SVETI JOSIP by Glas Koncila

Josip Beljan

SVETI JOSIP

ŽI V OT I L IK P O B IB L IJ I I T R A D IC IJ I

»Josephum nemo digne laudare poterit.« »Josipa nitko neće moći dostojno slaviti.« (Sv. Efrem Sirijski, crkveni naučitelj)

Josip Beljan

SVETI JOSIP

ŽIVOT I LIK PO BIBLIJI I TRADICIJI Glas Koncila, Zagreb, 2011. Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 326; faks: 01/4874 328 e-mail: web-izlog@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika: Nedjeljko Pintarić, urednik Biblioteka: Uzori vjere. Knjiga 4 Biblijska redaktura: prof. dr. Marko Matić, DI Naklada: 200 primjeraka ISBN 978-953-241-164-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 692270

Josip Beljan

SVETI JOSIP ŽIVO T I LIK PO BIBLIJI I TRADICIJI

2. izdanje

Glas Koncila Zagreb, 2011.

SADRŽAJ PREDGOVOR

Prvi dio

Ž IVOT S V E TO G A J O S I PA

UVOD

I. PRVO RAZDOBLJE JOSIPOVA ŽIVOTA

1. Josipova domovina i narod

2. Josipov grad – Nazaret

3. Josipovo rođenje i djetinjstvo

4. Josipovo školovanje

5. Josipova zaručnica Marija

6. Josipovo zaručivanje Marijom

7. Josipova sličnost s Marijom

8. Josip – mladić a ne starac

9. Josip u anđelovu navještenju Mariji

10. Navještenje Isusova začeća Elizabeti

11. Josipova čežnja za Marijom

12. Josipova duševna borba

II. DRUGO RAZDOBLJE JOSIPOVA ŽIVOTA

1. Anđelovo navještenje Josipu

2. Josipovo vjenčanje Marijom

3. Josip u braku s Marijom

4. Josip putuje na popis u Betlehem

5. Josip traži prenoćište u Betlehemu

6. Josipova priča Jišaju

7. Josip prima sveta Tri kralja

8. Josip obrezuje dijete

9. Josip odlazi iz Betlehemske špilje

101

10. Josip kod Zaharije u Ain Karimu

104

11. Josip prikazuje Isusa u Hramu

109

12. Josip spašava Isusa i Mariju

113

III. TREĆE RAZDOBLJE JOSIPOVA ŽIVOTA

121

1. Josip vraća Isusa i Mariju iz Egipta

121

2. Josip – tesar u Nazaretu

128

3. Josip vodi 12-godišnjeg Isusa na Pashu u Hram

134

3.1 Isusovo bogojavljenje Josipu i Mariji u Hramu

4. Josip u vrijeme 18-godišnje šutnje 4.1 Josip učitelj Učitelju 4.2 Josipova vjera na kušnji svakodnevice

139

145 148 152

5. Josipova smrt

157

6. Josipovo uskrsnuće

166

Drugi dio L I K S V E TO G A J O S I PA

169

UVOD

170

I. JOSIP U STAROM ZAVJETU

172

1. Josip u Božjem naumu od početka

172

2. Josip – »čovjek Božjeg povjerenja«

183

3. Josip Egipatski – slika sv. Josipa

187

II. JOSIP U NOVOM ZAVJETU

191

1. Josip – potomak kralja Davida

191

2. Josip – zaručnik i muž po Duhu Svetome

197

3. Josipova djevičanska ženidba

202

4. Josip u procjepu tjeskobe ljubavi

209

5. Josip – otac Isusov

215

5.1 Josip – otac po Duhu Svetome

221

6. Josipovo dvostruko očinstvo

225

7. Josip – svetac Božji

231

8. Josip – mistik Božji

234

9. Josip – sluga Božji

236

10. Josip – siromah Božji

239

11. Josip – pravednik Božji

241

12. Josip – uzor vjernika

246

III. JOSIP U BOGOSLOVLJU

249

1. Josip i crkveni oci

251

2. Josip i biblijski apokriﬁ

256

2.1 Starozavjetni apokriﬁ

258

2.1.1 Svete legende i opomene

260

2.1.2 Pobožnost esena

261

2.1.3 Starozavjetne apokalipse

261

2.1.4 Promidžbeni spisi u Egiptu

262

2.2 Novozavjetni apokriﬁ

263

2.2.1 Apokrifna evanđelja

268

2.2.2 Apokrifne poslanice

276

2.2.3 Apokrifna djela apostolska

277

2.2.4 Apokrifne apokalipse

277

2.3 Glagoljski apokriﬁ

281

3. Pitanje magâ i zvijezda

283

4. Pitanje Josipove djece

286

5. Josip i teolozi

292

5.1 Josipov pravi i djevičanski brak s Marijom

292

5.1.1 Eklezijalno značenje

295

5.2 Josip u povijesti spasenja

296

6. Povijesni put nauka i kulta o sv. Josipu

298

6.1 Mariologija i josipologija

298

6.2 Josipov i Marijin kult

299

6.2.1 Opadanje u doba prosvjetiteljstva

300

6.2.2 Kriza u pokoncilskom razdoblju

301

7. Josipov govor šutnje

302

8. Simpoziji o sv. Josipu

307

Treći dio Š TO VA N J E S V E TO G A J O S I PA

309

UVOD

310

I. PODRIJETLO JOSIPOVA ŠTOVANJA NA ISTOKU

314

1. Josipovi najstariji tragovi u Egiptu i Palestini

315

1.1 Josipovi tragovi u Egiptu

315

1.2 Josipovi tragovi u Palestini

317

2. Josipov najstariji kult

321

2.1 Josipovi spomendani i blagdani

322

2.2 Josipovi hvalospjevi u liturgiji Istoka

324

II. PODRIJETLO JOSIPOVA ŠTOVANJA NA ZAPADU

327

1. Josipove relikvije, ali ne kosti

327

2. Pobornici Josipova štovanja

331

3. Josipovo štovanje i pape

336

4. Josip – patron Crkve

348

5. Josip – zaštitnik Hrvatske

357

6. Josipovo štovanje i pučka pobožnost

365

III. JOSIPOV MOĆNI ZAGOVOR KOD BOGA

369

1. Josip – pomoćnik u zemaljskim potrebama

372

1.1 Josip – pomoćnik Crkve

374

1.2 Josip – pomoćnik za sretan brak i obitelj

383

1.3 Josip – pomoćnik u raznim nevoljama života

390

2. Josip – pomoćnik u duhovnim potrebama

399

2.1 Josip – pomoćnik za duhovna zvanja

399

2.2. Josip – pomoćnik za duhovna obraćenja

404

2.3 Josip – pomoćnik umirućima i dušama u čistilištu

407

UMJESTO POGOVORA

