sa slojevitim društvenim promjenama, poglavito u zapadnjačkom kulturnom kontekstu. Europa je nakon II. svjetskog rata postala izrazito osjetljiva za demokratsko društveno uređenje, za ljudska prava i slobode, za ravnopravnost i jednakost građana te za dosljednu afirmaciju načela slobode savjesti i u skladu s tim slobode vjeroispovijesti. Istina, tu plemenitu poslijeratnu baštinu razvoja zapadnjačkog društva iskusile su samo države smještene zapadno od “željezne zavjese” ili zapadno od antologijskog razmeđa što ga je simbolizirao Berlinski zid, dok su države smještene istočno od te “zavjese” ili tog “zida” većinom nastavile živjeti u svakodnevnoj drami državne diktature, ideološkog terora, jednopartijske strahovlade, svjetonazorskog jednoumlja i gotovo svih oblika diskriminacije, od nacionalne i jezične do političke, kulturne i vjerske. Zbog te povijesne činjenice, nastao je značajan nesrazmjer u razvoju država i društava između zapadnih i jednim dijelom srednjoeuropskih, s jedne, te drugim dijelom srednjoeuropskih, jugoistočnih i istočnih europskih zemalja, s druge strane.

Ipak, posljednjih petnaestak godina političko i društveno stanje stvari u srednjem, istočnom i jugoistočnom dijelu europskog kontinenta promijenilo se, tako da države i društva na tim dijelovima europskog kontinenta ulažu velike napore ne bi li uhvatile korak u razvoju sa zapadnoeuropskim zemljama i ne bi li dosegnule njihovu razinu životnog standarda, kvalitetu življenja, newald Verlag, Mainz, 1993.; usp. K. DEMMER, Leben in Menschenhand. Grundlagen des bioethischen Gespräches, Studien zur theologischen Ethik, Universitätsverlag – Verlag Herder, Freiburg i. Ue. – Freiburg i. Br. 1987.; usp. B. ASHLEY – K. O'ROURKE, Healthcare Ethics. A Theological Analysis, The Catholic Health Association of the United States, St. Louis (MO), 31989.; usp. R. A. MCCORMICK, Health and Medicine in the Catholic Tradition, The Crossroad Publishing Company, New York, 1984.

31 Usp. A. C. VARGA, Playing God: The Ethics of Biomedical Intervention, u: Thought, vol. 60 (1985.), str. 181-195; usp. A. C. VARGA, Playing God: The Genetic Engineering and the Manipulation of Life, Random House, New York, 1997.

Ivan_Pavao_02.p65

217

12.10.2007, 10:14

218

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

uređenost pravne države i sređenost društva u cjelini. Hvatanje koraka u pitanjima društvenog napretka nije lišeno opasnosti i mogućnosti zastranjivanja. To se ističe zato što ubrzani razvoj različitih (bio)tehnikâ i (bio)tehnologijâ primijenjenih u raznim sektorima života svoje pravo idejno uporište, svoj strukturni razvoj, svoju praktičku provjeru i konačnu tržišnu primjenu, od znanstvenih istraživanja i proizvodnje do liječenja, prehrane i zaštite okoliša, ima u razvijenim zapadnoeuropskim zemljama, koje su u pitanjima znanstveno-tehničkog napretka, (bio)tehnološkog razvoja i uopće izgradnje stabilne društvene zajednice odmakle daleko, a u nekim segmentima predaleko od zemalja smještenih nekada s onu stranu “željezne zavjese”.

Ta spoznaja je manje važna od potrebe da se jasnije suoči s činjenicom da su tzv. tranzicijske zemlje ili barem većina njih, među kojima se nalazi i Hrvatska, zbog opravdane težnje za visokim životnim standardom, boljom kvalitetom življenja, uređenijom pravnom državom i sređenijim društvom često prisiljene igrati ulogu “slijepih” uvoznika i “podređenih” primatelja velikih (bio)tehničkih i (bio)tehnoloških dostignuća. U tom složenom procesu nije uvijek ni lako ni jednostavno razlučivati žito od kukolja, tj. dobre od loših (bio)tehnikâ i (bio)tehnologijâ. Dovoljno se prisjetiti etičkih i ekoloških problema vezanih za genetski modificirane organizme, zbrinjavanje radioaktivnog otpada i zaštitu okoliša u uvjetima neoliberalnoga tržišnog gospodarstva.

Gotovo se kao u pravilu smatra istinitom tvrdnja da su sva ta “zapadna” dostignuća uzrok visokom životnom standardu, održavanju poželjne kvalitete življenja, osiguranju visokog stupnja uređenosti pravne države i očuvanju pluralističkoga društva. Može se, stoga, reći da međusobna povezanost i uvjetovanost znanstveno - (bio)tehničkog napretka, s jedne, i životnog standarda ljudi, s druge strane, činjenično konstituira društveni napredak. Međutim, ideja napretka se još uvijek kritički propituje i nije jasno što bi ta ideja teorijski trebala značiti, a kamoli kako bi je onda trebalo praktički ostvarivati.

I pored toga je važan oprez da se napredak ne shvati olako kao rezultat poželjnog, skladnog i međusobno uvjetovanog doprinosa znanstveno - tehničkih i društveno - humanističkih postignuća, budući da se suvremena ideja napretka sve više otkriva u ruhu tehnokratski planiranoga razvoja, tj. razvoja čiji uvjet mogućnosti nastanka, opstanaka i samoodržanja jest takozvana tehnička racionalnost koja je danas postala prevladavajuća na svim razinama ljudske djelatnosti, bilo društvene ili osobne, dakle od istraživanja, trgovine i obrazovanja do liječenja, odgoja, prehrane i korištenja slobodnog vremena. O tome je papa Ivan Pavao II. proročki progovorio na samom početku svoga pontifikata.32 Vladavina prirodoznanstvene racionalnosti i tehničke učinkovitosti istiskuje ostale oblike racionalnosti, a posebno etičku racionalnost, tako da 32

Ivan_Pavao_02.p65

Usp. RH, br. 15-16.

218

12.10.2007, 10:14

219

Tonči Matulić: Ivan Pavao II. i bioetika

u tehnološki razvijenim, ekonomski bogatim, a društveno - politički demokratskim društvima dominantnu ulogu u rješavanju mnogih gorućih – bioetičkih – tema i dilema imaju interes, profit, korist, kompromis i, dakako, sreća, ali sreća mjerena stupnjem ostvarenog materijalnog blagostanja. U takvom se društvenom ozračju strogo etička racionalnost teško probija do razine općedruštvene relevantnosti pa onda i općedruštvene učinkovitosti, bilo u obliku poznatih i općeprihvaćenih norma javnoga morala ili u obliku zakonodavnih rješenja koja promiču i štite dostojanstvo i vrijednost ljudskog života u svim stadijima njegova razvoja i koja promiču i štite osnovna moralna načela i vrijednosti u svjetlu duhovne naravi čovjeka kao osobe. Nasuprot tome papa Ivan Pavao II. jasno je naznačio smjernice crkvenog djelovanja.33 U uvjetima života znanstveno - tehničke civilizacije postala je upitnom sama narav etičke racionalnosti te njena relevantnost u javnom diskursu. Činjenica da se u različitim prirodoznanstveno - istraživačkim centrima, biomedicinskim institutima, bolničkim i kliničkim ustanovama, državnim i društvenim institucijama osnivaju (bio)etička povjerenstva potvrđuje dvije važne stvari. Prvo, ubrzani razvoj (bio)tehnikâ i (bio)tehnologijâ i njihovo širenje u različitim sektorima života nametnulo je nepregledno mnoštvo novih etičkih pitanja na koja pragmatička racionalnost nije u stanju dati adekvatne, moralne odgovore.34 Ta spoznaja potvrđuje istinitost etičkog aksioma koji tvrdi da sve što je tehnički izvedivo nije ujedno etički dopustivo.35 Međutim, danas vlada svojevrsni zaborav ili čak svjesno nijekanje relevantnosti tog aksioma. Pred tom se činjenicom ne bi smjele zatvarati oči u ime takozvanoga društvenog napretka pod svaku cijenu. Drugo, mnoge pristalice znanstveno - tehničkog napretka nisu voljne priznati da takozvana tehnička racionalnost nije ni jedini ni sve-određujući oblik ljudske racionalnosti, dakle da uz nju postoje drugačiji, različiti, oblici racionalnosti koji također imaju ne samo legitimno pravo na puno priznanje nego također i pravo na davanje svojih iskaza. Treba li navoditi razloge koji potiču teologa i teologiju na obranu etičke racionalnosti od njezinog totalnog utapanja u tehničku racionalnost?

Nadalje, u znanstveno - tehničkoj civilizaciji s velikom se hitnošću nameće zahtjev da se javno iznosi obrana etičke racionalnosti od posvemašnjeg svođenja na tehničku racionalnost, tj. na ono što je učinkovito i korisno ili

Usp. EV. Bioetika je upravo nastala zbog te činjenice, naime da prevladavajuća pragmatička racionalnost nije bila u stanju nositi se s nizom vrijednosnih pitanja koja je primjena (bio)tehničkih zahvata nametnula etičkoj svijesti suvremenoga čovjeka.

35 Opširnije o tome vidi u: T. MATULIĆ, Religija i tehnika, u: Filozofska istraživanja, vol. 23 (2003.), br. 1, str. 7-37, ovdje posebno, str. 23-26.

33 34

Ivan_Pavao_02.p65

219

12.10.2007, 10:14

220

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

na logiku stjecanja bilo koje vrste materijalnog dobitka neovisno o vrijednosnim pretpostavkama duhovne naravi čovjeka kao osobe. S tim se pretpostavkama treba podrobnije pozabaviti.

2.2. Bioetika i metafizičke implikacije čovjeka kao osobe U znanstveno - tehničkim uvjetima suvremene civilizacije ponovno se nametnula urgentnom zadaća da se sustavno analizira narav same etike općenito te narav etike u sklopu bioetike posebno.36 Za početak je dovoljno istaknuti temeljno i nikad dovoljno jasno valorizirano značenje etike u životu pojedinca i društva. Temeljno određenje etike, međutim, ne proizlazi iz nekog ljudskog pozitivnog proglašenja, nego iz konstatacije čovjeka kao razumskog i slobodnog bića. Prema tome, narav svake etike, bila ona posve filozofska, tj. utemeljena i argumentirana racionalno, ili bila ona teološka, tj. utemeljena i argumentirana racionalno u svjetlu kršćanske vjere, uvijek pretpostavlja prethodno razrađenu viziju o čovjeku. Etika je radi čovjeka, a ne čovjek radi etike. Etika izrasta iz samospoznaje čovjeka kao razumskog i slobodnog bića, a ne obrnuto. Prema tome, etika se bitno temelji na čovjeku ukoliko je čovjek, tj. ukoliko je svjesno i slobodno biće koje je, kao takvo, sposobno spoznati i prihvatiti vrijednost vlastitog djelovanja te preuzeti odgovornost za posljedice svoga djelovanja. Svaka etika, kao znanost o izvorima morala i svrhama ljudskog djelovanja, pretpostavlja antropologiju.37 Međutim, razrađena vizija o čovjeku ne počiva samo na neposrednom iskustvu i različitim činjeničnim (poglavito prirodoznanstvenim) uvidima u ljudsku stvarnost (ideja “ljudske naravi” kao biološke i psihološke veličine), nego nužno uključuje i određene stalne vrijednosne, tj. metafizičke elemente (ideja “ljudske naravi” kao duhovne veličine). Naime, svaka vizija o čovjeku je nužno metafizička, jer ako doista jest vizija onda neminovno sadržava u sebi i konačne odgovore na pitanja tko je i što je čovjek u svijetu. Stoga, svako nijekanje metafizičkog temelja ljudske egzistencije, činjenica koja se događa upravo u postmodernom društvu, poznatijem još kao postmetafizičko doba, i svako nijekanje duhovne naravi čovjeka kao osobe pretpostavlja prešutnu metafizičku pred-odluku koja čovjeka pritišće na odluku “ili - ili”. Drugim riječima, ili ga totalno naturalizira, zadržavajući ga u okvirima jednostrane metafizike imanentizma s pretenzijom tumačenja svega ljudskoga jezikom matematičkih i analitičkih istina, s jedne strane, ili ga totalno spiritualizira, zadržavajući ga u okvirima jednostrane metafizike idealizma s pretenzijom Neke aspekte vidi u: E. AGAZZI (ur.), Quale etica per la bioetica?, FrancoAngeli Libri, Milano, 1990.

37 Usp. B. MONDIN (ur.), Antropologia e bioetica. Ricerca interdisciplinare sull'enigma uomo. Atti del XVI Convegno nazionale dell'A.D.I.F., Manoppello, 6-8 settembre 1996, Editrice Massimo, Milano, 1997.

36

Ivan_Pavao_02.p65

220

12.10.2007, 10:14

221

Tonči Matulić: Ivan Pavao II. i bioetika

tumačenja svega ljudskoga jezikom apovijesnih i spiritualističkih kategorija, s druge strane. Obadvije metafizičke opcije za kršćansko poimanje čovjeka kao osobe su neprihvatljive. Dovoljno je istaknuti da razlog neslaganju leži u isključivom gledanju na ljudsku narav. Naime, kršćansko gledanje na čovjeka polazi od istine o čovjeku kao stvorenju. Čovjek je stvoren kao osoba na sliku Božju. Bog je postavio čovjeka u stvoreni svijet koji ga okružuje i kojega je sastavni dio. Ta vjerska istina o čovjeku potvrđuje dvije stvari. Prvo, čovjek kao živo biće pripada ovome svijetu i podvrgnut je zakonitostima života u stvorenome svijetu. U tome se korijeni njegova odgovornost za stvoreni svijet, jer to je “njegov” svijet. Drugo, čovjek kao osoba stvorena na sliku Božju apsolutno pripada samo Bogu Stvoritelju. U tome se korijeni njegova odgovornost da prizna Božje gospodstvo i Božja prava u stvorenome svijetu, jer to je Njegov, tj. Božji svijet.38 Kršćanstvo stoga nalaže da se o čovjeku govori na način koji je određen odnosom “i - i”. To znači: i Stvoritelj i stvorenje; i teologija i antropologija; i teonomija i autonomija; i milost i narav; i zakon i sloboda. Čovjek, kao stvorenje, stoga nema ni moć ni poslanje za nametanje svoje apsolutne vladavine nad sobom i stvorenim svijetom koji ga okružuje i kojega je sastavni dio. Čovjek, ma koliko bio samosvjestan sebe, svoga genija i svojih znanstveno - tehničkih dostignuća, kao stvorenje uvijek ostaje subordiniran Bogu, svome Stvoritelju. Ipak, čovjek nije rob u svijetu. Naravni čovjek je obdaren slobodom, a nadnaravni čovjek je obdaren slobodom djeteta Božjega. Posljedično, u stvorenom svijetu čovjek je “homo imago Dei”39 i “gloria Dei vivens homo”40, tj. jedino stvorenje među svim ostalim živim stvorovima kadro odgovoriti Bogu na poziv za ulaženje u partnerski i dijaloški odnos s Njime.41 Štoviše, Stvoritelj je u svojoj dobrohotnosti zapodjenuo prijateljski razgovor s čovjekom da bi ga po Kristu privukao sebi.42 O tome nam divno svjedočanstvo daje biblijska objava. No, pristup istinama objave nije izvorno horizontalan, nego vertikalan. Naime, pristup istinama objave je omogućen vjerom, tj. putem nadnaravne i nezaslužene milosti Božje.

Tu istinu se ne bi smjelo olako zaboravljati, čak i u stanju osobne sigurnoSustavno biblijsko - teološko promišljanje o odgovornosti za život i smislu života vidi u: B. LUJIĆ, Dar života i odgovornost za njega. Biblijski okvir za poimanje smisla života, u: FRANJEVAČKI INSTITUT ZA KULTURU MIRA, Odgovornost za život, A. VUČKOVIĆ – B. VULETA (ur.), Zbornik radova znanstvenog simpozija „Odgovornost za život”, održanog u Baškoj Vodi, 1.-3. listopada 1999., Franjevački institut za kulturu mira, Split, 2000., str. 149-177.

39 Usp. Post 1, 26-27.

40 Usp. sv. IRENEJ LIONSKI, Protiv krivovjerja, IV, 20,7: SCh 100/2, str. 648-649.

41 Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Pastoralna Konstitucija „Gaudium et spes“ o Crkvi u suvremenom svijetu, (07. prosinca 1965.), Dokumenti Drugoga vatikanskog koncila, IV. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986., br. 12-15, (dalje skraćeno GS).

42 Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska Konstitucija „Dei Verbum“ o božanskoj objavi, (18. studenoga 1965.), Dokumenti..., nav. mj., br. 2, (dalje skraćeno DV).

38

Ivan_Pavao_02.p65

221

12.10.2007, 10:14

222

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

sti vjere, jer objavljene istine nisu stvar naravnog, već nadnaravnog razuma, ma koliko god se oni jedan drugome ne protivili, budući da je istina u temelju samo jedna.43 Prema tome, teologija u vjerskoj istini o čovjeku kao slici i slavi Božjoj ukorjenjuje metafizičku viziju o čovjeku, ali bez podcjenjivanja prirodnog određenja čovjeka (“gratia supponit naturam”). Rečeno je da svaka etika pretpostavlja jednu antropologiju. Teološka antropologija, kao legitiman temelj ljudske etike, daje bitan doprinos njenom razumijevanju na način da je određuje konstitutivno. To znači da teologija strukturno objašnjava narav etike, tj. njezinu bit. Odatle slijedi da teološka antropologija etičku istinu o čovjeku određuje konstitutivno. Međutim, to ne znači da etika, koja postoji radi čovjeka, prestaje biti ljudska stvarnost, naprotiv, zahvaljujući ljudskom razumu, shvaćenom kao “lumen insitum”, već prirodni čovjek je sposoban rasuđivati i razlikovati dobro od zla. Ipak, odlučujuće pitanje ovdje ne glasi da li se etika tiče čovjeka ili ne, nego kakva čovjeka se tiče etika? Jer, kakav čovjek, takva etika. Drugim riječima, već prema tome kakva je istina o čovjeku zavisi kakva će ispasti istina o čovjeku kao etičkom biću, posljedično, kakva će u konačnici biti narav same etike (“etička istina”). Teologija je danas možda više nego ikad prije svjesna težine i ozbiljnosti tog problema, jer taj problem svoje uzroke ima u povijesnom emancipacijskom procesu modernoga doba s mnoštvom kulturnih metamorfoza čije posljedice osjećamo uokolo sebe. Činjenično stanje današnjeg pluralizma predstavlja, stoga, prvorazredni izazov za teologiju i kršćansku vjeru koje egzistiraju u okruženju sekularne kulture. Sekularna kultura je stvorila pretpostavke i uvjete za oblikovanje takozvane sekularne bioetike koja je često u svojim iskazima suprotstavljena zahtjevima kršćanske bioetike44, što je posebno razvidno iz vrijednosnih sudova o početku i kraju ljudskoga individualnog života.

Takvo stanje pred kršćansku vjeru i teologiju nameće potrebu dijaloškog susreta s neistomišljenicima. U demokratskom društvu dijalog se s pravom shvaća kao uvjet mogućnosti funkcioniranja društva. No, neke interpretacije činjeničnog pluralizma u demokratskom društvu ne uspijevaju nadvladati napasti etičkog relativizma.45 Iako puko postojanje činjeničnog pluralizma ne Usp. IVAN PAVAO II., Fides et ratio. Vjera i razum. Enciklika o odnosu vjere i razuma, (14. rujna 1998.), Dokumenti 117, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999., br. 9, (dalje skraćeno FR).

44 Teološko promišljanje o tim izazovima vidi u: L. LORENZETTI (ur.), Teologia e bioetica laica. Dialogo, convergenze, divergenze. Atti del convegno tenuto a Trento l'89 maggio 1991., Istituto Trentino di Cultura, Pubblicazioni dell'Istituto di Scienze Religiose in Trento – 18, Centro Editoriale Dehoniano, Bologna, 1994.

45 U tom je smislu izvrsne analize dao nekoć kardinal Joseph Ratzinger, a danas papa Benedikt XVI. Usp. J. RATZINGER, Liberta e verità, u: J. RATZINGER, La via della fede.

Le ragioni dell'etica nell'epoca presente, Edizioni Ares, Milano, 1996., str. 13-36. Isto također u: J. RATZINGER, Vjera – istina – tolerancija. Kršćanstvo i svjetske religije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., str. 208-232.

43

Ivan_Pavao_02.p65

222

12.10.2007, 10:14

223

Tonči Matulić: Ivan Pavao II. i bioetika

znači odmah etički relativizam, ipak se traži izniman oprez, budući da stanje činjeničnog pluralizma može lako zavesti na zaključak o nepostojanju objektivne i sigurne istine. Etički relativizam je za kršćanstvo i teologiju ne samo praktički neprihvatljiv, nego je teorijski nemoguć, budući da istina o ljudskoj naravi, kao temelju etike, predstavlja objektivnu normativnu veličinu. Na tim je pretpostavkama papa Ivan Pavao II. neprestano gradio svoj (bio)etički nauk u svjetlu evanđeoske poruke.

Budući da prirodoznanstvena racionalnost i tehnička učinkovitost vrše snažan utjecaj na ljudsku racionalnost općenito i etičku racionalnost posebno, onda u središte teološke pozornosti izbija pitanje o horizontu smisla ljudske egzistencije. Dok znanstveno - tehnička racionalnost čovjeka pokušava zarobiti u granice metafizičkog imanentizma, dotle sužava prostor transcendentnog horizonta smisla ljudske egzistencije, i to na način da ga svodi samo i isključivo na ono što je u sferi tehničke moći. Tako se olako upada u zamku da sve što nije dostupno znanstveno - tehničkoj racionalnosti, tj. tehničkoj učinkovitosti, zapravo ni ne postoji ili, blaže, nije vrijedno pažnje odraslog i emancipiranog čovjeka, naime čovjeka koji je u znanstveno - tehničkoj civilizaciji postao pravi “gospodar” života i prirode. Tehničko “gospodstvo” nad prirodom i životom je stvorilo pretpostavke materijalnom blagostanju, ali se izgubio osjećaj za transcendenciju. Zahvaljujući svome geniju, čovjek istražuje, otkriva, stvara i mijenja svijet oko sebe i sebe samoga. No, u tome postoje granice. Tako se dolazi do samog središta etičkog problema prevladavajuće znanstveno - tehničke racionalnosti. Naime, kako suvremeni čovjek shvaća samoga sebe i svijet oko sebe? Tehnički, mehanički, inženjerski, digitalno, artificijelno i tome slično. Danas je zavladala ideologija tehnicizma, tj. shvaćanja i tumačenja svega postojećega prema osiromašenim – matematičkim – shemama koje gube iz vida smisao i značenje cjeline.46 Zbog toga u središte teološke pozornosti dolazi problem tehnicističkog redukcionizma koji potiskuje i marginalizira duhovnu dimenziju čovjeka kao osobe, svodeći ga na puki objekt istraživanja i manipuliranja. Za kršćanstvo je svaki oblik redukcionizma s pretenzijama na status konačnog normativnog iskaza neprihvatljiv.

Na društvenom planu uočavaju se sve veći zahtjevi za povećanjem životnoga standarda, a pomoću sredstava za masovnu komunikaciju širi se jednostrana vizija kvalitete življenja, tj. vizija pothranjivana isključivo materijalističkim sredstvima. Sve to doprinosi kontinuiranom osiromašenju ljudske egzistencije. Ono se najeklatantnije očituje u duhovnoj lijenosti, tj. zatvorenosti duhovnom horizontu zbog čega se gubi objektivna moralna orijentacija

Opširnije o tome vidi u: T. MATULIĆ, Primjena i razvoj tehnike iz perspektive kršćanske etike, u: Crkva u svijetu, vol. 40 (2005.), br. 3, str. 303-324 i vol. 40 (2005.), br. 4, str. 465-484.

46

Ivan_Pavao_02.p65

223

12.10.2007, 10:14

224

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

pojedinaca i društva u cjelini. Stoga ni ne čudi činjenica da je u suvremenoj znanstveno - tehničkoj civilizaciji duhovna narav čovjeka obescijenjena. Na djelu je apsurdna situacija. S jedne strane se posvuda susreće s pretjeranim optimizmom u napredak, dok s druge strane posvuda buja pesimizam. Taj pesimizam je proizvod neumjerenih i neprimjerenih težnji čovjeka prema ciljevima koje je sam zacrtao, a koje ne može sam dosegnuti. Dugovječnost, besmrtnost, totalna odsutnost bolesti, boli i patnje predstavljaju tek dio ciljeva za kojima čovjek čezne, ali koje ne može i nikad neće moći dosegnuti pomoću znanstveno - tehničkog pothvata. Ta spoznaja u ozračju metafizike imanentizma uzrokuje frustracije, a frustracije pak uzrokuju egzistencijalni pesimizam. A takav pesimizam je samo eufemistička inačica za nihilizam.

Pritom se ne misli na teorijski, nego na egzistencijalni nihilizam, tj. na gubitak egzistencijalnog smisla, moralne orijentacije ili, jednom riječju, na životno stanje zatvoreno duhovnom horizontu, tj. transcendenciji. To je razlog zašto teologija u strukturnoj analizi bioetičkih izazova današnjice treba mudro i razborito braniti koncept duhovne naravi čovjeka, tj. naravi koja se korijeni u metafizičkom određenju čovjeka kao osobe stvorene na sliku Božju.

Prvo, metafizička ljudska narav potvrđuje da čovjekova istinska vrijednost daleko nadilazi ukupni i detaljno utvrđeni zbroj njegovih molekula, organela, gena, nukleotida, kromosoma, stanica, tkiva, organa i organskih sustava i prelazi u sferu transcendencije. Drugim riječima, metafizička narav čovjeka kao osobe otkriva da čovjek nije isključivo prirodno materijalno biće, nego da pomoću duha može transcendirati sve materijalno.

Drugo, metafizička narav čovjeka kao osobe pokazuje da čovjek u prirodnom svijetu života, iako njegov sastavni dio, nije na istoj egzistencijalnoj ravni s ostalim živim bićima u tom svijetu, posljedično, da nije ni na istoj vrijednosnoj – statusnoj – razini. Čovjek je kruna stvorenja.

Treće, metafizička narav čovjeka kao osobe potvrđuje da je čovjek u stanju stupiti u odnos s Bogom, svojim Stvoriteljem, te da je kadar razvijati partnersko i dijaloško prijateljstvo s Bogom. No, ono što je bilo i ostalo nemoguće samome čovjeku, moguće je Bogu. Biblijska objava svjedoči o Božjem samopriopćenju čovjeku i o zapodijevanju partnerskog dijaloga s njime, činjenica koja svoj vrhunac i svoju konačnu potvrdu ima u osobi Isusa Krista, bogočovjeka i spasitelja svijeta. Uvjet mogućnosti čovjekove otvorenosti duhovnom horizontu koji seže s onu stranu stvorenoga materijalnoga svijeta upravo je njegova metafizička narav koja u zapadnom civilizacijskom kontekstu nosi ime osobe. Čovjek je osoba. U kontekstu prevladavajuće znanstveno - tehničke racionalnosti nameće se urgentan zahtjev da se čovjeka kao osobu revalorizira nasuprot shvaćanju i tumačenju čovjeka kao totalno raspoloživog objekta, u smislu raspoloživosti bilo kojeg drugog tvarnog objekta. Autentično ljudsko u čovjeku nije moguće svesti na zakonitosti funkcioniranja organa i organskih sustava ili na matematičke formule tehničke manipulacije. I to zbog dva temeljna razloga. Prvo, čovjek samoga sebe ne stvara, nego svoju

Ivan_Pavao_02.p65

224

12.10.2007, 10:14

225

Tonči Matulić: Ivan Pavao II. i bioetika

egzistenciju samo konstatira. Drugo, konstatacija onog autentično ljudskog u čovjeku nema ni fizičke, ni biološke, ni kemijske, nego bitno metafizičke pretpostavke. Autentično ljudsko u čovjeku predstavlja jamstvo i potvrdu da čovjek nije tek puki biološki organizam u prirodnom i kulturnom svijetu života, nego da je on biće smisla koje je u stanju otvoriti se duhovnom horizontu koji nadilazi materijalni svijet. Iz perspektive kršćanskog duhovnog horizonta, tj. horizonta što ga otvara i nudi nadnaravna vjera, puca cjelovitiji i bogatiji pogled na svijet (metafizika), na čovjeka (antropologija), na etiku (moral), na društvo (politika, pravo, ekonomija). Kršćanstvo u Isusu Kristu prepoznaje autentičnu sliku čovještva. To opet potvrđuje da je čovjek misterij.47 Dosadašnja promišljanja idu za tim da pobliže uvedu u kompleks takozvanih bioetičkih izazova, a na tragu misaonih poticaja pape Ivana Pavla II. o sadašnjem stanju naše civilizacije.48 U kompleksu konkretnih bioetičkih izazova najvažnije je mudro i razborito analizirati status 'istine o čovjeku' u svjetlu Objave, a s kojom se sekularna kultura neprestano obračunava. Pritom je važno stalno imati na umu činjenicu da velika većina takozvanih bioetičkih izazova, pogotovo onih koji se tiču ljudskoga života, svoje uzroke imaju u teorijskom nijekanju metafizičke naravi čovjeka kao osobe i, posljedično, u praktičkom nijekanju objektivnoga moralnog reda što izbija iz te naravi.

Zaborav metafizičke naravi čovjeka kao osobe dao je također odlučujući doprinos svođenju ljudske slobode na puku slobodu izbora. Razumijevanje ljudske slobode kao slobode izbora je sasvim legitimno i utemeljeno, ali nije jedino i dostatno za cjelovito razumijevanje ljudske slobode. Ljudska sloboda zadnju istinu o samoj sebi ne crpi iz aposteriorne mogućnosti konkretne slobode izbora između dviju opcija, nego iz apriornog metafizičkog određenja ljudske naravi koja prethodi slobodi izbora i kao takva joj predstavlja apriorni uvjet mogućnosti svakog konkretnog slobodnog izbora. Prema tome, čovjek je kao slobodno biće sposoban birati, no slobodno biranje nije prepušteno volji njegovih trenutačnih prohtjeva, želja i interesa, nego je neraskidivo povezano s normativnim zahtjevima njegove metafizičke naravi kao osobe. Čovjek treba djelovati ljudski, a ljudsko djelovanje treba biti usklađeno sa zahtjevima objektivnoga reda, tj. s ljudskom naravi. U tom je pogledu papa Ivan Pavao II. opet dao odlučujući doprinos, izloživši opet kršćansko vrednovanje odnosa istine i slobode.49 Čovjek svojim djelovanjem treba neprestano potvrđivati i učvršćivati svoju ljudskost. Ljudskost u čovjeku je normativna veličina. Međutim, normativna veličina nije bilo kakva ljudskost,

Usp. GS, br. 22.

Usp. RH, br. 15-16.

49 Usp. IVAN PAVAO II., Veritatis Splendor. Sjaj Istine. Enciklika o nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja Crkve, (06. kolovoza 1993.), Dokumenti 107, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998., (dalje skraćeno VS).

47 48

Ivan_Pavao_02.p65

225

12.10.2007, 10:14

226

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

nego autentična ljudskost koju sadržava metafizička narav čovjeka kao osobe stvorene na sliku Božju. Mnogi danas tvrde da 'istina o ljudskosti' nema primat nad 'istinom o slobodi'. No, ipak bi se trebali zamisliti nad činjenicom da se 'istina o ljudskosti' i 'istina o slobodi' ontološki i vremenski podudaraju, jer se tu radi o jednom te istom subjektu – čovjeku. Smije li čovjek djelovati protiv samoga sebe? Pritom nema prostora za pravljenje ustupaka, budući da prepuštanje slobode izbora na milost i nemilost individualnih prohtjeva, želja i interesa, tj. bez usidrenosti u normativnu ljudsku narav, neminovno vodi u anarhiju i diktaturu jačih nad slabijima. Konačni rezultat takve ideje slobode izbora bez sigurnog i trajnog normativnog sidrišta jest negacija autentične ljudskosti koju isijava metafizička narav čovjeka kao osobe stvorene na sliku Božju.

Jedan dio problemskih aspekata totalnog svođenja ideje ljudske slobode na slobodu izbora je uvjetovan suvremenim govorom o ljudskim pravima.

Daleko bi odvela sustavna rasprava o ljudskim pravima. Dovoljno je samo ukazati na današnje poistovjećivanje slobode izbora s ljudskim pravima, u smislu siromašnog shvaćanja slobode izbora kao ljudskog prava kojemu treba osigurati zakonsku zaštitu. Posljedično, sloboda se izjednačava s pravom, dok priznato i ozakonjeno pravo za uzvrat osigurava praktične uvjete za konkretno vršenje slobode izbora. Stvari stoje tako sve dok sloboda izbora jednoga ne ugrožava slobodu izbora drugoga ili dok zakonodavac, zbog ovih ili onih razloga, ne odredi drugačije. Pored svega toga valja biti na čistu s tim da nisu upitni ni sloboda izbora ni ljudska prava. Ono što je u svemu tome upitno jest totalno svođenje ideje ljudske slobode na slobodu izbora. Posljedica činjenice u pluralističkom društvu jest da ni ljudska prava ne pretpostavljaju nikakvo sigurno i solidno normativno sidrište u ljudskoj naravi. Takozvana treća i četvrta generacija ljudskih prava (primjerice tzv. pravo na pobačaj, tzv. pravo na reprodukciju, tzv. pravo na izbor spola, tzv. pravo na potomstvo, tzv. pravo na sklapanje homoseksualnog “braka”, a danas - sutra i tzv. pravo na kloniranje) zorno potvrđuju poistovjećivanje slobode izbora s ljudskim pravima. Tako metafizičko osiromašenje slobode izbora kroz nijekanje sigurnog i solidnog normativnog sidrišta u ljudskoj naravi rezultira u metafizičko osiromašenje ljudskih prava kroz, opet i posljedično, nijekanje sigurnog i solidnog normativnog sidrišta prava u ljudskoj naravi, da bi na kraju sve zajedno rezultiralo u relativizam koji neminovno vodi u društvenu anarhiju (npr. odsutnost jasno izraženih norma javnoga morala). Ta se anarhija očituje u ozakonjivanju diktature jačih nad slabijima (npr. legalizacija ubijanja ljudskih bića prije rođenja ili u stanju neizlječive bolesti) i, neminovno, u svjesnom podržavanju moralne dezorijentacije i egzistencijalnoga besmisla. Ipak, te tamne strane govora o ljudskim pravima i slobodama ne daju za pravo nijekanja ideje ljudskih prava i sloboda tout court. Ljudska prava i slobode, ako zaista pretendiraju na status autentično ljudskih veličina, trebaju imati sigurno i solidno normativno sidrište. Takvo sidrište pruža metafizička na-

Ivan_Pavao_02.p65

226

12.10.2007, 10:14

227

Tonči Matulić: Ivan Pavao II. i bioetika

rav čovjeka kao osobe, budući da samo 'narav' jamči sigurnost i solidnost normativnim zahtjevima. Imajući na umu postmetafizičko obilježje postmodernog društva, postaje jasno koliko je zahtjevna zadaća kršćanskog zastupanja ideje ljudske naravi kao normativne veličine.

Metafizičke, antropološke i etičke implikacije znanstveno - tehničkog napretka su višeslojne i bremenite pa je svaki lakomisleni i pojednostavljeni pristup tim implikacijama unaprijed osuđen na poraz. Teologija stoga treba voditi računa o važnosti naloga za zapodijevanjem partnerskog dijaloga teologije s prirodnim i tehničkim znanostima, s jedne, te o stvarnim mogućnostima i granicama toga dijaloga, s druge strane. I u tom je pogledu papa Ivan Pavao II. dao dragocjene poticaje i smjernice.50 Vjera od teologije zahtijeva da neprestano propituje teorijske i praktičke implikacije znanstveno - tehničkog napretka, a posebno bioetičkih izazova. Metafizičke, antropološke i etičke implikacije znanstveno - tehničkog napretka, shvaćene u smislu posebnih bioetičkih izazova, predstavljaju tek vršak ogromne sante leda uronjene u more (problema!). Suvremene ideje napretka i civilizacije bitno su znanstveno - tehničke prirode. Vjera od teologije zahtijeva da poradi na pronalaženju adekvatnog govora o odnosu Boga i njegova stvorenja u okolnostima radikalno izmijenjene slike svijeta i života.51 Svjesno nijekanje metafizičke naravi čovjeka kao osobe stvorene na sliku Božju rezultira u materijalističko poimanje čovjeka sa svim praktičkim konzekvencijama. Nesvjesno nijekanje metafizičke naravi čovjeka je danas također široko rasprostranjena pojava, a radi se o prakticiranju materijalističkog gledanja na čovjeka s nužnim teorijskim konzekvencijama. U prvom slučaju se radi o izgrađenoj ideologiji materijalističkog svjetonazora, kao jednoj značajnoj misaonoj struji koja planira, stvara i podržava uvjete osobnoga i društvenoga života u znanstveno - tehničkoj civilizaciji. U drugom slučaju se radi o dosljednom, često nekritičkom a redovito primoranom prihvaćanju takvih uvjeta osobnoga i društvenoga života koji, jer su planirani, stvarani i podržavani misaonim silnicama materijalističkog svjetonazora, suptilno uvlače i čovjeka pojedinca i društvo u cjelini u materijalističke sheme mišljenja, tumačenja, razumijevanja, istraživanja i, dakako, odlučivanja, ponašanja i djelovanja. Materijalističko gledanje na čovjeka jednostavno je nespojivo s kršćanskom 'istinom o čovjeku'.52 Na pozadini materijalističkog svjetonazo50 Usp. IVAN PAVAO II., Message aux Members de l'Académie pontificale des Sciences réunis en Assemblée plénière, u: R. J. RUSSELL – W. R. STOEGER – F. J. AYALA (ur.), Evolutionary and Molecular Biology: Scientific Perspectives on Divine Action, Vatican Observatory Publications – Center for Theology and the Natural Sciences, Vatican City State – Berkeley (Cal.), 1998., str. 3.5.7.9.

51 Usp. GS, br. 5-9.

52 Poznavanje i isticanje glavnih uzroka takvoga stanja ne manjka. O tome Ivan Pavao II. kaže: „Pomračenje smisla Boga i čovjeka neizbježno dovodi do praktičnog mate-

Ivan_Pavao_02.p65

227

12.10.2007, 10:14

228

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

ra događa se i metafizičko osiromašenje ideje ljudskih prava i sloboda. To je nužna posljedica hotimičnog nijekanja metafizičke naravi čovjeka kao osobe. Ljudska prava i slobode predstavljaju trajan izazov kršćanstvu i teologiji, to više što su iz kršćanstva proizašli. Najlošije rješenje od svih mogućih rješenja je nijekanje teoloških temelja ljudskim pravima, a pod krinkom neprihvaćanja moderne težnje čovjeka za većom emancipacijom. Pritom je sasvim opravdana kritika na račun dogmatične 'vjere u razum' koja ostaje zatvorena transcendentnom horizontu53, ali nije opravdana kritika na račun razuma kao takvoga. Takvo bi držanje bilo protivno učenju i zauzimanju Crkve oko traženja sklada između vjere i razuma, kao i za promicanje i zaštitu temeljnih i neotuđivih ljudskih prava, posebno ugroženih i ugnjetavanih pojedinaca, skupina i čitavih naroda.54 Vjera nalaže da se neprestano ukazuje na krhkost i prevrtljivost ideje ljudskih prava i sloboda bez sigurnog i solidnog sidrišta u metafizičkoj naravi čovjeka kao osobe stvorene na sliku Božju. Ta tvrdnja pretpostavlja teološku spoznaju o prethodnoj nužnosti i važnosti priznanja Božjih prava u svijetu. Bez priznanja Božjih prava ljudska prava ostaju bez apsolutnog temelja i takva su podložna raznim kršenjima i diskriminacijskim postupcima jačih nad slabijima.55 Bog je jedina uporišna točka koja jamči apsolutnu sigurnost pri utvrđivanju univerzalnosti, nepristranosti i jednakosti ljudskih prava i sloboda za svako ljudsko biće bez obzira na njegovu rasu, dob, spol, jezik, kulturu, naciju, vjeru i društveni položaj.

Bez tog će priznanja teško u praksi zaživjeti ideja ravnopravnosti i apsolutne vrijednosti ljudskog dostojanstva.

rijalizma u kojemu se šire individualizam, utilitarizam i hedonizam. Pokazuje se i ovdje trajna valjanost o kojoj piše Apostol: "I kako nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga, predade ih Bog nevaljanu umu te čine što ne dolikuje" (Rim 1, 28). Tako su vrednote biti zamijenjene vrednotama imati“ EV, br. 23, (emfaze su u tekstu).

53 Izvrsno promišljanje o teološkim implikacijama ideje ljudskih prava vidi: W. KASPER, Determinazione teologica dei diritti umani nella coscienza moderna della libertà e della storia, u: W. KASPER, Teologia e Chiesa, Editrice Queriniana, Brescia, 1989., str.

183-201. Promišljanja o etičkim implikacijama ljudskih prava za kršćanski etos vidi: K. DEMMER, Christliches Ethos und Menschenrechte, u: Gregorianum, vol. 60 (1979.), str.

454-479. Također usp. E. HAMEL, Biblijsko - teološke refleksije o ljudskim pravima, u: Obnovljeni život, vol. 38 (1983.), br. 3-4, str. 187-198.

54 Usp. M. VALKOVIĆ (ur.), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Socijalni dokumenti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991.; usp. I. KOPREK (ur.), Ljudska prava – čovjekovo dostojanstvo. Filozofsko - teološka promišljanja, Biblioteka “Obnovljenog života”, knjiga 31, Filozofsko - teološki institut DI, Zagreb, 1999.

55 Teološka promišljanja o tome vidi: J. MOLTMANN, Human Rights, Rights of Humanity, and Rights of Nature, u: Evangelische Theologie, vol. 50 (1990.), str. 437-444; usp. ISTI, Gott im Projekt der modernen Welt: Beiträge zur öffentlichen Relevanz der Theologie, Gütersloher Verlagshaus, Gütersloh, 1997.

Ivan_Pavao_02.p65

228

12.10.2007, 10:14

229

Tonči Matulić: Ivan Pavao II. i bioetika

2.3. Evanđelje života: temelj nove kulture života Ljudski život je u vremenu galopirajućeg biomedicinskog napretka postao veoma ugrožen.56 Bilo bi pretjerano tvrditi da ranije povijesne epohe nisu poznavale nikakve oblike ugrožavanja i zatiranja ljudskoga života, samo zato jer se radilo o većem utjecaju kršćanstva na društvena zbivanja. Činjenica jest da povijesno - epohalne razlike glede oblika ugrožavanja i zatiranja ljudskog života postoje, ali ne postoji argument koji bi dokazao da je zatiranje ljudskoga života vlastitost suvremene znanstveno - tehničke civilizacije. Promijenile su se tehničke metode i društveni uvjeti ugrožavanja i zatiranja. Umjesto primitivnih danas su na djelu sofisticirane tehnike, metode i društveni uvjeti.

Sofisticiranost takvih metoda bitno ovisi o znanstveno - tehničkoj učinkovitosti. Međutim, o toj istoj učinkovitosti ovise sva ona hvalevrijedna i poželjna dostignuća u raznim sektorima života.57 Za Katoličku crkvu je jednostavno neprihvatljiva činjenica da se sofisticiranost suvremenih metoda ugrožavanja i zatiranja ljudskog života očituje u znanstveno - tehnički poduprtim, zakonski definiranim, a društveno izvršnim rješenjima koja niječu temeljno pravo na život nevinih ljudskih bića (namjerni pobačaj), koja osiguravaju uvjete za preuzimanje apsolutnog gospodstva nad ljudskim životom u nastanku i ranim stadijima njegova razvoja (humana reproduktivna medicina) ili u stanjima teških i neizlječivih bolesti na kraju života (eutanazija, asistirano samoubojstvo). Namjerni pobačaj i aktivna eutanazija su dva oblika masovnog ugrožavanja i zatiranja ljudskog života koji u suvremenim demokratskim društvima predstavljaju najveću provokaciju i izazov kršćanskoj savjesti koja njeguje kulturu Božjeg gospodstva nad životom i smrću. Tu spoznaju je moguće donekle shvatiti u odnosu na njezinu intimnu povezanost sa suvremenim gubitkom smisla Boga. Papa Ivan Pavao II. je bez dlake na jeziku progovorio o suvremenom sofisticiranom ugrožavanju ljudskog života. “Dvadeseto stoljeće bit će smatrano jednom epohom masovnih napada na život, neprekidnom serijom ratova i trajnim masakrom nevinih ljudskih života”58.

Stječe se, stoga, dojam da bismo “pred bezbrojnim i velikim prijetnjama životu prisutnim u suvremenom svijetu, mogli ostati svladani osjećajem nesavladive nemoći: dobro neće nikad moći imati moć svladati zlo!”59. Međutim, konstatirana rezignacija ne predstavlja kraj, nego početni poticaj za hrabro suočavanje i rješavanje problema. Mogućnosti za rješavanje bezbrojnih i velikih prijetnji životu nalaze se u dosljednom i svakodnevnom ostvarivanju

56 O tome opširnije u: T. MATULIĆ, Ljudski život u eri biomedicinskih i bioetičkih izazova, u: Bogoslovska smotra, vol. 71 (2001.), br. 4, str. 553-578.

57 Usp. EV, br. 26-27.

58 EV, br. 17.

59 EV, br. 29. Osvrt na konkretne prijetnje ljudskom životu vidi: EV, br. 11-17.

Ivan_Pavao_02.p65

229

12.10.2007, 10:14

230

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Evanđelja života. Evanđelje života je sam Isus Krist u komu je objavljena autentična punina, vrijednost i dostojanstvo ljudskog života.60 Prijetnje ljudskom životu, a posebno u kontekstu nepravednih i jednostranih odnosa između bogatih i siromašnih, stvaraju klimu koju je Ivan Pavao II. nazvao pravim imenom – “kultura smrti”. Naime, “nije manje istina da se nalazimo pred širom stvarnošću, koja se može promatrati kao istinska i vlastita struktura grijeha, označena nametanjem protu-solidarne kulture, koja se oblikuje u mnogim slučajevima kao istinska “kultura smrti”. Nju aktivno podržavaju snažne kulturne, ekonomske i političke struje, nositeljice shvaćanja učinkovitosti društva”61. Na “kulturu smrti” valja stoga odgovoriti novom kulturom ljudskog života.62 Ta se nova kultura ukorjenjuje u Evanđelju života. “Isus je jedino Evanđelje: mi nemamo ništa drugo reći i naviještati. Baš navještaj Isusa postaje navještaj života”63. Naviještanje treba biti trajno u svim prilikama i zgodama crkvenog i društvenog života te angažmana pojedinaca i skupina.64 U naviještanju i širenju nove kulture života odlučujuću odgovornost ima obitelj, a ta odgovornost proizlazi iz same njezine naravi. Obitelj, kao zajednica života i ljubavi utemeljena na braku, pozvana je da se uključi u sveobuhvatni proces praćenja i podupiranja života svih njezinih članova, od časa začeća do prirodne smrti.65 “Kao kućna crkva, obitelj je pozvana da naviješta, slavi i služi Evanđelju života”66. No, na stvaranje nove kulture života nisu pozvane samo Crkva i kršćanske obitelji, shvaćene kao narod života i za život, nego su pozvani svi, dakle pojedinci i društvo u cjelini kao i sve javne i privatne institucije i inicijative koje u svom neposrednom djelovanju dolaze u susret s ljudskim životom, njegovim prenošenjem, odgajanjem i dužnom zaštitom.67 Moralna dvoznačnost biomedicinskih zahvata u ljudski život te permisivnost zakonskih rješenja za područje medicine, genetike i uopće biotehnologije uzdrmali su temelje etike svetosti života. U okolnostima moralnog permisivizma implementiranog u pravne propise, uz nepostojanje općedruštvenog etičkog konsenzusa, širi se ideja etike kvalitete života koja ljudski život isključivo vrednuje u svjetlu i individualizma, hedonizma i tehnicizma. Kršćanstvo je izazva-

Izlaganje nauka o smislu i sadržaju kršćanske poruke života: usp. EV, br. 29-51.

EV, br. 12, (emfaza je u tekstu).

62 Promišljanja koja podupiru taj zahtjev sadržana su u: T. MATULIĆ, Ljudski život u eri biomedicinskih i bioetičkih izazova, u: Bogoslovska smotra, vol. 71 (2001.), br. 4, str. 553-578.

63 EV, br. 80, (emfaza je u tekstu).

64 Usp. EV, br. 81-86.

65 Usp. EV, br. 92.

66 EV, br. 92.

67 Usp. EV, br. 101.

60 61

Ivan_Pavao_02.p65

230

12.10.2007, 10:14

231

Tonči Matulić: Ivan Pavao II. i bioetika

no da etiku svetosti života posvjedoči u duhu Evanđelja života, a to konkretno znači u svakodnevnom služenju ljudskom životu u zgodnim i nezgodnim okolnostima. Bez služenja Evanđelju života, etika svetosti života ostaje samo jezična sintagma bez praktičnog utjecaja na pojedinačne savjesti i društvenu svijest u cjelini. Naime, kršćanstvo iz etike svetosti života potvrđuje da je “ljudski život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u posebnom odnosu sa Stvoriteljem, svojim jedinim ciljem”68.

Prema tome, kršćanski smisao etike svetosti života bitno pretpostavlja i uključuje vjeru u Boga Stvoritelja ljudskog života i darovatelja Evanđelja života u Isusu Kristu. Sekularnoj ideji etike kvalitete života nedostaje otvorenost transcendenciji koja omogućava priznanje vlastite krhkosti, ograničenosti i slabosti. Etika svetosti života ne isključuje ideju kvalitete života, nego je ispravno dimenzionira u svjetlu metafizičke naravi čovjeka kao osobe. U protivnom, etika svetosti života se kompromitira u praksi ako zanemari moralnu odgovornost za izgradnju prikladnih životnih uvjeta dostojnih čovjeka kao osobe stvorene na sliku Božju.69 Zbog toga u suvremenim znanstveno - tehničkim uvjetima ljudskog života i življenja etika svetosti života pred kršćansku savjest stavlja neodgodive zadaće i odgovornosti. Pritom je važno imati na umu biblijske i teološke kriterije za prosudbu odnosa svetosti života i biološke komponente života70, jer postoji opasnost od neželjenih sukoba među njima. Naime, u nedostatku jasnih teoloških i etičkih kriterija teško je poduzeti prave korake u praktičkom promicanju etike svetosti života dostojnog čovjeka. Etika svetosti života je samo jezična inačica etike Evanđelja života.

Bolnu točku u življenju i promicanju etike svetosti života, tj. Evanđelja života, u suvremenom društvu predstavlja izraženo neprijateljstvo prema njezinim zahtjevima, što je vidljivo i u hrvatskom društvu. To se neprijateljstvo često skriva iza lažne sigurnosti koju pružaju zakonska rješenja koja se tiču ljudskog života. Primjerice, legalizacija pobačaja, legalizacija medicinski potpomognute oplodnje, legalizacija manipulacijskih zahvata u ljudski embrij, legalizacija tzv. terapijskog kloniranja, legalizacija aktivne eutanazije jesu

KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Donum vitae. Dar života. Naputak poštivanju ljudskog života u nastanku i o dostojanstvu rađanja. Odgovor na neka aktualna pitanja, (22. veljače 1987.), Dokumenti 88, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987., Uvod, 5, (dalje skraćeno DV). Također usp. EV, br. 53.

69 O tom je problemu mnogo govorio i pisao pokojni čikaški nadbiskup Joseph kardinal Bernardin. O tome usp. J. BERNARDIN, Consistent Ethic of Life, Sheed & Ward, Cansas City (Mo.), 1988.

70 U tu svrhu mogu biti od koristi promišljanja iznesena u: T. MATULIĆ, Svetost života i teologija. Prilog teološko - biblijskim temeljima "etike svetosti života", u: A. VOLARIĆ - MRŠIĆ (ur.), Kultura života. Radovi simpozija Pokreta za život Krčke biskupije, održanog u M. Lošinju, 2. veljače 2002., Centar za bioetiku – Filozofsko-teološki institut DI, Zagreb, 2002., str. 15-39.

68

Ivan_Pavao_02.p65

231

12.10.2007, 10:14

232

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

primjeri koji obezvrjeđuju vrijednost i dostojanstvo ljudskoga života u njegovu nastanku, dostojanstvo ljudskog rađanja, umiranja i smrti. Sekularno društvo sa svojom logikom ophođenja prema ljudskoj slobodi u pitanjima poštovanja vrijednosti i dostojanstva ljudskog života predstavlja, nema nikakve sumnje, jedan od najtežih i najzahtjevnijih izazova kršćanstvu, tj. njegovoj poruci Evanđelja života. Kršćanstvo takvo stanje stvari promatra i kao izazov, upravo bioetički izazov, za davanje još jasnijeg svjedočanstva Evanđelja. U svemu je važno da se u ime kršćanstva ne upušta u rješavanje bioetičkih izazova na način koji ima malo zajedničkog s temeljnim zahtjevima Evanđelja života.

Danas se možda kao nikad prije u povijesti nameće zahtjev za dosljednim življenjem zahtjeva Evanđelja života na osobnom i društvenom planu. Može se reći da su u tom pogledu moralna načela, norme i kriteriji prilično jasni i poznati. Valja ih samo pretočiti u svakodnevnu praksu.

2.4. Sistematizacija bioetičkih izazova Bioetičke izazove se može sintetički podijeliti i generički predstaviti u četiri zasebne skupine.

Prvu skupinu sačinjavaju bioetički izazovi što ih pred kršćansku savjest stavlja ljudska djelatnost na polju humane reproduktivne medicine. Ta je djelatnost neraskidivo povezana s metafizičkim, antropološkim, etičkim i pravnim implikacijama dostojanstva braka i obitelji, ljudskog rađanja i ljudskog bića u njegovu nastanku. Tu se izdvajaju sljedeće bioetičke teme: brak kao jedino zakonito mjesto rađanja potomstva; metode i tehnike humane inseminacije i izvantjelesne oplodnje; uzimanje i zamrzavanje jajnih stanica i sjemena; selekcija embrija; zamrzavanje prekobrojnih embrija; doniranje gameta i embrija; surogatno majčinstvo; metode planiranja obitelji; kontracepcija; institut biološkog srodstva; demografija; obitelj u socijalnim previranjima i dr.71 Drugu skupinu sačinjavaju bioetički izazovi što ih pred kršćansku savjest stavlja ljudska djelatnost na polju medicinsko - kliničke prakse, koja uključuje različite metode i tehnike zahvaćanja u ljudski organizam, kao psihofizičku stvarnost čovjeka. Ta je djelatnost usko povezana s etičkim implikacijama vezanim za poštivanje ljudskog dostojanstva u kontekstu primjene raznih metoda i tehnika sprječavanja, otkrivanja i liječenja bolesti, ublažavanja boli Najnovije moralno - teološke smjernice živoga crkvenog učiteljstva za te i slične bioetičke izazove dao je papa Ivan Pavao II., zatim Kongregacija za nauk vjere, a još prije njih u nekim pitanjima i papa Pavao VI. Najprije usp. FC; usp. EV; usp. DV. Također usp. PAVAO VI., Humanae vitae. Enciklika o ispravnoj regulaciji poroda, (25. srpnja 1968.), Dokumenti 18, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 21997.; usp. SVETA STOLICA, Povelja o pravima obitelji, (22. listopada 1983.), Dokumenti 68, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 21990. Također usp. HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Na svetost pozvani. Pastoralne smjernice na početku trećeg tisućljeća, Glas Koncila, Zagreb, 2002.

71

Ivan_Pavao_02.p65

232

12.10.2007, 10:14

233

Tonči Matulić: Ivan Pavao II. i bioetika

i patnje te očuvanja zdravlja zajedno s medijskim i obrazovnim širenjem određene vizije o kvaliteti života, o stilu života, o načinu prehrane, razonode i slobodnog vremena. U tom se kontekstu moralna pozornost usredotočuje na vrijednost ljudskog života, na smisao patnje, umiranja i smrti, dakle na etičke implikacije nastanka ljudskog života, na razvoj prije i nakon rođenja, te prirodne smrti i raznih psihosomatskih stanja. Tu se susreće sa sljedećim bioetičkim temama: status ljudskog embrija, namjerni pobačaj, prenatalna genetska dijagnostika, fetus kao pacijent, klinički pokusi na bolesnicima, odnos liječnik - bolesnik, prava bolesnika, palijativna skrb i hospicij, psihološka i duhovna pomoć bolesnicima, psihijatrija, darivanje i transplantacija organa, ksenotransplantacija, dijagnoza trenutka smrti osobe, aktivna eutanazija, liječnički potpomognuto samoubojstvo i dr.72 Treću skupinu sačinjavaju bioetički izazovi što ih pred kršćansku savjest stavlja ljudska djelatnost na polju genetičke znanosti, posebno na poljima humane, animalne i biljne genetike, molekularne biologije i molekularne medicine te njihova znanstveno - istraživačka, dijagnostičko - terapijska ili proizvodno - industrijska primjena uz pomoć raznovrsnih metoda i tehnika genetičkog inženjeringa. Ta je djelatnost neraskidivo povezana s metafizičkim, antropološkim i etičkim implikacijama ljudske biološke naravi, tj. s etičkim pitanjima o zahvaćanju u molekularnu strukturu ljudskog organizma, ali i organizama drugih živih bića, te s etičkim pitanjima različitih genetičko - inženjerskih metoda i tehnika koje omogućavaju direktne zahvate u molekularnu strukturu organizma s namjerom da ga mijenjaju. Tu se izdvajaju sljedeće bioetičke teme: genetske manipulacije na staničnoj liniji zametka; izbor spola; nova eugenika; predimplantacijska i postimplantacijska genetska dijagnostika, ljudski genom; genska terapija; proizvodnja lijekova; transgenične biljke i životinje; genetički modificirana hrana; tzv. terapijsko kloniranje ljudskog embrija; kloniranje matičnih stanica: reproduktivno kloniranje čovjeka; proizvodnja biološkog oružja; bioterorizam i dr.73 Opće i posebne smjernice živog crkvenog učiteljstva za moralno vrednovanje tih i sličnih bioetičkih izazova sadržane su u cjelini u nauku pape Ivana Pavla II. O tome usp.

EV. Osim toga vidi također: KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Izjava De abortu procurato – O namjernom pobačaju, (18. studenoga 1974.), hrvatski prijevod u: V. POZAIĆ, Život prije rođenja: etičko-moralni vidici, Filozofsko - teološki institut DI, Zagreb, 1990., str. 176-192; usp. KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Izjava “Jura et bona” o eutanaziji, (05. svibnja 1980.), hrvatski prijevod u: V. POZAIĆ, Život dostojan života: eutanazija u prosudbi medicinske etike, Filozofsko - teološki institut DI, Zagreb, 1985., str. 99108; BISKUPI JUGOSLAVIJE, Uzvišenost i radost života. Pastirsko pismo o zaštiti nerođene djece, (26. rujna 1979.), Dokumenti 55, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1979. Također vidi raniji popis zbornika i izjava Papinske akademije za život.

73 Smjernice živog crkvenog učiteljstva za moralno vrednovanje tih i sličnih bioetičkih izazova sadržane su također u: EV i DV. Također vidi bilješku s popisom zbornika i izjava Papinske akademije za život.

72

Ivan_Pavao_02.p65

233

12.10.2007, 10:14

234

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Četvrtu skupinu sačinjavaju bioetički izazovi što ih pred kršćansku savjest stavlja ljudska djelatnost na poljima primijenjene kemijske, farmaceutske, elektroničke, digitalne, računalne, telekomunikacijske, automobilske, zrakoplovne, ratne i prehrambene industrije koja svakodnevno uzrokuje i podržava veliko zagađivanje prirodnog okoliša, s jedne, te na poljima fundamentalnih kemijskih, bioloških, biokemijskih, agronomskih, veterinarskih, medicinskih i vojnih istraživanja koja pritom ili već iskorištavaju ili tek proizvode velike količine toksičnih supstancija, te koriste različite životinjske vrste s ogromnim brojem jedinki u eksperimentima, s druge strane. Sve te i sliče djelatnosti su neraskidivo povezane s današnjim klimatskim promjenama, stanjem zdravlja, ekologije, okoliša, otpada, bioraznolikošću u prirodi, održivom razvoju i raspodjelom prirodnih bogatstava. Tu bi se mogle izdvojiti sljedeće bioetičke teme: ljubav prema stvorenju; ekološki pokret; ekološka svijest; zaštita prirodnog okoliša; odgovornost za život; očuvanje bioraznolikosti; zbrinjavanje otpada; dobrobit i zaštita životinja; zaštita šuma, vode, ugroženih biljnih i životinjskih vrsta te pojedinih ekosustava; ravnomjerna implementacija održivog razvoja na čitavom globusu; utvrđivanje kriterija za solidarnu i pravednu raspodjelu prirodnih bogatstava i dr.74

3. Zaključne misli Sistematizacija bioetičkih izazova nije dovršena. Osim što će biomedicinski napredak, osobito pomoću genetičko - inženjerske prakse, donositi sa sobom nove bioetičke izazove, također valja reći da ni opisane skupine bioetičkih izazova nisu dorečene jezikom krajnjih mogućnosti. Naprotiv, ondje se više radi o tematskim poglavljima bioetičkih izazova. U bilješkama je dana potkrepa tim bioetičkim izazovima iz perspektive crkvenih učiteljskih dokumenata i izjava, a koji daju početnu orijentaciju čitateljima zainteresiranima za vrijednosne sudove Crkve o pojedinačnim bioetičkim izazovima ili nekim njihovim aspektima.

