Fratar Anđel i druge priče
Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i »Jutra poezije«. Objavio je deset knjiga proze i poezije. Objavljuje prozu i poeziju u listovima, revijama i književnim časopisima: Republika, Večernji list, Hrvatsko slovo, Glas Koncila, Smib, Behar, Most – The Bridge. Prevođen je na druge jezike. Uvršten je u antologije i enciklopedije. Živi i radi u Zagrebu.
Mislio je i pitao se smije li svećenik plakati, je li to mudro u takvoj prigodi, kada je molitvom najbliže Bogu, da mu se rađa suza. Osjećao je i hrabrio se, kada se njegovo kraljevstvo ruši, i fratru se može dogoditi suza. Ta bol koju je nosio u sebi i poštena suza što mu se njihala na bradi kao kandilo fratarske sudbine, bila je jača i potrebnija od mudrosti.
E S AD J OG IĆ
Esad Jogić rođen je 11. svibnja 1941. u Prijedoru, gdje je stekao osnovno obrazovanje. Godine 1984. diplomirao je na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, drugi u klasi, postavši prvi diplomirani grafički inženjer u Bosni i Hercegovini.
Moleći se za kraljicu, otkinu mu se suza. Suza kao zvončić i praporac, glasnik duše fratra. Skliznu mu niz bijel, ispijen obraz i ostade visjeti na isturenoj bradi kao nekontrolirani uzdah ili trenutak slabosti. Kao krijesnica bosanskog fratra koja hoće prosvijetliti tu tešku tamu bosansku.
E S A D J O GI Ć Iz pogovora
Fratar Anđel i druge priče
ISBN 978-953-241-281-9
www.glas-koncila.hr
Cijena: 120 kn
Glas Koncila
...Upravo sukob svjetova i vjera, ali isto tako i ljudska želja za životom vrijednim pravde i dobrote, prepliću se sve do zadnjih kronika s onom mjerom koju je autor znalački uložio u istinitost svoje poruke. Ona je dio nade kako se u životu ostvaruje pravda i za one najponiženije i najugroženije, jer uvijek postoji utješan zagrljaj smrti, koji će tu nadu učiniti vječnom. dr. sc. Branimir Bošnjak
Fratar Anđel i druge priče
Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i »Jutra poezije«. Objavio je deset knjiga proze i poezije. Objavljuje prozu i poeziju u listovima, revijama i književnim časopisima: Republika, Večernji list, Hrvatsko slovo, Glas Koncila, Smib, Behar, Most – The Bridge. Prevođen je na druge jezike. Uvršten je u antologije i enciklopedije. Živi i radi u Zagrebu.
Mislio je i pitao se smije li svećenik plakati, je li to mudro u takvoj prigodi, kada je molitvom najbliže Bogu, da mu se rađa suza. Osjećao je i hrabrio se, kada se njegovo kraljevstvo ruši, i fratru se može dogoditi suza. Ta bol koju je nosio u sebi i poštena suza što mu se njihala na bradi kao kandilo fratarske sudbine, bila je jača i potrebnija od mudrosti.
E S AD J OG IĆ
Esad Jogić rođen je 11. svibnja 1941. u Prijedoru, gdje je stekao osnovno obrazovanje. Godine 1984. diplomirao je na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, drugi u klasi, postavši prvi diplomirani grafički inženjer u Bosni i Hercegovini.
Moleći se za kraljicu, otkinu mu se suza. Suza kao zvončić i praporac, glasnik duše fratra. Skliznu mu niz bijel, ispijen obraz i ostade visjeti na isturenoj bradi kao nekontrolirani uzdah ili trenutak slabosti. Kao krijesnica bosanskog fratra koja hoće prosvijetliti tu tešku tamu bosansku.
E S A D J O GI Ć Iz pogovora
Fratar Anđel i druge priče
ISBN 978-953-241-281-9
www.glas-koncila.hr
Cijena: 120 kn
Glas Koncila
...Upravo sukob svjetova i vjera, ali isto tako i ljudska želja za životom vrijednim pravde i dobrote, prepliću se sve do zadnjih kronika s onom mjerom koju je autor znalački uložio u istinitost svoje poruke. Ona je dio nade kako se u životu ostvaruje pravda i za one najponiženije i najugroženije, jer uvijek postoji utješan zagrljaj smrti, koji će tu nadu učiniti vječnom. dr. sc. Branimir Bošnjak
ESAD JOGIĆ
Fratar Anđel i druge priče
Esad Jogić, Fratar Anđel i druge priče, Glas Koncila, Zagreb, 2011. Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 318; faks: 4874 319 e-pošta: web-izlog@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika: Nedjeljko Pintarić Biblioteka: Forma viva. Knjiga 6 Jezično uređivanje: Josip Sinjeri Suradnica u pripravi: Alka Pintarić Grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Priprema za tisak: Glas Koncila Fotografije: Bernard Čović, Shutterstock Tiskano u Hrvatskoj. Tiskanje dovršeno u svibnju 2011. ISBN 978-953-241-281-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 766626. © Esad Jogić, Glas Koncila. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti izdavača.
ESAD JOGIĆ
Fratar Anđel i druge priče
Glas Koncila Zagreb, 2011.
Epitaf ... Na proplanku sanja stara ruševina. Lijepa je jer je moja. Iznad nje Bog. Kao svjetlo iz života koji je okružuje. Iz njedara joj strši kameni zid koji ima aureolu njegova duha. Umiva ga nečim što se ne vidi. Gluh je na vremena koja mu u temelju kameno spavaju. On tako vječno šuti da se pomisli, kako ga nema. Iako ne drži ništa i ne služi ničemu drhturi na mrazu i kruni se na žezi kao da uživa u svojoj prošlosti. Još tako beskoristan priča o vremenu i graditelju slave čovjekove. Iz vremena nastajanja. Iz vremena postojanja. Iz vremena kojeg je sve manje. To vrijeme je mirni duh naših atoma. Vrijeme je da se konačno sastanem s cijelom svojom materijom i molekulom koja je još manja. I svojim atomom koji je tako malen i vječan. Kao suza na licu vremena...
Fratar Anđel
U rimskoj crkvi Ara Coeli, pred glavnim oltarom, na jednom grobu postavljen je natpis pisan bosančicom: »Katarini kraljici bosanskoj – Stipana hercoga od svetoga Sabe – od poroda Jeline i kuće cara Stipana rođenoj – Tomaša kralja bosanskog ženi – koja živi godina 50 i 4 – i preminu u Rimu na lito gospodina 1478. – na dni 25 oktobra – Spominjak nje pismom postavljen«.
