Mrtvi vlak

Iz pogovora

Esad Jogić ispovjednim tonom ugodno umnaža asocijativnost, s jakim osloncem na neuništive stare izreke i mudroslovice. Ne oponaša ni jedno moderno pripovjedno načelo. Usmjeruje pozornost na teške ratne rane, koje će dugo izazivati jauke i vapaje do neba.

Tragajući po prošlosti, usmjerava se na dvojbenu sutrašnjicu, nudeći jake hiperbole, jasno ciljajući aluzijama na ljudskost, koja nekima u bolesnoj sebičnosti nije nimalo važna.

Mrtvi vlak

Esad Jogić

prof. dr. Vlado Pandžić

Mrtvi vlak

Esad Jogić

ISBN 978-953-241-280-2

Glas Koncila www.glas-koncila.hr

Cijena: 140 kn

B I B L I O TE KA

ROMANI

Esad Jogić

Mrtvi vlak

Esad Jogić, Mrtvi vlak, Glas Koncila, Zagreb, 2011.

Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 318; faks: 4874 319 e-pošta: web-izlog@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika: Nedjeljko Pintarić Biblioteka: Romani. Knjiga 5 Jezično uređivanje: Domagoj Grečl Suradnica u pripravi: Alka Pintarić Grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Priprema za tisak: Glas Koncila Fotografije: Bernard Čović, Shutterstock

Tiskano u Hrvatskoj.

Tiskanje dovršeno u svibnju 2011.

ISBN 978-953-241-280-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 765802 Esad Jogić, Glas Koncila.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti autora i nakladnika. ©

Esad Jogić

Mrtvi vlak Roman

Glas Koncila Zagreb, 2011.

Meni dragoj zemlji Slavoniji u kojoj iz svakog trudnog zrna niknu tri klasa i u svakom klasu se rodi po trinaest zrna zlatnog 탑ita

M rt v i

vlak

prilike. Jesu li to samo nesretni glumci ili suci koji presudu donose na groblje? Bože mili dolazi li možda naš spas, ili netko baku s oružjem tjera u pakao?

Svećenik Mariofil – Luka ustani, pokaži se, ne boj se. Ovo je svećenik Mariofil, želi nam pomoći.

Odahnuli smo, moj ranjeni pas i ja, sad nam je lakše obojici. Kad smo se pozdravili i upoznali osjetio sam blagost i umjerenost svećenika. Prijateljski smo razgovarali. Iznenadila me svećenikova neposrednost i mirnoća.

– U koju školu ideš Luka?

– Išao sam u prvi razred gimnazije.

– Gimnazija ti otvara velike mogućosti kod kasnijeg izbora studija. Bog će nam dati, i sve će se ovo smiriti, naša će Hrvatska biti slobodna, u to moramo vjerovati. Zapamti Luka, moramo vjerovati. U kršćanstvu, kod nas katolika, to je stav povjerljiva iščekivanja onoga u što se vjeruje kako bi se moglo ispuniti, to je mladiću dragi, druga bogoslovna krijepost. Zato je u nas katolika važna Crkva i vjera.

– Moj djed Mijo bi govorio kako vjeruje samo u Boga i željeznicu. Kad bi se zanio u priči, znao je reći kako je željeznica Bog na tračnicama koja prugom vuče beskonačan vlak, a mi vjernici smo Božji putnici u njemu. Svakom putniku se ispunjava njegova želja, i vozi ga u nje103

Esad Jogić

gov raj za koji je kupio kartu na postaji. I svatko bi u svojoj nakani i molitvi stigao na odredište.

– Željeznica je u svakom slučaju blagodat za ljude, i posao koji obavljaju željezničari je naporan, opasan i odgovoran, težak je to kruh. Kad položiš maturu što bi volio studirati? Jesi li o tome razmišljao?

– Volio bih studirati građevinarstvo. Građevinski fakultet je moja velika želja. Posebno bih volio graditi mostove, one velike, preko Save, kojima kad se oslobode skele poslije završene gradnje ne može nitko ništa niti oluja niti grom niti podivljala voda kad naraste preko mjere. Kad Sava naraste mutna i neobuzdana, a most je vitkim nogama opkorači s obale na obalu, prkosi joj dok ljudi prelaze preko njega u Bosnu i natrag; ili još ljepše, kad svatovi prelaze preko njega.

– Čovjekove ruke su Božje ruke. Čovjekov um je Božji um. Te mostove o kojima sanjaš i trebaš graditi, neka spajaju dvije obale koje se nikada ne dodiruju, inače rijeka ne bi tekla. Da ponekad razdvajaju dobro od zla, ali ga i približavaju jedno drugom. Možda se na tvom mostu pomire, i zlo postane manje hodeći na drugu stranu, jer uvijek postoji druga obala. Luka, kad to uradiš na tvom će mostu vječno živjeti tvoje djelo, bit ćeš vječni graditelj vjere koja ljude spaja, a ne razdvaja. Čovjek je stvoren po mjeri Božjoj da gradi, a ne da razgrađuje.

Tko čini dobro, od njega se još više dobra očekuje, a vjerujući u sebe, zadobiva povjerenje drugih. Najveća slava vjernika nije u tome da nikad ne posrnu, već da ustanu svaki put kad posrnu...