413

POPIS KRATICA

414

LITERATURA

417

KAZALO IMENA

427

BILJEŠKA O PISCU

437

DODATAK

439

Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu 8

PREDGOVOR

oj prvi susret sa sv. Josipom bio je na krštenju, kad su mi moji roditelji, Ante i Anđa rođ. Crnković, dali ime Josip, koje je u sakramentu krštenja prvi izgovorio župnik don Ilija Rezo. Josip (Jozo) je bilo ime i mojemu djedu po majci, kojega su svi od milja zvali »did Jozica«. Bio je prakaratur, crkveni odbornik. Živio je kršćanski, zdravo i pobožno 94 godine. Najveća mu je »psovka« bila poštapalica: »Molim te, brate!«. Pobuda ovom djelu bila je moja zahvalnost najvećemu svecu, koji je postao moj zaštitnik u životu i moćni zagovornik kod Boga, i šutnja u kojoj se još uvijek nalazi njegov lik u teologiji. Osnovu za pisanje ove knjige čine biblijska mjesta koja govore o sv. Josipu, tradicija Crkve i moj osobni duhovni odnos prema njemu. Služio sam se i literaturom, stručnom i nabožnom, od svetih otaca i apokrifa, preko teologa i učenja papa, do mističnih objava, štovanja i primjera uslišanja. Pritom poimence ističem knjigu »Život sv. Josipa« hrvatskog autora dr. Josipa Pazmana. Na tom temelju gradio sam svoje duhovno-teološko »viđenje« sv. Josipa. Prvi dio, Život svetoga Josipa, romansirana je povijest sv. Josipa, koja slijedi biblijska mjesta i događaje kako su nam ona zapisana u Novom zavjetu, koji su se stvarno dogodili i u kojima je sv. Josip izravno sudjelovao. Literarni dekor je odabran; može biti upravo takav kakav je donesen, ali isto tako i drugačiji, u drugom ruhu i u drugim bojama, budući da se radi o liku sv. Josipa, o kojem se nikad dosta neće moći reći. Pritom sam razmišljao o njihovu značenju za povijest spasenja imajući u vidu starozavjetnu pozadinu na koju se ona odnose i na kojoj se temelje. Drugi dio, Lik svetoga Josipa, prikazan je na znanstveni način. Portret je biblijski i teološki, sačinjen na iskazima Svetog pisma i teologije, s posebnim osvrtom na apokrife koji su utjecali na stvaranje Josipova lika, i u teologiji i u štovanju, koji u mnogočemu nema uporište u Bibliji. Treći dio, Štovanje svetoga Josipa, prikazuje razvoj njegova štovanja u Crkvi i pokazuje nam kako je Božji narod od samog početka prepoznao njegovu ulogu u Isusovu djelu spasenja i u njemu vidio ne samo glavu Svete Obitelji u Nazaretu, nego i kao glavu velike obitelji koja se zove Crkva, za koju se on također s neba brine, iskusivši njegov moćni zagovor u raznim nevoljama i potrebama. 9

Interes za sv. Josipa pojavljuje se kasno u Crkvi, dok se zanimanje za Mariju, Majku Isusovu, pojavljuje već krajem prvog stoljeća kršćanstva, pa se s pravom smije zaključiti da je napokon došlo vrijeme da se tom, poslije Marije, najvećem Božjem izabraniku i ugodniku obrati primjerena pozornost, ne samo teologije nego i cijele Crkve, kojoj je on duhovni glavar, kao što je nekad bio vidljiva glava Svete Obitelji – te Pracrkve u Nazaretu. Izidor iz Isla, učeni teolog i propovjednik iz 16. st., proročanski je napisao: »Bog je uzvisio i proslavio svetog Josipa na slavu svojega Imena, postavivši ga Poglavarom i Zaštitnikom Vojujuće Crkve. Njegova slava niti izdaleka nije dosegla svoj vrhunac. Kao što prije Posljednjeg suda svi narodi moraju upoznati Ime, te se pokloniti i častiti jedinoga istinskoga Boga, tako moraju častiti i dugo skrivene, a opet neprocjenjive darove kojih je sveti Josip bio primateljem. Da, njemu će biti dani svi darovi. U tom će povlaštenom vremenu Gospodin podariti pronicaviju inteligenciju umovima i srcima svojih odabranika; ona će tada pretraživati srce svetog Josipa, da bi tamo pronašla divljenja dostojno blago, kakvo patrijarsi Starog zakona nikad nisu našli niti mu se nadali. Taj će veličanstveni izljev svjetlosti i slave biti posebnim djelom svetih anđela. Tako će onaj koji je prvi među Svetima na Nebu i na zemlji zauzeti prvo mjesto koje mu pripada.«1 Na Crkvi je da, potaknuta Duhom Svetim, pokrene ovaj projekt o sv. Josipu koji je – vjerujem – Bog predodredio za naše vrijeme. U tom smislu želi ovo djelo biti poticaj i doprinos. Ukazujući na veliko značenje sv. Josipa u povijesti spasenja, želio bih također pobuditi zanimanje vjernika za najveći lik među svetima, da bismo ponovno otkrili važnost pobožnosti prema sv. Josipu upravo u današnjem vremenu, kad je ugrožena najveća svetinja našeg naroda – obitelj i najvažnija ustanova jednog zdravog društva – brak. On je, naime, bio zaštitnik Svete Obitelji, on je zaštitnik svete Crkve, on je zaštitnik hrvatskoga naroda, kojega je hrvatski sabor davne 1687. godine »jednoglasno« izabrao i proglasio. Nije ovo prva pisana riječ o sv. Josipu kod nas. O njemu je već objavljeno nekoliko kratkih životopisa i nabožnih knjižica, uglavnom prijevoda sa stranih jezika. Ali je ovo, svakako, prvi hrvatski 1 ISIDORUS DE ISOLANIS, u ANN sister BARBARA, “Srce Svetog Josipa”, The Maryfauthful, 3/1999., str. 35.