Iz cjelokupnog kompleksa prethodnih izlaganja jasno slijede neki važni zaključci. Papa Ivan Pavao II. je u svojim teološkim analizama sadašnjega društvenoga stanja prepoznao bioetiku kao novost na planu etičkih promišljanja o životu. No, on se nije zaustavio samo na analizama, nego je poduzeo konkretne korake na planu institucionaliziranja bioetike, mada pod drugačijim imenima, u središtu najviših crkvenih tijela – vatikanskih dikasterija.

74 Smjernice živog crkvenog učiteljstva za moralno vrednovanje tih i sličnih bioetičkih izazova sadržane su citiranim učiteljskim dokumentima i teološkoj literaturi u prethodnim bilješkama. O navedenim temama također vidi u: M. VALKOVIĆ (ur.), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Socijalni dokumenti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991.

Ivan_Pavao_02.p65

234

12.10.2007, 10:14

235

Tonči Matulić: Ivan Pavao II. i bioetika

Takvu praksu je preporučio svim crkvenim instancijama, osobito znanstveno - obrazovnim institucijama koje sudjeluju u procesu znanstvene formacije, obrazovanja i kulturne razmjene u različitim društvima. Naravno, papa Ivan Pavao II. nije zastao samo na formalnom priznanju važnosti bioetike i na njezinoj institucionalizaciji, nego je učinio važan korak dalje. U nekoliko je doktrinarnih iskaza dao važne i dragocjene smjernice i prosudbe o nekim aspektima bioetičkih izazova, osobito onih koji se tiču zaštite ljudskoga života od začeća do prirodne smrti, priznanja temeljnog prava na život nevinoga ljudskog bića te poštovanja ljudskoga dostojanstva neovisno o vanjskim okolnostima i datostima. U socijalnim enciklikama Laborem exercens (1981.), Sollicitudo rei socialis (1987.), Centesimus annus (1991.) pokazao je veliku osjetljivost za ekološke teme i dileme, činjenica koja nikoga ne iznenađuje, budući da su već njegovi prethodnici pokazali izniman interes za ekologiju, okoliš i (ne)dostojne uvjete života u znanstveno - tehničkoj civilizaciji. Zajedno s Papom u pogledu promicanja bioetičkog pothvata također su intenzivno djelovala različita crkvena tijela ili dikasteriji – papinske službe, počevši od Kongregacije za nauk vjere i Kongregacije za katolički odgoj preko Papinske komisije “Iustitia et Pax”, Papinskog vijeća za obitelj, Papinskog vijeća za pastoral zdravstvenih djelatnika do Papinske akademije za život. Svi oni zajedno izdali su čitav niz doktrinarnih izjava i dokumenata o pojedinačnim bioetičkim izazovima ili nekim njihovim aspektima koji dodatno doktrinarno podupiru i interdisciplinarno proširuju Papine teološke analize, učenje i institucionalne pothvate s kojima se Katolička crkva ireverzibilno uključila u suvremene bioetičke tokove, dajući svoj dragocjeni doprinos u svjetlu Evanđelja života.

Na pozadini toga uslijedila su daljnja promišljanja koja su donekle pokušala približiti neke aspekte društvenog ozračja s kojima se kršćanstvo, tj. Crkva i njezina teologija susreću u kontekstu javnih bioetičkih rasprava. U tom je kontekstu postalo razvidno da je središnje pitanje svih pitanja u kontekstu bioetičkih rasprava postalo ono o čovjeku: što je čovjek? Doprinos kršćanstva u tom smislu je nenadomjestiv, jer o čovjeku govori u svjetlu autentične slike čovještva koja je objavljena u bogočovjeku Isusu Kristu. Koncept metafizičke naravi čovjeka kao osobe stvorene na sliku Božju predstavlja semantičku inačicu pomoću koje se u danim društvenim i povijesnim okolnostima izriču pojedinosti oko autentično ljudskoga u čovjeku, što je temeljni normativni zahtjev kršćanske etike. I u tom je pogledu papa Ivan Pavao II. dao dragocjene smjernice i nadahnuća.

Ivan_Pavao_02.p65

235

12.10.2007, 10:14

236

Ivan_Pavao_02.p65

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

236

12.10.2007, 10:14

237

Pero Aračić: Pastoralni naglasci u djelovanju Ivana Pavla II.

Pero Aračić

PASTORALNI NAGLASCI U DJELOVANJU IVANA PAVLA II. 0. Uvod Hvale vrijedna je inicijativa da se održi ovaj simpozij i da nam pontifikat od preko 26 godina ne ode tek tako ispred očiju. No, da bismo govorili o bilo kojem vidiku života pokojnog pape Ivana Pavla II., trebat će veća distancija i daleko više vremena za studij. Mi koji smo pokušali pratiti i ozbiljnije uzimati njegovo učenje kroz brojne dokumente i govore, kateheze, jednostavno smo iskreno rekli: taj ritam nije moguće slijediti.

S druge strane, neki smo i emocionalno ponešto više vezani s njim od same prisutnosti na trgu svetog Petra kod njegova izbora; dva puta slavljenja mise s njim u njegovoj kapelici i susreta iza tih slavljenja nešto neposrednije, pa i susreta kod trećeg pohoda Hrvatskoj u Osijeku i Đakovu. Dakle, mišljenja sam da nam treba nešto vremenske udaljenosti i manje emocionalnog naboja da bismo mogli što smirenije govoriti o različitim vidicima ovog pontifikata.

Ujedno ne treba ispustiti iz vida da se radi o iznimnom čovjeku, jer on je mnogovrsni stvaratelj kao teolog, kao etičar, filozof, on je pisac, on je pjesnik, vizionar, mistik, prorok… Kao papa napisao je i 5 knjiga: Prijeći prag nade (listopad, 1994.), Dar i otajstvo (studeni, 1996.), Rimski triptih – meditacije u obliku poezije (ožujak, 2003.), Ustanite, hajdemo! (svibanj, 2004.) te Sjećanje i identitet (veljača, 2005.).

Rekosmo da se radi o rijetko dugačkom pontifikatu koji je ušao u 27. godinu i da bi se o ovoj temi progovorilo sustavno i analitički, potrebno je daleko više vremena. Zato će naš skromni prilog biti više pregledan.

Da bismo naznačili naš pristup ovoj temi, ukratko postavljamo pitanje: Što je pastoral? Odgovaramo da je pastoral sva služba Crkve za ljude.1 Tako naviještanje, slavljenje, služenje i izgradnja zajedništva, sve dakle, što dopriP. M. ZULEHNER, Pomozite ljudima živjeti. Za novu klimu u pastoralu, Đakovo, 1986., 7.

1

Ivan_Pavao_02.p65

237

12.10.2007, 10:14

238

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

nosi širenju Radosne vijesti i čovjekovu ukupnom rastu i sazrijevanju kao i sazrijevanju crkvene, obiteljske i društvene zajednice, sve se to može stavljati u pojam crkvenog, odnosno pastoralnoga djelovanja.

Kad je riječ o pojmu pastoralnih naglasaka, može se govoriti s obzirom na: – područja – teme – pristupe.

Tako smo uokvirili obradu, i to vrlo djelomičnu, zadane teme.

1. Područja Za vrijeme svoga pontifikata Ivan Pavao II. objavio je 14 enciklika, 15 apostolskih pobudnica, 13 apostolskih konstitucija i 45 apostolskih pisama. Pregledom tema može se zaključiti da nije bilo područja koje nije zahvaćeno.

Od 1978. godine pa do kraja svoga pontifikata sazvao je 15 puta zasjedanja Biskupske sinode: 6 općih redovitih (1980., 1983., 1987., 1990., 1994. i 2001.), jednu opću izvanrednu (1985.) i osam posebnih (1980., 1991., 1994., 1995., 1997., dvije 1998. i 1999.). U biti su sve sinode pastoralne, jer obrađuju aktualne teme iz života Crkve.

Među dokumentima treba istaknuti nastupnu encikliku Redemptor hominis, Otkupitelj čovjeka, posebno br. 14: Čovjek je put Crkve i to čovjek u cijelosti; (ovoj temi nakratko ćemo se vratiti). Brojni dokumenti su nastajali i kao završni dokumenti spomenutih Biskupskih sinoda. Iz njih se mogu neki izdvojiti, koji su označili i naglasili neka područja ali i pastoralne pristupe: Catechesi tradendae: Vjernost Bogu i vjernost čovjeku; Familiaris consortio, Obiteljska zajednica: Obitelj je put Crkve i Pismo obiteljima 1994. za međunarodnu godinu obitelji; Christifideles laici, Kristovi vjernici laici; Laborem exercens, O ljudskom radu.

Da bi osigurao trajnu brigu za neka za njega važna područja, Ivan Pavao II. utemeljio je institucije: Obiteljski institut “Ivan Pavao II.” i Institut “Populorum progressio” za narode Južne Amerike. Pored toga, utemeljio je Papinsku akademiju za život i Papinsku akademiju za društvene znanosti. Ustanovio je Svjetski dan bolesnika i Svjetski dan mladeži.

Za vrijeme svoga pontifikata Ivan Pavao II. napisao je mnoga pisma kao i godišnje poruke za Svjetski dan migracija, Svjetski dan posvećenoga života, poruke za korizmu, Svjetski dan sredstava društvenog priopćavanja, Svjetski dan mira, Svjetski dan bolesnika, Svjetski dan mladih, Misijsku nedjelju, Svjetski dan duhovnog poziva, Svjetski dan turizma, itd. U redovitom godišnjem ritmu ta su pisma i poruke snažan poticaj i nadahnuće naslovnicima.

Ipak je moguće zapaziti da je za Papu obitelj najvažnija i to kao temeljna životna ćelija Crkve i društva. Tome u prilog idu sljedeće činjenice. Ponaj-

Ivan_Pavao_02.p65

238

12.10.2007, 10:14

239

Pero Aračić: Pastoralni naglasci u djelovanju Ivana Pavla II.

prije, jednu Biskupsku sinodu 1980. posvećuje obitelji i izdaje pobudnicu Familiaris consortio. Zatim dvije godine posvećuje obitelji poznate kateheze srijedom. Ustanovljuje Obiteljski institut “Ivan Pavao II.” i Papinsko vijeće za obitelj. Ustanovljuje Papinsku akademiju za život, piše encikliku o životu, Evanđelje života, te apostolsko pismo o ženi, Mulieris dignitatem. Vrlo je zapaženo i teološki i pastoralno bogato pismo obiteljima za međunarodnu godinu obitelji (1994.). Objavljuje se povelja o Pravima obitelji.

2. Pastoralni pohodi Za vrijeme svoga pontifikata – od 1978. do 2005. godine – Ivan Pavao II. učinio je 146 pastoralnih posjeta u Italiji, a kao rimski biskup posjetio je 317 od ukupno 333 župe grada Rima. Ivan Pavao II. predvodio je 147 svečanosti proglašenja blaženima – proglasivši 1338 blaženika – te 51 svečanost kanonizacije - kanonizirajući 482 sveca. Sazvao je 9 konzistorija i imenovao 231 kardinala (+ 1 in pectore). Predsjedao je na 6 plenarnih sjednica Kardinalskog zbora.

Za vrijeme svoga pontifikata održao je preko 1160 općih audijencija srijedom, na kojima je sudjelovalo više od 17 milijuna i 600 tisuća hodočasnika. U ovaj broj nisu uključene posebne audijencije, kao ni neki posebni događaji, poput proslave Velikog jubileja 2000. godine – samo u toj godini susreo se s više od 8 milijuna hodočasnika – te milijuni vjernika koje je susretao na svojim apostolskim putovanjima. Ukupno, s Papom se u Vatikanu ili na njegovim putovanjima susrelo više od 300 milijuna ljudi. Vrijedno je spomenuti da je papa Ivan Pavao II. imao i 38 službenih posjeta i 738 audijencija i susreta s predsjednicima država ili predsjednicima vlada kao i 246 audijencija i susreta s premijerima vlada ili ministrima vanjskih poslova.

Možda se mogu izdvojiti još neka znakovita područja u kojima je tražio da se uspostavi dijalog i ozbiljan crkveni rad: intelektualci (Laborem exercens i Fides et ratio) umjetnici: Pismo umjetnicima mladi, studenti: Svjetski dan mladih bolesnici: Pismo starijim osobama i Salvifici doloris - Radosno trpljenje socijalni nauk Crkve (dijakonija): opredjeljenje za siromašne i oprost dugova siromašnima (još gladnih, nepismenih, obespravljenih, progonjenih…).

Evanđelje i svaki crkveni govor neizostavno vežu djela solidarnosti i pravednosti u društvu. Tek tada su vjerodostojni vjerovjesnici i svaki čovjek. Zato on pita: “Je li moguće da u našem vremenu još uvijek postoji netko tko umire od gladi? Netko tko je osuđen na nepismenost? Netko komu nedostaje najosnovnija liječnička pomoć? Netko tko ne posjeduje krov pod koji bi se sklonio?” (Nuovo millennio ineunte, 50). Tako se naglašeno razvija socijalni pastoral i socijalna kateheza.

Ivan_Pavao_02.p65

239

12.10.2007, 10:14

240

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Mediji i javnost: Nedjelja medija i osobno ponašanje uvažavanja i otvorenosti prema njima.

Priznanje slabosti i traženje oproštenja, priznati se grešnikom, tražiti oproštenje, suradnja s društvom unatoč nesavršenostima.

Dijalog religija je također njegov pothvat.

Hodočašća: Pontifikat Ivana Pavla II. ostat će zapamćen i po 104 apostolska putovanja izvan Italije, na kojima je obišao sve kontinente i dvjestotinjak zemalja, a u mnogima je bio čak nekoliko puta. Jedna je od njih i Hrvatska, koju je posjetio tri puta. Na svojim putovanjima prešao je udaljenost koja je gotovo jednaka trostrukoj udaljenosti između Zemlje i Mjeseca (ukupno je prešao 1 162 615 kilometara) ili, drugim riječima, obišao je Zemlju 29 puta.

Na putovanjima je proveo 543 dana svog pontifikata (5,71 % pontifikata proveo je izvan Italije), posjetio 617 gradova i održao 2 382 govora. U prilogu donosimo pregled svih 104 pastirskih pohoda izvan Italije.

3. Teme U spomenutim brojnim govorima bilo koje vrste može se utvrditi da nema teme koju nije dotakao, razrađivao, naviještao. Vjera, Crkva, molitva, ljubav, povijest, zlo, rad, svijet, mir, religije, Bog (Otac, Sin, Duh), sakramenti, oslobođenje, ekumenizam… Svakako bi bilo zanimljivo svako od 104 pastoralna putovanja izvan Italije studirati pod vidom aktualnih tema za određenu zemlju koju pohađa. Tu se uviđa pronicavost ali i zahtjevnost evanđelja, koju Papa ne prešućuje, npr. kad nama u Hrvatskoj poručuje da treba oprostiti i tražiti oproštenje.2

4. Pastoralni pristup Pozitivan pristup Ivan Pavao II. pristupao je čovjeku kao pojedincu i budio u njemu svijest o njegovom izvoru i uviru, identitetu bez kojeg nije moguće ostvariti čovještvo.

Vjerovao je da tek to buđenje i suradnja s Bogom omogućuju promjenu u čovjeku i njegov rast. U tom kontekstu možemo čitati npr. u Redemptor hominis br. 10: 'Ljudsko biće ne može živjeti bez ljubavi i po sebi ostaje neshvatljivo i život ostaje lišen smisla 'ako mu se ne objavi ljubav, ako se ne sretne s ljubavlju, ako je ne iskusi i ne usvoji, ako u njoj živo ne sudjeluje'.

Usp. IVAN PAVAO II., Govori u Hrvatskoj 10. i 11. rujna 1994., Dokumenti 100, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994., 27.

2

Ivan_Pavao_02.p65

240

12.10.2007, 10:14

241

Pero Aračić: Pastoralni naglasci u djelovanju Ivana Pavla II.

Radosna je vijest o čovjeku i zajedništvu muškarca i žene u braku njihov identitet iz trojedinog Boga: “stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku i trajno je uzdržavajući u postojanju, Bog u nju upisuje i poziv, pa prema tome i sposobnost i odgovornost ljubavi i zajedništva” (FC 11). Čovjek je pozvan, sposoban i odgovoran za istinu i ljubav.

Ljubav je “temeljni i urođeni poziv svakog ljudskog bića” (FC 11). Bogu je stalo da čovjek uspijeva. Bogu je stalo da uspijeva brak i obitelj. Crkveni pristup može i mora biti ispunjen upravo tim spasenjskim optimizmom.

Osoban pristup Čovjek i to svaki čovjek bez ikakvih preduvjeta jest onaj kojega Bog voli i s kojim želi uspostaviti dijalog ljubavi. Čovjek je Božje ljubljeno biće. I svaki čovjek, bez obzira u kakvim uvjetima živio, ima vlastito iskustvo kako ga Bog traži i pohađa i to u najredovitijim životnim prilikama i neprilikama. Upravo zato Ivan Pavao II. ide ususret svakom čovjeku, svakoj kulturi, svim religijama i osluškuje i nudi puninu svjetla Objave priznavajući da svi i svaki imamo ponešto od Božjeg svjetla i da nam je upravo to potrebno međusobno prepoznavati i otkrivati. On kaže na početku svojeg pontifikata kao program djelovanja: “Čovjek kakvim ga je Bog 'htio', kakvim ga je od vječnosti 'izabrao', pozvao, odredio za milost i slavu: upravo je to 'svaki' čovjek, čovjek najkonkretniji, najstvarniji”. (RH 13). “Riječ je o svakom čovjeku u neponovljivoj stvarnosti njegova bića i djelovanja, razuma i volje, savjesti i srca. Čovjek po svojoj pojedinačnoj stvarnosti (jer je 'osoba'), ima vlastitu povijest duše. Čovjek u skladu s unutrašnjim otvaranjem svoga duha zajedno s tolikim i tako različitim potrebama svoga tijela, svoga vremenitog postojanja, ispisuje tu svoju osobnu povijest preko brojnih veza, susreta, prilika, društvenih ustrojstava što ga povezuju s drugim ljudima. Sve to on čini od prvog časa svog zemaljskog postojanja, od začeća i rođenja. Čovjek u svoj istini svoga postojanja, svog osobnog, a također zajedničkog i društvenog bića – u krugu svoje obitelji, u krugu društva i tako različitih okolnosti, u okviru svoga naroda ili države (…) u sklopu svega čovječanstva – taj je čovjek prva staza kojom Crkva mora proći ispunjavajući svoje poslanje. Taj je čovjek prvi i osnovni put Crkve, put što ga je sam Krist zacrtao, put što nepromjenjivo prolazi kroz otajstvo Utjelovljenja i Otkupljenja.” (RH 14).3

3 O toj temi može se opširnije vidjeti: Đ. HRANIĆ, Što je papa Ivan Pavao II. vidio u čovjeku?, u: Vjesnik Đakovačke i srijemske biskupije CXXXIII (2005.) 4, 290-295.

Ivan_Pavao_02.p65

241

12.10.2007, 10:14

242

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Sveobuhvatan pristup Citirani tekst govori o tom sveobuhvatnom, cjelovitom pristupu čovjeku u svim njegovim dimenzijama, potrebama, osjećajima, pitanjima… Ili, kad uzmemo primjer braka i obitelji, vidimo da on traži od crkvenog djelovanja takav pristup koji bi dohvatio čovjeka u cijelosti, sve brakove i obitelji bez obzira na trenutačnu 'kvalitetu' ili 'regularnost', sve kategorije ljudskog društva, sva njegova stanja, posebno one koji su na rubu.

Biti subjekt, nositelj Zanimljivo je vidjeti kako je ovaj Papa tražio da svi krštenici budu i postanu subjekt u crkvenom životu i isto tako da preuzmu udjela u odgovornosti za društvo u kojem žive. To je krsno poslanje. To su naglasci iz Familiaris consortio, Pisma obiteljima, Christifideles laici… Traži se 'glasnost' i to pojedinačna i organizirana u svakom društvu.

Identitet Očito da mu je stalno pred očima bila potreba da se oslika identitet Boga u kršćanskoj objavi kao Trojstva sa svim vidicima otajstvenosti. Iz tog vrela inzistira na identitetu čovjeka, obitelji, Crkve, crkvenog djelatnika kao kompetencije života i umijeća.

Vjerodostojnost Radi se o koherentnosti života govora, činjenja i umijeća. To je uostalom živio i pokazao te su ga uvažavali i oni koji su se s njim razilazili.

Pastoralni plan i program Ono što bi se gledajući unatrag moglo od njega učiti jest da je imao pastoralne planove za cijelu Crkvu, ali ne samo za 'svečarski' dio, već su postojali programi, koje je trebalo ostvarivati. Cijelo desetljeće kraja 20. stoljeća to pokazuje.

Prepoznatljiva linija Pojedinac je kao osoba mišljena i pozvana od Boga. I to sa svom kompleksnošću cjelovito. U činu stvaranja novog čovjeka događa se rodoslovlje osobe u kojoj je upisana ta Božja volja i želja da postoji.

Brak i obitelj su prvi i najvažniji put pojedinca pa i Crkve. Tako nastaju teme: Povelja obitelji, prava žene, djece, mjesto i poslanje starih… i osnovna tvrdnja da je obitelj subjekt i u Crkvi i u društvu. A dokumenti to zaokružuju i utemeljuju: Obiteljska zajednica - Familiaris consortio, Povelja o pravima obitelji, Pismo obiteljima, O dostojanstvu i pozivu žene, O lju-

Ivan_Pavao_02.p65

242

12.10.2007, 10:14

243

Pero Aračić: Pastoralni naglasci u djelovanju Ivana Pavla II.

dskom životu (Evangelium vitae), Pismo starijim osobama, teme su i područja, do kojih je Papi bilo jako stalo.

5. Zaključak Vrijeme od gotovo 27 godina, koliko je papa Ivan Pavao II. bio na čelu Katoličke crkve, bilo je izazovno i nimalo jednostavno, imajući napose u vidu unutarcrkvena zbivanja tog postkoncilskog razdoblja, ali i turbulentnost na svjetskoj pozornici, kao što su stalna ratna žarišta, pogotovo agresija na Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu. U mnoštvu svjetskih zbivanja on se pokazao kao neupitan moralni autoritet s pravodobnim prosudbama i jasnom porukom. Ostaje nam obveza za mnoga desetljeća koja slijede proučavati sve poruke i geste i prosuditi njihovo značenje i utjecaj.

6. Pregled djelovanja pape Ivana Pavla II.4 Ovdje donosimo popis njegovih službenih spisa različitih unutarcrkvenih razina i popis njegovih pohoda izvan Italije. Time omogućujemo tek mali uvid u osobu i djelo pape Ivana Pavla II.

a) Enciklike 1. Redemptor hominis, Isus Krist – otkupitelj čovjeka (4. ožujka 1979.), hrvatski prijevod: Otkupitelj čovjeka, KS (Dokumenti 56), Zagreb, 1980.

2. Dives in misericordia, Božjem milosrđu (30. studenoga 1980.), hrvatski prijevod: Bogat milosrđem, KS (Dokumenti 61), Zagreb, 1981.

3. Laborem exercens, o ljudskom radu povodom 90. godišnjice “Rerum Novarum” (14. rujna 1981.), hrvatski prijevod: Radom čovjek, KS (Dokumenti 63), Zagreb, 1981.

4. Slavorum apostoli, o slavenskim apostolima, sv. Ćirilu i Metodu (2. lipnja 1985.), hrvatski prijevod: Slavenski apostoli, Libreria Ed. Vaticana, 1985.

5. Dominum et Vivificantem, o Duhu Svetom u životu Crkve i svijeta (18. svibnja 1986.), hrvatski prijevod: Gospodin i Životvorac, KS (Dokumenti 87), Zagreb, 1997.

6. Redemptoris Mater, o Blaženoj Djevici Mariji u životu Crkve na putu (25. ožujka 1987.), hrvatski prijevod: Otkupiteljeva Majka, KS (Dokumenti 85), Zagreb, 1987.

Ovaj je pregled objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije CXXXIII (2005.) 4, 283-289, a priredio ga je V. DUGALIĆ.

4

Ivan_Pavao_02.p65

243

12.10.2007, 10:14

244 7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Sollicitudo rei socialis, o razvoju čovjeka i društva povodom 20. obljetnice “Populorum Progressio” (30. prosinca 1987.), hrvatski prijevod: Socijalna skrb, KS (Dokumenti 89), Zagreb, 1998.

Redemptoris missio, o trajnoj vrijednosti misijskog poslanja (7. prosinca 1990.), hrvatski prijevod: Redemptoris missio, KS (Dokumenti 96), Zagreb, 1991.

Centesimus annus, o 100. godišnjici “Rerum novarum” (1. svibnja 1991.), hrvatski prijevod: Stota godina, KS (Dokumenti 128), Zagreb, 2001.

Veritatis splendor, o nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja Crkve (6. kolovoza 1993.), hrvatski prijevod: Sjaj istine, KS (Dokumenti 107), Zagreb, 1998.

Evangelium vitae, o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života (25. ožujka 1995.), hrvatski prijevod: Evanđelje života, KS (Dokumenti 103), Zagreb, 1997.

Ut unum sint, o ekumenskom nastojanju (25. svibnja 1995.), hrvatski prijevod: Da budu jedno, KS (Dokumenti 104), Zagreb, 1995.

Fides et ratio, o odnosu između vjere i razuma (14. rujna 1998.), hrvatski prijevod: Vjera i razum, KS (Dokumenti 117), Zagreb, 1999.

Ecclesia de Eucharistia, o odnosu euharistije i Crkve (17. travnja 2003.), hrvatski prijevod: Ecclesia de Eucharistia, KS (Dokumenti 134), Zagreb, 2003.

b) Apostolske pobudnice 1.

2.

3.

4.

5.

6.

Ivan_Pavao_02.p65

Catechesi tradendae, o vjerskoj pouci u naše vrijeme (16. listopada 1979.), hrvatski prijevod: Catechesi tradendae, Glas Koncila, Zagreb, 1994.

Familiaris consortio, o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu (22. studenoga 1981.), hrvatski prijevod: Obiteljska zajednica, KS (Dokumenti 64), Zagreb, 1981.

Redemptionis donum, redovnicima o njihovom posvećenju (25. ožujka 1984.).

Reconciliatio et paenitentia, o pomirenju i pokori u poslanju Crkve danas (2. prosinca 1984.), hrvatski prijevod: Pomirenje i pokora, KS (Dokumenti 74), Zagreb 1985.

Christifideles laici, o pozivu i poslanju vjernika u Crkvi i u svijetu (30. prosinca 1988.), hrvatski prijevod: Vjernici laici, KS (Dokumenti 93), Zagreb, 1990.

Redemptoris custos, o osobi i poslanju sv. Josipa u životu Krista i Crkve (15. kolovoza 1989.).

244

12.10.2007, 10:14

245

Pero Aračić: Pastoralni naglasci u djelovanju Ivana Pavla II.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

15.

Pastores dabo vobis, o svećeničkoj izgradnji u današnjim okolnostima (25. ožujka 1992.) hrvatski prijevod: Dat ću vam pastire, GK, Zagreb, 1992.

Ecclesia in Africa, o Crkvi u Africi i njezinom poslanju evangelizacije ususret 2000. godini (14. rujna 1995.).

Vita consacrata, o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu (25. ožujka 1996.), hrvatski prijevod: Vita consacrata, KS (Dokumenti 105), Zagreb, 1996.

Una speranza nuova peri l Libano, Nova nada za Libanon (10. svibnja 1997.).

Ecclesia in America, o susretu sa živim Isusom Kristom: putem obraćenja, zajedništva i solidarnosti u Americi (22. siječnja 1999.).

Ecclesia in Asia, o Isusu Kristu Spasitelju i njegovom poslanju ljubavi i služenja u Aziji (6. studenoga 1999.).

Ecclesia in Oceania, o Isusu Kristu i narodima Oceanije: koji hodaju Njegovim putem, govore Njegovu istinu, žive Njegov život (22. studenoga 2001.).

Ecclesia in Europa, o Isusu Kristu, koji živi u svojoj Crkvi, izvoru nade za Europu (22. lipnja 2003.), hrvatski prijevod: Ecclesia in Europa, KS (Dokumenti 136), Zagreb, 2003.

Pastores Gregis, o biskupu služitelju evanđelja Isusa Krista, za nadu svijeta (16. listopada 2003.), hrvatski prijevod: Pastiri stada, KS (Dokumenti 137), Zagreb, 2003.

c) Apostolske konstitucije 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

Ivan_Pavao_02.p65

Sapientia christiana, o crkvenim sveučilištima i fakultetima (15. travnja 1979.).

Scripturarum thesaurus, o novoj Vulgati (25. travnja 1979).

Magnum Matrimonii Sacramentum, o pravnom priznanju Papinskog instituta za studij o ženidbi i obitelji (7. listopada 1982.).

Ut sit validum, o ustanovljenju osobne prelature Opus Dei (28. studenoga 1982.).

Sacrae disciplinae leges, povodom proglašenja novog Zakonika kanonskog prava (25. siječnja 1983.).

Divinus Perfectionis Magister, o postupku u kauzama za kanonizaciju (25. siječnja 1983.).

Spirituali militum curae, o duhovnoj skrbi vojske (21. travnja 1986.).

Pastor Bonus, o reformi Rimske kurije (28. lipnja 1988.).

Ex Corde Ecclesiae, o katoličkim sveučilištima (15. kolovoza 1990.).

245

12.10.2007, 10:14

246

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

10. Sacri canones, povodom proglašenja Zakonika kanona istočnih Crkava (18. listopada 1990.).

11. Fidei depositum, o proglašenju Katekizma Katoličke Crkve (11. listopada 1992.).

12. Universi Dominici gregis, o upražnjenom mjestu Apostolske Stolice i izboru Rimskog biskupa (22. veljače 1996.).

13. Ecclesia in Urbe, o novom uređenju rimskog vikarijata (1. siječnja 1998.).

d) Apostolska pisma 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

Ivan_Pavao_02.p65

Patres Ecclesiae, o 1600. obljetnici smrti svetoga Basilija (2. siječnja 1980.).

Amantissima Providentia, o 600. obljetnici smrti svete Katarine Sijenske (29. travnja 1980.).

Sanctorum Altrix, o 1500. obljetnici rođenja svetoga Benedikta (11. srpnja 1980.).

Appropinquat iam synodus, o potrebi molitve za VI. biskupsku sinodu (15. kolovoza 1980.).

Egregiae virtutis, o proglašenju svetih Ćirila i Metoda, zajedno sa svetim Benediktom, zaštitnicima Europe (31. prosinca 1980.), hrvatski prijevod u: Dokumenti o sv. Ćirilu i Metodu, KS (Dokumenti 76), Zagreb, 1985., str. 52-56.

Tredicim anni, Statuti Međunarodne teološke komisije (6. kolovoza 1982.).

Radiabat, o 700. obljetnici rođenja svetoga Franje Asiškoga (15. kolovoza 1982.).

Aperite portas Redemptori, o proglašenju jubilarne Godine otkupljenja (6. siječnja 1983.).

Salvifici doloris, o kršćanskom značenju ljudske patnje (11. veljače 1984.), hrvatski prijevod: Radosno trpljenje, KS (Dokumenti 70), Zagreb, 1985.

Redemptionis anno, o Jeruzalemu, svetom nasljeđu svih vjernika i željenom traženju mira za narode Srednjeg istoka (20. travnja 1984.).

Dolentium hominum, o Papinskoj komisiji za pastoral djelatnika u zdravstvu (11. veljače 1985.).

Dilecti amici (Parati semper), mladima svijeta prigodom međunarodne Godine mladih (31. ožujka 1985.).

Ecce nunc nos, sveti Ivan M. Vianney – uzor svim svećenicima (16. ožujka 1986.).

Augustinum Hipponsensem, prigodom 1600. obljetnice obraćenja sv.

Augustina, biskupa i naučitelja (28. kolovoza 1986.).

246

12.10.2007, 10:14

247

Pero Aračić: Pastoralni naglasci u djelovanju Ivana Pavla II.

15. Omnium ecclesiarum matri, prigodom 1600. obljetnice smrti svetoga Ćirila Jeruzalemskoga (7. ožujka 1987.).

16. Sescentesima anniversaria, prigodom 600. godišnjice pokrštenja Litve (5. lipnja 1987.).

17. Spiritus Domini, povodom 200. obljetnice smrti svetoga Alfonsa M. de Liguorija (1. kolovoza 1987.).

18. Quo civium iura, nadopuna kanonskom pravu u Vatikanu (21. studenoga 1987.).

19. Duodecimum saeculum, prigodom 1200. godišnjice II. nicejskog sabora (4. prosinca 1987.).

20. Euntes in mundum, prigodom 1000. godišnjice krštenja Rusa u Kijevu (25. siječnja 1988.).

21. Litterae encyclicae, svim osobama posvećenoga života povodom Marijanske godine (22. svibnja 1988.).

22. Mulieris dignitatem, o dostojanstvu i pozivu žene, prigodom marijanske godine (15. kolovoza 1988.), hrvatski prijevod: Dostojanstvo i poslanje žene, KS (Dokumenti 91), Zagreb, 1989.

23. Vicesimus quintus annus, o 25. godišnjici proglašenja saborske Konstitucije “Sacrosanctum Concilium” o svetoj liturgiji (4. prosinca 1988.).

24. Tu m'as mis au tréfonds, povodom 50. obljetnice početka Drugoga svjetskog rata (27. kolovoza 1989.).

25. Une nouvelle fois, o situaciji u Libanonu (7. rujna 1989.).

26. Plurimum significans, povodom 1400. obljetnice izbora Grgura Velikog za rimskog biskupa (29. lipnja 1990.).

27. Los caminos del evangelio, povodom pet stoljeća evangelizacije Novoga svijeta (29. lipnja 1990.).

28. Maestro en la fe, povodom 400. obljetnice smrti svetoga Ivana od Križa (14. prosinca 1990.).

29. Ordinatio sacerdotalis, o svećeničkom ređenju pridržanom samo za muškarce (22. svibnja 1994.).

30. Tertio millennio adveniente, o pripremi za jubilej 2000. godine (10. studenoga 1994.), hrvatski prijevod: Nadolaskom trećeg tisućljeća, KS (Dokumenti 101), Zagreb, 1994.

31. Orientale lumen, prigodom obilježavanja stogodišnjice Orientalium Dignitas pape Lava XIII. (2. svibnja 1995.), hrvatski prijevod: Svjetlo Istoka, KS (Dokumenti 104), Zagreb, 1995.

32. Nasampered diakuiu, povodom 350. godišnjice Uzhorodske unije (18. travnja 1996.).

33. Operosam diem, povodom 1600. obljetnice smrti svetoga Ambrozija (1. prosinca 1996.).

34. Laetamur magnopere, kojim se potvrđuje i proglašava latinsko izdanje (Editio Typica) Katekizma Katoličke Crkve (15. kolovoza 1997.).

Ivan_Pavao_02.p65

247

12.10.2007, 10:14

248

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

35. Divini amoris scientia, sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica proglašena naučiteljicom Crkve (19. listopada 1997.).

36. Dies Domini, o posvećenju Dana Gospodnjeg (31. svibnja 1998.), hrvatski prijevod: Dan Gospodnji, KS ( Dokumenti 119), Zagreb, 1999.

37. Spes aedificandi, proglašenje svete Brigite Švedske, svete Katarine Sijenske i svete Terezije Benedikte od Križa suzaštitnicama Europe (1. listopada 1999.).

38. E sancti Thomae Mori, proglašenje svetoga Tome Mora zaštitnikom državnika i političara (31. listopada 2000.).

39. Novo millennio ineunte, na završetku Velikog jubileja 2000. godine (6. siječnja 2001.), hrvatski prijevod: Ulaskom u novo tisućljeće, KS (Dokumenti 127), Zagreb, 2001.

40. Dio meraviglioso, prigodom 1700. godišnjice pokrštenja Armenaca (17. veljače 2001.).

41. Lettera apostolica diretta al popolo cattolico di Ungheria a compimento del “Millennio Ungarico”, povodom zaključivanja "Mađarskog Tisućljeća" (25. srpnja 2001.).

42. Misericordia Dei, o određenim vidovima slavlja sakramenta pomirenja (2. svibnja 2002.).

43. Rosarium Virginis Mariae, o presvetoj krunici (16. listopada 2002.), hrvatski prijevod: Krunica Djevice Marije, KS (Dokumenti 132), Zagreb, 2003.

44. Spiritus et Sponsa, povodom 40. godišnjice Konstitucije o svetoj liturgiji "Sacrosanctum Concilium" (4. prosinca 2003.).

45. Mane nobiscum Domine, povodom Godine euharistije (7. listopada 2004.), hrvatski prijevod: Ostani s nama, Gospodine, KS (Dokumenti 138), Zagreb, 2005.

Mnoštvo je i drugih pisama, poruka i dokumenta, koje nije moguće sve nabrojiti. Ipak neke želimo navesti: 1.

2.

3.

4.

5.

6.

Ivan_Pavao_02.p65

Carta dei Diritti della Famiglia (22. listopada 1993.), hrvatski prijevod: Povelja o pravima obitelji, KS (Dokumenti 68), Zagreb, 1984.

Socialium scientiarum, o ustanovljenju Papinske akademije za društvene znanosti (1. siječnja 1994.).

Lettera alle famiglie (2. veljače 1994.), hrvatski prijevod: Pismo obiteljima, IKA, Zagreb, 1994.

Vitae mysterium, o ustanovljenju Papinske akademije za život (11. veljače 1994.).

Stella Maris, o apostolatu pomoraca (31. siječnja 1997.).

Ad Tuendam Fidem, o ubacivanju određenih normi u Zakonik kanonskoga prava i Zakonik kanona istočnih Crkava oko nove formule Professio fidei (18. svibnja 1998.).

248

12.10.2007, 10:14

249

Pero Aračić: Pastoralni naglasci u djelovanju Ivana Pavla II.

7.

8.

9.

Apostolos Suos, o teološkoj i pravnoj naravi biskupskih konferencija (21. svibnja 1998.).

Lettera agli anziani (1. listopada 1999.), hrvatski prijevod: Pismo starijim osobama, KS (Dokumenti 123), Zagreb, 1999.

Incarnationis mysterium, bula najave velikog jubileja 2000. godine (29. studenoga 1998.), hrvatski prijevod: Otajstvo utjelovljenja, KS (Dokumenti 116), Zagreb, 1999.

Popis pastirskih pohoda pape Ivana Pavla II. izvan Italije 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

15.

16.

Ivan_Pavao_02.p65

Dominikanska Republika (I): Santo Domingo; Meksiko (I): Mexico City; Bahami (25. siječnja – 1. veljače 1979.)

Poljska (I): Varšava, Gniezno, Czestochowa, Krakov, Brzezinka, Wadowice, Belice (2. - 10. lipnja 1979.)

Irska: Dublin, Galway, Knock, Limerick, Maynooth; SAD (I): Boston, UN - New York, Philadelphia, Des Moines, Chicago, Washington (29. rujna – 8. listopada 1979.)

Turska: Istanbul, Efez (28. – 30. studenoga 1979.)

Zair (I): Kinshasa, Kisangani; Republika Kongo: Brazzaville; Kenija (I): Nairobi; Gana: Accra, Kumasi; Gornja Volta: Ouagadougou; Obala Bjelokosti (I): Abidjan, Adzopé (2. – 12. svibnja 1980.)

Francuska (I): Pariz, Lisieux, Deauville (30. svibnja – 2. lipnja 1980.)

Brazil (I): Brasilia, Rio de Janeiro, Belo Horizonte, Săo Paulo, Aparecida, Porto Alegre, Curitiba, Todos los Santos Bay, Salvador da Bahia, Recife, Teresina, Belém, Fortaleza, Manaus (30. lipnja – 12. srpnja 1980.)

SR Njemačka (I): Bonn, Köln, Osnabrück, Mainz, Fulda, Altötting, München (15. – 19. studenoga 1980.)

Pakistan: Karachi, Filipini (I): Manila, Baclaran, Cebu City, Davao, Bacolod City, Iloilo, Legazpi City, Morong, Baguio City; SAD (II): Guam; Japan: Tokyo, Hiroshima, Nagasaki; SAD (II): Anchorage (Aljaska) (16.

– 27. veljače 1981.)

Nigerija (I): Lagos, Onitscha, Enugu, Kaduna, Ibadan; Benin: Cotonou; Gabon: Libreville; Ekvatorska Gvineja: Malabo, Bata (12. – 19. veljače 1982.)

Portugal (I): Lisabon, Fatima, Vila Viçosa, Coimbra, Braga, Porto (12. – 15. svibnja 1982.)

Velika Britanija: London, Coventry, Liverpool, Manchester, York, Edinburg, Glazgow, Cardiff (28. svibnja – 2. lipnja 1982.)

Brazil (II): Rio de Janeiro; Argentina (I): Buenos Aires (10. – 13. lipnja 1982.) Švicarska (I): Ženeva (15. lipnja 1982.)

San Marino i Rimini (29. kolovoza 1982.) Španjolska (I): Madrid (31. listopada – 9. studenoga 1982.)

249

12.10.2007, 10:14

250

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

17. Portugal (II): Lisabon; Costa Rica; Nikaragva (I); Panama; El Salvador (I); Gvatemala (I); Honduras; Belize; Haiti (2. – 10. ožujka 1983.)

18. Poljska (II) (16. – 23. lipnja 1983.)

19. Francuska (II): Lourdes (14. – 15. kolovoza 1983.)

20. Austrija (I) (10. – 13. rujna 1983.)

21. SAD (III): Fairbanks; Republika Koreja (I); Papua Nova Gvineja (I); Salomonski otoci, Tajland (2. - 12. svibnja 1984.)

22. Švicarska (II) (12. – 17. lipnja 1984.)

23. Kanada (I) (9. – 20. rujna 1984.)

24. Španjolska (II): Zaragoza; Dominikanska Republika (II): Santo Domingo; Puerto Rico: San Juan (10. – 13. listopada 1984.)

25. Venezuela (I); Ekvador; Peru (I); Trinidad i Tobago (26. siječnja – 6. veljače 1985.)

26. Nizozemska; Luksemburg; Belgija (I) (11. – 21. svibnja 1985.)

27. Togo; Obala Bjelokosti (II); Kamerun; Srednjoafrička Republika; Zair (II); Kenija (II); Maroko (8. – 19. kolovoza 1985.)

28. Švicarska (III): Kloten; Lihtenštajn (8. rujna 1985.)

29. Indija (I) (31. siječnja – 10. veljače 1986.)

30. Kolumbija: Saint Lucia (1. – 8. srpnja 1986.)

31. Francuska (III): Lyon, Fourvičre (4. – 7. listopada 1986.)

32. Bangladeš; Singapur; Fiđi otoci; Novi Zeland; Australija (I); Sejšeli (18. studenoga – 1. prosinca 1986.)

33. Urugvaj (I); Čile; Argentina (II) (31. ožujka – 13. travnja 1987.)

34. SR Njemačka (II) (30. travnja – 4. svibnja 1987.)

35. Poljska (III) (8. – 14. lipnja 1987.)

36. SAD (IV); Kanada (II): Fort Simpson (10. – 21. rujna 1987.)

37. Urugvaj (II); Bolivija; Peru (II): Lima; Paragvaj (7. – 19. svibnja 1988.)

38. Austrija (II) (23. – 27. lipnja 1988.)

39. Zimbabve; Botsvana; Lesoto; Swaziland; Mozambik (10. – 20. rujna 1988.)

40. Francuska (IV): Strasbourg, Metz, Nantes (8. – 11. listopada 1988.)

41. Madagaskar; La Reunion; Zambija; Malawi (28. travnja – 6. svibnja 1989.)

42. Norveška; Island; Finska; Danska; Švedska (1. – 10. lipnja 1989.)

43. Španjolska (III): Santiago de Compostela (19. – 21. kolovoza 1989.)

44. Republika Koreja (II): Seul; Indonezija; Mauritius (6. – 16. listopada 1989.)

45. Gvinea Bisao; Mali; Burkina Faso; Čad (25. siječnja – 1. veljače 1990.)

46. Čehoslovačka (21. – 22. travnja 1990.)

47. Meksiko (II) (6. – 14. svibnja 1990.)

48. Malta (I) (25. – 27. svibnja 1990.)

49. Malta (II); Tanzanija; Burundi; Ruanda; Obala Bjelokosti (III): Yamoussoukro (1. – 10. rujna 1990.)

Ivan_Pavao_02.p65

250

12.10.2007, 10:14

251

Pero Aračić: Pastoralni naglasci u djelovanju Ivana Pavla II.

50.

51.

52.

53.

54.

55.

56.

57.

58.

59.

60.

61.

62.

63.

64.

65.

66.

67.

68.

69.

70.

71.

72.

73.

74.

75.

76.

77.

78.

79.

80.

81.

82.

83.

84.

85.

86.

87.

Ivan_Pavao_02.p65

Portugal (III) (10. – 13. svibnja 1991.)

Poljska (IV) (1. – 9. lipnja 1991.)

Poljska (IV); Mađarska (I) (13. – 20. kolovoza 1991.)

Brazil (III) (12. – 21. listopada 1991.)

Senegal; Gambija; Gvineja (19. – 26. veljače 1992.)

Angola (4. – 10. lipnja 1992.)

Dominikanska Republika (III): Santo Domingo (9. – 14. listopada 1992.)

Benin (II); Uganda; Sudan: Khartoum (3. – 10. veljače 1993.)

Albanija (25. travnja 1993.) Španjolska (IV): Madrid (12. – 17. lipnja 1993.)

Jamaica; Meksiko (III): Merida; SAD (IV): Denver (9. – 16. kolovoza 1993.)

Litva; Letonija; Estonija (4. – 10. rujna 1993.)

Hrvatska (I): Zagreb (10. – 11. rujna 1994.)

Filipini (II): Manila; Papua Nova Gvineja (II): Portn Moresby; Australija (II): Sydney, Sri Lanka: Colombo (11. – 21. siječnja 1995.) Češka Republika: Prag; Poljska (V) (20. – 22. svibnja 1995.)

Belgija (II) (3. – 4. lipnja 1995.)

Slovačka (30. lipnja – 3. srpnja 1995.)

Kamerun (II): Yaounde; Južnoafrička Republika: Johannesburg/Pretoria; Kenija (III): Nairobi (14. – 20. rujna 1995.)

SAD (V): Newark, New York (UN), Baltimore (4. – 9. listopada 1995.)

Gvatemala (II); Nikaragva (II); El Salvador (II); Venezuela (II) (5. – 12. veljače 1996.)

Tunis (14. travnja 1996.)

Slovenija (17. – 19. svibnja 1996.)

Njemačka (III): Berlin (21. – 23. lipnja 1996.)

Mađarska (II) (6. – 7. rujna 1996.)

Francuska (V) (19. – 22. rujna 1996.)

Bosna i Hercegovina (I): Sarajevo (12. – 13. travnja 1997.) Češka Republika (II): Prag (25. – 27. travnja 1997.)

Libanon: Beirut (10. – 11. svibnja 1997.)

Poljska (VI) (31. svibnja – 10. lipnja 1997.)

Francuska (VI): Pariz (21. – 24. kolovoza 1997.)

Brazil (IV): Rio de Janeiro (2. – 6. listopada 1997.)

Kuba: Havana, Santa Clara, Camagüey, Santiago de Cuba (21. – 26. siječnja 1998.)

Nigerija (II): Abuja (21. – 23. ožujka 1998.)

Austrija (III): Salzburg, Beč (19. – 21. lipnja 1998.)

Hrvatska (II): Zagreb, Marija Bistrica, Split (2. – 4. listopada 1998.)

Meksiko (IV): Mexico City; SAD (VI): St. Louis (22. – 28. siječnja 1999.)

Rumunjska: Bukurešt (7. – 9. svibnja 1999.)

Poljska (VII) (5. – 17. lipnja 1999.)

251

12.10.2007, 10:14

252 88.

89.

90.

91.

92.

93.

94.

95.

96.

97.

98.

99.

100.

101.

102.

103.

104.

Ivan_Pavao_02.p65

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Slovenija (II): Maribor (19. rujna 1999.)

Indija (II): New Delhi; Georgia (5. – 9. studenoga 1999.)

Egipat: Sinaj (24. – 26. veljače 2000.)

Sveta zemlja (Jordan, autonomni palestinski teritorij, Izrael) (20. – 26. ožujka 2000.)

Portugal (IV): Fatima (12. – 13. svibnja 2000.)

Grčka; Sirija; Malta (III) (4. – 9. svibnja 2001.)

Ukrajina (23. – 27. lipnja 2001.)

Kazahstan; Armenija (22. – 27. rujna 2001.)

Azerbejdžan; Bugarska (22. – 26. svibnja 2002.)

Kanada (III): Toronto; Gvatemala (III): Guatemala; Meksiko (V): Mexico City (23. srpnja – 2. kolovoza 2002.)

Poljska (VIII): Krakow (16. – 19. kolovoza 2002.) Španjolska (V): Madrid (3. – 4. svibnja 2003.)

Hrvatska (III): Krk, Rijeka, Dubrovnik, Đakovo, Osijek, Zadar (5. – 9. lipnja 2003.)

Bosna i Hercegovina (II): Banja Luka (22. lipnja 2003.)

Slovačka (III): Bratislava, Trnava, Banska Bystrica, Košice, Rožnava (11.

– 14. rujna 2003.) Švicarska (IV): Bern (5. – 6. lipnja 2004.)

Francuska (VII): Lourdes (14. – 15. kolovoza 2004.)

252

12.10.2007, 10:14

Ivan Šaško: Naglasci u liturgijskim dokumentima i u liturgijskim slavljima tijekom pontifikata...

253

Ivan Šaško

NAGLASCI U LITURGIJSKIM DOKUMENTIMA I U LITURGIJSKIM SLAVLJIMA TIJEKOM PONTIFIKATA PAPE IVANA PAVLA II. 0. Uvod O pontifikatu Ivana Pavla II. govorit će se nedvojbeno dugo nakon njegova završetka. Taj će govor uvijek djelovati djelomičan i nedorečen, što već u prvome slogu – u govoru o liturgijskome životu tijekom toga pontifikata – postaje veoma očitim. Bila bi istinska pogrješka već sada i u ovdje zadanim okvirima pokušati obuhvatiti cjelinu liturgijskih dokumenata i liturgijskih slavlja te očekivati sustavno vrjednovanje s jasnim kriterijima. Stoga je razumljivo da se ovdje pred čitatelja iznose tek naglasci, promatrani u okviru složene problematike liturgijske obnove koja je još u tijeku.

Liturgijski sadržaji, vezani uz pontifikat Ivana Pavla II. mogu se i moraju promatrati na više razina. Podijelio sam ih na četiri ključne: 1. Liturgijske knjige; 2. Dokumenti Ivana Pavla II.; 3. Dokumenti Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata; 4. Liturgijska slavlja kojima je predsjedao Ivan Pavao II., s posebnim naglaskom na njegovim putovanjima izvan Italije.

Nakon toga pokušat ću naznačiti glavna područja koja su vezana uz liturgijsku obnovu, a kojima je ovdje analiziran pontifikat, kao posebno razdoblje još uvijek nedovršene obnove, dao puno zamaha i otvorio nova pitanja.1

I ovaj bi prilog zahtijevao prošireno viđenje za one koji nisu upoznati s mnoštvom previranja na liturgijskome području koja su vodila prema Drugomu vatikanskom saboru. S tom svrhom usp.: M. KLÖCKENER – B. KRANEMANN (ur.), Liturgiereformen.

Historische Studien zu einem bleibenden Grundzug des christilichen Gottesdienstes. Teil II: Liturgierefoerm seit der Mitte des 19. Jahrhunderts bis zur Gegenwart, (= Liturgische Quellen und Forschungen, 88), Münster, 2002.

1

Ivan_Pavao_02.p65

253

12.10.2007, 10:14

254

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

1. Liturgijske knjige U gotovo dvadeset i sedam godina pontifikata u kojima je Crkva, a još više građansko društvo, do tada gotovo nezamislivo živjelo iskustvo i događaje, te stoga i iskustvo iznenađujućih obrata, liturgijska je obnova – započeta Drugim vatikanskim saborom – ušla u specifično razdoblje o kojemu je prerano dati konačnu vrijednosnu ocjenu.2 Od 1979. nadalje (spominjem tu godinu, jer je tada objavljena Nova Vulgata) na liturgijskome su polju objelodanjeni brojni dokumenti različitih rodova (genera).

Od liturgijskih knjiga spominjem: 1. Ordo lectionum missae, editio altera (1981.)

2. De benedictionibus (1984.)

3. Caeremoniale episcoporum (1984.)

4. Liturgia horarum, editio altera (1985.)

5. Collectio Missarum de Beata Maria Virgine (1986.)

6. De ordinatione episcopi, presbyterorum et diaconorum, editio altera (1989.)

7. Ordo celebrandi matrimonium, editio altera (1990.)

8. De exorcismis (1998.)

9. Missale Romanum, editio typica tertia (2000.; 2002.)

10. Martyrologium Romanum (2001.; 2004.)

Već bi ovaj niz od deset liturgijskih knjiga bio dostatan da se Ivana Pavla II. smjesti u malobrojnu skupinu papa koji su i zbog svoje liturgijske zauzetosti zadobili naslov velikih papa. Mislim poglavito na Lava Velikoga i Grgura Velikoga. Oni su nerazdvojni od sakramentarâ koji su po njima dobili ime: Sacramentarium Leonianum (Veronense) i Sacramentarium Gregorianum. Takav je pristup još snažniji, ako znamo da je velik dio euholoških sadržaja iz tih drevnih knjiga ostao bitno prisutan i u knjigama koje bi mogle dobiti skupno ime Sacramentarium Vaticanum ("Ioaneo-Paulinum"), a iza kojega se nalaze imena pape Pavla VI. i Ivana Pavla II.

2. Dokumenti Ivana Pavla II. s liturgijskim naglascima U okviru gotovo deset tisuća dana pontifikata Ivana Pavla II. potpisano je 14 enciklika, 15 apostolskih pobudnica, 13 apostolskih konstitucija i 45 apostolskih pisama (ukupno 87 dokumenata, bez raznih pisama i poruka).

Velik broj tih dokumenata izravno ili neizravno tiče se liturgijskoga života i Kao vodilja mi služi kratak napis: M. SODI, Pastor noster cum Christo mortuus est, u: Rivista Liturgica 92 (2005./2), 163-165.

2

Ivan_Pavao_02.p65

254

12.10.2007, 10:14

Ivan Šaško: Naglasci u liturgijskim dokumentima i u liturgijskim slavljima tijekom pontifikata...

255

djelovanja. Biskupske sinode, kako redovite, izvanredne i posebne, tako i kontinentalne, gotovo su uvijek imale odjeka ili bitne dijelove s liturgijskim naglaskom. Svemu tomu valja dodati niz beatifikacijâ (1338 blaženika i blaženica) i kanonizacijâ (482 sveca i svetica) koje imaju svoj snažan odražaj na bogoslužje, pobožnost i duhovnost na razini mjesnih Crkava i sveopće Crkve. Neizbježno je u liturgijskome kontekstu promatrati i Veliki jubilej 2000. godine s njegovom govorljivom snagom koja je imala snažno crkveno - pedagoško i liturgijsko obilježje, promatrano osobito kroz prizmu tijeka liturgijske godine.

Među papinskim dokumentima gotovo je nemoguće pronaći neki koji se izravno ili neizravno ne bi ticao liturgije ili iz nje ne bi crpio polazišta i svjetlo.

No, među enciklikama 3 posebno mjesto zaslužuju: Redemptor hominis (1979.); Dives in misericordia (1980.); Dominum et Vivificantem (1986.); Redemptoris Mater (1987.); Ut unum sint (1995.); Ecclesia de Eucharistia (2003.). Od apostolskih pobudnica4 vrijedne su spomena: Reconciliatio et paenitentia (1984.), Christifideles laici (1988.) i Pastores dabo vobis (1992.).

Od apostolskih konstitucija spominjem tek onu koja se odnosi na Novu Vulgatu – Scripturarum thesaurus (1979.)5. Od apostolskih pisama6 izdvajam:

Enciklike: IOANNES PAULUS PP. II., Litterae encyclicae 'Redemtor hominis', 4. martii 1979.; IOANNES PAULUS PP. II., Litterae encyclicae 'Dives in misericordia' de divina misericordia, 30 novembris 1980., u: Acta Apostolicae Sedis 72 (1980.), 11771232; IOANNES PAULUS PP. II., Litterae encyclicae 'Dominum et Vivificantem' (o Duhu Svetome u Crkvi i svijetu), 18 maii 1986.; IOANNES PAULUS PP. II., Litterae encyclicae 'Redemptoris Mater' (o Blaženoj Djevici Mariji u životu Crkve na putu), 25 martii 1987.; IOANNES PAULUS PP. II., Litterae encyclicae 'Redemptoris Missio' (o trajnoj vrijednosti misijskoga poslanja), 7 decembris 1990.; IOANNES PAULUS PP. II., Litterae encyclicae 'Ut unum sint' (ekumenska zauzetost), 25 maii 1995.; IOANNES PAULUS PP. II., Litterae encyclicae 'Ecclesia de Eucharistia' (o euharistiji u njenome odnosu s Crkvom), 17 aprilis 2003.

4 Za ovu temu relevantne su sljedeće apostolske pobudnice: IOANNES PAULUS PP. II., Adhortatio apostolica post Synodum episcoporum edita 'Reconciliatio et paenitentia', 2 decembris 1984., u: Acta Apostolicae Sedis 77 (1985.), 185-275; IOANNES PAULUS PP. II., Adhortatio apostolica post-synodalis 'Christifideles laici' de vocatione et missione laicorum in Ecclesia et in mundo, 30 decembris 1988., u: Acta Apostolicae Sedis 81 (1989.), 393-521.

5 Usp. IOANNES PAULUS PP. II, 'Scripturarum thesaurus'. Constitutio apostolica qua Nova Vulgata bibliorum sacrorum editio 'typica' declaratur et promulgatur, 25 aprilis 1979.

6 Usp. apostolska pisma: IOANNES PAULUS PP. II., Epistula 'Dominicae cenae' ad universos Ecclesiae episcopos de SS. Eucharistiae mysterio et cultu, 24 februarii 1980., u: Acta Apostolicae Sedis 72 (1980.), 113-148; IOANNES PAULUS PP. II., Litterae apostolicae 'Duodecimum saeculum' duodecimo expleto saeculo a Concilio Nicaeno II celebrato, 4 decembris 1987.; IOANNES PAULUS PP. II., Litterae apostolicae 'Vicesimus quintus annus', 4 decembris 1988., u: Acta Apostolicae Sedis 81 (1989.), 898-911; IO3

Ivan_Pavao_02.p65

255

12.10.2007, 10:14

256

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Duodecimum saeculum (1987.); Vicesimus quintus annus (1988.); Ordinatio sacerdotalis (1994.); Orientale Lumen (1995.); Dies Domini (1998.); Misericordia Dei (2002.); Rosarium Virginis Mariae (2002.); Spiritus et Sponsa (2003.) i Mane nobiscum Domine (2004.). Kao specifičan genus u njegovim dokumentima navodim kirograf (rukospis)7 o liturgijskoj glazbi prigodom stote obljetnice motuproprija Tra le sollecitudini.