104

M rt v i

vlak

Bio sam iznenađen svećenikom kako jednostavno a poučno objašnjava neke stvari iz života o kojima malo znam. Pokazao nam je kapelicu. Stanari groblja svojom podzemnom mrtvačkom stražom čuvali su taj biljeg smrti i naše sudbine u njemu. U kutu kapelice zaklonjena daskama i zavjesom gorjela je svijeća. Žućkasti plamen bi samo na tren zapucketao i kao mala krijesnica rascvao se, a škrta svjetlost bi se na kratko uvukla u tamne kutove kapelice, u koje bi sjenke samo malo provirile, kako bi zaigrale svoj igrokaz sjena. Svećenik je bio mršav, koštunjav i blijeda ispijena lica. Uz njega sam se osjećao puno sigurnije, njegov mir i samopouzdanje polako su mi vraćali skoro već izgubljenu vjeru u spas.

U halji koja mu je sezala do gležnja izgledao je vitak i dostojanstven. S bakom je razgovarao o tjelesnom i duhovnom liku čovjeka i njegovu stanju kao ljudskom biću, potom je naglo promijenio temu.

– Sigurno ste gladni, evo uzmite i jedite ono što ima.

Sutra ćemo nešto smisliti, uzdajući se u našu vjeru, Boga i molitvu.

Jeo sam sira i komad slanine. Kruh je bio tvrd ali sam zahvaljujući dobroti i snalažljivošću svećenika jeo u slast.

Pri drhtavom plamenu svijeće gledao sam mu zabrinuto lice.

– Ovdje ne možete ostati. Selo je spaljeno i crkva je srušena. Imam uspostavljenu vezu s našim braniteljima, nekako ću vas prebaciti preko linije razgraničenja. Tamo postoji druga veza koja će vas usmjeriti u prognanički centar. Tu zonu kontrolira naša Hrvatska vojska i mjesni 105

Esad Jogić

dragovoljci. Znam kako vam je sada i što ste sve prošli, ali tamo ćete biti na sigurnom.

Ovo područje nadziru pobunjenici pravoslavne vjere i njihove osvetničke postrojbe zadojene mržnjom i osvetom, nanose nam veliko zlo i štetu. Ali mi smo katolici, vjernici pred Bogom, bez obzira na postojeći strah moramo reći i držati se toga: mrzi grijeh, a voli grješnike. Čovjek bez straha je čovjek bez nade. Svojim strahom uzdižemo svoju nadu. Pravednik živi od svoje vjere, iako čovjek čovjeku čini zlo. Ne treba zaboraviti, a treba znati, kako Bogu ne smeta čovjek, nego njegova djela i licemjerje koje vlada među ljudima. Ovi što nam čine zlo bili su nam susjedi, do jučer su s nama u miru živjeli.

Iznenada u blizini kapelice nešto se počne rušiti i lomiti. Čuli su se tupi udarci, i nerazumljivi glasovi.

– Molim Vas ostanite samo tiho. To su oni ljudi bez lica, tako ih zovem, zarasli su u brade, lice im tek naslućujem. U gluho doba noći dolaze ovamo na groblje i oskrvnjuju grobove i tako čine veliki grijeh. Oni ne znaju za mene kako se skrivam u ruševinama ove kapelice.

Virili smo u polumrak. Škrta svijetlost noći pretvarala je groblje u lutkarski igrokaz, gdje su glumci bili dvije zle lutke, a mi, u porušenoj kapelici u vjeri, prestrašena publika iz tame. Bojao sam se kako će nas moj dlakavi prijatelj odati, ali nije, samo se mazno motao oko nogu.

Dvojica bradatih kojima bi u viziru samo na tren sijevnule oči harali su po groblju. Rušili su križeve i nadgrobne ploče. Na šubari nižega, dok bi podizao glavu i 106

M rt v i

vlak

psovao u mrak, svjetlost bi za trenutak oživjela kokardu, malo čudovište koje je uživalo u zlu. Mislili su kako noć nema svjedoka, a nisu znali da ne postoji savršen zločin.

Ova je noć vrijeme zla, na pozornici groblja predstava za pamćenje.

Uz samu kapelicu ljeskao se veliki mramorni križ dobrotvora kapelice. Jedan od njih, onaj niži, pokušavao ga je srušiti. Hrvao se s križem, ali mu to nije polazilo za rukom.

Tiho režeći kroz bezube čeljusti, iznerviran čvrstinom temelja, počeli su ga zajednički rasklimavati i obarati.

Mjesec bi na tren provirio iza oblaka, kao da ih je fotografirao i dovoljno ih osvijetlio kako bi izronili iz tame groblja na sjajnu mjesečinu i ušli u moj dnevnik. Kako bi oblak zakrilio mjesec, tako bi i oni zgrbljeni uronili u tamu groblja, hrvajući se s bijelim križem.

– Popni se gore na njega, uzveri se, tako ćemo ga lakše oboriti. Čvrst je kao stijena.

Momčilo raskrečenih nogu kao zdepasta zvijer uspne se nekako na križ nenaviknut da se četnici po njemu veru, čučne na vodoravne grede i počne ga ljuljati. Čulo se kako križ pod teretom čudovišta nad kosturom u grobu počne klecati. Kad zgnječena i prestrašena lubanja pokojnika u mraku groba počne jecati, križ popusti i uz gluhi prasak zanese se i sruši. Nije bio više dostojanstveni križ pokojnika koji stremi u nebo s cvijećem u naručju. Sad je osramoćen ležao u blatu. Tako ponižen svom težinom prignječi noge Momčilu koji je još u osvetničkom gnjevu kao zgaženi pauk jahao na njemu.

