Katolički kulturni putokazi by Glas Koncila

Ferdo Rožić Katolički kulturni putokazi Članci i govori

Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća Knjiga 15. Uređuje Božidar Petrač

Ferdo Rožić

Katolički kulturni putokazi Članci i govori

Glas Koncila Zagreb, 2011.

Nakladnik Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 318; faks: 01/4874 319 e-mail: web-izlog@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika Nedjeljko Pintarić Priredio i predgovor napisao dr. sc. Vladimir Lončarević Unos i prijelom Dragica Šantić Oblikovanje naslovnice Blaženka Matić Tiskano u lipnju 2011. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika. ISBN 978-953-241-293-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 766681.

»IDEALIZIRANI REALIZAM« KATOLIČKE KULTURNE POLITIKE »U narodu se ima kriepiti ponos i vjera u vlastitu vriednost«.1 »Alterius non sit, qui suus esse potest.«2 I. Kada je 22. siječnja 1949. umro u Zagrebu monsinjor Ferdo Rožić,3 ta je vijest prošla sasvim nezapaženo. Vremena su bila teška: Crkva u Domovini živjela je mučeničke dane pod komunističkim režimom, a naraštaj svećenstva koji je preživio rat i poslijeratne progone pokušavao je spasiti što se spasiti dalo. Katolički je tisak bio ugušen, osim tada 1

»Za istinu«, Hrvatstvo, 4/1907, 35, 1.

Neka ne bude tuđi sluga tko može biti svoj gospodar. »Pobude i putokazi«, Hrvatska straža, 5/1933, 8, 5.

Okolnosti smrti msgr. Rožića opisuje dr. Kamilo Dočkal: »Umro je usred rada. Pala mu je kap na samoj sjednici prvostolnog kaptola dne 15. siječnja pred očima braće, dok je referirao o stanju zagrebačke katedrale. Bio je odvezen u bolnicu, gdje je nakon tjedan dana, dne 22. siječnja preminuo«; »Ferdinandus Rožić Can. Zagr.«. Podatci o zagrebačkim kanonicima. Dodatak Kamila Dočkala. Arhiv Nadbiskupije zagrebačke.

Katolički kulturni putokazi

čudesno pokrenuta tjednika Gore Srca, što ga je neko vrijeme izdavalo Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima. Ondje je ipak objavljena mala notica o smrti čovjeka koji je tridesetak godina bio među prvacima toga kulturnog društva svijetle tradicije. Omanji nepotpisan tekst našao se i u emigrantskom tjedniku Glas Sv. Antuna, što ga je uređivao književnik Ivo Lendić – zacijelo ga je on, koji je Rožića poznavao, i napisao. Nakon toga pala je na nj magla zaborava i u crkvenoj i u građanskoj javnosti, najvjerojatnije zato što Rožić nikome nije bio posebno atraktivan. Uza nj nije bilo vezano ništa što bi pobuđivalo zanimanje povjesnika jer Rožić nije bio čovjek u prvim redovima, ni političkim ni književnim. Činjenice nam međutim otkrivaju čovjeka koji je dao veoma važan prinos afirmaciji katoličke kulture u prvoj polovici XX. stoljeća. Osvjetljujući njegov lik, otkrivamo zapravo zasjenjeni, ali realni svijet jedne goleme kulturne baštine, čije nam sustavno otkrivanje kroz ovaj književni niz in ultima linea daje u ruke nov hermeneutski ključ interpretacije hrvatske kulture toga doba. Rođen u Jastrebarskom 22. kolovoza 1877., Ferdo je Rožić, zarana se odlučivši za svećeničko zvanje, prošao uobičajen put izobrazbe i odgoja da bi 1901. bio zaređen za svećenika. Osim kroz crkvene službe, važan dio njegova djelovanja razvijao se na književnom i kulturnom polju. Nakon studija bogoslovije završivši studij klasične filolo8

gije s grčkom i rimskom poviješću – a taj je studij popratio putovanjima u Veneciju, Firenzu, Rim i Napulj,4 gdje se upoznao s vrhuncima umjetnosti – postigavši u zrelim godinama i doktorat iz klasične filologije, Rožićev se plodan književno-kulturni rad razvijao na dva razboja: spisateljskom i uredničkom, koji čine cjelinu rada za obnovu kršćanske kulture u hrvatskom društvu. Godine 1895. javio se prvim radovima, većinom pjesničkim pokušajima, u Nadi pod šifrom »Ω«, dok je prvi veći književnokritički rad objavio kao bogoslov u Katoličkom listu 1898. Riječ je o članku »Poezija na socialnom polju«, u kojem je pokazao crte koje će ga krasiti u svekoliku književno-kulturnom radu: obrazovanost, literarnost i analitičnost. Kao beletrist, Rožić se okušao u svim trima književnim rodovima. Uz drame (Posljednji dani cara Dioklecijana; Sin), znatniji opus ostavlja kao pjesnik i pripovjedač. Prije svega valja istaknuti nekoliko njegovih duljih ili kraćih poema (»San Inocenta III ili himna uboštvu«, »Ave Victor«, »Ideji kršćanstva«, »Ljudevitu Gaju«, »Smrt Katarine Zrinske«, »Remetsko zvonce« i dr.), koje su, poglavito one povijesnog sadržaja, napisane prema kompozicijsko-versifikacijskoj shemi Šenoinih povijestica. Često je i prigodničar, rado je pisao himne papi (Piju XI.), biskupima (Baueru, Stadleru, 4

Usp. »Odgovor g. Markovu«, Katolički list, 58/1907, 20, 235.

Katolički kulturni putokazi

Šariću) i odama slavio obljetnice važnih povijesnih događaja. Premda čestito skladana na odjecima klasičnih uzora, čvrste metričke strukture, mjestimice kićena i patetična, sva je ta poezija misaonog značaja, kao i kraća lirika religioznog značaja, kakve su naprimjer »Evangjeoske pjesme«, ili pak socijalnog, primjerice »Seljančice«, stilski duboko u XIX. st., pa su samim tim izmaknule recentnoj kritičkoj recepciji. Nešto će izričajem biti modernija njegova pripovjedna proza, kako zbirka pripovijesti Ratni drhtaji, tako i njegove pripovijesti i novele što ih je većinom objavljivao u Danici. Razvidno je da je to proza pučkoprosvjetnoga značaja, no nipošto umjetnički nevrijedna. Naprotiv, Rožić se njima svrstao gotovo uz bok izvanrednim realističkim romantičarima suvremenicima kakvi su bili don Marko Vežić i pop Fran Binički. Čvrstom kompozicijom, jedrim jezikom, dinamičnim fabuliranjem, iako sintaksom također oslonjen o Šenou (u svemu tome ne bi trebalo zaboraviti da se Rožić književno oblikovao na antičkim klasicima i na našoj tradiciji do Franje Markovića i Šenoe), dao je uspjele slike svakodnevnog života hrvatskoga seljaka u ratnim i poratnim vremenima. Na poseban način izdvaja se njegovih pet pripovijesti sabranih u knjizi Ratni drhtaji. Tu se zbirku može smatrati svojevrsnim katoličkim pandanom Krležinim ratnim, odnosno antiratnim novelama Hrvatskoga boga Marsa. Ne samo po tome što su tiskane prije Krležnih, već 10