ANTE ORLIĆ

pokušaj da se cjelovito obradi život i lik sv. Josipa na temelju Biblije i tradicije, kako s obzirom na njegov život i lik, tako i s obzirom na njegovo štovanje u Crkvi. Neka ova knjiga pomogne svakomu vjerniku da što bolje upozna suvremenost lika sv. Josipa, koji utjelovljuje one istinske veličine čovjekova duha koje je svijet potisnuo i zaboravio: veličine njegove vjere, pouzdanja, poslušnosti, predanosti, požrtvovnosti, radinosti, poniznosti, šutljivosti, vjernosti. Time će više upoznati i onu stvarnost u koju nas sve želi uvesti Onaj koji je »radi nas i radi našega spasenja sišao s Nebesa« i postao čovjek – Isus Krist: da na zemlji živi i navijesti tu stvarnost, da kao čovjek umre i uskrsne za tu stvarnost, da nam ju na taj način zasluži i da nam tako omogući da po vjeri, poput Josipove, i mi uzmognemo prijeći preko granice smrti i ući u »obećanu zemlju«, u stvarnost Božjega kraljevstva koju predstavlja lik Bogočovjeka Isusa, kojemu je sv. Josip bio otac na zemlji. Autor

Prelog

Prvi dio

ŽIVOT SVETOGA JOSIPA

Sisak - Galdovo

UVOD

zvori o životu sv. Josipa jesu kanonska evanđelja i – uz zadršku – apokrifni spisi koji su nastali na kršćanskom Istoku. Tomu treba pridodati neke kršćanske predaje i spominjanja kod pisanja crkvene povijesti. Evanđelja malo govore o sv. Josipu; tek ga uzgredno spominju u svezi s Isusovim rođenjem i djetinjstvom. Ti iskazi su u službi poruke spasenja Isusa Krista, Sina Božjega i potomka Davidova. Svjedočanstva o sv. Josipu, kako ona teološka, tako i ona pučko štovalačka, razasuta su kojekuda, i vremenski i fragmentarno. Ni dandanas ne postoji nikakav teološki kompendij o ulozi i značenju sv. Josipa u Božjemu naumu spasenja. Njegova nas povijest ne bi uopće zanimala kad on ne bi bio povezan s Isusom i Marijom, s otajstvom utjelovljenja i otkupljenja. Zato pisati o sv. Josipu znači teološki razmišljati i tumačiti njegovu ulogu u Božjem planu spasenja ljudskog roda po Isusu Kristu, koji je postao čovjek u ljudskoj obitelji u Nazaretu. Bez toga bi se njegov životopis sastojao samo od nekoliko podataka koji se nalaze u evanđeljima. O njemu se jedino na taj način može govoriti. Stoga govoriti o sv. Josipu znači govoriti o Isusu i Mariji, o Božjoj ekonomiji spasenja. S tim u svezi, možda je sv. Bernardu iz Clairvauxa uspjelo reći ono najbolje što je dosad rečeno o sv. Josipu. Bog ga je, kaže on, pozvao da preuzme najveću odgovornost na zemlji: da skrbi o njegovu Sinu i Majci njegovoj. On se tomu odazvao potpunom vjerom i povjerenjem u Boga da će to moći izvršiti jer to Bog traži od njega.2 Apokrifi o njemu, doduše, dosta pišu, ali se na njih ne možemo osloniti jer im je vjerodostojnost upitna. Tekstovi prvih crkvenih pisaca koji o njemu govore – sv. Justina, sv. Ireneja, Tertulijana i drugih – ne pružaju dovoljno građe za njegov životopis, kao ni crkveni spisi i dokumenti koji su o njemu do danas objavljeni. Stoga je pitanje na mjestu: Je li onda uopće moguće pisati životopis sv. Josipa? Ali ono što imamo, a to je njegov lik i uloga u povijesti spasenja, velika je i neiscrpna riznica, o čemu se ne samo može, nego i mora pisati, da bismo ga što više upoznali i uzljubili kao onoga ko-

2 Usp. B. MARTELET, Josip iz Nazareta. Čovjek povjerenja, Nacionalno svetište sv. Josipa, Karlovac, 1996., str. 8.

jemu, poslije Isusa i Marije, pripada najveća čast i štovanje među svim svetima. Stoga ovaj životopis, koji donosimo u prvom dijelu, nema strogo znanstveno – povijesnu pretenziju, nego više teološko – duhovnu inspiraciju o Josipu u Božjem planu spasenja ljudskog roda. Ovaj romansirani životopis slijedi biblijska mjesta i događaje u kojima je sv. Josip izravno sudjelovao. Na temelju tih događaja smijemo s pravom razviti sve ono što oni u sebi sadrže i što iz njih proizlazi, otkrivajući sve ono što se jamačno zbivalo u njegovoj duši. Svjestan sam da će sve što se s tim u svezi kaže uvijek biti premalo, s obzirom na bogatstvo koje sadržava ta neprocjenjiva škrinja koja se zove Josip. U njemu sve ima svoje uporište, nije plod mašte, nego je samo pokušaj da se barem nešto kaže o sakrivenom blagu koje je zakopano u njemu. Uloga koju je on odigrao na zemlji, nastavlja se na drugačiji način na nebu u ostvarivanju našega spasenja. Stoga će ovdje biti govora o Josipu kao izravnom sudioniku i svjedoku najvećeg događaja za Boga i za čovjeka, o uzvišenoj zadaći onoga koga je Bog »izabrao za čuvara svojih najvećih dragocjenosti«3, kako nam to posreduju pisani izvori, u prvom redu evanđelja. »Upravo u tom otajstvu Josip Nazarećanin, ‘sudjelovao’ je kao nijedan drugi čovjek, izuzevši Mariju Majku utjelovljene Riječi. On je zaista osobno u tom zajedno s njom sudjelovao.«4

PIO IX., Quemadmodum Deus, u Acta, V (1870) 282.