107

Esad Jogić

Samo muklo kriknu pa zaječa i počne psovati majku.

Od siline pada križa razbi se nadgrobna ploča. Kroz krhotine mramora suknu ustajala tama kao plašt pokojnika i sruši mu šubaru s glave koja nestade u utrobi oskvrnutog groba. Dugo su još petljali s težinom križa dok mu nisu oslobodili noge. Ponižen, sjedeći na rubu iznad kostura, stenjao je Momčilo i psovao. Četniku su do koljena noge uronile u tamu groba i skoro zakoračile u krilo prestrašenog pokojnika.

– Petronije, dohvati mi šubaru iz groba.

– Šta će ti šubara kad je već dolje, u zagrljaju kostura?

– Pa treba mi zbog kokarde.

– Ma zaboravi šubaru i kokardu, neću ti ja silaziti dolje i s kosturom imati posla. U štabu od vojvode dobit ćeš drugu, novu. Hajde, moramo se požuriti skoro će svanuti, zora već puca.

– Ne mogu ja bez šubare i kokarde, ovako nepokriven i ćelav izgledam kao goli četnik, ismijavat će me kad stignemo u jedinicu.

Na kraju ga Petronije s mukom uprti na leđa i nestadoše u nesigurnoj noći koju je zora već polako tjerala iz groblja.

Dok smo svećenik i ja razgovarali baka je pripremala stvari i hranu u zavežljaj.

– Ovakvi kao ovi i kod nas su sve razorili i spalili. Djeda, partizana i svećenika su u dvorištu strijeljali i zapalili, psa mi ubili. A možda se iznenadite kad vam kažem kako su mi sve golubove pobili, i pismonošu, moju go108

M rt v i

vlak

lubicu. Smješkajući se Mariofil ga je pogledao i potapšao po ramenu.

– Luka, – smireno je govorio – kad krenete na put imam za tebe jedan dar koji ćeš ponijeti. Sigurno će ti biti drag. Vidjet ćeš kako je lijep, baš za tebe.

– Kakav dar recite mi molim Vas, jako me interesira, znatiželjan sam?

– Luka budi malo strpljiv, bit će to za tebe pravo iznenađenje. Strpljiv čovjek uvijek više postigne od onoga koji to nije. Oko vašeg puta s bakom sam se dogovorio.

– Zašto Vi kao svećenik niste izbjegli s drugima i spasili se. Sve je uokolo spaljeno, crkva je srušena?

– Gledaj Luka – poveo me do razvaljenog prozora kapelice – kako je jednim dijelom greda srušenog križa prekrila urušeni i oskvrnuti grob. Križ je Božji, i pravljen je po mjeri čovjeka, i ovakav ponižen i srušen on štiti vječni mir, zagrobni san pokojnika; tako je i s nama, Božjim slugama. Svećenici su samo Božji stražari pred vratima vremena, ljudske patnje i sreće.

Smrti se ne plašimo, mi joj se radujemo. To je za nas samo prijelaz između dva oblika postojanja, zemaljskog i zagrobnog. To je ta granica koja je odavno zaokupljala običnog čovjeka religiozne duše, i ispunjavala ga žaljenjem, strahom, tjeskobom i nadom...

Dok je svećenik govorio gledao me u oči, kao da me tim neobičnim riječima hipnotizira i hoće mi odškrinuti vrata vječne Biblije, pa je nastavio.

Krist je svojom smrću i uskrsnućem nadvladao smrt i čovjeku otvorio vrata vječnog života. Najgora kazna za 109

Esad Jogić

čovjeka je smrtna kazna, kad zajednica ili čovjek oduzme drugom čovjeku život. Samo Bog daje pravo na život i pravo na smrt i jedini ga može čovjeku oduzeti. Ovi što nas okolo ubijaju prave veliki grijeh. Svjesno i svojevoljno krše Božanski zakon, i tako čine raskid milosnog odnosa s Bogom...

Oprezno je ponovno upalio svijeću, i kapelica je iznutra odjednom postala drugačijom. Po napuklim garavim zidovima oživjele su sjene. S bakom je nešto tiho razgovarao. Kako sam ih promatrao, i sami su izgledali kao žive sjene.

Baka me pozvala na zajedničku molitvu. Dok sam se molio gledao sam svećenika. Blago pognut u kutu kapelice mirno i skrušeno je molio. Njegova sjena činila se golemom. Sklopljene ruke na zidu bila su slomljena krila ptice mučenice. U tišini groblja opkoljavao nas je mir molitve.

Titrajuća svjetlost koja je dolazila od pucketavog plamena svijeće prolazila mu je kroz prste sklopljenih ruku; izgledale su svetački prozirno. Iz njih je zračila svjetlost našeg spasenja. Držao je u njima bijelu golubicu mira, plamenih krila.

Pas se izmigolji iz krpa, protegnu se i šapama se uspravi na mene. Na zidu se naše sjenke spojiše. U toj igri sjena, svećenikove ruke na zidu grlile su psa i mene.

– Luka, možda je gladan, jesi li ga nahranio? – svećenik na sve misli.

