VJERNICI, DRUŠTVA, POKRETI

VJERNICI, DRUŠTVA, POKRETI ZBORNIK RADOVA IV. MEĐUNARODNOG ZNANSTVENOG SIMPOZIJA CRKVENIH PRAVNIKA U ZAGREBU, 29. – 30. LISTOPADA 2010.

Izdavač: Hrvatsko kanonističko društvo HR – 10000 Zagreb, Kaptol 31 Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, 10000 Zagreb www.glas-koncila.hr; tel.: 01/4874 326; faks: 01/4874 328; http://knjižara.glas-koncila.hr; e-pošta: web-izlog@glas-koncila.hr Za nakladnika: Stjepan Pogačić Biblioteka: Studia canonica croatica. Sv. 4.

Urednik: Josip Šalković Uredničko vijeće: Marko Petrak, Josip Šalković, Nikola Škalabrin Znanstveno vijeće: Klara Ćavar (Ancona), Zdenko Ilić (Đakovo), Ivan Jakulj (Split), Marko Petrak (Zagreb), Pero Pranjić (Sarajevo), Andrej Saje (Ljubljana), Josip Šalković (Zagreb), Nikola Škalabrin (Đakovo), Slavko Zec (Rijeka) Recenzenti: Matija Berljak Jure Brkan Jezično uređivanje: Josip Sinjeri Korektura: Olja Barščevski Grafičko oblikovanje: Glas Koncila Tisak: Denona, Zagreb Tiskano u listopadu 2011.

Naklada: 500 ISBN 978-953-241-310-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 779906 Sva prava pridržana. Nijedan se dio knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika.

VJERNICI, DRUŠTVA, POKRETI ZBORNIK RADOVA IV. MEĐUNARODNOG ZNANSTVENOG SIMPOZIJA CRKVENIH PRAVNIKA U ZAGREBU, 29. – 30. LISTOPADA 2010.

Zagreb, 2011.

Program

IV. MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SIMPOZIJ CRKVENIH PRAVNIKA

Vjernici, društva, pokreti 29. – 30. LISTOPADA 2010., ZAGREB, NADBISKUPIJSKI PASTORALNI INSTITUT, KAPTOL 29A

¬ PETAK, 29. LISTOPADA 2010.

9.00 – 10.30

▪ Otvaranje simpozija ▫ Udruživanje vjernika: pravo i(li) karizma? (dr. Slavko Zec, Rijeka) ▫ Povijesni pogled na vjernička društva – tradicija i ostvarenja (dr. Stjepan Kožul, Zagreb) ▫ Universitates personarum u rimsko-kanonskoj pravnoj tradiciji (dr. Marko Petrak, Zagreb)

10.30 – 11.00

▪ Odmor

11.00 – 12.00

▫ Zajedničke kanonske odredbe o vjerničkim društvima (kann. 298-311) (mr. Ilija Jakovljević, Poreč) ▫ Javna vjernička društva (kann. 312-320) (dr. Josip Delić, Split) ▫ Privatna vjernička društva (kann. 321-326) (mr. Mato Mićan, Đakovo)

12.00 – 13.00

▪ Rasprava

VJERNICI, DRUŠTVA, POKRETI

5

IV. međunarodni znanstveni simpozij crkvenih pravnika

¬ SUBOTA, 30. LISTOPADA 2010.

9.00 – 10.20

▫»Granice« udruživanje, autonomija i ovisnost vjerničkih društava (dr. Josip Šalković, Zagreb) ▫ Društva s posebnim profilima (dr. Ratko Radišić, Varaždin) ▫ Kanonska konfiguracija crkvenih pokreta (dr. Klara Ćavar, Ancona) ▫ Društva i pokreti u partikularnoj Crkvi – očekivanja i izazovi (mr. Lucija Babić, Rim)

10.20 – 11.00

▪ odmor

11.00 – 11.40

▫ Društva i pokreti u konkordatskom pravu (mr. Ivan Kovač, Mostar) ▫ Registracija vjerskih udruga i vjerskih zajednica u svjetlu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Frane Staničić, dipl. iur., Lana Ofak, dipl. iur., Zagreb)