3. Dokumenti Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata Paralelno s liturgijskim knjigama i Papinim dokumentima valja pratiti dokumente dotične Kongregacije koji su konkretnim uputama težili oživotvoriti promišljanja. Ta trostruka razina nije ni u jednome segmentu posve samostalna. Zbog toga je potrebno izdvojiti Četvrtu uputu za pravilnu primjenu liturgijske konstitucije (Varietates legitimae) o Rimskoj liturgiji i inkulturaciji. Petom uputom za primjenu liturgijske konstitucije Liturgiam authenticam (iz god. 2001.) uspostavlja se nova regulativa u prevođenju liturgijskih knjiga.8

ANNES PAULUS PP. II., Litterae apostolicae 'Ordinatio sacerdotalis' (o svećeničkomu ređenju pridržanomu samo muškarcima), 22 maii 1994.; IOANNES PAULUS PP. II., Litterae apostolicae 'Orientale lumen' (prigodom stote obljetnice Orientalium dignitas pape Lava XIII.), 2 maii 1995.; IOANNES PAULUS PP. II., Epistula apostolica 'Dies Domini' de diei dominicae sanctificatione, 31 maii 1998., u: Acta Apostolicae Sedis 90 (1998.), 713-766; IOANNES PAULUS PP. II., Litterae apostolicae motu proprio datae 'Misericordia Dei' quibus de sacramenti paenitentiae celebratione quaedam rationes explicantur, 7 aprilis 2002.; IOANNES PAULUS PP. II., Litterae apostolicae 'Rosarium Virginis Mariae, 16 octobris 2002.; IOANNES PAULUS PP. II., Litterae apostolicae 'Spiritus et Sponsa' (o četrdesetoj obljetnici konstitucije o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium), 4 decembris 2003.; IOANNES PAULUS PP. II., Litterae apostolicae 'Mane nobiscum Domine', 7 octobris 2004.

7 Usp. IOANNES PAULUS PP. II., Chirografo per il centenario del motu proprio 'Tra le sollecitudini' sulla musica sacra, 3 decembris 2003.

8 Usp. SACRA CONGREGATIO PRO SACRAMENTIS ET CULTU DIVINO, Instructio 'Inaestimabile donum' de quibusdam normis circa cultum mysterii eucharistici, 3 aprilis 1980., u: Acta Apostolicae Sedis 72 (1980.), 331-343; CONGREGATIO DE CULTU DIVINO ET DISCIPLINA SACRAMENTORUM, Instructio 'Varietates legitimae' de Liturgia Romana et inculturatione, 25 ianuarii 1994., u: Acta Apostolicae Sedis 87 (1995.), 288-314; CONGREGATIO DE CULTU DIVINO ET DISCIPLINA SACRAMENTORUM, Instructio quinta 'Liturgiam authenticam' ad exsecutionem Constitutionis de sacra liturgia recte ordinandam, 28 martii 2001., u: Acta Apostolicae Sedis 93 (2001.), 685-726; CONGREGATIO DE CULTU DIVINO ET DISCIPLINA SACRAMENTORUM, Instructio 'Redemptionis sacramentum' de quibusdam observandis et vitandis circa Sanctissimam Eucharistiam, 25 martii 2004.

Ivan_Pavao_02.p65

256

12.10.2007, 10:14

Ivan Šaško: Naglasci u liturgijskim dokumentima i u liturgijskim slavljima tijekom pontifikata...

257

Kako bi se olakšala primjena Konstitucije o liturgiji i cjelokupna obnova, Sveta je Stolica objavila pet dokumenata od posebne važnosti pod imenom naputak. Riječ je o naputcima za ispravnu primjenu konstitucije o svetoj liturgiji Drugoga vatikanskog sabora. Prvi je Inter Oecumenici (26. rujna 1964.), a sadrži opća temeljna načela za ispravnu primjenu liturgijske obnove. Tri godine nakon toga, 4. svibnja 1967. objavljen je drugi naputak Tres ab hinc annos. On je utvrđivao dodatne prilagodbe glede Reda mise. Treći naputak, Liturgicae instaurationes, od 5. rujna 1970. pripravila je Kongregacija za bogoštovlje, kao sljednica Svete kongregacije obreda i Consiliuma. Taj je naputak sadržavao osobito smjernice o središnjemu mjestu biskupa u obnavljanju liturgije u cijeloj biskupiji.

Nastavljajući se, liturgijsko se obnavljanje usredotočilo na reviziju liturgijskih knjiga na latinskome, ali i na drugim, suvremenim jezicima. Ostavivši iza sebe tu fazu, Crkva je ušla u razdoblje praktičnoga iskustva, što je nužno zahtijevalo mnogo vremena. Apostolskim pismom Vicesimus quintus annus, od 4. prosinca 1988., Ivan Pavao II., spominjući se 25. obljetnice koncilske Konstitucije, započela je nova faza ponovnoga stupnjevitoga vrjednovanja, nadopunjavanja i učvršćivanja učinjenoga. Dana 25. siječnja 1994.

Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata pospješila je taj proces izdavanjem četvrtoga naputka za ispravnu primjenu Konstitucije o svetoj liturgiji Drugoga vatikanskog sabora – Varietates legitimae, baveći se na poseban način inkulturacijskim poteškoćama.

U veljači 1997. Sveti je Otac od Kongregacije zatražio daljnji korak u kodificiranju zaključaka svoga rada u suradnji s biskupima dugi niz godina (osobito od 1988.), a u vezi s pitanjima prevođenja liturgijskih tekstova. Kao plod toga poticaja, 20. ožujka 2001. Papa odobrava peti naputak pod imenom Liturgiam authenticam. Objavljen je 28. ožujka, a na snagu je stupio 25. travnja 2001. godine. Taj je naputak određena vrsta tumačenja čl. 36. Konstitucije o liturgiji. U § 3 Konstitucije govori se o mjerodavnim teritorijalnim crkvenim vlastima. U međuvremenu je došlo do razvoja na crkvenome pravnom području, tako da se ta sintagma odnosi na današnje konferencije biskupa. O zadnjemu naputku u nizu još uvijek traju rasprave, pa i polemike, jer su se u pojedinim zemljama učvrstili kriteriji za prevođenje i uvedena je specifična teološko - liturgijska terminologija. Ipak, mnogi smatraju da su nužni novi iskoraci koji bi slijedili prilično brze jezične promjene u današnjici i trajno 'aktualizirali' jezik, što u liturgijskome slučaju otežava pristup obrednosti i obrednomu.

Na širemu području liturgijskih pitanja znatniji su pomaci vidljivi u novoj Općoj uredbi Rimskoga misala iz godine 2002. (ali s nadnevkom iz godine 2000.) 9, te u naputku Redemptionis sacramentum iz travnja 2004.

Usp. Institutio generalis Missalis Romani, u: Missale Romanum, editio typica tertia, Città del Vaticano, 2002. (Dekret o objavljivanju nosi naznaku datuma 20. travnja 9

Ivan_Pavao_02.p65

257

12.10.2007, 10:14

258

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Opsežan dokument Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, "Godina euharistije – savjeti i prijedlozi" (Anno dell'Eucaristia. Suggerimenti e proposte), objavljen tjedan dana nakon apostolskoga pisma Mane nobiscum, Domine, konkretnim uputama prati izrijeke toga Pisma. Pomalo iskačući iz stila upravo spomenutih dokumenata posljednjih godina, dragocjen je prilog Kongregacije moguće naći u Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji (2002.).

4. Papinska liturgijska slavlja Ovaj širok spektar liturgijskih dokumenata ima svoj poseban odraz u samim slavljima kojima je predsjedao Ivan Pavao II. Povećano zanimanje za Papinu osobu, službu, naučavanje i djelovanje dalo je značajan naglasak liturgijskim slavljima u Rimu ili na apostolskim putovanjima. Ne zaboravimo da su gotovo svi snažni izrijeci, odluke, geste imale svoj liturgijski kontekst.

Time je Papa jasno pokazao vrijednost obrednoga, a da pritom nije miješao liturgijske i neliturgijske sadržaje. Budno praćenje medijâ koje otvara mnoštvo drugih pitanja nerijetko pokazujući nepripremljenost i nemjerodavnost za taj posao svjedočilo je vrijednost i zadaću poslijekoncilske liturgijske obnove, s obilježjima vjernosti, kreativnosti, sveopćenitosti i primjernosti koje je teško naći u drugim ozračjima.10

4.1. Promjena pristupa i ustroja na temelju Koncila Bez obzira na posebnosti tih slavlja i poteškoće, osobito zbog velikoga broja sudionikâ, ona su postala mjerodavnim uporištima i vjerodostojnim promi-

2000., a Misal je iz tiska izišao tek dvije godine kasnije, 2002.). O pitanjima Opće uredbe Rimskoga misala usp. Rivista Liturgica 90 (2003.), br. 5.

10 Ovdje se otvara nepreglednost pristupa liturgijskoj obnovi, vrjednovanju i ocjenama.

Da bih olakšao takvo čitanje, iznosim nekoliko priloga koji su novijega datuma, a prigodom 40. obljetnice najbolje pokazuju bogatstvo i složenost problematike. To su: monografski brojevi časopisa Heiliger Dienst 57 (2003.), br. 3-4; S. MAGGIANI, Crisi della liturgia? A quarant'anni da Sacrosanctum Concilium, u: La Rivista del Clero Italiano 85 (2004.), 6-23; A. REDTENBACHER, Faire le point et faire la fête à l'occasion des 40 ans de SC, u: La Maison Dieu br. 238 (2004.), 27-30; A. CRNČEVIĆ, Jesmo li potrebni nove liturgijske obnove?, u: Služba Božja 44 (2004.), 72-80; M. KLÖCKENER, Die Zukunft der Liturgiereform – im Widerstreit von Konzilsauftrag, notwendiger Fortschreibung und ´Reform der Reform´, u: A. REDTENBACHER (ur.), Die Zukunft der Liturgie. Gottesdienst 40 Jahre nach dem Konzil, Innsbruck – Wien 2004., 70-118; J. BÄRSCH, Wozu Liturgiereform?

Motive und Anliegen gottesdienstlicher Erneuerungsprozesse in der Geschichte der abendländischen Kirche, u: Trierer theologische Zeitschrift 113 (2004.), 205-222; A. GRILLO, 40 anni prima e 40 anni dopo Sacrosanctum Concilium. Una considerazione inattuale sulla attualitŕ del Movimento liturgico, u: Ecclesia Orans 21 (2004.).

Ivan_Pavao_02.p65

258

12.10.2007, 10:14

Ivan Šaško: Naglasci u liturgijskim dokumentima i u liturgijskim slavljima tijekom pontifikata...

259

cateljima istinskoga smisla obnove, a baš su Papina putovanja postala prigoda i poticaj za oduševljenost na tome putu obnove u trenutcima umora.11 Veliku zaslugu za takav pristup ima svakako i papa Pavao VI., ali baš je Ivan Pavao II. promijenio duh. Naime, 1988. on je ime Ufficio delle cerimonie pontificie (1967.) promijenio u: Ufficio delle celebrazioni liturgiche del Sommo Pontefice (UCEPO) – Ured za papinska liturgijska slavlja, ne spominjući više u naslovu ceremonije ni ceremonijare te time odražavajući novi duh i pristup, proizišao iz koncilskoga pristupa. Godinu dana prije toga na čelo Ureda došao je mons. Piero Marini koji je i danas voditelj (maestro). Vjerujem da se velikim dijelom baš njemu duguje ono čemu smo se godinama mogli diviti i radovati u zajedništvu liturgije s Papom. On piše: "Papa Ivan Pavao II., svjestan da je liturgija neizreciv Božji dar Crkvi, tijekom cijeloga svoga pontifikata davao je neprekidno svjedočanstvo, kako u Rimu, tako i drugdje u svijetu, primjernih slavlja, duhom i slovom vjernih odredbama Drugoga vatikanskog sabora. To svjedočanstvo i ta vjernost postajali su sve očitijima, bez obzira na protjecanje vremena i na umnažanja Papinih tjelesnih tegoba."12 Slavlja kojima je on predsjedao poziv su svim biskupima i pastirima da na godine i vrijeme koje dolazi gledaju s povjerenjem i osjećajem odgovornosti te su ujedno i poticaj da se ne padne u malodušje zbog ponekoga znaka umora unutar ostvarivanja liturgijske obnove. Niti jedna obnova ne iscrpljuje se u objavljivanju konstitucijâ, dekretâ i drugih dokumenata, nego prolazi putem mudroga zaživljavanja koje zahtijeva cijeli životni luk barem jednoga naraštaja. U njegovim se liturgijskim slavljima vidjelo da od velike pomoći može biti obnova kateheze koja poznaje i kroči tragom mistagoškoga pristupa kojim se uspostavlja veza između duhovnoga života, liturgijskoga života i kršćanskoga življenja u svijetu.

Posrijedi nisu samo euharistijska slavlja, nego i slavljenje drugih sakramenata, zatim časoslova, molitveni susreti, pučka pobožnost, kao što je Križni put na Veliki petak. Koliki je spektar liturgijskoga pristupa, vidi se posebno iz njegovih putovanja svijetom, na kojima su središnje mjesto imala baš liturgijska slavlja: mnoštva ljudi, uporaba različitih jezika, uređivanje liturgijskoga prostora, pripremanje službenika, briga oko pjevanja, a sve to uključuje iznimnu teološku, društvenu i kulturalnu osjetljivost.

Usp. J. C. CERVERA, Il cammino delle celebrazioni liturgiche pontificie, u: Rivista Liturgica 57 (2002.), 85-102.

11

Ivan_Pavao_02.p65

259

12.10.2007, 10:14

260

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

4.2. Posebna područja Papina liturgijskog zanimanja Među bitnim odrednicama Drugoga vatikanskog sabora, 13 na koje je svojim slavljima upozoravao i Ivan Pavao II., svakako se nalaze: pitanje liturgijske godine, zatim važnost nedjelje, središnjost Vazmenoga trodnevlja, eshatološka narav kršćanskoga bogoštovlja, zajedništvo (sa svom širinom ekumenskih nastojanja koja imaju svoj vrhunac u liturgijskome zajedništvu), kršćanska ljubav koja je u suodnosu s liturgijskim slavljem, specifičnost kršćanske estetike, utemeljene na specifičnosti pristupa iz načela inkarnacije.

Ivan Pavao II. dozivao je u svijest i pastirima i vjernicima nužnost ponovnoga otkrivanja značenja Dana Gospodnjega i njegove važnosti. Nije samo posrijedi opadanje sudjelovanja na nedjeljnim euharistijskim slavljima, nego spomen Kristova vazma, odnosno kršćanske prasvetkovine, kao žive snage bez koje kršćani ne mogu živjeti. Zbog toga je Papa, u kontekstu svoje privrženosti i ljubavi prema Danu Gospodnjemu, 31. svibnja 1998. napisao apostolsko pismo Dies Domini u kojemu obrađuje tematiku nedjelje kao slavlje Stvaranja, Gospodinova uskrsnuća i dara Duha Svetoga, kao Dana Crkve, okupljene na euharistiju, Dana čovjeka, radosti i solidarnosti, Dana danâ, objavitelja smisla vremena.14 Polazeći od nedjelje, malo pomalo, u prisnoj vezi s njom, razvilo se slavlje Vazmenoga trodnevlja, kao vrhunac liturgijske godine. Ta sveopća, konačna Pasha, Vazam Krista raspetoga i uskrsnuloga, sveti prostor vazmenih sakramenata obnoviteljskoga vala krsne vode, mirisnih ulja, kruha i vina, Duhom Svetim preobraženih u tijelo i krv Spasiteljevu. Ivan Pavao II. i u teškim okolnostima svoga zdravstvenoga stanja je želio sudjelovati u slavljima Trodnevlja. Kao pastir, osjetljiv za liturgijsku cjelovitost, osjećao je da se vrijeme Pedesetnice ne živi s dovoljnom liturgijskom snagom, a baš je to vrijeme koje pospješuje obnavljanje crkvenosti; vrijeme u kojemu Krist svoje

P. MARINI, Liturgia e bellezza. Nobilis pulchritudo, Città del Vaticano 2005., str.

32. Usp. također od istoga autora: Il quarantesimo della Sacrosanctum Concilium. Memoria di una esperienza, Città del Vaticano, 2004.

13 Mnoštvo podataka može se naći u izdanju koje nadilazi isključivo liturgijska pitanja Koncila, kao i u doktrinarnim prinosima koji podrobnije osvjetljavaju bitnost u Konstituciji o liturgiji: A. MELLONI (ur.), Storia del Concilio Vaticano II, 5 svezaka, Bologna 1995.-2001.;. G. DOSSETTI, Per una "Chiesa eucaristica". Rilettura della portata dottrinale della Costituzione liturgica del Vaticano II. Lezioni del 1965., [G. ALBERIGO – G. RUGGIERI, (ur.) ], Bologna, 2001.

14 Iz toga njegova pisma proizlazi uvjerenje da žar crkvenih zajednica uvelike ovisi o svijesti o važnosti Dana Gospodnjega. Osim toga, Papi je stalo do toga da se sačuva vrijednost toga dana, koji ne može biti zamijenjen nekim drugim danom, budući da bi se takvom zamjenom razorila njegova simbolička snaga.

12

Ivan_Pavao_02.p65

260

12.10.2007, 10:14

Ivan Šaško: Naglasci u liturgijskim dokumentima i u liturgijskim slavljima tijekom pontifikata...

261

učenike poučava kako valja shvatiti nove oblike njegove prisutnosti u svijetu.

Vrijeme je to velikoga iskustva otajstva Crkve.15 U službi Ivana Pavla II., osobito prilikom njegovih apostolskih putovanja, bila je vidljiva gorljivost u promicanju svega što može pridonijeti jedinstvu svih koji vjeruju u Krista. Liturgija pak po svojoj naravi potiče vjernike da žive u savršenu jedinstvu.16 Papa je smatrao važnim istaknuti i ispravno vrjednovati one liturgijske elemente (osobito euharistijskoga slavlja) koji pomažu oživjeti svijest zajedništva kršćanskih Crkava na Istoku i Zapadu. Iako zajedništvo s njima nije potpuno, sasvim je opravdano da sve te zajednice budu uključene u molitvu, kako bi naše jedinstvo postalo vjerodostojnim znakom u očima svijeta. Osim toga, dobro je međusobno upoznavanje i razmjenjivanje svih onih liturgijskih elemenata koje je moguće uzajamno dijeliti. Još je mnogo toga glede liturgike izvedivo u kontekstu suradnje na znanstvenome polju, kao što se već dogodilo na području biblijskih studija i teologije općenito. Posebno valja produbiti staru predaju, izvorište i narav ustroja slavljenja Božjega djela.

Svako liturgijsko slavlje ima mnogovrsne veze s umjetnostima: arhitekturom, slikarstvom, kiparstvom, glazbom, poezijom; s umjetničkim izražajima svakoga razdoblja: s veličanstvenim i kićenim, ali i sa siromašnim umjetnostima koje rabe materijale skromne vrijednosti. Iz iskustva koje je dozrijevalo u dodirima s različitim kulturama u kojima se Sveti Otac našao na svojim putovanjima, vidljivo je koliko ima bogatstava, ali i odstupanja od zacrtanih smjernica liturgijske obnove.17 Nakon što je papa, sluga Božji Pavao VI. u jeku i poslije Drugoga vatikanskog sabora, ponovno snažnije započeo oslabljeni dijalog s umjetnicima (7. svibnja 1964.)18, Ivan Pavao II. napisao je 4. travnja 1999. opsežno pismo umjetnicima s početnim riječima: "Nitko bolje od vas"19 kojim podupire njihovo traženje novih epifanija ljepote.

15 Svatko treba u istinskim liturgijskim obredima prepoznati odraz i prisutnost istoga vazmenoga otajstva, kako u spomenima svetaca (Blažene Djevice Marije, sv. Ivana Krstitelja, patrijarhâ i prorokâ, apostolâ i mučenikâ, svetih ispovjednika vjere) te pokojnikâ; sva ta slavlja imaju uporište i konačni razlog u vazmenome događaju. Analogno tomu, slavlje sakramenata, časoslova, blagoslova nije ništa drugo doli produženje istoga Otajstva Krista - Glave u udovima Mističnoga tijela. Liturgijska godina, ustrojena oko Vazma pospješuje otkrivanje i življenje eshatološke naravi kršćanskoga bogoslužja.

16 Usp. SC 10.

17 Obnova u umjetničkim rješenjima daje vrijedne rezultate onda kada je rad povjeren mjerodavnim povjerenstvima, po mogućnosti interdisciplinarne naravi, sastavljenima od stručnjaka koji su sposobni suočiti se sa zahtjevima suvremenoga ukusa u skladu s ispravnim razumijevanjem liturgijskih obreda i služba.

18 Usp. Sermo ad arte excultos in Sacello Sixtino, die 7 maii 1964, u: Acta Apostolicae Sedis 56 (1964.), 440.442.

19 Usp. Insegnamenti di Giovanni Paolo II., 22/1 (1999.), ovdje 704.

Ivan_Pavao_02.p65

261

12.10.2007, 10:14

262

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Niti jedno liturgijsko slavlje nije vjerodostojno bez kršćanske ljubavi zajednice i pojedinaca iz koje provire. Ivan Pavao II. življenjem je učio da tim stavom vjernici pristupaju svakomu čovjeku, i izvan Crkve i unutar nje, osobito na liturgijskome planu. To se tiče onih koji zbog povijesnih i osobnih uvjetovanosti liturgijsku obnovu smatraju istinskim brodolomom i neprihvatljivom za rimski obred, ali i onih koji, ne poštujući socio - antropološke zakonitosti razvijanja religijskih fenomena, žele mnogo radikalniju liturgijsku obnovu.

U svojoj zadnjoj enciklici Crkva živi od euharistije (Ecclesia de Eucharistia), od 17. travnja 2003., Ivan Pavao II. snažno je potaknuo sve vjernike, a ponajprije prezbitere i liturgijske animatore da se suzdrže od bilo kakvih inicijativa koje su u suprotnosti s vjerodostojnim duhom liturgije, te na taj način mogu Božjemu narodu zapriječiti pristup liturgijskomu blagu, jer nisu sukladni koncilskim smjernicama, postajući pogrješno tumačenje Koncila. Time se nipošto ne isključuje liturgijska kreativnost koja je uvijek bila vezana uz nadzor mjerodavnih crkvenih institucija. To, uostalom, pokazuje mnogo prostora u liturgijskim knjigama, ostavljenoga baš za pastoralnu i kulturalnu prilagodbu.20 Ivan Pavao II. više je puta podsjetio koliko se valja radovati plodovima liturgijske obnove koju je promicao Koncil. Ne treba čuditi to što je nailazio na oporbu i osporavanja, osobito zbog postupaka tijekom ispravne primjene.

Stav Ivana Pavla II. u njegovim liturgijskim nastojanjima temelji se na ljepoti poimanja liturgije koja provire iz misli vodilja koncilskih otaca. Oni su liturgiju shvaćali kao trajno slavljenje Boga i posvećivanje čovjeka, stvorenoga na sliku i sličnost svoga Stvoritelja. Liturgija je zahvalni spomen Božjih veledjela (mirabilia), ukorijenjenost u sadašnji trenutak i protegnutost na budućnost u iščekivanju Gospodina koji dolazi. Na obredni način spomen postaje spomen - činom. Nadalje, liturgija je vršenje Kristove svećeničke službe, i ministerijalne i krsne, odnosno zajedničkoga svećeništva vjernika. Ona je i radosno zajedništvo s Crkvom, uronjenom u slavu neba i solidarni hod s Crkvom, hodočasnicom na zemlji. Liturgija je obredni čin, riječ koja ispunja to što naviješta, gesta koja u funkciji legomenona (Objave), objavljuje ono što je u simbolu skriveno.21 20 Za taj je proces potrebna ponajprije prožetost ljubavlju i stavom uzajamnoga razumijevanja sa svim članovima Crkve i posebnim zajednicama. Naime, vjerodostojnost liturgijskih slavlja ne mjeri se samo preciznim prianjanjem uz propise i obredne norme, nego poglavito sposobnošću da u svojim euharistijskim zajednicama vjernici donose plod zajedništva i sloge, opraštanja i podvrgnutosti Božjoj volji.

21 Kršćansko je bogoslužje kult Bogu u duhu i istini, otajstvo i objava, pjesma, riječ, šutnja i svakovrsni umjetnički govor. Ujedno je i oganj Pedesetnice, rijeka žive vode, provrele iz otvorena Spasiteljeva boka koja nastavlja izlaziti iz Božjega prijestolja. Konačno, liturgija je svjetlo Krista uskrsnuloga koji prosvjetljuje nebeski Jeruzalem.

Ivan_Pavao_02.p65

262

12.10.2007, 10:14

Ivan Šaško: Naglasci u liturgijskim dokumentima i u liturgijskim slavljima tijekom pontifikata...

263

4.3. Kreativnost u raznolikosti slavlja U osobnome Papinu pristupu vidljiva je duboka pobožnost i osobni pečat kreativnosti. Ne zaboravimo da je mnoštvo obreda rađeno iz želje da inkulturacija zaživi na primjeran način. Rađeni su novi tekstovi, domišljani novi obredni oblici, razrađivani umjetnički izražaji u skladu s tisućljetnom rimskom predajom. Spajanje staroga i novoga vođeno je primjenom načela liturgijske obnove.

U nizu značajnih slavlja nalazi se svakako Sveta godina (1983.); svjetski dani mladih počevši od 1985.; Svjetski dan molitve za mir (27. listopada 1986.); Marijanska godina (1987.-1988.) s mnoštvom slavlja prema istočnim katoličkim obredima. U škrinji spomena ostaje također niz ekumenskih molitvenih susreta (1991. za Europu); molitva za mir (Asiz 1993.); pohodi carigradskih patrijarha: Dimitriosa (1987.) i Bartolomeja (1995.), predstojnika anglikanskih zajednica (Runcie i Carey), luteranskih biskupa Skandinavije (1991.); otvaranje i zatvaranje Afričke sinode (1994.), sinode za Ameriku (1997.) te za Aziju i Oceaniju (1998.) sa snažnim inkulturacijskim elementima. Veliki jubilej ostaje pak posebno poglavlje, poput objedinjujuće snage i riznice koja sažima bogatstvo. Predsjedao je slavljima svih sakramenata, molitvi časoslova, kao i brojnim ekumenskim slavljima.

4.4. Poteškoće liturgijskoga pastorala Zbog čega je sve to važno? Primjernost papinske liturgije (iako ju je nemoguće doslovno prevoditi u druga, npr. župna slavlja) koja je vjerna načelima, tekstovima i gestama liturgijske obnove Drugoga vatikanskog sabora pozitivna je i ne dopušta liturgijski integrizam, zatvoren u subjektivna tumačenja istinske predaje Crkve. Jednako tako, spajajući nova et vetera, ne dopušta obescjenjivanje starine.

Od mnogih pokreta koje je Duh Sveti pokrenuo u Crkvi tijekom 20. stoljeća (biblijski, ekumenski, patristički, liturgijski) baš liturgijska obnova proživljava trenutak umora i određenoga mirovanja. Ostaje dojam da se ne čini dovoljno za prenošenje istinskoga smisla liturgije vjernicima.

Ne može se nijekati da postoje poteškoće na razini globalnoga čitanja težnja i točaka primjene napora pastoralnoga osmišljavanja unutar slavlja.22 Jedna od tih poteškoća svakako se sastoji u anomaliji ambijenta slavlja u

Za dodatne poticaje usp. R. TAGLIAFERRI, Quale modello di pastorale liturgica emerge dal concilio? Riflessione di ermeneutica conciliare, u: Rivista Liturgica 79 (1992.), 25-38.

22

Ivan_Pavao_02.p65

263

12.10.2007, 10:14

264

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

odnosu na ostale ambijente pastoralnoga djelovanja.23 Dojam važnosti liturgijske obnove najčešće se prevodi tako da se čini da sva temeljna pitanja liturgijskoga pastorala stanu zapravo u vjerno prenošenje u praksu liturgijskih knjiga koje su proizišle iz obnove.

Na toj se matrici događaju nastojanja i pišu napisi o inicijativama koje su nužne za pripremanje vjernika, kako bi mogli bolje pratiti zapisano slavlje ili pak o liturgijskoj duhovnosti koja izrasta iz ‘pravovjernoga’, ‘odobrenoga’ slavlja, ali se gotovo nikada liturgijskim knjigama ne pristupa mistagoški. Prilično su rijetka istraživanja i prinosi koji bi zahvatili u dubini i širini problematiku koja je izazvana nenadvladivom činjenicom da kršćanski život predviđa slavlje. Najzahtjevnije pitanje, a ujedno i najnužnije za pastoralno djelovanje u živomu tkivu kršćanskih zajednica zapravo je ono o shvaćanju i praksi liturgijskoga slavlja.24 Slavlje se nije dovoljno prihvatilo kao obrednost. Noviji su se pomaci traženja prenijeli stoga u područje resignifikacije, u ponovno traženje značenja obreda kao zbilje koja svojim jezikom omogućuje izreći u potpunosti cjelokupnost kršćanskoga života. Tako promišljan i ostvaren obred trebao bi se predstaviti zajednici, smješten dakako na primjeren antropološki i kulturalni način u sadašnjost.

5. Prošireni okvir za buduće ocjene 5.1. Stožerne vrijednosti koncilske obnove Vrijednosti koje proizlaze iz koncilske obnove, a koje treba još jače naglašavati mogu se podijeliti u nekoliko cjelina s prevladavajućim tonovima kako slijedi: a) odnos povijesti spasenja i slavlja; liturgija je spasenjska povijest koju je ostvario Krist i koja se ostvaruje i objavljuje ljudima svakoga vremena; b) povezanost obreda i riječi, vidljiva u obilju prisutnosti Božje riječi za svako slavlje, tako da se gradi ‘liturgija Riječi’ prema ustroju čitanja koji nika-

Pisani materijali od Koncila do danas obilati su i brojni, no ipak teško je naći djela koja bi pokušala ozbiljno čitanje prilika u kojima se nalazi pastoralna liturgija. A i onda kada se takvo djelo nađe pred čitateljem, najčešće će biti riječi o pretjeranomu ili umjerenomu opravdavanju i obrani liturgijske obnove ili o njezinu (posvemašnjemu) odbacivanju, najčešće od strane raznolikih ne odviše dubokih kritičara.

24 Zacijelo će se pronaći kritičari koji će zazirati od antropološkoga pristupa na razini kršćanskoga i pokušati dokinuti tu zbiljsku provjeru od koje niti kršćanstvo ne može pobjeći. Nismo dovoljno ozbiljno prihvatili obrednu zbilju ili ako je nekima to draže, slavlje u njegovoj širini. Imam dojam kao da smo preskočili preduvjet koji smo trebali ponijeti sa sobom u crkve.

23

Ivan_Pavao_02.p65

264

12.10.2007, 10:14

Ivan Šaško: Naglasci u liturgijskim dokumentima i u liturgijskim slavljima tijekom pontifikata...

265

da nije bio tako bogat, a koji daje značenje slavlju te sadržaj homiliji i ostalom propovjedničkom navještaju; c) središnjost vazmenoga događaja iz koje izranja vrjednovanje nedjeljne euharistije i liturgijske godine, štoviše svih slavlja; d) međuupućenost Krista i Crkve, zbog čega je Krist istinski liturg s i po Crkvi i koji vrši djelo otkupljenja u poslušnosti Ocu i u snazi Duha Svetoga (odatle dostojanstvo i učinkovitost liturgijskoga čina); e) decentralizacija bilo u odnosu na mjerodavnost biskupa i biskupskih konferencija prema Apostolskoj stolici, bilo još dublje i šire, kada je u pitanju ‘katolička’ liturgija koja poštuje različitost mentaliteta, obreda, tradicija i kultura.25 Vjerojatno je sržni izrijek konstitucije o liturgiji onaj koji se može svesti na nekoliko postulata: Božje djelovanje u Kristu (otajstvo spasenja) danas (hic et nunc) čovjeku se daje ukoliko je slavljeno. Osobitost liturgijskoga čina26 nalazi se u simboličko - obrednomu činu. Obredni čvor ne može se izostaviti. Zapravo, novost koju donosi SC kao novost Drugoga vatikanskoga sabora u odnosu prema liturgiji jest formalizacija naravi liturgije kao čina Krista i Crkve.27

5.2. Teologija i zahtjevi za ubrzanošću obnove Pontifikat Ivana Pavla II. smješten je u poseban kontekst provođenja liturgijske obnove.28 Vrijeme od Koncila do Ivana Pavla II. može se promatraU budućnost se može gledati s uvjerenjem da je izvršen jedan dio liturgijske obnove koja poziva na duboku obnovu mentaliteta i pristupa čovjeku, te organičku izgradnju Crkve na svim razinama, na temelju upoznavanja i familijariziranja sa Svetim pismom i s liturgijskim duhom. Čini se da je tu negdje stranputica i promašaj, ako se ovdje uopće može govoriti o promašajima. Naime, prešlo se na praktičnu primjenu, gotovo preskačući izgradnju i pripremu – počevši od liturgijskih službenika – što snažno naglašava apostolsko pismo Vicesimus quintus annus.

26 Actio liturgica, actio sacra u kojoj opus nostrae redemptionis exercetur. Usp. Rimski misal, darovna molitva Mise Večere Gospodnje.

27 Tako se lako uz tu istinu vežu i izričaji kako je Krist prisutan u liturgijskim činima; kako je liturgija posadašnjenje i ostvarivanje Kristova vazmena otajstva; kako je liturgija vršenje Kristova svećeništva i to po vidljivim znakovima (per signa sensibilia); kako je liturgija povijest spasenja na djelu po žrtvi i sakramentima… U koncilskim se dokumentima (u njihovim formulacijama) jasno može uočiti prijelaz od jednostavnoga na složeno, tj. od suženoga, esencijalističkoga pretkoncilskoga poimanja obreda u juridičkomu smislu prema proširenomu shvaćanju koje zahvaća i druge elemente, vidljive u pojedinačnoj fenomenološkoj raščlambi obreda. Sažeto rečeno, magna charta liturgijske obnove želi iznijeti na vidjelo da je liturgija djelo Crkve u kojemu se ponazočuje Krist, a to djelo poprima fizionomiju obrednoga čina, analogno onomu koji opisuju antropološke znanosti.

28 Sažet uvid u slojevitost razdoblja vidi u: A. CRNČEVIĆ, Liturgijska obnova u svjetlu poslijesaborskih smjernica, u: Bogoslovska smotra 75 (2005.) 3, 745-766. Radi se o pro25

Ivan_Pavao_02.p65

265

12.10.2007, 10:14

266

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

ti kao obnovu forme, praćenu teološkim načelima.29 Pored vrijednih Praenotanda koje uvijek prethode liturgijskim knjigama prvo je desetljeće obnove (do god. 1975.) rodilo više od 190 liturgijskih dokumenata između kojih izdvajamo tek tri upute za ispravnu primjenu liturgijske konstitucije: Inter Oecumenici (1964.), Tres ab hinc annos (1967.), i Liturgicae instaurationes (1970.) te instrukcije Musicam sacram i Eucharisticum mysterium (1967.), a među liturgijskim knjigama posebno mjesto pripada izdanju Rimskoga misala godine 1970. Na teološkim načelima s iznimnim je oduševljenjem građena pastoralna primjenjivost.30 širenomu i za tisak pripremljenomu izlaganju na znanstvenome skupu (XLVII. teološko - pastoralni tjedan, Zagreb, 25.–27. siječnja 2005.) Sam sam pak iznosio svoja viđenja i razmišljanja u više navrata, od kojih neka ponavljam u shematskome obliku i u ovome prilogu. Usp.: I. ŠAŠKO, Tridesetak godina liturgijske obnove Drugoga vatikanskog sabora. Putovi ostvarenja, stranputice izazova ili bespuća ‘povratka’?, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije 127 (1999.), 615-622; I. ŠAŠKO, Nekoliko bilježaka o odgoju za liturgiju, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije 127 (1999.), 688-690; I. ŠAŠKO, "Sacrosanctum Concilium – smjerokaz budućih liturgijskih gibanja". Izlaganje na spomenkolokviju prigodom 40. obljetnice Konstitucije o svetoj liturgiji Drugoga vatikanskog sabora, Zagreb, dvorana 'Vijenac', 17. prosinca 2003.; I. ŠAŠKO, "Liturgija četrdeset godina nakon Drugoga vatikanskog sabora: dosegnut vrhunac ili nazadovanje". Izlaganje na Okruglome stolu u povodu 40. obljetnice Drugoga vatikanskoga koncila, Katolički bogoslovni fakultet – Glas Koncila, Zagreb, 'Europski dom', 15. prosinca 2005.

29 Brojevi časopisa Heiliger Dienst 53 (1999.) odišu željom za kritičkim i plodonosnim promišljanjem liturgijske obnove i teoloških načela koja su je vodila. Tako prvi broj donosi razgovor o liturgiji kao događaju spasenja (Dokumentation eines Expertengesprächs zum Thema: Liturgie als Heilsereignis?), s posebno zanimljivim člankom: A. HÄUSSLING, Was geschieht in der Liturgie? Der Anstoß von Odo Casel, str. 4-15; dok drugi broj istoga godišta sadrži dva priloga o Konstituciji o liturgiji. Iznimno vrijedna zapažanja vidi također u: Rivista Liturgica 85/1 (1998), a osobito: A. CATELLA, Ripartiamo dalla ‘Sacrosanctum concilium’. Per una coretta prassi liturgica, str. 111-124.

30 Za ostvarenje postavki Konstitucije u samo desetak godina nakon njezina prihvaćanja, objavljeno je oko sto i osamdeset dokumenata, a u drugome desetljeću više ih je od osamdeset. Ukupno se brojka na razini sveopće i mjesne Crkve približava brojci tristo. Rinaldo Falsini podijelio je samo ostvarenje liturgijske obnove na tri razdoblja: od utemeljenja tijela za provedbu obnove, zvanog obično skraćeno Consilium (25. siječnja 1964.) do 1969., kada je s radom započela Kongregacija za bogoštovlje, odnosno do 1975., kada je Kongregaciju napustio A. Bugnini, a na čelo došlo novo vodstvo. Premda je Falsini o toj podjeli pisao na više mjesta, ovdje se osvrćem na jedno od pristupačnijih, u: Vita Pastorale, veljača 1999.; ožujak 2004., str. 97-100. U tome su vremenu revidirane sve liturgijske knjige. Uslijedilo je drugo razdoblje (od 1969.-1979.), obilježeno ponajviše prvim najopsežnijim valom prevoditeljskoga rada, ali bez posebnosti prilagodbe i unošenja krajevnih specifičnosti. U Hrvatskoj je to razdoblje prevoditeljskoga rada potrajalo i duže, ušavši u prvu polovinu osamdesetih godina 20. stoljeća.

Uslijedilo je i zadnje nama razvidno razdoblje koje traje do današnjih dana. U njemu smo svjedoci određenoga opadanja zanosa i oduševljenja, sa sve većim javljanjima novih oblika ritualizma i neusmjeravanih novina, otklonjenih od načela i misli vodilja Kon-

Ivan_Pavao_02.p65

266

12.10.2007, 10:14

Ivan Šaško: Naglasci u liturgijskim dokumentima i u liturgijskim slavljima tijekom pontifikata...

267

Uslijedilo je drugo razdoblje (od 1975. do ranih devedesetih) koje je velikim dijelom i plod novoga pontifikata. Htjelo se ponuditi više teološkoga sadržaja i ne zadržava se na recepciji modela slavljenja. To je vrijeme velikih enciklikâ, poslanicâ i pobudnicâ koje sam prije spomenuo. Dokumenti ovoga razdoblja zapravo su teološki traktati koji daju novi zamah liturgijskoj obnovi, otkrivaju njezin pravi smisao usmjerujući je od forme na otajstvenu zbiljnost. Neki možda zbog toga govore o usporavanju obnove. Tu je smješten i najsnažniji naglasak prošloga pontifikata. U trećemu razdoblju primjećuje se odgovor na iskušenja. A. Crnčević ističe: "[…] od kraja devedesetih godina zamjećujemo nove pomake ali čiji smjer nije uvijek lako jednoznačno dekodirati […] Mogli bismo reći da je nakon snažnog zamaha prvoga desetljeća i nakon teološkoga utemeljenja i ekvilibriranoga nastojanja za oživotvorenjem obnove kroz drugo razdoblje, nastupilo novo treće razdoblje koje bismo mogli nazvati via purgativa. Uslijed različitih oblika liturgijskoga permisivizma, nelogičnih i amaterskih improvizacija, nemalih zloporaba u liturgijskim slavljima te uslijed ojačanih težnji za restauriranjem pretkoncilske liturgije u nekim krugovima, nastali su novi dokumenti obilježeni izvjesnom restriktivnošću, pa i normama koje su katkada dijelom proturječne prethodnom razvoju liturgijske obnove."31 Toj skupini dokumenata pripada već spomenuti naputak Liturgiam authenticam iz godine 2001., zatim Opća uredba Rimskoga misala iz godine 2002. i pobudnica Redemptionis sacramentum iz 2004.32

stitucije. Iz ovoga posljednjeg lako se iščitava želja za produbljivanjem problematike podanašnjenja, odnosno inkulturacije. Otvorena su ostala i druga složena pitanja, kao što su: liturgika u odnosu na ostale teološke discipline; liturgija i kateheza; liturgija i duhovnost; liturgija i pučka pobožnost; liturgija i umjetnosti. Na području književnoga izričaja još se uvijek propituje euhologija i vrši revizija svih tekstova. Iz toga proizlazi da postoji ozračje novoga iščekivanja, a obnova je još uvijek nedostatno ostvarena. Ona traje i svatko tko misli da je taj proces, započet prije gotovo stotinu godina, završen, možda zaboravlja da je zapravo otvoreno nešto što ne bi ni smjelo biti zatvoreno.

31 A. CRNČEVIĆ, Liturgijska obnova u svjetlu poslijesaborskih smjernica, u: Bogoslovska smotra 75 (2005.) 3, 745-746.

32 Noviji su dokumenti u velikoj mjeri kritika sadašnjemu liturgijskom trenutku, a u manjoj mjeri programski okvir novomu načinu življenja liturgije. "Bilo bi uistinu prestrogo i neutemeljeno reći da nove smjernice zaustavljaju put obnove ili da ga skreću u neki drugi smjer, ali je nesumnjivo da u posljednje vrijeme, prije svega zbog najraznolikijih zloporaba, crkveno učiteljstvo s većom odlučnošću i zahtjevnošću inzistira na provođenju pozitivnih normi, te da u izvjesnim slučajevima nastoji te norme i postrožiti. Stoga se takva nastojanja katkada čine kao povratak na rubricizam." A. CRNČEVIĆ, Liturgijska obnova u svjetlu poslijesaborskih smjernica, u: Bogoslovska smotra 75 (2005.) 3, 758.

Ivan_Pavao_02.p65

267

12.10.2007, 10:14

268

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

S druge strane, liturgijska slavlja kojima je predsjedao Ivan Pavao II. otkrivaju sve ove poteškoće, ali djeluju mnogo konzistentije. To je liturgija usredotočena na vazmeno otajstvo, usmjerena prema paruziji, ukorijenjena u Predaji; liturgija prepuna sućutnosti i nagnuta nad patnju suvremenoga svijeta, otkrivajući otajstvo odgovora u Kristu. Ta je liturgija bila suočena s bitnim pitanjima obnovljene liturgije: inkulturacija za koju je potrebno znanje, mudrost, osjetljivost; mogućnosti i granice koje ima communio in sacris sa svim posljedicama za ekumenizam; osjetila se skrb za međureligijski dijalog koja je isticala pogled na čovjeka i njegov život koji upućuje na Boga i o njemu ovisi; zatim sklad liturgije i pučke pobožnosti; napetosti između virtuoznosti umjetnosti i zajedničkoga sudjelovanja vjernika u liturgiji. Ne postoji dakle nigdje drugdje liturgijsko iskustvo koje bi na taj način živjelo raznolikost.

5.3. Izazovne tematske cjeline u mnoštvu interpretacija Pitanje usmjerenosti liturgijske obnove ovisi o njezinoj naravi ili – bolje – o shvaćanju njezine naravi u cjelokupnosti kršćanskoga života. Činjenica je da se liturgijska obnova našla kao predmet brze usuglašenosti oko načela i provedbe. Kriza očitosti kršćanskih znakova za suvremenu svijest izgleda da pogađa osobito slavlje.33 Čini se, nadalje, da je nedostajao vidik kreativnoga obilježja u odnosu na euhološke tekstove, obredne geste i glazbene oblike. To je ocjena na općemu planu koja se može potvrditi slijedom pitanja koja se pojavljuju tijekom svih ovih poslijekoncilskih godina, a osobito su aktualna u praksi naših dana.

Osim toga, izgleda da je nedostajalo snažno i sustavno promišljanje teološko

Usp. G. ANGELINI, L’azione pastorale oggi: criteri e modelli, u: AA VV, Messaggi alle Chiese. Le parole forti del postconcilio (= Strumenti per il lavoro pastorale, 3), Milano, 1992., 13-63 (ovdje 45-47). Prožetost krizom crkvene pripadnosti primjećuje se najsnažnije u neprakticiranju sakramentalnoga slavlja (osobito euharistije i pomirenja), dakle unutar liturgijskoga tkiva. Neprivlačnost i neku vrstu ‘odbojnosti’ u odnosu prema liturgiji liturgijska obnova nije značajno otklonila. Spontano se javlja sumnja nije li se poteškoćama ipak pristupilo nedostatnim kriterijima koji nisu imali dovoljno duboko korijenje, da bi uvažilo različitost, gotovo nepomirljivost oblikâ, proširenih i uobičajenih mišljenja i oblika slavlja. Kriteriji se mogu podijeliti u nekoliko skupina: suvremeni narodni jezik; središnjost Božje riječi te iz toga i veća prisutnost biblijskih čitanja u slavlju; pojednostavljivanje obreda, tj. uklanjanje onih elemenata koji su uvedeni u stoljećima koja se prepoznaju po slaboj liturgijskoj osjetljivosti i općenito teško prihvatljivima za suvremena traženja.

34 Time je otvoreno i pitanje o sakramentima, tj. prečesto se miješaju poimanja sakramenata i obreda, budući da se upućuje na duhovno bogoštovlje, oduzimajući obredu njegovo istinsko mjesto. Riječ bi bila o bogoštovlju koje se ne bi ostvarivalo pomoću obreda, već u oblicima moralnoga života i u molitvenim oblicima. Pristup ovakvoga profila po33

Ivan_Pavao_02.p65

268

12.10.2007, 10:14

Ivan Šaško: Naglasci u liturgijskim dokumentima i u liturgijskim slavljima tijekom pontifikata...

269

- teoretske naravi o općenitome antropološko - religioznom značenju obreda te stoga i o samome značenju koje obred ima u okvirima kršćanske vjere.34 Izazovi koji izrastaju iz sadašnjega liturgijskoga trenutka mogu se u nesustavnome slijedu svrstati u sljedeće velike tematske skupine:35 1. Smisao i osjećaj za kršćanski sveto (ili: sensus celebrandi)36; 2. Inkulturacija; 3. Kršćanska inicijacija; 4. Izgovorene riječi i 'riječi koje govore'; 5. Veća briga oko vremena i prostora za slavlje; 6. Posebna skrb oko liturgijskoga pjevanja i liturgijske sonornosti; 7. Odgoj liturgijskih službenika i trajna liturgijska izgradnja; 8. Odnos bogoslužja i bogoslužne zajednice; 9. Crkvenost;37 Fenomen ‘muzej’38; 10. Povezanost liturgije i kateheze (ili liturgijska kateheza).39 kazuje nedostatno uvažavanje značenja slavlja koje nužno rađa nadopunama što izgledaju ‘slobodnijima’, ‘otvorenijima’ i lakšima u ostvarivanju. U sličnim pokušajima povlašteno mjesto pripada didaskalijama, tumačenjima, verbalizaciji i moralizatorskoj dimenziji značenja obreda. Postoji i druga strana ovoga pristupa koja se vidi u spektakularizaciji obreda, kao da se ona može nametnuti i privući samo na temelju neke vrste ‘zavodljivosti’.

35 Sličan je pokušaj napravio biskup Egon Kapellari, a u njemu iznosi svoja desiderata za autentičnu obnovu liturgije, navodeći sljedeće točke: a) bratsko - sestrinsku svijest i zajedništvo; b) snažnije okretanje kategoriji svetoga; c) pojačani dijalog sa starijom i suvremenom umjetnošću, što bi trebalo imati "entbanalisierende Wirkung"; d) ponovno vraćanje na ‘uvježbavanje’ (pripremu) liturgije, kao suprotnost zbilji koja se može nazvati Kult der Spontanietät, koji je vladao u proteklim desetljećima; e) veću pozornost za ‘svete znakove’; f) potrebu liturgijske teologije. Usp. E. KAPELLARI, ‘Sacrosanctum Concilium’ und die Praxis heutiger Liturgie, u: Heiliger Dienst 51 (1997.), 272-279. Crnčević u sličnome kontekstu tematizira ova polja: 1. liturgijsku znanost; 2. liturgijsku izobrazbu; 3. sakramente inicijacije; 4. eklezijalnost liturgije; 5. liturgijski znak i simbol; 6. liturgijski prostor; 7. liturgijsku glazbu. Usp. A. CRNČEVIĆ, Liturgijska obnova u svjetlu poslijesaborskih smjernica, u: Bogoslovska smotra 75 (2005.), 3, 763-765.

36 Neki znakovi našega vremena ne odgovaraju znakovima iz vremena Drugoga vatikanskoga sabora; zadaća je novih promišljanja pitanje desakralizacije ponajviše u smislu banalizacije, što je drugo ime za ne-/protu-teološko i ne-/protu-antropološko 'podanašnjenje' simbola, osobito njegovo svođenje na (čudnu) verbalnu interpretaciju, najčešće u krilu ‘masovnih’ slavlja kojima je ponekad teško pridati pridjev ‘liturgijska’. Tomu pridonosi osobito nekritičko korištenje masovnim medijima u onim segmentima koji se stavljaju pod znak crkvenoga.

37 Usp. K. RICHTER, Das Verhältnis von Kirche und Liturgie. Zur Rezeption des Zweiten Vatikanischen Konzils, u: Heiliger Dienst 54 (2000.), 171-180.

38 U naše vrijeme liturgijski prostori (sa svim svojim ozračjem, osobito glazbenom i likovnom umjetnošću) i liturgijski obredi mnogo se puta uklapaju u obnovljenu i probuđenu svijest o starinama, te je mnogima crkva mjesto na kojemu se zadovoljavaju slične potrebe, za čime pomalo žale i neki vjernici kojima je prije Koncila crkva mogla pružiti prostor esteticizma. Takav pristup može biti i jest zapreka inkulturaciji i liturgijskoj zauzetosti.

39 Objašnjenja i kratku elaboraciju svake od ovih skupina vidi u: Tridesetak godina liturgijske obnove Drugoga vatikanskog sabora. Putovi ostvarenja, stranputice izazova ili bespuća ‘povratka’?, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije 127 (1999.), 615-622.

Ivan_Pavao_02.p65

269

12.10.2007, 10:14

270

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Čini se, zapravo, da je liturgijska obnova pred pitanjem sposobnosti za obnovu.40 Jer ako se i sada navedu neke točke iz konstitucije Sacrosanctum concilium,41 postat će jasnijim da je do ovih naznaka dovelo njezino kritičko čitanje, samo izgleda da se ne uspijevamo upustiti u posljedice koje donose neki od predloženih postulata, te se još uvijek pitamo je li SC jeka koja se osjeća tek u slabim odjecima ili još uvijek krik koji bi želio zadobiti pozorne uši. Evo nekih oslonaca koji nisu dovoljno uvaženi: brižno teološko istraživanje (usp. SC 23); važnost Svetoga pisma za osvjetljavanje značenja čina i liturgijskih gesta (usp. SC 24); široka ministerijalnost radi isticanja zajedništva (usp. SC 26 - 32); pojednostavljivanje, ali ne i banaliziranje obreda (usp. SC 34); dokidanje jezičnih zapreka uvođenjem živoga jezika (usp. SC 36); prilagodba - inkulturacija (usp. SC 37) naglašavanje važnosti liturgije za život biskupije i župe (usp. SC 41-46).

Preostaje na kraju nadati se da će porasti antropološki senzibilitet koji će morati proći putem kršćanske specifičnosti, kako se ne bi zaustavio u jednako tako neplodnome lutanju u prostoru neke sveopće kategorije svetoga koju bih nazvao magnum sacrum i u kojemu se danas ucjepljuju mnogi duhovni pokreti, bez pozornosti na njihovu antropijsko - kulturalnu dimenziju.42 U kršćanstvu se ta dimenzija otvara Kristovu otajstvu, te kao takva svoju ‘pastoralnost’ ima u otajstvenoj samoizgradnji Crkve.

Sličan je pokušaj prikaza konteksta složenosti liturgijskih pitanja i obnove, četiri godine kasnije, o četrdesetoj obljetnici Konstitucije o liturgiji, predstavio i kardinal G. DANNEELS: Liturgy Forty Years After the Second Vatican Council: High Point or Recession, u: K. PECKLERS, Liturgy in a Postmodern World, London – New York 2003., 7-26.

40 Usp. A. HÄUSSLING, Liturgiereform und Liturgiefähigkeit, u: Archiv für Liturgiewissenschaft 38-39 (1996.-1997.); E. KAPELLARI, Sacrosanctum Concilium und die Praxis heutiger Liturgie, u: Heiliger Dienst 51 (1997.), 272-279.

41 O samome tekstu Konstitucije i o interventima koncilskih otaca usp. F. G. HELLÍN, Concilii Vaticani II Synopsis in ordinem redigens schemata cum relationibus necnon Patrum orationes atque animadversationes. Constitutio de Sacra Liturgia Sacrosanctum Concilium, Pontificia Universitas Sanctae Crucis, Libreria Editrice Vaticana, Roma, 2003.

42 “Non si dice in nessun modo che la ricerca antropologica determini i contenuti cristiani, semplicemente si afferma che se Cristo č presente nella liturgia significa che la mediazione rituale della liturgia ha una sua singolare capacitŕ di riceverlo. L’attenzione della scienya liturgica fondamentale si rivolge a questo particolare carattere del rito che potremmo configurare come ‘attivitŕ passiva’.” R. TAGLIAFERRI, Quale modello di pastorale liturgica emerge dal concilio? Riflessione di ermeneutica conciliare, u: Rivista Liturgica 79 (1992.), 32.

Ivan_Pavao_02.p65

270

12.10.2007, 10:14

Ivan Šaško: Naglasci u liturgijskim dokumentima i u liturgijskim slavljima tijekom pontifikata...

271

5.4. Susretište zadaćâ u budućnosti I dok se jedni pitaju nalazimo li se pred novim razdobljem liturgijskoga rubricizma, a drugi pribojavaju da zaigranost spontanosti ne razbije liturgiju o stijenu banalnosti, čini mi se da posao koji Bog stavlja u budućnosti pred Crkvu i daje nam ga naslutiti mogu smjestiti u sljedeće kategorije, koje ovdje ne razlažem na podrobniji način: a) ozbiljna teološka formacija; b) ponovno otkrivanje kršćanski svetoga; c) važnost estetske dimenzije liturgije; d) 'deprivatizacija' liturgije, s naglaskom na kršćanskome obilježju zajedništva, jer liturgija nije ni privatna ni javna, nego zajednička.

Za liturgiju bi u budućnosti trebala vrijediti trajna potreba inkulturacije, da samu sebe očituje u okupljanju vjernika u slavljeničkome zajedništvu, te u napetosti i interakciji svjedočenja (martyria) i služenja (diakonia). Potrebna je također iznimna ekumenska pozornost i misijska dimenzija liturgije.

Time još nije zajamčeno da se liturgiju neće promatrati kao kulturalnu anomaliju; stoga se mogu navesti i četiri posljedice, proizišle iz društvenih mijena: a) vjera se danas u konačnici može samo osobno opravdati, ne zanemarujući ni u jednome trenutku njezine sociološke i političke konotacije; b) teološka pitanja i teološki utjecaj mora biti i takav da ga u jednome dijelu svi razumiju; tamo gdje liturgijski jezik i govor iz nutarnje potrebe i nužnosti mora biti poseban, tzv. metagovor, on ne smije napuštati područje jezičnoga razumijevanja; c) u trenutku kada liturgijski govor i oblici izgube svoj legitimitet, otvara se opasnost otežanoga susreta s Božjim govorom; d) liturgijske se poteškoće i njezina kriza ne mogu riješiti samo iz liturgije, nego iz cjelokupnoga crkvenog života; liturgijsko slavlje vjere pretpostavlja zajedništvo i ujedno ga gradi.

Od otvorenih pitanja jedno je svakako ono koje se tiče uloge, mjesta i odgovornosti mjesne Crkve u inkulturaciji, ne samo na interkulturalnoj razini nego i na razini pojedinih ciljanih skupina, kao što su djeca, starci, invalidi, mladi, crkveni pokreti i sl.43 Pontifikat Ivana Pavla II. na razini teoloških načela ističe vršenje Kristova svećeništva, aktualizaciju, posadašnjenje Vazmenoga otajstva i liturgiju kao 43 Ipak, valja naglasiti i to da više ne postoji rimska liturgija koja bi se prostirala po cijelome svijetu, čak ni tamo gdje se ona zove rimskim obredom, jer i sama činjenica živih jezika ne dopušta takvu jednoličnost. Podatak da danas ima preko četiri stotine priznatih jezika na koje je preveden rimski tipski obred govori o tome da će budućnost zacijelo voditi prema obredima koji su vlastiti svakoj pojedinoj kulturi. Tu su mogućnosti, osobito za Europu, danas itekako ograničene, iako postoje kulturalne posebnosti.

Ivan_Pavao_02.p65

271

12.10.2007, 10:14

272

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

žarište duhovnoga života. Na tim se temeljima osjeća da je najveća vrijednost dana Božjoj Riječi, promiče se djelatno sudjelovanje vjernika, potiče življa svijest o katoličkoj dimenziji Crkve.

U praktičnim smjernicama pokušava se dati veći naglasak liturgijskoj formaciji osobito klera, poštovanju otajstva liturgijske godine, važnosti nedjelje, eshatološkoj naravi kršćanskoga bogoštovlja, jedinstvu Crkve, liturgiji i umjetnosti i zajedničkomu hodu u ljubavi.

U svemu tome ne treba zaboraviti da se baš u papinskim liturgijskim slavljima vidjelo bogatstvo narodâ i kulturâ, upućenosti jednih na druge i da je baš obredni kontekst pomicao granice praštanja i pomirenja, pročišćavanja spomena i zahtjeva za pravednošću. To je u njenoj naravi. Stoga ne čudi da je, nakon smrti Ivana Pavla II., baš veličanstvena sprovodna liturgija – odražavajući nobilis pulchritudo – spajala naizgled nespojive religijske, društvene, kulturološke, pa i političke sastavnice. To je darovana, milosna baština za koju je Crkva odgovorna i od koje živi; to je traditio u punome značenju, jer je samo kao takva moguća i kao semper reformanda.

6. Zagledani u "istinsko svjetlo" na "neiscrpnome izvoru" Zacijelo će i ubuduće važnu ulogu imati osjećaji probuđeni u proteklih dvadeset i sedam godina življenjem i umiranjem Ivana Pavla II. Oni će se taložiti na slojeve već postojećega crkvenog spomena i ostati pologom nad kojim će se razmišljati iščitavajući to osebujno razdoblje života Crkve. Iako je danas još uvijek teško definirati specifičnosti pečata koji je liturgijski utisnut u tkivo Crkve, primjetljivi su pomaci unutar posebnih uvjetovanosti i pastoralnoga pristupa.

Pritom jasno izranjaju naglasci, a mogu se svesti i na ono što je moguće zvati bitnom euharistijskom okosnicom. U svojoj prvoj enciklici Redemptor hominis (u br. 20) Papa je pozvao Crkvu da euharistiju promatra kao ineffabile perfectissimum sacramentum sjedinjenja vjernika s Kristom i Presvetim Trojstvom. Zadnja njegova enciklika Ecclesia de eucharistia, iako s posebnom perspektivom, gotovo poput zaključka zaokružuje složenu parabolu viđenja ljudske i crkvene zbilje u kojoj se prožimaju lex credendi, lex orandi i lex vivendi.

U trenutku kad se, nakon njegove smrti, lice pape Ivana Pavla II. pokrivalo bijelom koprenom, tu je dirljivu gestu nježnosti – u obrednome ozračju pred kojim riječi gube svoju uobičajenu snagu i zažive na razini punoga smisla – pratila sljedeća molitva: "Neka njegovo lice, kojemu je nestalo svjetla ovoga svijeta, bude zauvijek obasjano istinskim svjetlom koje u Tebi ima neiscrpni izvor.

Neka njegovo lice, koje je tražilo Tvoje putove,

Ivan_Pavao_02.p65

272

12.10.2007, 10:14

Ivan Šaško: Naglasci u liturgijskim dokumentima i u liturgijskim slavljima tijekom pontifikata...

273

kako bi ih pokazalo Crkvi, sada ugleda Tvoje očinsko lice.