Od straha gladi i umora zaboravio sam nahraniti svog prijatelja. Davao sam mu ostatke kožice od slanine i ko110

M rt v i

vlak

madiće kruha. Pas me samo mirno gledao u oči kad bi mljacnuo zalogaj i veselo mahao repom, tražio je još.

Na razbijenim vratima položenim pored zida baka mi je namjestila ležaj. Bila je uz mene, osjećao sam u kosi njenu toplu ruku koja me je vodila u san. Osluškivao sam kako tiho, s prekidima, uzdiše. Pas se uvukao među nas.

Svećenik je još malo provirivao u tamu groblja, sjeo na svoj drveni ležaj, i zaklanjajući plamen rukama, ugasio svijeću.

Sanjarenje Dok sam tonuo u san, u mraku mi je još dugo pred očima titrala slika pogurenog svećenika kako gasi svijeću. S rukama oko plamena izgledalo je kao da ga miluje.

Možda se molio ugašenoj vatri i plamenu, u koju je vjerovao i moj djed Mijo, kad bi gasio plamen u svom željezničarskom fenjeru. Taj plamen u tom fenjeru bila je naša obiteljska sreća; on nam je osvjetljavao obitelj.

U kapelici vatra vjere nije mrtva, ona samo sanja kao plamena prognanica povratak u obnovljenu crkvu i kapelicu, tamo gdje joj je mjesto među ljudima.

Probudilo me sunce, čekalo je neka se prvo naspavam.

Zategnuta nit svjetlosti što je ulazila kroz pukotinu na zidu kapelice padala mi je na sljepoočnicu, tamo gdje u žili kucavici bìlo sitno i ravnomjerno otkucava vrijeme naše patnje. Koliko je u patnji otkucaja bilo, koliko još patnja može dugo otkucavati vrijeme naše prognaničke nesreće?

111

Esad Jogić

U oštroj lelujavoj svemirskoj niti vremena titrala su zrnca prašine. Kapelica je sa zidova stresala sitne gelere pobješnjelih bombi i smrad onih koji su je oskvrnuli. U zrncima nevidljive svemirske materije počeo sam prepoznavati duše mojih Slavonaca, plesali su i igrali uz pratnju berde i tamburice. Na zategnutoj niti svjetlosti između dva unakažena zida svirači su udarali u žicu a igrači su kao sjene igrali kolo; ipak je ovo zemlja slavonska koja rađa život.

Za čudo, baka je valjda od bdijenja nad našom sudbinom, dobro umorna, još spavala. Izgledala je lijepa i blažena. Možda se u snu smiješila svećeniku Mariofilu koji nas treba izvesti iz pakla. Možda se radovala djeci u razredu kad bi im s ljubavlju za njihovu budućnost, kao zapis i blagoslov, nudila cijelu košaricu slova, opojno voće znanja koje će ih izvesti iz tame neznanja na put, koji je popločen slovima. Na tom putu radoznalosti, u raj znanja, krajputaši su putokazi u otvorene knjige.

Bože milostivi koliko samo volim svoju baku, dok mi njezina staračka ruka leži na prsima kao štit. U snu i na javi sanjali smo zajedno u srušenoj kapelici na usnulom groblju.

Od razorenog ognjišta do srušene kapelice prati nas strašna noć, puna muklih znakova, nevidljivih pokreta.

Noć puna izdaje. Noć aveti, prikaza i iščekivanja. Bjelina dana kao da nas izbjegava, kao da prešućuje našu patnju i nesreću.

Hoće li nas netko noćas izdati? Mi smo prognani svjedoci. I ovaj plemeniti svećenik je svjedok. Hoće li se no112

M rt v i

vlak

ćas svjedocima suditi? Nije istina da noć nema svjedoka!

U svojoj vjeri mi smo svjedoci pred Bogom.

Svjedok je bakino srce koje neravnomjerno otkucava slova u mom dnevniku; svu nesreću i bol onoga što smo prepatili ubrzanim ritmom, i ravnomjerno a oprezno, onoga što nas čeka. Otkucava nadu kojoj baš i ne treba vjerovati. Je li nada samo pusta obmana ili istina u strahu? Titraje bakinog srca sigurno osluškuje i Bog. Čuješ li, Bože, otkucaje mrtvog srca našeg svećenika? Čuješ li otkucaje srca moga djeda, koji u svom mrtvačkom snu, vozi dobrom starom štrekom prema Vinkovcima svoj podzemni vlak, i svojim željezničarskim fenjerom osvjetljava postaje i signale opasnosti, a štreka je ravna i beskonačna. Ritam otkucaja srca majke i brata samo naslućujem. U plaču malog brata u magli naslućujem lik oca. Čuješ li, Bože, otkucaje partizana Jordana koji do kraja svog života nije dobio svoje bitke protiv četničkog zla i Titove diktature.

Uz sami zid kapelice ostao je, kao svjedok, potpis četnika. U oskvrnutom grobu na prsima kostura drhturi mu njegova kokarda na šubari. Mrtve usahle grudi prigrlile su taj trag zla i doje ga vječnim mirom praštanja.

Zgnječena lubanja prestrašenoj kokardi šapuće: / dobar je na zemlji strašni svijet / njegove noći i bijeli dani /sve će na njemu biti pravedno / kad svi u grob legnu / vječnom zemljom bit će zatrpani /.

A Momčilo će to znati, već je do koljena zagazio u tamu groba. Zagazio je u smrt i nazuo opanke od mraka iz grobnice.