IVAN PAVAO II., Otkupiteljev čuvar (= OČ), Nacionalno svetište sv. Josipa, Zagreb, 1989., br. 1. 4

I. PRVO RAZDOBLJE JOSIPOVA ŽIVOTA Prvo razdoblje Josipova života obuhvaća vrijeme od njegova rođenja, preko upoznavanja i zaruka s Marijom, do okončanja njegove duševne borbe zbog neočekivanih događanja s njegovom dragom zaručnicom. Ovomu prethodi prikaz Josipove domovine Palestine i njegova izraelskog naroda, koji je izabrani Božji narod. 1. JOSIPOVA DOMOVINA I NAROD

Josipova domovina je Palestina a Izraelci njegov narod, koji je potekao od Abrahama, Izaka i Jakova. Po ovome posljednjem narod će dobiti ime izraelski narod a zemlja ime Izrael (usp. Post 32, 28 – 29). Zbog spasenjskih događaja koji su se u njoj zbili, Palestina po njima dobiva razna imena: »Obećana zemlja«, »zemlja Kanaanaca«, zemlja u kojoj »teče med i mlijeko«, Sveta zemlja, Isusova domovina, i konačno današnje Erec Israel (1948.). Bog je tu zemlju obećao Abrahamu i njegovu potomstvu za svagda (usp. Post 15 i 17). Riječ Palestina grčki je naziv i dolazi od primorskih stanovnika Filistejaca, koji su se zvali Pelištim. U drugom tisućljeću prije Krista zemlja se zvala Amurru (zemlja Amorejaca) ili Aharru (zapadna zemlja), kako su ju zvali Asirci, Babilonci, Elamci i stanovnici Mezopotamije. U Svetom pismu Starog zavjeta ona se zove »Kanaan«, zatim »zemlja Hebreja«, »Obećana zemlja«, »zemlja Izraelaca«. Nakon babilonskog sužanjstva zvat će se samo »Judeja«. U grčko-helenističko-rimsko doba prevladava naziv Palestina, koji će ostati do danas iako se ona politički naziva Izrael. Palestina je zemljopisno, prirodno podijeljena na zapadnu Palestinu ili Cisjordaniju i istočnu Palestinu ili Transjordaniju, između kojih se proteže duga dolina rijeke Jordana s Tiberijadskim jezerom i Mrtvim morem, a nastavlja se sve do Akapskog zaljeva na Crvenome moru. Ovakav oblik zemlje uvjetuje i tri različita suptropska klimatska pojasa: suptropski-mediteranski pojas, uz obalu Sredozemnog mora od Naharija do Gaze, suptropsko-kontinentalni pojas na gorskim lancima od Dana do Beeršebe, i suptropsko-tropski pojas, u dolini rijeke Jordana, Mrtvog mora i Wadi Arabe do Akapskog zaljeva na Crvenome moru. Odlike ove klime su vruća ljeta i blage zime te 16

velike razlike u temperaturi između dana i noći. Zahvaljujući svojem položaju i klimi, u Palestini, zapravo, samo su dva godišnja doba: kišno doba, od studenog do svibnja, i suho doba, od svibnja do listopada. Posebna je značajka Palestine spust zemlje ispod razine Sredozemnog mora, i to duž doline Celesirije i rijeke Jordana, dok je Galilejsko jezero 200 a Mrtvo more čak 400 metara ispod razine mora. Palestina je bila nastanjena od pradavnih vremena. Na temelju arheoloških iskapanja pronađen je njezin najstariji stanovnik tzv. homo Galilaeus, koji potječe iz doba srednjeg paleolitika (stariji period kamenog doba), kao i naš krapinski čovjek. Od četvrtog tisućljeća prije Krista Palestina je bila dosta gusto naseljena od raznih plemena jer je zemlja bila lijepa, bogata i plodna. Pošto se Palestina nalazi na križanju velikih starih civilizacija i kultura, oduvijek je bila plijen mnogih osvajača: najprije Egipćana, Asiraca, Babilonaca i Perzijanaca, zatim dolaze Grci, Rimljani, pa opet Perzijanci, Arapi – Mameluci, križari, ponovno Arapi i konačno Turci Seldžuci, koji su skoro šest stoljeća vladali Palestinom. Tako palestinski narod, izuzev države sinova Izraelovih, nije gotovo nikad u povijesti bio politički samostalan.5 »Po dolasku Abrahama (oko 1850. pr. Kr.) i njegovih potomaka u tu zemlju –’obećanu zemlju’ – uslijedila su stoljeća i stoljeća njezina osvajanja i zaposjedanja, formiranja izraelskog naroda, njegovih lutanja i stradanja, međusobnih sloga i nesloga, krvavih ratova sa starosjediocima i s novim osvajačima, izgnanstva i sužanjstva, pustošenja i obnova, poniženja i slave. U vrtlogu tih tisućljetnih zbivanja uvijek je bila presudna vjernost ili nevjernost ‘izabranog naroda’ Jahvi, no on ga nije nikada napustio, a sam narod nije nikada izgubio nadu u dana obećanja. Čuvao je Bog to Abrahamovo potomstvo, taj ‘izabrani narod’ i njegovu zemlju, vratio ga u nju izbavivši ga iz egipatskog ropstva po Mojsiju, doveo ga do jedinstva i slave, posebno pod kraljem Davidom, slao mu, kada to zbog nesloge i nevjere bijaše potrebno, suce – upravitelje i proroke, ponovno ga oslobodio iz babilonskog sužanjstva, bdio nad njegovim ‘ostatkom’… Taj narod ipak konačno gubi svoju slobodu, a za mnogo vremena i svoju zemlju. Definitivnu su mu sudbinu zapečatili Rimljani, koji 63. godine prije Krista osvajaju i sam Jeruzalem i Palestinu pretvaraju u rimsku provinciju.«6 5

Usp. A. REBIĆ, Vodič po Svetoj zemlji, KS, Zagreb, 1988., str. 16 – 18.

Z. ZLODI, Sv. Josip. Zaručnik blažene Djevice Marije i čuvar Isusov, Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, Zagreb, 2003., str. 23 – 24.