1915. (dakle, u vrijeme rata, kada je trebalo voditi računa i o cenzuri!) – Krležine stoga nisu nikakav novum kada je riječ o samoj ideji – nego i po temeljnom svjetonozorskom opredijeljenju. Umjetnička ocjena dakako daje prednost Krleži. Ono međutim što Rožićevu izvedbu ratne pripovijesti čini osobitom i drukčijom jest povjerenje u kršćanski humanizam, nasuprot Krležinu nihilizmu. Nažalost, na modernizmu oblikovana kritika nije Rožićevu književnom radu, pa tako ni pripovijestima, pridala nikakvu važnost, dok je katolička periodika njegove pripovijesti uglavnom prigodnički ishvalila, premda je bilo i oštrijih idejnih kritika,5 5

Zanimljivo je da je Rožić, uz pozitivnu kritiku u Katoličkom listu, imao podosta okapanja zbog te zbirke. Naime, nakon što ga je Mahnić kritizirao zbog blagonaklonosti prema Kranjčeviću, zbog Ratnih drhtaja ponovno ga je kritizirao, a tako i svećenik Grgur Galović, kritičar u Glasniku Biskupija Bosanske i Sriemske, gdje je ocijenjena kao knjiga koja ne smije doći »u ruke mladeži, koja će po njoj doći u velike napasti, a i u grijeh« (44/1916, 4, 32). Napao ga je i nepoznati kritičar, potpisan Non quis sed quid, u novinama Hrvatska. Rožić je stoga bio u znatnim neprilikama. Petar Grgec, istaknuti vođa Hrvatskoga katoličkog pokreta, koji je tada sudjelovao u unutarkatoličkim književnim raspravama, pismom poslanim s fronte stao je u njegovu obranu, svjedočeći da je Rožić tražio »sučeljavanje«, o čemu piše i sam Rožić (usp. »Iz jedne polemike«, Novine, 3/1916, 35, 2-3.), odnosno da o toj zbirci sud daju biskupi Mahnić, Lang i Šarić (usp. Ferdo Rožić, »Odgovor na odgovor«, Novine, 3/1916, 41, 4-5), ali njegovi kritičari nisu na to pristali; usp. P. Grgec, Krvava služba. Ratne

Katolički kulturni putokazi

no bez dubljega estetičkog promišljanja. Šegvićeva kritika poeme »Ave Victor« u Hrvatskoj smotri 1933. ostaje gotovo usamljen kritički rad o njegovoj beletristici uopće. II. Ipak, »obilni književni rad dra Ferde Rožića zaslužuje i ozbiljni prikaz i ocjenu«, s pravom je ustvrdio dr. Mate Ujević. Naime, »potanji prikazivač njegova kulturnog rada morat će konstatovati da je Rožić u svome književnom nastojanju i djelovanju, tako opsežnu i obilatu, uvijek ostao vjeran svome programu iz mladosti. Njegov idealizirani realizam – to je bio program ne samo književni nego i narodni, to je smisao pravog patriotizma: biti uvijek osjetljiv prema narodnim potrebama, razumjeti njegove težnje i snove, radovati se njegovim radostima, boriti se protiv njegovih nevolja. To je bio program koji će kod nas zadržati trajno svoju vrijednost i aktuelnost i biti najljepši i najpotrebniji program koji može postaviti hrvatski književnik«.6 Nedvojbeno, Rožić je tomu dao zapažen idejni i organizacijski doprinos. Već spomenutim tekstom »Poezija na socialnom polju« (1898), napisanim u vrijeme početka polemike između »starih« i »mlauspomene, 182-183. Rožić je tu polemiku zaključio tekstom »Svjetlo i sjena«, Novine, 3/1916, 43, 2-4. 6

»Značenje književnog rada dra Ferde Rožića«, Obitelj, 4/1932, 12, 248.

dih«, izražava svoj »idealizirani realizam« kroz nekoliko postavki: Bog je prvi pjesnik; stvorivši čovjeka, želi da i on bude sposoban za umjetničko odnosno pjesničko stvaranje; to stvaranje ima praktične socijalne, moralne i druge učinke. No, uočava Rožić, »pjesništvo se u naše doba lišilo gotovo svakog ideala«, a »diletantizam i paganizam« ubijaju pravu poeziju i to je opći trend, koji sve više pogađa i hrvatsko pjesništvo preko »secesionista«.7 Nakon raščlambe Jelovšekovih Simfonija, koje su tada u katoličkoj javnosti bile osuđene kao blasfemne, nastavlja: »Na crkvi je da ga (pjesništvo) vrati s njegova puta i podade opet tako često okaljanoj ljepoti, a na štovanje pravoga Boga«. No budući da nema »mladih kršćanskih pjesnika ni pjesama katoličkih«, odnosno »ako i ima mladost kršćanskih svojih umnih podučavatelja, nema svoga pjesnika na onom polju gdje bismo mi kršćani mogli da obradjujejmo različite vrste ljepote, mi smo to polje ostavili neprijatelju«. Taj je tekst Rožić napisao u svojoj dvadesetdrugoj godini, dakle kao bogoslov, ali je u njemu naznačio borbu koja će voditi sljedećih dvadesetak godina, da se naime otvori put razvoju mlade katoličke književnosti, koja će se moći nositi s »olimpskim fantomima« i »razdražljivim pesimizmom« u hrvatskome pjesništvu odnosno književnosti. U tom smislu ispravno je primijetio Mate Ujević da 7

Nav. čl., Katolički list, 49/1898, 390-391.

Katolički kulturni putokazi

je Rožić stavom o potrebi stvaranja pozitivnoga, stvaralačkog pristupa katoličkoj književnosti bio istinski preteča kasnijemu đačkom pokretu u njegovu književničkome krilu.8 Tako njegov »idealizirani realizam« znači u tome smislu ishodište onoga što će oblikovati i iznjedriti kasniji književni pokret na čelu s Marakovićem, a što Ujević pergnantno sažima u misao: »...naša književnost i umjetnost mora iznositi vjerno naš život..., ali to davanje našeg, hrvatskog života u književnosti i umjetnosti ne smije biti samo sebi svrhom, nego mora uvijek imati za cilj moralno i prosvjetno jačanje našega naroda, dizanje njegove otporne snage«.9 Razumije se da taj cilj ima apostolsku protegu: oplemenjivati život kršćanskim vrijednostima i voditi čovjeka prema krajnjoj svrsi života – vječnom gledanju Boga. Rožić je imao pred očima taj kršćanski ideal ljudskoga života, ali je znao da i kod velikih umjetnika treba računati s raznim idejnim zabludama i moralnim slabostima. U tome svjetlu paradigmatičan je njegov pristup Kranjčeviću, kojemu je 1903. posvetio opsežnu kritiku u povodu izlaska zbirke Trzaji (1902), iscrpno prikazavši zbirku i Kranjčevićevo pjesništvo. Zaključak je znakovit: unatoč vjerskim zamjerkama, filozofijskim prigovorima 8

»Usp. »Značenje književnog rada dra Ferde Rožića«, Obitelj, 4/1932, 12, 247.