11.40 – 12.30

▪ rasprava

6

ZBORNIK RADOVA

Riječ urednika

RIJEČ UREDNIKA

Odabir teme IV. međunarodnoga znanstvenog simpozija crkvenih pravnika: Vjernici, društva, pokreti, vezan je uz osnivačku skupštinu Hrvatskoga kanonističkog društva, koja je održana 28. listopada 2010. u Zagrebu. Crkveni pravnici u hrvatskim okolnostima smatraju da postoji potreba njihova združena djelovanja, radi unapređenja i pomaganja znanstvenog, nastavnog i stručnog rada u području kanonskog prava. Crkveni pravnici željeli su izborom teme osvijetliti pravo svih vjernika na udruživanje, ali isto tako znanstvenim i stručnim pravnim pristupom pomoći vjerničkim društvima i crkvenim pokretima kako bi njihovo djelovanje i poslanje u Crkvi i društvu bilo u skladu s kanonskim pravom. Živjeti i djelovati u skladu s kanonskim odredbama iznimno je važno za svako društvo i pokret koji ima predznak vjerničko, a napose kad u naslovu uzima predznak »katoličko«. »Svi vjernici imaju dužnost i pravo nastojati da božanska poruka spasenja sve više i više dopre do svih ljudi svih vremena i svega svijeta.« (Kan. 211.) Obveza i pravo na evangelizaciju je temeljna obveza cijeloga Božjeg naroda, evangelizacija je posebna obveza pastira duša, ali i obveza i pravo vjernika laika, snagom sakramenta krštenja i potvrde.

Premda je u nekim narodima sačuvana živa tradicija pobožnosti i narodne religioznosti, postoji opasnost da se ta moralna i duhovna baština izgubi pod utjecajem sekularizacije i navale sekta. Jedino nova evangelizacija jamči rast čiste i duboke vjere, koja može preobraziti tradiciju u snagu istinske slobode, pod uvjetom da se u tim zemljama obnovi kršćansko tkivo crkvenih zajednica. U tu je svrhu papa Benedikt XVI., 21. rujna 2010., apostolskim pismom u formi motuproprija Ubicumque et semper, u okviru Rimske kurije ustanovio neovisno tijelo: Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije, da krajevne crkve podupire u obnavljanju njihova kršćanskog tkiva. Evangelizacija se može ostvarivati kako pojedinačno (apostolat osobnim životom), tako i u okviru društava, udruga, pokreta, zajednica. Djelovati zborno, združeno,

VJERNICI, DRUŠTVA, POKRETI

7

Josip ŠALKOVIĆ

organizirano, s jasnim ciljevima i djelatnošću, daje snažno i vidljivo svjedočanstvo u Crkvi i svijetu. Udruživanjem vjernici postaju snažniji u vršenju apostolata, na planu svjedočenja kršćanskih vrijednosti te duhovnog, odgojnog, karitativnog, socijalnog i kulturnog rada.

Izlaganja na simpoziju i znanstveni radovi objavljeni u ovom Zborniku još jedanput su pokazali da su društva i pokreti bogatstvo za Crkvu, koja na taj način svjedoči da je živi organizam, koji upravo društvima i pokretima pokazuje svekoliko vjerničko nastojanje i zalaganje u profiliranju poslanja Crkve u kontekstu suvremenoga svijeta. Objavljivanjem Zbornika sve ono što je izlagano i rečeno na simpoziju sada može poslužiti kao dobra podloga za daljnja promišljanja, kao i za pomoć u provedbi kanonskih odredbi o društvima i pokretima.

U četvrtom broju niza Studia canonica croatica sabrano je i nalazi se 11 radova sa simpozija, a svaki je znanstveni rad recenziran od strane recenzenata stručnih u području kanonskoga prava. Većina radova je ocijenjena kao izvorni znanstveni rad. Kao takovi važan su doprinos hrvatskoj kanonskoj znanosti te postaju vrlo korisna i nezaobilazna kanonska literatura, kako na doktrinarnoj tako i na praktičnoj razini.