U toj i takvoj Palestini Josip je ugledao svjetlo dana kao sin od Boga »izabranog naroda«, kao potomak velikoga kralja Davida. No današnji Izrael ne obuhvaća svu nekadašnju staru zemlju Palestinu; jedan njezin velik dio na istoku pripada Jordanu, a jedan manji dio na sjeveru pripada Libanonu. U skoroj budućnosti bit će proglašena i Palestinska država, kojoj će pripasti velika područja današnjeg Izraela: Judeja, Samarija, zapadna obala Jordana i područje Gaze na Sredozemnom moru. Palestinu čini danas onaj dio Azije koji se prostire od Libanona i Sirije na sjeveru, do Akapskog zaljeva u Crvenome moru na jugu. U svemu oko 260 km duljine i 150 km širine, na putu između Mezopotamije i Egipta. Zbog svojega strateškog položaja uvijek je bila meta osvajača i političkih interesa, zemlja koja je teološko mjesto Božje objave par excellence, zemlja po kojoj je Bog kao čovjek hodao, propovijedao i bio ubijen za spasenje ljudskog roda. U doba Starog zavjeta i u Isusovo doba Palestina je bila šumovita zemlja. Nažalost, česta vojna pustošenja i druga uništavanja potpuno su ju ostavila bez šuma, učinila su ju pustinjskom zemljom. Suvremeni je Izrael na mnogim mjestima ponovno pošumio zemlju. Koristeći vode iz Galilejskog jezera, natapa svu zemlju unutar svojih granica, uključujući i pustinju Negeb. Tako su stvorene pretpostavke da, uz sunce, marljivost i znanost, pretvore pustinju u cvjetne vrtove, plantaže voćaka i povrća te u nepregledne oranice, na kojima uspijeva sve, od žitarica do pamuka. »Čini se da je Palestini s njezinom burnom poviješću, kao i s nezaobilaznim raskršćem svjetskih putova, kultura i religija, bilo dano da i sa svojom konfiguracijom, onom, s jedne strane, pitomih brežuljaka i visokog Hermona, plodnih ravnica i zelenih oaza, nemirnih brzica i mirnog tijeka Jordana, plavih jezera i Sredozemnog mora, te onom, s druge strane, zastrašujućih pustinjskih predjela, golih masiva, strmih litica, opasnih klanaca, jezivih tišina Mrtvoga mora… bude slika i odraz svekolike raznolikosti ove naše Zemlje, koju je Stvoritelj tako čudesno uobličio i ukrasio. I kako bi bilo lijepo na njoj živjeti, baš kao u ‘Zemaljskom raju’, da čovjek svojom grješnošću nije tu Zemlju pretvorio u dolinu suza i patnje«.7

ISTO, str. 25.

2. JOSIPOV GRAD – NAZARET

Dva su grada vezana uz sv. Josipa: Nazaret i Betlehem. Nazaret se nalazi na sjeveru Palestine, u pokrajini Galileji, dok se Betlehem nalazi na jugu Palestine, u pokrajini Judeji. »Sv. Jeronim misli da naziv tog mjesta dolazi od riječi neser, što znači cvijet, dok bi prema sirijskom imenu grada Nasrat, ili prema hebrejskom Nasreth imao značenje stražar. Odgovara mu jedno i drugo, jer se doista poput cvijeta smjestio na blagim obroncima galilejskog gorja, a s oko 400 metara nadmorske visine kao stražar bdije nad svom okolicom«.8 Zaista, na sjeveru nizine Jesreel, skriven u dolini Galilejskog gorja, Nazaret se doimlje lijep kao slika na platnu. U kršćanstvu će prevladati cvijet kao značenje imena zbog Marije, koja je krasan cvijet, ruža rumena. Nazaret je bio nastanjen u 3. tisućljeću prije Krista, u brončano doba. Budući da je 10 km bio udaljen od prastare Vie Maris, nikad nije imao neko strateško značenje. Po Markovu evanđelju, gdje se prvi put spominje (Mk 1, 9), dobiva ime »čuvara« skrovitog Isusova života. U Josipovo vrijeme grad je mogao imati oko 800 stanovnika. Bio je, dakle, malo selo. Evanđelje ga ipak naziva »gradom« (Mt 2, 23; Lk 1, 26; 2, 4. 51). Najvjerojatnije zbog tvrđave koja je služila za obranu. U malome i pretežno seoskome Nazaretu ljudi su se uglavnom bavili poljoprivredom i stočarstvom, za što su postojali dobri uvjeti: plodna polja, vinogradi, maslinici, voćnjaci, pašnjaci i šume. Prerada se obavljala u kući. U kućnoj radinosti pravila se također vunena tkanina i tapeti, obuća i odjeća. Malo je bilo posebnih zanatlija jer se sve više – manje imalo u vlastitom domaćinstvu. Možda pokoji sedlar, lončar, klesar, kovač, zlatar ili drvodjelja. Jedan je od njih bio sigurno Jakov, otac Josipov, jer se zanat u to doba većinom prenosio s oca na sina. Nazaret se ne spominje u Starom zavjetu, ali zato u Novom zavjetu zauzima prvorazredno mjesto jer tu s Navještenjem Gospodnjim počinje Novi zavjet. Izaija proriče već u osmom stoljeću prije Krista: »U prvo vrijeme Jahve obescijeni zemlju Zebulonovu i zemlju Naftalijevu, ali u posljednje vrijeme on će proslaviti Put uz more, s onu stranu Jordana, Galileju pogansku. Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku: one što mrklu zemlju obitavahu 8

ISTO, str. 27.