Isto.

te primjedbama o nekonzistenciji njegova mišljenja, Kranjčević je velik i umjetnički dozreo pjesnik, pjesnik uzvišena stila te u njemu »Hrvatska ima jakoga pjesnika svoga!«10 U povodu pjesnikove smrti objavio je topao nekrolog u Hrvatstvu. Taj tekst, ispunjen velikim poštovanjem prema ljudskim i pjesničkim osobinama pokojnoga Kranjčevića, uvelike odudara od tona dotadašnjih Mahnićevih kritika u Hrvatskoj straži. »Najiskrenijom sućuti pišem ovaj kratki epitafij«, započinje Rožić.11 »U grob naime lijega čovjek koji je za života svoga mnogo patio jer je bio pjesnik, u čijem srcu, kao na tankoćutnoj s žici lire, prema subjektivnom njegovu shvaćanju odjekivaše svaki uzdah, svaki jecaj, svaki vapaj, svaki krik i jauk nevoljna čovječanstva. (...) Odatle evo i u njegovoj duši uzdaha, 10

ROŽIĆ, F., »Kranjčevićevi 'Trzaji'«, Katolički list, 54/1903, 7, 78. U drugom nastavku Rožić raščlanjuje razloge Kranjčevićeva gubitka prave vjere u Krista, dok se u trećem nada da će Kranjčević napustiti svoje lutanje između panteizma i deizma i »postati hrvatski Coppeé« (francuski pisac obraćenik – prim. V. L.); usp. nav. mj., br. 8. i 9. Spomenuta stajališta sažeo je i u članku »Odgovor gospodinu X-u«, Katolički list, 58/1907, 13, 149-150.

Rožić je nekrolog popratio pjesmom prigodnicom »Nad odrom Silvija Strahimira Kranjčevića«, u kojoj, uz ostalo stoje i stihovi: »O onaj, koji s rana svieta tuži, plače, / taj mora, mora tamo gore doći (...) Oj zbogom, zbogom, Strahimire, brate, druže! / Sad Tvojoj duši tek će mira biti. / I blago Tebi u zviezdanom željnom kraju, / Gdje ne ćeš više gorkih suza liti!«; »Silvije Strahimir Kranjčević«, Hrvatstvo, 5/1908, 252, 2

Katolički kulturni putokazi

jecaja, krikova i jauka...«.12 Dalje razlaže o tome da je Kranjčević u djetinjstvu primio čvrstu vjeru, ali je kasnije za nju oslijepio, no uvijek se i kao slijepac sjećao toga »sunčanog svjetla«. Željaše ga svojom silom, snagom svoga uma dosegnuti, ali ne mogaše, pa »tako postade najveći hrvatski prometejski pjesnik«. No »kad čovjek hoće da se u svojoj slabosti digne i titanskim korakom prijedje preko granica od božanstva mu s početka postavljenih, padne još u dublji ponor«. Tu i Rožić ponavlja redovitu ocjenu većine katoličkih kritičara (Mahnića, Poljaka, Marakovića, Grkca,...): »Kranjčević je pao u bolni pesmizam«, zaključivši da »iz toga pesimizma nije više izašao«, nastojeći naći samo »olakšice« u »radu i suzi«. No »čovjek – dakako, sa znojem i suzom – živi samo od krsta duha Božjega«. Stoga, zaključuje Rožić, »taj nesklad« između neostvarivih očekivanja i stvarnosti »bio je i jedan od jakih uzroka pjesnikove katastrofe i tjelesne i duševne«.13 Rožić se nada da je Kranjčević umro izmiren s Bogom, moleći za nj i zazivajući Božje milosrđe.14 On je dakle blagonaklonije gledao na Kranjčevića, čime bijaše bliži Šegviću i Čedomilu, nego 12

Isto.

List u bilješci ispod teksta prenosi vijest iz sarajevskog Hrvatskog dnevnika da je nadbiskup Šarić podijelio umirućem Kranjčeviću »sakramente za umiruće i posljednju utjehu«. No o tome je poslije bilo rasprave u katoličkim listovima.

Mahniću, koji je Kranjčevićevo pjesništvo oštro i bezuvjetno osudio zbog njegova pesimizma te sklonosti panteizmu, evolucionizmu i nihilizmu. Rožić je zbog toga trpio kritiku Mahnićevu, koji ga je napadao zbog popustljivosti modernizmu.15 Rožićevo stajalište o Kranjčeviću paradigmatsko je za razumijevanje njegova shvaćanja književne kritike jer uz kriterij »najčišće objektivnosti«, koji treba da primjenjuje ozbiljan kritik, ističe i bogoslovnu krjepost »ljubav«, koja »neka lebdi nad svakim slovom«.16 15

U članku »'Da' – naše kritike« napao je Rožića, premda ne imenujući ga, zbog popustljivosti prema Kranjčevićevim religioznim distorzijama; usp. Hrvatska straža, 1/1903, 457. Kao »salezijevca«, tj. liberalnog katolika, napao ga je poslije i svećenik Matija Manjarić u članku »Naši 'salezijevci' i 'jeronimovci'«, Vrhbosna, 26/1912, 23/24, 309. Povod tomu bio je, čini se, Mahnićev članak u Svećeničkoj Zajednici »Ne izvraćajmo istine Božje« godine 1911, napisan u povodu Rožićeve propovijedi uz ćirilometodski dan, koju je Mahnić okvalificirao »političkom«, optuživši ga za očijukanje s liberalizmom odnosno »sokolstvom«, protiv čega se Rožić branio u Katoličkom listu. Kada je zatim Svetozar Rittig u Katoličkom listu napisao da bi u hrvatskom novinstvu trebalo biti manje žestine, a više pomirljivosti te da bi prikladniji nastup bio onaj poput Sv. Franje Saleškoga nego Sv. Jeronima, tada se žestoko na to kao i na nov estetički smjer obrušio Manjarić u sarajevskoj Vrhbosni, kritizirajući i Rožića kao »salezijevca«, koji je pao u idejnu zabludu i vjerničku mlakost.