S
udbonosna goda, kada će »Bosna šaptom pasti«, u dolini fojničke rijeke desiše se neke neuobičajene stvari i krupni događaji. Godina rodi kao nikada. Voćke su se od roda svijale i lomile, prebogatim rodom, prezrelo voće je padalo po travi, presipale se košare, da se nije moglo pokupiti. Žito je ponijelo kao nikada. Bremeniti rodni klas glavinjao je krupnim zrnom, da neuobičajeno trudna žetva urodom počne presipati hambare i ostave. Nikada dotad se ne ojanji tako i toliko ovaca, niti ojari koza i oteli krava kao toga sudbonosnog goda. Liječnici i nadriliječnici su govorili, kako je i mlijeko bijele kobile te godine jače i ljekovitije nego ikad. Maslo od bika i begovskih krava bi žuće i jače, stari melem za hajdučke rane. Narod kasabe kao da je malo odahnuo u blagoslovu ljetine, pa se molitvom već počeo zahvaljivati 111
Fratar Anđel i druge priče
velikom Bogu na rodu i porodu. Na vodopadu Kozice, kod Crvenih stijena počeše se uz svirku priređivati skromni teferiči i veselja i raja dođe napokon malo do daha i veselja. Franjevački samostan nastao na ovom tlu, sredinom XIV. stoljeća, oko 1339., još u doba samostalnosti bosanske države, malo živnu, okrijepi se i oporavi od turskoga zla i zuluma, koji ga je od samog nastanka kao nevidljiv samar pritiskao i tlačio. U smiraj dana dogodi se nešto čudno i neprimjereno. Jašući iz Stambola, tatar na konju zbog nekog je straha, ataka iz zasjede ili umora posrnuo i pao, i sam se teško ozlijedio. Baš ispod Kozograda, ležao je nemoćan i sam. Konj, slomljenih nogu, njiskom se žalio gospodaru, ili je dozivao koga da im pomogne. Nitko ne jaše tako bezdušno i ne tjera konja kao tatar kad nosi smrtnu presudu – katul ferman. Samo se zna i šaputalo se u kasabi da je od nečije plemenite ruke skrivan i liječen. Znalo se i to da je nosio presudu za careva povjerenika Jusuf-bega (Gotovo je, neposlušni beže!). Čekao ga je svileni gajtan, da mu se kao zmija stegne oko grla, ili da sam sebi presudi, za neke grijehe koje je napravio, ili ih za nekoga iz Stambola nije dovoljno i dosta učinio. Uglavnom, sultan nije bio zadovoljan, i presuda nađena u torbi od jareće kože ozlijeđenog tatara, na sapima mrkoga konja, kao smrtna ptica, doleprša letom smrti, u fojničku kasabu. 112
Fratar Anđel
Toga istoga goda, obijestan, opak i bolestan Arslan-kadija fojnički presudi neuobičajeno mnogo po raju i kristijane, teških presuda. Na svoju ruku je zaveo neki svoj kadijski, sudski red u kasabi, da raja pred kadijom nije smjela čak ni na ćilim sjesti. Sva su mu suđenja bila zbrkana i čudna. Nejasna i turskoj i kristijanskoj raji. Kažu predaje da je ovdje nastala ona opaka i uvijek skupo plaćana izreka: »Da je pamet do kadije kao od kadije, nitko kadiji ne bi išao«, i ona druga, još i gora: »Kadija te tuži, kadija te sudi.« Ali sve što je presuđivao, taj opaki kadija je i zapisivao. Taj zapisnik, smotak, stavljan je u vreću – kao u neki arhiv. Duž cijelog zida u dugačkom hodniku toga šerijatskog suda, obješene o čavle visjele su vreće i vrećice s presudama. Bila je velika muka za kadiju i nesretnu raju tražiti neku presudu kada je bilo na stotine zapisa i presuda. Kao loš predznak toga goda desi se da izađe adžemi oglan i »ne kte kupiti dice turske za janjičare, nego kristijansku pokupi svu«. Već sutradan dođe proglas od samoga vezira, u kojem je dosta jasno za kadiju pisalo i bilo propisano o čemu se ima i mora suditi, a čemu ne treba suditi. Stajalo je: »Uzvišeni fojnički kadijo, neka ti je pamet još uzvišenija! Povod ovom pisanju je ovaj: da ne presuđuješ u stvarima koje se navode, a to su: kad se čovjek vozi 113
Fratar Anđel i druge priče
kolima pa iz njih ispadne i pogine, kada čovjek padne s konja, s voćke ili krova, ili na njega padne zid i ubije ga. Ili kad čovjek s ćuprije padne u vodu i utopi se, ili kad ga zvijer udavi, ili kad umre nehotice – da se u tim stvarima ne sudi.« I na kraju odobrenje od vezira »da fratri od danas mogu konja jahati«. Kasabu zadesi još i to da u prolazu te rodne godine neki Ali-beg Delalija, sa svojim odmetnicima janjičarima kasabu i raju u kasabi i franjevački samostan opljačka. Tako ljudi iste godine kada se malo obogatiše i osiromašiše do zla boga, skoro propadoše. Sav rod, sva ljetina, sve što je rodilo, presipalo se i radovalo, u nabreklim hambarima, sad je to kroz usku klisuru, koja vodi do carigradskoga carskog puta, odmicalo na samarima karavana neobuzdanog i neposlušnog bega. Još kao nesreću za kasabu ostavi iza sebe desetak ‘bašeskija’, isluženih janjičara, kojih se i raja i učeni kadija, pa i sam predstojnik počeše plašiti. Bili su ostarjeli i isluženi janjičari, otrovani obavljenim krvavim poslovima, svojim nesretnim djetinjstvom, i sad tako od sultana odbačeni i nepotrebni odbrojavaju svoje posljednje janjičarske dane u toj ubogoj zemlji bosanskoj. Možda je najplemenitija i najopasnija pokora za kasabu koja se dogodila bila ta što je netko pismen, mudar i učen, po nekome nepoznatom povjerljivom glasniku poslao sultanu arzulah – poruku i pritužbu na zulum i progone, koje svojim su114
Fratar Anđel
đenjem čini fojnički kadija. Poruka koja je nečijom vještom rukom pisana bosančicom, vrlo brzo stigla je u ruke sultana, velika i uzvišena Mehmed-hana. U jednom dijelu poruke i pritužbe je pisalo: »Od vas, uzvišenog sultana Mehmed-hana, mogu tražiti samo milost. Pravdu ne mogu i ne smijem, jer je pravda ono i tamo što vaša svijetla sablja dodirne i obasja, a vaša plemenita razboritost kao milost će stići tamo gdje vaše veliko srce odluči: kad vaš učeni i plemeniti savjetnik za Bosnu uzme divit, zlatno pero, i zapiše vaše krilate sultanske riječi. Silni Mehmed-hane, samo jedna takva krilata riječ i čista plemenita i mirna ruka na balčaku vaše sablje za nas fratre bosanske znači budućnost i sudbinu samostana, ono što će u miru Božjem biti. Neka tako bude, prošlost se ne može popraviti, niti mijenjati. Nepravde koje nam čini, dijeleći sultansku pravdu uvaženi i učeni Arslan-kadija fojnički, teške su i mnogostruke. Vi za njih i ne znate, i kao veliki han ne morate niti znati za ljudske muke i patnje u ovome pokorenom kraju Bosanskog vilajeta. Uime vaše sablje, ovdje kadijine presude i sablja vašeg zastupnika vezira otkidaju glave i gaze sve ono što je kristijansko. Sva raja, i turska i kristijanska, jednako pate, jer ih svi sude, tlače, harače i pljačkaju. Vaša oštra misao i čvrsta ruka kroje sudbinu Bosne. Silni Mehmed-hane! Osvajač je onaj tko osvoji 115
Fratar Anđel i druge priče
narod pokorene zemlje. Za zemlju je lako, ona je beskrajno i vječno strpljiva i nadživjet će sve plugove i orače, sve gospodare male i velike. Vječna je kao vrijeme, ali njezina vječnost bez naroda svoga, koji hrani, samo je ljudska i zemaljska pustinja, i za zemlju, i za narod, i samoga osvajača.« Toga nesretnog goda, kada se sve bez reda i preko reda u fojničkoj kasabi zbude, u to svibanjsko ocvalo praskozorje, u ciku razbijena kristijanskog zvona, osjećala se blaga tutnjava, kao glasnik potresa, koji miriše u zraku kao nevrijeme. Bila bi Božja milost da se dogodi pravi zemaljski potres. Da bolesna i razljućena zemlja pođe povraćati svoju uvrijeđenu utrobu, a rika beskrajnih nebesa da nadjača sve krike i vapaje ovozemaljske kasabe bosanske, i njenih poniženih i uvrijeđenih ljudi. Potres se osjećao i približavao kao ritam vojnog marša. Silna osvajačka vojska Mehmed-hana, kao užarena ratnička lava valjala se vrletima Bosne, žareći, paleći i gazeći sve što se može spaliti i zgaziti, a molitve fratara i naroda samo su arije nesretnika u tomu vojnom, smrtnom, sabljama ukomponiranom maršu. Možda je to samo uvertira za prvi i posljednji čin. Za sudnji dan toj zemlji, toj franjevačkoj kustodiji i tome narodu. I dosada je onuda dolazila i prolazila vojska, ali takvu naoružanu i organiziranu silu taj narod, niti gora, niti voda u kasabi još ne vidješe i takav strah ne osjetiše. 116