Zahvaljujem autorima znanstvenih radova, recenzentima, svima onima koji su na bilo koji način sudjelovali u organizaciji simpozija i izdavanju četvrtoga broja niza Studia canonica croatica. Uvjeren sam da će i ovaj broj korisno poslužiti u radu biskupijskih kurija, (nad)biskupijskih i nacionalnih ureda za društva i pokrete te u životu, djelovanju i ostvarenju ciljeva društava i pokreta u hrvatskim okolnostima.

U Zagrebu, na svetkovinu Duhova, 12. lipnja 2011.

Josip Šalković

8

ZBORNIK RADOVA

Udruživanje vjernika: pravo i(li) karizma?

UDK 272-74-784-587.6 Izvorni znanstveni rad

UDRUŽIVANJE VJERNIKA: PRAVO I(LI) KARIZMA? Slavko ZEC Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Tizianova 15, HR–51 000 Rijeka slavko.zec@ri.t-com.hr

Sažetak Da bi se utemeljeno moglo odgovoriti na upit iz naslova (na što upućuje upitnik), potrebno je najprije razmotriti osnovne pojmove, kao što su »vjernik« i »udruživanje«. Stoga autor u prvom dijelu razlaže pojam »vjernici« kako ga shvaća kanonski pravni poredak, koji se pak sa svoje strane temelji na učenju Drugoga vatikanskog koncila. Promotrivši crkveni identitet i pravni položaj vjernika u Crkvi, autor se nastavlja baviti pojmom »udruživanje«, ali ne pod sociološkim nego pod kanonsko-pravnim vidom. U tome smislu propituje pravo na udruživanje kako je izraženo u kan. 215 ZKP. Temelj toga prava pronalazi u krštenju, po kojemu su svi vjernici jednaki u dostojanstvu, dok se razlikuju po službama. Narav prava na udruživanje proizlazi iz toga temelja: radi se, naime, o istinskom, vlastitom i temeljnom pravu vjernika na udruživanje u Crkvi (ius verum et proprium, ius fundamentale). Temeljeći se na tim teološkim i ekleziološkim postavkama (communio Ecclesiae) te promatrajući vjernike ne samo na sociološkoj razini nego nadasve na nadnaravnoj razini, koja proizlazi iz novog stvorenja po krštenju, kanonski pravni poredak uređuje svojim normama pravo vjernika na udruživanje, i to svih vjernika: kako Kristovih vjernika laika, tako i Kristovih vjernika klerika, ne zanemarujući pritom posebnu kategoriju vjernika koji se po zavjetima ili drugim svetim vezama posvećuju Bogu u nasljedovanju evanđeoskih savjeta.

U zadnjem dijelu ovoga rada autor se vraća upitu iz naslova i nastoji odgovoriti na postavljeno pitanje: Je li udruživanje vjernika pravo i/ili karizma?

To pitanje implicira razjašnjenje općenitog odnosa prava i karizme u Crkvi.

Autor dolazi do zaključka da zbog same imanentne strukture karizme, koja podrazumijeva obveze i prava iz međusubjektivnih odnosa, ne može biti

VJERNICI, DRUŠTVA, POKRETI

9

Slavko ZEC

stvarne suprotstavljenosti između prava i karizme. Ukazuje se međutim na poteškoće u postupku kanonske institucionalizacije karizme, a koji su problemi osobito vidljivi kod pokušaja kanonske konfiguracije novih crkvenih pokreta i zajednica, u kojima treba sačuvati jedinstvo u različitosti. No to ne može postaviti u pitanje osnovno načelo kompatibilnosti prava i karizme, kao što je i Crkva, po zamisli svoga utemeljitelja, karizmatsko-institucionalna zajednica Kristovih vjernika.

Ključne riječi: vjernici, krštenje, udruživanje, pravo, karizma, vjernička društva, crkveni pokreti.

Uvod Udruživanje vjernika u povijesti Crkve je uvijek bilo prisutno, od prvih kršćanskih stoljeća, premda ne uvijek s jednakim intenzitetom.