Usp. »Miletićev ‘Tomislav’«, Katolički list, 54/1903, 24, 279. On nije protiv »toljage«, kako je, smatra, dokazao žestokom

Katolički kulturni putokazi

III. Rožić se kritikom bavio i nakon preuzimanja uredništva novopokrenute Hrvatske prosvjete ujesen 1914, kada je tek imenovani mladi urednik Petar Grgec morao napustiti uređivanje časopisa zbog mobilizacije i odlaska u rat. Rožić je bio i u krugu njezinih pokretača, okupljenih oko Kola hrvatskih književnika, za čiji se osnutak 1913. također bio zauzeo. Preuzevši uredništvo, nije bio urednički neiskusan jer je već godinama radio kao urednik izdanja svetojeronimskoga društva, kojemu će poslije postati predsjednik.17 Nastoji pomiriti dva naraštaja katoličkih pisaca: »stare«, koji su iznijeli breme borbe s modernizmom, i mlade katoličke književnike, okupljene oko Marakovića i Grkca, koji, prihvaćajući načela philosophiae perennis, traže nov, produktivan razvoj svih književnih rodova i vrsta na katoličkim moralnim i vjerskim načelima, i koji tada imaju iza sebe dva broja svoga almanaha Naše kolo, izašlih u Beču 1912. i 1914. Njihova radikalnost bila je prije svega u tome što su oni željeli da se hrvatska književnost nastavi razvijati svjetonazorski oslonjena samo na knjikritikom Jelovšekovih Simfonija, ali ruka koja udara ne smije biti ruka mržnje nego ruka ljubavi, koja ide za tim da se zabluda ispravi. 17

Svoj rad u Društvu i nazore o pučkoj prosvjeti Rožić je dokumentirao u knjizi Na njivi pučke prosvjete (Zagreb, 1941).

ževnu tradiciju do Šenoe, no imajući pred očima i suvremene svjetske domete katoličke književnosti – u čemu je ta mlada generacija katoličkih pisaca trebala imati ulogu svojevrsne avangarde – dok su razdoblje moderne držali na neki način ekscesnim, koje treba što prije nadvladati; za razliku od »starih«, koji su, premda osudivši modernizam, išli za tim da moderniste privole na kompromis oko bitnih nacionalnih književničkih zadaća, smatrajući moderniste legitimnim dijelom matice razvoja hrvatske književnosti. Rožić je uočio te razlike, ali je uočio i jedinstvo u ideji katoličke obnove kulture, izrasle iz pavlovskoga gesla pape Pija X. »sve obnoviti u Kristu«, koju su zastupala oba krila. Nastojao je te energije povezati. Bio je naime svjestan da za uspjeh katoličke književnosti nije dovoljna polemička sprema i ustrajnost »starih« niti su dostatne velike želje, programi i manifesti mladih katoličkih pisaca, kojih tada bijaše puna njihova Luč, a nađoše mjesta i u drugim tiskovinama, nego da književnost živi od djela koja imaju umjetničku »težinu«, odnosno koja se mogu nositi s novim stilovima i sadržajima što ih je iznjedrila moderna. Stoga kao urednik Hrvatske prosvjete piše: »Nama oko 'Hrvatske Prosvjete' prva je zadaća, da prema tome, kako nam naša slobodna duša diše i miriše, stvaramo djela, koja će biti dostojna da se svrstaju u red drugih hrvatskih djela sigurne lite19

1906, 4. svibnja – položio profesorski ispit iz klasične filologije kao glavne struke »za cijelu gimnaziju« te profesorski ispit iz hrvatskoga jezika kao sporedne struke »za nižu gimnaziju« 1906. (prema K. Dočkalu, od 1904) - 1918. – predaje na Nadbiskupskom liceju u Zagrebu 1906-1914. – vjeroučitelj je u Osnovnoj državnoj školi u Zagrebu u Opatičkoj ulici 1907-1921. – glavni je urednik HKD Sv. Jeronima i urednik Danice 1913, 15. svibnja – suutemeljitelj je Kola hrvatskih književnika 1914-1919. – urednik je Hrvatske prosvjete 1918, 23. kolovoza – imenovan začasnim prisjednikom Duhovnog stola 1918. – član je Narodnog vijeća SHS 1918, 4. studenoga – imenovan generalnim vojnim vikarom 1920, 9. veljače – imenovan apostolskim vojnim vikarom u Kraljevini SHS, živi u Beogradu; u toj službi radi do 27. rujna 1932, kada je umirovljen 1920. – počinje predavati staroslavenski jezik na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1920, 13. studenoga – imenovan apostolskim protonotarom 1928, 11. studenoga – obranio disertaciju »Hipotetičke rečenice u Pobjednim pjesmama Parmenidovim« 1932, studeni – na zasjedanju Biskupske konferencije imenovan duhovnim vođom Središnjice Hrvatskog katoličkog narodnog saveza 1933.-1946. – predsjednik HKD Sv. Jeronima 1933. – postaje urednik Jeronimskog svjetla

331

1933, 10. lipnja – imenovan zagrebačkim kanonikom 1933-1936. – župnik je Župe Sv. Marije 1937-1939. – urednik je Zlatnog klasja, prosvjetnog lista HKD Sv. Jeronima 1937, 11. srpnja – izabran u Subotici za prvog počasnog predsjednika Subotičke matice 1939, 28. travnja – otvorio izložbu hrvatskoga katoličkog tiska u Umjetničkom paviljonu u sklopu Prvoga kongresa hrvatske katoličke štampe 1946-1949. – obavlja dužnost prokustosa zagrebačke katedrale 1949, 22. siječnja – umro je u Zagrebu, pokopan je 25. siječnja na Mirogoju

332

BIBLIOGRAFIJA KNJIGE Pjesme. Zagreb, 1905. San Inocenta III. Himan uboštvu. Posvećeno redu sv. Franje o sedamstogodišnjici njegova opstanka. Zagreb, 1909. Tko su bili preteče hrvatskoga preporoda. Zagreb, 1909. Kralj Slavić (spjev). Hrvatsko katoličko tiskovno društvo, Zagreb, 1910. Ovogodišnje edicije društva sv. Jeronima. Zagreb, 1912. Ratni drhtaji (pripovijesti). HKD Sv. Jeronima, knj. 187, Zagreb, 1915. Petar Preradović, hrvatski pjesnik. Prigodom stote godišnjice njegova rodjenja. Zagreb, 1918. Povijesni nacrt Hrvat. književnog društva sv. Jeronima prigodom društvene pedesetgodišnjice. Zagreb, 1918. Ave Victor: pobjedni slavospjev u čast sv. Oca Pape Pija XI kao osnivača samostalne vatikanske države. Zagreb, 1931. Što je papa Hrvatima? Zagreb, 1934. Na njivi pučke prosvjete (članci i govori). Jeronimska knjiga 624, HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 1941.