113

Esad Jogić

Modrim žilama bakine ruke tekli su tragovi sjećanja na život. Ono što je bilo otplovilo je u sjećanje, ugušilo se u mutnoj vodi ili je u dvorištu na obali zgarišta, zakopano. Kako dugo tečeš plemenita rijeko? Pitao sam nabreklu žilu života na umornoj ruci.

U njoj još uvijek plove bijeli svatovi; bijela lađa mladosti, ploveći spomenik ljubavi. Iza nje jedri druga lađa na kojoj je ona učiteljica s djecom i unučadi. Na pramčanoj statvi pućka lulu djed Mijo, držeći u ruci upaljeni fenjer kao putokaz po matici rijeke. A rijeka se izdigla i narasla mutna preko svake mjere. Postaje opasna, prijeti virovima, čeka i očarava mameći žrtve kako bi ih uvukla u ledene odaje mutnoga dna.

Brod koji se valja maticom postaje nesiguran. Mutna voda nosi sve što može. Stogove sijena, mrtvu nadutu stoku, odvaljene tarabe razgrađenog dvorišta. Pored lađe u mutnom valjanju promiče na nesigurnoj splavi od komušine i slame od sidrišta otrgnuti brod. Posada na njemu je jedan veliki krasni pijetao i pas. Pas je žut, kao i moj ustrijeljeni Žućo, ovaj je kusast, bez repa, samo on zna gdje ga je izgubio i zbog koje kuje. Smuca se po plovećem kokošinjcu u kratkim koracima na malom prostoru okružen mutnom vodom tražeći svoje dvorište i bagrem pod kojim je spavao. Pijetao, jadan, poremećena reda i prostora promuklo kukuriječe, doziva i traži svoj nestali kokošji harem.

U tom mutnom i nesigurnom sanjarenju opet sam doplovio u brlog. Snatrim u njemu uobručen i zapetljan u vrijeme zla koje me u zavjeri opkoljava i potapa. Lagano 114

M rt v i

vlak

me stišće za grlo, hoće mi ući u uši i oči, gmiže poput zmije slijepo pipajući, hoće mi se useliti u pamćenje i u tami mozga potpaliti nepoznate vatre smrti.

Uzdahnuo sam i uplašio se tih opasnih riječi koje sam zapisao u dnevnik. Gledam začuđenu olovku koja je umjesto mene primila teret tog ružnog pamćenja. Nije me izdala, svojim plemenitim srcem zapisala je sve, ostavila trag moje muke, snova na javi, pustog vremena u kojem još plovim i prognanički gacam po blatu.

Dolazak branitelja – Nisam te htjela buditi, nešto si sigurno ružno sanjao, buncao si.

– Opet sam sanjao brlog i mutnu vodu po kojoj plivaju oni bradati iz dvorišta. Gdje je naš svećenik?

– Kad sam se probudila nije ga bilo. Možda je otišao po hranu u selo ili malo izvidjeti kakav je put.

– Što ako ne dođe, ako su ga zarobili ili možda ubili?

– Luka moj dragi, moramo vjerovati i biti strpljivi.

Komu ćemo vjerovati, ako nećemo našem svećeniku.

Pas je osjetio nešto, zaboravio na strah, izgubio strpljenje i zalajao. Dobro je, vraćao se svećenik, nije bio sam. Pratila su ga dvojica ljudi u vojnim odorama, bili su to naši branitelji. Brzo smo se dogovorili da se pripremimo kako bih odmah krenuli. Ustvari nismo imali što pripremiti, sva imovina bila nam je u zavežljaju koji se već 115

Esad Jogić

naviknuo na moja leđa i ohrabrenja koje nam je svećenik ulijevao otkako je uz nas. Sad su nam krila porasla, uz nas su bili branitelji.

– Svećenik nam je predstavio naše branitelje. Bili su vedri i nasmijani iako se na njihovim licima očitavala zabrinutost.

– Ovo su Tomo i Veso, to su im konspirativna imena, u bilo kojoj prilici tako ih oslovljavajte dok ne stignete na odredište. S njima ste sigurni, oni će vas prevesti preko crte razdvajanja, a poslije će biti lako. Ti, Luka dođi malo ovamo – povukao me za rukav, odveo iza zida kapelice gdje je bila jedna ostava vješto zamaskirana granjem i travom. Ovo ti je dar koji sam ti obećao.

Ispod trave, granja i maskirnog vojničkog platna čekalo me je pravo iznenađenje. Stajala je krletka. U njoj su bila dva bijela goluba. Nešto me presjeklo, kao što je rafal sasjekao moje golubove, skoro sam izgubio dah.

Moj Bože, pismonoša Belka je oživjela. Predomislila se, zaželjela se ponovno slavonske ravnice, pa sletjela s ptičjih nebesa kako bi pomogla baki i meni, reći nam gdje je predala posljednju poštu djedu Miji, Jozi i Jordanu. Rado bi odnijela poštu mome ocu, majci i bratu, ali im ne zna adresu.

– Luka, slušaj me dobro. Ovaj s prstenom je pismonoša, znaš već kako se s njim postupa, kad stignete na odredište pošalji mi poruku.