Neposredno prije Drugoga vatikanskog koncila bilo je razdoblje stanovite nezainteresiranosti za udruživanje, možda i zbog pretjerane institucionalizacije raznih apostolskih pokreta. No zahvaljujući ekleziologiji Koncila, udružujući fenomen u Crkvi zadobio je novi zamah, i to iz barem dva razloga: porast svijesti da je udruženi apostolski rad mnogo plodonosniji od pojedinačnih inicijativa, a zatim da je suradnja jednostavno neophodna jer se zajedničkim snagama i suradnjom mogu mnogo lakše i bolje postići ciljevi suvremenog apostolata.1 Ti su razlozi i motivi udruženog rada vjernika, uočeni i istaknuti već na Koncilu, danas posebno aktualni, u vrijeme globalizacije, koja postavlja nove zahtjeve združene crkvene aktivnosti.

Budući dakle da je udruživanje vjernika, kako nekada tako i danas, nedvojbena potreba, ali i fenomen koji nastaje mimo intervencije mjerodavne crkvene vlasti (to jest među samim vjernicima), u ovom ćemo se radu posvetiti temeljnim pitanjima, kako nam i naslov sugerira: Je li udruživanje vjernika pravo ili karizma; ili je pak pravo i karizma? Je li dakle ispravno između kategorija »prava« i »karizme« staviti rastavni veznik »ili« ili pak sastavni veznik »i«? Treba li uopće stavljati neki veznik? Je li možda udruživanje samo pravo ili samo karizma? Koji je, zapravo, zbiljski odnos između prava i karizme kad su u pitanju udružujući vjernički oblici, koji se u Crkvi obično dijele u tri skupine:

1

10

Apostolicam actuositatem, br. 19; Gaudium et spes, br. 90. Ovdje i dalje koncilski se dokumenti navode prema: DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti, Zagreb, 72008.

ZBORNIK RADOVA

Udruživanje vjernika: pravo i(li) karizma?

ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života, vjernička društva i crkveni pokreti?

Da bismo mogli ispravno odgovoriti na ta pitanja, koja traže ozbiljno studijsko promišljanje, prvo ćemo se posvetiti samom pojmu »vjernik« i »vjernici« te njihovu crkvenom identitetu i pravnom položaju.

Zatim ćemo se zaustaviti na kan. 215 ZKP, koji u važećemu crkvenom zakonodavstvu proklamira i etablira konstitucionalno pravo vjernika na udruživanje. Valja nam uočiti važnost toga prava, gdje su njegovi temelji, kakva mu je narav i na koji način crkveni zakonodavac uređuje to pravo na udruživanje. Konačno ćemo se u trećem koraku posvetiti promišljanju odnosa prava i karizme s obzirom na udružujući fenomen u Crkvi. Pobliže upoznavši temelj i narav toga prava, bit će isto tako potrebno uočiti temelj i narav karizme da bismo u zaključku mogli dati argumentirani odgovor na upite koje postavlja već sam naslov ovoga rada.

1. Vjernici: crkveni identitet i pravni položaj Poznato je da Zakonik kanonskog prava iz 1983. prvom dijelu druge knjige o Božjem narodu daje naslov De Christifidelibus. Naši su se prevoditelji odlučili taj latinski izraz prevesti s Vjernici, premda je očito da je izvorni latinski smisao Kristovi vjernici. Već početni kan. 204, § 1 opisuje tko su to Kristovi vjernici, na sljedeći način: »Vjernici su oni koji su, krštenjem pritjelovljeni Kristu, sazdani u Božji narod i zbog toga su, postavši na svoj način dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, pozvani da, svatko prema svojem položaju, vrše poslanje koje je Bog povjerio Crkvi da ga ispuni u svijetu.« Pripadnost se Božjem narodu dakle određuje nadnaravnom činjenicom, koja se međutim ostvaruje po vanjskome pravnom činu: krštenju.2 Krštenje je sakrament koji ujedno označuje i ostvaruje to pritjelovljenje Kristu i njegovom tijelu, koje je Crkva (incorporatio). Po krštenju vjernici sudjeluju u trostrukoj Kristovoj službi i vrše opće svećeništvo na trostrukoj razini: posvećivanja, učenja i upravljanja. Krštenje je dakle temeljni element vjerničkog identiteta i po njemu su svi vjernici jednaki u dostojanstvu i kršćanskom pozivu. Razlika među vjernicima nastaje na