Fratar Anđel
To je vojna sila u kombinaciji plemenske mongolske i turske znanstvene ratničke doktrine, čija je taktika samo naprijed, odstupanje ne postoji. Za pokušaj povlačenja, sablja u leđa, metak u potiljak. Sila koja zatire klicu rađanja u pokorenoj zemlji i muti još nepomućene izvore. Razornom snagom i brzinom razgrađuje ono što je ljudska ruka gradila za sadašnjost i budućnost, pa gradi na tuđoj zemlji nešto novo, samo za svoje osvajačke potrebe, kulukom i zulumom, zalivenim kletvama i suzama majki što bez muževa i djece ostaju. Na čelu toga ratničkog vala, kao ledolomac ispred flote ledolomaca, jahao je on, sultan, veliki Mehmed-han II. Osvajač. Silni car i još veći vojskovođa, onaj što je Malu Aziju prostro pod noge kao ćilim, koji će dugo gaziti. Osvajač koji je sabljom i kamenim kuglama razarao i osvojio Carigrad, kamo je i svoju prijestolnicu prenio. Njegovi ratnički pohodi nisu imali početak. Imali su samo kraj, koji je bio: potučeno, razoreno, pobijeno, spaljeno i osvojeno. Kao lavina koja pomete sve što joj se nađe na njezinu rušilačkom putu. Što je tražio tako silan i moćan sultan, s još silnijom i nemilosrdnom vojskom u toj ubogoj bosanskoj zemlji? Što je osjećao u drugim zemljama i pohodima? Tu je zadivljen i iznenađen stajao pred nečim neizmjernim, onako kao da stoji pred morem. I upravo iz tog mora od granja i lišća, iz tih bosan117
Fratar Anđel i druge priče
skih šuma, u jednom trenutku nadahnuća, osjećaja nepravde i zla, odlepršao je arzulah i dolepršao na njegovo svijetlo prijestolje, kao krik Bosne, uvrijeđene duše i molitve fojničkog fratra. Gazio je zemlju, mutio izvore, ali je jahao kroz pustinju, bez naroda, od kojeg uzima danak u krvi, naroda kojeg pred njegovim okom nigdje nije bilo. Tužan i sablazan doček za velikog osvajača. U odsjaju svibanjskog sunca, veličanstven i miran, malo poguren i umoran, s ognjem u očima i gromom i munjom o pojasu, smišljao je propast Bosanskoga Kraljevstva. Dragulji koji su žarili na njegovoj sultanskoj čalmi pamtili su kaldrme, koje je na arapskoj bedeviji projahao i silne vode koje je prebrodio ili pregazio. Okružen školovanim zapovjednicima, oružarima, vojskovođama, pašama i pukovnicima, jahao je siguran i zaštićen. U njegovu vatrenom, osvajačkom pogledu, koji se dizao visoko, preko nedoglednih bosanskih gora, titrala je nestrpljiva želja i slika: uhvatiti kralja Bosne Stjepana i pogubiti ga. Što će prvo pasti – premišljao je sultan – kralj ili njegova kraljevina, zemlja bosanska? To još nije znao, ali je znao i osjećao da, ta, po pričama, tvrdokorna Bosna, već polako i iznenadno, potiho, ali sigurno šaptom pada. U jednom trenu u vis je podignuo svoju ratničku ruku. Uzdignuta ruka Mehmed-hana Osvajača, 118
Fratar Anđel
kao naređenje ili neka presuda! To je značilo i to da sve što je iza repa njegove carske kobile, istoga trena, ako govori, da nijemom zanijemi, ako hodi, mora se ukopati u mjestu i čekati. Naredba je bila: odmoriti se. Talambasi i ratne trube utihnut će, zurne će zanijemjeti. Tisuće i tisuće vojnika, ljutih ratnika sjahat će s rasnih i umornih konja, i svojom vojničkom nogom stat će na zemlju, u prah i blato, pokraj kopita, i sad na zemlji već umanjeni, gledajući u znojava prsa i snažne sapi svojega ratnog druga, koji čeka da ga rasedla, nahrani i napoji. U svoj sultanski šator pozvao je Aziz-pašu, savjetnika i stručnjaka za Bosanski vilajet, koji je kao danak u krvi, još kao desetogodišnje dijete, odveden iz Kozarca u Tursku, da mu podastre plan i komentira trenutni vojni položaj i situaciju. Aziz-paša uredno je podastro topografsku kartu na stolić pred sultana i počeo izlaganje: – Središte srednjovjekovne Bosne nalazi se u sutjeskoj župi, koja se prostire na zapadnoj strani gornjeg toka rijeke Bosne. Naš strateški cilj je ući u glavni grad, Kraljevu Sutjesku. Tamo se nalazi franjevački samostan, s crkvom sv. Ivana, i kraljevski dvor u Trstivnici. Kralj Tvrtko II. Tvrtković izdao je ondje 24. lipnja 1405. povelju dubrovačkom izaslanstvu i tom prigodom obavljena je obostrana zakletva u obližnjoj crkvi sv. Grgura. Tamo ćemo se uta119
Fratar Anđel i druge priče
boriti i odanle organizirati napad na sam Bobovac, utvrdu. To je inače jedan od jače utvrđenih gradova u Bosni. Građen je tako da se dijeli na fortifikacijski i merkantilni dio, na tvrđavu i tržnicu, na Donji i Gornji grad, koji su povezani zidinama u jednu cjelinu. U gornjem dijelu ima dvostrukim bedemima opasano naselje, s posebno izdvojenim kraljevskim dvorcem. Tu se nalaze tri crkve, s mauzolejom, u kojem su pokopana tri bosanska kralja i jedna kraljica. Ban Tvrtko je ondje, 1356., izdao bosanskomu biskupu ispravu kojom mu potvrđuje posjed Dubnicu u župi Usori, ›in curia nostra sub castro Boboch‹. Od domaćih ljudi, naših uhoda, pripremili smo prodor kroz tržnicu. Oko grada je cijeli vijenac bregova, koji čine širok i siguran zaklon sa sjeverne strane doline. To je mjesto i dolina, s kanjonom na njenom kraju, gotovo središnja točka zemlje Bosne, iz koje se puno odlazilo u svijet, ali zato teško i mučno tu dolazilo – ako se nije imao ključ. Uzvišeni Mehmed-hane, ključ je u vašim sultanskim rukama. Još jednom napominjem da je ovdje, i u okolici, sve starobosansko, ovo ovdje (pokazivao je na karti Kraljevu Sutjesku) stara je Bosna. Ovdje su davno iz bijela svijeta došli i prvi načinili nešto što je trebalo biti ne bosanska, nego rimska crkva. Došli su fratri franjevci, a na poziv Kotromanića, goda 1308. Nekad više, a nekad manje bili su privilegirani kod bosanskih kraljeva i bosanskih Sasa, koji su inače 120
Fratar Anđel
bili katolici. Sam kralj i dvorjani išli su u crkvu, a često s njima i dubrovački konzul, ali narod je ostao vjeran svojoj vjeri – onoj što se naziva heretičkom. Sama za se, bez fratra, pape i oltara. Kako vidite, u ovoj prostoj zemlji Bosni od postanka je odmah nešto složeno, prkosno, lijepo i svojeglavo. Sultan Mehmed-han otpio je gutljaj hladnoga šerbeta, napravljena od latica proljetnih ruža, svilenim rupcem, optočenim zlatom, obrisao blijede i tanke usne, pogledao u zaista učena Aziz-pašu, udarajući blago svojim carskim prstenom kao pečatom po karti, na mjestu gdje je srce Bosne, kao da joj je u Kraljevoj Sutjesci, ispod Bobovca, pečatio sudbinu, i rekao: – Kralja Stjepana hoću živa, na bilo koji način. Milom ili silom, pošteno ili prijevarom! Ne smije ga nitko ozlijediti, pred mene ga morate dovesti zdrava i čitava. Sve upotrijebi što znaš i umiješ, a kada mi ga takva čista i kraljevski prisebna dovedeš, hoću da mi se pokloni i pokori. Da toj Bosni otkinemo glavu kraljevsku. Ovo posebno ne zaboravi: sve što je uz njega i kraljevsku svitu, prepusti janjičarima. Oni su svakako njihovi, neka oni to obave na svoj način, za to su u vojsci i plaćeni. Kada osvojimo Bobovac, osvojit ćemo cijelu Bosnu. Tu su nam na dlanu Jajce i Ključ, a odatle se već vidi Lika, Krbava i Udbina, a onda nam se smiješi veličanstveni Siget. Osvajanjem Bobovca, a mislim da ćemo ga 121