RUKOPISI Hipotetičke rečenice u Pobjednim pjesmama Parmenidovim. Disertacija. Arhiv Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

333

ČLANCI1 A. Tresić Pavičić: Valovi misli i čuvstva. Katolički list, 55/1904, 7, 75-79; 8, 85-88; 9, 100-103; 10, 111-114. Adolf Retté: K svjetlosti vječnoj. Hrvatska prosvjeta, 3/1916, 91-92. Aforizmi u pučkom obrazovanju. Katolički list, 63/1912, 5. Akcentualni i kvantitetni ritam crkvenih pjesama (o koralnom ritmu). Sv. Cecilija, 11/1917, 2, 40-45. Aristofanova Lizistrata u hrvatskom kazalištu. Katolički list, 66/1915, 6, 54-56. Artificialia domestica. Hrvatska prosvjeta, 4/1917, 449451. Auerovi akti. Hrvatska prosvjeta, 3/1917, 158. Beletristika Matice hrvatske. Katolički list, 64/1913, 1, 4-8. Bosna i Hercegovina. Danica 1910, 304-329. Božja providnost. Danica 1944, 35-45. Braniševe Jaslice. Hrvatska prosvjeta, 4/1917, 76-77, 237-240. Couperus. Sudbina. Izd. zabavne biblioteke. Hrvatska prosvjeta, 2/1915, 5/8, 221-224. 1

Abecedni popis. Ova bibliografija donosi djelomični popis članaka i studija, objavljenih većinom izvan izdanja HKD Sv. Jeronima. Popis beletrističkih djela, poučnih članaka i drugih tekstova »za puk«, većinom objavljenih u Jeronimskom svjetlu i Zlatnom klasju sastavio je sam Rožić i objavio u knjizi Na njivi pučke prosvjete, str. 712-714. Spomenuta knjiga donosi izbor 118 njegovih članaka u sklopu njegova pučkoprosvjetnoga rada (usp. »Kazalo«, str. I-VI.), pa upućujem zainteresiranog čitatelja na taj popis.

334

Čičak. Idila u jednom činu. Katolički list, 63/1912, 4, 42-44. Čuvaj se senjske ruke. Historička drama u pet čina (sedam slika). Po motivima istoimenog romana od Augusta Šenoe napisao Đuro Prejac. Hrvatska prosvjeta 2/1915, 1/4, 126-128; 5/8, 225-227. Da završimo s gosp. Lunačekom. Hrvatska prosvjeta, 3/1916, 96. Deželićevi romani. Hrvatska prosvjeta, 1/1914, 11/12, 532-539. Dijamantni jubilej Zbora duhovne mladeži zagrebačke. Katolički list, 63/1912, 23; 25. Dr. Ante Bauer pokrovitelj H. K. D. sv. Jeronima. Katolički list, 88/1937, 51, 609-611. Dr. B. Špišić: Kako pomažemo našim invalidima. Hrvatska prosvjeta, 4/1917, 306-307. Dr. David Bogdanović: Pregled književnosti hrvatske i srpske. Knjiga prva. Hrvatska prosvjeta, 1/1914, 2, 117. Dr. Petar Karlić, Psalmi Davidovi fra Luke Bračanina. Hrvatska prosvjeta, 4/1917, 391-392. Dragutin Miloslav Lekotski. Hrvatska prosvjeta, 5/1918, 267, 349-350. Đuro Kolar. Hrvatska prosvjeta, 4/1917, 230-231. Franjo Josip I (nekrolog). Hrvatska prosvjeta, 3/1916, 289-291. Glavna godišnja skupština Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronima. Ulomak iz jednog dialoga ili panegirik u čast istini. Uoči 75. obljetnice Društva. Katolički list, 93/1942, 9, prilog Katoličkom listu, str. 1-12. Govor pretsjednika Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima msgra. dra. Ferde Rožića na glavnoj

335

skupštini držanoj dne 28. veljače 1935. Katolički list, 86/1935, 9, 93-96. Govor predsjednika društva sv. Jeronima dra Ferde Rožića na glavnoj skupštini održanoj dne 27. veljače 1936. Katolički list, 87/1936, 10, 121-125. Govor prof. Ferde Rožića kod sv. mise na Griču na dan sv. Ćirila i Metodija. Hrvatska sloboda, 4/1911, 152. Gričani. Hrvatska prosvjeta, 4/1917, 310-312. Hipias i Sokrat ili Hinković i katolicizam. Hrvatska, 1902, br. 54, 55, 57-62. Hrvatska pučka knjiga i društvo sv. Jeronima. Spomen knjiga o II. hrvatskom katoličkom sastanku u Ljubljani 1913, 161-169. Hrvatski svećenici svome rodu. Danica 1911, 296-310. Internacionalni kongres Krista Kralja u Poznanju. Katolički list, 88/1937, 32, 377-379; 33, 389-391; 34, 401-404; 35, 413-417; 36, 425-429. Iv. Ev. Šarić: Pjesme. Katolički list, 62/1911, 50, 396-398; 51. Ivan Lepušić. Danica 1909, 273-280. Ivan Mažuranić 1814-1914. Danica 1914, 331-338. Iz jedne polemike. (u vezi sa zbirkom Ratni drhtaji). Novine, 3/1916, 35, 2-3. Iz književnog društva sv. Jeronima. Hrvatska sloboda, 1/1908, 189. Jalnuševčani. Lakrdija u tri čina. Napisala Zagorka. Hrvatska prosvjeta, 4/1917, 313-315. Jerolim Miše. Hrvatska prosvjeta, 4/1917, 74-76. Jeronimske knjižnice (o potrebi čuvanja jeronimskih knjiga u seljačkim domovima). Hrvatstvo, 5/1908, 279. Josip Eugen Tomić. Danica 1907, 195-200.

336

Još jedan osvrt o pisanju vlč. g. A(nte) Mrkuna o vojnom dušobrižništvu. Katolički list, 77/1926, 13, 179-182; 14, 206-210; 15, 217-222. Još jedanput Miletićev Tomislav. Katolički list, 54/1903, 27, 315-318. K hrvatskom kulturnom tjednu. Radijski govor o značenju i radu HKD Sv. Jeronima. Obitelj, 9/1937, 24, 443-446. Karlo Schönerr: Žena vrag (prikaz drame). Hrvatska prosvjeta, 2/1915, 126-128. Katolička akcija – vatikanski fašizam. U povodu govora Jovana Banjanina na senatskoj sjednici protiv Katoličke crkve. Katolički list, 84/1933, 14, 159-161. Književna nekorektnost (polemika o dvjema Rožićevim pripovijestima u Danici.). Hrvatska, 1916, 1271, 1-2. Književno-beletristički rad dra. Velimira Deželića. Hrvatska prosvjeta, 1/1914, 3, 133-141. Knjižnice, Krijes, Hrvatska prosvjeta, 4/1917, 80. Kolijevka hrvatske umjetne knjige. Hrvatska prosvjeta, 2/1915, 5/8, 218-221. Kranjčevićevi »Trzaji«. Katolički list, 54/1903, 7, 76-78; 8, 89-91; 9, 97-100. Kulturni odnosi sela i grada. Govor na društvenoj glavnoj skupštini 24. veljače 1938. Hrvatska straža, 10/1938, 45, 2-3. Kulturno jedinstvo Hrvata i Slovenaca. Govor na svečanoj sjednici hrvatsko-slovenskog kat. kongresa u Ljubljani 26. kolovoza 1913. Vijesnik književnoga društva sv. Jeronima, 1/1913, 5/6, 88-93. Ljube Babića: Krist u grobu. Hrvatska prosvjeta, 3/1916, 69, 85-87.