Neka njegovo lice, koje biva skriveno našemu pogledu, razmatra Tvoju ljepotu i njegovo stado preporuči Tebi, Pastiru vječni, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen."44 Govor liturgijskih molitava je takav da nadopunjuje ljudsku riječ ili da je – kako bi odjeknula snažnije, punije i otajstvenije – čovjeku oduzme, kada bi sam želio staviti točku ili stvoriti konačne zaključke, te da ga obdari darom koji ga trajno nadilazi. Baš s tom sviješću promatram služenje ovoga poniznog službenika Crkve koji je snagu crpio u liturgiji i svakoga od nas potaknuo da na kraju za Boga ostavimo životni, samo njemu razvidan završni prostor i zaključak…

44

Ivan_Pavao_02.p65

Usp. Ordo Exsequiarum Romani Pontificis, br. 98.

273

12.10.2007, 10:14

274

Ivan_Pavao_02.p65

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

274

12.10.2007, 10:14

275

Željko Tanjić: Vizija Europe Ivana Pavla II.

Željko Tanjić

VIZIJA EUROPE IVANA PAVLA II. Američki teolog George Weigel, autor internacionalnog bestsellera “Witness to Hope: The Biography of Pope John Paul II”, u svojoj je najnovijoj knjizi izdanoj ovoga proljeća napisao kako je “teško zamisliti više istinsku europsku figuru u modernoj povijesti”1 od Ivana Pavla II. U njegovom se liku oslikava sva bremenitost i nada europskog kontinenta dvadesetog stoljeća. Čovjek koji je govorio mnoge europske jezike, bio upoznat s europskom filozofskom i kulturnom baštinom bio je i osobnim svjedokom tamne sjene totalitarizama dvadesetog stoljeća, najprije nacističkog II. svjetskog rata u kojem je izgubio mnoge prijatelje i koji je njegove sunarodnjake tretirao kao Untermenschen, zatim staljinističkog i komunističkog koji su porobili njegovu rodnu Poljsku i pola Europe, ali i buđenja nade koja je procvjetala padom Berlinskoga zida do kojega je došlo, po priznanju Mihaila Gorbačova, i njegovim zaslugama.2 Prigodom V. simpozija biskupa Europe 1982. Ivan Pavao II. jasno je naznačio smjer djelovanja Katoličke crkve glede ujedinjenja europskog kontinenta. Istaknuo je kako Crkva nema ekonomske recepte niti političke programe koje bi mogla ponuditi, ali kako nosi i svjedoči poruku Radosne vijesti koju želi navijestiti svim ljudima. Već tada, kada gotovo nitko nije mogao naslutiti promjene koje su se dogodile gotovo deset godina kasnije, naglasio je da od same Europe ovisi da li će se zatvoriti u granice svojih malih zemaljskih interesa, egoizama, odbacujući svoj povijesni poziv ili će znati iznova otkriti svoju dušu u civilizaciji života, ljubavi i nade.3 Za vrijeme posjeta Beču i Austriji 1983. istaknuo je kako Europu vidi kao zajednicu država “od Atlantika do Urala, od Sjevernog mora do Mediterana”4 1 G. WEIGEL, The Cube and the Cathedral, Europe, America, and Politics Without God, New York, 2005., str. 115.

2 Usp. isto, str. 115-116.

3 Usp. Il Regno 27 (1982.) br. 21, str. 651.

4 IVAN PAVAO II., Discorso ai Vespri d'Europa, a Vienna, Heldenplatz, 10.9.1983., br. 2, u: Insegnamenti di Giovanni Paolo II., sv. VI, str. 437.

Ivan_Pavao_02.p65

275

12.10.2007, 10:14

276

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

i kako je ne smatra malim poluotokom velikog azijskog kontinenta jer “pripovijeda povijest događaja koji je započeo na jednome mjestu i na određen način i razvija se u određenom pravcu”5. Dakle, Europa za njega nije nešto što se može smjestiti unutar određenih geografskih granica, niti se može zatvoriti samo unutar političko - ekonomskih ugovora. “Europa (…) nema zatvoreni ili izolirani teritorij; oblikovala se hodeći (…) onkraj mora, susrećući druge narode, druge kulture, druge civilizacije (…) drugi narodi, drugi kontinenti od nje očekuju hrabre inicijative (…) kako bi stvorili pravedniji i više bratski svijet”.6 U cjelokupnom svom djelovanju na ujedinjenu europskih naroda i država pokazalo se da je više nego zainteresiran da Europa iznova otkrije svoju duhovnu baštinu i svoj duhovni identitet koji bi joj pomogli u izgradnji jedne nove, bolje Europe. Tako je Papa naš kontinent definirao “kontinentom kulture”.

Taj je izraz upotrijebio prilikom posjeta svojoj domovini nakon uspostave demokracije 1991. kada je istaknuo kako se u projektu Europe radi o “izradi i na Istoku i na Zapadu vizije Europe kao duhovno – materijalne cjeline (…).

Radi se o razmišljanju o budućoj Europi, unatoč iznenađujuće posebnosti političke dimenzije događaja, kao o 'kontinentu kulture'“7. Kako je istaknuo poljski mislilac Stanislaw Grygiel, Papa je mislio na Europu kao na biljku, na drvo za koje treba pripremiti teren. Riječ kultura je u latinskome particip futura i označava polje za kultiviranje koje se nalazi pred nama i koje nam je dano u zadaću. Europa je, dakle, drvo koje će se osušiti ako ne osjeti svoje vlastite korijene i njegova budućnost je već upisana u njegovim korijenima.8 U tom je smislu i prije pada Berlinskoga zida upozoravao kako Europu ne treba identificirati samo sa zapadnom tradicijom i latinsko - germanskom kulturom nego da Europa mora postati svjesna svoje slavenske i “istočne” duše te otkriti svoj vlastiti poziv i zajedno povezati i nositi različite kulturalne tradicije Zapada i Istoka kako bi svojim stanovnicima mogla omogućiti humanizam “u kojem poštovanje prava, solidarnost, kreativnost dopuštaju svakome čovjeku da ostvari svoje časne namjere”9.

Stoga je Papa u svojim istupima zastupao tezu kako, kada je u pitanju odnos s kršćanstvom, problemi ne nastaju u odnosu između Europe i kršćanstva sui generis nego u odnosu između Europe i kršćanske kulture, tj. svijesti S. GRYGIEL, Le radici dell'Europa, u: Cristianit à 327 (2005.), http://www. alleanzacattolica.org/indici/articoli/grygiels327.htm, 15. VI. 2005.

6 IVAN PAVAO II., Messaggio al Cardinale Miroslav Vlk in occasione dell'Assemblea Plenaria del Consiglio delle Conferenze Episcopali Europee, 16. 10. 2000., br. 7, u: Insegnamenti di Giovanni Paolo II., sv. XXIII, 2, str. 628.

7 ISTI, Discorso al Corpo Diplomatico nella Nunziatura Apostolica di Varsavia, 8.

6. 1991., br. 3, u: Insegnamenti di Giovanni Paolo II., sv. XIV, 1, str. 1605.

8 S. GRYGIEL, “Le radici dell'Europa”, nav. dj.

9 IVAN PAVAO II, “Discorso alla curia”, u: Il Regno 35 (1990.) br. 3, str. 66.

5

Ivan_Pavao_02.p65

276

12.10.2007, 10:14

277

Željko Tanjić: Vizija Europe Ivana Pavla II.

da vjera koja ne postane kulturom nije potpuna vjera, nije u potpunosti promišljena i nije vjerno življena.10 Zato je po njegovu mišljenju temeljna kriza Europe kriza određenja kršćanske kulture u Europi.

Temelje kršćanske kulture unutar Europe Papa je prije svega vidio u određenoj antropološkoj slici koja proizlazi iz kršćanstva i koja je prožimala europsku kulturu i civilizaciju. Stoga je prije pada komunizma jasno osuđivao antropološku sliku proizašlu iz marksizma unutar koje je društvo i država prethodilo pojedincu, činilo ga ovisnim o strukturama i nije mu dopuštalo razvijanje transcendentalne dimenzije, kao što je nakon pada Zida jasno osudio i drugu antropološku viziju koja se oblikovala unutar poimanja slobode na Zapadu, a koja ne vidi nikakvu povezanost između čovjeka i društva kao i između slobode i istine te drži jedino istinitim da je čovjek svoj vlastiti eksperiment kojim se može manipulirati u svrhu tehničko - instrumentalne racionalnosti.

Zato ne čudi da se Europa odriče svojih kršćanskih korijena i kršćanske memoriae koja se ne može u svemu pomiriti s instrumentalnim umom koji je vođen voljom za moći, a ne voljom za prepoznavanjem i priznanjem.

Unutar takvoga razvoja nove kulture života u Europi Ivan Pavao II. naglasio je i druge elemente važne za stvaranje nove Europe: početkom devedesetih on je, pozdravljajući oslobođenje od komunizma i stvaranje novih država osudio svaki radikalni nacionalizam kojemu je suprotstavio upravo ujedinjenje Europe kao ideal. U njegovom je razmišljanju nacionalna autonomija bila veoma važna, ali ne apsolutna vrijednost. Na tom putu ujedinjenja Papa se zalagao za Europu koja će na pravi način shvatiti važnost kršćanske antropologije i shvaćanja socijalnih odnosa i solidarnosti. O tome na poseban način svjedoči njegov govor održan na grobu sv. Adalberta u Gnieznom prilikom posjeta svojoj domovini Poljskoj 1997.: “Ponekad se na veoma bolan način vidjelo da ponovno osvajanje prava na samoodređenje i proširenje političkih i ekonomskih stvarnosti nije dovoljno za rekonstrukciju europskoga jedinstva. Neće li biti da se nakon pada jednoga zida, onoga vidljivoga, otkrio jedan drugi, nevidljivi koji nastavlja dijeliti naš kontinent, zid koji prolazi kroz srca ljudi? Zid načinjen od straha, agresivnosti, nedostatka razumijevanja za ljude različitog podrijetla, različitih boja kože, različitih religioznih uvjerenja. To je zid političkoga i ekonomskoga egoizma, oslabljenja senzibilnosti glede vrijednosti ljudskoga života, spram dostojanstva svakoga čovjeka”.11 Ivan Pavao II. je glavni problem Europe koja se želi ujediniti vidio upravo u činjenici da ujedinjenje pokušava ostvariti prvenstveno na ekonomskim i političkim osnovama, koje su jamačno važne i koje postižu važne rezulta10 ISTI, “Discorso ai partecipanti al Congresso nazionale del Movimento Ecclesiale di Impegno Culturale”, 16. 1. 1982., br. 2, u: Insegnamenti di Giovanni Paolo II., sv. V, 1, str. 131.

11 Il Regno 42 (1997.) br. 13, str. 387.

Ivan_Pavao_02.p65

277

12.10.2007, 10:14

278

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

te. Ipak, te osnove ne mogu srušiti određene zidove koji su se stvorili među ljudima i narodima. Za to je prvenstveno potrebna duhovna dimenzija, među ostalima i ona kojom je kršćanstvo obogatilo Europu. Stoga trenutačna kriza i nedostatak jedinstva pokazuje između ostaloga i neprepoznavanje kršćanskih korijena i vrednota za buduće oblikovanje Europe. Nije gubio nadu kako će Europa znati prepoznati vrijednosti kojima Crkva može obogatiti Europu i držati joj otvorenom jednu drugu dimenziju koju nije moguće ostvariti ni ekonomskim ni političkim putem.

Ako bi se stoga ukratko pokušalo sintetizirati misao Ivana Pavla II. glede budućnosti Europe i njenih institucija, moglo bi se reći sljedeće: 1. Europi ne pripadaju samo zemlje koje su institucionalno povezane u Europsku uniju. Europa je cijeli kontinent koji treba disati s “oba plućna krila”. Stoga se ne bi trebalo govoriti o proširenju na istok nego o “europeizaciji” cijelog kontinenta. 2. Europa se sastoji od zemalja koje imaju različitu prošlost, tradiciju, kulturu. To je bogatstvo potrebno sačuvati, a ne osiromašiti. 3. Nitko ne može govoriti o potpunoj jednoznačnoj povezanosti između kršćanstva i europske civilizacije, ali je isto tako važno vidjeti da je tijekom povijesti Crkva prožela i prožima europsko nasljeđe. Marginaliziranje te činjenice bila bi nepravedna i kriva perspektiva, kako je rekao Ivan Pavao II. diplomatima akreditiranim pri Svetoj Stolici u siječnju 2002.12 U isto vrijeme Papa naglašava kako Crkva danas ima proročku ulogu očuvanja središnjosti ljudske osobe koja se nalazi u fokusu svih zbivanja i spram koje se, poput koncentričnih krugova, razvijaju međuljudski, socijalni i politički odnosi. Među najvažnije zadatke proročkoga poslanja Crkve bez kojih bi se Europa jamačno raspala Papa je označio sljedeće: 1. europsko opće dobro: to ne znači samo demokratsko određenje interesa pojedinih grupa i pojedinaca nego znači i poziv na “usavršavanje” svega onoga na što je pozvana svaka osoba i društvo; 2. nadilaženje nacionalnih egoizama kako bi se Unija mogla što više proširiti; 3. supsidijarnost kao nužno i nezamjenjivo načelo za priznanje, promociju i međusobnu suradnju različitih kulturalnih, socijalnih i religioznih elemenata europskih naroda; 4. očuvanje ljudskih prava koja ne bi smjela ići protiv ljudske naravi nego iz nje proizlaze.13 Zajedno s europskim biskupima u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici “Ecclesia in Europa” (EE) Ivan Pavao II. je istaknuo kako su biskupi na Sinodi za Europu 1999. postali svjesni kako je stanje Europe “obilježeno teškom nesigurnosti na kulturnoj, antropološkoj, etičkoj i duhovnoj razini” (EE 3) te da su sinodalni oci prepoznali da je “Europi, i na Istoku i na Zapadu, ponajprije potrebna nada, koja bi nam pomogla da damo smisao životu i povijesti te našem zajedničkom hodu” (EE 4).

12 13

Ivan_Pavao_02.p65

Usp. C. MIGLIORE, “La Santa Sede e Europa”, u: Il Regno 47 (2002.) br. 9, str. 316.

Isto, str. 317.

278

12.10.2007, 10:14

279

Željko Tanjić: Vizija Europe Ivana Pavla II.

Razlozi gubitka te nade su sljedeći: 1. Praktični agnosticizam i religiozni indiferentizam, “zbog čega mnogi Europljani ostavljaju dojam da žive bez duhovnih korijena, kao nasljednici što su spisakli svoju baštinu, koju im je povijest namrla” (EE 7); 2. Strah od budućnosti koja svoje razloge ima u unutarnjoj praznini i gubitku vjere u smisao života, a očituje se i u smanjenju nataliteta i opadanja zanimanja za svećenička zvanja, teško donošenje životnih odluka, pa i za brak (EE 8); 3. Razmrvljenost postojanja koja vodi u osamljenost i podjele i sukobe (EE 8); 4. Sve izraženije slabljenje solidarnosti (EE 8); 5. Pokušaj nametanja antropologije bez Boga i bez Krista koja želi predstaviti europsku kulturu bez “uloga kršćanstva koje je obilježilo njezin povijesni razvoj i sveopće širenje” (EE 9).

No, Papa i biskupi su istaknuli da čovjek ne može živjeti bez nade, koja se ogleda i u znakovima koji se prepoznaju u Europi: otvorenost naroda, pomirenje među neprijateljima, otvaranje drugim zemljama, oblici suradnje i svakovrsne razmjene, europska svijest, demokratske metode, duh slobode, očuvanje ljudskih prava, prava i kvalitete življenja (EE 12). Posebni svjedoci te nade i vjere bili su mučenici, koji predstavljaju najuzvišenije utjelovljenje Evanđelja jer “svojim mučeništvom na najuzvišeniji način izražavaju ljubav i služenje čovjeku, ukoliko pokazuju da posluh evanđeoskom zakonu rađa ćudorednim životom i promiče dostojanstvo i slobodu svake osobe” (EE 13).

Kao zaključak možemo reći da je Ivan Pavao II. za cjelokupnog svog pontifikata vidio u zalaganju za budućnost Europe jednu od svojih važnih zadaća.

Pri tome je često bio usamljen i neshvaćen, upravo stoga što je za razliku od većine europskih političara i javnih djelatnika, nadahnut tisućljetnim iskustvom Crkve i vlastitim životnim iskustvom, jasno vidio da budućnost Europe prije svega ovisi o duhu Europe i europskog čovjeka. To se pitanje, osim pod ekonomskim i pravnim vidom u svim raspravama gotovo zaobilazilo i od njega se pomalo strepilo, pogotovo kada su u pitanju bili korijeni samog europskog kontinenta. Protiv kulture zaborava, brisanja memorije i nemogućnosti suočavanja s prošlošću Ivan Pavao II. je pozivajući na čišćenje spomena u samoj Crkvi jasno isticao da se budućnost Europe ne može graditi bez pravilnog odnosa s prošlošću i cjelokupnom baštinom, koja je prožeta i kršćanstvom i koja je i danas živa i prisutna. S druge pak strane, u svim je događajima oko europskog ujedinjenja Ivan Pavao II. pokazao da Katolička crkva nije “zatvorena” samo u svoje ideje. I onda kada nije bio slušan i kada je bio gotovo ignoriran, Ivan Pavao II. nije gubio nadu niti se zbog toga okretao od ideje ujedinjene Europe. Time je pokazao da kritika, prokazivanje nedostatnosti i krivih rješenja ne znači nedostatak zalaganja za plemenitu i važnu ideju koja ne smije biti u službi krupnog kapitala i nekoliko velikih i moćnih zemalja nego koja na čvrstim temeljima treba svima pružiti priliku za razvijanje vlastitog identiteta i budućnosti u zajednici europskih naroda i država.

Ivan_Pavao_02.p65

279

12.10.2007, 10:14

280

Ivan_Pavao_02.p65

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

280

12.10.2007, 10:14

281

Danijel Labaš i Vine Mihaljević: Papa i mediji

Danijel Labaš i Vine Mihaljević

PAPA I MEDIJI Ovo izlaganje sadržaja teme “Papa i mediji” ne slijedi uobičajeni način promatranja, analiziranja i tumačenja odnosa crkvenog Učiteljstva, nauka samoga pape Ivana Pavla II. ili pak nekih drugih crkvenih dokumenata prema sredstvima društvene komunikacije.1 U daljnjem izlaganju umjesto pojma “sredstva” upotrebljavat će se pojam “medij” samo zbog uobičajene uporabe tog termina.

Naime, crkveni dokumenti govore o medijima društvene komunikacije i o komunikaciji kao procesu. Mediji društvene komunikacije u pastoralu služe navještaju evanđelja bolesnima koji se pomoću njih nalaze u zajedništvu sa zajednicom vjernika. Jednako tako, pomoću medija se naviješta evanđelje onim osobama koje su daleko od Crkve, tzv. rubnim kršćanima, i na kraju, jasno, svim ljudima dobre volje. Mediji posebice imaju svoju zadaću u naviještanju, katehezi, kršćanskom odgoju i obrazovanju. S druge pak strane, teologija promišlja o komunikaciji kao procesu, koji služi napretku i zajedništvu među svim ljudima koje se utemeljuje u trojstvenom zajedništvu čiji je savršeni komunikator Isus Krist.2 Ivan Pavao II. imao je poseban odnos prema medijima i medije je uistinu držao “Božjim darovima”. Nemoguće je stoga u okviru jednoga izlaganja na simpoziju predstaviti svjetski fenomen karizmatičkog lika Ivana Pavla II. Neki pregledni članci o tome mogu se pročitati: D. LABAŠ, Mogućnosti i problemi Crkve u masovnim medijima, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 4/1995., 167172; ISTI, Crkva i društvene komunikacije, u: Obnovljeni Život, 1/1993., 76-98; V. MIHALJEVIĆ, "Credo – la catechesi televisiva”, Estratto di tesi di dottorato, Pontificia Università Salesiana, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998.; ISTI, Crkva, komunikacija i sredstva društvenog priopćavanja, u: Kateheza XVII (1995.) 3, 177-192; V. MANDARIĆ, Mass mediji i evangelizacija, u: Kateheza XVII (1995.) 3, 192-202; M. MATAUŠIĆ, K. NIKODEM, G. ČRPIĆ, Crkva i mediji, u: “Jeremija, što vidiš?” (Jr 24,3). Crkva u hrvatskom tranzicijskom društvu, Đakovo 2001., 53-76; I. ŠAŠKO, Svrsishodno korištenje medija u naviještanju, u: Bogoslovska smotra LXX (2000.) 3-4, 681-703.

2 Usp. PAPINSKO VIJEĆE ZA SREDSTVA DRUŠTVENE KOMUNIKACIJE, naputak Communio et progressio, Zagreb, 1971.

1

Ivan_Pavao_02.p65

281

12.10.2007, 10:14

282

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

i njegov odnos prema medijima društvene komunikacije, pa su istaknuti samo neki posebni naglasci.

Prije svega valja reći da se papa Ivan Pavao II. od samoga početka pontifikata nije zatvorio u vatikanske zidine, nego ih je otvorio medijima. Pomoću “prozora” kamere ne donosi svijet u Vatikan, već Vatikan “uosobljen” u liku Ivana Pavla II. cijelome svijetu nudi navještaj evanđelja, spasenje u Isusu Kristu, propovijedajući Kristovu dobrotu, pravednost i mir.

Doista, Ivan Pavao II. koji se na početku svoga pontifikata 21. listopada 1978. susreo s tisuću medijskih djelatnika (a kojeg je na ispraćaju s ovoga svijeta pratilo oko 7.000 medijskih djelatnika) odmah je sve iznenadio. Mimo protokola, zapisao je Ivan Miklenić, sišao je nakon službenog govora među novinare te je kao prvi papa u povijesti odgovarao na novinarska pitanja. Do toga događaja bilo je nezamislivo da bi novinari papi postavljali pitanja. Tako i prvi novinar koji je uspio intervjuirati jednog papu – bio je to vatikanist talijanskog dnevnika “Corriere dela sera” Alberto Cavallari koji je 1966. godine razgovarao s Pavlom VI. – nije smio papi postavljati pitanja jer je čvrsto vrijedilo načelo: “Papi se ne postavljaju pitanja”, već je s Pavlom VI. razgovarao diskretno usmjeravajući razgovor na ono što je želio čuti!

Na tom prvom susretu s novinarima Ivan Pavao II. izrekao je i danas aktualne riječi: “Crkvena od drugih zbivanja teže shvaćaju oni koji ih promatraju izvan vjerskog gledanja, u traženju senzacionalnosti ili padajući u anegdotiku. U nekim analizama problema i nakana crkvenih osoba često postoji opasnost da se nedovoljno istakne bitno koje je duhovnog a ne političkoga reda”. Rekao je tada također da crkvene institucije moraju prihvaćati i poštovati uvjerenja i profesiju medijskih djelatnika te im “pružati primjerenu i objektivnu dokumentaciju, ali im istodobno i predlagati kršćansku perspektivu koja promatra činjenice u njihovom pravom značenju za Crkvu i čovječanstvo”. Na tom prvom susretu s novinarima papa Wojtyla je istaknuo: “Vama je uistinu stalo do slobode izvješćivanja i izražavanja: imate pravo, smatrajte se sretnima što je uživate! Koristite ispravno tu slobodu da biste pobliže uočili istinu i upućujte svoje čitatelje i televizijske gledatelje na ‘ono što je istinito i plemenito, ono što je pravedno i čisto, ono što je dostojno da bude ljubljeno i čašćeno’, kako bi rekao sveti Pavao; na ono što će im pomoći da žive u pravednosti i bratstvu...”

Cijeli pontifikat Ivana Pavla II. potvrdio je da on rado razgovara s novinarima koji predstavljaju sve nakladničke i televizijske kuće. Štoviše, za glasnogovornika Svete Stolice imenuje laika dr. Joaquina Navarro - Vallsa, sam obznanjuje vlastiti odlazak na liječenje i služi se internetom.3

Svoju posinodsku pobudnicu "Crkva u Oceaniji" Ivan Pavao II., koji je izvrsno koristio suvremena komunikacijska sredstva u evangelizacijske svrhe, poslao je elektroničkom poštom svim biskupijama u Oceaniji 22. studenoga 2001.

3

Ivan_Pavao_02.p65

282

12.10.2007, 10:14

283

Danijel Labaš i Vine Mihaljević: Papa i mediji

Za potvrdu rečenoga, dovoljno se samo prisjetiti kako je medijskim djelatnicima Ivan Pavao II. svoju naklonost potvrđivao iz jednog apostolskog pohoda u drugi. Tako su novinari akreditirani pri Tiskovnom uredu Svete Stolice u sva 104 pastoralna pohoda izvan Italije putovali istim zrakoplovom s Papom, a on bi se redovito na putu s njima zadržavao i u razgovoru, svaki puta kada je to bilo moguće.

Jednako tako, valja se prisjetiti namjere Talijanske radiotelevizije (RAI) da napravi četverosatni intervju povodom petnaeste obljetnice papinstva Ivana Pavla II., na koji je Papa pristao. Intervju je trebao voditi poznati talijanski novinar Vittorio Messori, koji je prije 20 godina objavio knjigu - intervju s ondašnjim kardinalom Josephom Ratzingerom, pročelnikom Zbora za nauk vjere a današnjim papom Benediktom XVI. Razgovor s kardinalom je bio bez presedana, a televizijski intervju s Papom bio bi apsolutno prvi u povijesti papinstva. Zbog prevelike zauzetosti, susreta s papinskom delegacijom i delegacijom baltičkih zemalja, to se nije dogodilo. No, Papa je dao odgovore na pripremljeni intervju koji je objavljen u knjizi “Prijeći prag nade”. Novinar i uvodničar ove knjige, pitao se “je li doista prikladno da Papa daje intervjue, i još televizijske. Nije li tako postojala opasnost – unatoč njegovoj velikodušnoj namjeri, značilo je to ipak uključivanje u neumoljivi mehanizam sustava medija – da “pomiješa” svoj glas s kaotičnom bukom jednog svijeta koji sve banalizira i od svega stvara spektakl, koji o svemu prikuplja proturječna mišljenja i neiscrpna naklapanja?4 No, glasnogovornik Navarro - Valls prenio je Papinu poruku: “Iako Vam nisam mogao odgovoriti osobno, Vaša pitanja sam držao na stolu. Zainteresirala su me i mislim da na njih treba odgovoriti. Razmislio sam i od nekog vremena koristim ono malo slobodnih trenutaka koje mi ostavljaju mnoge obveze i odgovaram Vam pismeno. Vi ste mi postavili pitanja i na neki način imate pravo na odgovore. Radim na njima.

Poslat ću Vam ih. Učinite s njima ono što smatrate prikladnim”.5 Papa je prihvatio razgovor s novinarom kako bi “u službi svoje dužnosti apostolskog nasljednika iskoristio još jednu priliku da ponovno uputi kerygmu, izvrsnu vijest na koju se oslanja vjera sama: ‘Isus je Gospodin; samo u Njemu je spasenje, danas, jučer i zauvijek’”.6 Uvodničar navedene knjige govori kako je Papa nestrpljiv u svom apostolskom nemiru, jer mu kao pastiru, uobičajeni putovi izgledaju nedostatnima i stoga se Papa služi svim sredstvima da bi ljudima objavio Radosnu vijest: koji – evanđeoski – želi glasno govoriti s krovova (danas prepunih televizijskih antena) da ima Nade, da je ta Nada utemeljena i da se nudi svakome tko je želi prihvatiti. Jednom riječi, i razgovor s novinarom za njega vrijedi samo u smislu onoga što kaže sveti Pavao u PrUsp. IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade, Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., str. 8.

IVAN PAVAO II., nav. dj., str. 9.

6 IVAN PAVAO II., nav. dj., str. 14.

4 5

Ivan_Pavao_02.p65

283

12.10.2007, 10:14

284

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

voj poslanici Korinćanima: “Sa slabićima sam bio slabić, da pridobijem slabiće. Svima njima postao sam sve da tako neke spasim. A sve to činim radi Radosne vijesti, da bih s njima bio dionikom njezinih obećanja” (9, 22s). U travnju 1994. Messori je dobio Papine odgovore na svih svojih 20 pitanja za koje, kako ističe Messori, nitko ni na koji način nije na njega utjecao a koje je Papa tako poštovao da “nijedno nije izostavio niti na neki način ‘prilagodio’”. “Sama činjenica da je tako ozbiljno shvatio jednog novinara čini mi se još jednim dokazom – ako je on uopće potreban – njegove skromnosti, njegove velikodušne spremnosti da sasluša nas, obične ljude”, komentira zapravo oduševljeni Messori.7 Da ostanemo još kratko u kontekstu Talijanske radiotelevizije. Ne smije se zaboraviti jedna, povijesno nečuvena zgoda. Naime, kad je na RAI-u 13. listopada 1998. bila emitirana poznata emisija “Porta a porta” posvećena 20. obljetnci pontifikata Ivana Pavla II. on se s riječima zahvaljivanja – na opće iznenađenje sviju, a osobito voditelja emisije vatikanista Bruna Vespe – izravno telefonom javio u tu televizijsku emisiju. To je doista bilo nečuveno u povijesti i očiti posebni znak poštovanja novinarskoga djelovanja, koje svakome ozbiljnom novinaru može služiti kao poticaj za pošteno obavljanje svojega posla u okvirima novinarske etike.8 Godina Velikog jubileja 2000. bila je posebna prigoda za novi veliki susret Ivana Pavla II. i medijskih djelatnika. I taj je susret doista i ostvaran od 1. do 4. lipnja kada je u Vatikanu proslavljen “Jubilej novinara” koji je okupio 7.000 novinara s članovima obitelji, među kojima su bili i novinari iz Hrvatske. Ivan Pavao II. tom je prilikom istaknuo da novinari i njihove kuće ne smiju podleći utrci za profitom i za velikim brojem slušatelja, čitatelja ili gledatelja već da se moraju nadahnjivati na idealima istine i slobode te poštovanja dostojanstva čovjeka.

Koliko poštuje novinare, pa i one koji su kritički pistali o njemu, njegovome poslanju i Crkvi općenito, potvrdio je i dvije godine kasnije. Tada je, naime, 2002. pozvao 14 novinara da napišu svoja razmatranja za pojedine postaje Križnoga puta za poznatu pobožnost na Veliki petak na Koloseju, koju je osobno, dok su mu sile to dopuštale, sam vodio.

U srcu pape Velikog Putnika, svaki čovjek na svijetu pronalazi toplinu; u srcu koje želi sve ljude privesti spasenju, Kristu koji ljubi sve ljude. Do te je mjere svjedočio da u drami umiranja pokazuje da ne umire sam nego s

IVAN PAVAO II., nav. dj., str. 10.

Sam papa Ivan Pavao II. često je upozoravao na potrebu poštovanja etike u novinarstvu, a Sveta Stolica priredila je i više dokumenata u kojima se govori o nužnosti poštovanja novinarske etike. Posebno se ističe: PAPINSKO VIJEĆE ZA SREDSTVA DRUŠTVENE KOMUNIKACIJE, Etika u obavijesnim sredstvima, Izvještajna katolička agencija, Zagreb, 2000.

7 8

Ivan_Pavao_02.p65

284

12.10.2007, 10:14

285

Danijel Labaš i Vine Mihaljević: Papa i mediji

Kristom, što je pokazivao posljednjih dana svoje bolesti kada je s prozora bolnice Agostino Gemelli blagoslivljao vjernike. Jasno je pokazivao što znači da umire ovome svijetu, da prelazi u drugi nebeski, Očev svijet, odakle nas, kako ističe njegov nasljednik gleda ne više s vatikanskog nego s nebeskog prozora, Očevog prozora. I time ne samo da sveti otac Ivan Pavao II. svjedoči i priča o svome i našem nebeskom Ocu, s jasnom porukom svakom čovjeku da se ne boji smrti jer je Isus Krist uskrsnuvši pobijedio smrt. Pri tome Ivan Pavao II. ne samo da upotrebljava medije, nego postaje i sam medij u kojemu se zrcali savršeni Komunikator, Isus Krist, čiji je Ivan Pavao II. nasljednik.

Kada imamo pred očima kako su dvije glavne sastavnice naviještanja evanđelja putem medija svjedočenje i naracija, možemo reći da je Ivan Pavao II. ne samo naviještao evanđelje Isusa Krista i vjerno ga svjedočio, nego je Ivan Pavao II. i sam postao medij i zrcalo savršenog komunikatora Isusa Krista, koga živi i u kojem se svi ljudi spašavaju.

“Ako su mediji u službi razumijevanja među ljudima, onda su snažan pozitivan izvor; ako ih se koristi da bi se hranilo nepravdu i sukobe, onda su razorno oružje”, upozorio je Ivan Pavao II. u apostolskom pismu “Brzi razvoj” objavljenom u veljači 2005., a napisanom u povodu 40. obljetnice koncilskog dokumenta “Inter mirifica”. Ivan Pavao II. osobno je bio u bazilici svetog Petra 4. prosinca 1963., na dan kada je promulgiran dekret “Inter mirifica” o društvenim komunikacijama. A onda je, 40 godina nakon toga, napisao apostolsko pismo – prvo te vrste – koje je cjelovito posvećeno upravo medijima i njihovoj ulozi u društvu i Crkvi. Taj dokument gotovo bi se mogao smatrati svojevrsnom oporukom o medijskim pitanjima u kojemu Papa piše: “Zbog snažnih veza što ih mediji imaju s gospodarstvom, politikom i kulturom potreban je sustav upravljanja koji bi bio u stanju zaštititi središnje mjesto i dostojanstvo osobe, primat obitelji, osnovne stanice društva, te ispravan odnos među različitim subjektima.” Apostolsko pismo posebno ističe tri “izazova” s kojima se svi moraju suočiti, a to su: “formacija, sudjelovanje i dijalog”.

Tri puta u devetnaest stranica dokumenta Papa novinarima ponavlja: “Ne bojte se!” “Ne bojte se novih tehnologija! One su među prekrasnim stvarima što ih je Bog stavio na raspolaganje da se otkrije, koristi, da se upozna istina, također i istina o našem dostojanstvu i našem određenju kao njegove djece”. “Ne bojte se opirati se svijetu. Isus nam je zajamčio: ‘Ja sam pobijedio svijet’.” “Ne bojte se niti svoje slabosti i svoje neprikladnosti! Božanski Učitelj rekao je ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’.”

Ne smije se zaboraviti da je Ivan Pavao II. bio ne samo svjestan velike važnosti sredstava društvene komunikacije, nego je djelotvorno promicao medije Svete Stolice, od “klasičnoga” dnevnika “L’Osservatore Romano” preko Vatikanskoga radija i Vatikanskoga televizijskog centra, pa do uspostavljanja web portala Svete Stolice, koji je dobio više međunarodnih priznanja zbog dobre uređenosti i ažurnosti. Osim dnevnika “L’Osservatore Romano” sva su tri ostala medija neprofitni, što znači da ih uzdržava sama Sveta Sto-

Ivan_Pavao_02.p65

285

12.10.2007, 10:14

286

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

lica, svjesna velike potrebe evangelizacije i naviještanja i suvremenim komunikacijskim sredstvima.

Karizma Ivana Pavla II. je medijski posredovana karizma u najužem smislu riječi, ne zato jer je izražena pomoću medija, što je svakako istina, nego prije svega jer se karizma Ivana Pavla II. u bitnom stvara u odnosu prema medijima i jer su mediji njeni prvi promicatelji. Stoga, na neki način, može se reći da su mediji “uzvratili” papinsku ljubav i otvorenost prema medijima koji su i samu njegovu smrt pohranili u memoriju čovječanstva čiji je karizmatični lik promijenio svijet.9 Na kraju zaključimo, da je Ivan Pavao Veliki, Sveti, Drugi, u potpunom predanju Kristu i njegovoj majci Blaženoj Djevici Mariji, pomoću medija društvene komunikacije ušao u srce svakog čovjeka i donio mu Radosnu vijest, stvarnu i utemeljenu Nadu čitavom čovječanstvu.

G. GUIZZARDI, Esserci anche dopo. Le tranformazioni del carisma mediatico, u: Religioni e Società XX (2005.) 53, 10-20; F. CARDINI, Morte del papa, esposizione mediatica. Considerazioni comparative nell'orizzonte delle grandi religioni monoteistiche, u: Religioni e Società XX (2005.) 53, 20-26.

9

Ivan_Pavao_02.p65

286

12.10.2007, 10:14

287

Josip Šalković: Kanonskopravno uređenje u vrijeme Ivana Pavla II.

Josip Šalković

KANONSKOPRAVNO UREĐENJE U VRIJEME IVANA PAVLA II. 0. Uvod Crkva je tijekom povijesti neprekidno imala pravni sustav1, on nije bio uvijek jednak. U određenim vremenskim razdobljima javljali su se pokreti koji odbacuju potrebu prava u Crkvi2. Stalna prisutnost prava u Crkvi, kao i njegovo odbacivanje od nekih pokreta, obvezivali su kanonsku znanost da produbljuje korijene kanonskoga prava i traži njegove temelje u crkvenoj stvarnosti. U povijesti Crkve posebnu su brigu za produbljivanje i utvrđivanje kanonskopravnoga uređenja imali rimski prvosvećenici (pape), koji su na temelju potpune i vrhovne vlasti, kao opći zakonodavci, donosili različite zbirke odredbi, zakonike i druge pravne akte. Razvoj kanonskoga prava u povijesti Katoličke crkve može se podijeliti na četiri razdoblja: 1. Tisućljeće parcijalnih zbirki (od početka Crkve do XII. st.); 2. Srednjovjekovna sinteza: Corpus Iuris Canonici (od XII. do XVI. st.); 3. Zalaganje za reformu: od Tridentinskoga sabora do Zakonika kanonskoga prava iz 1917.; 4. Vrijeme II. vatikanskoga sabora i sadašnje zakonodavstvo3.

U početku Crkve bilo je malo normi jer su svjedoci još bili živi. Prve generacije u formiranju normi primjenjuju tekstove Novoga zavjeta, apostolsku predaju, običaje i odluke. Profil pravne organizacije prve Crkve poznajemo iz najstarijih kršćanskih spisa crkvenih otaca (Ignacija Antiohijskog, Polikarpa iz Smirne, Klementa Rimskog…). Prve zbirke kanonskih propisa sastavljene su kronološkim redom. Sustavne zbirke nastale su tek u VI. st. i većinom su 1 Usp. J. GAUDEMET, Storia del diritto canonico, Milano, 1998.; A. GIACOBBI, Il diritto nella storia della Chiesa sintesi di storia delle fonti, u: AA. VV., Il diritto nel mistero della Chiesa, vol. I., Roma, 1995., str. 153-231; N. ŠKALABRIN, Uvod u kanonsko pravo, Đakovo, 1994., str. 87-105.

2 Usp. A. LONGHITANO, Il diritto nella realtà ecclesiale, u: AA. VV., Il diritto nel mistero della Chiesa, vol. I., Roma, 1995., str. 114-117.

3 Usp. A. GIACOBBI, Il diritto nella storia…, str. 153-231.

Ivan_Pavao_02.p65

287

12.10.2007, 10:14

288

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

sadržavale dekrete crkvenih sabora kojima su dodani dekreti rimskih prvosvećenika, a imale su partikularni značaj. Za prvo razdoblje najvažnije su pseudoapostolske (npr. Doctrina duodecim apostolorum ili Didaché I. st.) i istočne zbirke (Zbirka odluka Trulskoga sabora 692.), a na Zapadu nastaju talijanske, španjolske, galske, afričke i britanske zbirke. Ovim zbirkama treba nadodati i podmetnute zbirke od kojih su neke stekle osobitu važnost (npr.

Collectio Capitularium Benedicti Levitae, nastala u prvoj polovici IX. st., Capitula Angilramni, IX. st., Collectio Pseudo - Isidoriana, nastala u Francuskoj polovicom IX. st.)4.

Drugo razdoblje u povijesti kanonskoga prava od XII. do XVI. st. naziva se klasično doba. U tome se razdoblju izgrađuje kanonistička tradicija u cjeloviti pravni sustav te se oblikuje Corpus Iuris Canonici. Drugo razdoblje počinje djelom Decretum Gratiani i umnažaju se Decretales (Dekretali) rimskih prvosvećenika, tj. naredbe i konstitucije papa koje imaju opću važnost, bilo za čitavu Crkvu bilo barem za njezin znatni dio. Zbog mnoštva dekretala i zbirki, koje su nastale nakon Gracijanova Dekreta, Grgur IX. bulom Rex Pacificus 1234. izdaje zbirku Decretales Gregorii IX5. Nakon te bule uloga papinstva postaje sve veća, a i njegov se utjecaj sve više širio. Poslije Grgura IX. izdali su Inocent IV., Grgur X. i Nikola III. pet zbirki dekretala što je bilo povodom Bonifaciju VIII. da izda jedinstvenu zbirku nazvanu Liber Sextus (decretalium). Papa Klement V. priredio je zbirku svojih dekretala koju je izdao njegov nasljednik Ivan XXII. (1317.), a poznata je pod naslovom Clementinae. Za to razdoblje značajne su i zbirke Extravagantes Joannis XXII. i Extravagantes Communes6. U tom razdoblju pojavljuje se i naziv (pojam) Corpus Iuris Canonici koji se najprije upotrebljavao samo za Gracijanov Dekret, a kasnije se proširio i na autentične zbirke Grgura IX., Bonifacija VIII. i Klementine. Prema dekretu Tridentinskoga sabora, Grgur XIII. izdao je 1. srpnja 1580. novo službeno izdanje pravne zbirke Corpus Iuris Canonici7.

S Tridentinskim saborom završava razdoblje službenih zbirki, a kanonsko pravo koje slijedi duguje se rimskim prvosvećenicima i to izravno ili preko rimskih ureda. Sve do Zakonika kanonskoga prava iz 1917. u stalnoj i općenitoj uporabi ostala je zbirka Corpus Iuris Canonici. Nakon Tridentinskoga sabora kanonsko pravo sadržano je u raznim izvorima: Kanoni i dekreti TriUsp. isto, str. 155-185.

Grgur IX. proglasio je Decretales Gregorii IX. autentičnom, općom, jedinom i ekskluzivnom zbirkom. Time je dokinuta snaga svim ranijim izvorima općega prava, osim onim zakonima koji su sadržani u toj zbirci i u Gracijanovom Dekretu. Usp. N. ŠKALABRIN, Uvod u kanonsko pravo…, str. 93.

6 Usp. N. ŠKALABRIN, Uvod u kanonsko pravo…, str. 90-94.

7 Corpus Iuris Canonici sadržavao je: Decretum Gratiani, Decretales Gregorii IX., Liber Sextus (decretalium), Clementinae, Extravagantes Joannis XXII., Extravagantes Communes. Usp. A. GIACOBBI, Il diritto nella storia…, str. 194-196.

4 5

Ivan_Pavao_02.p65

288

12.10.2007, 10:14

289

Josip Šalković: Kanonskopravno uređenje u vrijeme Ivana Pavla II.

dentinskoga sabora (1545.-1563.); Materijali I. vatikanskoga sabora; Bullaria (privatne zbirke konstitucija papa); Zbirke saborskih rješenja; Acta Romanorum Pontificum; Zbirke rješenja Kongregacija; Zbirke presuda Rimske rote.

Mnoštvo crkvenih zakona, razasutih po raznim izvorima i zbirkama, otežavalo je primjenu u svakidašnjem životu. Pio X. odredio je da 19. ožujka 1904. započnu radovi na kodifikaciji. Zakonik kanonskoga prava8 proglasio je Benedikt XV. 27. svibnja 1917., a podijeljen je na pet knjiga: 1. De normis generalibus (kann. 1-86); 2. De personis (kann. 87-725); 3. De rebus (kann.

726-1551); 4. De processibus (kann. 1552-2194); 5. De delictis et poenis (kann. 2195-2414).

Ivan XXIII. najavio je 25. siječnja 1959. da će sazvati Prvu rimsku sinodu, Opći sabor i obnoviti Zakonik kanonskoga prava iz 1917. Iz riječi najave Ivana XXIII. bilo je razvidno da reforma Zakonika treba proizaći iz rasprava i odluka Općega sabora. Ostvarenje obnove Zakonika započeo je Ivan XXIII. ustanovljenjem Papinske komisije za obnovu Zakonika (28. ožujka 1963.).

Pavao VI., 17. travnja 1964., potvrđuje Komisiju za obnovu Zakonika i kardinalima pribrojava još 70 savjetnika9. Ozbiljan posao na reformi Zakonika mogao je započeti tek nakon završetka Sabora. Od samoga su početka bila utvrđena pravila postupanja u izradi pojedinih nacrta10, a službeni rad odvijao se u nekoliko faza11. Papinska komisija za obnovu Zakonika je obavila savjestan i sustavan posao koji je trajao šesnaest godina. Organizirane su studijske skupine prema različitim predmetima uz poneku promjenu tijekom tolikih godina. Savjetnici su napismeno pripremali svoje želje koje su kasnije zborno prodiskutirane na povremenim sastancima, zajedno s prijedlozima koji su stizali sa svih strana, dok nije napravljen prvi niz Nacrta (Schemata)12.

Nakon što je plenarna sjednica Komisije ispitala te nacrte i predala ih rimskom prvosvećeniku, poslani su i svim biskupima i raznim crkvenim tijeli-

8 Usp. Codex Iuris Canonici, Pii X. P. M. iussu digestus, Benedicti P. XV. auctoritate promulgatus, u: AAS 9 (1917.), pars II., (dalje u tekstu CIC-1917.).

9 Usp. Predgovor, u: Zakonik kanonskoga prava proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., s izvorima (hrvatski prijevod), GK, Zagreb, 1996., str. XXXIX.; Communicationes 1 (1969.), str. 35. Broj savjetnika stalno se povećavao tako da je 1977. dosegnuo stotinu.

Usp. M. BERLJAK, Iter i glavne značajke novog Kodeksa kanonskog prava, u: Bogoslovska smotra LIV (1984.), str. 238.

10 Usp. Communicationes 1 (1969.), str. 44-54. Usp. M. BERLJAK, Iter i glavne značajke…, bilješka 28., str. 241.

11 Matija Berljak navodi pet faza: 1) tehničko - redakcijskog karaktera u pripremi i izradi nacrta novoga Zakonika; 2) najšire savjetovanje s obzirom na sve i pojedine nacrte novoga Zakonika; 3) pregledavanje, popravljanje i ispitivanje s najvećom pažnjom svake prispjele primjedbe; 4) revidiranje i usavršavanje konačnoga Nacrta; 5) zakonodavni karakter. Usp. M. BERLJAK, Iter i glavne značajke..., str. 241-242.

12 Usp. Predgovor…, str. XLIX-LI; A. GIACOBBI, Il diritto nella storia…, str. 223-224.

Ivan_Pavao_02.p65

289

12.10.2007, 10:14

290

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

ma između 1972. i 1977. Budući da su se primjedbe postupno vraćale u Rim, radilo se sedam godina na obradi svakoga Nacrta u deset studijskih skupina.13 Pavao VI., kao ni Ivan Pavao I., zbog smrti nisu doživjeli završetak rada na reviziji Zakonika. Ivan Pavao II. nastavio je s revizijom, te je u vremenu svoga pontifikata proglasio ne samo novi Zakonik kanonskoga prava (1983.)14 za latinsku Crkvu, nego i Zakonik kanona istočnih Crkava (1990.)15, preuredio Rimsku kuriju16, donio neke posebne zakone, a potpisani su i mnogobrojni međunarodni ugovori između Svete Stolice i pojedinih država.

1. Zakonik kanonskoga prava iz 1983.

1.1. Sudjelovanje Ivana Pavla II. u obnovi Zakonika iz 1983.

Komisija za reviziju latinskoga Zakonika došla je 1980. do posljednjega nacrta s progresivnim označavanjem brojeva kanona. Prema želji Ivana Pavla II. taj je nacrt ispitan na plenarnoj sjednici u listopadu 1981. Sjednica je izvršila neka dotjerivanja i jednodušnim pristankom predložila Ivanu Pavlu II. da objavi Zakonik u njegovom konačnom tekstu u travnju 1982. Ivan Pavao II. osobno je provjerio cijeli Zakonik uz pomoć osmorice stručnjaka koji su uživali njegovo povjerenje, i odredio da ga želi proglasiti 25. siječnja 1983.17 Zakonik je proglašen apostolskom konstitucijom Sacrae disciplinae leges18.

Proglašenje je bilo čin kojim je zakonodavac priopćio zakon zajednici kao obvezatni zapovjedni red. Proglašenje nije bilo jednostavno priopćenje, samo da se obavijesti zajednica koja je sposobna primiti zakon, nego je prenijelo naredbu koja je obvezatna. Apostolska konstitucija Sacrae disciplinae leges pouzdano tumači značenje toga čina. Nakon proglašenja Zakonik nije odmah stupio na snagu nego je postojalo razdoblje u kojem nije obvezivao (vacatio Usp. Predgovor…, str. LI.; A. GIACOBBI, Il diritto nella storia…, str. 224.

Usp. Codex Iuris Canonici, auctoritate Ioannis Pauli PP. II. promulgatus, u: AAS 75 (1983.), pars II.; hrvatski prijevod Zakonik kanonskoga prava, proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., Glas Koncila, Zagreb, 1988., a Fontium annotatione auctus, Libreria Editrice Vaticana, 1989.; hrvatski prijevod Zakonik kanonskoga prava, proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., s izvorima, Glas Koncila, Zagreb, 1996. (dalje u tekstu ZKP-1983.).

15 Usp. Codex Canonum Ecclesiarum Orientalium, auctoritate Ioannis Pauli PP. II. promulgatus, u: AAS (1990.), br. 11, a Fontium annotationes auctus, Libreria Editrice Vaticana, 1995.; hrvatski prijevod Zakonik kanona istočnih Crkava, proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., s izvorima, Glas Koncila, Zagreb, 1996. (dalje u tekstu ZKIC-1990.).

16 Usp. IOANNES PAULUS PP. II., Constitutio apostolica de Romana curia Pastor bonus, (28. iunii 1988.), u: AAS 80 (1988.), str. 841-930. (dalje u tekstu PB).

17 Usp. Predgovor…, str. LV-LVII. 18 Usp. IOANNES PAULUS PP. II., Constitutio apostolica Sacrae disciplinae leges, u: AAS 75 (1983.), pars II., str. VII-VIII. (dalje u tekstu SDL).

13 14

Ivan_Pavao_02.p65

290

12.10.2007, 10:14

291

Josip Šalković: Kanonskopravno uređenje u vrijeme Ivana Pavla II.

legis). Ivan Pavao II. odredio je da novi Zakonik počinje obvezivati od 27. studenoga 1983.19 Proglašenje je bilo čin papinske vrhovne apostolske vlasti, ali i odgovor na njegovu dužnost vrhovnoga pastira Katoličke crkve.

1.2. Sadržaj Zakonika Zakonik kanonskoga prava iz 1983., prema službenom izdanju Acta Apostolicae Sedis, vol. 75, pars II., od 25. siječnja 1983., sadržava: a) Naslov: Codex Iuris Canonici auctoritate Ioannis Pauli PP. II. promulgatus20. Zakonik je izišao u izdanju Vatikanske knjižare Typis Polyglottis Vaticanis 1983.; b) Zabranu pretiskavanja ili prevođenja na drugi jezik. “Sveta Stolica pridržava sebi sva prava. Nitko ne smije, bez dopuštenja Svete Stolice, ovaj Zakonik pretiskati ili prevesti na drugi jezik”21. Državno tajništvo Svete Stolice je, osim ovih izričitih odredaba, nadodalo još neke, koje stupaju na snagu samim objavljivanjem: 1) samo je latinski tekst novoga Zakonika službeni tekst; 2) na temelju međunarodnih konvencija Sveta Stolica izričito sebi pridržava pravo na tekst; 3) dopuštenje za prevođenje redovito će se davati preko biskupskih konferencija22; c) Apostolsku konstituciju Sacrae disciplinae leges23; d) Predgovor (Praefatio).

Opširan Predgovor u kojemu se iznosi povijesni razvitak kanonskoga prava od najranijih vremena Crkve pa sve do novoga Zakonika24. Središnji sadržaj je sam tekst Zakonika koji se dijeli na sedam knjiga: 1. De normis generalibus (kann.

1-203); 2. De populo Dei (kann. 204-746); 3. De Ecclesiae munere docendi (kann. 747-833); 4. De Ecclesiae munere sanctificandi (kann. 834-1253); 5. De bonis Ecclesiae temporalibus (kann. 1254-1310); 6. De sanctionibus in Ecclesia (kann. 1311-1399); 7. De processibus (kann. 1400-1752)25. Na kraju službenoga izdanja nalazi se Sadržaj26. Hrvatski prijevod Zakonika kanonskoga prava objavljen je 1988., a popravljeno izdanje s Izvorima objavljeno je 1996. u izdanju Glasa Koncila. Posebnu vrijednost u izdanju Zakonika 1996. ima Stvarno kazalo koje je izradio Matija Berljak27.

Usp. SDL, str. XIV. Usp. AAS 75 (1983.), pars II., str. V. 21 Usp. AAS 75 (1983.), pars II., str. VI. 22 Usp. L'Osservatore Romano, br. 22, (29. 1. 1983.), str. 1.

23 Usp. AAS 75 (1983.), pars II., str. VII-XIV. 24 Usp. AAS 75 (1983.), pars II., str. XVII-XXX. 25 Usp. AAS 75 (1983.), pars II., str. 1-301.

26 Usp. AAS 75 (1983.), pars II., str. 305-317.

27 Usp. Codex Iuris Canonici, auctoritate Ioannis Pauli PP. II. promulgatus, u: AAS 75 (1983.), pars II.; hrvatski prijevod Zakonik kanonskoga prava, proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., Glas Koncila, Zagreb, 1988., a Fontium annotatione auctus, Libreria Editrice Vaticana, 1989.; hrvatski prijevod Zakonik kanonskoga prava, proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., s izvorima, Glas Koncila, Zagreb, 1996., str. 971-1084.

19 20

Ivan_Pavao_02.p65

291

12.10.2007, 10:14

292

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

1.3. Teološko - pravna ostvarenja Zakonika Ivan Pavao II. u apostolskoj konstituciji Sacrae disciplinae leges ističe da su novine Zakonika novine Sabora na liniji kontinuiteta zakonodavne tradicije Crkve te da ćemo se morati stalno pozivati na Sabor da bismo razumjeli ekleziologiju koja je temelj novoga Zakonika28. “Ono temeljito novo što donosi Sabor, osobito u svom ekleziološkom nauku, ne udaljujući se nikad od zakonodavne predaje Crkve, jest također novo u novom Zakoniku.”29 Preuređeni Zakonik, između sastojaka koji izražavaju pravu i vlastitu sliku Crkve, posebno stavlja naglasak: na nauk prema kojemu se Crkva predstavlja kao Božji narod a hijerarhijska vlast kao služenje; na nauk koji prikazuje Crkvu kao zajedništvo i potom određuje međusobne odnose koji moraju vladati između partikularne i opće Crkve te između zbornosti Biskupskog zbora i prvenstva rimskog prvosvećenika; na nauk prema kojemu svi članovi Božjega naroda, na sebi vlastiti način, sudjeluju u trostrukoj Kristovoj službi: svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj; na nauk o dužnostima i pravima vjernika, posebice laika; na nauk o karizmama i naglašavanje prava i dužnosti da se one vrše. Ivan Pavao II. važećim Zakonikom ustanovljuje nove pravne ustanove kojima želi potaknuti razvoj novih oblika zbornoga sudioništva u strukturama suodgovornosti na različitim razinama30. Isto tako, od velike su važnosti i teološko - pravne odredbe o ekumenskoj, misijskoj i pastoralnoj usmjerenosti Crkve. Istaknuta načela ne iscrpljuju sav teološko - pravni sadržaj nego pomažu shvatiti temeljne linije kanonskopravnoga uređenja, napose Zakonika.

“Zakonik na određeni način možemo shvatiti kao veliki napor da se saborski nauk, tj. saborska ekleziologija, prenese na kanonistički govor. Iako nije moguće sliku Crkve, opisanu naukom Sabora, savršeno prevesti na kanonistički jezik, ipak da se Zakonik uvijek treba vraćati toj slici kao prvotUsp. SDL, str. XII. Isto, str. XXXI. 30 Zborno sudioništvo u strukturama suodgovornosti odnosi se na savjetovanje i pomoć mjerodavnoj crkvenoj vlasti u smislu vršenja njihove službe. Zbornim sudioništvom u strukturama suodgovornosti ne nastaje sudjelovanje u vlasti kao takvoj, ali postoji sudjelovanje u vršenju vlasti. Na razini opće Crkve Zakonik govori o dva tijela suodgovornosti: biskupska sinoda (kann. 342-348) i konzistorij (kan. 353, §§ 2-3). Na razini partikularne Crkve Zakonik, temeljeći se na izvorima Sabora, predviđa širu organizaciju suodgovornosti: savjetovanje u važnim stvarima između dijecezanskog biskupa, biskupa koadjutora i pomoćnog biskupa (kan. 407), biskupijska sinoda (kann. 460-468), biskupsko vijeće (kan. 473, § 4), ekonomsko vijeće (kann. 492-493), prezbitersko vijeće (kann.

495-501), zbor savjetnika (kan. 502), pastoralno vijeće (kann. 511-514). Na razini župe Zakonik predviđa dva tijela: župno pastoralno vijeće (kan. 536) i župno ekonomsko vijeće (kan. 537). U redovničkim ustanovama postoji također široka organizacija sudioništva i suodgovornosti regulirana pravom.

28 29

Ivan_Pavao_02.p65

292

12.10.2007, 10:14

293

Josip Šalković: Kanonskopravno uređenje u vrijeme Ivana Pavla II.

nom uzoru čije crte mora u sebi, koliko je to moguće, izricati po svojoj naravi.”31 Skupina stručnjaka teologa i pravnika zaslužna je što kanonsko pravo kao normu, napose Zakonik, promatramo kao teološko pravo. To znači da se kanonsko pravo, a onda i Zakonik, oslanja izvorno na teologiju i ne može biti u sukobu s njom. Iako je riječ o dvije različite discipline, one su duboko povezane, jer temelj odredbe treba tražiti u dimenziji koja transcendira pravo, a to je teologija32. Posebno treba uzimati u obzir rezultate egzegeze, dogmatske, moralne i pastoralne teologije. U duhu smjernica Sabora i rezultata teologije treba promatrati “neke temeljne odredbe prema kojima se ravna sav Zakonik, ali u granicama njemu vlastita predmeta, kao i jezika koji je s tim predmetom povezan”33.

Važeći Zakonik, premda se sastoji od više knjiga kojima se regulira različita pravna materija, jedan je i jedinstveni niz normi koji se ostvaruje u životu Crkve. Narav Zakonika nije takva da bude jedini zakon latinske Crkve. U kanonskopravnome uređenju, osim Zakonika, treba uzimati u obzir pravne izvore, pravnu nauku i trajnu zakonodavnu produkciju koja odgovara novim potrebama. Zakonik prihvaća taj kriterij i ne ide za uniformiranjem crkvene discipline, nego otvara prostor odredbama koje će odgovoriti potrebama različitih mjesta, tj. odredbama krajevnoga prava. Isto tako, Zakonik je upotpunjen i drugim općim (generalnim) i posebnim (specijalnim) odredbama34. Iako Zakonik s određenom opreznošću pristupa zakonodavnoj decentralizaciji, ipak otvara dovoljno mogućnosti da se na tom području osjete posljedice prekida prijašnje centralizacije.

U vremenu kada je Sabor otkrio osnovne perspektive i horizonte koji još nisu dovoljno produbljeni, kada je od Sabora svatko uzimao ono što je prema vlastitim idejama želio, kada su se pojavila suprotna tumačenja i otežavala primjenu i promicanje saborskih načela, objavljen je Zakonik upućivao, barem u općim linijama, na stavove Sabora u pitanjima ekleziologije i crkvene discipline. Zakonik, nakon Sabora, pruža Crkvi pravnu sigurnost, jer jasna definicija prava i obveza omogućuje pravednost, pravičnost i ljubav. Stoga je Zakonik potreban za život Crkve koja je ustanovljena kao društveno i vidljivo tijelo te su joj potrebne suvremene odredbe35. Preko odredbi Zakonika postaje “vidljiva hijerarhijska i organska struktura Crkve, točno se određuje vršenje zadaća povjerenih Crkvi, svete vlasti i spasenjskog upravljanja Riječju i Sakramentima; reguliraju se međupersonalni odnosi, prava i uzajamne obve-

SDL, str. XXIX. Usp. M. BERLJAK, Iter i glavne značajke…, str. 244.