Fratar Anđel i druge priče
osvojiti, ovdje, gdje se sad nalazi moj šator, naredi ministru financija da se odmah počne graditi džamija. Niti velika niti mala, ali da ostane spomen i zadužbina kada je Bobovac osvojen i Bosna pala. Aziz-pašo – Mehmed han podiže glas – neka napad na Bobovac počne, neka bude ono što sam naumio. Neka Bosna padne! Bitka za nesretni i utvrđeni Bobovac je počela. Trajala je tri bijela dana i tri noći, pune mjesečine. Napad Turaka bio je organiziran, žestok i nemilosrdan, a obrana nedovoljno jaka i tužna. Kada su ratni turski strojevi, kojima se kamena kugla mogla baciti i do četiri stotine metara (takvim spravama i kuglama 1348., preko Zlatnog roga, osvojen je i razoren Carigrad), počeli zasipati kule i grad, nastala je panika i obeshrabrenje. Bio je treći dan bitke, kada neumoljivi Turci pomoću takve ratne sprave ubaciše u zidine Bobovca među branitelje, bez ruku i nogu, osakaćena zarobljenog Stjepanova vojnika. Bio je kraj i počela je kaotična predaja. Pokolj je trajao kratko, s posjećenima i poklanima kao da je i Bobovac za sve vjekove izdahnuo. Kralj Stjepan tajnim se prolazima nekako spasio i pobjegao put Jajca. Može li živjeti i biti bosanski kralj, bez svojega Bosanskog Kraljevstva? Ono što je Mehmed-han naumio, tako je i bilo. Iz Kraljeve Sutjeske, gdje se utaborio, u tome bo122
Fratar Anđel
sanskome prijestolnom, kraljevskom mjestu, pratio je bitku za Bobovac. S nestrpljenjem čekao je svoje odane glasnike, šutljive tatare, da stignu s bojišnice. A kad mu najzad glasnik stiže s viješću da je tvrdi Bobovac sad već u ruševinama, Aziz-paša odmah je organizirao početak gradnje džamije, što će nositi ime Mehmed Fatih Osvajač – onaj koji je osvojio Carigrad i Bosnu pokorio. Kao da se prijestolnica kraljevstva bosanskog od nemoći i stida raspala u same krhotine. Samoga kralja Stjepana na prijevaru je lukavi sultanov pregovarač Mahmud-paša Anđelović sustigao u Ključu, obećao mu sigurnost i slobodu ako se preda, i kada je kralj potpisao predaju, nekorektni i podli paša dao ga je pogubiti, na rijeci Sani. Sultan Mehmed je na Bobovcu odigrao veliku partiju šaha. Kada je napao kralja, a onda i kraljicu, nemoćni žrtvovani pijuni nisu ih mogli obraniti. Topova, lake konjice i lovaca za obranu nije bilo. Kraljica Katarina je, nasreću, pobjegla, da se spasi i pokuša djecu spasiti. Hoće li joj sudbina biti naklonjena? Jedna plemenita bosanska žena, posljednja kraljica bosanska, tužno lutajući šumama svoga razorenog kraljevstva, dogorijevala je kao i samo kraljevstvo njeno. Od kraljice postala je progonjena zvijer. Za turske hrtove sada je samo divljač. Gledala je u daljinu, u smjeru svog Bobovca, i plakala. Nestvarnim bridom srušena grada, u tamu nesta123
Fratar Anđel i druge priče
janja jezdila je posljednja kraljevska baklja. Mislila je, u ovaj tamni vilajet svjetlost neće za dugo doći. Bosna je pala! S tugom, sama u šumi, lomila se i molila u sebi. Što joj je činiti? Kako sačuvati djecu, koju je za budućnost svoga kraljevstva u svom trbuhu nosila? Što Mehmed-hanu ponuditi u zamjenu za ono što joj je najdraže? Sebe, ovako poniženu i osramoćenu, ili razoreno kraljevstvo. Na tu misao gorko je proklinjala: – Jadan i prognan je onaj, koji od dušmanina moli i traži, teško onom krvniku od kojeg se nešto traži. Osjećala je da polako nestaje u tami šume, pretvara se u list, koji je već opao i umire na vlažnoj zemlji. Kraljica Katarina odlučila se skloniti u Kozograd, poviše Fojnice. Mislila je, tamo je blizu samostan i fratri, bit će bliže istini i molitvi. Potražit će Anđela, fratra fojničkoga, da je vjerom ohrabri i mudrim savjetima ojača. Na bijelu, izdvojenu kamenu, koji hajducima nekad služi kao busija, uz krivudavu i strmu stazu, koja vodi u Kozograd, stajao je fratar Anđel. Visok i uspravan u habitu, stojeći na bijelom kamenu. Uzdignut u fojničkoj šumi, kao da se sprema poći u nebo, izgledao je u toj divljini svetački i nestvaran. Blijeda, duga lica, na kojem su se javljali rumeni proplamsaji i žar u očima, s krunicom u ruci, molio je svoju samotnu molitvu. Za prošlost i razo124
Fratar Anđel
reno Bosansko Kraljevstvo. Za budućnost i za ruševine, ako od njih osim uspomena još nešto može biti. Molio je za kraljicu Katarinu i njezinu djecu, za svoju kustodiju, da nesreća jednom mimoiđe taj komadić zemlje, što samo očekuje i dočekuje osvajače. Što to imaju tražiti u toj nesretnoj i vrletnoj zemlji bosanskoj. Možda izgubljenu molitvu? Možda ljepotu predjela, koju je Bog ovdje nesebično darivao? Moleći se za kraljicu, otkinu mu se suza. Suza kao zvončić i praporac, glasnik duše fratra. Skliznu mu niz bijel, ispijen obraz i ostade visjeti na isturenoj bradi kao nekontrolirani uzdah ili trenutak slabosti. Kao krijesnica bosanskog fratra koja hoće prosvijetliti tu tešku tamu bosansku. Mislio je i pitao se smije li svećenik plakati, je li to mudro u takvoj prigodi, kada je molitvom najbliže Bogu, da mu se rađa suza. Osjećao je i hrabrio se, kada se njegovo kraljevstvo ruši, i fratru se može dogoditi suza. Ta bol koju je nosio u sebi i poštena suza što mu se njihala na bradi kao kandilo fratarske sudbine, bila je jača i potrebnija od mudrosti. Znao je fratar Anđel dobro da sablja rasijeca, a buzdovan razbija sve iluzije. Prema njima ili protiv njih molitve su uvijek zakašnjele i nepotrebne. Ali znao je i to da poslije svega čovjeku ostaje molitva, kao spas i praštanje. U njemu se nešto propinjalo kao krik. Nije znao je li to krik molitve 125
Fratar Anđel i druge priče
ili je to samo davno uspavan, a sad nesrećom i zulumom turskim probuđen jecaj njegove fratarske duše. Suza s brade je skliznula kao da se uplašila toga krika što je nadolazio iz njegove duše i pala na mali šumski cvijet. Hoće li poškropljeni cvijet fratarskom suzom za jedno umrlo kraljevstvo na kraju, ipak, uvenuti, ili će ponovno procvjetati? Hoće li se ta suza fratra Anđela fojničkoga kao molitva spustiti u žile zemlje bosanske, pa u žilama sanjati neka buduća vremena, u kojima će zuluma i sablje biti manje, a molitve dolaziti do Boga i samoga srca sve više. Kada će se opet graditi, crkve, samostani i nastajati kustodije. Možda ta fratarska suza jednoga bijelog dana i rumene zore proklija kao molitva, baš na tome mjestu, i dugovječno naraste, kao zadužbina jednoga plemenita i umna fratra. Tim putom i pokraj toga bijelog kamena, koji kao vječni svjedok stoji, odlazile su i prolazile karavane »danka u krvi«, janjičari, askeri, miralaji, što su u košarama odvodili djecu bosansku kao danak u krvi. U početku su vodili i tursku i kristijansku, ali od ovoga prokletog goda odvode samo kristijansku. Tako je Anđel pomislio i na Mehmed-hana. Je li silni i proslavljeni sultan možda davno u nekoj bosanskoj košari iz neke zabiti ovog vilajeta kao danak u krvi otišao u carski Stambol? Možda u njemu polako klija gen zemlje bosanske? A možda 126
Fratar Anđel