Ako ste se smjestili ne spominji mjesto i lokaciju samo napiši: Roda je na našoj kući napravila gnijezdo. Ako mi116

M rt v i

vlak

jenjate lokaciju poruka treba biti: Spremamo svatove, idemo po mladu u drugo selo. Ako se pismonoša vrati s tvojim porukama koje si poslao, znači da me nema. Ili nisam više tu na ovome mjestu ili su me zarobili i odveli.

Luka moj dragi, ovo je rat – malo je na trenutak zastao i pogledao u srušenu kapelicu – a, možda su me i ubili.

Bože mili svemogući, što mi se ovo dešava, je li ovo san? Moja golubica pismonoša i njezino jato su oživjeli. Kako je dobar i pažljiv ovaj čovjek, kako mu zahvaliti na dobroti.

Oprostili smo se od našeg svećenika Mariofila brzo i srdačno. Baka je od radosti i tuge plakala. U trenutku sam vidio dok smo se pozdravljali da je našem dobrom svećeniku u krajičku oka zaiskrila suza. Položio nam je svoje blijede i mršave ruke na ramena i podijelio nam blagoslov za zaštitu i pomoć božanstva. Ova svećenička duša nam je na našem križnom putu svijetli putokaz.

Sam ga je Bog poslao kako bi nam bio spasitelj. Njegov križ oko vrata osvjetljava naš put spasenja.

Išli smo brzo i malo se odmarali. Provlačili smo se kroz neke šikare i jaruge i odjednom izbili na jedan uski proplanak.

– Spustite se na zemlju i budite tiho. Ovo je najopasnije mjesto na našem putu – motrio je Veso na dalekozor – vidiš Tomo, tamo desno na rubu šumarka im je stražar ili izviđač. Što predlažeš?

– To ćemo riješiti kako Bog zapovijeda. Ti ostani s njima. Dat ću signal s onoga mjesta; pozorno gledaj, gra117

Esad Jogić

nje onoga grma pored kojeg stoji stražar, ako sve bude u redu, micat će se lijevo i desno.

Tomo je bio branitelj iz Bosne, srednje visine, tamne puti, krupnih smeđih očiju. Pušio je cigaru do samoga kraja, pridržavajući vrhovima prstiju čik, izvlačeći iz njega posljednji dim. Mršav, stroga pogleda i nakostriješenih prosijedih brkova. Hodao je kratkim i mirnim opreznim korakom, kao da je pipao po minskom polju. Skinuo je naprtnjaču s leđa, nešto je šapnuo Vesi i spustio se na zemlju kao da je odmah srastao s njom. Kao zmija počeo je puziti i u trenu nestao u zarasloj travi i bujadi. Veso je netremice klečeći motrio dalekozorom, a baka je pognute glave molila krunicu. Koliko će dugo još ovo trajati, ova opasna napetost i strah. Tomo je otpuzao prije nekoliko trenutaka, a već imam osjećaj kako ga dugo nema. Kakva srca i odlučnost imaju naši branitelji.

Veso je u jednom trenutku spustio dalekozor i poljubio bakine ruke i krunicu u njoj. Gledao sam zbunjen.

Skinuo je dalekozor s vrata, dao mi da pogledam, i pokazao mi pravac. Mjesto na kojem je stajao njihov stražar bilo je prazno. Grane skoro cijeloga grma su se blago njihale lijevo i desno, iako nikakvog povjetarca nije bilo.

Hrabri Tomo je izgleda i vjetar i povjetarac, on je branitelj koji ne pita za cijenu vlastita života.

Rubom šume došli smo do mjesta gdje nas je u grmu čekao Tomo. Malo crven u licu i zapuhan, crvenih nosnica i užarenih očiju odmahivao je glavom. Na rukama su mu se vidjeli tragovi krvi. Kad je to baka primijetila sva usplahirena i dobronamjerna šapnu: 118

M rt v i

vlak

– Pa ti si dijete ranjen, od čega je to?

Tomo je brišući ruke maramicom malo istezao vratom i dao Vesi neke dokumente i automat.

– Draga bako ništa se ne brinite, malo sam se ogrebao, nije to ništa.

Kojih desetak minuta hoda od ovog kritičnog mjesta izbili smo na čistinu. Ispred nas je bila naša linija obrane.

Znači li to da nam je Bog uslišio molitve, a križ svećenika osvijetlio nam je put?

Naši pratioci napokon su progovorili. Prvi je progovorio Veso. Cijelo vrijeme ovog opasnog puta nam se nisu uopće obraćali, tiho su nam davali upute.

– Svećenik Mariofil je dobar i hrabar čovjek. Kroz ovu pukotinu na crti razdvajanja proveo je mnogo prognanika, najviše žena i djece. Bilo ih je dosta iz Bosne koji su se uspjeli pod okriljem noći lađom preko Save i Une prebaciti na našu stranu. Prognanici su nam pričali da je tamo još gore. Vi ćete sad kad stignemo do naše veze koja nas čeka, nekim vozilom stići do vašeg odredišta. Tamo se svakim danom skuplja sve više i više takvih kao vi. Želim vam sreću.

– Veći dio ih je smješten u barakama i napuštenim kompozicijama vagona koji su tamo blokirani zbog potrgane pruge još od početka srpske agresije i rata. U svakom slučaju ste spašeni i biti ćete na sigurnom. Želim vam sreću – smješkao se hrabri Tomo.