33 SDL, str. XXXI. 34 Usp. A. GIACOBBI, Il diritto nella storia…, str. 228-229.

35 O potrebi Zakonika u Crkvi vidi: AA. VV., Perché un Codice nella Chiesa, Bologna, 1984.

31 32

Ivan_Pavao_02.p65

293

12.10.2007, 10:14

294

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

ze vjernika i laika i posvećenih službenika prema pravednosti, pravičnosti i ljubavi; podupire se, unapređuje i štiti svaka inicijativa pojedinaca i zajednica za promicanje i unapređenje kršćanskog života”36. Značenje Zakonika ili zakona ne smije se precijeniti s pravne strane, a na to upozorava i Ivan Pavao II. u apostolskoj konstituciji Sacrae disciplinae leges: “…svrha Zakonika nije da nadomjesti vjeru, milost, karizmu i osobito ljubav u životu Crkve”37.

Naprotiv, svrha je Zakonika stvoriti “takav red u crkvenoj zajednici koji daje prvenstvo ljubavi, milosti i karizmi i u isto vrijeme olakšava njezin organski razvoj u životu i crkvene zajednice i pojedinaca koji joj pripadaju”38.

2. Apostolska konstitucija o Rimskoj kuriji Pastor bonus 1988.

2.1. Kratki povijesni pregled organizacije i reforme Rimske kurije Povijesno gledano, oblikovanje Rimske kurije i njezina organizacija rezultat su dugoga povijesnoga procesa koji je započeo u prvim stoljećima Crkve, jer su rimski prvosvećenici već tada trebali suradnike za svoju važnu pastoralnu službu koja je postajala sve šira i važnija. U povijesti organizacije Rimske kurije tri su razdoblja: 1. Razdoblje prezbiterija i sinoda (IV. - X. st.); 2. Razdoblje konzistorija (XI. - XVI. st.); 3. Razdoblje kongregacija (XVI. st. do naših dana)39.

Rimski prvosvećenici, već od najranijih vremena, da bi promicali dobrobit opće Crkve, koristili su se uslugama bilo pojedinaca bilo ustanova koje su odabirali iz Rimske Crkve. Najvećim dijelom služili su se radom prezbitera i đakona koji su pripadali toj Crkvi. U stvarima od posebne važnosti, rimski su prvosvećenici tražili pomoć rimskih sinoda ili sabora na koje su se pozivali biskupi koji su vršili svoju službu u rimskoj crkvenoj pokrajini40. Od XI. st. kardinali su počeli dobivati (preuzimati) sve veću važnost u rimskoj Crkvi, osobito u izboru rimskih prvosvećenika, pa su se rimski prvosvećenici sve više služili suradnjom kardinala, tako da se uloga rimske sinode ili sabora postupno smanjivala, a onda i prestala. Nakon XIII. st. rimski su prvosvećenici obavljali crkvene poslove zajedno s kardinalima sjedinjenima u konzistorij koji postaju stalno sredstvo u službi rimskom prvosvećeniku41. Važnu reorgani-

N. ŠKALABRIN, Uvod u kanonsko pravo…, str. 101.

SDL, str. XXIX. 38 Isto.

39 Usp. L. CHIAPPETTA, Il Codice di diritto canonico, sv. I., Roma, 1996., str. 478.

40 Usp. PB, br. 4.

41 Usp. isto.

36 37

Ivan_Pavao_02.p65

294

12.10.2007, 10:14

295

Josip Šalković: Kanonskopravno uređenje u vrijeme Ivana Pavla II.

zaciju Rimske kurije izvršio je Siksto V. apostolskom konstitucijom Immensa aeterni Dei, 22. siječnja 1588., kojom je ustanovio petnaest ureda s namjerom da se jedan Kardinalski zbor nadomjesti s više zborova, sastavljenih od nekih kardinala, ali da se vlast tih zborova ograniči na neko određeno polje i na određeni predmet. Ustanovljenjem Kongregacija rimski prvosvećenici počeli su se sve više koristiti zbornim vijećima pa je izvorna zadaća konzistorija umanjena42. Uređenje koje je uspostavio Siksto V. ostalo je na snazi do Pija X. koji je 29. lipnja 1908. apostolskom konstitucijom Sapienti consilio učinio reformu s nakanom da Rimska kurija “uređena na odgovarajući i svima jasan način, može lakše pružati svoj rad i potpunije pomagati rimskom prvosvećeniku i Crkvi”.43 Ta je obnova Pija X. poslije u Zakoniku kanonskoga prava iz 1917.44 potvrđena i dopunjena te je ostala gotovo nepromijenjena sve do završetka II. vatikanskoga sabora .

Novo lice Crkve, otkriveno II. vatikanskim saborom, spontano je donijelo novo prilagođivanje Rimske kurije potrebama vremena, krajeva i obreda45.

Pavao VI. preuredio je Rimsku kuriju 15. kolovoza 1967. apostolskom konstitucijom Regimini Ecclesiae universae46, kojom je odredio uređenje Kurije, mjerodavnost i način postupanja već postojećih ureda, njihovo daljnje izvršavanje jurisdikcijske ili upravne službe, te ustanovio i nove urede kojih je zadaća bila promicati pojedinačne pastoralne pothvate u Crkvi; pozvao je u Rimsku kuriju dijecezanske biskupe i istodobno se pobrinuo za usklađivanje među uredima preko povremenih sastanaka njihovih kardinala voditelja, sa svrhom da se na uzajamnim savjetovanjima točno ispitaju zajednički problemi; uveo je drugi odsjek u sudu Apostolske signature radi prikladnije zaštite bitnih vjerničkih prava47. Pet godina poslije objavljivanja spomenute Konstitucije Pavao VI. zapovjedio je da se provedena obnova procijeni i istodobno točno istraži slaže li se doista sa zahtjevima II. vatikanskoga sabora, odgovara li potrebama kršćanskoga naroda i građanskoga društva. Za ispunjenje te zadaće određeno je povjerenstvo koje je sve do smrti Pavla VI. vršilo svoj posao48.

Usp. isto.

Usp. PIUS X., Const. Ap. Sapienti consilio, u: AAS 1 (1909.), str. 8. Učinci te obnove bili su: obnovljena je Sveta rimska rota da bi obavljala sudske poslove; kongregacije su izgubile sudbenu mjerodavnost i postale samo upravne ustanove; obnovljeno je načelo da kongregacije imaju svoje pravo, ne dodjeljujući ga nikome drugome, tj. da pojedine stvari mora rješavati mjerodavni ured, a ne više ureda istodobno. Usp. PB, br. 4.

44 Usp. CIC-1917., kann. 242-264.

45 Usp. CD, 9.

46 Usp. PAULUS VI., Cost. Ap. Regimini Ecclesiae Universae, (15. kolovoza 1967.), u: AAS 59 (1967.), str. 885-928.

47 Usp. PB, br. 5; L. CHIAPPETTA, Il Codice di diritto canonico..., str. 479.

48 Usp. PB, br. 5.

42 43

Ivan_Pavao_02.p65

295

12.10.2007, 10:14

296

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

2.2. Reorganizacija Rimske kurije u pontifikatu Ivana Pavla II. Ivan Pavao II. već je na samom početku pontifikata iskazao želju za reorganizacijom Rimske kurije. Tražio je mišljenje ureda i zahtijevao sud svega Kardinalskoga zbora o Rimskoj kuriji. Tako su kardinali, dva puta sabrani u generalni konzistorij, ozbiljno raspravljali i dali savjete o postupku i načelima uređenja Rimske kurije. Traženje savjeta od kardinala, kao i rasprava, bili su u skladu s kan. 349 važećega Zakonika49. U Zakoniku iz 1983. nalaze se samo dva kanona o Rimskoj kuriji50, jer se u vrijeme proglašenja Zakonika pripremala reforma Rimske kurije. U studenome 1983. Ivan Pavao II. ustanovio je posebnu Komisiju kojoj je predsjedao kardinal Aurelio Sabattani51. Kao plod općeg savjetovanja i rada Komisije nastao je Nacrt posebnoga zakona o Rimskoj kuriji. Nacrt su ispitali svi kardinali, patrijarsi istočnih Crkava, biskupske konferencije i uredi Rimske kurije, a preispitan je i na plenarnoj skupštini kardinala, kao i na izvanrednoj sinodi 1985. U siječnju 1986. imenovano je Povjerenstvo kardinala, kojem je predsjedao kardinal Sebastiano Baggio52. Povjerenstvo je imalo zadatak, uzevši u obzir primjedbe i savjete dobivene iz mnogobrojnih savjetovanja te upoznavši i mišljenje nekih pravnika, pripremiti poseban zakon o Rimskoj kuriji, u skladu s novim Zakonikom. Više od godine dana Ivan Pavao II. je osobno i s grupom stručnjaka od povjerenja raspravljao i pregledavao posebni zakon o Rimskoj kuriji koji je 28. lipnja 1988. – o četiristotoj godišnjici proglašenja apostolske konstitucije Immensa aeterni Dei Siksta V., o osamdesetoj godišnjici Sapienti consilio Pija X. i o dvadesetoj godišnjici stupanja na snagu Regimini Ecclesiae universae Pavla VI. – proglasio apostolskom konstitucijom Pastor bonus53.

Apostolska konstitucija Pastor bonus sastoji se od 14 brojeva u kojima se donosi kratki povijesni pregled organizacije i reformi Rimske kurije i sažimlju načela, nakane i svrhe koje treba postići, i od 193 članka podijeljenih u devet Naslova (dijelova): 1. Opće odredbe (čl. 1-38); 2. Državno tajništvo: odsjek općih poslova, odsjek odnosa s državom (čl. 39-47); 3. Kongregacije: Kongregacija za nauk vjere, Kongregacija za istočne Crkve, Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Kongregacija za proglašenje svetaca,

49 Kardinali su najtješnjom i osobitom vezom povezani sa služenjem rimskom biskupu i njemu “pomažu bilo radeći zborno, kad su sazvani da raspravljaju o pitanjima veće važnosti, bilo kao pojedinci, različitim službama koje obavljaju i na pomoć su mu osobito u svagdanjoj brizi za opću Crkvu”. Usp. ZKP-1983., kan. 349.

50 Usp. ZKP-1983., kann. 360-361.

51 Usp. L. CHIAPPETTA, Il Codice di diritto canonico..., str. 481.

52 Usp. isto.

53 Usp. IOANNES PAULUS PP. II., Constitutio apostolica de Romana curia Pastor bonus, (28. iunii 1988.), u: AAS 80 (1988.), str. 841-930.

Ivan_Pavao_02.p65

296

12.10.2007, 10:14

297

Josip Šalković: Kanonskopravno uređenje u vrijeme Ivana Pavla II.

Kongregacija za biskupe, Kongregacija za evangelizaciju naroda, Kongregacija za kler, Kongregacija za ustanove posvećenoga života i za družbe apostolskoga života, Kongregacija za sjemeništa i za učilišta (čl. 48-116); 4. Sudovi: Apostolska pokorničarna, Vrhovni sud Apostolske signature, Sud Rimske rote (čl.

117-130); 5. Papinska vijeća: Papinsko vijeće za laike, Papinsko vijeće za promicanje jedinstva kršćana, Papinsko vijeće za obitelj, Papinsko vijeće za pravdu i mir, Papinsko vijeće “jedno srce”, Papinsko vijeće za duhovnu brigu oko selilaca i putnika, Papinsko vijeće za apostolat zdravstvenih radnika, Papinsko vijeće za tumačenje zakonodavnih tekstova, Papinsko vijeće za dijalog među religijama, Papinsko vijeće za dijalog s nevjernicima, Papinsko vijeće za kulturu, Papinsko vijeće za sredstva društvenog priopćavanja (čl. 131-170); 6. Službe: Apostolska komora, Uprava imovine Apostolske Stolice, Prefektura gospodarskih poslova Svete Stolice (čl. 171-179); 7. Ostale ustanove Rimske kurije: Prefektura papinske palače, Služba bogoslužnih slavlja vrhovnog svećenika (čl. 180-182); 8. Odvjetnici (čl. 183-185); 9. Ustanove povezane sa Svetom Stolicom (čl. 186-193)54. U završnoj odredbi apostolske konstitucije Pastor bonus Ivan Pavao II. odredio je da svoje potpune i cjelovite učinke posebni zakon o Rimskoj kuriji ostvaruje stupanjem na snagu 1. ožujka 1989.

2.3. Ostvarenja reorganizacijom Rimske kurije Reorganizacija Kurije izvršena u pontifikatu Ivana Pavla II. tijesno je bila povezana s kanonskom tradicijom njegova predšasnika Pavla VI. Jedna i druga reorganizacija u neku ruku potječu od II. vatikanskoga sabora i vodi ih ista misao i isti duh. Rimsku kuriju treba gledati kao sveukupnost ureda i središnjih ustanova “koje pomažu rimskom biskupu u vršenju njegove vrhovne pastirske službe, kojom se jača jedinstvo vjere i zajedništvo Božjeg naroda i promiče vlastito poslanje Crkve u svijetu na dobrobit i služenje općoj Crkvi i partikularnim Crkvama”55.

Služba Rimske kurije ne pripada vlastitom uređenju Crkve, utemeljenom na božanskom pravu, ali ima istinsku crkvenu narav jer svoje postojanje i mjerodavnost dobiva od pastira opće Crkve. Osobito obilježje svih i svakoga ureda Rimske kurije je njezina ministerijalna narav56 i zamjenički karakter jer ne djeluje u svoje ime ni po svojem nahođenju, nego vrši vlast dobivenu od rimskoga prvosvećenika u nekoj bitnoj i prirođenoj povezanosti s njim te

54 Kao što su: Tajni vatikanski arhiv, Apostolska vatikanska knjižnica, Razne ustanove za istraživanje i širenje istine, Vatikanska višejezična tiskara, Vatikanska izdavačka knjižara, Vatikanska radijska postaja, Vatikanski televizijski centar, Radionica svetoga Petra, Apostolska milostinjarna. Usp. PB, čl. 186-193.

55 Usp. PB, čl. 1.

56 Usp. CD, 9.

Ivan_Pavao_02.p65

297

12.10.2007, 10:14

298

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

je svojstveno takvoj vlasti da revnost u djelovanju uvijek povezuje s voljom onoga od koga potječe57. Nadalje, Rimska je kurija zbog dijakonije, povezane s petrovskim služenjem, tijesno povezana s biskupima svega svijeta. To dokazuje i sastav Rimske kurije koji čine gotovo svi oci kardinali, a pročelnici svakoga ureda imaju većinom biskupski biljeg i milost te pripadaju jedinstvenom Biskupskom zboru. Osim toga, među članove ureda uzimaju se poneki dijecezanski biskupi, dijecezanski prezbiteri iz svega svijeta, redovnici, redovnice i laici. Takvim stapanjem snaga postiže se da svi crkveni redovi, povezani sa služenjem vrhovnoga svećenika, uvijek djelotvornije pomažu u nastavljanju pastoralnoga rada Rimske kurije. U građanskome društvu ne postoji ništa slično tome služenju, stoga svi djelatnici Kurije trebaju vršiti svoj posao u duhu služenja slijedeći i nasljedujući dijakoniju samoga Krista58. Iz ovoga proizlazi da služenje Rimske kurije, ima obilježje zbornosti, a ono se najviše ističe i ima simboličku snagu kada se biskupi pozivaju da pojedinim uredima pružaju odgovarajuću pomoć. Osim toga, svi i svaki biskup imaju nepovredivo pravo i dužnost pohađati nasljednika blaženoga Petra, osobito pohodima apostolskim pragovima59. Tada biskupi partikularnih Crkava, osobno i privatno, s rimskim prvosvećenikom razmatraju neka pitanja svojih biskupija i zajedno s njime sudjeluju u brizi za sve Crkve. Pohodi, osim toga, biskupima pružaju priliku s mjerodavnim uredima Rimske kurije razmotriti i ispitati nastojanja koja se tiču nauka i pastoralnoga djelovanja, apostolske pothvate i poteškoće s kojima se susreću u pastoralnoj brizi za spasenje duša60.

Apostolskom konstitucijom Pastor bonus Rimska kurija je prikazana eklezijalno i pozvana vršiti službu jedinstva: jedinstvo vjere i jedinstvo stege61.

U reorganizaciji Ivan Pavao II. želio je da slika i lice Rimske kurije odgovaraju novim zahtjevima našega vremena, a da se obnova crkvenih zakona na neki način upotpuni i dovrši; da drevni uredi i ustanove Rimske kurije postanu prikladniji za postizanje svrhe za koju su ustanovljeni, tj. za sudjelovanje u upravnoj, sudskoj i izvršnoj službi i zato su područja djelovanja ovih ureda prikladnije podijeljena među njima i pobliže određena. Reorganizacijom Kurije ponovno je razmotren pravni oblik i opravdanje onih ustanova koje se s pravom nazivaju posaborske. To je učinjeno s namjerom da bi služba tih ustanova, tj. promicanje posebnih pastoralnih djela u Crkvi i rješavanje problema koji, zbog sve ubrzanijeg ritma, zaokupljaju brigu pastira i zahtijevaju pravodobne i sigurne odgovore, bivala sve korisnija i plodonosnija62.

57 58 59 60 61 62

Ivan_Pavao_02.p65

Usp. PB, br. 8.

Usp. PB, br. 9.

Usp. ZKP-1983., kann. 395, § 2, 400; ZKIC-1990., kann. 92, § 3, 163, 208, 317.

Usp. PB, br. 10.

Usp. PB, br. 11-12.

Usp. PB, br. 13.

298

12.10.2007, 10:14

299

Josip Šalković: Kanonskopravno uređenje u vrijeme Ivana Pavla II.

Sadašnja se reorganizacija Rimske kurije ne pokazuje savršenom, zato je Rimska kurija u kanonskome pravu, kao što smo vidjeli i u kratkom povijesnom pregledu, otvorena promjenama i reformama da bi stalno bila učinkovita, da uređenje i način djelovanja sve više odgovaraju ekleziološkom duhu, da sve očitije postaje prikladno sredstvo za postignuće pastoralnih svrha i da iz dana u dan sve bolje ide ususret potrebama crkvenoga i građanskoga društva. Zato je moguće i može se očekivati, da će i sadašnji Rimski Prvosvećenik učiniti neke reorganizacijske zahvate kojima bi još više pojednostavnio birokratizaciju, uspostavio bolju suradnju među pojedinim ustanovama, dao im veću autonomiju (ako je potrebno) ili pak smanjio njihove troškove.

3. Zakonik kanona istočnih Crkava iz 1990.

3.1. Rad na kodifikaciji Zakonika istočnoga kanonskoga prava Istočne katoličke Crkve sjedinjene s rimskim prvosvećenikom, u potpunom su zajedništvu vjere s latinskom Crkvom, podložne su općoj jurisdikciji rimskoga prvosvećenika, ali ipak imaju svoje pravo koje odgovara njihovim tradicijama. Isus Krist osnovao je jednu Crkvu, u kojoj se jedinstvo očituje u vezama ispovijedanja vjere, sakramenata i crkvenoga upravljanja. Unutar Božanskoga prava i ustrojstva Crkve disciplina se u Crkvi razvijala u raznim krajevima različito. U većini slučajeva razvoj različite discipline bio je ovisan o obrednim razlikama u Crkvi tj. o liturgijskoj, bogoslovnoj, duhovnoj i disciplinskoj baštini, na koje je, pored drugih razloga, najviše utjecala politička razdioba na Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo. Zapadne Crkve, pod neposrednim utjecajem rimskoga prvosvećenika, postupno su uniformirale liturgiju, bogoslužje, disciplinu i duhovnu baštinu, dok su istočne Crkve, karakterizirane mnoštvom sjedišta i pod utjecajem istočnih partijarha, zahtijevale svaka za sebe jednako dostojanstvo i autonomiju na liturgijskom, bogoslovnom, duhovnom i disciplinskom polju63. Kao posljedica složenih događaja, 1054. istočne Crkve se dijele od Rima. No, nisu se sve istočne Crkve odijelile „U tijeku dugih stoljeća u svakom patrijarhatu razvilo se vlastito pravo, ali posvuda na temelju zajedničke baštine ranokršćanske praotačke predaje. U tijeku prvoga kršćanskog tisućljeća sve su te različite samosvojne Crkve Istoka i Zapada živjele u zajedništvu, u "zajednici ljubavi" kojoj je predsjedao rimski biskup kao vršitelj Petrove službe u Crkvi. U tijeku drugoga tisućljeća došlo je do prekida crkvenoupravnih sveza zajedništva više istočnih patrijarhata s rimskim, ali je u svima najvećim dijelom sačuvana i crkvenopravna baština razvijena u prvom tisućljeću. Svaka samosvojna Crkva, bila ili ne bila u potpunom zajedništvu s Rimskom Crkvom, utvrđivala je, bilježila i razvijala svoj pravni sustav na otačkim temeljima”. S. MIKLOVŠ, Popratna riječ, u: Zakonik kanona istočnih Crkava, proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., s izvorima, Glas koncila, Zagreb, 1996., str. V.-VI. 63

Ivan_Pavao_02.p65

299

12.10.2007, 10:14

300

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

od Rima, a neke su kasnije uspostavile zajedništvo zadržavši svoje liturgijske, bogoslovne, duhovne i disciplinske posebnosti, različite po kulturi i povijesnim prilikama naroda koje svaka samosvojna Crkva izražava vlastitim načinom življenja vjere. Te samosvojne Crkve zovemo istočne Katoličke crkve i obredne su Crkve vlastitoga prava te dio opće Katoličke crkve64. Istočne Katoličke crkve dijele se po obredima. Obred je liturgijska, bogoslovna, duhovna i stegovna baština, različita po kulturi i povijesnim prilikama naroda.

Obredi jesu, osim ako je utvrđeno drugačije, oni koji nastaju iz aleksandrijske, antiohijske, armenske, kaldejske i carigradske predaje65.

Pravo istočnih Crkava bilo je raspršeno u mnoštvu izvora, što je otežavalo njegovu primjenu. Svaki obred i gotovo svaka crkvena pokrajina imala je svoje zasebno pravo više ili manje neovisno od prava ostalih istočnih Crkava. Pio IX. imao je namjeru prikupiti i izdati istočne crkvene zakone. Ivan Krstitelj Pitra, po nalogu Pija IX., skupio je raspršene izvore zakona istočnjaka pod naslovom Iuris ecclesiastici graecorum historia et monumenta. Isto tako, 1862. osnovao je posebnu skupinu kardinala nazvanu Zbor za širenje vjere i za poslove istočnoga obreda66. Uspjeh Zakonika kanonskoga prava (1917.) navodio je na to da se tehnika kodifikacije primijeni i na istočne Katoličke crkve. Pripravni radovi na kodifikaciji započeli su 1929. odlukom Pija XI. Prvi plod tih radova bila je važna kompilacija izvora istočnoga crkvenoga prava.

Godine 1935. imenovana je Papinska komisija za sastavljanje Zakonika istočnoga kanonskoga prava. Prvi radovi na kodifikaciji rezultirali su sastavljanjem dvaju nacrta istočnoga Zakonika koji su završeni 1943. i 1945.

Međutim, nije se pristupilo proglašenju svega Zakonika istočnoga kanonskoga prava, nego je Pio XII. proglasio četiri normativna teksta: Craebrae allatae sunt (1949.), Sollicitudinem nostram (1950.), Postquam apostolicis litteris (1952.), Cleri sanctitati (1957.).67 Ovi su zakoni vodili računa o iskustvu Zakonika kanonskoga prava (1917.) i popravili su neke specifične nedostatke koji su opaženi. Poslije smrti Pija XII. prekinuto je djelomično proglašenje Zakonika istočnoga kanonskoga prava. Premda je Ivan XXIII., kada je najavio II. vatikanski sabor, najavio i proglašenje Zakonika istočnoga kanonskoga prava, osjetila se potreba da se to proglašenje odgodi, da bi Zakonik mogao odgovarati nauku Sabora. Pavao VI. osnovao je 1972. Papinsku komisiju

Usp. N. LODA, Ius commune Ecclesiarum orientalium I., (ad uso esclusivo degli studenti), Roma, 1997.-1998., str. 7-21; L. CHIAPPETTA, Il Codice di diritto canonico..., str. 24-30.

65 Usp. ZKIC-1990., kan. 28; N. LODA, Ius commune Ecclesiarum orientalium..., str. 22-25.

66 Usp. Predgovor, u: Zakonik kanona istočnih Crkava, proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., s izvorima, Glas Koncila, Zagreb, 1996., str. XXVII. 67 Usp. isto, str. XLI. 64

Ivan_Pavao_02.p65

300

12.10.2007, 10:14

301

Josip Šalković: Kanonskopravno uređenje u vrijeme Ivana Pavla II.

za pripremu Zakonika istočnoga kanonskoga prava, koja je kasnije dobila zadatak pripremiti Zakonik koji će odgovarati tom nauku.68

3.2. Rad na kodifikaciji Zakonika u vrijeme Ivana Pavla II. Ivan Pavao II. poticao je daljnji rad na kodifikaciji Zakonika istočnoga kanonskoga prava. Sastav i oblik Papinske komisije za obnovu Zakonika osigurali su njezinu istočnu značajku, a sastojala se iz mnogostrukosti Crkava i u njoj su se u prvom redu odlikovali istočni patrijarsi. Rad Komisije očitovao je u izvrsnom stupnju zbornu oznaku69. Uzorke kanona polagano su izrađivale skupine stručnjaka izabranih iz svih Crkava te ih slale svim biskupima istočnih Katoličkih crkava da, koliko je moguće, izraze mišljenja na zborni način. Kasnije su posebne radne skupine često ponovno razmatrale te uzorke prema mišljenjima biskupa, a Komisija ih je, ako je bilo potrebno, nakon brižljiva ispitivanja preuredila. Od 3. do 14. studenoga 1988. održan je sastanak svih članova Komisije, sazvan nalogom Ivana Pavla II., da odluče glasovanjem treba li čitav sastavak preuređenoga Zakonika držati vrijednim, da se što prije preda vrhovnom svećeniku i da se u vrijeme i na način kako sam odredi proglasi70. Glasovanje o konačnom uzorku Zakonika imalo je ovaj ishod: sve je naslove prihvatio veći dio članova, gotovo jednodušno. Posljednji je uzorak, ispravljen prema volji članova Komisije a naslovljen Zakonik kanona istočnih Crkava, napravljen u deset primjeraka i predan Ivanu Pavlu II. 28. siječnja 1989. s molbom da se proglasi.71 Ivan Pavao II. osobno je i uz pomoć nekoliko stručnjaka, nakon što se posavjetovao s dopredsjednikom i tajnikom Papinske komisije za preuredbu Zakonika istočnoga kanonskoga prava, pregledao posljednji uzorak Zakonika te naredio da se tiskom izda, i konačno 1. listopada 1990. odlučio da novi Zakonik naslovljen Codex Canonum Ecclesiarum Orientalium (Zakonik kanona istočnih Crkava), treba proglasiti 18. toga mjeseca apostolskom konstitucijom Sacri Canones72.

Zakonik kanona istočnih Crkava sadrži 1546 kanona, ne dijeli se na “knjige” nego na 30 naslova što odgovara tradiciji i želji istočnih Katoličkih crkava.

Nakon šest uvodnih kanona (kann. 1-6) red Naslova je slijedeći: 1. Vjernici, njihova prava i obveze (kann. 7-26); 2. Samosvojne Crkve i obredi (kann. 27-

Usp. isto, str. XLIII. Usp. IVAN PAVAO II., Apostolska konstitucija Svete kanone, u: Zakonik kanona istočnih Crkava, proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., s izvorima, Glas Koncila, Zagreb, 1996., str. XIX. (dalje u tekstu SK).

70 Usp. Predgovor, u: Zakonik kanona istočnih Crkava, proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., s izvorima, Glas Koncila, Zagreb, 1996., str. LI. 71 Usp. isto, str. LIII. 72 Usp. SK, str. VIII.-XXIII. 68 69

Ivan_Pavao_02.p65

301

12.10.2007, 10:14

302

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

41); 3. Vrhovna crkvena vlast (kann. 42-54); 4. Patrijarhijske Crkve (kann.

55-150); 5. Velike nadbiskupske Crkve (kann. 151-154); 6. Metropolijske Crkve i druge samosvojne Crkve (kann. 155-176); 7. Eparhije i biskupi (kann.

177-310); 8. Egzarhije i egzarsi (kann. 311-321); 9. Skupštine hijerarha više samosvojnih Crkava (kan. 322); 10. Klerici (kann. 323-398); 11. Laici (kann.

399-409); 12. Monasi, ostali redovnici i članovi drugih ustanova posvećenoga života (kann. 410-572); 13. Vjernička društva (kann. 573-583); 14. Naviještanje blagovijesti narodima (kann. 584-594); 15. Crkveno učiteljstvo (kann. 595-666); 16. Bogoštovlje i osobito sakramenti (kann. 667-895); 17.

Kršteni nekatolici koji ulaze u potpuno zajedništvo s Katoličkom crkvom (kann. 896-901); 18. Ekumenizam ili kako treba unapređivati jedinstvo kršćana (kann. 902-908); 19. Osobe i pravni čini (kann. 909-935); 20. Službe (kann. 936-978); 21. Vlast upravljanja (kann. 979-995); 22. Utoci protiv upravnih odluka (kann. 996-1006); 23. Vremenita crkvena dobra (kann.

1007-1054); 24. Suđenja općenito (kann. 1055-1184); 25. Parnično suđenje (kann. 1185-1356); 26. Neki posebni postupci (kann. 1357-1400); 27. Kaznene mjere u Crkvi (kann. 1401-1467); 28. Postupak u izricanju kazna (kann.

1468-1487); 29. Zakon, običaj i upravni akti (kann. 1488-1539); 30. Zastara i računanje vremena (kann. 1540-1546).73 Zakonik kanona istočnih Crkava stupio je na snagu 1. listopada 1991. i od tada obvezuje sve i samo istočne Katoličke crkve74.

3.3. Ostvarenja i značenje Zakonika kanona istočnih Crkava Proglašenjem Zakonika kanona istočnih Crkava (1990.) Ivan Pavao II. dovršio je za ovo naše vrijeme obnovu kanonskopravnoga uređenja Katoličke crkve75. Proglašenjem toga Zakonika vrlo se znakovito i izričito očituje da je Kristova Crkva širom svijeta jedna ali ne jednolika i da u njoj cvjeta i dobro se usklađuje zakonita raznolikost obreda ili liturgijske, teološke, duhovne i pravne baštine pojedinih Crkava76. Zakonik treba smatrati plodom II. vatikanskoga sabora koji iz “riznice predaje iznosi novo i staro”. Zakonik je zbornik zakona kojim se svi kanoni, zajednički istočnim Katoličkim crkvama, prvi put zajedno sabiru i koje proglašava Vrhovni Zakonodavac.

Kanoni Zakonika istočnih Katoličkih crkava imaju istu čvrstoću kao i kanoni Zakonika kanonskoga prava (1983.) latinske Crkve, tj. vrijede dok se S obzirom na komentar Zakonika kanona istočnih Crkava vidi: Commento al Codice dei canoni delle Chiese Orientali (a cura di P. V. PINTO), Città del Vaticano, 2001.

74 Usp. ZKIC-1990., kan. 1.

75 Njemu su prethodili Zakonik kanonskoga prava latinske Crkve proglašen 1983. i Apostolska konstitucija o Rimskoj kuriji Pastor bonus proglašena 1988. koja se obama Zakonicima nadodaje kao glavno sredstvo rimskog prvosvećenika „za utvrđivanje zajedništva cijele Crkve”. Usp. PB, br. 2.

73

Ivan_Pavao_02.p65

302

12.10.2007, 10:14

303

Josip Šalković: Kanonskopravno uređenje u vrijeme Ivana Pavla II.

ne ukinu, ili dok ih vrhovna crkvena vlast ne izmijeni zbog opravdanih razloga, od kojih je potpuno zajedništvo svih istočnih Crkava s Katoličkom Crkvom sigurno najvažniji razlog. Budući da se i autokefalne pravoslavne Crkve služe svetim kanonima koji su utvrđeni na koncilima prvoga tisućljeća, ovaj Zakonik nije smetnja, nego služenje ekumenskom razumijevanju. Ivan Pavao II. to je istaknuo u apostolskoj konstituciji Sacri Canones: “temeljno je pravo ljudske osobe da svatko ispovijeda svoju vjeru po svojemu obredu”77.

Objavom Zakonika Ivan Pavao II. pokazao je da se jedinstvo Kristove Crkve ne ostvaruje unifikacijom, nego promičući i štiteći bogatu raznolikost kršćanskoga Istoka i kršćanskoga Zapada. To jedinstvo slikovito uspoređuje s dva plućna krila iste Kristove Crkve. Tako oba Zakonika, premda sadrže u više pogleda različitu stegu, ipak pridonose životu i rastu zajedništava iste Crkve.78 Ovako zamišljen i ostvaren Zakonik utvrđuje i promiče ono što je istočnim Crkvama zajedničko, ali istodobno ostavlja široki prostor potičući svaku takvu samosvojnu Crkvu da iz vlastite predaje i prakse utvrdi svoje posebno, partikularno pravo. Zakonik kanona istočnih Crkava ima posebno značenje kada se zajedno pojavljuje i primjenjuje sa Zakonikom kanonskoga prava za latinsku Crkvu na hrvatskome području koje je tijekom dugih stoljeća susretište višestrukih utjecaja kršćanskoga Istoka i kršćanskoga Zapada. Na našem prostoru nalazi se Križevačka eparhija kao “samosvojna Crkva bizantsko - slavenskog obreda, koja je prije više od dva stoljeća utemeljena u slobodnom kraljevskom gradu Križevcima, te živi u katoličkom zajedništvu okupljajući vjernike različitih jezika, običaja i podrijetla”79. Ova činjenica stalno potiče pravne stručnjake (kanoniste), kao i sve članove Božjega naroda, na cjelovito poznavanje, ispravno tumačenje i vjernu primjenu oba Zakonika u životu Crkve na hrvatskome području, što je već jednim dijelom i potvrđeno objavom (prijevodom) Zakonika kanona istočnih Crkava na hrvatski jezik u izdanju Glasa Koncila 1996.

4. Posebni zakoni i međunarodni ugovori U kanonskopravnom uređenju latinske Crkve značajno mjesto zauzimaju i posebni zakoni. Jedan takav zakon donio je Ivan Pavao II. apostolskom konstitucijom Universi dominici gregis 1996.80, a riječ je o odredbama o izboru

Usp. SK, str. XIII. SK, str. XI. 78 Usp. S. MIKLOVŠ, Popratna riječ…, str. VII. 79 Isto.

80 Usp. Acta Apostolicae Sedis 88 (1996.), str. 305-434; Enchiridion Vaticanum 15/ 1996., str. 98-171.

76 77

Ivan_Pavao_02.p65

303

12.10.2007, 10:14

304

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

rimskoga prvosvećenika. Važeće odredbe o izboru rimskoga prvosvećenika za Petrova nasljednika pružaju sigurnost, jasnoću i točnost, a plod su duge kanonske tradicije i nastojanja da se odredbe o izboru stalno unapređuju81.

Tijekom pontifikata Ivana Pavla II. sklopljeni su mnogobrojni međunarodni ugovori između Svete Stolice i pojedinih država na temelju međunarodno priznatih načela o vjerskoj slobodi. U tim se međunarodnim ugovorima s jedne strane poštuje načelo odijeljenosti Crkve od države, tj. da je svaka u svom poretku neovisna i samostalna, dok se s druge strane promiče zdrava suradnja Crkve i države. Takva je suradnja bila i ostaje poželjna u svim državama jer su Crkva i država, svaka sa svoga naslova, u službi istoga čovjeka. Sveta Stolica je tako, osim “temeljnih konkordata”82 potpisala osam ugovora od 1989. do 1998., uglavnom sa saveznim zemljama bivše Istočne Njemačke83. Isto tako, potpisani su međunarodni ugovori (ili konkordati) i s

„U prvim stoljećima kroz različite rasprave dolazilo se do imena, a na izborima su združeno sudjelovali prigradski biskupi, kler i rimski puk. Različite zloupotrebe potaknule su papu Nikolu II. da 1059. utvrdi novi način izbora u kojemu je izbor rezerviran Kardinalskom zboru, a niži kler i narod imali su pravo potvrde. Papa Aleksandar III. na Lateranskom saboru 1179. ukinuo je pravo potvrde te odredio da su za izbor potrebne dvije trećine glasova. Zbog raznih političkih utjecaja na Kardinalski zbor ponekad je bilo teško doći do dvotrećinske većine. Papa Grgur X. uvodi 1274. obvezu konklava, tj. potpunu izolaciju kardinala. Obveza konklava nije u potpunosti uklonila sve zloupotrebe, posebno u XIV. stoljeću kada su mnogi kardinali vezani uz pojedine vladare. Papa Pio V. ograničio je 1567. kardinalsku čast uz rimske crkve da bi smanjio izvanjski utjecaj vladara. Papa Pio X. uvodi 1904. tajno glasovanje u konklavama da bi naglasio utjecaj vlastite savjesti i Duha Svetoga. U novijoj povijesti kanonskoga prava značajno mjesto zauzima apostolska konstitucija Romano Pontifici eligendo, donesena 1975. od Pavla VI.“.

J. ŠALKOVIĆ, Kako se bira novi papa?, u: Glas Koncila, broj 16 (1608), 17. travnja 2005.

82 Usp. Njemački konkordat – Konkordat između Svete Stolice i Njemačkoga Reicha, potpisan 20. srpnja 1933., u: Concordatos I., str. 106-147; Bavarski konkordat – Konkordat između njegove svetosti Pija XI. i države Bavarske, potpisan 29. ožujka 1924., u: Concordatos I., str. 242-266; Pruski ugovor – Ugovor između države Pruske i Svete Stolice, potpisan 14. lipnja 1929., u: Concordatos I., str. 333-358; Badenski konkordat – Konkordat između Svete Stolice i države Baden, potpisan 7. studenoga 1932., u: Concordatos I., str. 153-182; Niedersachsenski konkordat – Konkordat između Svete Stolice i savezne zemlje Niedersachsen, potpisan 26. veljače 1965., u: Concordatos I., str. 185-232.

83 1. Ugovor između Svete Stolice i savezne zemlje Thuringena o osnivanju erfurtske biskupije, potpisan 14. lipnja 1994., u: AAS 87 (1995.), str. 145-154; 2. Ugovor o osnivanju Hamburške nadbiskupije i metropolije – Ugovor između Svete Stolice i slobodnoga i hanzeatskoga grada Hamburga, gornjega Mecklenburg - Vorpommerna i SchleswigHolsteina o osnivanju Hamburške nadbiskupije i metropolije, potpisan 22. rujna 1994., u: AAS 87 (1995.), str. 154-164; 3. Ugovor između Svete Stolice i savezne zemlje Brandenburga te savezne zemlje Sachsena o osnivanju Gorlitzke biskupije, potpisan 4. svibnja 1994., u: AAS 87 (1995.), str. 138-145; 4. Ugovor između Svete Stolice i saveznih zemalja Sachsen - Anhalta, Brandenburga i Sachsena o osnivanju Magdeburške biskupije, potpisan 13. travnja 1994., u: AAS 87 (1995.), str. 129-137; 5. Sachsenski ugovor – Ugo81

Ivan_Pavao_02.p65

304

12.10.2007, 10:14

305

Josip Šalković: Kanonskopravno uređenje u vrijeme Ivana Pavla II.

drugim državama: Talijanski ugovor – Ugovor između Svete Stolice i Republike Italije o izmjenama Lateranskoga konkordata; Španjolski ugovor o pravnim pitanjima; Španjolski ugovor o Vojnom ordinarijatu; Španjolski ugovor o odgoju i kulturi; Španjolski ugovor o gospodarskim pitanjima; Malteški ugovor o vjeronauku; Malteški ugovor o Bogoslovnom fakultetu; Malteški ugovor o katoličkim školama; Malteški ugovor o svjetovnim dobrima Crkve; Malteški ugovor o ženidbi; Poljski konkordat; Izraelski ugovor; Madžarski ugovor o gospodarskim pitanjima; Madžarski ugovor o Vojnom ordinarijatu; Brazilski ugovor o Vojnom ordinarijatu; Bolivijski ugovor o Vojnom ordinarijatu; Venezuelanski ugovor o Vojnom ordinarijatu; Kazahstanski ugovor; Gabonski ugovor; Estonski ugovor; Palestinski ugovor; Litvanski ugovor o pravnim pitanjima; Litvanski ugovor o odgoju i kulturi; Litvanski ugovor o Vojnom ordinarijatu; Ugovor o suradnji između Svete Stolice i Organizacije za afričko jedinstvo (OUA)84.

Sveta Stolica potpisala je i četiri međunarodna ugovora s Republikom Hrvatskom: 1. Hrvatski ugovor o pravnim pitanjima potpisan 19. prosinca 1996.85; 2. Hrvatski ugovor o odgoju i kulturi potpisan 19. prosinca 1996.86; 3. Hrvatski ugovor o Vojnom ordinarijatu potpisan 19. prosinca 1996.87; 4.

Hrvatski ugovor o gospodarskim pitanjima potpisan 9. listopada 1998.88 U govoru 10. travnja 1997., prigodom razmjene ratifikacijskih instrumenta između Svete Stolice i Republike Hrvatske, Ivan Pavao II. je istaknuo da se

vor između Svete Stolice i savezne zemlje Sachsena, potpisan 2. srpnja 1996., u: AAS 89 (1997.), str. 613-650; 6. Thuringenski ugovor – Ugovor između Svete Stolice i savezne zemlje Thuringena, potpisan 11. lipnja 1997., u: AAS 89 (1997.), str. 756-795; 7. Mecklenburško - vorpommernski ugovor – Ugovor između Svete Stolice i savezne zemlje Mecklenburg - Vorpommerna, potpisan 15. rujna 1997., u: AAS 90 (1998.), str. 98-116; 8.

Sachsensko - anhaltski ugovor – Ugovor između Svete Stolice i savezne zemlje Sachsen Anhalta, potpisan 15. siječnja 1998., u: AAS 90 (1998.), str. 470-502.

84 Opširnije o navedenim ugovorima vidi: Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske (pred. J. BOZANIĆ – kom. N. ETEROVIĆ), Zagreb, 2001., str. 129-133.

85 Usp. Hrvatski ugovor o pravnim pitanjima – Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima, potpisan 19. prosinca 1996., u: AAS 89 (1997.), str.

277-287; Narodne novine (1997.), br. 3, str. 96-97.

86 Usp. Hrvatski ugovor o odgoju i kulturi – Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture, potpisan 19. prosinca 1996., u: AAS 89 (1997.), str. 287-296.; Narodne novine (1997.), br. 2, str. 24-26.

87 Usp. Hrvatski ugovor o Vojnom ordinarijatu – Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske, potpisan 19. prosinca 1996., u: AAS 89 (1997.), str. 297-302; Narodne novine (1997.), br. 2, str. 22-24.

88 Usp. Hrvatski ugovor o gospodarskim pitanjima – Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, potpisan 9. listopada 1998., u: AAS 91 (1999.), str. 170-178; Narodne novine (1998.), br. 18, str. 721-723.

Ivan_Pavao_02.p65

305

12.10.2007, 10:14

306

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

nipošto ne radi o “povlasticama danim Katoličkoj crkvi, nego o redovnom načinu uređivanja međusobnih odnosa Crkve i države na korist svih građana… Crkva samo traži da može nastaviti svoje poslanje služenja, s novim poletom, žarom i stvaralaštvom u zoru trećega tisućljeća”89. Četiri sklopljena ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske određuju tako pravni okvir djelovanja Katoličke crkve u državi Hrvatskoj, jamče slobodu pastoralnog djelovanja na svim područjima osobnoga i društvenoga života. Ugovori su otvorili i novo područje suradnje kanonskoga i građanskoga prava što postaje izazov za pravnike, a to se novo pravno područje može nazvati konkordatskim pravom.

5. Zaključak Tijekom pontifikata Ivana Pavla II. ostvarena je hrabra pravna preobrazba u crkvenim ustanovama, prema saborskim zahtjevima, praktičnim smjernicama i kanonskim odredbama. Obnovom Zakonika, reformom Rimske kurije, nekim posebnim zakonima, međunarodnim ugovorima, enciklikama90… Ivan Pavao II. snažno je osvijetlio temeljna načela pozitivnoga kanonskoga uređenja kao što su: sakramentalno, personalističko, zajedničarsko i načelo supsidijarnosti. U poslanju i djelovanju Ivan Pavao II. se zalagao za novi pravni mentalitet i za provedbu odredbi, svjestan da nezadovoljavajući stupanj provedbe rađa opasnost da odredbe ostanu samo mrtvo slovo na papiru. U mnogim je nastupima upravo poticao da se obdržavaju donesene odredbe iskreno i dragovoljno s nadom da će u Crkvi procvasti obnovljena stega i da će se zbog toga sve više i više unapređivati spasenje duša. Zbog ubrzanih društvenih procesa tj. novih izazova u kojima se Crkva nalazi, u govorima je često isticao da treba stvarati nove pristupe unutar kojih odredbe kanonskoga prava treba razumjeti u idealnom trokutu kojeg čine: Sveto pismo, Dokumenti II. vatikanskoga sabora i Zakonici.

Dok se s jedne strane primjećuje ostvarenje hrabre pravne preobrazbe u crkvenoj stvarnosti, s druge se strane pojavljuju neka pitanja i problemi: neupoznatost s pravnim sadržajem, nezaživljenost pojedinih odredbi, nezadovoljavajući stupanj provedivosti, selektivna primjena obveza, prava, zabrana

Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske…, str. 84.

Ivan Pavao II. objavio je 14 enciklika, 13 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 45 apostolskih pisama te 40 motu proprija. Među mnogobrojnim dokumentima su Papina pisma, od kojih treba posebno spomenuti pismo svećenicima za Veliki četvrtak, zatim mnogobrojne poruke, govore, homilije i nagovore uz molitve Anđeo Gospodnji, Kraljice neba te one izgovorene na općima audijencijama. Ove brojke govore da je osim temeljnih zakona Crkve posvećivao pozornost i posebnim područjima službe naučavanja, posvećivanja i upravljanja.

89 90

Ivan_Pavao_02.p65

306

12.10.2007, 10:14

307

Josip Šalković: Kanonskopravno uređenje u vrijeme Ivana Pavla II.

i preporuka. Kanonski zakoni zahtijevaju po svojoj naravi da se obdržavaju, stoga je na svim članovima Božjeg naroda upoznavati i provoditi novo kanonsko zakonodavstvo koje je proglasio Ivan Pavao II. Tako će kanonsko zakonodavstvo postati djelotvorno sredstvo kojim bi se Crkva mogla usavršavati u duhu II. vatikanskoga sabora i postati sve uspješnija u pastoralnim aktivnostima. Ukoliko pak pojedini pastoralni imperativi današnjice ne nalaze odraza u pojedinim odredbama kanonskopravnoga uređenja, mjerodavna crkvena vlast ima obvezu o takvim odredbama raspraviti i donijeti nova pravna rješenja.

Ivan Pavao II. imao je hrabrosti i jakosti iz blaga Predaje iznijeti staro i novo, tj. u kanonskopravno uređenje unijeti značajku vjernosti u novosti i novosti u vjernosti te dati novi duh, stil i pravnu jasnoću. Po proglašenim Zakonicima Katoličke crkve, nekim posebnim zakonima, međunarodnim ugovorima i mnogim drugim pravnim aktima u povijesti kanonskoga prava, ostat će zapamćen kao veliki i pravedni opći zakonodavac Katoličke crkve.

Ivan_Pavao_02.p65

307

12.10.2007, 10:14

308

Ivan_Pavao_02.p65

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

308

12.10.2007, 10:14

Robert Holjevac: Grijesi Crkve, kajanje te molitva za oprost u riječima i djelima pape Ivana Pavla II.

309

Robert Holjevac

GRIJESI CRKVE, KAJANJE TE MOLITVA ZA OPROST U RIJEČIMA I DJELIMA PAPE IVANA PAVLA II.

Govoreći o ovoj toliko kompleksnoj i delikatnoj temi, valja reći da se o njoj treba govoriti s teološkog i povijesnog aspekta. Prednost svakako treba dati teologiji, jer ona i ima zadaću u svojoj podznanosti koja se zove ekleziologija govoriti o Crkvi koja je jedna od temeljnih tema bavljenja teologije te zbog koje ona na neki način i postoji kao samostalna znanost. Ništa manji značaj kada je posrijedi toliko kompleksna materija koja obrađuje grijehe Crkve kroz povijest nema ona sama kao također samostalna znanost. Tako u biti možemo reći kako jednako teologija sa svojom podznanstvenom disciplinom ekleziologijom može biti povijesti pomoćna znanost, ali i obrnuto, ovisno o tome kako postavimo problem. Ovdje bih ipak kao povjesničar nastupio tako da povijesnom aspektu dam prednost, no tako da teologija, odnosno njezina tumačenja budu glavnom sastavnicom kazivanja kroz povijesni aspekt. Dakako, kao što i sam naslov kaže, u središtu kazivanja jest osoba pape Ivana Pavla II. i njegovo gledanje na taj problem.

Prije svega valja reći kako je Crkva bila ta koja je u svoja prva tri stoljeća postojanja bila progonjena, a to se progonstvo nastavilo nakon Francuske revolucije, a napose u 20. stoljeću nasrtajem triju ideologija koje su se borile za dušu čovjeka, no pri tom su ga uklapale u bezličnu amorfnu masu, nastojeći mu oduzeti njegovu individualnost i dostojanstvo, dajući prednost kolektivu i njegovim interesima nad interesima pojedinca. Stoga je Papa u svojem drugom pastirskom pohodu Hrvatskoj, u Mariji Bistrici, prilikom proglašenja blaženim sluge Božjega, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca i rekao kako su tri najveća zla 20. stoljeća tri ideologije zla: fašizam, nacizam i komunizam. U tom je vremenu živio i djelovao papa Ivan Pavao II. te je na izmaku drugog tisućljeća i sastavio dokument: “Tertio millennio adveniente” u kojem osobu Isusa Krista stavlja na središnje mjesto razmatranja i promatranja kroz kojeg čovjek i čovječanstvo može vidjeti svoj

Ivan_Pavao_02.p65

309

12.10.2007, 10:14

310

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

osoban hod kroz povijest, ali i hod Crkve koja je po definiciji mistično tijelo, Kristova zaručnica koja će se, prema Otkrivenju, potpuno pročistiti tek u eshatonu kada sam Krist dođe po nju u vrijeme svojeg Drugog dolaska odnosno paruzije. Do tada Crkva je prema definiciji ekleziologije teoandrična: tj. sveta i grješna, sastavljena od grješnika koje treba prihvaćati takvima kakvima oni jesu, ne odbacivati ih, ali odbacivati grijeh te ga, štoviše, i mrziti. Zbog te i takve pozitivne mržnje potrebito je govoriti o grijesima Crkve, odnosno njezinih sinova i kćeri, koji su oni učinili u ime Crkve i Krista, bilo prema drugima, bilo unutar samog mističnog tijela Kristova, Crkve, jedni prema drugima. To Papa posebno ističe u svojoj molitvi pred likom raspetog Isusa Krista. U središte svojeg kazivanja nadolaskom trećeg tisućljeća Papa stavlja misterij otkupljenja1 te i zbog toga nije i ne bi bilo uputno šutjeti o grijesima Crkve drugog tisućljeća. Takva bi šutnja zatvarala čovjeka, ali i čitavu zajednicu vjernika u okvire i okove srama i straha, a pogotovo strah nije nikada bio obilježje vjere, nego naprotiv, obilježje bezvjerstva i nevjere.2 No isto tako se ni grijesima Crkve ne bi smjela dati prevelika dimenzija,3 pogotovo kada je u pitanju znanost i odnos Crkve prema njoj, a upravo su takav neobjektivan i nekritički stav stvorili sredinom 18. stoljeća francuski enciklopedisti na čelu s Diderotom i D'Alambertom. Naime, Crkva kroz čitav srednji vijek pa i rano novovjekovno razdoblje daje veliki doprinos znanosti. Na kraju, mnogi znanstvenici iz tih razdoblja i potječu iz njezina krila, bilo kao svećenici, bilo kao članovi redovničkih zajednica koji su znanosti i čovječanstvu dali nemjerljiv doprinos. Problem postaje aktualan tek tada kada Crkva u nedostatku drugih argumenata, a zbog nerazvijenosti znanstvenih instrumentarija i metoda proglasi primjerice Bibliju kao vrhunaravni jedini autoritet za neka znanstvena pitanja kojima se ona u biti uopće ne bavi. Odatle i potječe objektivna krivnja Crkve, odnosno njezinih članova kada je riječ primjerice o Janu Husu, koji je na prevaru i potaknut iskrenom željom za jedinstvom Crkve, ali i željom za njezinom reformom, bio doveden na crkveni koncil u Konstanci te ondje osuđen na smrt i spaljen 1415. godine. Taj je koncil (1414.-1418.) samo naizgled sanirao aktualnu zapadno - crkvenu shizmu, ali je istovremeno donio i neke zaključke koji su se protivili prisilnom pokrštavanju baltičkih naroda kao i svim zloporabama s tim u svezi.4 Na sličan način bismo mogli govoriti o Ivanu Stojkoviću, jednom od predsjedatelja Baselskog koncila te putniku carigradske misije istog koncila (1435.-1437.) koji je toliko težio jedinstvu Istočne i Zapadne crkve, a ipak je umro izvan jedinstva s njezinom IVAN PAVAO II., Tertio millennio adveniente. Nadolaskom trećeg tisućljeća, Dokumenti 101, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000.

2 G. COTIERA, Pamćenje i kajanje: zašto Crkva traži oprost?, Globus, Zagreb, 2005., str. 7.

3 G. COTIERA, n.dj., str. 16-17.

4 IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade, Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., str. 125-135.

1

Ivan_Pavao_02.p65

310

12.10.2007, 10:14

Robert Holjevac: Grijesi Crkve, kajanje te molitva za oprost u riječima i djelima pape Ivana Pavla II.

311

glavom, papom Eugenom IV. 1443. godine, čiji su ga strijelci umalo ubili u Carigradu na kraju njegove carigradske misije, nakon što su poslanici Baselskog koncila došli u sukob s papom.5 Andriji Jamometiću je bio namijenjen još gori tragičan usud. Bio je udavljen u tamnici, nakon što je htio nastaviti koncilsko djelo Baselskog koncila iz prve polovine 15. stoljeća, a njegovo je tijelo bilo bačeno u Rajnu.6 Crkva se također oborila i na poljskog astronoma Nikolu Kopernika, a Giordanu Brunu je bila dodijeljena uloga mučenika zbog njegova toliko tragičnog završetka na lomači 1600. godine. Da bi izbjegao istu sudbinu, Galileo Galileju je bio nametnut imperativ djelomičnog odricanja od svojih prirodoznanstvenih teza, a njemu bih dodao još i njegova suvremenika i prethodnika Markantuna de Dominisa koji vrlo slično Giordanu Brunu završava na istom mjestu, rimskom Cvjetnom trgu na lomači 1624. godine, no s tom razlikom da je već bio pokojni, a zbog optužbe rimske inkvizicije da je usprkos svemu ostao heretik, nakon što se vratio iz Engleske, gdje je radio na zbližavanju protestantske Anglikanske crkve s Rimskom, Katoličkom crkvom.7 Svi ovi nabrojeni velikani ljudske misli i Crkve imali su jednu zajedničku crtu, a ta je bila promicanje znanja i jedinstva Crkve.

Nitko od njih nije bezrezervno i slijepo, zdravo za gotovo prihvaćao zadane dogme bez prethodne provjere. Isto tako, nitko od njih nije bezrezervno prihvaćao autoritete, ma s koje god strane oni dolazili, pogotovo ako prethodno s njima nisu uspjeli uspostaviti ravnopravnu komunikaciju.

Autor George Cotiera tumačeći među ostalim i pitanje pamćenja i kajanja, odnosno pitanje zašto Crkva traži oprost, navodi da Crkva kao mistično tijelo ne može zgriješiti, nego samo njezini sinovi, a oni se svojim grijehom u biti udaljuju od nje; premda u njoj oni se od nje otuđuju, postaju kao nekakva maligna izraslina koja je strana Crkvi kao mističnom tijelu Isusa Krista.8 No kao što Bog svakog pojedinca i zajednicu vodi kroz povijest, poput starozavjetnog Izraela, tako u njegovo ime njegov Sin vodi i svoju Crkvu, novi Izrael, svjestan da je ona “Ecclesia peregrinans” podložna svim zemaljskim uvjetovanostima, baš poput svakog pojedinca, a nju kao zajednicu upravo pojedinci i tvore. Crkva je, dakle, još prema ekleziološkoj definiciji Ivana Stojkovića zajednica “ex bonis et malis”, a tek u eshatonu će doći do konačne podjele

R. HOLJEVAC, Ivan Stojković i njegovo doba, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2004., str. 161.-162.

6 R. HOLJEVAC, n.dj., str. 155-160.

7 I. SUPEK, Heretik, Školska knjiga, Zagreb, 1995.; ISTI, Spoznaja, Mladost, Zagreb, 1971.; MARKO ANTONIO DE DOMINIS, Izabrani radovi I, prir. A. MALETIĆ, Split, 2002., str. XV-XXXIV. 8 G. COTIERA, n.dj., str. 41-42.

5

Ivan_Pavao_02.p65

311

12.10.2007, 10:14

312

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

na ovce i jarce, jer tek pred samu smrt pojedinac se može konačno odlučiti bilo za Boga, bilo protiv njega.9 Papa Ivan Pavao II. govori i o sablaznima. Postoji i pozitivna sablazan, a to je prije svega Isus Krist od kojeg su mnogi odstupili nakon njegova govora o njegovom tijelu i krvi koja je za jelo i piće vjernicima. Isus izričito pita svoje ostale učenike kane li možda i oni poput drugih otići, na što mu Petar odgovara da oni nemaju kamo ići, jer On ima riječi života vječnoga. “Blago onome tko se o mene ne sablazni”10. No postoji mnogo više negativnih sablazni poput one: “Tko sablazni najmanjeg, bilo bi mu bolje da sam sebi objesi mlinski kamen te skoči u bezdan”11 kao i ona o odsijecanju vlastite ruke ili kopanju vlastita oka.12 Kristov stav je jasan i do kraja radikalan, ne praveći mjesta nikakvom kompromisu. No na svojemu križu ne oprašta u svoje ime on osobno, već on moli Boga oca da im oprosti, jer “ne znaju što čine”. 13 No ponekad se pitamo te pače i konstatiramo kako su sinovi Crkve i te kako znali što čine, a to su činili u ime Krista, vjere i Crkve.

Mogli bismo reći kako su određeni stavovi koje je Crkva donosila tijekom mnogih stoljeća, a napose nakon što je ona od progonjene zajednice vjernika postala jedina dopuštena zajednica u Rimskom Carstvu, u ime svojega učiteljstva već na početku toga razdoblja u 4. i 5. stoljeću počinila određene pogreške unutar svojega korpusa, boreći se protiv raznih shizmi, a za očuvanje nutarnjeg jedinstva i pravovjerja. To su bile razne shizme u obliku hereza, no koje ne bismo smjeli apriorno označiti kao negativne, nego kao pozitivnu potragu za vjerskom istinom u svjetlu u to vrijeme započetih, a zatim i nastavljenih kristoloških raspri koje su u prvim stoljećima slobodnog kršćanstva bacale prilično mučnu sliku na autentičnost kršćanstva samoga. Ovdje prije svega mislimo na dvojicu svećenika čija su naučavanja podijelila Crkvu kao tijelo Kristovo: Arija iz Aleksandrije od kojeg se rodio arijanizam te koji je sve do 8. stoljeća ostao aktualan te na Nestorija prema čijem je najdobronamjernijem naučavanju Crkva zajedno sa svojim ocima možda i mogla u Carigradu 6. stoljeća i imati malo više koncilijantnosti i tolerancije u smislu bratske kršćanske ljubavi, a ne u smislu bezuvjetnog izopćavanja iz zajednice vjernika. Njegov se nauk pod imenom nestorijanizam kasnije proširio u Perziju te diljem azijskog kontinenta na Istok te čak u Kinu.14 K tome treA. STARIĆ, Neki ekleziološki elementi u Stojkovićevom Tractatus de Ecclesia, u: Zbornik radova Misao i djelo Ivana Stojkovića (1390./95.-1443.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986., str, 322. Usp. Iohannis de Ragusio, Tractatus de Ecclesia, prir. F. ŠANJEK, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983.

10 Iv, 6, 53 i 22 - 71.

11 Lk, 17,2.

12 Mt, 18.

13 Lk, 23 - 34.

14 A. FRANZEN, Kratak pregled povijesti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987., str. 70.

9

Ivan_Pavao_02.p65

312

12.10.2007, 10:14

Robert Holjevac: Grijesi Crkve, kajanje te molitva za oprost u riječima i djelima pape Ivana Pavla II.