i nije mogao kao takav ovuda proći jer je on sam osvajač Carigrada. Možda je u nekoj drugoj košari i iz neke druge pokorene zemlje – mislio je Anđel – slične Bosni, došao u carski grad i uspeo se na sam vrh. Vrh vrhova. Eto, njemu takvu kakvim ga zamišlja, sultanu Mehmed Fatihu, poslao je arzulah. Njegov prijatelj pismonoša tatar nekim vezama doturio je to što je fratrovom rukom pisano bosančicom, da sultanovo oko vidi, uho čuje zvuk pisma bosanskoga, kako se na bosančici izgovaraju riječi: Bosna, fratar, križ, kustodija, samostan, jad, nepravda, presuda, zulum. Kraljica Katarina je u suzama molila i preklinjala fratra Anđela da još jednom bilo kako pokuša spasiti joj djecu, a nju ako treba, neka baš i Bog uzme. Neka joj djecu za početak primi k sebi, da ostanu u samostanu. Obećati nije mogao ništa, ali je dobio poruku, koja mu je ulijevala nadu, da sutradan u podne, na Milodraževu polju Mehmed Fatih sa svitom planira odmor i da se on, fratar Anđel fojnički, osobno poziva kako bi se poklonio sultanu. Zašto je baš na Milodraževu polju sultan želio vidjeti i upoznati tog fratra Anđela, onoga koji mu je poslao predstavku vrlo učeno i mudro napisanu. Predstavka je bila ujedno i mudro napisana optužba. Zato je i pozvao istovremeno i svoga učenog kadiju da se pred njim susretnu i mudrošću i argu127
Fratar Anđel i druge priče
mentima obračunaju. Da vidi kako kristijan fratar mudruje pred carem, a njegov učeni kadija da li časno ili nečasno po njegovo carstvo izvršava svoje šerijatskopravne kadijske poslove. Prijam kod sultana Mehmeda-hana je počeo. Na posebnu perzijskom ćilimu, ispred sultana sjedili su jedan do drugoga fojnički fratar Anđel i fojnički kadija Arslan. Sultan je blago podigao ruku, što je značilo da će početi govoriti. Nastade tišina i tajac. Neuobičajeno je bio raspoložen i sa simpatijama je gledao fratra Anđela kako u habitu, na ćilimu svojim svetačkim mirom i dostojanstvom prebire krunicu i gleda ga ravno u oči. – Ti si Anđele kristijan, fratar i vrli vjernik. Jedan od rijetkih ljudi s kojim želim razgovarati iz vilajeta koji sam pokorio i zemlje u kojoj mora zaživjeti carski zakon i careva pravda. Moja carska pravda! A ovo je moj carski službenik, učeni kadija Arslan, koji provodi carske zakone u toj istoj osvojenoj i pokorenoj zemlji Bosni. Vas dvojica ste dva uma, koje je sudbina sastavila i trebali bi u granicama vaše moći i uzajamne tolerancije na dobrobit kasabe surađivati. Čak ste se svađali oko obična kamena. Govori prvi, učeni kadijo! – Uzvišeni Mehmed-hane, ovaj čovjek pokraj mene je opasan katolički vjernik, mudrac i savjetnik raje. Buni narod svojim govorima, komentira moje presude i sve govori u nekakvim metaforama. 128
Fratar Anđel
– Fratre Anđele, počni govoriti – nasmiješi se sultan. – Govorio sam učenom kadiji da je onaj kamen bosanski, što sad među nama šuti, bijel, jer ga je Bog stvorio bijela, da bude bijel. I dok je neba i svijeta, zemlje Bosne ove i vjere u Boga, bit će bijel. Svi smo mi različiti, a Bog je jedan i svi ljudi su Božja djeca. Mi se Bogu molimo da nam usliši naše molbe zbog nepravde koja nam se čini. Učeni kadijo, ti si isključiv kada kažeš da je najbolje da ostane ovako: neka bude Turčin i tursko do Save, a od Save Švabo, germansko i kaursko. Ovdje, na ovome skučenom bosanskom prostoru živi više vjera i od istoga žita jedu kruh. Ali svaka od tih vjera ima svoje uporište negdje daleko u tuđem, narodu bosanskom, nepoznatom svijetu. Ovdje vjerska netrpeljivost postaje vrlina. Ova Bosna je stvorena da po njoj gazi ne samo Turčin i islam, nego i kršćani. A ti uporno tvrdiš da kršćani razgrađuju tišinu života u ovoj turskoj, bosanskoj avliji. U svojim istupima i presudama ne mijenjaš svoj stav. – Poštovani fratre Anđele, mi čuvamo i čuvat ćemo sultanov stav i nitko se neće moći pohvaliti kako je nas Turke u Bosni netko natjerao da promijenimo svoj stav. – Silni Mehmed-hane, uvaženi kadija ne zna da za mene nije važan stav, nego je važan sam život. Davno je već u knjigama zapisano da je stav u služ129
Fratar Anđel i druge priče
bi života. A gdje je nama ovdje život dok kadija sudi, i uime sultana krvavo presuđuje, u ovoj ubogoj i posvađenoj zemlji. Kako je rekao dubrovački konzul u Kraljevoj Sutjesci, da u ovoj bosanskoj samoći i tišini i gorskom vuku dođe da proplače. – Eto, čujete, silni Mehmed-hane. Ja tu mirišem inat caru i onom što je carski osvojeno, to je za mene prkos i pobuna. Nepokornost vama i vašoj svjetlosti. Ja mu govorim da će uvijek biti onako kako sultan Mehmed-han kaže, da je imovina sultanova tamo gdje nam god njegova plemenita noga prođe i stane, ili naredba dođe, ili se njegova riječ čuje. On preko kadije traži kadiju, preko pogače traži kruha. – Učeni kadijo – počne mirno Anđel – od načina kako dijeliš pravdu ništa dobro ne očekujemo, niti ja, a ni ovaj napaćeni narod. Ljudi su različiti, a Bog je uvijek na strani čovjeka i treba mu se moliti, kako bi nam uslišio naše molbe, da se nepravde ne čine, i dok u molitvi čekamo da nam naš Bog sve to usliši, vi na Božje i naše oči i dalje činite narodu veliku nepravdu i zlo. Kad se šuma siječe i posiječe, divlje pčele izgube svoje mjesto za život. Ljudi okupiraju njihova staništa, a one počinju graditi gnijezda na mjestu koje im ne pripada, tako izgube svoju slobodu i postaju prognanici. A ljudi grade život prema svijesti. Volja Božja je da ljudi žive u miru, kao što je odlučio da priroda sa svojim biljkama živi u miru i ljepoti. 130
Fratar Anđel
Sultanu se počelo sviđati kako miran, dostojanstven fratar govori o stanju u kasabi i životu ljudi. – Vidiš li, učeni kadijo, ti to očito ne znaš, da je ovaj kristijan, ipak, plemenit čovjek. On je spasio i zaliječio rane moga najboljeg i najvjernijeg pismonoše, tatara Hakana. Onako ozlijeđenu i izgubljenu mogao mu je glave doći, ali nije. On je, kao kristijan, duboko u svojoj vjeri te je odlučio pomoći drugomu, da sebi ne stvara neprijatelje. Govori sad, mudri fratre, kada ti je prigoda da govoriš, da ne pišeš arzulahe, reci što imaš, da ovo privedemo kraju i donesemo odluku tko je u pravu, a tko je u krivu. – Uzvišeni Mehmed-hane, u ovome otrgnutom komadu vilajeta bosanskoga, u fojničkoj kasabi, nekad se živjelo mirno. Čak je u slozi živjela kasaba i šuma koja je okružuje. Vidite i sami da se tu ne zna je li kuće kasabe zalaze u šumu među stabla, ili je zbog prijateljstva, mira i razumijevanja s čovjekom šuma odlučila ući u kasabu, među kuće i pod same prozore. Ovdje je do dolaska učenoga kadije vladala sloga. Kako se poštivalo tuđe ognjište, tako i različita vjera i vjerovanje. Ova šuma, i ovaj vječni bijeli kamen, i komadić zemlje na kojem se mi sad nalazimo jednako traje i, Boga mi moga, trajat će. Svatko na svome mjestu, na kome ga je Bog postavio i posadio. Svojim trajanjem nam neprekidno šapuću: »Hej, vi ljudi ratnici, smrtnici, vjernici, rajo i fukaro, pismeni i nepismeni, pošteni i nepošteni, 131
Fratar Anđel i druge priče
sami kraljevi i carevi, pa i vaša svjetlosti Mehmedhane, sa sudbinama i krhkim životima vašim, igrama rata i mira, ljubavi i mržnje – svi ste vi, i svi smo mi, prolazni i trenutni, kao noć i dan, kao tren i još samo jedan tren, u beskrajnom vremenu trajanja, a na kraju, samo smo šaka zemlje.« Sultan je fratra sa zanimanjem slušao i gledao, dao mu je znak mirnim pokretom ruke da nastavi. – U svijetlim pobjedama, uzvišeni Mehmed-hane, svojom mudrošću i svjetlosti, svojim pobjedničkim i osvajačkim dolaskom u ovu zemlju, prosvijetlili ste put kroz ovaj tamni vilajet, ali je odsjaj vaše carske, sultanske sablje i jeka vojničkog oružja zaslijepila i zavila u crno sve ono što nije gora i voda, ptica i zvijer. U crne misli je natjerala ljude ove zemlje, da se pred vašom carskom svjetlošću, zbog izgubljene slobode, u tamu šume i bespuća, sakriju. Zato je ovo ovako sve pusto i sablasno. Osim vas, vaše vojske i mene ovdje na Milodražu, i koliko oko seže ne vidite nikoga. Zahrđali plugovi plaču, vodenice stoje i šute, jalove njive vape za brazdom i žitom, srp i kosa hrđaju. U oranicama samo korov, nigdje klasa da glavinja svojim zlatnim urodom. Što ovu zemlju bosansku vaša sultanska svjetlost više obasjava, ona više ostaje pusta i tužna, u tami nerada i nerađanja, u tami od straha. Zemlja je pokorena i uvrijeđena, jer na njoj nema prestrašena naroda da radi. Takva zemlja ne treba Bogu, 132