Dok smo stajali presretni u ovom raju, poslije pakla u kojem smo bili, prišao nam je onizak mršav čovjek s de119

Esad Jogić

belim staklima na naočalama. Crne zjenice su mu izgledale kao već uzrele trnine. Pod rukom je imao neku tvrdo uvezanu bilježnicu. Brzo nas je evidentirao u svoj radni dnevnik. Više nismo bili na listi za odstrel u dvorištu srušene kuće i u brlogu, bili smo na listi prognanih, ali okruženi našim braniteljima.

Stiglo je vozilo s vozačem i pratnjom. Morali smo se oprostiti od Vese i Tome. Baka je bila znatiželjna pa je morala pitati obojicu jesu li im to prava imena i što su po zanimanju. Tomo se samo nasmiješio i mirno odgovorio.

– Trenutno smo po zanimanju branitelji, a za ovo drugo najbolje da ostane za sad ovako. Napada nas neprijatelj koji kao pauk truje i davi sve oko sebe, kojem treba te njegove otrovne krake i pipke otkinuti ili spaliti. Kad oslobodimo našu Hrvatsku od tog pauka, onda ćemo se u miru bolje upoznati i u vašem selu proslaviti. Čuvajte nam Luku, da je samo malo stariji bio bi u našoj postrojbi branitelj, a do tada neka čuva i pazi svoju baku.

Baki su suze udarile od radosti, prišla je, zagrlila i poljubila naše branitelje. Još smo dugo mahali braniteljima postrojbe koja je ostala utvrđena na liniji bojišnice i samo čekala trenutak da je pomakne do kraja, do nabujale Save. Kad su na horizontu postali skoro nevidljivi gledajući krletku s golubovima sjetio sam se opet našeg svećenika Mariofila i poruke koju mu moram po golubici pismonoši poslati.

120

M rt v i

vlak

Napomena o piscu Esad Jogić rođen je 11. svibnja 1941 g., u Prijedoru, gdje je stekao osnovno obrazovanje. Godine 1984. diplomirao je na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, drugi u klasi, postavši prvi diplomirani grafički inženjer u Bosni i Hercegovini.

Radio je na odgovornim funkcijama u Unicepu – Celpaku, Grafičkom zavodu Hrvatske, Panu – tvornici papira, Radinu, Pučkome otvorenom sveučilištu, Urihu. Uredio je mnoga izdanja knjiga i monografija.

U suradnji s Državnim inspektoratom radio je na programu suzbijanja ovisnosti o drogama. Bio je urednikom knjige Suvremeni trendovi zloporaba droga, autora Dubravka Klarića.

U suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova Republike Hrvatske i međunarodno priznatim hrvatskim vojnim znanstvenicima radio je na velikom projektu Oružje za masovno uništenje i bio njegov urednik.

Bavio se športom, posebice nogometom i judom. Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i Jutra poezije. Objavio je deset knjiga proze i poezije. Objavljuje prozu i poeziju u listovima, revijama i književnim časopisima: Republika, Večernji list, Hrvatsko slovo, Glas Koncila, Smib, Behar, Most – The Bridge. Prevođen je na druge jezike. Uvršten je u antologije i enciklopedije.

225

Esad Jogić

Poezija: Krvava žetva, Strašno je biti ptica za vrijeme lova, Materija sreće, Zagrebački snovi, Suze na licu vremena, Vrtoglavica duše.

Romani: Put u izlazak, Mrtvi vlak.

Priče: Tri žene i fratar /zbirka/, Zvono, Mirakul, Danak, Šapat sablje, Ciganski san, Oproštajno pismo, Zarobljeni svatovi, U Bosni, rane Isusove, Fratar Anđel, Glumica /novela/, Posljednja molitva, Elegija za domobrana. Živi i radi u Zagrebu.

226

M rt v i

vlak

Iz recenzije Prihvatio sam s posebnom znatiželjom zamolbu za ocjenu rukopisa Jogićeva romana Mrtvi vlak. Čitao sam već njegove tiskane prozne tekstove te zaključio da su čitljivi i zanimljivi. U temelju znatiželje je izazovnost čitanja proze s domovinskom ratnom tematikom, kojoj hrvatski prozaici ne poklanjaju veliku pozornost, a dvojbe nema da će četiri godine velebnoga i ponosnoga obrambenoga Domovinskog rata (1991. – 1995.) zauvijek ostati u hrvatskoj književnosti kao jedan od vrlo važnih stvaralačkih poticaja i nadahnuća.

Jogićev roman čini šest poglavlja, zapravo, novela različita opsega, sažeto i zanimljivo ispripovijedanih, s povelikim brojem ljudskih sudbina u dojmljivu mozaiku kratkih priča i anegdota, koje bi itekako mogle samostalno pred čitatelje koji su dobro motivirani za domovinsku ratnu tematiku...

Specifično je njegovo divljenje ljepoti slavonskih i bosanskih krajolika, ali vrijeme je ratno, užasavajuće, očajavanje zbog gubitka posljednjih nada, pa naglim napuštanjem očaravajućih vidika svjedoči da ratna žurba, metež i panika udaljuju čovjeka od svega što bi mu moglo donijeti ugodu promatranja i snatrenja. Nezaustavljivo želi svjedočiti o mukama nemoćnih stradalnika, nevinim žrtvama s jedne strane, te s druge strane o neljudskim postupanjima ratnih zločinaca, jezivih čudovišta, koje su 227

Esad Jogić

mnogi nekad voljeli i smatrali ih dobrim ljudima. U uskovitlanoj žurbi kao sveznajući pripovjedač uznemireno i dojmljivo nastoji svrhovito istaknuti, bučno i burno isklicati te samo jezgrovito komentirati mnoštvo činjenica o grozomornim ratnim događanjima, katkada u grču dokumentiranja, oštrog pozivanja na neprijeporne povijesne izvore...