313

ba dodati fenomen donatizma koji kao pokret niče iz krila pravovjerne Katoličke crkve na tlu Sjeverne Afrike, a svoje ime dobiva prema svećeniku Donatu koji se već u 5. stoljeću borio za neku vrstu socijalne pravde, no koji je zajedno sa svojim naukom 411. godine i od samog hiponskog biskupa Aurelija Augustina na jednom mjesnom crkvenom koncilu Sjeverne Afrike bio osuđen. Kada je pak o samom Augustinu riječ, onda treba reći i to da je Augustin, referirajući se na Sveto pismo, odnosno na Lukino Evanđelje, doslovno shvatio Kristove riječi o potrebi nasilnog privođenja ljudi na gozbu, koja simbolički predstavlja Kraljevstvo Božje, a u prenesenom značenju Crkvu.15 Taj doslovno od Augustina shvaćen izraz “compelle intrare”, u kasnijim je stoljećima dao krive argumente inkvizicijama raznih provenijencija u njihovoj praksi prema osumnjičenima za herezu. Premda je Augustin kod svojega obraćenja doživio istinsko djelovanje Božje milosti, on je ipak, zbog aktualnog stanja njemu suvremene Crkve koja je bila ugrožavana heretičkim pokretima, bio sebi postavio retoričko pitanje: treba li zbog spasenja pojedinca načelo ljubavi podvrći pravu i prisili, ili obrnuto, načelo prava i prisile podvrći, prema Pavlu, vrhunaravnom načelu i vrijednosti, ljubavi. Augustin je, međutim, došao do krivog zaključka da heretike, čak i protivno njihovoj volji, valja i silom natjerati u Crkvu. Augustin, dakako, nije ni mogao slutiti kakve će tragične posljedice imati taj njegov zaključak, nakon što je to njegovo načelo postalo pravnom normom, zbog samog autoriteta Augustina u kasnijim stoljećima povijesti Crkve. Augustin je, naime, za heretike tvrdio da su oni u biti vrlo snažne osobe, i duhom i intelektom, potaknute istinskim i dubokim vjerskim razlozima. No, prema Augustinu, ti heretici su baš zbog toga to opasniji. Na jednom ih pak mjestu on sam naziva “izmetom Crkve”.16 Što bismo pak mogli reći, govoreći o otačkom razdoblju te o samim crkvenim ocima, kada je pak o grijesima Crkve riječ? Bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti je li se itko podrobnije bavio psihoportretiranjem nekih crkvenih otaca poput primjerice Grgura Nazijanskog, spomenutog Aurelija Augustina te možda posebice Jeronima, njegova suvremenika koji je gajio toliku mržnju prema ženama. On je onom “praslikom” žene iz prvih biblijskih redaka Staroga zavjeta, odnosno Knjige Postanka, u biti odredio stajalište Crkve prema pitanju žene i njezina položaja u Crkvi samoj i u društvu u kojemu je Crkva bila od presudne uloge, pače i bila glavnim kreatorom i arbitrom odnosa u društvu i državi. Liniju takvog odnosa prema ženi bismo možda neizravno ili u kakvom takvom kontinuitetu mogli pratiti sve do mahnitanja protiv vještica, Henrika Institorisa te njegova “Malja protiv vještica”. Tu još valja spomenuti njegovog glavnog pobočnika Jakova Sprengera. To je onaj Henrik Institoris koji je vrlo negativno pisao protiv Andrije Jamometića, a Institorisovo djelo je oz-

15 16

Ivan_Pavao_02.p65

Lk, 14 - 23.

A. FRANZEN, n.dj. str. 42.

313

12.10.2007, 10:14

314

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

načilo početak gotovo trostoljetnog progona vještica diljem Europe, a posljednje “vještice” bivaju osuđene i spaljene nešto prije samoga početka Francuske revolucije. Takav je stav Crkve prešutnog odobravanja spaljivanja nevinih žrtava u biti značio temeljno kršenje ljudske slobode, a o nedostatku temeljne kršćanske ljubavi da i ne govorimo.17 Umjesto toga izabrana je strogost bez pokrića i dokaza, a temeljila se na vjerskom fanatizmu i ludilu koje je odnijelo toliko ljudskih žrtava. Takav se naknadno formirani stav Crkve od njezinih otaca prema ženi, u biti vrlo bitno razlikovao od stvarnog položaja žene u pracrkvi koju možemo vidjeti u slikama iz Evanđelja kao i iz slika Djela apostolskih, a koju je, kao i odnose unutar nje ustanovio sam Isus Krist, njezin osnivatelj i Spasitelj svijeta.18 Stoga je Papa 12. ožujka 2000. godine i predvodio molitvu Crkve i vjernika za oprost od svih počinjenih djela prema Bogu i čovjeku, prema svojoj vlastitoj subraći, prema od Rima odijeljenim Crkvama kršćanskog Istoka, prema starijoj braći Židovima kojih je povijest u dijaspori posebno potresna, a nemalo su tome pridonijeli oni koji su sebe nazivali kršćanima i članovima Crkve. Glavni razlog takvoj praksi i mišljenju bila je fiktivna krivnja bačena na čitav židovski narod koji je navodno bio kriv za raspeće i smrt Isusa Krista.19 Taj je onda navodan razlog i navodna krivnja bila povodom brojnih progona Židova i u srednjem i u ranom i razvijenom novom vijeku, a ti su progoni kulminirali u najtragičnijem događaju, a to je holokaust u režiji njemačkog nacionalsocijalizma. No treba reći i to da odnosi između Židova i kršćana nisu uvijek bili karakterizirani samo antagonizmima i progonima, nego su oni bili uvjetovani teološkim razlozima, što s modernim antisemitizmom, zasnovanim na rasnim teorijama 19. i 20. stoljeća nema nikakve veze.20 Čak bismo mogli reći da je u određenim razdobljima u povijesti, a zbog zakonodavstva glede financija i novčarsko - transakcijskih poslova, Židovima bilo dopušteno baviti se tim poslovima, tako da je nerijetko bila riječ i o nekoj vrsti ekonomskim privilegijama za tu u europskim gradovima getoiziranu zajednicu. Isto je tako usprkos tako žalosnim brojnim progonima i žrtvama, a ovdje bih apostrofirao križarske ratove, ipak dolazilo čak i do vrlo čes-

E. SCHILLEBEECKX, Ministry - Leadership in the Community of Jesus Christ, Crossroad, New York, 1981., str. 130.

18 Dj; usp. A. CAREN, Povijest Boga, Prosvjeta, Zagreb, 1998., str. 150.

19 L. RICHARDS, editor, Antisemitisam a historical encyclopedia of prejudice and persecution, Introduction; Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti. Latinski i hrvatski, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002., str. 387; Usp. G. F. SVIDERCOSCHI, Pismo prijatelju Židovu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994.

20 I. GOLDSTEIN, Marginalizacija Židova u Bizantu, u: Zbornik radova Odsjeka za hrvatsku povijest vol. 23., Zagreb, 1990., str. 5-39.

17

Ivan_Pavao_02.p65

314

12.10.2007, 10:14

Robert Holjevac: Grijesi Crkve, kajanje te molitva za oprost u riječima i djelima pape Ivana Pavla II.

315

tih teoloških dijaloga i rasprava između Židova i kršćana.21 Tako se baš i ne može uzeti potpuno točnom generalna tvrdnja kako se prije Drugog vatikanskog koncila Crkva bila odnosila prema Židovima isključivo neprijateljski, a najsvjetliji lik je već spomenuti blaženik, kardinal Alojzije Stepinac koji je u jeku holokausta digao svoj glas protiv podjele ljudi na “više” i “niže” rase, smatrajući takve kvaziznanstvene ideološke teorije direktnim suprotstavljanjem Božjoj objavi. Drugi vatikanski koncil je samo produbio stajališta Crkve prema izabranom Abrahamovom narodu Židovima te je konačno definirao odnos Crkve prema “starijoj braći”, kako je to znao reći Ivan Pavao II. Kao kruna židovsko - kršćanskim odnosima može poslužiti posjet Ivana Pavla 13. travnja 1986. godine rimskoj sinagogi, kada i gdje on na neki način do kraja definira odnose između tih dviju konfesija, nazivajući Židove “starijom braćom”, ali i njegov posjet Jeruzalemu i Svetoj zemlji četrnaest godina kasnije, u ožujku 2000. godine, godine velikog jubileja o kojemu će još biti riječ. Iste te 1986. godine, papa Ivan Pavao II. inicira i utemeljuje svereligijski susret i molitvu za mir u Asizu na koju se odazivaju sve religije i vjerske vođe svijeta.

Tako kronološki i zemljopisno dolazimo do teme islama i muslimana s kojima je odnos kršćana obremenjen povijesnim nasljeđem, prije svega križarskim ratovima, ali i penetracijom islama na Pirenejski i Balkanski poluotok te zauzećem Carigrada 1453. godine. Sve do križarskih ratova mislili su intelektualni krugovi zapadnoeuropskog kršćanstva kako je islam nešto potpuno suprotno i protivno kršćanskom učenju, dakle produkt samoga sotone,22 premda je takvih stajališta, bilo u Crkvi, bilo izvan nje, bilo sve do dubokog razvijenog novog vijeka i Drugog vatikanskog koncila, premda je čak još iz šezdesetih godina 20. stoljeća poznat slučaj nekog katoličkog svećenika u Pensilvaniji koji je, na svojim predavanjima za studentsku mladež, pripadnike drugih konfesija pa čak i drugih kršćanskih denominacija trpao u koš “sotone” te je, štoviše, nastojao dokazati, neke vrste prokletstva i neblagoslova koje se navodno nadvilo i na čitave vjersko - religijske sustave i na njihove sljedbenike pojedince, što je odmah za sobom povuklo i pitanje suspenzije tog svećenika. No takav njegov stav izravno se poklapao s donesenim zaključkom Ferraro - firentskog koncila iz 1442. godine, po kojemu je svatko proklet tko ne pripada Katoličkoj crkvi, bez obzira na djela milosrđa koja dotični pojedinac čini.23 Tek se prijevodom Kurana s arapskog na latinski jezik 1142.-1143.

D. BERGER, editor, The Jewish - christian debate in the middle age, First Jasnon Aronson Inc. Edition, 1996.

22 R. HOLJEVAC, n.dj., str. 163-214; E. CECCONI, Studii storici sul concilio di Firenze, Firenze, 1869., dokument LXXVIII. 23 H. KÜNG, Kršćanstvo i svjetske religije. Uvod u dijalog kršćanstva s islamom, hinduizmom i budizmom, Naprijed, Zagreb, 1994., str. 28. 80.

21

Ivan_Pavao_02.p65

315

12.10.2007, 10:14

316

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

godine Hermana Dalmatinca i Roberta iz Kettona bila počela bistriti slika europskog zapadnog kršćanstva prema i o islamu. Prijevod Kurana na latinski nastaje onda kada je bila spoznata od crkvenih krugova realna potreba stvarnog poznavanja kuranskog teksta, a po nalogu opata Petra iz Clunyija.24 Te je spoznaje još samo produbio Ivan Stojković koji je možda i ne znajući indirektno pridonio poznavanju te štoviše čak i promociji islama i Kurana, donijevši sa sobom iz Carigrada nekoliko primjeraka prijevoda Kurana na razne jezike.25 Tako je od križarskih ratova pa sve do Drugog vatikanskog koncila morao proći dugi niz stoljeća u prevladavanju mentaliteta međusobne netrpeljivosti, a papa Ivan Pavao II. je čak u Maroku, odazvavši se 1985. godine pozivu marokanskog kralja Hasana II., imao susret i s mladima, dakako muslimanima, na stadionu u Rabatu.26 Ako posjet pape Ivana Pavla II. rimskoj sinagogi možemo definirati krunom židovsko - kršćanskih odnosa, to isto možemo reći za Papin posjet džamiji u Damasku, od 5. do 7. svibnja 2001. godine. Tako je papa Ivan Pavao II. okrenuo sasvim novu stranicu kada je riječ o kršćansko - islamskim odnosima, suprotno određenim teorijama o sukobu civilizacija, odnosno religija koje su prema autoru Samuelu Huntingtonu glavne oznake identiteta svake civilizacije.27 Papa Ivan Pavao II. nije zaboravio spomenuti jedan svoj susret s muslimanskim vjernikom prilikom razgledavanja jedne bazilike u Firenci te štoviše, govori o potrebi učenja kršćana od muslimana, kada je o molitvi riječ, odnosno o velikoj ustrajnosti islamske molitve.28 Također u duhu Drugog vatikanskog koncila, Papa spominje mnoge sličnosti kao npr. klanjanje jednom Bogu, štovanje Abrahama, Mojsija, Marije koja je jedina žena kojoj Kuran posvećuje jedno svoje poglavlje, kao uostalom i Isusa iz Nazareta, bez obzira što Njega Kuran tretira samo kao proroka te Mu niječe sve božanske atribute.29 No ipak, papa Ivan Pavao II. nije zaboravio spomenuti određenu sublimiranost navodne kuranske objave u odnosu na objavu Biblije, odnosno Isusa Krista i njegovih evanđelja.30 Kao zajednički nazivnik međusobno dobrih i tolerantnih odnosa u svjetlu međusobnog poštovanja i poznavanja židovstva, kršćanstva i islama, velik doprinos Katoličke crkve i pape Ivana Pavla II. je njegovo jubilarno hodočašće u Svetu zemlju u mjesecu ožujku, jubilarne 2000. godine te njegov posjet JeruF. ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru: Pregled religiozne povijesti Hrvata (7.-20. st.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996., str. 167-170.

25 R. HOLJEVAC, n.dj., str 14.

26 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti. Latinski i hrvatski, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002., str. 385.

27 S. HUNTINGTON, Sukob civilizacija, Izvori, Zagreb, 1998., str. 259-270.

28 IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade, Mozaik knjiga, Zagreb, 2004., str. 109-113.

29 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti. Latinski i hrvatski, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002., str. 385-387.

30 IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade, Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., str.109-115.

24

Ivan_Pavao_02.p65

316

12.10.2007, 10:14

Robert Holjevac: Grijesi Crkve, kajanje te molitva za oprost u riječima i djelima pape Ivana Pavla II.

317

zalemu, Zidu plača te objema džamijama: Omarovoj i Alaksa džamiji, na platou istoga Zida koje su križari, zauzevši Jeruzalem pretvorili u kršćanske crkve, a jednu od njih su križari simbolički nazvali “Templum regni Salamoni”, budući da se ondje, prema biblijskoj starozavjetnoj predaji nalazio Solomonov hram. Namjesto njega, sada tamo stoji za Židove, ali i muslimane sveto mjesto, Zid plača koji je to za Židove postao nakon drugog razaranja hrama za vrijeme rimskog cara Tita oko 70. godine u koji je Papa stavio svoju pisanu molitvu, baš poput židovskih vjernika. Time je papa Ivan Pavao II. u biti htio anulirati sve predrasude koje je kroz povijest Katolička crkva iskazivala prema židovstvu i prema islamu i muslimanima.

U spomenutoj molitvi od 12. ožujka 2000. godine za oprost, papa Ivan Pavao II. moli Boga i treću božansku osobu, Duha Svetoga za sve učinjene grijehe prema muslimanima, a Drugi vatikanski koncil više inzistira na sličnostima kršćanstva i islama, nego na razlikama.

Kada je pak riječ o međukršćanskim odnosima, onda prije svega valja apostrofirati odnos kršćanskog Zapada i Istoka te toliko tragičnu godinu crkvenog raskola 1054. godine.31 Po srijedi je bio ljudski faktor s nesagledivim posljedicama sve do danas, a pitanje je jesu li poslanici Rimske crkve uopće imali ovlasti samostalnog djelovanja u Carigradu ispred carigradskog patrijarha Mihajla Celularija.32 Posebno tragična epizoda, kada je riječ o odnosima Zapadne i Istočne crkve u srednjem vijeku, jest uspostava tzv. Latinskog Carstva i zauzeće Carigrada 1204. godine. Ta je okupacija Bizanta od zapadnoeuropskih država trajala sve do 1261. godine te je imala nesagledive posljedice za i na daljnju povijest međucrkvenih odnosa kršćanskog Istoka s kršćanskim Zapadom. Ako je 1054. godina značila raskol po pitanju jurisdikcije te se odnosila samo na neka pitanja iz područja dogmatike, a sam taj raskol jedva da je mogao imati u očima suvremenika karakter trajnosti, Latinsko Carstvo je označilo pravi raskid koji je počeo poprimati ideološko političke konotacije.33 Isti je ljudski faktor doprinio i bio razlogom kao i povodom tektonskog loma unutar zapadnokršćanske ekumene u prvoj četvrtini 16. stoljeća. Taj je raskol onda kulminirao u tzv. “Tridesetogodišnjem ratu” (1618.-1648.)34 koji je Markantun de Dominis htio svim svojim intelektualnim snagama spriječiti, no za to je već bilo prekasno,35 baš kao što je svojim koncilskim Isto, str. 225.

A. FRANZEN, n.dj., str. 154; Usp. R. HOLJEVAC, n.dj. str. 88.

33 K. DOČKAL, Kratak pregled povijesti Ferraro - firentinskog crkvenog sabora, Zagreb 1940.; E. ARVELER, Politička ideologija Vizantijskog Carstva, „Filip Višnjić”, Beograd, 1988.

34 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti. Latinski i hrvatski, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002., str. 229.

35 I. SUPEK, Spoznaja, Mladost, Zagreb, 1971. ; Marko Antonije de Dominis, Izabrani radovi I., prir. A. MALETIĆ, Poruka mira, Split, 2002., str. XV-XXXIV. 31 32

Ivan_Pavao_02.p65

317

12.10.2007, 10:14

318

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

idejama o reformi Crkve kojih stotinu i četrdeset godina prije htio provesti i Andrija Jamometić, što bi za posljedak u Zapadnoj crkvi imalo reformu, a ne reformaciju. U oba ova slučaja i Andrije Jamometića (1420./1430.-1484.) i Markantuna de Dominisa (1560.-1624.) papinstvo je potpuno moralno zakazalo. Krajnji rezultat toga je toliko slično tragična sudbina i kraj obojice spomenutih protagonista, a na globalnom planu nesreća vjerskih podjela i ratnih sukoba na europskom Zapadu s također tragičnim posljedicama sve do danas. Da je kojim slučajem Tridentski koncil bio sazvan svojih dvadesetak godina prije, oko 1525. godine, kada još nije bilo tolikog jaza, možda bi i ta podjela bila prevladana.36 Tu podjelu opet možemo pripisati djelovanju ljudskog faktora i to s obje strane raskolničke crte. Kada se još k tome doda približno istovremene procese protiv Giordana Bruna, Markantuna de Dominisa te najzad protiv Galilea Galileja, dobivamo zaokruženu i kompletiranu, moralno i intelektualno kao i duhovno, sliku jadnog stanja, bar kada je riječ o samim vrhovima sudsko - izvršne vlasti unutar Katoličke crkve, a tu prije svega mislim na Rimsku inkviziciju. Španjolskoj pak inkviziciji, osnovanoj 1481. godine, pripada posebno poglavlje te ona nije, kako se prije mislilo, imala toliko poguban utjecaj u Španjolskoj, zbog jednostavne činjenice što je ona prije svega branila državne, a ne toliko vjerske interese. No, njoj se mora pripisati progon i Židova i muslimana s Pirenejskog poluotoka, premda u posljednje vrijeme dolazi do bitnih povijesnih revizija, kada je pak o samim progonima i kažnjavanju od strane španjolske inkvizicije riječ.37 Mogli bismo reći da bi još benigniji status mogla imati mletačka inkvizicija, ako izuzmemo njezin slučaj s fra Baldom Lupetinom koji je zbog svojega pristajanja uz protestantski nauk bio po običaju te iste mletačke inkvizicije doslovce umoren i to tako da je živ bio potopljen na dno venecijanskih laguna, a prema nekim tumačenjima, zbog praktičnih razloga.38 Mletačka je inkvizicija osnovana u prvoj polovini 13. stoljeća, prema riječima fra Paola Sarpija, inače suvremenika Markantuna de Dominisa i gorljivog pristaše neovisnosti Mletačke Republike pa tako i u crkvenim pitanjima, najkasnije 1249. godine i to od mletačkog senata, a ne od rimske kurije. Mletačku je inkviziciju kasnije potvrdio papa Nikola IV. (1288.-1292.). Jedinu zadaću mletačka je inkvizicija imala u funkciji branjenja državnih interesa i sigurnosti Venecije.39 Vratimo li se opet na rimsku inkviziciju, valja reći kako je ona još 1209. godine, dakle na samom početku 13. stoljeća zajedno s dominikancima, odnosno s Dominikom de Gusmanom inicirala križarski pohod protiv Albigenza i Katara u južnoj Francuskoj s kataA. FRANZEN, n.dj., str. 216-222.

H. KAMEN, The Spanish inquisition (an historical revision), Weidenfeld & Nicolson, London, 2000.

38 F. ŠANJEK, n.dj., str. 212.

39 L. ČORALIĆ, Hrvati u procesima mletačke inkvizicije, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1999., str. 11.

36 37

Ivan_Pavao_02.p65

318

12.10.2007, 10:14

Robert Holjevac: Grijesi Crkve, kajanje te molitva za oprost u riječima i djelima pape Ivana Pavla II.

319

strofalnim posljedicama za demografiju toga područja, baš kao što je papa Urban II. bio inicijatorom prvog križarskog rata, a opat Bernard je kasnije svojim propovijedima bio podstrekač.40 Na kraju, kada je o rimskoj inkviziciji riječ, ne može se ne spomenuti jedan primjer koji možda najbolje pokazuje koliko beskrajna može biti ljudska glupost, pogotovo kada je ona začinjena vjerskim fanatizmom i ludilom. Taj se primjer odnosi na čuveni “index librorum prohibitorum” na kojemu su se našla i djela još čuvenijeg filozofa Decartesa.

Obrazloženje rimske kurije i inkvizicije bilo je da će ta djela ostati na spomenutom indeksu, sve dok se ona ne korigiraju, a to je, mora se priznati, ipak previše očekivati od već odavno pokojnog čovjeka da naknadno korigira svoja djela. Ta je odredba bila povučena tek sredinom 18. stoljeća.41 Kako u svojoj enciklici “Tertio millennio adveniente” kaže papa Ivan Pavao II.: “Jedno drugo žalosno poglavlje, na koje se sinovi Crkve ne mogu ne vratiti duhom otvorenog kajanja, sastoji se u očitom prihvaćanju, posebno u nekim stoljećima, metoda netolerancije pa čak i nasilja u služenju istini.”42 Istina je da ispravan povijesni sud ne smije zanemariti pažljivo promišljanje kulturne uvjetovanosti trenutka pod čijim utjecajem su mnogi mogli smatrati, u dobroj vjeri, da autentično svjedočanstvo istine zahtijeva gušenje mišljenja drugoga ili barem njegovo marginaliziranje. Mnogostruki su se motivi često skupljali u stvaranju pretpostavki netolerancije, pothranjujući strastvenu klimu. Toj su se klimi, na neki način, uspijevali oteti samo veliki duhovi, uistinu slobodni i puni Boga. Ali promatranje olakotnih okolnosti ne oslobađa Crkvu dužnosti dubokog žaljenja zbog slabosti tolikih svojih sinova, koji su joj nagrdili lice, onemogućujući je da potpuno odražava sliku svoga raspetog Gospodina, nenadmašivog svjedoka strpljive ljubavi i ponizne blagosti. Iz tih žalosnih crta prošlosti proizlazi pouka za budućnost, koja mora svakog kršćanina navesti da se čvrsto pridržava zlatnog načela što ga je Koncil objelodanio: “Istina se ne nameće drukčije nego snagom same istine, koja u isti čas i blago i snažno ulazi u duh”.43 Toga istoga 12. ožujka 2000. godine, molilo se, da Bog, odnosno Duh Sveti, oprosti Crkvi, odnosno svim njezinim članovima koji su u ime vjere postupali suprotno Kristovu Evanđelju, a po pitanju misionarskog djelovanja Crkve, pogotovo kada je riječ o odnosu Crkve prema drugim kulturama i civilizacijama, jer je nerijetko njezin vrh, usprkos savjetima i opomenama s terena od isusovaca, nastojao nametati europske kulturno - civilizacijske A. FRANZEN, n.dj., str.165.

IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade, Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., str. 125-135; H. KÜNG, Existiert Gott?, Piper Verlag, München, 2001., str. 23-39.

42 IVAN PAVAO II., Tertio millennio adveniente, Dokumenti 117, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994., pogl. 35, str. 42.

43 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti. Latinski i hrvatski, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002., str. 471.

40 41

Ivan_Pavao_02.p65

319

12.10.2007, 10:14

320

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

obrasce drugim, novootkrivenim zemljama, narodima i civilizacijama. To je isto tako nerijetko imalo za posljedicu neuspjeha misija i kršćanske poruke, a da su se kojim slučajem slušali isusovci poput Franje Ksaverskog te napose Roberta de Nobili sa svojim iskustvima inkulturacije kršćanstva u Indiji i Matea Riccija sa svojim kineskim iskustvima, religijska karta svijeta je danas mogla biti drugačija. Umjesto toga, papa Benedikt XIV. je zabranio bilo kakvu akomodaciju, bez obzira na mogućnost inkulturacije kršćanstva te stoga ni rezultati dugoročno nisu mogli biti drugačiji.

Protivno praksi bivših papa koji su bili vrlo konzervativni, poput već spomenutoga pape Benedikta XIV. zbog nepoznavanja problematike na terenu, Ivan Pavao II. u religijama, poglavito azijskog juga i Dalekog istoka, ali isto tako Australije i Oceanije, u njihovim duhovno - civilizacijskim korijenima, vidi i priznaje veliko duhovno bogatstvo te u tim duhovnim baštinama Australije i Oceanije kao i onima azijskim, afričkim i američkim, on vidi moguću pripremu za novu evangelizaciju i kristijanizaciju, ali ovaj puta u duhu Evanđelja Isusa Krista, a ne u duhu služenja interesima samo jednoj civilizaciji i njezinim kolonijalističkim ili možda neokolonijalističkim interesima.

Kao jedan od najilustrativnijih primjera ljudske gluposti i primitivizma po pitanju opće vjerske isključivosti kao i one međukršćanske, ali i kao svojevrstan paradoks, možda bi mogao poslužiti primjer dolaska Portugalaca na Šri Lanku prilikom kojeg su oni u svojoj vjerskoj prozelitističkoj revnosti odmah počeli proganjati budističke redovnike. Kada su pak Portugalce kao katolike s kolonizatorske scene potisnuli protestantski Nizozemci te tada počeli proganjati sve Portugalce i katolike, u eri međukršćanske konfrontacije, antagonizama i animoziteta, začudno, na tom se otoku dogodilo nešto što bismo mogli nazvati prakticiranjem evanđeoske poruke od onih koji je najvjerojatnije nisu nikada čuli, a sigurno nisu bili kršćani, nego budisti. Kako bi to rekao Karl Rahner, bili su anonimni kršćani.44 Naime, sada pred protestantskim progonima katolika, te iste katolike budistički redovnici uzimaju pod svoju zaštitu.45 Na kraju, govoreći o budizmu, papa Ivan Pavao II. priznaje Budhi i budizmu sve vrednote koje je propovijedao Budha kao i zasluge i doprinos budizma kada je o povijesti kontemplacije riječ. No istovremeno Papa indirektno prigovara budizmu na njegovom “ateističkom” karakteru, najvjerojatnije aludirajući na kršćanima vrlo nejasan ontološki status nirvane kao konačne odrednice budizma.46 Takav je Papin stav prema Budhinom nauku, odnosno

Anonimni kršćani, u: K. RAHNER: Schriften zur Theologie, Bd. 6, Benziger, Einsiedeln, 1965., str. 545-554, u.ö. bis hin zum Stichwort "Anonymer Christ" u: Lexikon der Pastoraltheologie, Herder, Freiburg, 1972. (HPTh 5), sada u: K. RAHNER, Sämtliche Werke, Bd. 19, Herder, Freiburg, 1995., str. 494.

45 Č. VELJAČIĆ, Pisma s pustinjačkog otoka, Naprijed, Zagreb, 1986.

46 IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade, Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., str. 103-109.

44

Ivan_Pavao_02.p65

320

12.10.2007, 10:14

Robert Holjevac: Grijesi Crkve, kajanje te molitva za oprost u riječima i djelima pape Ivana Pavla II.

321

budizmu, izazvao na Šri Lanki među budističkim klericima i monasima negativne reakcije.

Papa se čak i osvrće na neke komentare o utjecaju budističke kontemplacije na opus Ivana od Križa, no ne zaboravlja spomenuti, kako je za razliku od budizma, ljubav konačno odredište za kršćanska promišljanja Ivana od Križa kojeg je papa Ivan Pavao II. iznimno cijenio kao crkvenog naučitelja, otkada ga je kao mladić, još u doba nacističke okupacije Poljske, a prije njegova ulaska u bogosloviju, susreo u njegovim djelima te zbog kojega je, prema njegovim vlastitim riječima i počeo učiti španjolski jezik.47 Tako i Ivan od Križa može poslužiti kao jedan od najočitijih primjera kako se kroz svoju povijest Crkva vrlo neljudski odnosila prema pojedincu i njegovim duhovnim stremljenjima, izvan zadanih misaono - vjerskih okvira, da bi taj isti Ivan od Križa postao crkvenim naučiteljem, no za to je trebalo proći nekoliko stoljeća da bi Crkva intelektualno i duhovno evoluirala.48 Vrlo je fascinantna činjenica kako je papa Ivan Pavao II. bio toliko informiran o starosti, primjerice civilizacija, religija, kulture i duhovnosti te iznosi vrlo zanimljiv podatak kako su te civilizacije stare jednako, ako ne još i starije od objave Abrahamu. Zanimljiva je činjenica da Papa spominjući toliko tragično i prežalosno povijesno iskustvo holokausta nad židovskim narodom u 20. stoljeću, također spominje “holokaust” nad afričkim crnačkim stanovništvom koji se događao u sva četiri stoljeća novoga vijeka, dakle od samoga otkrića subsaharske Afrike te početaka njezinog istraživanja, ali i iskorištavanja njezinih ljudskih i privrednih resursa. Prije svega, ovdje mislimo na prežalosnu epizodu, trgovinu robljem. U toj je nečasnoj trgovini ljudima, nažalost, znala sudjelovati i Crkva, odnosno neki njezini redovi, bez obzira na velike misionarske planove. Kada govorimo o tom fenomenu trgovanja robljem u Africi, onda treba posebno apostrofirati portugalsku kolonizaciju ušća rijeke Kongo u 16. i 17. stoljeću.49 Vrlo slično papi Ivanu Pavlu II. pišu i svećenici Latinske Amerike koji na vrlo potresan način izvješćuju Papu o toliko tragičnoj povijesti Južne i Srednje Amerike, nakon otkrića novoga svijeta te sa žalošću konstatiraju kako se odnosi moćnih i bogatih prema siromašnima i potlačenima, od samih svojih početaka španjolsko - portugalske kolonizacije pa sve do danas, nisu u biti ništa bitno promijenili. Isto svećenstvo u tom kontekstu govori o podčinjenosti protostanovnika Južne i Srednje Amerike, “Indiosa”. Kada je o toj temi riječ, onda sa žalošću valja konstatirati kako ni Crkva ne može ostati pošteđena krivnje i kritike. Tako je primjerice jedan kordobski kanonik, ime-

IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade, Mozaik knjiga, Zagreb, 1994.

Sv. IVAN OD KRIŽA, Uspon na goru Karmel, Samostan sv. Klare, Split, 1997.

49 IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade, Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., str. 229-235; P. FORBATH, Rijeka Kongo, Otokar Keršovani, Rijeka, 1982., str. 129-149.

47 48

Ivan_Pavao_02.p65

321

12.10.2007, 10:14

322

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

nom Sepulveda sredinom 16. stoljeća izjavio da je, prema njegovim neoaristotelovskim pogledima, prirodno da “Indiosi” budu ropskog statusa, zbog poganstva kojemu su pripadali, što je mnogima onda dalo povoda i opravdanja za njihove zvjerske postupke prema protostanovnicima južnog i srednjeg dijela američkog kontinenta.50 No svakako valja spomenuti najsvjetliji crkveni lik u osobi dominikanca Bartolome de las Casasa koji se u 16. stoljeću borio za elementarna prava Indijanaca, rabeći argumente Kristova Evanđelja, teologije i razuma, a protiv stajališta njegovog suvremenika Sepulvede.51 Ovdje još treba dodati položaj indijanskog stanovništva i u sjevernom dijelu američkog kontinenta, gdje je protoindijansko stanovništvo praktički istrijebljeno te stavljeno u rezervate. Svećenici Latinske Amerike spominju stalni jaz, nadmoć i iskorištavanje južnog dijela kontinenta od poglavito SAD-a koje oni eksplicitno i spominju u svojemu pismu papi Ivanu Pavlu II. 1980. godine.52 Na kraju se Crkva molila Bogu za sve svoje propuste, jer Njega nije prepoznala u najmanjima i najpotrebitijima. Molitva je bila upućena Bogu i za najslabije, za nerođenu djecu kojoj ova toliko “napredna” civilizacija nije dala pravo ni roditi se. Za tu bi molitvu bile najprikladnije Kristove riječi na križu: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine”.53 Molitva je isto tako bila upućena i za one koji se tek trebaju roditi, kao i za vjerske slobode i položaj čovjeka i Crkve u suvremenom svijetu.54 Kao epilog, valja reći kako nije cilj ni molitve ni ovog rada fokusirati se na grijeh i njegove posljedice. Cilj pape Ivana Pavla II. je bio pokušati definirati nove vizije i putove za Crkvu trećeg tisućljeća, bez obzira na brojne propuste i bez obzira što su Crkvi pune uši pijetlova pjeva zbog izdaje samoga Krista.55 Crkva u svojemu rokovniku ima mnogo nerealiziranih susreta, no bez obzira na sve to, Ivan Pavao II. u svojim djelima i enciklikama zrači uvijek novim optimizmom, jer će u njemu, a pogotovo nakon toliko tragičnih povijesnih iskustava prošlog tisućljeća, a posebno prošlog 20. stoljeća, biti možda više nego ikada potrebno govoriti o Bogu.

G. BEDOUELLE, Povijest Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., str. 94 Prir. F. ŠANJEK, Bartolome de las Casas, Kratko izvješće o uništenju Indija, Globus, Zagreb, 1982.

52 Letter of latin american priests to the pope John Paul II., in July 1980., Crossroad, New York, 1980.; POPE JOHN PAUL II., A Pilgrim Pope. Messages for the World, Andrews McMeel Publishing, 1999., str. 1-170; JUAN PABLO II., En mis propias palabras, México, 1999.

53 Lk, 23-34.

54 DRUGI VATIKANSKI KONCIL. Dokumenti. Latinski i hrvatski, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002., str. 469. 639.

55 G. COTIERA, n.dj., str.7.

50 51

Ivan_Pavao_02.p65

322

12.10.2007, 10:14

Ljiljana Dobrovšak: Susreti i dijalog Pape sa „starijom braćom“ – Židovima

323

Ljiljana Dobrovšak

SUSRETI I DIJALOG PAPE SA „STARIJOM BRAĆOM“- ŽIDOVIMA Teško je u nekoliko rečenica opisati pontifikat pape Ivana Pavla II., a posebice njegov odnos sa Židovima i judaizmom (židovstvom), no puno značenje njegovog pontifikata bit će ocijenjeno tek u godinama koje dolaze.

Tijekom svojeg pontifikata papa Ivan Pavao II. isticao se u promicanju mnogih djelatnosti, no nesumnjivo je jedan od prvih Papa koji je uspješno promicao uzajamno razumijevanje između Židova i katolika. Iako je Papin odnos prema Židovima izazivao divljenje na jednoj strani, ali i osporavanje i kritiku na drugoj strani, posebice što se tiče kršćansko - židovskih odnosa, možemo ustvrditi da je Papa ipak učinio velike korake, kako bi poboljšao odnose sa Židovima, ili kako on sam kaže, sa svojom “starijom braćom”.

Papa Ivan Pavao II. još je za vrijeme svog mandata krakovskog nadbiskupa, a i prije imao bliske veze sa židovskom zajednicom Krakova, koje su se nastavile i nakon njegova odlaska u Rim.1 U vrijeme dok je bio nadbiskup stao je u obranu židovskog naroda kada je bio pozvan od pape Ivana XXIII. na Drugi vatikanski koncil koji je trajao od 1962. do 1965. godine. Tada je u jednoj od rasprava treba li se iz koncilskog dokumenta izbaciti tvrdnja da Židovi nisu krivi za Kristovu smrt, progovorio da je krajnji trenutak da Crkva promijeni svoj odnos prema Židovima. 2 Drugi vatikanski koncil donio je promjene unutar Crkve u njezinim stavovima prema židovstvu te je svojim novim odredbama doprinio boljim kršćansko - židovskim odnosima. Odredbe Koncila promijenile su dotadašnje stavove te su napuštajući religijske predrasude širom otvorile vrata Crkve prihvaćanjem svih religija koje sadrže Božju istinu.3 Najvažnija promjena Koncila sadržana je u paragrafu 4., dokuIVAN PAVAO II., Prijeći prag nade, uredio V. MESSORI, Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., 119. Spomenuta knjižica je osobno Papino djelo, popraćeno s dosta biografskih anegdota i obilježeno iskustvom njegova pontifikata.

2 Ne bojte se, papa Ivan Pavao II., 1920.-2005., Večernji list, Zagreb, 2005., 58-59.

3 J. BEMPORAD, M. SCHEVACK, Naše doba. Povijesno novo doba kršćansko - židovskog razumijevanja, Zagreb, 1999., 28.

1

Ivan_Pavao_02.p65

323

12.10.2007, 10:14

324

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

menta: Deklaracije o odnosima Crkve i kršćanskih religija koja je najavila novu eru: naše doba – Nostra Aetate.

U koncilskoj Deklaraciji se kaže: “Kristova Crkva priznaje da se počeci njezine vjere i izabranja, po spasonosnom Božjem otajstvu, nalaze već kod patrijarha, Mojsija i proroka... Stoga Crkva ne može zaboraviti da je po onom narodu s kojim se Bog udostojao iz svog neizrecivog milosrđa sklopiti Stari savez, primila objavu Starog zavjeta i da hrani korijen dobre masline u kojoj su ucijepljene grane-divljake poganskih naroda... Kad je kršćanima i Židovima zajednička tako velika duhovna baština, ovaj Sveti Sabor želi gajiti i preporučiti međusobno poznavanje i poštovanje, koje se zadobiva osobito biblijskim i teološkim studijem i bratskim razgovorom”.4 Deklaracija je dokinula dotadašnje shvaćanje da su Židovi krivi za Isusovu smrt na križu, riječima: “Premda su židovske vlasti sa svojim sljedbenicima insistirale na Kristovoj smrti, ipak se ono što je u njegovoj muci počinjeno ne može uračunavati niti svim Židovima bez razlike koji su tada živjeli, niti današnjim Židovima…” te nastavlja: “Stoga Crkva, koja osuđuje sve progone protiv bilo kojih ljudi, sjećajući se zajedničke baštine sa Židovima, potaknuta religioznom evanđeoskom ljubavlju, a ne političkim motivima, žali mržnju, progone, očitovanja antisemitizma kojima su u bilo koje vrijeme i s bilo koje strane Židovi pogođeni”.5 Papa Ivan Pavao II. smatrao je da je presudna promjena u odnosima Katoličke crkve prema židovstvu i svakom pojedincu sažeta u tri točke koncilske deklaracije. Prva točka je ta da je Kristova crkva otkrila “svezu” s judaizmom (židovstvom op.a) “ispitujući svoju vlastitu tajnu”, te da židovska religija nije “izvanjska”, već je na neki način “unutarnja” u odnosu na kršćansku religiju. Druga točka koju ističe Koncil jest da se Židovima kao narodu ne može pripisivati nikakva krivnja za ono “što se zbilo za Isusove muke”, bez razlike je li riječ o onovremenim Židovima, ili o onima koji su došli kasnije, ili o ovim današnjim. Prema tome je bilo neutemeljeno svako navodno teološko opravdanje mjerâ kojima bi se židovski narod diskriminirao, odnosno još gore progonio. Papa je to opravdao riječima izgovorenim u rimskoj sinagogi: Gospodin će svakome, kako Židovima tako i kršćanima, “uzvratiti po djelima”. Treća točka koncilske deklaracije za Papu slijedi iz one druge. Unatoč svijesti koju Crkva ima o vlastitom identitetu, ne može se reći da su Židovi “odbačeni ili prokleti”, kao da to naučava Sveto pismo ili se tako što može iz njega izvesti, niti iz Starog niti iz Novog zavjeta. Koncil je u Nostra Aetate, i u Drugoj konstituciji Lumen gentium (br. 6) prema Papi potvrdio riječi svetog Pavla koji je u poslanici Rimljanima (Rim 11, 28) naveo da su Židovi i dalje “ljubimci Božji”,

II. VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti. Latinski i hrvatski, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., 387.

5 II. VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti. Latinski i hrvatski, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., 387.-389.

4

Ivan_Pavao_02.p65

324

12.10.2007, 10:14

Ljiljana Dobrovšak: Susreti i dijalog Pape sa „starijom braćom“ – Židovima

325

jer im je on uputio “neopoziv poziv”.6 Papa je u jednom razgovoru s talijanskim novinarom Messorijem rekao da iza riječi koncilske deklaracije stoji iskustvo mnogih ljudi, Židova i kršćana, ali da stoji i njegovo osobno iskustvo od njegovih prvih dana života u rodnom poljskom gradu.7 Sama deklaracija Nostra Aetate donijela je glavna očitovanja koja su promijenila dotadašnja Crkvena stajališta, a možemo ih sažeti u nekoliko glavnih točaka, a to su: Crkva je “duhovno povezana s Abrahamovim potomstvom”, Crkva je od Izraela primila objavu Starog saveza, koji je svoj pisani izražaj dobio u Starom zavjetu, Crkva priznaje Izraelovu povlaštenost u povijesti spasenja; Isus, njegova majka Marija, njegovi apostoli i većina učenika koji su objavili Kristovo evanđelje potječu iz židovstva; Židovi su Božji ljubimci poradi otaca; Crkva čeka, zajedno sa Židovima “Dan Gospodnji”, koji će jedini svijetu donijeti konačno otkupljenje, Crkva mora u pogledu bogata duhovna Izraelova naslijeđa hrabriti uzajamnu obzirnost i svijest i na kraju Židovi se ne trebaju smatrati odbačenim ili prokletim od Boga, jer Koncil izričito naučava da se događaji Isusove muke ne mogu staviti na teret svim Židovima koji su tada živjeli, ni današnjim Židovima.8 Iako su dokumenti Nostra aetate (1962.-1965.), pa nakon toga Smjernice za primjenu koncilske deklaracije “Nostra Aetate” pape Pavla VI. iz 1974. i kasnije Natuknice za pravilan način predstavljanja Židova i judaizma u propovijedanju i katekizmu u Rimokatoličkoj crkvi (1984.) učinili daljnje velike pomake u razvijanju kršćansko - židovskog dijaloga, tek je papa Ivan Pavao II. iznio riječi i misli izvan klerikalnih i znanstvenih okvira.9 Kamo god da je Papa išao, propovijedao je novo evanđelje o katoličko - židovskoj pomirbi.

Nastavio je slijediti Smjernice često ponavljajući “židovski narod jest narod Staroga zavjeta, koji nije nikada opozvan. Njihovo postojanje, njihov zavjet, živući je i stalni dar Božjem svijetu!”10 Novo poimanje židovskog naroda unutar Crkve te bolje razumijevanje kršćansko - židovskog odnosa donijela su i tri dokumenta kasnije donesena, jer se u njima progovorilo o novom ponašanju Katoličke Crkve prema židovstvu. To je zaključak Opće sinode njemačkih biskupa: “Naša nada. Ispovijest vjere našeg vremena”, od 22. studenog 1975.; radni dokument kružoka kršćansko - židovskih razgovora glavnog odbora njemačkih katolika; “Važne točke teološkog židovsko - kršćanskog dijaloga” od 8. svibnja 1979. i Zaključak njemačkih biskupa “O ponašanju Crkve prema židovstvu” od 28. travnja 1980. godine.11

IVAN PAVAO II., Testament za treće tisućljeće, Prometej, Zagreb, 2000., 228-229.

IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade, 117.

8 F. MUSSNER, Crkva i židovstvo, u: Svesci-Communio, 82-84., Zagreb, 1994., 88.

9 J. BEMPORAD, M. SCHEVACK, Naše doba, 58.

10 J. BEMPORAD, M. SCHEVACK, Naše doba, 13, 41.

11 F. MUSSNER, Crkva i židovstvo, 88.

6 7

Ivan_Pavao_02.p65

325

12.10.2007, 10:14

326

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Ubrzo nakon stupanja u pontifikat, Papa je posjetio logor smrti u poljskom Auschwitzu 7. lipnja 1979. i tom je prilikom rekao: “Nisam mogao ne doći ovamo kao papa!”12 “Došao sam i klečim na ovoj Golgoti suvremenog svijeta, na ovim grobnicama, uglavnom bez imena, poput ove velike Grobnice neznanog vojnika. Klečim ispred onih natpisa koji slijede jedan za drugim štujući sjećanje na žrtve Auschwitza”.13 Papa je Auschwitz doživljavao kao najrječitiji simbol holokausta židovskog naroda, koji pokazuje dokle u jednom narodu može ići sustav izgrađen na pretpostavkama rasne mržnje i želje za vlašću. Auschwitz opominje i danas, podsjećajući da je antisemitizam veliki grijeh protiv čovječanstva, da svaka rasna mržnja neizbježno vodi ka gaženju ljudskog dostojanstva.14 Prvi je od papa u povijesti koji je posjetio rimsku sinagogu i susreo se sa židovskom zajednicom 13. travnja 1986. godine te je tom prilikom rekao: “Židovska religija nije nam “strana”, već je na neki način svojstvena samoj našoj vjeri. S judaizmom, stoga, imamo odnos kakav nemamo ni s jednom drugom religijom. Vi ste naša voljena braća i, na neki način, može se reći, naša starija braća…”15 Nastavio je govor riječima ukazujući na razliku židovstva i kršćanstva: “Svakome je jasno da je od samih početaka temeljno razmimoilaženje u tome što smo mi kršćani privrženi osobi i učenju Isusa iz Nazareta, sinu vašeg (židovskog op.a) naroda, u kojem su rođeni Djevica Marija, apostoli, “temelji i stupovi Crkve”, kao i većina članova prvobitne kršćanske zajednice. Ali ta se privrženost smješta u poredak vjere, to jest uspostavlja se slobodom razuma i srca vođenih Duhom, te nikada ne može biti predmetom vanjske prisile u bilo kojem smislu. To je razlog zbog kojeg smo voljni iskreno i prijateljski produbiti dijalog, poštivajući vlastita uvjerenja jednih i drugih, uzimajući kao polaznu osnovicu elemente otkrivenja koja su nam zajednička kao velika “duhovna baština”.16 Tom je prilikom izrekao govor koji služi kao uzor za katoličko - židovski dijalog: “Naravno, ne možemo i ne smijemo zaboraviti da su povijesne okolnosti u prošlosti bile drugačije od ovih koje su teškom mukom sazrele tijekom stoljeća… No bez obzira na to, razmatranje stoljetnih kulturnih uvjeta ne bi nas smjelo spriječiti u priznavanju da su djela diskriminacije, nepravednih onemogućavanja religijskih sloboda, kao i tlačenje Židova na razini društvenih sloboda, objektivno gledajući, bila za ozbiljnu osudu. Da, još jednom, preko mene, Crkva, u riječima dobro znane Deklaracije “Nostrae aetate” (br. 4), osuđuje mržnju, proganjanje i pribjega-

G. F. SVIDERCOSCHI, Pismo prijatelju Židovu, Zagreb, 1994., 105.

J. BEMPORAD, M. SCHEVACK, Naše doba, 13, 61.

14 IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade, 118.

15 J. BEMPORAD, M. SCHEVACK, Naše doba, 12.

16 IVAN PAVAO II., Testament za treće tisućljeće, 229. Prema govoru izrečenom u sinagogi u Rimu 13. travnja 1986. godine.

12 13

Ivan_Pavao_02.p65

326

12.10.2007, 10:14

Ljiljana Dobrovšak: Susreti i dijalog Pape sa „starijom braćom“ – Židovima

327

vanje antisemitizmu usmjerenom protiv Židova bilo kada i iz bilo kojeg izvora, ponavljam, iz bilo kojeg izvora (tj. uključujući i Crkvu).”17 Papa Ivan Pavao II. tijekom je svojih brojnih kasnijih putovanja i posjeta židovskim zajednicama diljem svijeta promicao nove katoličko-židovske odnose, iako nije uvijek u tome od glavnih sudionika nailazio na oduševljenje.

U obraćanju Američkom židovskom odboru 1987. rekao je: “Uvjeren sam i sretan što i u ovoj prilici mogu reći da su odnosi između Židova i kršćana odlučno napredovali u ovim godinama. Tamo gdje je postojalo neznanje pa samim time predrasude i stereotipi, sada rastu uzajamno znanje i poštovanje.

A iznad svega ljubav među nama; takva vrsta ljubavi koja je za sve nas temeljna zapovijed naših religijskih tradicija koju je Novi Zavjet preuzeo iz staroga. Ljubav uključuje razumijevanje. Uključuje i iskrenost i slobodu neslaganja na bratski način kada za to postoje razlozi”.18 Pod njegovim je vodstvom 1988.

Pontifikacijalno povjerenstvo izdalo dokument kojim je žestoko osudilo nacizam, za kojeg su ustvrdili da je najopakija vrsta antisemitizma kojeg je svijet vidio. To isto povjerenstvo okomilo se i na suvremeni antisemitizam tj. anticionizam.19 Istodobno su se i drugi crkveni dostojanstvenici unutar Katoličke Crkve, ali i židovski teolozi, potaknuti opraštanjem Pape priključili kršćansko-židovskom dijalogu i promijeni odnosa sa Židovima i kršćanima, pa je tako nadbiskup Edward Cassidy (kasnije kardinal) na konferenciji u Pragu 1990. govoreći u ime Crkve javno zatražio oproštaj od Židova, za sva stradanja koja im je nanijela Crkva. Ipak od svih poticatelja razvijanja kršćansko- židovskih odnosa, najzanimljivija su dijaloška predavanja koja su održana na Sveučilištu u Tübingenu na studiju teologije između uglednog predavača, najkontraverznijeg katoličkog teologa Hansa Künga i Pinchasa Lapide20 (1922.-1997.), židovskog teologa iz Frankfurta vođena 1989. godine. Predavanja su održana pod radnim naslovom “Kršćani i Židovi danas - put prema dijalogu”. Sugovornici su se u svojim izlaganjima držali ovih načela: ne shvaćati taj put u smislu “uravnilovke”, tj. potpunog društvenog izjednačavanja, relativizma ili pak omalovažavanja drugog. Za njih bi put prema dijalogu trebao biti izazov za ponovno promišljanje vlastite tradicije, učenja i religijskog ishodišta, ali uz pretpostavku najveće moguće otvorenosti za tradiciju, učenje i religijsko ishodište drugog.21

J. BEMPORAD, M. SCHEVACK, Naše doba, 14.

J. BEMPORAD, M. SCHEVACK, Naše doba, 12.

19 J. BEMPORAD, M. SCHEVACK, Naše doba, 60-61.

20 Vidjeti više o njemu u: A. M. GRÜNFELDER, V. FRANKL i P. LAPIDE, Književna revija, Osijek, 1-2, 1998. Njegove teološke meditacije objavljene su u: P. LAPIDE, Židovi i kršćani, Družba katoličkog apostolata, Zagreb, 1982.

21 B. VIL-GALIĆ, Kršćansko - židovski dijalog, u: Treći program hrvatskog radija, 28, Zagreb, 1990., 94.

17 18

Ivan_Pavao_02.p65

327

12.10.2007, 10:14

328

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Da bi dokinuo nesretni glas među Židovima da je Poljska antisemitskija država od drugih, Papa je potaknuo poljske biskupe 20. siječnja 1991. na Izjavu u ime poljske Crkve koja se obratila Poljacima ističući povijesne veze Poljaka i Židova te ih opomenula da je među njima tijekom Drugog svjetskog rata bilo ljudi koji su ostali ravnodušni prema stradanjima Židova riječima: “Ako je samo jedan kršćanin mogao pomoći, a nije pružio ruku pomoći Židovu tijekom opasnih vremena ili prouzročio njegovu smrt, mi moramo tražiti oprost od naše židovske braće i sestara…Izražavamo svoje iskreno žaljenje nad svim antisemitskim izgredima koje je bilo tko i u bilo koje vrijeme počinio na poljskom tlu…”22 U daljem promicanju kršćansko - židovskog dijaloga, Papa se trudio pospješiti i proces opraštanja i pomirbe, obrazovanjem mladih naraštaja koji su odobrenjem novog Katekizma Katoličke Crkve 25. lipnja 1992. u potpunosti odbacili stare predrasude prema Židovima i židovstvu.23 Vrhunac sporazumijevanju kršćansko - židovskog odnosa bilo je uspostavljanje potpunih diplomatskih odnosa Svete Stolice i Države Izrael 1993. godine.24 U intervju koji je Papa 1993. dao talijanskom novinaru Vittoriu Messoriju, odgovarao je na razna pitanja, pa je tako i odgovorio na pitanje o Izraelu te je tom prilikom Papa u razgovoru rekao da je židovstvo najbliža religija kršćanstvu.25 Godine 1998. Papinim je odobrenjem Povjerenstvo za vjerske odnose sa Židovima objavilo dokument: “Spominjemo se: razmišljanje nad Šoahom” koji je potpisao kardinal Edward Idris Cassidy, pročelnik Povjerenstva, a u njemu je u jednom dijelu rečeno: “… Ovo je stoljeće svjedokom neizrecive tragedije, koja nikad ne smije biti zaboravljena: pokušaj nacističkog režima da iskorijeni židovski narod, klanjem i uništenjem 6 milijuna Židova…. Pred tim činom nitko ne smije ostati indiferentan, najmanje Crkva, pogotovo jer Crkvu vežu sa židovskim narodom tako čvrste veze kao s nijednom drugom religijom. Zlih djela u prošlosti treba se prisjećati, jer nema budućnosti bez sjećanja. Povijest je memoria futuri.”26 Godine 2000. papa Ivan Pavao II. bio je na svom hodočašću u Svetoj zemlji i Izraelu. U svom pozdravnom govoru pred predsjednikom Izraela Ezerom Weizmanom, premijerom Ehud Barakom, članovima vlade, diplomatskim zborom, katoličkim biskupima i laicima, Papa se zauzeo za nastavljanje i proširivanje dijaloga između Židova i kršćana te za prevladavanje još postojećih predrasuda. Pripadnici obje religije morali bi, rekao je tada Papa, “s novom otvorenošću jednih za druge zajednički poduzeti napore da se odstra-

22 23 24 25 26

Ivan_Pavao_02.p65

J. BEMPORAD, M. SCHEVACK, Naše doba, 73-74.

J. BEMPORAD, M. SCHEVACK, Naše doba, 84-85.

J. BEMPORAD, M. SCHEVACK, Naše doba, 29.

IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade, 117.

J. BEMPORAD, M. SCHEVACK, Naše doba, 15.

328

12.10.2007, 10:14

Ljiljana Dobrovšak: Susreti i dijalog Pape sa „starijom braćom“ – Židovima

329

ne svi oblici predrasuda”. Moralo bi se uvijek i posvuda pokazivati “istinsko lice Židova i židovstva i jednako tako istinsko lice kršćana i kršćanstva”. To vrijedi na svim područjima, u načinu mišljenja, u nauku i u medijima. Ivan Pavao II. podsjetio je sve tada prisutne na sve ono što je pridonijelo i učinjeno na razvoju odnosa Vatikana i Izraela, od prvog posjeta pape Pavla VI. 1964. godine, pri čemu je uspostavljanje diplomatskih odnosa 1994. označilo krunu napora u dijalogu. Svog domaćina, izraelskog predsjednika Ezera Weizmana, zbog njegovog truda oko mirovnog procesa na Bliskom istoku, Papa je nazvao “čovjekom mira i mirotvorcem”. Predsjednik Izraela Weizman je u svojem pozdravnom govoru podsjetio na zauzimanje Ivana Pavla II. u borbi protiv antisemitizma i rasizma. Izraelski predsjednik je također rekao kako Židovi zahvalno uzimaju na znanje da je u katoličkom nauku na nov način naglašena spoznaja da kršćanstvo ima židovske korijene te da se židovski narod respektira u svojoj samosvijesti. Pri tome je istaknuo da je važno da kršćani budu naklonjeni realnosti suvremenog Izraela, koji je kao država duhovna domovina židovskog naroda, gdje su Židovi, kršćani i muslimani “živjeli u miru i harmoniji”.27 Papa je prilikom posjeta Izraelu posjetio Betlehem i na kraju Memorijalni centar Yad Vashem te je tada rekao: “Na ovom mjestu sjećanja, pamet i srce i duša doživljavaju prijeku potrebu šutnje. Šutnje pune sjećanja.... I sam se osobno sjećam svega što se dogodilo kad su u vrijeme rata nacisti okupirali Poljsku. Sjećam se svojih prijatelja i susjeda Židova, od kojih su neki mrtvi, dok su drugi preživjeli. Došao sam u Yad Vashem odati počast milijunima Židova koji, lišeni svega, osobito ljudskog dostojanstva, bijahu ubijeni u Holokaustu. Prošlo je više od pola stoljeća, ali sjećanja ostaju.

Tu, kao u Auschwitzu i na mnogim mjestima u Europi, zabljesnula nas je jeka bolnih jauka tolikih osoba. Muškarci, žene i djeca viču k nama iz ponorâ strahote koju su upoznali. Kako bismo mogli ne obazreti se na njihov krik?

Nitko ne smije zaboraviti ili ignorirati, nitko umanjiti doseg onoga što se dogodilo... Želimo se sjećati. Želimo se sjećati, međutim, sjećati se zbog jednog cilja: da zajamčimo kako zlo više nikada neće prevladati, kao što se dogodilo milijunima nedužnih žrtava nacizma. Kako čovjek može osjećati takav prezir prema čovjeku? Jer je došao do točke preziranja Boga. Samo ideologija bez Boga mogla je programirati istrebljenje cijeloga naroda...” Nastavio je “Židovi i kršćani sudionici su neizmjerne duhovne baštine koja proizlazi iz Božje samoobjave. Naša vjerska naučavanja i naša duhovna iskustva zahtijevaju od nas da dobrim pobijedimo zlo... Kao rimski biskup i nasljednik apostola Petra, jamčim židovskom narodu da je Katolička crkva potaknuta evanđeoskim zakonom istine i ljubavi, ne političkim razlozima, duboko ožalošćena zbog mržnje, progona i očitovanja kršćana protiv Židova bilo kada i bilo gdje. Crkva odbija svaki oblik rasizma kao nijekanje Stvoriteljeve slike utisnute u svako

27

Ivan_Pavao_02.p65

IVAN PAVAO II., Testament za treće tisućljeće, 229.

329

12.10.2007, 10:14

330

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

ljudsko biće. Na ovom mjestu svečane uspomene, žarko molim da naša bol tragedije koju je podnio židovski narod u 20. stoljeću vodi novom odnosu između kršćana i Židova. Izgradimo novu budućnost u kojoj više neće biti protužidovskih osjećaja među kršćanima ili protukršćanskih osjećaja među Židovima, nego naprotiv, uzajamno poštovanje koje se zahtijeva od onih koji se klanjaju jedinome Stvoritelju i Gospodinu, a Abrahama smatraju zajedničkim ocem u vjeri. Svijet treba svratiti pozornost na opomenu koja proizlazi iz žrtava Holokausta i svjedočanstva preživjelih. Ovdje u Yad Vashemu uspomena je živa i plamti u našoj duši. Ona nas potiče klicati “Čujem šaputanje mnogih, užas odasvud: sastaju se protiv mene i smišljaju kako da mi život oduzmu. Ali ja se, Jahve u tebe uzdam; govorim: Ti si BOG moj!”28 Kako to da se Papa zauzimao za razvijanje židovsko - katoličkih odnosa i tako žestoko osuđivao antisemitizam? Odgovor ćemo naći u porijeklu i prošlosti Pape. Papa Ivan Pavao II., rođen je u poljskom selu Wadowice u blizini Oswiecima, tj. Auschwitza kao Karol Wojtyla. U Wadowicama je u vrijeme njegovog odrastanja uz osam tisuća katolika živjelo i dvije tisuće Židova. To je bilo mjesto u kojem su katolici i Židovi živjeli zajedno.29 Za razliku od drugih poljskih područja, gdje je preživio određeni antisemitizam povezan s naslijeđem prastarih predrasuda ponajviše gospodarske i socijalne prirode, u Wadowicama je većina Židova bila uključena u gradski život.30 Vlasnik zgrade i stana u kojem je Karol Wojtyla živio sa svojim roditeljima bio je Židov Balamuth, pa je tako Karol odrastao uz djecu ove židovske obitelji. Osobito blizak prijatelj bio mu je Jerzy Kluger, čiji je otac bio odvjetnik i predsjednik mjesne židovske zajednice.31 Družeći se s njime i u svakodnevnom suživotu sa židovskim obiteljima Karoly Wojtyla imao je prigodu upoznati židovstvo, upoznati ga iznutra i na religijskom i duhovnom planu.32 U svojoj autobiografiji Papa je napisao “…sjećam se najprije osnovne škole u Wadowicama, gdje je u razredu najmanje jedna četvrtina učenika bila židovskih dječaka.