svjetlost jarka obasja.« (Iz 8, 23 – 24) Ta svjetlost – Isus Krist – zasjala je doduše u Betlehemu, ali je ona obasjala i proslavila Galileju, u kojoj se nalazi Nazaret. No u njemu je prije toga zasjala zvijezda koja se zove Marija – Majka Isusova (usp. Br 24, 17),9 u njemu je zasjalo anđeosko svjetlo navještenja Sina Božjega, u njemu je Isus proveo svoje djetinjstvo i mladost, u njemu je Sveta Obitelj imala svoj dom. Danas je on grad koji ima oko 75.000 stanovnika. Od toga su 50 % muslimani (Arapi), 23 % kršćani raznih konfesija (većinom Arapi), 25 % Židovi, a ostatak čine narodne manjine. Nazaret je najveći arapski grad unutar granica države Izrael. U njemu su najpoznatija mjesta: bazilika Navještenja iznad Marijine kućice, Josipova crkva iznad kuće Svete Obitelji, crkva sinagoga, Mensa Christi, Gabrijelova crkva i Marijin bunar. Nazaret je, poslije Jeruzalema, za nas kršćane najsvetiji grad na svijetu. 3. JOSIPOVO ROĐENJE I DJETINJSTVO

Sveto pismo Novog zavjeta donosi samo 12 redaka o sv. Josipu. U njima se ne navodi mjesto Josipova rođenja. Općenito se smatra da je rođen u Betlehemu jer su svi na popis pučanstva po naredbi cara Augusta morali ići svaki u svoj grad. »Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom.« (Lk 2, 3 – 5) I danas se pokazuju hodočasnicima ruševine crkvice koja je bila sagrađena na onome mjestu za koje drevna predaja veli da je bila kuća sv. Josipa. Neki misle da se je rodio u Jeruzalemu. Po svoj prilici, istina je samo da je sv. Josip neko vrijeme stanovao u Jeruzalemu, ali to ne znači da se je tu i rodio. Drugi opet drže da se je rodio u Kafarnaumu, a zaključivali su to na temelju riječi koje su stanovnici toga grada jednom zgodom pitali: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku?« (Iv 6, 42) No ako su neki stanovnici Kafarnauma poznavali Josipove roditelje, to ne znači da Iako je zvijezda na starom Istoku znak za boga, odnosno znak za pobožanstvenjena kralja, ovdje se misli na Davida i njegovu kraljevsku dinastiju, a u budućnosti na Mesiju. Ona se također može primijeniti i na Mariju kao zvijezdu koja priprema dolazak Sunca – Isusa.

Pošao sam odmah. Ispovjedio se i pričestio kao malo dijete. Tko je bio tako hrabar da mu rekne o ispovijedi? Pitam! – Evo, Sv. Josip posredništvom Glasnika sv. Josipa.«429

2.3 Josip – pomoćnik umirućima i dušama u čistilištu U smrti je svaki čovjek sam. Smrt od svega najviše pripada čovjeku, ona je najviše njegova, vlastita… Nitko mu je ne može oteti, s ničim se ne može zamijeniti, nitko umjesto njega ne može umrijeti. Smrt je razdjelnica između čovjekove vremenitosti i Božje vječnosti. U smrti se konačno odlučuje o čovjeku-punini i o čovjeku-praznini: da li će kao nagradu primiti Božji blagoslov ili sotonsko prokletstvo. Iako svatko sam mora umrijeti, vrlo je važno da u času smrti netko bude uz onoga koji umire, pogotovo ako se radi o njemu dragoj osobi. Koliko tek znači umirućem vjerniku prisutnost nekog sveca, kojega je za života častio, da pokraj njega bude nazočan u njegovu smrtnom času. Među svetima jedva da ima itko bolji od sv. Josipa jer on je – ako se uopće može govoriti o ljepoti smrti – imao najljepšu smrt, pošto su uz njega bili nazočni Isus i Marija. Ništa nije imao okajati, ništa požaliti, ničega se nije morao bojati, jer je bio »muž pravedan« (Mt 1, 19). Gledajući Isusa i Mariju za života, on je već živio zbilju neba. Smrt je za svakoga čekaonica, neposredno predvorje vječnosti. Stoga je za umirućega od velike pomoći ako se u tom predvorju nađe u društvu sv. Josipa. S povjerenjem u njegov moćni zagovor, umirući ga može očima vjere vidjeti nazočna pokraj sebe. Učinak je čudesan: kod umirućeg nestaje strah od smrti a povećava se pouzdanje u sv. Josipa, da će ga on uzeti za ruku i povesti sigurno preko mosta smrti na drugu obalu rijeke života – u kraljevstvo svetosti, ljubavi i mira.

Fenjer sv. Josipa. Drago Kolesar preveo je iz njemačkog časopisa Jungfrau der Armen iz 1984. godine svjedočenje župne domaćice Fine Sonnleiter, što ga je 1977. godine dala tadašnjem svom župniku o događaju koji se 1915. zbio u župi sv. Leonarda u Gnesau, gdje je također bila župna domaćica. A njoj je to ispripovjedio sam župnik koji je to doživio: 429

F. V., »Pa zašto i meni ne dovedete svećenika«, u M. RADANOVIĆ, nav., dj., str. 38 – 39.

407

»Ubrzo nakon što je g. 1915. došao na župu pokojni župnik R. Messinger (umro 1966. g.), jedne noći bio je pozvan bolesniku oko 1.30 sati iza ponoći. Čovjeka, koji je po njega došao, nije poznavao – ali to ga nije ni malo začudilo, jer je u Gnesau bio kratko vrijeme – te još nije poznavao sve svoje župljane. Kada su izašli iz župnog stana, župnik je htio probuditi zvonara, da i on pođe s njima. No pratilac mu reče, da to nije potrebno, jer da on zna kamo treba ići… Uzeo je Presveto, a pratilac pođe naprijed noseći fenjer. Vodio ga je do drugog sela, a onda u brda. Kada su prošli i zadnju kuću, reče mu župnik da je dalje samo šuma. Pratilac mu odgovori, neka samo ide za njim. U župniku se pojavilo nepovjerenje, ali je ipak išao dalje. Župnik ponovno reče, da gore nitko ne stanuje, a pratilac mu potvrđuje: ‘Da, da, točno je!’ Ali su obojica išli dalje. Župnik se osjećao nelagodno. Najednom župnik opazi da fenjer stoji pred njim na putu, a da je pratilac nestao. Župnik ga je zvao, ali odgovora nije bilo. Onda opazi da se nalazi u blizini neke šupe za sijeno. Počne razmišljati što da uradi. U to začuje iz šupe neko stenjanje. Skupi hrabrosti i pođe u šupu. Kad je s fenjerom ušao unutra, ugleda na ležaju od sijena, starog, očito teško bolesnog prosjaka. Kada je ovaj ugledao svećenika s fenjerom za Popudbinu u ruci, teškom mukom prostenja: ‘Velečasni, kako ste Vi ovamo došli? Cijeli život sam se molio svetom Josipu da ne umrem bez svetih sakramenata. I već sam bio pomislio da ipak moram umrijeti bez svećenika. A gle, Vi ste ovdje.’ Potresen – župnik pripravi bolesnika za smrt i osta s njim do jutra, kada je ovaj umro.«430