Fabularne poveznice znakovito približavaju teško opustošene i svakovrsnim zločinima ponižene Slavoniju i Bosnu, očito romanopiscu dobro poznati i iznimno dragi prostori, pa kao pouzdani pripovjedač nije štedljiv u isticanju subjektivnih stajališta, štoviše, odlučan je i nezaustavljiv u iskrenu predstavljanju svoga svjetonazora...

Jezgrovito i poticajno uglavnom kratkim rečenicama predočuje svoje duboko suosjećanje s nemoći i tugom, plače i jauče, kuka pred sotonskim zlom...

Pisac ispovjednim tonom ugodno umnaža asocijativnost, s jakim osloncem na neuništive stare izreke i mudroslovice. Ne oponaša ni jedno moderno pripovjedno načelo. Usmjeruje pozornost na teške ratne rane, koje će dugo izazivati jauke i vapaje do neba. Tragajući po prošlosti usmjerava se na dvojbenu sutrašnjicu, nudeći jake hiperbole, jasno ciljajući aluzijama na ljudskost, koja nekima u bolesnoj sebičnosti nije nimalo važna.

Prof. dr. Vlado Pandžić

228

M rt v i

vlak

Sadržaj Staro ognjište 1. Voljeni grad....................................................................................7 2. Komu služe ideali........................................................................17 3. Seoska idila...................................................................................24 4. Nestala seoska idila.....................................................................28 5. Tito umire po drugi put.............................................................39 6. Bradati anđeli lete na nebo........................................................47 7. Spaljeno ognjište.........................................................................49 8. Kamo idemo?..............................................................................52 9. Iz ratnog dnevnika......................................................................64 10. Operacija MOST.......................................................................68 11. Povlačenje..................................................................................75 Brlog 1. Križni put prognanika................................................................81 2. Vode i rode...................................................................................87 3. Opet u strahu...............................................................................90 4. I dalje na putu..............................................................................97 5. Svećenik Mariofil..................................................................... 103 6. Sanjarenje.................................................................................. 111 7. Dolazak branitelja.................................................................... 115 Mrtvi vlak 1. Prema prognaničkom naselju................................................. 121 2. Nesretne sudbine..................................................................... 127 3. Žena boli................................................................................... 137

229

Esad Jogić

Profesor 1. Strah preživjeloga..................................................................... 146 2. Iz dnevnika pokajnika............................................................. 151 3. Za doručkom............................................................................ 156 4. Razmišljanje o životu............................................................... 161 5. Košarica ljubavi........................................................................ 166 6. Budi se život............................................................................. 175 Grob u žitu 1. Mrtvo dijete.............................................................................. 181 2. Dvije nade u jednom zagrljaju............................................... 189 Gdje je moj tata 1. Povratak u svoje dvorište – sjećanja...................................... 193 2. Planovi za budućnost.............................................................. 207 3. Bakina smrt............................................................................... 214 4. Rasplakani anđeo..................................................................... 221 Napomena o piscu....................................................................... 225 Iz recenzije.................................................................................... 227

Stari Brod na Kupi 31, Letovanić – Zagreb; svibanj 2009. – veljača 2011.

230

M rt v i

vlak

Sponzori: MABA-COM, Sveta Nedelja BIROTISAK ROSO, Zagreb STUDIO ŽILJAK, Zagreb STARI FIJAKER, Obitelj Juras – Zagreb ČINGAČ, Vukomerec 25, Zagreb RESTAURANT Klub književnika, Zagreb

URIHO, Zagreb

231

BIBL IOTEK A

R O M ANI

Ivan Raos Kraljičin vitez (Roman iz doba kraljice Jelene) Zagreb, 1976.

Božidar Prosenjak Put u središte srca - Intranet Zagreb, 2007.

Adolf Bele Izbavi nas iz pakla droge Zagreb, 2008.

Vjekoslav Tomašić Mreža Zagreb, 2011.

Knjige možete kupiti ili naručiti kod nakladnika Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 326; faks: 4874 328 http://knjizara.glas-koncila.hr e-pošta: web-izlog@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Tiskano u Hrvatskoj.

Iz pogovora

Esad Jogić ispovjednim tonom ugodno umnaža asocijativnost, s jakim osloncem na neuništive stare izreke i mudroslovice. Ne oponaša ni jedno moderno pripovjedno načelo. Usmjeruje pozornost na teške ratne rane, koje će dugo izazivati jauke i vapaje do neba.

Tragajući po prošlosti, usmjerava se na dvojbenu sutrašnjicu, nudeći jake hiperbole, jasno ciljajući aluzijama na ljudskost, koja nekima u bolesnoj sebičnosti nije nimalo važna.

Mrtvi vlak

Esad Jogić

prof. dr. Vlado Pandžić

Mrtvi vlak

Esad Jogić

ISBN 978-953-241-280-2

Glas Koncila www.glas-koncila.hr

Cijena: 140 kn

B I B L I O TE KA

ROMANI