337

Ljubimo svoj hrvatski jezik poput Frana Kurelca. Danica 1912, 198-209. Ljubo Šupuk i Petar Persicalli. Hrvatska prosvjeta, 5/1918, 269, 275, 277, 279, 283, 287, 350. Ljudevit Gaj. Danica 1910, 121-140. Marija Ružička-Strozzi. Hrvatska prosvjeta, 5/1918, 17-19. Marko Rašica. Hrvatska prosvjeta, 4/1917, 380-382. Merkurova zabavna knjižnica. Hrvatska prosvjeta, 4/1917, 155-156. Miletićev Tomislav. Katolički list, 54/1903, 24, 279-282; (nastavak teksta u br. 27, 315-318.) Miletićev Tomislav u hrvatskom kazalištu. Katolički list, 64/1913, 36, 429-430. Miljenko Đurić. Hrvatska prosvjeta, 3/1916, 165, 167, 169, 192. Mlada sveta misa. Danica 1919, 244-253. Mudrost, sloboda i ljepota. Kršćanska škola, 4(14)/19091910, 3/4, 50-51. Na glas o smrti dra Vjekoslava Homotarića. Hrvatska, 1911, 46. Nacionalizam i patriotizam u književnosti (dijalog o govoru B. Livadića u DHK). Katolički list, 63/1912, 20, 235-237. Nad odrom nadbiskupa dra Ante Bauera. Katolički list, 88/1937, 51, 598. Nad odrom Silvija Strahimira Kranjčevića. Hrvatstvo, 5/1908, 252, 2. Nad smrću dra Gustava Barona. Katolički list, 65/1914, 13, 148. Najmilija ruža u hrvatskom vrtu. Govor u čast bačkobaranjskih Hrvata. Hrvatska straža, 12/1940, 87, 8.

338

Narodno-hrvatski građevni stil. Hrvatska prosvjeta, 3/1916, 270-274. Narodno vijeće ili Narodni Odbor?. Hrvatska država, 2/1918, 215, 2-3. Naša pučka sveučilišna predavanja. Novine, 4/1917, 264, 2; 265, 2. Naša sedamdesetgodišnjica (HKD Sv. Jeronima). Danica 1938, 34-41. Naše Kolo. Katolički list, 63/1912, 40, 477-479; 41, 487489; 42, 498-501. Naši klerikalci i literatura. Hrvatska prosvjeta, 2/1915, 229-232; Neoteta baština (suautor: Cherubin Šegvić). Zbornik »Posljednji Zrinski i Frankopani«. Matica hrvatska , Zagreb, 1908, 204-213. Nepoznatom piscu »Svećeničke zajednice« (A. Mahniću). Katolički list, 62/1911, 34, 265-267; 35, 273-275; 36, 281-283. Nešto o napretku XIX. vijeka s nekim obzirom na blagostanje čovjeka. Katolički list, 52/1901, 2, 11-13; 3, 23-27. Nešto o sadašnjem položaju našeg vojnog svećenstva. Katolički list, 83/1932, 5, 53-55; 7, 76-78; 8, 92-93; 9, 103-104; 11, 125-128. Notarizam. Hrvatska prosvjeta, 3/1916, 382-384. O harmoniji te koncentraciji vjeronaučne obuke s klasičnom. Kršćanska škola, 2/12), 1907-1908, 9/10, 144149; 11/12, 169-172. O ljepoti Božjoj (propovijed na ml. misi Vinka Jurkovića). Katolički list, 66/1915, 29, 289-294. O sedamdesetpetogodišnjici Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima. Katolički list, 94/1943, 51, 585589.

339

O svetoj Euharistiji. Danica 1912, 293-298. O životinjskoj duši. Katolički list, 53/1902, br. 27, 28, 29, 30, 31. Objavljenje. Snovidjenje u tri slike. Napisao Milan Ogrizović. Novine, 4/1917, 292, 2. Oci isusovci. Danica, 1934, 49-53. Odgovor g. Markovu (nastavak polemike s Markovim). Katolički list, 58/1907, 19, 221- 224; 20, 233-238. Odgovor gospodinu X-u (polemika s M. Markovim o izdavačkoj politici HKD Sv. Jeronima). Katolički list, 58/1907, 11, 124-125; 12, 136-140; 13, 149-152; 14, 161165; 15, 173-177. Odgovor na odgovor. Polemika s novinama Hrvatska u vezi sa zbirkom pripovijedaka Ratni drhtaji. Novine, 3/1916, 41, 4-5. Odgovor pisca »Ratnih drhtaja«. Ispravak. Hrvatska, 1916, 1292, 1. Odgovor Presvijetlomu gospodinu biskupu dru. Antunu Mahniću. Katolički list, 62/1911, 39, 309-310; 40, 315-317; 41, 323-325; 42, 331-332; 43, 337-339; 44, 347, 349; 45, 355-358. Osmi srpnja. (O stogodišnjici Ljudevita Gaja). Hrvatstvo, 6/1909, 153, 1. Opća vrijednost Društva sv. Jeronima. Hrvatska straža, 11/1939, 224, 2. Ova vam se u zlato okovala. Uspomena na dra Antuna Radića. Jeronimsko svijetlo, 4/1936, 66-69. Ovogodišnje edicije društva sv. Jeronima. Katolički list, 63/1912, 44, 524-526; 45, 536-538; 46, 547-549, 47, 561563; 48, 574-577; 49, 584-587; 50, 597-600. Pavao Gugler. Danica 1910, 264-266.