Ovdje treba spomenuti moje prijateljevanje s jednim od njih, Jerzyjem Klugerom. Ono traje od školske klupe do dana današnjeg. Živo mi je pred očima slika Židova koji subotom hitaju u sinagogu, koja se nalazila do naše gimnazije. Obje vjerske skupine, katolike i Židove, povezivala je pretpostavljam, svijest da se mole istom Bogu. Unatoč razlici jezika, molitve u crkvi i sinagogi, u znatnoj mjeri, oslanjale su se na iste tekstove.”33 U jednom razgovoru

IVAN PAVAO II., Testament za treće tisućljeće, 271-273.

Ne bojte se, papa Ivan Pavao II., 1920.-2005., 58-59.

30 G. F. SVIDERCOSCHI, Karol Wojtyla – biografija Ivana Pavla II, od rođenja do izbora za papu, Verbum, Split, 2004., 11.

31 Ne bojte se, papa Ivan Pavao II., 1920.-2005., 58-59.

32 G. F. SVIDERCOSCHI, Karol Wojtyla – biografija Ivana Pavla II., 93.

33 IVAN PAVAO II., Autobiografija, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 2003., 184.

28 29

Ivan_Pavao_02.p65

330

12.10.2007, 10:14

Ljiljana Dobrovšak: Susreti i dijalog Pape sa „starijom braćom“ – Židovima

331

kasnije s talijanskim novinarom Papa je rekao da nakon što je došao Drugi svjetski rat i koncentracijski logori, započelo je planirano istrebljenje u kojem su prve žrtve bili sinovi i kćeri židovskog naroda, samo zato što su bili Židovi. Zbog toga se morao suočiti sa stvarnošću. Stradanja židovskog naroda su i njegovo osobno iskustvo, koje je nosio sve do svoje smrti.34 Suživot sa židovskim narodom potvrdio je u obraćanju predstavnicima varšavske poljske zajednice 1991. riječima: “Čovjek proživljava događaje na osnovu vlastitog iskustva. Pripadam onoj generaciji za koju je suživot sa Židovima, Izraelcima, bio svakodnevna stvar”.35 Iz ovog je vidljivo da je Karol Wojtyla, kasniji Papa tijekom Drugog svjetskog rata postao svjestan mračne strane poljskog antisemitizma. Vidio je kako Židove odvode, ubijaju na ulicama, a s druge strane bio je svjestan činjenice da je Crkva u Poljskoj šutjela i bila posve indiferentna prema holokaustu. Papa je za vrijeme rata izgubio brojne prijatelje, pa tako i poznanike Židove. U tim strašnim vremenima Papa se trudio pomagati svojim prijateljima i kolegama Židovima, a često se pri tome izlagao opasnosti. Njegov prijatelj Jerzy Kluger preživio je i kasnije je odigrao ključnu ulogu u pregovorima između Ivana Pavla II. i Vatikana o priznavanju židovske države. Prilikom podizanja spomen ploče na mjestu sinagoge u Wadowicama, Jerzy Kluger pročitao je pismo pape Ivana Pavla II. u kojem on govori svojim sunarodnjacima Židovima: “…Crkva, a u toj Crkvi svi ljudi i narodi osjećaju se sjedinjeni s Vama… Naravno, oni stavljaju na prvo mjesto Vaš narod, njegove patnje, njegovo uništenje, kada žele govoriti ljudima, narodima i čovječanstvu s opomenom; u Vaše ime i Papa diže svoj prestrogi glas opomene. A Papa iz Poljske ima prema svemu tome poseban odnos, jer je zajedno s Vama proživio sve to ovdje, u ovoj zemlji…”36 Što, na kraju, reći o kršćansko - židovskim odnosima i papi Ivanu Pavlu II.? Iako dijalog s židovstvom nije donio u potpunosti očekivane rezultate, jer su neke odluke, pa i postupci Pape Ivana Pavla II. bili osporavani i od Crkve i od židovskih krugova. Mnogi su smatrali da je prekasno počeo razvijati prijateljstvo i razumijevanje sa židovskim narodom (prva akcija je bila za vrijeme Drugog vatikanskog koncila), drugi su mu zamjerali što je šutio tijekom progona Židova iz Poljske 1968. godine kada su režimske vlasti izmislile cionističku opasnost u zemlji u kojoj gotovo da i nije bilo Židova, no na kraju ipak se može reći da je dijalog pape Ivana Pavla II. i židovstva početak novog doba religijskih vrijednosti, gdje se teološke razlike među vjerama poštuju. Sam Papa je u svojim porukama i mislima uvijek ponavljao da inzistira na međureligijskom dijalogu, posebice na dijalogu sa židovstvom. Židovskoj je zajed-

IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade, 118.

G. F. SVIDERCOSCHI, Pismo prijatelju Židovu, 106; IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade, 118.

36 G. F. SVIDERCOSCHI, Pismo prijatelju Židovu, 108.

34 35

Ivan_Pavao_02.p65

331

12.10.2007, 10:14

332

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

nici ponavljao uvjerenje Drugog vatikanskog koncila po kojem Crkva “ne može zaboraviti da je otkrivenje Starog zavjeta primila preko onog naroda s kojim je Bog, svojom neizrecivom milostivošću, udostojao uspostaviti Drevni Savez...”37 Zajedno s njima protivio se bilo kom obliku antisemitizma.

Papa Ivan Pavao II. imao je snage povesti svjetski katolicizam u priznavanju, dopuštanju te traženju oproštenja i zadovoljštine za zablude i grijehe koje su u prošlosti počinili kršćani. Uvijek je naglašavao da se trebamo sjećati prošlosti, ako želimo izgraditi bolju budućnost, to je ujedno i nezamjenjiva pretpostavka za daljnje razvijanje međureligijskog dijaloga.38 U novije vrijeme papa Ivan Pavao II. uspio je promijeniti odnose između Izraela i Crkve.

Tijekom svojeg pontifikata posjetio je rimsku sinagogu, poduzeo hodočašće u Svetu zemlju (2000.), poklonio se žrtvama Yad Vashema i molio na Zidu plača te time za početak izgradio most pomirenju i opraštanju. Istodobnim pokajanjem Crkve za njezin antisemitizam u prošlosti, njezinom potvrdom neopozivosti židovskog naroda i njezinom potporom Državi Izrael, na pozornicu povijesti stupilo je novo vrijeme kršćansko - židovskih odnosa.

IVAN PAVAO II., Testament za treće tisućljeće, 226.

L. PALMERI- BILLIG, Je li međureligijski dijalog dobar za religiju? Pogled na židovsko - kršćansku paradigmu, u: Crkva u svijetu, 3 (1995.), 299.

37 38

Ivan_Pavao_02.p65

332

12.10.2007, 10:14

Dražen Živić: Neka promišljanja o društvenom položaju i ulozi obitelji u pontifikatu Ivana Pavla II.

333

Dražen Živić

NEKA PROMIŠLJANJA O DRUŠTVENOM POLOŽAJU I ULOZI OBITELJI U PONTIFIKATU IVANA PAVLA II.

Obitelj, kao temeljna i najvažnija društvena institucija, i kao “jedno od najdragocjenijih dobara čovječanstva”1, nalazi se danas u procesu značajnih promjena, od kojih neke nesumnjivo upućuju na krizu tradicionalnih obiteljskih zajednica i vrednota, a druge čak ukazuju i na njezin rasap. Možemo, na određeni način, govoriti i o svojevrsnoj nasilnoj dezintegraciji i sve većoj dezinstitucionalizaciji obitelji, koja ima složene uzroke i mnogostruke, uglavnom, nepovoljne demografske, društvene, religijske, gospodarske, nacionalne i druge posljedice. Nekoliko važnih statističkih pokazatelja ukazuje na krizu suvremene, ne samo kršćanske, obitelji.

(1) Već više godina pratimo trend sve manjeg sklapanja brakova, pri čemu se novosklopljeni brakovi sve više približavaju starijoj životnoj dobi čime se, među ostalim, skraćuje fertilno, reprodukcijski najpovoljnije, razdoblje života muškarca i žene što rezultira smanjivanjem fertiliteta i nataliteta te pogoršanjem ukupne demografske slike. U većini europskih zemalja je u posljednjih četrdesetak godina (1961.-2001.) došlo do značajnog pada stopa nupcijaliteta.2 Primjerice, u Austriji je ona smanjena sa 8,3 na 4,2; u Bugarskoj sa 8,8 na 3,9; u Češkoj sa 7,7 na 5,1; u Finskoj sa 7,4 na 4,8; u Francuskoj sa 7,0 na 5,1; u Njemačkoj sa 9,5 na 4,7; u Mađarskoj sa 8,9 na 4,3; u Italiji sa 7,7 na 4,5; u Poljskoj sa 8,2 na 5,0; u Sloveniji sa 8,8 na 3,5; u Švedskoj sa 6,7 na 4,0, itd. U navedenom je razdoblju stopa nupcijaliteta u Hr-

1 IVAN PAVAO II., Obiteljska zajednica. Familiaris Consortio, Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, 2. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 5.

2 Stopa nupcijaliteta se odnosi na broj sklopljenih brakova na tisuću stanovnika.

Ivan_Pavao_02.p65

333

12.10.2007, 10:14

334

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

vatskoj smanjena sa 8,9 na 4,8.3 Istodobno, povećala se prosječna dob žene pri sklapanju prvoga braka. Primjerice, u Švedskoj sa 24 godine (1960.) na čak 30,2 godine starosti (2000.); na Islandu sa 23,2 (1970.) na 29,9 godina (2000.); u Danskoj sa 22,8 (1960.) na 29,5 godina (2001.); u Finskoj sa 23,8 (1960.) na 28,1 godinu (2001.); u Švicarskoj sa 24,9 (1960.) na 28,1 godinu (2001.), itd. U Hrvatskoj je prosječna dob žene pri sklapanju prvoga braka povećana između 1960. i 2000. godine sa 22,4 na 25,3 godine starosti.4 (2) Uočava se sve veće relativno značenje rastavljenih u odnosu na sklopljene brakove (povećava se koeficijent divorcijaliteta5), pri čemu dolazi do dijeljenja obitelji sa svim svojim složenim društvenim, sociopsihološkim i drugim učincima. U većini europskih zemalja rastavlja se već svaki četvrti peti brak (npr. u Hrvatskoj), a u nekim zemljama i svaki drugi (npr. u Austriji, Češkoj, Danskoj, Estoniji, Finskoj, Nizozemskoj, Švedskoj…).

(3) Raste broj različitih oblika izvanbračnih pa i istospolnih zajednica.

(4) Prisutan je trend sve kasnijeg rađanja, ranijeg prestanka rađanja te sve brojnijeg rađanja izvan braka. U većini europskih zemalja u reprodukciji je prisutan većinski model s jednim ili eventualno dva djeteta što rezultira značajnim poremećajima u demografskom razvoju, naročito u kretanju fertiliteta i nataliteta. Početkom ovog desetljeća, u nekim europskim zemljama se više od 50% živorođene djece rađalo izvan zakonski sklopljenih bračnih zajednica; primjerice: u Estoniji 56,2%, Švedskoj 55,5%, na Islandu 65,2%, itd.6 *** Suvremena obitelj značajno se razlikuje od tradicionalne i to ne samo po svojemu mjestu u društvu nego i po svojoj unutarnjoj strukturi, odnosima i ulozi prema pojedinim članovima obitelji i prema društvu u cjelini. Procesi modernizacije, koji su obilježili razvoj industrijskog i naročito postindustrijskog društva, umnogome su promijenili mjesto, ulogu i važnost obitelji danas. Industrijalizacija, urbanizacija, sekularizacija, individualizacija – samo su neki iz širokoga spektra modernizacijskih procesa, čije je uzajamno djelovanje postupno “razbilo” jedinstvo obitelji i poremetilo, nekada uravnoteženi, odnos između njezine životne (reprodukcijske i odgojne) i proizvodne funkcije.

3 Izvor: Recent demographic developments in Europe 2002., Council of Europe Publishing, Strasbourg, 2002.

4 Izvor: Recent demographic developments in Europe 2002., Council of Europe Publishing, Strasbourg, 2002.

5 Koeficijent divorcijaliteta predstavlja odnos broja rastavljenih na tisuću sklopljenih brakova.

6 Izvor: Recent demographic developments in Europe 2002., Council of Europe Publishing, Strasbourg, 2002.

Ivan_Pavao_02.p65

334

12.10.2007, 10:14

Dražen Živić: Neka promišljanja o društvenom položaju i ulozi obitelji u pontifikatu Ivana Pavla II.

335

Industrijalizacija je potkopala društvene i ekonomske temelje tradicionalne obitelji koja je bila prilagođena agrarnoj zajednici7 u kojoj se živjelo i radilo zajedno i na jednom mjestu. To je jačalo stabilnost obitelji koja je mogla ispunjavati svoje osnovne funkcije, ali i čuvati svoju naslijeđenu društvenu, religijsku, kulturnu, demografsku i ekonomsku baštinu. Međutim, ubrzani gospodarski razvoj izazvao je, među ostalim, promjene u odnosu mjesta stanovanja i mjesta rada. Mnoge obitelji su, premda institucionalno i dalje jedinstvene, zapravo bile podijeljene što je slabilo njihovu koheziju, a jačalo dezintegraciju pa i poticalo njihov raspad. Procesi sekularizacije i individualizacije narušili su zajedništvo obitelji, i to kao zajednice oca i majke, ali i kao zajednice roditelja i djece.8 U nekada jedinstvenom obiteljskom stablu sve više dolazi do izražaja razdvajanje funkcije braka (kao zajednice muža i žene) od funkcije roditeljstva. Obitelj sve više postaje nepoželjna ili barem nedovoljno atraktivna društvena institucija, koja u kontekstu individualizacije ne pruža više dovoljno osobne slobode, otežava izgradnju poslovne karijere i sprječava zadovoljenje uskih, često puta izrazito hedonističkih, interesa. Zanemaruje se pritom ponajviše roditeljska uloga u obitelji. Na poželjnosti dobivaju sve više izvanbračne, pa i istospolne bračne zajednice, kojima je već u određenom broju država priznat i odgovarajući institucijski status (Španjolska, Velika Britanija, Kanada). Vrijednosni, sociokulturološki, demografski i institucionalni okvir i položaj obitelji se toliko promijenio da je društvo u mnogim svojim aspektima, neopravdano, preuzelo njezine funkcije.

Svojevrsno urušavanje obitelji se posebno apostrofira sve izraženijom nestabilnošću bračnih zajednica. Naime, obiteljski život danas je češće suočen s konfliktnim situacijama koje stvaraju nemir u obitelji, razaraju zajedništvo i partnerstvo te pojačavaju nesigurnost. Upravo se ta nesigurnost najčešće ističe jednim od glavnih čimbenika porasta divorcijaliteta ali i pada fertiliteta u obiteljima. Prema istraživanju činitelja fertiliteta u Hrvatskoj iz 2003. godine, 65,9% udanih žena u dobi od 20 do 35 godine života (koje već imaju barem jedno dijete) drži da je veliki broj razvoda “važan i vrlo važan” činitelj koji utječe na planiranje manjeg broja djece.9 U suvremenom se društvu, dakle, stvara određen raskorak između onoga što obitelj u smislu njegova izvornog poslanja jest ili treba biti i onoga što mu suvremeno društveno okružje omogućava da bude.

M. VALKOVIĆ, Društveni utjecaji na brak i obitelj, u: Bogoslovska smotra 69 (1999.), br. 2-3, str. 195-311.

8 B. FRESACHER, Suvremena obitelj: modeli i trendovi, u: J. KLARIĆ, (ur.): Hrvatska obitelj u pokretu, Frankfurt na Majni, Hrvatski dušobrižnički ured u Njemačkoj, 2001., str. 9-26.

9 A. AKRAP i suradnici, Činitelji demografskih kretanja u Republici Hrvatskoj, Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva u mladeži, Zagreb, 2003., str. 151.

7

Ivan_Pavao_02.p65

335

12.10.2007, 10:14

336

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

*** Iz ovih nekoliko tek naznačenih obilježja više je nego razvidno zbog kojih se razloga pitanje obitelji, njezine uloge, važnosti i poslanja u današnjem svijetu, našla i nalazila u središtu nauka pape Ivana Pavla II. tijekom njegova dugog pontifikata. Štoviše, obitelj je predmet brojnih crkvenih dokumenata, poglavito socijalnih enciklika, jer je ona osnovna jezgra društva, osnova identiteta pojedinca i naroda. Tako je još daleke 1891. godine, u enciklici “Rerum novarum” koja se smatra “Velikom poveljom (Magna Charta) katoličke socijalne misli”10, papa Lav XIII., među ostalim, naveo da “prava koja imaju pojedinci mnogo se bolje ističu kad ih promatramo u vezi i skladu s dužnostima čovjeka u obiteljskoj zajednici.”11 Papa je smatrao da je obitelj “maleno društvo, no pravo društvo, starije od svakoga građanskog društva te ima prava i dužnosti neovisne o državi.”12 Međutim, pitanje daljnjeg opstanka obitelji, napose kršćanske, posebno je došlo do izražaja u godinama pontifikata Ivana Pavla II., jer je upravo u tom razdoblju utjecaj modernizacijskih procesa bitno pojačan. To je u Europi vrijeme okončanja hladnoga rata i blokovske podjele svijeta, dokidanja komunizma i dezintegracije nekih bivših socijalističkih država. To su godine dramatičnih geopolitičkih i društvenih promjena pa i sukoba na istoku i jugoistoku europskog kontinenta. Svi su ti procesi, svaki na svoj način, bili važnim činiteljem daljnje opstojnosti obitelji.

Papa Ivan Pavao II. prema obitelji je gajio doista očinske osjećaje, smatrajući obitelj najvažnijom društvenom i crkvenom institucijom. Razmišljajući o domoljublju, domovini i naciji, Ivan Pavao II., u svojoj posljednjoj knjizi – “Sjećanje i identitet” (Verbum, Split, 2005.), među ostalim, naglašava: “Čini se ipak da, kao i obitelj, i nacija i domovina ostaju nezamjenjive stvarnosti.

Katolički društveni nauk u ovome slučaju govori o ´naravnim´ društvima kako bi označio osobitu povezanost, bilo obiteljsku, bilo nacionalnu, s čovjekovom naravi koja ima svoju društvenu dimenziju. Temeljni putovi oblikovanja svakoga društva prolaze kroz obitelj: o tome ne može biti sumnje.”13 Iz navedenog vrlo jasno proizlazi da obitelj nije “plod jednostavna dogovora”14 nego da ona M. VALKOVIĆ (uredio), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka. Socijalni dokumenti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., str. VIII. 11 LAV (LEON) XIII., Enciklika Rerum novarum, u: M. VALKOVIĆ (uredio), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka. Socijalni dokumenti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., str. 5.

12 LAV (LEON) XIII., Enciklika Rerum novarum, u: M. VALKOVIĆ (uredio), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka. Socijalni dokumenti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., str. 6.

13 IVAN PAVAO II., Sjećanje i identitet. Razgovori na prijelazu tisućljeća, Verbum, Split, 2005., str. 71.

14 IVAN PAVAO II., Sjećanje i identitet. Razgovori na prijelazu tisućljeća, Verbum, Split, 2005., str. 72.

10

Ivan_Pavao_02.p65

336

12.10.2007, 10:14

Dražen Živić: Neka promišljanja o društvenom položaju i ulozi obitelji u pontifikatu Ivana Pavla II.

337

ima stožerno mjesto u oblikovanju religijskog i nacionalnog identiteta jednoga društva i jednoga naroda. Nema nikakve sumnje da su takvi Papini pogledi na obitelj, premda izrečeni gotovo na samom kraju njegova pontifikata, zapravo bili najvažnije polazište za pisanje dvaju, vjerojatno, najvažnijih suvremenih crkvenih dokumenata o obitelji – apostolske pobudnice “Familiaris consortio” iz 1981. i “Povelje o pravima obitelji” iz 1983. godine. *** Koncem studenoga 1981. godine, papa Ivan Pavao II. je Crkvi uputio apostolsku pobudnicu o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu – “Familiaris consortio”, koja je svoje izvorište imala u biskupijskoj sinodi o obitelji, održanoj u Rimu u jesen 1980. godine. S obzirom da je “Familiaris consortio” jedan od prvih velikih dokumenata koje je Papa na početku svojega pontifikata uputio Crkvi, već samo po sebi ukazuje na važnost koje je Ivan Pavao II. pridavao pitanjima obitelji, naročito njezinoj duhovnoj i materijalnoj izgradnji te zaštiti obiteljskih prava.

U “Familiaris consortio” Papa polazi od tvrdnje da je obitelj “u današnje vrijeme kao i druge ustanove, a možda i više od njih, pogođena mnogostrukim, dubokim i brzim promjenama društva i kulture.”15 Te su promjene, smatrao je Papa, u svojim korijenima počivale, prije svega, na iskrivljenoj slici osobne slobode i uloge obitelji u suvremenom društvu, ali i u lošem odnosu društvenih, državnih i političkih institucija i zakona, kojima se ne štite nego ugrožavaju temeljna obiteljska prava. Papa će pritom reći da obitelj “postaje žrtvom društva, sporosti i nepravovremenosti njegovih zahvata, pa čak i očitih njegovih nepravdi.”16 Između obitelji i društva postoji stalno i neraskidivo zajedništvo i sudioništvo; obitelj i društvo neprestano se prožimaju i nadopunjavaju. Tako je Papa istaknuo da je obitelj “kolijevka i najdjelotvornije sredstvo za očovječenje i uosobljenje društva: ona na izvoran i dubok način sudjeluje u izgradnji svijeta omogućujući uistinu čovječan život, osobito čuvajući i prenoseći kreposti i vrednote.” 17 U tom općem kontekstu društvena uloga obitelji se mora oživotvoriti i u “političkom posredovanju: obitelji se naime, moraju prve založiti da državni zakoni i ustanove ne samo ne vrijeđaju, već da i podržavaju

15 IVAN PAVAO II., Obiteljska zajednica. Familiaris Consortio, Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, 2. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 5.

16 IVAN PAVAO II., Obiteljska zajednica. Familiaris Consortio, Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, 2. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 64.

17 IVAN PAVAO II., Obiteljska zajednica. Familiaris Consortio, Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, 2. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 61.

Ivan_Pavao_02.p65

337

12.10.2007, 10:14

338

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

i pozitivno štite prava i dužnosti obitelji.”18 S druge strane, partnerski odnos između društva i obitelji “nalaže društvu da nikada ne iznevjeri svoju temeljnu zadaću da poštuje i promiče obitelj.”19 U tom kontekstu Ivan Pavao II. se nastavlja na misli pape Lava XIII., koji u svojoj enciklici “Rerum novarum”, pišući o državi i njezinom upletanju u obitelj, naglašava da je “pogibeljna zabluda htjeti da se građanska vlast po volji upleće u unutrašnji život obitelji.

Sigurno, ako se obitelj možda nađe u teškoćama iz kojih sama nikako ne može izaći, u takvim neprilikama državna vlast opravdano posreduje, jer su pojedine obitelji dio države.”20 U nastavku pobudnice “Familiaris consortio”, Papa osobito naglašava da se društvena uloga obitelji ne može ograničiti samo na rađanje i odgoj, ali su te dvije obiteljske funkcije nezamjenjive i izvorne. Nažalost, suvremeno nas iskustvo uči da se upravo ove dvije primarne obiteljske zadaće sve više osiromašuju. Reproduktivna uloga obitelji, poglavito u zapadnim, razvijenijim, tzv. demokratskim zemljama, postaje sve manje nazočnom u hijerarhiji obiteljskih funkcija i vrednota, što ima negativnu posljedicu pada fertiliteta i nataliteta, zatim porast broja rađanja djece izvan braka, porast broja izvanbračnih zajednica, kao i pojavu različitih izvaninstitucijskih i institucijskih oblika istospolnih zajednica. Ilustracije radi, prema istraživanju Europskog sustava vrednota iz 1999. godine, u Hrvatskoj se “djeca” nalaze tek na petom mjestu u hijerarhiji vrednota bitnih za uspješan brak i obitelj. Ispred “djece” nalaze se vrednote: “međusobno poštovanje i uvažavanje”, “vjernost”, “razumijevanje i tolerancija” i “biti spreman raspravljati o problemima koji se pojave u vezi muža i žene”.21 S druge pak strane, društvo kao da pokušava istrgnuti funkciju odgoja iz obitelji i premjestiti je isključivo u domenu društvenih i državnih, odnosno, školskih institucija. Zato je Papa s punim pravom, gotovo proročanski, istaknuo da “država ne može i ne smije obiteljima oduzeti one zadaće koje mogu ispuniti same ili slobodno udružene s drugim obiteljima; no, država mora, naprotiv, što je više moguće poticati i podržavati odgovorne pothvate obitelji.

Javne vlasti, uvjerene da je dobro obitelji prije potrebna vrednota koje se građanska zajednica ne može odreći, moraju učiniti sve što je u njihovoj moći 18 IVAN PAVAO II., Obiteljska zajednica. Familiaris Consortio, Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, 2. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 62.

19 IVAN PAVAO II., Obiteljska zajednica. Familiaris Consortio, Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, 2. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 63.

20 LAV (LEON) XIII., Enciklika Rerum novarum, u: M. VALKOVIĆ (uredio), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka. Socijalni dokumenti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., str. 6.

21 J. BALOBAN i G. ČRPIĆ, Bitne vrednote za uspješan brak u Hrvatskoj, u: Bogoslovska smotra 70 (2000.), br. 2, str. 313-341.

Ivan_Pavao_02.p65

338

12.10.2007, 10:14

Dražen Živić: Neka promišljanja o društvenom položaju i ulozi obitelji u pontifikatu Ivana Pavla II.

339

da obiteljima pruže svaku pomoć – gospodarsku, socijalnu, odgojnu, političku, kulturnu – koju one trebaju da na doista ljudski način ispune svoje obveze.”22 Prihvatimo li polazište prema kojemu su dvije osnovne funkcije obitelji – roditeljska i odgojna, onda je sasvim razvidno u kojemu se zapravo pravcu mora odvijati pozitivan angažman društva prema obitelji – prema poticanju rađanja i odgovornog roditeljstva te prema olakšavanju uvjeta pri uzdržavanju i odgoju djece. *** U jesen 1983. godine, potaknuta Papinom apostolskom pobudnicom “Familiaris consortio”, Sveta Stolica je izradila i objavila “Povelju o pravima obitelji” koju je uputila vladama te državnim i međunarodnim institucijama, kako bi one poradile na izradi odgovarajućeg zakonodavstva i obiteljske politike u svrhu zaštite osnovnih prava obitelji. “Povelju” je, međutim, Sveta Stolica uputila i obiteljima kako bi u njima ojačala “svijest o nezamjenjivoj ulozi i mjestu obitelji”, kako bi potaknula “obitelji da se ujedine u obrani i promicanju svojih prava” te kako bi ih ohrabrila “da tako ispune svoju zadaću te uloga obitelji bude jasnije shvaćena i priznata u današnjem svijetu.”23 Među pravima obitelji koja su navedena u “Povelji”, a koja se tiču odnosa društva i obitelji, posebno treba istaknuti slijedeća: “Obitelj ima pravo na pomoć društva za rađanje i odgoj djece. Bračni parovi koji imaju brojnu obitelj imaju pravo na primjerenu pomoć i ne smije se prema njima praviti diskriminacija; Ljudski se život mora apsolutno poštovati i štititi od samoga trenutka njegova začeća; Budući da su roditelji dali život svojoj djeci, oni imaju izvorno, prvotno i neotuđivo pravo da je i odgajaju; Obitelj ima pravo očekivati od sredstva društvenog priopćavanja da budu pozitivna pomoć u izgradnji društva i da podržavaju osnovne vrednote obitelji; Državne vlasti moraju poštovati i promicati dostojanstvo svake obitelji, njezinu zakonsku neovisnost, njezinu istinu, jedinstvo i čvrstoću; Obitelj ima pravo da ispunja svoju društvenu i političku zadaću u izgradnji društva; Obitelji imaju pravo od javnih vlasti očekivati primjerenu politiku prema obitelji na pravnom, gospodarskom, društvenom i poreznom području koja isključuje svaku diskriminaciju;

IVAN PAVAO II., Obiteljska zajednica. Familiaris Consortio, Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, 2. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 63.

23 SVETA STOLICA, Povelja o pravima obitelji, u: M. VALKOVIĆ (uredio), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka. Socijalni dokumenti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., str. 561.

22

Ivan_Pavao_02.p65

339

12.10.2007, 10:14

340

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Obitelj ima pravo na doličan stan, pogodan za život obitelji i primjeren broju njezinih članova, u okolišu koji osigurava najneophodnije usluge za život obitelji i zajednice.”24 *** Tijekom svojega 27-godišnjeg pontifikata, papa Ivan Pavao II. je tri puta posjetio Hrvatsku i Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Prvi put je to bilo u rujnu 1994. godine o tisućitoj obljetnici Zagrebačke nadbiskupije. Taj je posjet za Hrvatsku, njezine ratom izmučene stanovnike, katoličke vjernike i sve ljude dobre volje, bio od iznimnog, povijesnog značenja. Riječi koje je Papa tih dana uputio hrvatskom državnom vodstvu, političkim strukturama i brojnom vjerničkom puku, bile su pune ohrabrenja za sva ona stradanja koje je Hrvatska pretrpjela tijekom agresije ali i puna nade, ljubavi i mira kao zaloga bolje i sretnije budućnosti.

Premda je Papa tijekom dvodnevnoga posjeta, kao “goloruki hodočasnik Evanđelja”25, svoje misli uglavnom usmjeravao prema pitanju oprosta i pomirenja, ipak se i tada vrlo precizno osvrnuo i na temu obitelji, rekavši na sv. misi na zagrebačkom hipodrumu 11. rujna 1994. godine, među ostalim, sljedeće: “Međunarodna godina posvećena obitelji poziva nas da upravo obitelji posvetimo posebnu pažnju. Nužno je da obitelji budu istinske škole ljubavi; obitelji duboko ujedinjene i otvorene cijelom društvu; obitelji u kojima je ljudski život prihvaćen sa svetim poštivanjem od trenutka začeća i gdje se odgaja za ljubav prema svakom ljudskom biću, bez podjele na prijatelje i neprijatelje.”26 Sveti Otac je tu, 1994. godinu, proglasio godinom obitelji, a otvorio ju je u Rimu 26. prosinca 1993. godine. Ove su Papine riječi, zapravo, na tragu onoga što zovemo odgovorno roditeljstvo. *** Treći pastoralni pohod pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, u lipnju 2003. godine, odvijao se pod znakovitim geslom pastirskoga pisma hrvatskih biskupa – “Obitelj – put crkve i naroda”. Upravo to geslo u svojoj značenjskoj punini na najbolji mogući način odražava cjelokupni pontifikat pape Ivana Pavla II. i njegova odnosa prema obitelji, toj, kako u “Familiaris Consortio” stoji, prvoj i životnoj stanici društva.27 Štoviše, Papa je jedan dan (08. lipnja), 24 SVETA STOLICA, Povelja o pravima obitelji, u: M. VALKOVIĆ (uredio), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka. Socijalni dokumenti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., str. 565-568.

25 IVAN PAVAO II., Govori u Hrvatskoj (10. i 11. rujna 1994.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994., str. 6.

26 IVAN PAVAO II., Govori u Hrvatskoj (10. i 11. rujna 1994.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994., str. 26.

27 IVAN PAVAO II., Obiteljska zajednica. Familiaris Consortio, Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, 2. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 60.

Ivan_Pavao_02.p65

340

12.10.2007, 10:14

Dražen Živić: Neka promišljanja o društvenom položaju i ulozi obitelji u pontifikatu Ivana Pavla II.

341

tijekom svojega petodnevnog pohoda hrvatskim biskupijama, u cijelosti posvetio obitelji.

U Rijeci, u propovijedi na sv. misi, Papa je između ostalog rekao: “Na poseban način pozdravljam brojne obitelji, koje su došle ovamo u ovaj njima posvećen dan. Vi ste posebno velika vrijednost za građansko društvo i za Crkvu, jer su ženidba i obitelj jedno od najdragocjenijih dobara čovječanstva.”28 Ističući neprijeporno i neugasivo društveno “poslanje” obitelji Papa je naglasio: “Obitelj danas, također i u Hrvatskoj, traži povlaštenu pozornost i jasne mjere, koje će promicati i štititi njezin ustroj, razvoj i stalnost.” O čemu se tu zapravo radi, Papa je u nastavku svoje propovijedi precizno pojasnio: “Mislim, između ostalog, na ozbiljno pitanje stambenoga prostora i na pitanje zaposlenosti. Ne smije se zaboraviti da se preko pomoći pružene obitelji pridonosi također rješavanju drugih velikih teškoća, kao što su – na primjer – skrb za bolesnike i starije osobe, način kako spriječiti širenje kriminala i kako naći ustuk upotrebi droge.”29 Drugim riječima, Papa ističe da država mora štititi obitelj. Osnovno sredstvo te zaštite mora biti dobra obiteljska politika koja će štititi prava, osiguravati ostvarenje dužnosti i zahtijevati odgovornost obiteljskih zajednica.

Osim navedenog, Papa je naglasio i potrebu da obitelji preuzmu odgovornost u odgoju svoje djece, da pritom surađuju s institucijama društva, napose s vjeroučiteljima. Također, poručio je u Rijeci Papa obiteljima: “Ne umarajte se u ispunjenju svoje roditeljske službe.”30 Želeći posebno naglasiti da je tijekom svojega trećeg pastirskog pohoda hrvatskoj državi i katoličkim vjernicima isticao važnost i ulogu obitelji u suvremenom društvu, Ivan Pavao II. je govoreći na općoj audijenciji u Rimu 11. lipnja 2003. godine, među ostalim, istaknuo: “Smatrao sam pored toga, korisnim ponovno potvrditi prvotnu društvenu vrijednost ustanove obitelji, tražeći za nju povlaštenu pozornost i konkretne mjere, koje će podupirati njezino zasnivanje, razvoj i postojanost.”31 *** Važnost i dalekosežnost ovih Papinih riječi osobito je važna za hrvatsku obitelj jer je ona u tisućljetnoj povijesti hrvatskoga naroda bila i ostala osnova ljudskog i narodnog života i postojanja. Međutim, zbog iznimno nepovoljnih političkih i gospodarskih prilika hrvatske su se obitelji, više silom nego milom, morale cijepati na razne načine i u raznim pravcima i tako ugrožavati i opstojnost naroda u cjelini.

Papa treći put u Hrvatskoj, Posebno izdanje, Glas Koncila, Večernji list, 2003., str. XI. Papa treći put u Hrvatskoj, Posebno izdanje, Glas Koncila, Večernji list, 2003., str. XI. 30 Papa treći put u Hrvatskoj, Posebno izdanje, Glas Koncila, Večernji list, 2003., str. XI. 31 Papa treći put u Hrvatskoj, Posebno izdanje, Glas Koncila, Večernji list, 2003., str. XVI. 28 29

Ivan_Pavao_02.p65

341

12.10.2007, 10:14

342

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Demografski i društveno – ekonomski kontekst razvoja suvremene hrvatske obitelji vrlo je nepovoljan. Dugotrajno smanjivanje nataliteta, demografsko starenje, emigracija, teška ekonomska situacija, nezaposlenost, socijalna kriza i domovinski rat najvažniji su dugoročni destabilizacijski činitelji strukture, položaja i važnosti obitelji u Hrvatskoj danas. Nupcijalitet u posljednjih četrdeseteak godina pokazuje znatna kolebanja, ali s dominantnom općom tendencijom pada broja sklopljenih brakova. Tako je 1960. u Hrvatskoj sklopljen 37.701 brak, a 2000. godine 22.017, što predstavlja pad od 41,6%. S druge pak strane, raste koeficijent divorcijaliteta (sa 144 1960. na 201 2000. godine), što pokazuje da se u Hrvatskoj razvodi već svaki peti brak. U demografskoj slici hrvatskih obitelji prevladavaju obiteljske zajednice s jednim ili dva djeteta, jer one, prema popisu stanovništva iz 2001. godine, čine gotovo dvije trećine svih obitelji u Hrvatskoj.32 Međutim, podatak da se oko 90% živorođene djece rađa u bračnim zajednicama, upućuje nas na zaključak da je ona u smislu reprodukcije još uvijek stožerna društvena institucija. Tome u prilog idu i rezultati pojedinih anketnih istraživanja prema kojima više od 98% hrvatskih građana obitelj drži važnom i iznimno važnom vrednotom, između 85 i 90% građana smatra da brak još uvijek nije zastarjela institucija, a oko 63% građana drži da su brak ili druga stabilna veza važni za sreću u životu.33 Stoga, Papine riječi koje je izgovorio tijekom svojih pastoralnih pohoda Hrvatskoj, barem kada je u pitanju hrvatsko iskustvo, treba shvatiti afirmativno, one nisu žal za nekakvim davnim vremenima, one doista predstavljaju poticaj za onaj vrijednosni obiteljski sklop koji je, unatoč negativnim utjecajima, ipak ostao dovoljno sačuvan da se na njemu može graditi hrvatska obiteljska budućnost.

Detaljnije vidjeti u: D. ŽIVIĆ, Demografski okvir i razvoj obiteljske strukture stanovništva Hrvatske 1971.-2001., u: Revija za sociologiju Vol. XXXIV. (2003.), br. 1-2, str. 57-73.

33 Detaljnije vidjeti u: J. BALOBAN i G. ČRPIĆ, Bitne vrednote za uspješan brak u Hrvatskoj, u: Bogoslovska smotra 70 (2000.), br. 2, str. 313-341.; J. BALOBAN, G. ČRPIĆ i I. RIMAC, Pregled postotaka i aritmetičkih sredina, Europsko istraživanje vrednota – EVS 1999., u: Bogoslovska smotra 70 (2000.), br. 2, str. 191-232.; A. AKRAP i suradnici, Činitelji demografskih kretanja u Republici Hrvatskoj, Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva u mladeži, Zagreb, 2003.

32

Ivan_Pavao_02.p65

342

12.10.2007, 10:14

343

Jure Krišto: Papa Ivan Pavao II. i tri najnovija hrvatska blaženika

Jure Krišto

PAPA IVAN PAVAO II. I TRI NAJNOVIJA HRVATSKA BLAŽENIKA Pontifikat Ivana Pavla II. bio je obilježen, između ostaloga, i proglašenjem relativno velikoga broja svetaca i blaženika. Za nas Hrvate ostat će zapamćen i po tome što je, uz bl. Marka Križevčanina, na čast oltara podigao troje blaženika iz novijih vremena: bl. Mariju od Propetoga Isusa Petković, bl. Alojzija kardinala Stepinca i bl. Ivana Merza.

Može nam se činiti da se beatifikacija to troje Hrvata ni po čemu ne izdvaja iz niza sličnih i brojnih svećenika i laika, biskupa i časnih sestara koje je Papa također proglasio blaženima ili svetima. Ipak mi se čini da se iz tog hrvatskoga niza dadu iščitati značenja koja se ne otkrivaju prvome pogledu.

Upravo je traženje dubljega smisla tih beatifikacija ono što me ovdje zanima.

Priznanje svetačkim krepostima u različitim političkim okruženjima Geografski gledano, Papa je hrvatskim nizom blaženika označio jedinstvo hrvatskoga sjevera i juga te mu pridružio hrvatski katolički puk na istoku, koji je, k tome, sada u drugoj državi te u najvećoj nevolji, uistinu u životnoj opasnosti. Povijesno, Papa je izborom hrvatskih blaženika posvetio hrvatsku odanost katolicizmu koja je procvjetala do svetosti u vrijeme Austro - Ugarske Monarhije, u vrijeme srpske hegemonije i u vrijeme komunističkoga terora. Crkveno gledajući, Papa je hrvatskim nizom blaženika izdvojio žensko redovništvo, laikat i biskupsku službu. Dobno, Papa je posvetio hrvatsku mladost, srednju i treću dob. Ni političko značenje tih događaja nije odsutno. Dok se uz bl. Mariju od Propetoga Isusa ne vežu nikakve političke konotacije, proglašenje blaženima Ivana Merza i Alojzija Stepinca bilo je popraćeno političkim porukama.

Reći ću tek ponešto o ta tri hrvatska blaženika i o značenju njihove povezanosti s pontifikatom Ivana Pavla II.

Ivan_Pavao_02.p65

343

12.10.2007, 10:14

344

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Bl. Marija Propetog Isusa Petković Bl. Marija Propetog Isusa Petković (1892.-1966.) još je u djetinjstvu i mladosti na južnoj strani "crnoga otoka" Korčule u mjestu Blatu ujedinila neke naizgled proturječne prilike svoga neposredna okruženja. Okružena brojnom braćom i sestrama (preživjelo je 10 djece), od djetinjstva je nalazila radost i duhovno ispunjenje u osami i molitvenoj meditaciji. Imajući na raspolaganju radnike i služinčad, radost joj je bila služiti drugima, osobito djeci. Okružena bogatstvom (otac je posjedovao 1/14 otoka Korčule), smisao svoga odrastanja nalazila je u brizi za siromašne. Iz te je brige 1919. godine nastala nova Družba Kćeri Milosrđa. Bl. Marija Petković u svom je životu ujedinila još jedan paradoks. Odrastajući u patrijarhalnoj sredini, u kojoj muškarci ne mole mnogo i čekaju pred crkvom dok žene ne iziđu iz nje, upravo je u ocu nalazila nježnost i dobrotu te oživotvorenje kršćanskih ideala i kreposti. "Svoj djeci otac je bio kao svetinja", zapisala je o svom ocu, a zapravo je rekla da joj je otac pokazao put svetosti.

Bio bi velik gubitak za Crkvu da nije prepoznala te kvalitete i izdigla ih na mjesto primjera i poticaja za nasljedovanje, a velika šteta za Hrvate da im pred svijetom nije priznata duhovna širina i snaga. Ne treba zaboraviti da se bl. Marija pripremala za svoj apostolat u neprilikama Prvoga svjetskog rata te da ga je razvila u nimalo prijateljskim prilikama življenja u prvoj južnoslavenskoj državi. Nije također na odmet napomenuti da je razvila svoj apostolat brige za siromašne i za djecu na ostacima talijanskih sestara "Ančela", koje su se odlaskom Talijana s otoka i same povukle, te da ga je proširila na područje cijele tadašnje države, osobito u Suboticu i Zagreb, a zatim u Južnu Ameriku.

Bl. Ivan Merz Bl. Ivan Merz (1896.-1928.) gotovo je vršnjak s bl. Marijom Petković, ali je svoj životni vijek završio kad je blaženica počela razvijati svoj apostolat.

Marija je bila svjetovnjakinja koja je žudila za strogom redovničkom zajednicom, dok je Ivan bio svjetovnjak koji se zanosio umjetnošću, književnošću i općenito estetskim doživljajem. Htio je ostati svjetovnjakom, iako je razmišljao o osnivanju laičke družbe slične redovničkoj. Ne treba stoga čuditi što nije mogao ustrajati u vojnoj karijeri koju su mu roditelji bili namijenili. Nije ustrajao ni u drugoj roditeljskoj namjeri da završi pravo; umjesto prava, studirao je i završio književnost na Bečkom sveučilištu. No za razliku od Marije Petković, Merz u svojim vjerskim nazorima nije mogao imati uzora ni u ocu ni u majci, jer ni jedno nije marilo za te nazore. Umjesto oca, Merza je za duhovno zainteresirao laik kao i on, Ljubomir Maraković. Doktorirao je temom o utjecaju liturgije na francuske književnike.

Ivan_Pavao_02.p65

344

12.10.2007, 10:14

345

Jure Krišto: Papa Ivan Pavao II. i tri najnovija hrvatska blaženika

Ivan Merz, rođenjem Banjalučanin, sve svoje godine profesionalnoga rada proveo je u Zagrebu, a, uz predavanje francuskoga na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, svu svoju energiju posvetio je Hrvatskome katoličkom pokretu. Bio je na onoj strani pokreta (Orlovstvo) koja je, po uzoru na Katoličku akciju, gajila osobitu odanost Svetoj Stolici i Petrovu nasljedniku. U pet - šest godina koliko mu je ostalo od života, ostvario je impresivan opus u pisanome obliku, a još viši u utjecaju na suradnike i sljedbenike.

U prigodi 50. obljetnice Merčeve smrti za hodočašća u Rimu, novoizabrani papa Ivan Pavao II. istaknuo je Merza kao uzor hrvatskoj mladeži. Nije čudno da ga je upravo taj Papa dvadesetak godina kasnije s radošću proglasio blaženim. Znakovito je da je to htio učiniti u Banja Luci. Znakovitost toga čina ne leži u činjenici da je Merz tamo rođen, nego u tome da su odatle katolici (i Hrvati) nedugo prije toga protjerani te da se prema malome ostatku neprijateljski odnosi. Bilo je to također priznanje lokalnoj katoličkoj zajednici što se ponijela kršćanski i što nije odgovorila jednakom mjerom na zločine i progonstva. Priznanje, ali i ohrabrenje. Čini mi se da katolici u Hrvatkoj premalo pozornosti posvećuju Papinoj simboličkoj sugestiji da bi više resursa i energije trebali utrošiti za tu devastiranu katoličku zajednicu i za njezino preživljenje i obnovu.

Bl. Alojzije Stepinac Zanimljivo je da je i bl. Alojzije Stepinac (1898.-1960.) bio gotovo ista generacija s prethodnih dvoje blaženika. Činilo se da će, kao i Merz, ostati laikom, ali se iznenada odlučio za svećenički poziv. Štoviše, oboje blaženika o kojima je bila riječ (bl. Marija i bl. Ivan) djelovali su i dosegnuli vrhunce kreposnoga života u nadbiskupiji u kojoj će uskoro bl. Alojzije Stepinac (1934.) postati nadbiskupom s pravom nasljedstva. No Stepinac ujedinjuje još neke osobitosti bl. Marije i bl. Ivana. Kao i oni, nadbiskup je volio Crkvu, pokazivao iznimnu odanost prema vrhovnome poglavaru Crkve te volio svoj hrvatski narod i branio njegova nacionalna prava. Upravo je zbog te dvostruke odanosti Crkvi i narodu podnio i mučeničku smrt, a Papa joj je odao priznanje i uzdigao je na status štovanja.

Priznanje trpljenju i kršćanskome služenju Hrvatska je dala tri blaženika iz generacije s kraja 19. st. koja je stasala za zreo i odgovoran posao u Crkvi i u narodu u dvadesetim godinama 20. st.

Treba li podsjećati da su vremena bila veoma teška. Bl. Ivan Merz prošao je nevolje samo jednoga rata, a bl. Marija od Propetoga izvježbala je krepost služenja braći u nevolji upravo u vrijeme toga rata da bi napustila zemlju prije

Ivan_Pavao_02.p65

345

12.10.2007, 10:14

346

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

novih nevolja. Bl. Alojzije Stepinac iskusio je nevolje i drugoga rata kao i strahovladu komunističkoga režima. Njihova životna opredjeljenja su se razlikovala, njihovi životni putovi vodili su različitim vijugama, ali su nosili pečat hrvatskoga genija i hrvatske svetosti. Bila je to generacija koja je svoje katolištvo izgrađivala u Hrvatskome katoličkom pokretu, koji je nastojao odgojiti kršćane vjerne Crkvi, u službi narodu, intelektualno spremne i otvorene za druge.

Usuđujem se tvrditi da je Papa Poljak iz Bijele Hrvatske, profinjena estetskoga ukusa, izgrađene intelektualnosti, duboko proživljene duhovnosti i široko raširenih ruku prema braći ljudima svih rasa i nacionalnosti te svih vjera i uvjerenja mogao jedini istinski razumjeti tu hrvatsku generaciju i honorirati je na najbolji mogući način. Hrvati mu stoga i za to trebaju ostati zahvalni.

Ivan_Pavao_02.p65

346

12.10.2007, 10:14

347

Darko Grden: „Budite narod nade!“

Darko Grden

„BUDITE NAROD NADE!“

Započet ću svoj prilog – „Pastoralni pohodi Ivana Pavla II. hrvatskome narodu“ – nečim ne osobito originalnim, čija međutim važnost opravdava da se to još jednom kaže: sjećanje na lik i djelo velikoga pape Ivana Pavla II. još će dugo biti živo nadahnuće ne samo ljudima iz Crkve, nego i mnogim ljudima dobre volje; ljudima koji u često pogubnim vrludanjima ovoga vremena traže čvrsto uporište u istinskim ljudskim i duhovnim vrijednostima; ljudima koji na tim vrijednostima nastoje graditi ovaj svijet tako da bude mjesto čovjeku toplije i njegovu dostojanstvu primjerenije.

Pastoralni pohodi pape Ivana Pavla II. hrvatskome narodu ne samo da su nekada – prije jedanaest, ili sedam ili dvije godine – pokretali ljude ove zemlje, nego su poruke koje nam je ostavio i danas kadre probuditi naš osjećaj za važna pitanja naše vjere – ako smo kršćani – i našega postojanja na ovome komadiću zemlje. Kao što je nemoguće razumjeti te pohode ako se ne uzme u obzir kontekst u kojima su se dogodili, jednako je tako o njima besmisleno razmišljati ako se ne zapitamo što nam oni govore danas i sutra.

Premda ću se zadržati na tri pastoralna pohoda Hrvatskoj, želim naglasiti kako se u širem smislu u ovu temu uklapaju i dva pohoda Bosni i Hercegovini, 12. i 13. travnja 1997. Sarajevu te 22. lipnja 2003. Banjoj Luci. Napose to vrijedi ako doslovno uzmemo atribut „pastoralni“. Ta nisu li vjernici u BiH koje je taj „pastir“ pohodio velikom većinom Hrvati? Nije li Papa u BiH govorio hrvatskim jezikom premda je dobro pazio da i izvana pokaže kako kao poglavar suverene države dolazi u posjet drugoj suverenoj državi. No, neka ovdje ti pohodi budu barem spomenuti.

Dana 10. rujna 1994. godine papa Ivan Pavao II. slijeće na zagrebački Pleso i ljubi grudu hrvatske zemlje. Pozdravljaju ga pokojni kardinal Franjo Kuharić kao nadbiskup domaćin te pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Na putu do zagrebačke prvostolnice pozdravima se pridružuju deseci tisuća Zagrepčana. Na večernjoj se molitvi susreće sa svećenicima i redovnicima, a sutradan, u nedjelju povijesnog 11. rujna Papa slavi misu na zagrebačkom hipodromu, s bezbrojnim mnoštvom, procjene su išle i do milijun vjernika.

Ivan_Pavao_02.p65

347

12.10.2007, 10:14

348

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Bile one više ili manje točne, bila je to zacijelo najveća misa te ujedno i najveći javni skup u povijesti hrvatskoga naroda i teško je vjerovati da će se takvo nešto slično u doglednoj budućnosti ponoviti. „Braćo i sestre, radostan sam što mogu s vama zajedno slaviti ovu svetu misu u povodu devetstote obljetnice Zagrebačke nadbiskupije i grada Zagreba. Došao sam vam posvjedočiti ljubav cijele Katoličke crkve; donijeti vam utjehu vjere, utjehu zajedničke molitve; molitve za mir u vašoj domovini Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini te na cijelom području jugoistočne Europe; molitve za žrtve rata, za utjehu svima koje je rat pogodio: poginulima, ucviljenima, prognanima, izbjeglima.“ Iz spomenutih riječi vidljivo je u kakvu je Hrvatsku Papa tada došao.

Hrvatsku čija je trećina teritorija još uvijek bila okupirana a ishod te okupacije, barem nama običnim smrtnicima, još uvijek posve neizvjestan; Hrvatsku koja je još uvijek brojila žrtve; koja još uopće nije bila u stanju početi vidati svoje najteže rane. A u susjednoj BiH agresija u punom zamahu.

Prisjetimo se da je Papa u zadnji čas morao otkazati svoj toliko željeni put u Sarajevo. Nije stoga čudo što je geslo Papina pohoda bilo – „Ostani s nama, Gospodine!".

Premda je službeno, zbog poznatih političkih (ne)prilika, Papa došao pohoditi Zagrebačku nadbiskupiju o 900. obljetnici njezina postojanja, hrvatski su ljudi pohod doživjeli kao pohod ranjenoj Hrvatskoj. A to je Papin pohod doista i bio. Papa nas je okupio. Nakon nekoliko krvavih godina gašenja ratnog požara i "krpanja kraja s krajem", odjednom nam je Petar naših dana dao prigodu da u najpozitivnijem smislu osjetimo svoju veličinu – kao Crkva i kao nacionalna zajednica. Nakon godina patnji osjetili smo radost zajedništva, zajedništva koje nije bilo usmjereno ni protiv koga. Upravo je poruka Svetoga Oca dala skupu onu kvalitetu po kojoj se velika slavlja razlikuju od masovnih spektakala. U današnjem bismo žargonu tu kvalitetu nazvali "pozitivnom vibracijom". Jer rekao nam je koja je razlika između mase pojedinaca i zajednice: „'Oče naš' uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva koje ne samo da isključuje svako nasilje, nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti. Radi se o društvu shvaćenom kao jedna velika obitelj, u kojem se pojedinci i grupe osjećaju, bez ikakve diskriminacije, poštovani i voljeni. Ova kultura solidarnosti prenosi se posebno preko obitelji“.

Nagrdili bismo poruku i nakanu pape Ivana Pavla II. koja je i temeljna kršćanska poruka, kad bismo prešutjeli Papin poziv na oprost. „Ako nam je dakle Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti, postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. Mi kršćani pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću“. I još: „U ovim krajevima, danas stavljenim na kušnju, vjera mora ponovo postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim zemljama“.

Ivan_Pavao_02.p65

348

12.10.2007, 10:14

349

Darko Grden: „Budite narod nade!“

Ako po strani ostavimo sve dnevnopolitičke manipulacije koje su često zlorabile ove riječi, pokušavajući Crkvi u Hrvatskoj i hrvatskim vjernicima „prišiti“ atribut nekakvih kvazikršćana koji se opiru pomirenju na „ovim prostorima“, ostaje jasna poruka. Naime, istinski je slobodan samo onaj pojedinac i ona zajednica koji ne dopuštaju da prošlost zatvori vrata budućnosti; samo onaj pojedinac i zajednica koji su kao samostalni i ponosni subjekti – to manipulatori zaboravljaju – otvoreni za zdrave odnose s drugima. Iznijet ću i komentar koji se, valja reći, zasniva na osobnome dojmu i sjećanju na Hipodrom: takve je riječi u onim okolnostima, pred milijun ratnih stradalnika – svi smo na neki način tada bili stradalnici – mogao reći jedino takav moralni autoritet kakav je bio papa Ivan Pavao II. Svaka bi druga svjetska ličnost u ono vrijeme doživjela „zvižduk“ mnoštva.

Drugi Papin pastoralni pohod trajao je od 2. do 4. listopada 1998. godine. Premda su od prvog prošle samo četiri godine, dočekala ga je sasvim drugačija Hrvatska. Hrvatska koja je vratila svoje teritorije, Hrvatska koja se već dobrim dijelom obnovila, koja je postala stabilna te je zakoračila u novu, nažalost ne baš posve sretnu fazu svojega razvoja. Da je takvoj Hrvatskoj potreban nov proročki duh, naglasio je Papa odmah nakon slijetanja na zagrebački Pleso: „Sve su snage pučanstva sada usmjerene na postupno liječenje dubokih rana, sukoba, na istinsko pomirenje među svim etničkim, vjerskim i političkim skupinama, i prema sve većoj demokratizaciji društva. Radujem se tome i potičem na ustrajnost u zalaganju s velikodušnom odlučnošću.

Ratne posljedice i način razmišljanja stvoren u doba komunističke vladavine stvaraju brojne zapreke. Prijeko je potrebno ne klonuti duhom. Solidarnom se suradnjom svih mogu i u razmjerno kratkom roku naći prikladna rješenja čak i za najsloženija pitanja“.

Unatoč brojnim kritikama onih koji su nasjeli desetljetnoj jugokomunističkoj mašineriji laži, kao i onih koji nisu sumnjali u kardinalovu pravednost, ali su, za volju prividnoga sklada, smatrali kako nije umjesno „mutiti vodu“, papa Ivan Pavao II. proglasio je blaženim zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, dana 3. listopada u Mariji Bistrici. Time je na neki način, kao najveći svjetski moralni autoritet, rehabilitirao sve one koji su u ovoj zemlji ljubili i činili pravednost, a stradali su zato što se nisu slagali sa službenim jednoumnim viđenjem vlastodržaca, pa im je krivnja ili izmišljena ili im se pripisivala krvnja drugih. „U osobi se novog blaženika“ rekao je Papa prigodom kardinalove beatifikacije, „spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježenima trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom... U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor“.

Naglasit ću još dva aspekta drugoga Papina pohoda koja smatram važnima. Ono što je prvi pohod značio cijeloj Hrvatskoj, to je drugi značio za hrvatski jug, kojega je zbog poznatih razloga rat osobito teško pogodio.

Ivan_Pavao_02.p65

349

12.10.2007, 10:14

350

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Splitski Žnjan, pola milijuna vjernika iz cijele Dalmacije ali i iz BiH te iz drugih krajeva Hrvatske, 350 brodica usidrenih uz obalu... Sve su to sjećanja koja ne smiju izblijediti. Još manje smije izblijediti Papina poruka da su kršćani pozvani „dati novo lice svojoj domovini, posebno se zalažući da se u društvu ponovno učvrste etičke i moralne vrijednosti što su ih potkopali prijašnji totalitarizmi i nedavno ratno nasilje“. A Papin susret s mladima u Solinu, njegovo pjevanje poznate hrvatske pjesme-simbola zacijelo i ne može izblijediti, barem ne u srcima onih koji su tada bili prisutni, a k tome još i – mladi. „Ne zaboravite nikada da je svako uređenje vlastitoga života, koje nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku, određeno na neuspjeh, i to prije ili kasnije... Odlučnu ulogu ima izbor pravih, a ne prividnih vrijednosti; izbor prave istine, a ne poluistina ili možda lažnih istina...“ Treći Papin pohod Hrvatskoj – Đakovu i Osijeku, Dubrovniku, Rijeci i Trsatu, Zadru – najsvježiji je u našim sjećanjima. Trajao je od 5. do 9. lipnja 2003. godine. Dopustite mi tek nekoliko navlaš nabacanih misli. Tematsko središte pohoda bila je obitelj kao put Crkve i naroda. Ne zaboravimo, nadalje, da je trećim svojim pohodom Papa zavirio u svaki kutak Lijepe Naše, zemlje koja tom čovjeku toliko toga duguje. Prisjetimo se kako je taj starac, čije je tijelo već naviještalo skori susret s vječnošću, strpljivo podnosio nesmiljenu lipanjsku žegu. Za nas je to bio svojevrsni predokus onog predanja i one ustrajnosti kojom je svoju pastirsku službu nosio do kraja – ne do zadnje riječi, nego do zadnjega daha. Ipak, dobro je diviti se velikanima, ali ih je bolje nasljedovati. Stoga još dvije poruke. „Kršćanstvo je u prošlosti dalo velik doprinos razvoju Hrvatske“, rekao je Ivan Pavao II. na dočeku u krčkoj zračnoj luci. I nastavio: „Ono će moći nastaviti učinkovito pridonositi također njezinoj sadašnjosti i njezinoj budućnosti. Postoje, naime vrijednosti – kao što su dostojanstvo osobe, ćudoredna i umna čestitost, vjerska sloboda, obrana obitelji, prihvaćanje i poštovanje života, solidarnost, supsidijarnost i sudjelovanje, poštovanje manjina – što su upisane u narav svakoga ljudskog bića, a zasluga je kršćanstva da ih je prepoznalo i jasno ih navješćuje. Na tim se vrijednostima temelji postojanost i prava veličina jedne države. Hrvatska je nedavno predala zahtjev da postane sastvani dio, također u političkome i gospodarskome pogledu, velike obitelji europskih naroda. Ne mogu ne očitovati želju da se uspješno ostvari ta težnja.