Fratar Anđel
niti silnom Mehmed-hanu, niti fratru, a bogme niti vuku i hajduku. Ovo je moja poruka ljudska: osvojite narod i osvojili ste sve! Zemlja je vječna i samo je Božja. – Mudri i otvoreni Anđele, što hoćeš reći, reci mi dokraja, kad sam ti dao već prigodu da pred ovim ljudima i sabljom mojoj govoriš. – Uzvišeni Mehmed-hane, ovaj prestrašeni svijet, što sad čami u tami i memli šuma, radosno i pokorno bi se vratio na svoju ostavljenu zemlju, samo onda kad bi mu veliki sultan dao slobodu. Njemu i njihovim fratrima. Narod je iznjedrio fratre i fratri su u službi Boga i naroda svoga kojem pripadaju. Fratri bez naroda su kao pastir bez svog stada. A kada narod dobije slobodu, dobit će svi svoje. Bit će žita i pogače, dimit će se ognjišta i dimnjaci, i kad se da caru carevo a Bogu Božje, ostat će dosta i narodu, da se bez buna i osveta svojim radom zahvaljuje i raduje Mehmed-hane svetosti vašoj, koja ga pokori. – Fratre Anđele, učeni moj robe pokoreni, imaš li još koju želju osim tih da tražiš slobodu za vas fratre fojničke i narod kasabe. – Uzvišeni sultane, skrušeno vas molim pred samim Bogom i ovim skupom da našu kraljicu Katarinu i djecu njenu poštedite, oslobodite i pustite. Da ostanu ovdje u svojoj zemlji i oplakuju propalo kraljevstvo i mole se za ono što je nekada bilo i ono 133
Fratar Anđel i druge priče
što više nikada neće biti. Oni su nam još posljednji izdanci kraljevske loze i države bosanske. Prestrašeni i nevini spomenici što ste ih vi podigli. Na vašoj sablji još se nije osušila krv plemenita muža i oca, bosanskoga kralja Stjepana. Ne potežite oružje na majku i djecu, neka se vaša osvajačka ruka zadrži i ostane na balčaku sablje strašnog suca, o pojasu. Mi ćemo se brinuti o njima, da pokušaju živjeti i da pamte, ali da ne budu otrovani osvetom. Da u vjeri svojoj žive i pamte ono što je bilo. Sultan se šapatom nešto dogovarao sa svojim dvorjanima. Kavaz-baša prstom pozva Arslan-kadiju da dođe pred sultana. Kratko mu nešto reče i odmah ga vrati na ćilim, pokraj Anđela. Donesoše okrugli stolić, prekriven crnom svilom i izvezen žutim gajtanom, na koji staviše crnu skupocjenu vazu. Aziz-paša reče: – Odlučeno je ovako. Pošto se ovdje teško može presuditi u ovim međusobnim optužbama, jer su obojica govornika manje ili više u pravu, ili u krivu, imat će prigodu, učeni Arslan-kadija i mudri fratar Anđel, izabrati ili izvući svoje sudbine. U vazi se nalaze dva zrna grožđa. Jedno je zrno bijelo, a drugo zrno je crno. Onaj čija ruka izvuče crno zrno grožđa, bit će odmah pogubljen, a onome drugom sultan će ispuniti sve želje, i još će dobiti nagradu. Zapamtite obojica, samo se izvlači jedno zrno. Nastade tajac, muk. Čak se i sam Mehmed-han malo uznemirio. Aziz-paša, zlurado smiješeći se, 134
Fratar Anđel
naredi tjelohranitelju da on, kao kavaz-baša, okom i rukom provjeri nalaze li se u vazi već opisana i dogovorena zrna. Kavaz-baša to potvrdi: – U vazi su dva zrna grožđa, jedno je crno, jedno bijelo – zlurado se nasmiješio i potvrdio da je sve onako kako je za igru smrti dogovoreno. Arslan-kadija je sitno tresao glavom i iskrivljenim ustima ispod oka smješkao se fratru. Anđel je samo na tren prestao prebirati svoju krunicu i dugim bijelim prstima počeo milovati križ, kao da je u njemu molio i tražio odgovor za taj izazov. Tražio je Božji blagoslov. – Mudri fratre Anđele, ti ćeš prvi izvlačiti svoju sreću i sudbinu – objavi Aziz-paša. Anđel se starački mirno podigao i poklonio Mehmed-hanu. Nastade komešanje, podsmijeh i ponovno tajac. Anđel i sultan Mehmed su se gledali. Jedan drugomu su zaranjali u oči i svaki od njih je nešto tražio. Sultan je tražio ugodu i zabavu, provjeravajući dovitljivost svećenika, a fratar Anđel vriskom oka čovjeka u vjeri, tražio je istinu o svojoj fratarskoj sudbini. Što su mislili jedan o drugome? Koliko jedan bosanski fratar može vjerovati jednomu sultanu, silnom Mehmed-hanu? Anđel još malo pogleda sultana u oči i pođe ponovno prebirati krunicu. Mislio je, ona će mu reći sve. Sultan sa smiješkom mirno dade znak da igra smrti može početi. 135
Fratar Anđel i druge priče
Fratar Anđel mirno priđe stoliću s vazom i, popravljajući habit, usput malo zaviri u vazu, a potom blago zadrhta. To je to. To su ta turska posla. Unutra, u vazi su bila oba zrna crnoga grožđa. Mirno se uspravio i ponovno pogledao kadiju, pa sultana. Prišao je ponovno stoliću i stajao je još koji tren. Krunicu je stavio u sklopljene ruke, pomolio se, a zatim je rukom prislonio krunicu na križ, koji se ljeskao na škapularu, a onda uzdahnuo i gurnuo ruku u vazu. S jednom rukom na križu, blago povijen, a s drugom u vazi izgledao je kao da posvećuje svoju kustodiju, kao da posvećuje novoizgrađenu crkvu. Još koji trenutak držao je ruku u vazi, a potom je izvukao stisnutu šaku, prinio je prsima i poklonio se Mehmed hanu. Sad je na svojim mršavim staračkim grudima držao dvije stisnute šake: u jednoj mu je bio križ, na crno zlatnoj vrpci, a u drugoj njegova sudbina. Onda je podignuo iznad sebe stisnutu šaku, da mu je širok rukav habita skliznuo niz ruku i otkrio mršav fratarski lakat. Mršav, visok i blijed, u svojemu franjevačkom habitu, pred Turcima je izgledao kao svetac. Još kada iznenada malo puhnu bosanski lahor te mu habit poče lepršati, izgledalo je da će se uzdići na nebo. Na Milodraževu polju nastao je tajac. Fratar Anđel obrati se sultanu. – Plemeniti i pravedni Mehmed-hane. Ja, fratar Anđel, poglavar Bosanske kustodije, redovničke 136
Fratar Anđel
pokrajine koja ima četiri samostana i kojom kao kustod upravljam, ovdje na Milodražu, između Fojnice i Visokoga, dana 28. svibnja, goda 1463. izvukao sam svoju sudbinu. Držim je čvrsto u svojoj svećeničkoj ruci. Ovo zrno u njoj, tvoja je milost, plemeniti Mehmed-hane, a moja sudbina. S obzirom da je ovo grožđe plemenito, i još iz turske pokrajine Anadolije, dozvolite mi da u vašu čast pojedem svoju sreću, koju ste mi vi namijenili! Dvorjani i sam kadija se uznemiriše. Mehmedhan podiže ruku i klimajući čalmom na glavi, sa simpatijom se nasmiješi. Blago se nakloni fratru Anđelu i odobri mu. – Fratre Anđele, kada ti je veliki Bog podario mudrost i kada toliko voliš i cijeniš grožđe iz turske Anadolije, u slast pojedi svoju sreću. Anđelu su suze samo na tren zamaglile oči, da je sultana staklasto gledao. Prinio je šaku ustima i još koji tren zrno milovao jezikom te ga, blago mljackajući, svečano progutao. – Neka učeni kadija izvuče svoju sreću, fratar Anđel svoju je, kako vidite, u slast progutao… Sreća je i ono što je u vazi ostalo – smješkao se sultan. Kadijini žuti obrazi odjednom omlohaviše i objesiše se. Problijedi i blago zadrhta. Kada pristupi stoliću s vazom i izvuče svoju sreću, i sam iznenađen sultanovom gestom, izgubljen, gledao je crno zrno grožđa, kako se mirno svjetluca na fojničkome svi137
Fratar Anđel i druge priče