340

Pedeset ljeta Društva sv. Jeronima. Danica 1919, 104121. Petar Preradović. Danica 1919, 227-243. Petar Preradović, hrvatski pjesnik. Prigodom stote godšnjice pjesnikova rođenja. Hrvatska prosvjeta, 5/1918, 90-94. Pieta. Hrvatska prosvjeta, 3/1916, 47-53. Pijo X. – Benedikto XV. Hrvatska prosvjeta, 1/1914, 9/10, 410-411. Pjesnici naroda hrvatskoga. Hrvatsko pravo, 14/1908, 3660, 1; 3661, 1. Pobude i putokazi (o ulozi Vijesnika svetojeronimskoga društva). Hrvatska straža, 5/1933, 8, 5; 9, 4-5; 10, 4-5; 11, 4; 13, 4-5; 14, 4-5; 15, 4-5; 16, 4-5; 18, 10-11; 19, 4-5; 20, 4-5; 21, 4-5; 22, 4-5; 24, 4. i 9; 25, 4-5; 26, 4-5; 27, 4-5; 29, 4. i 9; 30, 4-5; 31, 4-5; 32, 4-5; 33, 4-5; 35, 4-5; 36, 4-5; 37, 4-5; 38, 4-5; 39, 4-6. Poezija na socijalnom polju. Katolički list, 49/1898, 48, 389-391; 49, 397-399. Poljud. Hrvatska prosvjeta, 2/1915, 5/8, 117-118. Povjesni nacrt hrvat. književnog društva sv. Jeronima. Vijesnik književnog društva svetog Jeronima, 6/1918, 4, 73-85. Premiera Eshilovih »Perzijanaca«. Hrvatska prosvjeta, 2/1915, 1/4, 105-111. Preradović i crkva (polemika s Dragutinom Prohaskom o Preradovićevu odnosu prema Crkvi). Hrvatska prosvjeta, 5/1918, 249-251; 338-341; 6/1919, 62-64. Priestol Petrov. Danica 1909, 92-95. Prijateljima. Hrvatska prosvjeta 3/1916, 95-96. Pučka predavanja i distingvirana publika. Hrvatska prosvjeta, 4/1917, 400.

341

R. F. Mađer, Moj put. Hrvatska prosvjeta, 4/1917, 156. Religiozno-kršćanski elementi u svakidašnjem narodnom životu, u narodnim običajima i narodnim umotvorinama. Kako diše hrvatska narodna duša. Hrvatska straža, 12/1940, 50, 4-5. Riječi i djela (o nadb. Posiloviću). Katolički list, 63/1912, 7, 76-79. Rikard Katalinić Jeretov. Sa Jadrana. Prosvjeta, 17/1909, 3, 94-96. »Savez uzajamnosti« i vojno dušobrižništvo. Katolički list, 76/1925, 39, 493-497; 40, 510-514; 41, 520-525; 42, 536-540; 43, 552-554; 44, 568-572. Sedamdesetpeta godšnjica družtva sv. Jeronima. Danica 1943, 33-39. Si fractus... Govor na velikom komersu u Pragu 13. travnja 1918. Novine, 5/1918, 88, 1. Silvije Strahimir Kranjčević: Pjesme. Izdalo o pjesnikovoj dvadesetpetogodišnjici Društvo hrvatskih književnika. Hrvatska sloboda, 2/1909, 299; 3/1910, 1. Skulpture Mile Wood. Hrvatska prosvjeta, 5/1918, 99, 105, 115, 122, 124, 126, 127, 129. Smrt Petra Zrinskog i Krste Frankopana. Danica 1908, 42-57. Stanko Vraz. Danica 1911, 199-220. Stanje i rad »Društva sv. Jeronima«. Smotra jugoslovanskih kulturnih društev 1911, 40-41. Stota godišnjica Hrvatskoga preporoda. Danica 1935, 36-44. Svetojeronimski dan. Katolički list, 85/1934, 39, 477-479. (objavljeno u Hrvatskoj straži pod naslovom »Trideseti rujna...«).

342

Svjetlo i sjena (o zbirci Ratni drhtaji.) Novine, 3/1916, 43, 2-4. Što nam pripovijedaju ove slike? Opis sedam slika iz hrv. povijesti. Danica 1909, 171-200. Tko je bio Vjekoslav Babukić. Danica 1913, 300-308. Tko su bili preteče Hrvatskoga preporoda? Hrvatstvo, 6/1909, 13-23. Tomo Gajdek. Danica 1910, 186-198. Trajna vriednost Starčevićeve stranke prava. Govor na starćevićanskoj proslavi u Šestinama u Zagrebu. Hrvatska sloboda, 3/1910, 139. Trideseti rujna – Svetojeronimski dan. Govor o značenju HKD sv. Jeronima. Hrvatska straža, 6/1934, 223, 2. Triumf religije u umjetnostima. Hrvatska prosvjeta, 2/1915, 5/8, 214-216; 9/12, 380-382. Trojici svečara - trojici ljubitelja društva sv. Jeronima. Danica 1909, 163-170. Umjetnički razred u našoj akademiji. Hrvatska prosvjeta, 4/1917, 243-247. Vankin impresijonizam. Hrvatska prosvjeta, 2/1915, 9/12, 353-359. Vatikanska politika. Katolički list, 84/1933, 15, 174-177; 16, 194-196; 17, 202-204; 18, 215-219; 19, 226-229; 20, 240-244. Vincimus, Hrvatska prosvjeta, 1/1918, 38-41. Vjerska naobrazba. Danica 1941, 45-51. Vladimir Lunaček i pismenost, ili Milton - «anglikanski teolog«. Hrvatska prosvjeta, 2/1915, 9/12, 391-396. Vladimir Rožman. Katolički list, 71/1920, 2, 9-11. Za istinu. (Otvoreno pismo Jurju Lahneru, vjeroučitelju ženske učiteljske škole.) Hrvatstvo, 4/1907, 35.

343

Zašto slavimo Zrinskog i Frankopana. Govor u prigodi zrinsko-frankopanskog dana. Hrvatska sloboda, 3/1910, 99; Starčevićanac, 2/1910, 18, 4-5. Zbirka pjesama naše mlade katoličke lirike. Hrvatska prosvjeta, 4/1917, 240.

LITERATURA Andrić, Josip. »Naš novi predsjednik«. Danica 1934, 3435. Andrić, Josip. »Okupljač književnih snaga«. Obitelj, 4/1932, 12, 249. Buturac, Josip. 100 godina Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronima - Sv.Ćirila i Metoda (1868-1968). HKD Sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1969. »Ferdinandus Rožić Can. Zagr.« Podatci o zagrebačkim kanonicima. Dodatak Kamila Dočkala (10 strojopisnih stranica; sadrži popis literature načinjen prema već objavljenim izvorima). Arhiv Nadbiskupije zagrebačke. »Ferdo Rožić: Pjesme«. Vrhbosna, 19/1905, 10, 188. »Ferdo Rožić, Što je Papa Hrvatima?«. Bogoslovska smotra, 22/1935, 3, 319. Grgec, Petar. Dr. Rudolf Eckert. Zagreb-Rijeka, 1995. Gunčević, Josip. »Dr. Ferdo Rožić: Ave Victor!«. Bogoslovska smotra, 19/1932, 4, 454. Hrvatski katolički pokret. Zbornik radova. Ur. Z. Matijević. KS, Zagreb, 2002. Krišto, Jure. Hrvatski katolički pokret 1903-1945. GK, Zagreb, 2004.