Bogata će baština Hrvatske sigurno pridonijeti učvršćenju Unije, bilo kao upravne i teritorijalne cjeline, bilo kao kulturne i duhovne stvarnosti.“ „Obitelj danas, također i u Hrvatskoj, traži povlaštenu pozornost i jasne mjere, koje će promicati i štititi njezin ustroj, razvoj i stalnost. Mislim, između ostaloga, na ozbiljno pitanje stambenoga prostora i na pitanje zaposlenosti... Vi se pak, kršćanske obitelji, ne ustručavajte - posebno svjedočeći načinom vlastitoga života – predlagati istinski Božji naum s obitelji...“, rekao je u Rijeci.

Ivan_Pavao_02.p65

350

12.10.2007, 10:14

351

Darko Grden: „Budite narod nade!“

Pokušamo li sva tri pohoda čitati kao cjelinu, može se zamijetiti svojevrsnu gradaciju, određeni rast u intenzitetu koji ukazuje na temelje na kojima nam valja rasti gradeći budućnost: Opstati kao ponosna zajednica koja znade voljeti i cijeniti sebe i druge. U hodu prema budućnosti nadahnjivati se na svjetlim likovima i neprolaznim vrijednostima. Biti u zajednici europskih naroda svjesni svoje kršćanske baštine i vlastitim primjerom svjedočiti njezine vrijednosti, od kojih je u ovome času možda najugroženija obitelj. A u svim protivštinama – da zaključim s Papinom porukom s posljednjeg pohoda koju je na naslovnici istaknuo list čiji sam djelatnik – „Budite narod nade!“

Ivan_Pavao_02.p65

351

12.10.2007, 10:14

352

Ivan_Pavao_02.p65

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

352

12.10.2007, 10:14

353

Božidar Petrač: Recepcija djela Ivana Pavla II. u Hrvatskoj

Božidar Petrač

RECEPCIJA DJELA IVANA PAVLA II. U HRVATSKOJ1 Zadržimo se najprije na činjenicama: nakon konklava održanih 16. listopada 1978. vrlo se brzo saznalo da je novoizabrani papa Ivan Pavao II., krakovski nadbiskup i kardinal, koji dolazi „iz zemlje daleke“ pjesnik, dramatičar i esejist, da je bio veliki ljubitelj kazališta, student filologije i glumac, da je studirao i istodobno radio u kamenolomu. Dakle, znanim se odrednicama, teološkoj i filozofskoj, pridodala pjesnička, književna, umjetnička, ali i ona što osobito visoko cijeni čovjekov rad, zauzetost za siromašne i obespravljene.

Kad je 1980. u nakladi „Znak“, časopisa krakovskih katoličkih intelektualaca, objavljen jedan dio književnoga opusa Karola Wojtyle u izboru Mareka Skwarnickog Poezje i dramaty2, svijet je s velikom radoznalošću i nemalim iznenađenjem u osobi novoizabrana Pape otkrio njegovu novu dimenziju. Ta je knjiga na velika vrata uvela književno stvaralaštvo autora koji se trideset i više godina krio pod pseudonimom Andrzej Jawień, Piotr Jasień ili Stanislaw Andrzej Gruda. Ti su se tekstovi pod tim pseudonimom pojavljivali u katoličkim publikacijama, tjedniku Tygodnik Powszechny i mjesečniku Znak.

Njegova se nazočnost u poljskoj književnosti nije primjećivala, odnosno nitko, osim nekolicine njegovih prijatelja, nije obraćao pozornost na te njegove tekstove. Sam ih nije želio tiskati, smatrajući kako nisu dostatno umjetnički vjerodostojni i zreli, osobito njegove mladenačke pjesme i drame što ih je pisao uoči Drugoga svjetskoga rata i za njegova trajanja.

Izlaganje u okviru Znanstvenoga simpozija o papi Ivanu Pavlu II. što je 24. lipnja 2005. održan u Zagrebu prilagođeno je potrebama Simpozija te upućuje na recepciju temeljnih književnih djela Karola Wojtyle u Hrvatskoj te knjiga koje znatno olakšavaju razumijevanje njegova literarnoga opusa, a kako je izrečeno u sklopu socijalnih i društvenih promišljanja, autor se dijelom dotaknuo socijalne sastavnice Wojtylina djela.

2 K. WOJTYLA, Poezje i dramaty, Wydawnictvo Znak, Kraków, 1980.

1

Ivan_Pavao_02.p65

353

12.10.2007, 10:14

354

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

U nas se 1984. pojavljuje u nakladničkoj kući „Globus“ izbor iz te knjige s prikladnijim i točnijim naslovom Poezija, drame, eseji3. Imajući u vidu naše tadašnje društvene prilike, pojavak te knjige zacijelo treba zahvaliti Juri Kaštelanu koji je, uz recenziju Branka Hećimovića, čvrsto stao uz tu knjigu, uostalom kao i uz neke druge knjige koje se bez njegova zauzimanja u ona vremena ne bi mogle pojaviti. Osim toga, velik je posao učinio i mnogo truda uložio pjesnik Milivoj Slaviček koji je izbor iz poljskoga izvornika preveo na hrvatski jezik. Za to je hrvatsko izdanje nemala zasluga i Mareka Skwarnickoga koji je za hrvatske čitatelje napisao informativno - analitički predgovor „Poezija Karola Wojtyle“. Neki veći i ozbiljniji kritički tekstovi o toj knjizi ipak su izostali4. Može se pretpostaviti da je tomu s jedne strane razlog nevjerica i upitnost može li književno djelo primasa Katoličke crkve imati kakvu drugu funkciju od nabožne, no svakako bi dublji razlozi bili u odsutnosti sluha i senzibiliteta za takvu vrstu literature onoga vremena. Pukotine su u poznavanju ukupnosti hrvatske književnosti kršćanskoga nadahnuća još uvijek velike, ništa manje od onih koje se tiču poznavanja i nazočnosti stranih literatura i duhovnosti kršćanske inspiracije. Uz izbor pjesama, objavljene su dvije drame, Brat našega Boga i Pred zlatarnicom te tri eseja, O kazalištu riječi, Drama riječi i geste i Predgovor knjizi Mieczyslawa Kotlarczyka, „Umjetnost žive riječi“, što ga je Wojtyla potpisao kao kardinal i metropolit krakovski. Knjiga sadrži i prevoditeljeve napomene iz kojih je od velike važnosti citirati riječi Mareka Skwarnickoga, napisanih za poljsko izdanje i koje isprva daju vrlo dobru sliku autora koji je godinama pisao u skrovitosti svojih pseudonima. Prisjećajući se jednoga od svojih susreta s autorom, Skwarnicki piše: „U razgovoru o inicijativi da ova knjiga bude objavljena – a u njezino se redigiranje nije uplitao, ali joj je dao svoj 'nihil obstat' – naglasio je: Potreban joj je predgovor, u kojem bi bilo rečeno da je poezija velika dama, kojoj se valja posvetiti posvema; a ja se bojim da nisam bio prema njoj sasvim u redu. Citiram – nastavlja Skwarnicki – ove riječi po sjećanju. Bile su izrečene na poljskom. I to su vrlo poljske riječi. Jer poezija, književno stvaralaštvo, uloga pisca u društvu, posebno ima značenje za Poljake. Funkcija je književnosti bila i jest u nas nešto drugačijom no u krugu mnogih drugih nacionalnih kultura.

Povezana je, naime, s osjećanjem općedruštvene moralne odgovornosti za sudbinu kulture koja ima tako duboku i dugu kršćansku tradiciju...“ Sljedeći se izbor Wojtyline poezije Izabrane pjesme5 pojavljuje 1997. kao posebno izdanje u „Ceresu“ u prijevodu Pere Mioča s izvornika Poezje wybra-

K. WOJTYLA, Poezija, drame, eseji. Izabrali M. SKWRNICKI I M. SLAVIČEK. Preveo M. SLAVIČEK. Recenzenti J. KAŠTELAN, B. HEĆIMOVIĆ. Urednici M. SLAVIČEK, I. SORA, Globus, Zagreb, 1984.

4 Potpisani autor objavio je recenziju Poezija Karola Wojtyle, „KANA“, 1984.

5 K. WOJTYLA, Izabrane pjesme. S poljskog preveo P. MIOČ, Zagreb, Ceres, 1997.

3

Ivan_Pavao_02.p65

354

12.10.2007, 10:14

355

Božidar Petrač: Recepcija djela Ivana Pavla II. u Hrvatskoj

ne6 u redakciji Tadeusza Novaka. Izdanje je proviđeno Novakovim proslovom i pogovorom prevoditelja Pere Mioča. Godinu dana poslije izišlo je izdanje sa četrdeset pjesama u prijevodu Milivoja Slavičeka i s ilustracijama Dimitrija Popovića, izdanje u povodu drugoga Papina dolaska u našu zemlju.

Na posljetku, iste je godine 2003., kada i poljski izvornik, objavljen Papin Rimski triptih7, njegove pjesničke meditacije u zajedničkoj nakladi „Glasa Koncila“ i Nakladnoga zavoda Matice hrvatske u prijevodu fra Mate Mrkonjića. Ta vizionarska i proročka zbirka pjesničkih meditacija proviđena je prigodnim proslovom kardinala Josipa Bozanića, pogovorom izvorniku Mareka Skwarnickoga i pogovorom talijanskom izdanju Giovannija Realea. Uz nekoliko kraćih informativno - kritičkih tekstova treba spomenuti prošlogodišnju interpretaciju, koju je u dva nastavka u „Glasu Koncila“ objavio Ivan Šaško.

Osim toga, godine 2003. u časopisu „Republika“ (7-8) pojavljuje se cjeloviti ciklus O skrivenom Bogu8 u prijevodu Pere Mioča. Ove godine, neposredno nakon smrti velikoga Pape u časopisu „Forum“ (4-6)9 objavljen je prepjev Rimskoga triptiha, cijele poeme Stanislav i pjesme Sveta zajednica osoba koja pripada najranijim Wojtylinim pjesmama iz 1939. Pere Mioča, uz prevoditeljev esej „Redemptor hominis“.

Među iznimno vrijednim knjigama koje osvjetljuju Papin pjesnički i umjetnički lik i svjedočanstvo su njegova života i razmišljanja te bitno doprinose razumijevanju njegova književnoga stvaralaštva svakako su Dar i otajstvo10, nastala u prigodi 50. obljetnice njegova svećeništva u prijevodu Josipa Krpeljevića, zatim Ustanite, hajdemo!11 kao Papine uspomene i razmišljanja o početcima svećeničkoga života u prijevodu fra Mate Mrkonjića te, na kraju, njegova testamentna knjiga Sjećanje i identitet12, objavljena i prezentirana za Papina života ove godine u prijevodu Mladena Parlova. Sve tri knjige, osobito posljednja Sjećanje i identitet, u mnogim dimenzijama otkrivaju i produbljuju tijesnu povezanost Papine uloge kao prvaka Katoličke crkve,

K. WOJTYLA, Poezje wybrane, Warszawa, Ludowa Spóldzielnia Wydawnicza, 1997.

JAN PAVEL II., Tryptyk rzymski, medytacje. Widawnictwo śv Stanislawa, BM, Kraków, 2003.

8 K. WOJTYLA, Pjesme o skrivenom Bogu. S poljskoga preveo P. MIOČ, „Republika“, LIX, 7-8; srpanj-kolovoz, Zagreb, 2003., 18-26 9 K. WOJTYLA, Sveta zajednica osoba, Stanislaw, Rimski triptih, meditacije. Preveo P. MIOČ, „Forum“, XXXXIV, knj. LXXVI, 4-6; proljeće, Zagreb, 2005., 378-398. P. MIOČ, Redemptor hominis, Ib., 399-412.

10 IVAN PAVAO II., Dar i otajstvo, preveo J. KRPELJEVIĆ, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996.

11 IVAN PAVAO II., Ustanite, hajdemo! Prijevod M. MRKONJIĆ, Verbum, Split, 2004.

12 IVAN PAVAO II., Sjećanje i identitet. Razgovori na prijelazu tisućljeća. Prijevod M. PARLOV, Verbum, Split, 2005.

6 7

Ivan_Pavao_02.p65

355

12.10.2007, 10:14

356

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

teologa, znanstvenika i pjesnika, filozofa i vizionara, zaprisegnuta Europljanina, čovjeka snažne ukorijenjenosti u poljskost i biće svoga poljskoga naroda te čovjeka otvorena cijelomu svijetu, osobe vazda otvorene budućnosti.

Njegovi „razgovori na prijelazu tisućljeća“ dotiču sva pitanja, probleme i pojave sadašnjega svijeta u svjetlu prošlosti, upućuju na korijene i dobrih i zlohudih stvari koje nam se danas događaju te nastoje, što je nama – ovdje i sada – kao osobama i kao pripadnicima nacionalne zajednice koja se itekako muči steći svijest o vlastitu „identitetu“ i koja je očito sklonija zaboravu nego pročišćenu „sjećanju“ od iznimne važnosti, svrnuti pozornost na bitne elemente čovjekova osobnoga i nacionalnoga dostojanstva i upozoriti na glavnu opasnost koju određuje kao „zatamnjenje vlastita identiteta“.

U svjetlu spomenutih knjiga lakše se snaći u teško prohodnim prostranstvima njegove poezije i vizije umjetnosti, jednostavnije im je naznačiti korijene, poticaje i domašaje ne samo unutar poljske literature nego i drugih velikih kulturnih sredina i europskih književnosti 20. stoljeća. To jednako vrijedi za njegovu lirsku, socijalnu, domovinsku, religioznu i metafizičku poeziju. Ako su njegovi književni početci tijesno povezani s poljskim romantizmom i mesijanizmom kojih su preteče najveći poljski književnici 19. stoljeća Adam Mickiewicz, Zygmunt Krasinski, Juliusz Slowacki te Cyprian Norwid, njegova poslijeratna poezija, korespondirajući s promjenama u suvremenom poljskom pjesništvu, pronalazi nove oblike versifikacije dok se pjesnička riječ sve više intelektualizira, teži „metafizičkoj poeziji“, „poeziji kulture“, u kojoj se posebno naglašuje sakralnost čovjeka i svijeta, no ta sakralnost nipošto nije vjerski eksplicitna. Treba reći i to da se u poslijeratnoj Poljskoj postupno, preko prijevoda, ukorjenjuje Eliotovo pjesničko i duhovno naslijeđe koje će, uz engleske mistike 18. stoljeća, kao i naslijeđe niza drugih kršćanstvom prodahnutih europskih veličina 20. stoljeća, nadahnjivati mnoge poljske pjesnike. U tom pogledu, Wojtylina se poezija svojom temeljnom usmjerenošću prema transcendenciji razlikuje od poezije njegovih općeprihvaćenih suvremenika, poput Rózewicza, Herberta, Szymborske i Milosza.

*** S obzirom na činjenicu da je ova sesija naslovljena „Socijalna nadahnuća i pobude“ prikladno je u kraćim crtama naznačiti socijalnu dimenziju književnoga djela Ivana Pavla II. Slažemo se s konstatacijom Tadeusza Nowaka da nitko razborit ne će odijeliti njegovo književno stvaralaštvo od njegove osobe i svih dužnosti koje je obnosio. Štoviše, čitanja nam omogućuju razumijevanje neodvojive veze s njegovim različitim životnim postajama.

Stoga ne će začuditi kako su pjesme socijalne tematike, njegova drama Brat našega Boga te njegova osobna razmišljanja i svjedočenja usko povezana s njegovim socijalnim naukom, sa složenim prilikama gospodarskoga, političkoga i društvenoga života u nacionalnim i međunarodnim okvirima. Dvije

Ivan_Pavao_02.p65

356

12.10.2007, 10:14

357

Božidar Petrač: Recepcija djela Ivana Pavla II. u Hrvatskoj

njegove enciklike Sollicitudo rei socialis i Centesimus annus te enciklika posvećena ljudskomu radu Laborem exercens imaju, dakle, svoje zametke najprije u drami Brat našega Boga (1944.-1949.), objavljenoj u „Tygodniku Powszechnom“ iz 1979. Glavni junak je brat Albert Chmielowski – Adam (1845.1916.), jedan od vodećih slikara poljskoga modernizma. Riječ je o čovjeku koji, suočen s krakovskom sirotinjom, naglo odbacuje umjetnički poziv i mondeni život te utemeljuje redovničko bratstvo koje služi odbačenima i najbjednijima, a koje je poznato pod nazivom Albertina i Albertinki. Godine 1983. papa Ivan Pavao II. ga je za svoga drugoga posjeta Poljskoj beatificirao, a 1989. u Rimu proglasio svetim. To je tipična „rapsodična“ drama u kojoj se raspravlja o pitanjima revolucije, društvenoga oslobođenja „poniženih“ i „povrijeđenih“ i o temeljima ljudske slobode. Istodobno, to je drama o kršćanskom milosrđu. Ističući posebno mjesto što ga brat Albert zauzima u njegovu sjećanju, Papa piše: „Bio je za mene divna osoba. Bio sam s njim duhovno vrlo povezan. Napisao sam o njemu dramu naslovljenu Brat našega Boga. Oduševljavala me njegova osobnost i u njemu sam za sebe našao svoj pravi uzor.

Ostavio je umjetnost kako bi bio sluga bijednih – „oteklih“, kako su nazivali te prosjake. Njegov mi je slučaj mnogo pomogao ostaviti umjetnost i kazalište i stupiti u bogosloviju“.13 Što se pjesama tiče, socijalne poticaje nude pjesme iz ciklusa Kamenolom, primjerice eksplicitno u stihovima „Kamen ti daje snagu, a čovjek radeći zori,/ jer rad nadahnjuje dobrotom, a ona je mukom“. Veličanje ljudskoga rada, njegova dostojanstva i ljepote karakterizira spomenuti ciklus, a kamenolom kao radilište neposredno je povezano s Papinim iskustvom jer je sam u njemu radio. S razlogom se prisjeća i zapisuje Norwidove riječi, posvećene radu: „Ljepota postoji kako bi zadivila rad, a rad smjera na uzdignuće“. U nekim se trenutcima, čitajući ove stihove, nužno prisjećamo našega prvaka socijalne lirike, Silvija Kranjčevića, koja je šiknula iz njegovih čitanja enciklike Rerum novarum iz 1891. Iz Wojtylinih su pjesničkih zrnaca šiknule, a osobito na temelju rasprava što je o etičkim pitanjima u drami Brat našega Boga vode njegovi likovi, ideje koje će kao budući papa jasno i nedvojbeno, promičući opće dobro, skrbeći se za solidarnost cijeloga čovječanstva i ravnomjernu raspoređenost bogatstva, životnih šansi i mogućnosti za sve ljude, artikulirati u svome socijalnom nauku.

Kad bismo ušli u neke druge velike Papine teme, opet bismo mogli naći njihove zametke u njegovu književnom stvaralaštvu. Kao što je kao prvosvećenik svjedočio „civilizaciju ljubavi“, tako je kao pjesnik usuprot poeziji poraza isticao poeziju života, usuprot profanosti i obezvrjeđivanju, afirmirao je posvećenost čovjekova života. Uostalom, njegova poezija i njegove drame sakraliziraju puninu čovjekova života – ljudske egzistencije.

13

Ivan_Pavao_02.p65

IVAN PAVAO II., Ustanite, hajdemo!, str. 138-139.

357

12.10.2007, 10:14

358

Ivan_Pavao_02.p65

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

358

12.10.2007, 10:14

359

Kazalo imena

KAZALO IMENA Napomena: U kazalu imena ne navodi se ime Ivan Pavao II. zbog učestalosti Accattoli L. 120 Ach 159 Sv. Adalbert 277 Agazzi E. 220 Akrap A. 335, 342 Alberigo G. 87, 89, 260 Aleksandar III. 304 Ambrozije 247 Angelini G. 268 Anselmo 16 Arije iz Aleksandrije 312 Aristotel 78 Arveler E. 317 Ashley B. 217 Athenagora I. 88, 91 Aubert R. 90 Auer A. 172 Augustin A. 79, 133, 134, 171, 180, 205, 246, 313 Ayala F. J. 227 Bacon R. 132, 133 Badinter E. 165 Baggio S. 296 Bajsić V. 152 Balamuth Y. 330 Balić K. 171 Baloban J. 125, 338, 342 Balthasar H. U. von 32, 63 Barak E. 328 Barbarić J. 150 Bärsch J. 258 Bartolomej I. 263

Ivan_Pavao_02.p65

359

12.10.2007, 10:14

360

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Bastianel S. 215 Bazilije 44, 49, 246 Bea A. 87 Bedouelle G. 322 Bellarmine R. 132, 133 Bellini E. 42 Bemporad J. 323, 325, 326, 327, 328 Benedikt 246 Benedikt XIV. 173, 320 Benedikt XV. 289 Benedikt XVI. 131, 187, 222, 364 Berger D. 315 Berljak M. 289, 291, 293 Bernardin J. 231 Beumer J. 172 Bismarck B. 136 Böckle F. 162, 215 Boetije 160 Bonaparte N. 128 Bonifacije VIII. 288 Bonnici B. 139, 147 Bozanić J. 11, 305, 355 Brajčić R. 172, 173, 174 Brajša P. 166 Brigita Švedska 248 Brooks R. 77 Bruno G. 132, 311, 318 Buber M. 206 Bugnini A. 266 Buttiglione R. 79 Calafato E. 44, 49 Caprile G. 88 Cardia C. 124 Cardini F. 286 Caren A. 314 Carey G. 263 Cassidy E. I. 327, 328 Castel R. 140, 143 Catella A. 266 Cavallari A. 282 Cecconi E. 315 Celularije M. 317 Cervera J. C. 259

Ivan_Pavao_02.p65

360

12.10.2007, 10:14

361

Kazalo imena

Chiappetta L. 294, 295, 296, 300 Chmielowski A. 357 Cotiera G. 310, 311, 322 Covolo E. Dal 45 Cozzoli M. 120, 122 Crnčević A. 258, 265, 267, 269 Cuyas M. 215 Čoralić L. 318 Črpić G. 281, 338, 342 Ćiril 243, 246 Ćiril Jeruzalemski 247 Ćurić J. 63, 67 Dadaglio L. 41 d'Alembert J. De R. 310 Danneels G. 270 Darwin C. 131 Demmer K. 215, 217, 228 Devčić I. 63 Diderot D. 310 Dimitrios I. 95, 263 Dočkal K. 317 Dominis M. De 311, 317, 318 Donat 313 Dossetti G. 260 Duda B. 174, 175, 176 Dugalić V. 243 Dupanloup F. A. P. 152, 153 Durkheim É. 137 Dybowski 159 Dziwisz S. 185 Einstein A. 133, 134 Eliot T. S. 356 Esping – Andersen G. 138, 145, 147 Etchegaray R. 102 Eterović N. 305 Eugen IV. 311 Evald F. 140, 147 Falsini R. 266 Fisher G. 87 Fourastié J. 138

Ivan_Pavao_02.p65

361

12.10.2007, 10:14

362

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Frankl V. 327 Franzen A. 312, 313, 317, 318, 319 Franjo Asiški 94, 97, 106 Franjo Ksaverski 320 Fresacher B. 335 Fuchs J. 215 Fuček I. 150, 215 Galilei G. 131, 132, 133, 311, 318 Galkowski J. W. 158, 159 Garrigou-Lagrange R. 79 Gašpar N. 63 Gaudemet J. 287 Giacobbi A. 287, 288, 289, 290, 293 Giardini F. 40 Gibellini R. 180 Goldstein I. 314 Golub I. 130, 151 Gorbačov M. 275 Grasso G. 158 Grbac J. 215 Grden D. 180 Greshake G. 63 Grgur IX. 288 Grgur Nazijanski 313 Grgur Veliki 247, 254 Grgur X. 288, 304 Grgur XIII. 288 Grillo A. 258 Grisez G. G. 216 Grootaers J. 92 Gruda S. 353 Grünfelder A. M. 150, 155, 327 Grygiel S. 276, Guasco M. 90, 92 Guerriero E. 90, 92 Guizzardi G. 286 Gusman D. de 318 Hamel E. 228 Häring B. 49, 215, 216 Hasan II. 316 Häussling A. 266, 270 Hayek F. 145 Healy E. F. 216

Ivan_Pavao_02.p65

362

12.10.2007, 10:14

363

Kazalo imena

Hećimović B. 354 Hellín F. G. 270 Herbert Z. 356 Herman Dalmatinac 316 Höffner J. 135, 147, 202 Holjevac R. 311, 315, 316, 317 Hranić Đ. 154, 159, 241 Hruščov N. 87, 88 Huntington S. 316 Hus H. 310 Husserl E. 159 Iammarrone G. 16 Ignacije Antiohijski 287 Inocent IV 288 Institoris H. 313 Irenej 41, 42, 43, 44, 45, 49, 221 Isaac J. 88 Ivan od Križa 79, 321 Ivan Pavao I. 290 Ivan XXII. 87, 88, 89, 90, 92, 97, 103, 111, 117, 126, 173, 288, 289, 300 Jamometić A. 311, 313, 318 Jasień P. 353 Jawień A. 353 Jeronim 313 Johnson L. 138 Jonsen A. R. 216 Jozić T. 215 Jurič S. 67 Kamen H. 318 Kapellari E. 269, 270 Kasper W. 228 Kaštelan J. 354 Katarina Sijenska 246, 248 Kelly G. 216 Kelly D. F. 216 Kersbergen K. 137, 147 Keynes J. M. 137 Kilianczyk-Zieba J. 170 Klara 85, 104 Klement Rimski 287 Klement V. 288 Klöckener M. 253, 258

Ivan_Pavao_02.p65

363

12.10.2007, 10:14

364

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Kluger J. 330, 331 Kopernik N. 132, 311 Koprek I. 63, 228 Kotlarczyk M. 354 Kranemann B. 253 Kranjčević S. S. 357 Krasinski Z. 356 Krpeljević J. 180, 355 Kuharić F. 133, 347 Küng H. 315, 319, 327 Kuničić J. 215 Kuzanski N. 132 Labaš D. 281 Langan J. P. 215 Lapide P. 327 Laplace P.-S. de 128 Las Casas B. de 322 Laurentin R. 172, 173, 174 Lav Veliki 254 Lav XIII. 121, 136, 147, 173, 247, 256, 336, 338 Lefevre 133 Leibniz G. 133 Lenoir R. 139 Lévinas E. 159, 206 Liguori A. M. de 247 Loda N. 300 Longhitano A. 287 Lorenzetti L. 222 Lucas Lucas R. 214 Lujić B. 221 Lupetin B. 318 Maggiani S. 258 Mahoney J. 215 Maletić A. 311, 317 Malherbe J.-F. 215 Mandarić V. 281 Mandić L. B. 197, 206 Maraković Lj. 345 Marasović Š. 75 Marini P. 259, 260 Marx K. 136, 198 Mataušić M. 281 Matoš J. 180

Ivan_Pavao_02.p65

364

12.10.2007, 10:14

365

Kazalo imena

Matulić T. 215, 219, 223, 229, 230, 231 McCormick R. A. 215, 216, 217 Melloni A. 260 Mendel G. 133 Mendras H. 144, 147 Merecki J. 79 Merz I. 343, 344, 345 Messori V. 78, 140, 169, 170, 184, 283, 284, 323, 325, 328 Metod 243, 246, Meyer Wilmes H. 167 Michote 159 Mickiewicz A. 356 Mieth D. 160, 215, 216 Migliore C. 278 Mihaljević V. 281 Miklenić I. 282 Miklovš S. 299, 303 Milosz C. 356 Mioč P. 170, 354, 355 Mitchell A. C. 214 Modras R. 159 Moltmann J. 228 Mondin B. 220 Monfort L. G. de 169 More T. 248 Mrkonjić M. 171, 355 Muolo M. 183, 184, 185, 188, 192, 193, 195 Mussner F. 325 Navarro-Valls J. 282, 283 Nell-Breuning O. von 135, 202 Nestorije 312 Newton I. 133, 134 Nikodem K. 281 Nikola II. 304 Nikola III. 288 Nikola IV. 318 Nobili R. de 320 Norwid C. K. 356, 357 Novak T. 355 Nozick R. 145 Obuljen M. 169, 170 O'Mahony J. 215

Ivan_Pavao_02.p65

365

12.10.2007, 10:14

366

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

O'Mahony P. 215 Orbe A. 44 O'Rourke K. 215, 217 Paar V. 130 Palmeri- Billig L. 332 Parlov M. 171, 355 Pavao VI. 70, 90, 91, 92, 94, 111, 138, 142, 147, 172, 173, 197, 204, 232, 254, 259, 261, 282, 289, 290, 295, 296, 297, 300, 304, 325, 329 Pavelić M. 175 Pellegrino E. D. 216 Perić R. 151 Pesch H. 137 Petar iz Clunyija 316 Petković M. od Propetog Isusa 343, 344 Philips G. 172 Pinto P. V. 302 Pio IX. 300 Pio V. 304 Pio X. 289, 295, 296, 304 Pio XI. 136, 137, 300, 304 Pio XII. 88, 147, 300 Pitra I. K. 300 Polikarp iz Smirne 287 Popović D. 355 Pottmeyer H. J. 35, 36 Pozaić V. 215, 233 Privitera S. 215 Puljiz V. 136, 137, 138, 139, 143, 144, 147 Radmanović 153 Rahner K. 180, 320 Ramsey M. 91 Ratzinger J. 175, 222, 283 Rawls J. 145 Reale G. 355 Redtenbacher A. 258 Reutt 159 Riccardi A. 88 Ricci M. 320 Richards L. 314 Richter K. 269 Rifkin J. 143 Rimac I. 342 Rivera A. 172

Ivan_Pavao_02.p65

366

12.10.2007, 10:14

367

Kazalo imena

Robert iz Kettona 316 Roosevelt F. D. 137, 138 Rosanvallon P. 139, 140, 147 Rózewicz T. 356 Ruggieri G. 89, 260 Runcie R. 95, 263 Russell R. J. 227 Russo G. 214, 215 Sabattani A. 296 Sarpi P. 318 Scheler M. 77, 79, 159 Schevack M. 323, 325, 326, 327, 328 Schillebeeckx E. 181, 314 Schneider B. 160, 162, 164 Schockenhoff E. 216 Schüller B. 215 Segalini D. 185, 188, 190, 191, 192 Sepúlveda J. G. de 321, 322 Sgreccia E. 214, 215 Shelp E. E. 216 Siksto V. 295, 296 Skwarnicki M. 353, 354, 355 Slaviček M. 354, 355 Sloterdijk P. 77 Slowacki J. 356 Sodano A. 114 Sodi M. 254 Sora I. 354 Sprenger J. 313 Starić A. 312 Stepinac A. 315, 345, 346 Stoeger W. R. 227 Stojković I. (Iohannis de Ragusio) 310, 311, 312, 316 Supek I. 311, 317 Supiot A. 143 Svidercoschi G. F. 314, 326, 330, 331 Szymborska W. 356 Šagi-Bunić T. J. 172, 174, 197 Šalković J. 304 Šanjek F. 312, 316, 318, 322 Šaško I. 266, 281, 355 Škalabrin N. 287, 288, 294 Šolić P. 215

Ivan_Pavao_02.p65

367

12.10.2007, 10:14

368

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

Tagliaferri R. 263, 270 Terezija Benedikta od Križa 248 Testa B. 116 Tettamanzi D. 48 Thuân N. Van 147 Toma Akvinski 14, 16, 44, 82, 131, 152 Tomašević L. 215 Tosso M. 45, 123, 214 Traniello F. 90, 92 Tuđman F. 347 Turco G. 158 Valensin A. 152 Valković M. 88, 120, 121, 122, 124, 126, 135, 138, 145, 146, 147, 148, 158, 165, 209, 215, 228, 234, 335 Valjan V. 215 Varga A. C. 217 Vasely E. 150 Veljačić Č. 320 Vespa B. 284 Vianney I. M. 246 Vidal M. 215 Vil-Galić B. 327 Vlk M. 276 Volarić-Mršić A. 231 Volk H. 172 Vučković A. 221 Vugdelija M. 67 Vukoja N. 85 Vuleta B. 221 Weigel G. 80, 170, 275 Weizman E. 328, 329 Wiercinski S. 159 Wierzbicki A. 63 Wildes Wm. K. 214 Wilensky H. L. 137, 148 Wojtyła K. 63, 78, 79, 112, 113, 122, 150, 151, 155, 158, 159, 160, 161, 162, 169, 172, 185, 282, 330, 331, 353, 354, 355, 356, 357 Zulehner P. M. 237 Živić D. 342

Ivan_Pavao_02.p65

368

12.10.2007, 10:14

!"#

$%&'()&*+(,*-./0+-. +0,)0)1,230+0,403%0,225 6+07(8,9&%:*'&:,&*-.8;&:0,'(-&,/.,+0*,*+0<+(,)(=*-./07&,+0,)0)1,230+0,403%0 225>,1,+0?&:,*-./0+-&:0,(*70-1,&,7&*1/.,9(7(@A09&-0,'(-.,*1,+0:,*.,7&-.'(:,+-.@(B 30,)(+7&9&'070,1A.C0%0,1,)0:/.+-.5,D=,(+&E,)A3&E,F)0)&+*'&EF>,+0'(+,?7(,*.,G"5 %&*7()0=0,G#HI5,@(=&+.,)(-03&(,+0,J0%'(+1,J0C&%&'.,*35,4.7A0,1,K&:1>,)0,*3.,=( (+&E,)(*%-.=+-&E,+0,)A(C(A1,A0=+.,*(J.,+0,LA@1,*35,4.7A0>,*30'0,-.,9(7(@A09&-0 230+0,403%0,225,J&%0,&,)(A1'05,L.,9(7(@A09&-.,+&*1,(*70%.,*0:(,=('1:.+7,+.@( (*70-1,7A0-+0,)(A1'05,2C0,*30'.,*+&:%-.+.,40)&+.,@.*7.,*7(-&,(*(J+(*7,'(-0,-.,*0 *3(-&:,A&-.8&:0,&,@.*70:0,83A*7(,*70-0%0,1C,*30'(,%-1=*'(,J&/.,&,+-.@(3(,=(*7(-0+B *73(>,(EA0JA1-1/&,@0,&,)(7&81/&,+0,=(JA(>,&*7&+1>,)%.:.+&7(*7555,M,9(7(@A09&,*1,)A07&%& *30'1,+-.@(31,@.*71N,&,A0=(*7&>,&,71@.>,&,C0JA&+17(*7&>,&,1*E&70>,&,:(%&73.555,O.=+(B *703+(*7,1,'(:1+&'0;&-&,*,+(3&+0A&:0,'(-&,*1,@0,)A07&%&,+0,*3&:,+-.@(3&:,*1*A.B 7&:0,&,)17(30+-&:0,(=1?.3&%0,-.,:+(@.,(=,+-&E>,0,7&:.,*1,&,)(8.%&,=A1@08&-.,)A(B :07A07&,;&-.%1,PA'31,&,+-.C&+(,=-.%(30+-.5,Q(JA(/1=+(,40)&+(,%&;.,1%&-.30%(,-.

(EA0JA.+-.,&,J%&*'(*7,1,*3&:,('(%+(*7&:05,M,JA(-+&,9(7(@A09&>,&,(+&,*%1<J.+&,'0( &,*3&,'(-&,*1,1,7A.+17'1,'0=,*1,*.,+0?%&,1,+-.@(3(-,J%&C&+&,&:0%&,9(7(0)0A07.>,*+&B :&%&,*1,:&%&-1+.,&,:&%&-1+.,9(7(@A09&-05,R.:0,70'(,3.%&'(@,0%J1:0,'(-&,J&,*0JA0( *3.,7.,9(7(@A09&-.5,40,80',+&,(+&E,*,01=&-.+;&-0,*A&-.=(:>,'(-.,:+(@&,8130-1,'0( )(*.J+(,3A&-.=+.5,6+07(8,:+(?731,9(7(@A09&-0>,)(C+070,&CA.'0,F-.=+0,9(7(@A09&-0 *+0<+0,-.,'0(,7&*1/1,A&-.8&F,1,7(:,'(+7.'*71,&,=0%-.,&:0,&*7(,C+08.+-.>,-.A,*30'0 )(-.=&+0,9(7(@A09&-0,)(3.C1-.,*,-.=+&:,8(3-.'(:,&,A0C=(J%-.:,'(-&,+0,@%(J0%+(A0C&+&,*3-.7*'.,)(3&-.*7&,@(3(A.,(,)A(?%(*7&>,0%&,70'(S.A,&,C0,J1=1/+(*75 D'(%+(*7&,1,'(-&:0,*.,(,&CJ(A1,)0).,230+0,403%0,225,)&*0%(,1,+(3&+0:0,1,70B =0?+-(-,'(:1+&*7&8'(-,=A<03&>,C0,PA'31,1,EA307*'(:,+0A(=1,+&*1,J&%.,+&:0%( *'%(+.5,Q0,-.,3&-.*7,(,&CJ(A1,'A0'(3*'(@0,+0=J&*'1)0,'0A=&+0%0,T0A(%0,U(-7V%.

J&%0,)A3(A0CA.=+(@,'0A0'7.A0>,)(73AS1-.,+0*%(3+&;0,W%0*0,T(+;&%0,'(-&,-.,*0,G" A&-.8&,&,-.=+(:,*%&'(:,(J-03&(,71,F7()F,3&-.*75,$,+(3&:,+08&+(:,)A&*71)0,7.,+(B 3&:,7.:0:0,'(-.,-.,1,*3(-&:,+0*71)&:0,(730A0(,40)0,4(%-0',(:(@1/&%(,-.,&,(730B A0+-.,*3-.<&E,7.:0,1,EA307*'(:,+(3&+0A*7315,W%0*,T(+;&%0,-.,1&*7&+1,&:0(,:(B @1/+(*7,(*730A&307&,F+(3(,%&;.,PA'3.F>,'0'(,:1,(=,)(8.70'0,*7(-&,1,C0@%03%-1 &:.+05,6,8.7&A&,=.*.7%-./0,=1@(-,)(3&-.*7&,W%0*0,T(+;&%0,)(+7&9&'07,230+0,403%0 225,(=1?.3%-.+(,-.,)A0/.+,1,*3&:,+-.@(3&:,0*).'7&:05,6,*'%()1,(3(@0,CJ(A+&'0 <.%&:(,(*703&7&,'A07'(,*-./0+-.,+0,+.'.,'(+70'7.,)0).,230+0,403%0,225,*,EA307*'&: +0A(=(:>,'A(C,'(-.,-.,)('0C&30(,'0'(,:1,-.,+0,*A;1,70-,+0A(=,*+0<+.,3-.A.,'(-& -.,7A)&(,&,)A(<&3%-030(,)(=,7.A.7(:,'(:1+&*7&8'(@0,A.<&:0,3A%(,*%&8+1,*1=J&+( '0(,&,+-.@(3,)(%-*'&,+0A(=5 6,*'%()1,-1J&%.-0,FLA&+0.*7,*7(%-./0,'A?/0+*730,1,XA3070F,230+,4030(,225,)A&B :&(,-.,!Y5,7A03+-0,G#H#5,)A3(,3.%&'(,EA307*'(,E(=(80?/.,1,*'%()1,ZA0+&:&A(3. @(=&+.,7.,-.,40)0,+0,@A(J1,*35,4.7A0,+0,EA307*'(:,-.C&'1,*%1<&(,:&*1,&,(=A<0( C+080-+1,E(:&%&-15,T0'(,*.,<.%-0,230+,403%0,225,=0,)(E(=&,EA307*'.,3-.A+&'.,1

Ivan_Pavao_03.p65

369

8.2.2011, 14:06

!HY

2[MR,4M[MD,22N,4D$\MRO],2,QO]\D[MRO]

+-&E(3(-,=(:(3&+&,1,'(:1+&*7&8'(-,O1@(*%03&-&,CJ(@,*703(30,3%0=0-1/.,3AE1?'.,+&-. :(@%0,(*730A&7&>,)(E(=,40)&+*'(:,EA307*'(:,C03(=1,*35,O.A(+&:0,1,K&:1>,)A&B @(=(:,)A(*%03.,^YY5,(J%-.7+&;.,$&'*7(3.,;A'3.,*35,O.A(+&:0,_G5,%&*7()0=0,G#I#5 @(=&+.,J&(,-.,=(<&3%-.+>,&0'(,*&:J(%&8+(>,'0(,)A3&,40)&+,C0'(A080-,+0,EA307*'(,7%(5 $3.70,$7(%&;0,-.,:.S1+0A(=+&:,)A&C+0+-.:,G!5,*&-.8+-0,G##_5,*+0<+(,(EA0B JA&%0,+0)0=+171,&,A07(:,C0E30/.+1,XA307*'15,6*%&-.=&(,-.,&,40)&+,)A3&,)(E(= XA307*'(-,)(=,@.*%(:,F6,7.J.,*.>,W(*)(=&+.>,1C=0:F>,GY5,&,GG5,A1-+0,G##^5>,'(-& -.,1-.=&+&(,;&-.%1,XA307*'15,`0@A.J08'&,E&)(=A(:,*,@(7(3(,:&%&-1+,3-.A+&'0,&C,*3&E EA307*'&E,'A0-.30,J&%(,-.,:-.*7(,:(%&73.,C0,:&A>,0%&,&,40)&+0,)(C&30,+0,C0-.=+&B ?73(>,()A0?70+-.,&,)A(:&;0+-.,'1%71A.,:&A05,6,C0@A.J08'(-,'07.=A0%&,:(%&(,-.,&,+0 @A(J1,*%1@.,Z(<-.@0,C0@A.J08'(@0,+0=J&*'1)0>,'0A=&+0%0,M%(-C&-0,$7.)&+;0>,8&-0 -.,+0=aJ&*'1)&-0,7.,@(=&+.,*%03&%0,#YY5,(J%-.7+&;1,*3(@0,)(*7(-0+-05 QA1@&,)0*7(A0%+&,)(E(=,)(=,@.*%(:,bZ&7,/.7.,:&,*3-.=(;&c,(=,_5,=(,^5,%&*7(B )0=0,G##I5,=0A(30%(,-.,EA307*'(:,+0A(=1,&,+(3(@0,J%0<.+&'0>,:18.+&'0,B,'0AB =&+0%0,M%(-C&-0,$7.)&+;05,M,&*7&,-.,)0)0,=(70=,)A(@%0*&(,&,=30,EA307*'0,*3.;0N,\.(B )(%=0,Z(@=0+0,d0+=&/0,eG#I!5f,&,d0A'0,TA&<.380+&+0,eG##g5f5,R0,7(:,=A1@(: )0*7(A0%+(:,)(E(=1,XA307*'(-,$3.7&,D70;,-.,)(3.C0(,EA307*'&,*-.3.A,&,-1@N,+0-B )A&-.,`0@A.J,&,d0A&-1,Z&*7A&;1>,0,C07&:,$)%&7,&,$(%&+5 LA./&,-.,)17,40)0,J(A03&(,1,XA307*'(-,(=,g5,=(,#5,%&)+-0,_YY!5,)(=,@.*%(: FDJ&7.%-,B,)17,PA'3.,&,+0A(=0F5,R0,TA'1,-.,+0'(+,*%&-.70+-0,CA0'()%(30,)(=*-.7&( =0,*,)(*.J+(:,A0=(?/1,*71)0,b+0,=A0@(,EA307*'(,7%(c>,&,7(,1,('3&A1,+-.@(30,*7(B 7(@,0)(*7(%*'(@,)17(30+-05,6,).7,=0+0,)A(?0(,-.,;&-.%1,XA307*'1,)(E(=&3?&,Q1B JA(3+&'>,D*&-.',&,h0'(3(>,K&-.'1,&,`0=0A>,)(C&30-1/&,3-.A+&'.,=0,1,=A1?73(,1@A0B S1-1,&,1;-.)%-1-1,'A?/0+*'.,3A&-.=+(*7&5,6,FEA307*'(-,M7.+&F,B,Q1JA(3+&'1> J%0<.+(:,-.,)A(@%0*&(,*5,d0A&-1,(=,4A().7(@0,2*1*0,4.7'(3&/5 40)&,230+1,403%1,225,J&%&,*1,)(*.J+(,+0,*A;1,'07(%&;&,1,&*)0/.+(-,Z(*+&,&,X.AB ;.@(3&+&,7.,-.,G_5,&,G!5,7A03+-0,G##H5,J(A03&(,1,F@A0=1,:18.+&'1F,B,$0A0-.315 6+07(8,3./,1C+0)A.=(30%(-,J(%.*7&>,40)0,-.,C0,*3(-.,GYG5,0)(*7(%*'(,)17(30+-. __5,%&)+-0,_YY!5,@(=&+.,(=0JA0(,Z0+-1,\1'1,7.,-.,)A(@%0*&(,J%0<.+&:,'07(%&8'(B @0,%0&'0,230+0,d.AC05 $,3.%&'&:,(*-./0-&:0,C0E30%+(*7&>,0,)A3&,)17,+0'(+,(*0:(*70%-.+-0,K.)1J%&'.

XA307*'.,&,+-.C&+0,:.S1+0A(=+(@,)A&C+0+-0,3-.A+&;&,&C,*3&E,EA307*'&E,e+0=fJ&*B '1)&-0>,)A.=3(S.+&,*3(-&:,)0*7&A&:0>,J(A03&%&,*1,(=,"5,=(,#5,*71=.+(@0,1,K&:1 +0,EA307*'(:,+0;&(+0%+(:,E(=(80?/1>,'0'(,J&,40)&,C0E30%&%&,C0,*31,)0<+-1,7. :1,8.*7&70%&,_g5,(J%-.7+&;1,)(+7&9&'070,7.,=0,183A*7.,3-.A1>,;A'3.+(,&,+0A(=+( C0-.=+&?73(5 L1<+0,3&-.*7,(,40)&+(-,*:A7&,_5,7A03+-0,_YYg5,@(=&+.,1,_G>,!H,*07&,)(70'+1B %0,-.,7&*1/.,3-.A+&'0,=0,*.,(=:0E,('1).,+0,:(%&731,1,*3(-&:,'07.=A0%0:0,&,;A'30B :05,L&E,*1,=0+0,1,*3&:,+0?&:,'07.=A0%0:0,:-.*+&,J&*'1)&>,'0(,&,<1)+&;&,1 *3(-&:,<1)0:0>,)A.=3(=&%&,:&*.,C0=1?+&;.,C0,230+0,403%0,225,B,[.%&'(@0i d+(@&,@A0=(3&,&,:-.*70,=&%-.:,XA307*'.,1,80*7,230+0,403%0,225,+-.@(3&:,*1 &:.+(:,+0C30%&,&:.+0,7A@(30,&,:-.*70,7.,&E,7A0-+(,1%-.)?0%&,*)(:.+&;&:0,7(+.C0(J&%0C+(-,(*(J&,*13A.:.+.,)(3&-.*7&5 !"#$"%$&'()*+,-.*/

Ivan_Pavao_03.p65

370

8.2.2011, 14:06

!HG

$\2TD42$RD,$O]jMRO]

0%-1(2'+3*%-('#45"6%$"+'($" 7.-,*'(-7'1,'%1&'(#$"%'6-+$" 7-7"(86-+-()-6%-(889(,*$"&': 3*$"%';-(7'+,*<*&-,-

Ivan_Pavao_03.p65

371

8.2.2011, 14:06

!H_

2[MR,4M[MD,22N,4D$\MRO],2,QO]\D[MRO]

).6*(1*:='%*>&* *1&'.->-$(+-(?.6-,1&' ,%'(4()-7*+1&': ?.6-,1&':(@-6'#4 169(A".'+*:-(4(B*:4C DE9(%*1,'7-#-(EFGF9

).*;'#':(FHH9('=%$",+*3" I-;."=->&"(+-#=*1&47*$" 7-7-(86-+()-6-'(889(7'?'#*' $"(7.6*(74,(I-;."= *(J.6-,1&4

Ivan_Pavao_03.p65

372

8.2.2011, 14:06

!H!

$\2TD42$RD,$O]jMRO]

0'%'.4&*(?'#'>-1+*& 2.*1,'6-("6-+K"%$-(*1&-@-' $"(6"%*&4(%$4=-6(7.":?.6-,1&':(+-.'#4(EH9 *(EE9(.4$+-(EFFL9(;'#*+"

Ivan_Pavao_03.p65

373

8.2.2011, 14:06

!H^

2[MR,4M[MD,22N,4D$\MRO],2,QO]\D[MRO]

M'%*,6-(+-(;.'=4(:4>"+*&-(N%'$@*$-(O,"7*+3-(4(@-;."=->&'$(&-,"#.-%*(*()-7*+"(7'.4&" :*.-(:*%*$4+1&':(:+'5,64(+-(@-;."=->&':(?*7'#.':4

Ivan_Pavao_03.p65

374

8.2.2011, 14:06

!Hg

$\2TD42$RD,$O]jMRO]

P.4;*(7-1,'.-%+*(7'?'#('#6*'(1"(7'#(;"1%':(QR*,(/","(:*(16$"#'3*Q('#(D9(#'(L9(%*1,'7-#EFFG9(;'#*+"

Ivan_Pavao_03.p65

375

8.2.2011, 14:06

!H"

2[MR,4M[MD,22N,4D$\MRO],2,QO]\D[MRO]

P.4;*(7-1,'.-%+*(7'?'#(=*'($"(4(@+-&4(="-,*<*&-3*$"(&-.#*+-%-(:4>"+*&-(N%'$@*$O,"7*+3-(4(M-.*$*(R*1,.*3*(>*$*(7'1:.,+*('1,-3*(%"S"(4(@-;."=->&'$(7.6'1,'%+*3*

Ivan_Pavao_03.p65

376

8.2.2011, 14:06

!HH

$\2TD42$RD,$O]jMRO]

M-.*$-(R*1,.*3-C(T9(%*1,'7-#-(EFFG9

Ivan_Pavao_03.p65

377

8.2.2011, 14:06

!HI

2[MR,4M[MD,22N,4D$\MRO],2,QO]\D[MRO]

)-74($"(4(M-.*$*(R*1,.*3*(#'>"&-%'(7'%-(:*%*$4+-(6$".+*&-

Ivan_Pavao_03.p65

378

8.2.2011, 14:06

!H#

$\2TD42$RD,$O]jMRO]

O7%*,1&*(U+$-+(7."7%-6*%'($"(7'%4:*%*$4+1&'(:+'5,6'((?'#'>-1+*&-(*(6*5"(1,',*+-(=.'#*3-

Ivan_Pavao_03.p65

379

8.2.2011, 14:06

!IY

2[MR,4M[MD,22N,4D$\MRO],2,QO]\D[MRO]

QV6#$"(7'6*$"1,(+"(54,*WQC(*1,-&+4'($"()-7-(.-@;%"#-65*(17%*,1&4(&-,"#.-%4(&'$-($"(," ;'#*+"(1%-6*%-(EXHH9('=%$",+*34(16';-(7'1,'$-+$-

Ivan_Pavao_03.p65

380

8.2.2011, 14:06

!IG

$\2TD42$RD,$O]jMRO]

O41.",(1(?.6-,1&*: "7*1&'7-,':(4(O7%*,4(," 7$"1:-(*(:'%*,6-(1(TY9HHH :%-#*?(*(7.*7-#+*&-(3.&6"+*?

4#.4;-(4(O'%*+4

Ivan_Pavao_03.p65

381

8.2.2011, 14:06

!I_

2[MR,4M[MD,22N,4D$\MRO],2,QO]\D[MRO]

QV=*,"%$(Z(74,([.&6"(*(+-.'#-QC(=*%'($"(;"1%'(+-$#4S";C(,."/";C(7'?'#-((7-7"(86-+-()-6%889(J.6-,1&'$('#(Y9(#'(F9(%*7+$-(DHHT9

Ivan_Pavao_03.p65

382

8.2.2011, 14:06

!I!

$\2TD42$RD,$O]jMRO]

P4=.'6+*&($"(\9(%*7+$-(DHHT9(#'=*'(=%-S"+*34(Z(M-.*$4()",&'6*/

Ivan_Pavao_03.p65

383

8.2.2011, 14:06

!I^

2[MR,4M[MD,22N,4D$\MRO],2,QO]\D[MRO]

V1*$"&(*(]-&'6'C(X9(%*7+$-(DHHT9

Ivan_Pavao_03.p65

384

8.2.2011, 14:06

!Ig

$\2TD42$RD,$O]jMRO]

B*$"&-C(G9(%*7+$-(DHHT9(+-(P"%,*(*(+-(^.1-,4

Ivan_Pavao_03.p65

385

8.2.2011, 14:06

!I"

2[MR,4M[MD,22N,4D$\MRO],2,QO]\D[MRO]

!-(_'.4:4(4(I-#.4C(F9(%*7+$-(DHHT9

Ivan_Pavao_03.p65

386

8.2.2011, 14:06

!IH

$\2TD42$RD,$O]jMRO]

I-?6-%+'(?.6-,1&'(?'#'>-5/"(4(B*:C(\9(#'(F9(1,4#"+';-(DHHT9

Ivan_Pavao_03.p65

387

8.2.2011, 14:06

!II

2[MR,4M[MD,22N,4D$\MRO],2,QO]\D[MRO]

J'#'>-5/-(4(R'1+4(*(J".3";'6*+4`(O-.-$"6'C(ED9(*(ET9(16*=+$-(EFFX9(,"(4(R-+$4(a4&4 DD9(%*7+$-(DHHT9(,*$"&':(&'$";-($"(7.';%-1*'(=%-S"+*:(&-,'%*>&';(*+,"%"&,4-%3-(86-+-(M".@-

Ivan_Pavao_03.p65

388

8.2.2011, 14:06

!I#

$\2TD42$RD,$O]jMRO]

^.;(*17."#(@-;."=->&"(&-,"#.-%"(L9(%*7+$-(DHHY9(,*$"&':(:*1"(@-#45+*3"(@-(86-+-()-6%889(&'$4($"(7."#6'#*'(@-;."=->&*(+-#=*1&47(&-.#*+-%(A'1*7(R'@-+*/

P4=.'6+*&

I-;."=

O7%*,

Ivan_Pavao_03.p65

I-#-.

389

8.2.2011, 14:06

!#Y

2[MR,4M[MD,22N,4D$\MRO],2,QO]\D[MRO]

)'S";-

e*="+*&

]-&'6'

c(J.6-,1&'$(3.&6*(169(A".'+*:-(4(B*:4(@-#45+*34 $"(EH9(,.-6+$-(DHHY9(7."#6'#*'(6.?='1-+1&* +-#=*1&47(&-.#*+-%(d*+&'()4%$*/

O7':"+*&(7-7*(86-+4()-6%4(889(4(M-.*$*(R*1,.*3*C(',&.*6"+(EG9(16*=+$-(DHHT9C ,"(+-(^.1-,4(EH9(16*=+$-(DHHY9(M+';*(#.4;*(?.6-,1&*(;.-#'6*(*(:$"1,-(,-&'K".(14(7'#*;%* 17':"+*&"(Q?'#'>-1+*&4(b6-+K"%$-Q9

Ivan_Pavao_03.p65

390

8.2.2011, 14:06

!#G

2`,K]P]R`2OM !"#$%&#$'()*+$,"-./0 k,CJ(A+&',A0=(30,1234$53236$11$l,5678349:$1$;9:862349:$-.*7 +0-3./&:,=&-.%(:,&C3(A+(,C+0+*73.+(,=-.%(>,(*(J&7.,*13A.:.+.,0'710%+(*7& &,3A&-.=+(*7&5

!"#$%&#$,"-+<%)*=$4(0<!/> k,Q-.%(,-.,*@6'.+'>,017(A*'(>,&,'0A0'7.A&C&A0,@0,*1*703+(,)A(:&?%-0+-.>,+. *0:(,1%(@.,)0).,230+0,403%0,225>,3./,&,=A1?73.+(@,&,A.%&@&-*'(@,'(+7.'*70,1 '(-.:,)0)0,=-.%1-.5,M17(A&,+0,&C3(A0+,+08&+,A0C:07A0-1,1%(@1,&,=()A&+(*. )0).,1,A0C%&8&7&:,)(=A18-&:0,;A'3.+(@>,A.%&@&-*'(@,&,=A1?73.+(@,<&3(705,M1B 7(A&,*1,A0CA0=&%&,3A%(,7.*&%-#-+(7.*1,47,l,7.:.%-.+,+0,:.7(=&,0+0%&C.,)(-.=&B +&E,)(=A18-0,)0)&+(@,=-.%(30+-05,)'$:'6*C(+-@*6%$-(*(:$".+"($"#*+*3",'(-&,*. '(A&*7.,1,7.'*71,*1,1,)(7)1+(*7&,1*'%0S.+&,*,)(*7(-./&:,EA307*'&:,*70+=0AB =&:05,T0(,7.(%(?'(BC+0+*73.+0,&,)(3&-.*+0,0+0%&C0,(30,'+-&@0,/.,J&7&,C0+&:B %-&30,+.,*0:(,7.(%(C&:0>,)(3-.*+&80A&:0>,.7&80A&:0>,9&%(C(9&:0,&,*(;&(%(C&:0> 3./,&,?&A(-,8&70%08'(-,)1J%&;&5

!"#$%&#$?@("<$'*"*%<=(A k,30%-0,*)(:.+17&,&,+-.@(3,+.7&)&8+&,34..*34%4:(6*,-">,'(-&,@0,8&+&,+. *0:(,+.7&)&8+&:,)0)(:,+.@(,&,3&?.*7A1'(,C0+&:%-&3(:,(*(J(:,+0,4.7A(3(*7(%&;&5,6)A03(,71,*).;&9&8+(*7,230+0,403%0,225>,-.,)(?%(,C0,A1'(:,1A.=+&;&:0 (3(@0,CJ(A+&'0,&C+&-.7&,+0,3&=-.%(>,C0E30%-1-1/&,*7A18+(*7&,017(A0,+03.=.+&E A0=(30,'(-&,*1>,*30'&,*,)(=A18-0,*3(-.,*).;&-0%&C0;&-.>,1*)-.%&,(*3&-.7%&7&,70-,-.B =&+*73.+&,%&','(-&,-.,+.*1:+-&3(,-.=0+,(=,(+&E,'(-&,-.,+0-3&?.,)A&=(+&(,)0=1 *3-.7*'(@,'(:1+&C:0,7.,*.,7&:.,13A*7&(,:.S1,+0-C+080-+&-.,%&'(3.,*3(@0,3A.B :.+0>,+.,*0:(,C0,PA'31,&,C0,]1A()1>,+.@(,C0,;&-.%&,*3&-.7>,C0,*3-.7*'1,;&3&%&B C0;&-1,&,*3-.7*'1,'1%71A15 L0'3&:,)A&*71)(:,(3(-,7.:07&;&>,(30-,CJ(A+&',)A.=*703%-0,#'7.*+'1(@+-Z +'1,*>,'0'(,)A.=:.7(:,'(-&,(JA0S1-.>,70'(,:.7(=(%(@&-(:,&,C+0+*73.+(: 0+0%&C(:,'(-1,)A&:-.+-1-.5,`0)A03(>,&0'(,-.,(3(,)(@%03&7(,7.(%(?'&,C0+&:%-&B 30,%&7.A071A0>,*0*703,017(A0,&,+-&E(3&,A0=(3&,+&)(?7(,+&*1,&*'%-18&3(,7.(%(?'& (=A.S.+&>,+0)A(7&35 D30,-.,'+-&@0,+0*70%0,&C,&+7.A=&*;&)%&+0A+(@,)A&*71)0,7.:&>,?7(,/.,A./&,=0,/.

(30-,CJ(A+&',J&7&,(=,3.%&'.,'(A&*7&,+.,*0:(,7.(%(C&:0>,+.@(,&,*3&:0,(+&:0,'(-&> &C,J&%(,'(-.,).A*).'7&3.>,<.%.,1)(C+07&,%&',&,=-.%(,230+0,403%0,225,`J(@,7(@0>,'0( &,CJ(@,-.=&+*73.+&E,&,+.)(A.;&3&E,C0*%1@0,230+0,403%0,225,C0,EA307*'&,+0A(=>,*&B @1A+(,-.,=0,C0,-.=+&:,(30'3&:,=-.%(:,)(*7(-&,1,XA307*'(-,=A1?73.+0,)(7A.J05

Ivan_Pavao_03.p65

391

8.2.2011, 14:06

!#_

2[MR,4M[MD,22N,4D$\MRO],2,QO]\D[MRO]

T+-&@.,:(<.7.,'1)&7&,&%&,+0A18&7&,1C,)()1*7,'(=,+0'%0=+&'0

T0)7(%,I>,)),_G">,GYYYG,`0@A.J>,7.%5N,YGa^IH^,!GI>,90'*N,YGa^IH^,!G# E77)Naa'+-&C0A05@%0*B'(+;&%05EA>,.B)(?70N,m.JB&C%(@n@%0*B'(+;&%05EA mmm5@%0*B'(+;&%05EA

Ivan_Pavao_03.p65

392

8.2.2011, 14:06

1

Đuro Hranić: Kristološki naglasci u učenju pape Ivana Pavla II.

Ivan_Pavao_01.p65

1

8.2.2011, 14:17

2

Ivan_Pavao_01.p65

IVAN PAVAO II: POSLANJE I DJELOVANJE

2

8.2.2011, 14:17