Sv. Josip upravljao mopedom. U Glasniku sv. Antuna mladi kapelan piše o svom neobičnom pastoralnom događaju: »Korizma je bila na izmaku, očekivali smo Uskrs za nekoliko dana. Vraćajući se mopedom kući iz susjedne župe, razmišljao sam kako ćemo sutra župnik i ja obilaziti bolesnike, a nemamo nego samo jednu bursu za nošenje Svetootajstva. Odlučio sam otići u samostan, u obližnji gradić, tamo prenoćiti, posuditi bursu i krenuti u obilazak bolesnika po selima. Povećao sam brzinu u namjeri da stignem u samostan na ručak. Ali na raskršću puta koji vodi u jednu moju fi430 FINA SONNLEITER, »Fenjer pred kipom sv. Josipa«, u M. RADANOVIĆ, nav., dj., str. 109 – 111.

408

lijalu, moped mi automatski skrene s glavne ceste i zauzme pravac prema selu. Začudio sam se sam sebi, ali sam odmah uz osmijeh pomislio: Idem časak vidjeti što mi tamo radi zvonar, pa ću mu usput reći da sutra dolazim bolesnicima u selo. Tek što sam se počeo razgovarati s njegovim ukućanima, doletjela je iz sela žena i zamolila me da sutra svakako navratim i u njihovu kuću da joj ispovjedim teško bolesna oca. Rekao sam joj kada ću otprilike stići, što mora pripraviti, prihvatio moped i krenuo dalje. Tek sam upalio motor, a već je doletjela snaha bolesnikova s molbom da dođem odmah jer tata umire. Dospio sam uzeti roketu, štolu i sv. ulje i pojurio bolesnikovoj kući. Bio je u besvijesti. Kad sam mu se približio, probudio se. Ispovjedio se sabrano i skrušeno. Dok sam mu davao bolesničko pomazanje, opet se onesvijestio. Obećao sam ukućanima da ću mu sutra donijeti sv. Pričest, ako dođe k svijesti. Tek što sam iz kuće izašao, bio je mrtav… Bio je to ugledan i bogat domaćin u selu. Razne neprilike učinile su ga propalicom. Zadnjih 15 godina života gotovo nijedan dan nije bio posve trijezan. Užasno je pio. No svake je godine neizostavno hodočastio u jedno svetište Majke Božje, 70 km daleko od kuće i to – pješice. Pripovijedao je da nikad nije otišao spavati, pa makar bio pijan, a da se nije pomolio sv. Josipu za dobru smrt. Kad su mi to ukućani rekli, razumio sam događaj. Mojim je mopedom upravljao sv. Josip umjesto mene. Nekome to može izgledati neozbiljno, ali sam sasvim ozbiljno htio požuriti na ručak u samostan, a odjurio sam spasiti jednog štovatelja sv. Josipa.«431

Sretna smrt. »Moja majka tijekom cijelog života molila se sv. Josipu za sretnu smrt. To je iz dana u dan prenosila i na nas djecu. U času preminuća bila sam svjedok njezine mirne i blage smrti. Blagoslovila je nas prisutne i potpuno mirno pošla k Isusu. To mi se tako urezalo u pamet da i dandanas o tome često razmišljam i još se vjernije molim svetom Josipu.«432 Crkva preporuča štovanje sv. Josipa, a posebno naglašava da mu se molimo za sretnu smrt. Njemu u čast podigla je mnoge crkve i ustanovila blagdane. Postoje bratovštine čiji članovi svakodnevno mole za umiruće. Sveti Pio X. potvrdio je 1913. Nadbratovštinu sv. 431

KAPELAN, »Kad sv. Josip upravlja mopedom«, u Glasnik sv. Antuna, 3/1964., str. 6.

432

MARA M., »Mirna i blaga smrt«, u M. RADANOVIĆ, nav., dj., str. 115.

409

Josipa s ciljem da njezini članovi mole sv. Josipa za spas umirućih. Njoj je priključena i naša hrvatska Bratovština sv. Josipa za pomoć umirućima koja je kanonski ustanovljena 5. 8. 1981. u župi sv. Josipa u Karlovcu i na zamolbu mons. Marijana Radanovića odobrena od Svete Stolice 5. 8. 1988. godine. Bratovština danas broji preko 18.000 članova koji u tom duhu pjevaju: Dok si blažen umirao, Pokraj tebe Isus stao S Majkom Djevom Marijom. Dobre smrti zaštitniče, Duša moja k tebi viče, Moleć za tvoj zagovor. Ti na mojem smrtnom času S Majkom blagom reci Spasu, Da me primi u svoj dvor.433 Sv. Leonardo Mauricijski († 1752.) poziva: »Klanjajte se, klanjajte se često presvetom Trojstvu koje je vidljivo na zemlji: Isus, Josip i Marija. Ta tri imena, rajska imena, utisnite zlatnim slovima u svoje srce: Isus, Josip i Marija; izgovarajte često: Isus, Josip i Marija; neka to budu prve riječi kojima ćete naučiti svoju djecu: Isus, Josip i Marija; to neka budu zadnje riječi u vašem zemaljskom životu prije nego izdahnete: Isus, Josip i Marija.«

Molitva za sretnu smrt. Sveti Josipe, kraj tebe su bili Isus i Marija kad je došao čas da se vratiš u kuću Očevu. Zato je pravo da ti se kršćani obraćaju kao zaštitniku i tješitelju umirućih. Molimo danas tvoju pomoć u zadnjim trenutcima našega zemaljskog života. Izmoli nam milost, da ovdje živimo kao ti; u pravednosti i čistoći, u prisutnosti Isusa i Djevice Marije, te ne budemo odijeljeni od njih ni onoga dana kad će nam doći posljednji čas. Poput tebe da budemo i mi primljeni u kuću Očevu i da naš život bude preobražen u vječne radosti kod Gospodina. Amen.