344

Lončarević, Vladimir. Književnost i Hrvatski katolički pokret. Alfa, Zagreb, 2005. M. K. »Jeronimsko književno stvaranje«. Prosvjetni život, 2/1943, 9/11, 186-188. Mahnić, Antun. »Ferdi Rožiću«, Svećenička zajednica, 1/1911, 9, 166-168. Marčinko, Mato. »125. godišnjica Hrvatskoga književnoga društva Svetoga Jeronima – Sv. Ćirila i Metoda (1868-1993) i 25 godina književne revije 'Marulić'«. Hrvatska revija, 43/1993, 4, 512-525. »Ne izvraćajmo istine Božje!«, Svećenička zajednica, 1/1911, 8, 133-136. Non quis sed quid. »Ratni drhtaji«. Hrvatska, 1916, 1289, 1.-2. »Novi kanonik msgr. dr. Ferdo Rožić«. Katolički list, 84/1933, 24, 294-295. Saile – I. »Neka se bistri«, Svećenička zajednica, 1/1911, 10, 184-188. Spomen-knjiga II. hrvatskom katoličkom kongresu u Ljubljani 1913. Ur. dr. J. Šimrak. Rijeka, 1913. Šegvić, K. »Jedan religiozni pjesnik. Dr. Ferdo Rožić: Ave Victor«. Hrvatska smotra, 1/1933, 2, 64-69. Ujević, Mate. »Značenje književnog rada dra Ferde Rožića«. Obitelj, 4/1932, 12, 247-248. »Umro msgr. dr. Ferdo Rožić«. Glas Sv. Antuna, 3/1949, 7, 13. Veraja, Fabijan. »Hrvatski katolički pokret 'potpuno zakazao i neuspio'?«. Crkva u svijetu, 40/2005, 3, 325-355. Z. I. »Ratni drhtaji«. Katolički list, 67/1916, 7, 83-84. Živković, Andrija. »Ferdo Rožić, Svagdanji poklon Presv. Oltarskom Sakramentu«. Bogoslovska smotra, 23/1936, 4.

345

NAPOMENA Slijedeći uobičajen postupak pripreme tekstova u prethodnim knjigama ove biblioteke, i u odabiru Rožićevih tekstova nastojao sam voditi se trima mjerilima: zahvatiti što šire razdoblje Rožićeva stvaralaštva, ponajboljim tekstovima predstaviti autorovu tematsku raznovrsnost te odabrati tekstove koji mogu biti zanimljivi današnjem čitatelju. U tome smislu, ovdje odabrani članci obuhvaćaju razdoblje od četrdeset tri godine Rožićeva spisateljskog rada, prikazuju autora kao književnoga kritičara, pučkoprosvjetnog prosvjetitelja i erudita te očituju piščevu suvremenost u mnogim pogledima na trajna bitna pitanja narodne kulture. Kako je uobičajeno, tekstovi su doneseni u izvornom obliku, uz tek manje jezične intervencije u smislu osuvremenjivanja izraza zamjenom ili ispravcima nekih riječi i oblika te nužnim uklanjanjem određenog broja u današnjemu pravopisnom standardu suvišnih interpunkcija. Uz neke rečenice i izraze na klasičnim i stranim jezicima donio sam i prijevod. U vezi s tim posebnu zahvalnost želim izraziti o. mr. sc. Vatroslavu Halambeku DI. Budući da se neki tekstovi tematski međusobno dodiruju, nije mjestimice bilo moguće izbjeći ponavljanja. Osim toga, neki su tekstovi skraćeni zbog duljine, većini čitatelja danas nezanimljive analize nekih pojedinosti ili nejasnoća nastalih još u tisku koje se nisu mogle sa sigurnošću otkloniti.

346

Bibliografija, kako je uobičajeno, ne donosi popis Rožićevih beletrističkih radova. Zahvaljujem se gospođi Klari Pranjko iz Leksikografskoga zavoda »Miroslav Krleža« na pomoći u upotpunjavanju ove bibliografije. Nadam se da ovdje objavljeni tekstovi dostojno predstavljaju msgr. Ferdu Rožića kao svestranog mislioca katoličkog preporoda na području kulture i uopće kao pregaoca kršćanske preobrazbe javnoga života.

V. L.

347

SADRŽAJ »Idealizirani realizam« katoličke kulturne politike ..... 7 Nešto o napretku XIX. vijeka, s nekim obzirom na blagostanje čovjeka ............................................... 49 Poezija na socijalnom polju ........................................... 75 Kranjčevićevi Trzaji ......................................................... 87 A. Tresić Pavičić: Valovi misli i čuvstava ....................... 119 Nacionalizam i patriotizam u književnosti ............... 157 Trijumf religije u umjetnostima .................................. 169 »Naši klerikalci i literatura« ......................................... 185 Vladimir Lunaček i pismenost, ili Milton – »anglikanski teolog« ............................. 197 Prijateljima ..................................................................... 219 Vincimus ......................................................................... 223 Svetojeronimski dan ..................................................... 235 Narod i kultura .............................................................. 247 Nazor o svijetu i kultura .............................................. 267 Kršćanstvo je prvo populariziralo prosvjetu ............ 305 Neki pučkoprosvjetni aksiomi .................................... 315 Životopis......................................................................... 330 Bibliografija .................................................................... 333 Literatura ........................................................................ 334 Napomena ..................................................................... 346

Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća 1. Petar Grgec Na Goru Gospodnju Anketa o hrvatskoj katoličkoj književnosti 2. Antun Mahnić O lijepoj umjetnosti Kritike, studije i eseji 3. Drago Ćepulić Život i duh Studije i eseji 4. Ton Smerdel Duh umjetnosti Eseji 5. Rajmund Kupareo Um i umjetnost Eseji 6. Petar Grgec Katolicizam, kultura i politika Članci, govori i studije 7. Đuro Arnold Vjera, filozofija i umjetnost Govori i članci

8. Ivo Lendić Katolicizam i kultura Eseji, članci i polemike 9. Ilija Jakovljević Izazov kršćanskog humanizma Članci, eseji i komentari 10. Bonifacije Perović Društveno-socijalne misli Eseji i članci 11. Ivan Evanđelist Šarić Suvremene spasonosne misli Eseji i okružnice 12. Ljubomir Maraković Katolički idealizam i realizam Studije, kritike, intervjui, članci 13. Milan Ivšić Socijalni duh i narodna kultura Studije, eseji i članci 14. Stjepan Tomislav Poglajen Kršćanski personalizam Govori, članci, studije 15. Ferdo Rožić Katolički kulturni putokazi Članci i govori

Knjige možete kupiti ili naručiti kod nakladnika: Glas Koncila Kaptol 8, 10000 Zagreb Tel.: 01/4874 318; faks: 01/4874 319 http://knjizara.glas-koncila.hr E-pošta: web-izlog@glas-koncila.hr

Tisak Grafika Markulin, Lukavec