banjskom suncu. Bila je to opomena kako niti jedna muka nije dovijeka. Nedaleko od turskog tabora, svilenim gajtanom udavljeni kadija u kratkim izdisajima i trzajima nogu mirno je ispraćao svoje fojničke dane i nepravedne presude donesene u njima. Mehmed-han pozvao je fratra Anđela da mu kaže još koju carsku riječ. – Mudri čovječe, fratru Anđele, sve znam. Progutao si svoju sudbinu – nasmiješio se sultan blago klimajući glavom – nadmudrio si kadiju i moje dvorjane. Ostao si živ i pobjednik i drago mi je što je ispalo tako. Arslan-kadija bi ionako bio kažnjen, jer se ogriješio o moj zakon. A sada, pošto sam ti dao svoju carsku riječ, reci mi svoje želje. – Uvaženi i pravedni Mehmed hane, poštedite nam našu kraljicu i njenu djecu, Sigismunda i Katarinu. Do toga je narodu i nama fratrima silno stalo. U djeci još jedino živi krv ubijena bosanskog kralja Stjepana. Sultan je mirno prebirao po žutu tespihu od jantara iz Arala i, podigavši jednu obrvu, koja se kao crna anadolska pijavica podvuče pod samu sultansku čalmu, za trenutak u blijedoj šaci stisnu je, kao da je brojanica u njoj već zapisala ono što će dalje biti. – Kraljicu Katarinu ću pustiti neka ide kamo ju je volja. Ona nije ni pripadala ovom nebu i pro138
Fratar Anđel
storu. Dobit će pratnju i novac i neka ide što prije. Odmah, to sam već naredio. Moji pregovarači, diplomati i izaslanici idu s pratnjom u Dubrovnik na proslavu Svetog Vlaha i nose darove. Još će im se danas priključiti i može crninu nositi, to joj je sad sudbina, jer kraljica uza slaba kralja nikad nije sigurna – s prstom kao prijetnjom i moću mahao je kao kratkom sabljom, gledajući izmjenično Anđela i Aziz-pašu. A s djecom Stjepanovom bit će ovako. S obzirom da su plemenite kraljevske krvi i da već imamo pozitivna iskustva s dovedenom djecom iz Bosne, odlučio sam ovako: sina joj Sigismunda vodim u Stambol. Ne kao danak u krvi, nego kao moga štićenika. Osobno sam već zadužio vezira na carskoj akademiji da kraljičina sina posebno školuje, uz dužno poštovanje. Neka ga čuva i pazi, ali ne mazi. U turskoj carevini, jednoga lijepog dana, to će biti jedan od velikih ljudi u Stambolu. Možda vezir, a ako bude imao hrabrosti, pameti i sreće, možda i moj nasljednik. Što se tiče njezine kćeri, neka sama izabere svoj put i neka ide kamo želi, a za početak neka ide u Dubrovnik, pomoći će joj dubrovački konzul, to smo se već dogovorili. Mudri fratre, što se tiče onih sloboda o kojima si dosta napisao i rekao, napravit ćemo ovako. Narodu ovome, pa i bilo kojem drugom, sloboda se tako ne može dati. Mogu se i trebaju vratiti svatko na svoju zemlju i posjed, jer ja nisam došao u Bosnu narod tjerati s 139
Fratar Anđel i druge priče
njegove zemlje, nego Kraljevstvo Bosansko dokinuti i zatrti i samoga kralja Stjepana, zbog neposluha, pogubiti. Kao nagradu za inteligentnu hrabrost i neprimjerenu fratarsku mudrost i odanost kada je u pitanju moj pismonoša, napisat ću ti nešto što ni u jednoj dosad osvojenoj i pokorenoj zemlji nisam napisao. Kada te je Bog stvorio tako poštena i mudra, a stalo ti je do tvoje vjere, koju poštujem kao i svoju, uzet ću tebe i tvoje fratre, samostan, kustodiju i imovinu pod zaštitu. Svojom rukom napisat ću ti ahdnamu, ili kako bi vi kristijani rekli, povelju – politički ugovor. To će biti moja povelja o slobodama danim bosanskim fratrima. I tako i bi. Uzvišeni Mehmed-han, toga goda u svibnju 1463., na Milodraževu polju, između Fojnice i Visokoga, zlatnim perom i svojom sultanskom rukom napisa: »U ime Boga! Ja, otac svih pobjeda, uzvišeni sultan Mehmed-han jamčim franjevcima slobodu rada u svom carstvu, da se izbjegli franjevci mogu slobodno vratiti – te niti moje visoko veličanstvo, niti moji veziri, niti moji službenici, niti moji podanici, niti itko od stanovnika moga carstva neka ih ne vrijeđa ni ne uznemiruje. Neka ih nitko ne napada, niti vrijeđa ili ugrožava, ni njih, ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve...«
140
Pogovor
Pogovor
Preplet legende i kronike, smrt kao nada žrtve Pisac Esad Jogić (rođen u Prijedoru, 1941. godine), živeći i radeći u Zagrebu, objavio je desetak knjiga proze i pjesništva, a javljajući se i u književnim časopisima i u književnim rubrikama dnevnika (Republika, Večernji list, Hrvatsko slovo, Glas Koncila, Smib, Behar, Most – The Bridge) prisutan je u neku ruku i u memoriji šireg čitateljstva. Stoga valja spomenuti kako je i knjiga Fratar Anđel i druge priče nastajala objavljivanjem novela i kronika, povijesnih zapisa, slijedeći piščevu namjeru da se objedinjeno pojavi u knjizi koja bi dijelove povezala u svojevrsni roman o sudbinama hrvatskoga etničkog korpusa, prije svega u Bosni ili njenom dijelu Turskoj Hrvatskoj. Osam proznih dijelova (Zvono, U Bosni, rane Isusove, Danak, Fratar Anđel, Posljednja molitva, Mirakul, Šapat sablje, Zarobljeni svatovi) tvore svojevrsnu upečatljivu mozaičku sliku hrvatske povijesti, osmanskog osvajanja i etničkih promjena u Bosni, a sve u sudbinama likova i zbivanja, kojima pisac daje izuzetnu crtu osobnosti i prilagodbe i tako ih »prenosi« iz jednoga vremenskog razdoblja u drugo, 259
Fratar Anđel i druge priče
povezujući njihove tragične ljubavi i kobne uskrate kao temeljnicu opisanih sudbina. Stoga će i zvono iz istoimene novele, koja, zapravo, obilježava i okuplja simbolična značenja i sudbine junaka (Krešimira i Fatme u noveli Danak), nastavljajući tragičnu sudbinu petnaestogodišnjeg Amara, sina Ali-paše i mlađahne Kate, kćeri Kristijana, graditelja zvona u crkvi na stijeni (novela Zvono). Esada Jogića te mladalačke ljubavi i njihova čistoća i nevinost kao da upozoravaju na tragediju koju iznova obnavlja ne samo stroga društvena hijerarhija, nego i njezini vjerski izvori, ali upravo nevinošću i predanošću svojoj ljubavi oni su, zapravo, tragični, viši znak moralne pravde, koja neprestano upozorava i na kobne posljedice surove uskrate, tragičnu povezanost slobode, koja ih vodi u smrt. Nastojeći okupiti sve silnice višestoljetno obilježenih sudbina, autor će posegnuti za dokumentacijom koju nudi kronika a posvjedočuje povijest, sve do najnovijih vremena (novela U Bosni, rane Isusove), a ona obnavljaju ne samo vjerske omraze, nego uz autorovu pomoć prepoznaje i model »uskraćene ljubavi« u djetinjstvu između mučenika, svećenika Tomislava i mobilizirane četnikinje, poručnice Mire. Esad Jogić kao pisac ne svjedoči samo o stoljetnim patnjama i osvetama, nego ih bilježi i u vlastitom vremenu, onome koje se nastavlja i u 21. 260
Pogovor
stoljeće, što ga s pravom navodi na spoznaju da je vjernost snažna »kada dijeli Isusovu sudbinu«. No bljesci stvarnih i fikcijski okupljenih zbivanja, koji obuhvaćaju daleku ali nezaboravljenu povijest, zabilježeni su u kronici Danak, koja na znalački način ocrtava ne samo sliku pokorene Bosne, nego i njezin stalan i obvezan danak u krvi, skupljanjem i odvođenjem djece koja postaju vlasništvom sultana. Danak je istovremeno kroničarski precizan opis, usmjeren na sudbinu majke (Marije) i sina (Krešimira), da bi se kronika »uselila« u legendu, a uza žrtvu ljubavi nastavila živjeti, proslavljajući onaj život koji na kraju omogućava tek – smrt. Jogić ukazuje da kronika i njezina vezanost uz legendu, kao i u početnoj noveli (Zvono) jedino smrću »osvaja« slobodu uskraćene ljubavi, a tako izborena smrt obilježava i prepoznaje vrijeme legendarnih i zbiljskih uskrata. Pisac je i naznačio da se njegova poetika ravna prema surovoj stvarnosti i surovoj legendi. Dapače, slika crkve na klisuri, koju na početku knjige izrađuje slikar, samo je uporište piscu i njegovu ulaženju u legendu. Stoga »legenda ulazi i u pisanje«, tako da se preporučuje »čitati sliku kao abecedu«! Novela koja se složenom radnjom oslanja na posljednje dane bosanskoga kralja Stjepana (Fratar Anđel) istovremeno je i stvarna i simbolična legenda o franjevačkoj hrabrosti da od sultana Mehme261