433

M. RADANOVIĆ, Sveti Josip, Svetište sv. Josipa, Karlovac, 1987., str. 25.

410

Sljedeća pjesma, kao rezime, najbolje izražava svu onu raznolikost životnih potreba u kojima su se vjernici nalazili i utjecali sv. Josipu za pomoć. Primjeri koje smo naveli svjedoče da gotovo i nema područja života koja njegova pomoć nije dodirnula. Zato poslušajmo poziv pjesme:

Idite k Josipu! Kad pritisnu boli – u toj suznoj doli, Idite k Josipu! Nesreća kad bije – a pomoći nije, Idite k Josipu! Kada duša zdvaja – pati od očaja, Idite k Josipu! Žalost kad vas muči – jer nemir je u kući, Idite k Josipu! Teška kad vas tuga – muči radi duga, Idite k Josipu! Kada vjeru gubi – koga srce ljubi, Idite k Josipu! U napasti jakoj – u potrebi svakoj, Idite k Josipu! Kada snaga pade – zdravlju nema nade, Idite k Josipu! Kad se život gasi – žića minu časi, Idite k Josipu! Duša kad poleti – u raj gore sveti, Idite k Josipu!434

434

M. RADANOVIĆ, nav. dj., na poleđini knjige.

411

Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu

UMJESTO POGOVORA Ovo djelo o sv. Josipu završavam riječima pape Ivana Pavla II.: »Silno želimo da ovo naše sjećanje na Josipovu osobu i u nama obnovi poticaj na molitvu, koju je pred sto godina preporučivao naš Prethodnik, da se uzdiže njemu. Sigurno je da ta molitva, a i sam Josipov lik, donosi i danas korist suvremenoj Crkvi na vidiku početka novog kršćanskog tisućljeća… Preporučujmo se, dakle, zaštiti onoga koga je sam Bog ‘izabrao za čuvara svojih najglavnijih … dragocjenosti’.«435 »Bude li Crkva promatrala Marijina Zaručnika dionika božanskog otajstva, uvjereni smo da će, nezadrživo idući zajedno s cijelim ljudskim rodom ususret budućem vijeku, moći ponovno otkriti vlastitu svoju narav u istom nacrtu otkupljenja koji ima svoj temelj u otajstvu Utjelovljenja.«436

435

OČ, br. 32.

436

OČ, br. 1.

413

BILJEŠKA O PISCU JOSIP BELJAN rođen je 1944. u Dobrićima kod Tomislavgrada. Osnovnu školu pohađao je u Grabovici i Aržanu, a srednjoškolsku izobrazbu stekao je u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Od 1963. do 1967., s prekidom za odsluženje vojnog roka, studirao je filozofiju na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a od 1967. do 1971. teologiju na Teološkom fakultetu u Innsbrucku (Austrija). Godine 1971. postigao je licencijat na Papinskome teološkom fakultetu Canisianumu a potom magistrirao iz teologije na državnom Sveučilištu »Leopold Franzen« u Innsbrucku. U zagrebačkoj katedrali nadbiskup Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika Mostarsko – duvanjske biskupije 27. lipnja 1971., a Mladu misu proslavio je 18. srpnja iste godine u rodnoj župi Grabovici. Nakon jednogodišnje kapelanske službe u župi Donje Hrasno, u istočnoj Hercegovini, djelovao je više od šest godina kao misionar za Hrvate u Njemačkoj. Krajem 1978. otišao je u Rim, gdje je kao urednik i spiker radio za hrvatski program Radio Vatikana. Od 1982. do 1987. pastoralno je djelovao kao njemački župnik u Nadbiskupiji Freiburg, potom se vraća u Rim na specijalistički studij teologije. Na Papinskom franjevačkom sveučilištu Antonianumu u Rimu doktorirao je 1989. summa cum laude iz teoloških znanosti za evangelizaciju, disertacijom Radio et Christi mandatum evangelicum. Doctrina et praxis, koju je 1991. objavila Kršćanska sadašnjost na hrvatskome jeziku. Nakon toga postaje profesorom pastoralke na Teološkom institutu u Mostaru i članom uredništva biskupijskog lista Crkva na kamenu. Zbog rata početkom 1993. ponovno preuzima pastoralnu službu u Nadbiskupiji Freiburg, odakle se 1998. vraća u domovinu u službu prvoga vojnog kapelana na Hrvatskome vojnom učilištu »Petar Zrinski« u Zagrebu. Od 2002. uglavnom se bavi teološkim znanstvenim radom. Godine 2005. objavljuje knjigu Služba riječi u misama svagdana. Božićni i vazmeni ciklus, prva te vrste u Crkvi među Hrvatima, u izdanju Glasa Koncila.

437

Krasno

Pribić – Dol

Zagreb – Trešnjevka

Rijeka – Katedrala

Prelog

Prečko

Slavonski Brod

Lepoglava

Sisak – Galdovo

Tomašica

Taborsko

Lištani – Pastoralni centar

Lukač

Ludina

Cirkvena

Zabok

Zagreb – Sv. Vinko Paulski

Orebić

Biblioteka: Uzori vjere. Knjiga 4 Josip Beljan

SVETI JOSIP

ŽIVOT I LIK PO BIBLIJI I TRADICIJI Jezično uređivanje: Josip Sinjeri Alka Pintarić Suradnica u pripravi: Vlatka Plazzeriano Grafičko oblikovanje: Mirjana Kos Fotografije:

Zvonimir Atletić, Jasminka Bakoš Kocijan, Silvana Burilović, Danijel Delonga, Zdenko Galić, Mario Naranđa, Nedjeljko Pintarić, Mihael Sokol, Shutterstock

Priprema za tisak: Glas Koncila Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Drugo izdanje tiskano u ožujku 2011. Prvo izdanje tiskano u ožujku 2009. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika.

u nzNecdYea_Y^`]Y]b`Ya

£££Z Y Z NNNNNNNN^_aX\\N