Fratar Anđel i druge priče
da osvajača izbori osnovna prava na život i sigurnost, koja je neostvariva tamo gdje »vjerska netrpeljivost postaje vrlina«, ali se za to mora izboriti lukavstvom, znanjem i sposobnošću da pronikneš i tuđa lukavstva i okreneš ih u vlastitu korist! Pisac je jezično, pripovjedno i »običajno« suveren znalac sudbine glavnih junaka, često dijeleći i sućut nad njihovim nevoljama, pa i u zbivanjima koja je sam zapisivao i koristio ih u svojoj »knjizi od vremena«. Stvarajući čitave pripovijetke medaljone, u kojima izrastaju likovi koji ne samo što označavaju osobine razdoblja i vremena, nego ga obnavljaju jezikom priče, ali i znalačkim opisom likova i zbivanja, Esad Jogić postiže vrhunsko jedinstvo legende, zbilje i moderne prozne naracije, postižući kod čitatelja ne samo prepoznavanje vremena nego i njegova središnja sudbinska značenja. U knjizi su neki dijelovi koje slobodno možemo uvrstiti u žanr pjesme u prozi, kao Posljednja molitva i Mirakul. Mirakul je svojevrsna poema rijeci Plivi, koju pisac vrhunski ugrađuje kao središnju topografiju mitskoga jedinstva prirode i čovjeka, nad kojim bdije poganski bog Mitra, čija se obnoviteljska vjera ugradila u bogumilske stećke i arhajsku narav Bosne. Jogić spominje »vlastitu žrtvu« koju Pliva prinosi kako bi »sva njezina ljepota bila u njezinoj žrtvi«, tako da joj se ispunila želja da joj »brzaci, njene rasple262
Pogovor
tene kose i dandanas svojom tvornom moći okreću vodenice koje šute i melju žito boga Mitre… Tako je Pliva svojom božanskom žrtvom postala vrijeme koje povezuje sve što se žrtvovalo bogu Mitri. Svega što je živjelo. Svega što je bilo, i što jeste i što će dok je svijeta u mirakulu biti…« U sudbini Bosne pisac neprestano osjeća i razotkriva i prastare, mitske temelje; zbilja, stvarnost priziva privid, kako bi dostigla vlastitu istinu, a ona se raspoznaje kao dvojba mitske prirode i čovjeka: »Kojim tokom Bogu ususret?« Zelenilo i silna voda kao da neprestano ispiru mrak i daju tajne snage životu koji je neprestano ugrožen. Upravo sukob svjetova i vjera, ali isto tako i ljudska želja za životom vrijednim pravde i dobrote, prepliću se sve do zadnjih kronika (Šapat sablje, Zarobljeni svatovi) s onom mjerom koju je autor znalački uložio u istinitost svoje poruke. Ona je dio nade kako se u životu ostvaruje pravda i za one najponiženije i najugroženije, jer uvijek postoji utješan zagrljaj smrti, koji će tu nadu učiniti vječnom. Dr. sc. Branimir Bošnjak
263
Sadržaj Epitaf........................................................................... 5 Zvono......................................................................... 7 U Bosni, rane Isusove............................................ 39 Danak....................................................................... 69 Fratar Anđel.......................................................... 109 Posljednja molitva................................................ 141 Mirakul.................................................................. 159 Šapat sablje............................................................ 169 Zarobljeni svatovi................................................ 217 Pogovor................................................................... 259 Tumač turcizama i manje poznatih riječi............... 265 Napomena o piscu................................................... 267
271
Fratar Anđel i druge priče
Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i »Jutra poezije«. Objavio je deset knjiga proze i poezije. Objavljuje prozu i poeziju u listovima, revijama i književnim časopisima: Republika, Večernji list, Hrvatsko slovo, Glas Koncila, Smib, Behar, Most – The Bridge. Prevođen je na druge jezike. Uvršten je u antologije i enciklopedije. Živi i radi u Zagrebu.
Mislio je i pitao se smije li svećenik plakati, je li to mudro u takvoj prigodi, kada je molitvom najbliže Bogu, da mu se rađa suza. Osjećao je i hrabrio se, kada se njegovo kraljevstvo ruši, i fratru se može dogoditi suza. Ta bol koju je nosio u sebi i poštena suza što mu se njihala na bradi kao kandilo fratarske sudbine, bila je jača i potrebnija od mudrosti.
E S AD J OG IĆ
Esad Jogić rođen je 11. svibnja 1941. u Prijedoru, gdje je stekao osnovno obrazovanje. Godine 1984. diplomirao je na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, drugi u klasi, postavši prvi diplomirani grafički inženjer u Bosni i Hercegovini.
Moleći se za kraljicu, otkinu mu se suza. Suza kao zvončić i praporac, glasnik duše fratra. Skliznu mu niz bijel, ispijen obraz i ostade visjeti na isturenoj bradi kao nekontrolirani uzdah ili trenutak slabosti. Kao krijesnica bosanskog fratra koja hoće prosvijetliti tu tešku tamu bosansku.
E S A D J O GI Ć Iz pogovora
Fratar Anđel i druge priče
ISBN 978-953-241-281-9
www.glas-koncila.hr
Cijena: 120 kn
Glas Koncila
...Upravo sukob svjetova i vjera, ali isto tako i ljudska želja za životom vrijednim pravde i dobrote, prepliću se sve do zadnjih kronika s onom mjerom koju je autor znalački uložio u istinitost svoje poruke. Ona je dio nade kako se u životu ostvaruje pravda i za one najponiženije i najugroženije, jer uvijek postoji utješan zagrljaj smrti, koji će tu nadu učiniti vječnom. dr. sc. Branimir Bošnjak
Fratar Anđel i druge priče
Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i »Jutra poezije«. Objavio je deset knjiga proze i poezije. Objavljuje prozu i poeziju u listovima, revijama i književnim časopisima: Republika, Večernji list, Hrvatsko slovo, Glas Koncila, Smib, Behar, Most – The Bridge. Prevođen je na druge jezike. Uvršten je u antologije i enciklopedije. Živi i radi u Zagrebu.
Mislio je i pitao se smije li svećenik plakati, je li to mudro u takvoj prigodi, kada je molitvom najbliže Bogu, da mu se rađa suza. Osjećao je i hrabrio se, kada se njegovo kraljevstvo ruši, i fratru se može dogoditi suza. Ta bol koju je nosio u sebi i poštena suza što mu se njihala na bradi kao kandilo fratarske sudbine, bila je jača i potrebnija od mudrosti.
E S AD J OG IĆ
Esad Jogić rođen je 11. svibnja 1941. u Prijedoru, gdje je stekao osnovno obrazovanje. Godine 1984. diplomirao je na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, drugi u klasi, postavši prvi diplomirani grafički inženjer u Bosni i Hercegovini.
Moleći se za kraljicu, otkinu mu se suza. Suza kao zvončić i praporac, glasnik duše fratra. Skliznu mu niz bijel, ispijen obraz i ostade visjeti na isturenoj bradi kao nekontrolirani uzdah ili trenutak slabosti. Kao krijesnica bosanskog fratra koja hoće prosvijetliti tu tešku tamu bosansku.
E S A D J O GI Ć Iz pogovora
Fratar Anđel i druge priče
ISBN 978-953-241-281-9
www.glas-koncila.hr
Cijena: 120 kn
Glas Koncila
...Upravo sukob svjetova i vjera, ali isto tako i ljudska želja za životom vrijednim pravde i dobrote, prepliću se sve do zadnjih kronika s onom mjerom koju je autor znalački uložio u istinitost svoje poruke. Ona je dio nade kako se u životu ostvaruje pravda i za one najponiženije i najugroženije, jer uvijek postoji utješan zagrljaj smrti, koji će tu nadu učiniti vječnom. dr. sc. Branimir Bošnjak