2

Estanislao OLIVARES, Fedele, u: Nuovo Dizionario di Diritto Canonico, Carlos CORRAL SALVADOR – Velasio DE PAOLIS – Gianfranco GHIRLANDA, ur., Cinisello Balsamo (Milano), 1993., 500-501.

VJERNICI, DRUŠTVA, POKRETI

11

Slavko ZEC

temelju sakramenta svetog reda, kako određuje kan. 207, § 1: »Po božanskom ustanovljenju među vjernicima u Crkvi ima posvećenih službenika, koji se u pravu nazivaju i klerici; ostali pak nazivaju se laici.« U Crkvi prema tome postoje Kristovi vjernici klerici i Kristovi vjernici laici. Klerici se nazivaju »posvećeni službenici«, jer po sv. redu ulaze u ministerijalno svećeništvo, kojim na specifičan način vrše trostruku Kristovu službu, in persona Christi. Kanonski položaj svih Kristovih vjernika određen je jednakošću i različitošću: jednakošću po krštenju, različitošću po službi. Postoji međutim i treća kategorija vjernika, u koju mogu ući i vjernici klerici i vjernici laici, a radi se o vjernicima koji prigrljuju posvećeni život. Takvi se vjernici na poseban način posvećuju Bogu prihvaćanjem triju evanđeoskih savjeta po zavjetima ili drugim svetim vezama koje je Crkva priznala i odobrila. Njihov položaj ulazi u strukturu svetosti Crkve. To su članovi ustanova posvećenog života (redovničkih i svjetovnih ustanova) i članovi družbi apostolskog života, kao i oni koji evanđeoske savjete žive u eremitskom obliku priznatom od crkvene vlasti ili u obliku djevičanstva življenog u svijetu. Ta treća kategorija vjernika poznata je po tipičnom i klasičnom udruživanju u redovničke i ostale zajednice posvećenog života, koje im određuje i kanonski položaj u Crkvi. O njima ZKP govori u trećem dijelu druge knjige o Božjem narodu pa ih nećemo u sklopu zadane teme posebno razmatrati. U središtu su naše pažnje dakle oni vjernici, klerici i laici, kojima ZKP priznaje pravo na udruživanje u smislu kan.

215, a iz čega nastaju u Crkvi vjernička društva, udruge i pokreti.

2. Pravo na udruživanje: kan. 215 Izričito pravo na udruživanje vjernika, u punoj suglasnosti s učenjem Drugoga vatikanskog koncila, ZKP normira u kan. 215: »Vjernici mogu slobodno osnivati i voditi društva za dobrotvorne ili nabožne svrhe ili za promicanje kršćanskog poziva u svijetu i održavati sastanke radi zajedničkog postignuća tih svrha.«3 Valja uočiti trostruku razinu prava

3

12

Kao izvori za tu kanonsku odredbu navedeni su koncilski dokumenti: Apostolicam actuositatem, br. 18-21; Presbyterorum ordinis, br. 8; Gaudium et spes, br. 68. Kan. 215 smješten je u prvom dijelu druge knjige ZKP-a. pod Naslovom I. »Obveze i prava svih vjernika«. Što se tiče vjernika laika, na njihovo se pravo udruživanja poziva kan.

225, § 1: »Laici, budući da ih, kao i sve vjernike, Bog po krštenju i potvrdi određuje za apostolat, imaju opću obvezu i pravo, bilo pojedinačno bilo povezani u društva, raditi na tome da svi ljudi na svemu svijetu upoznaju i prihvate božansku poruku spasenja; ta obveza to više obvezuje u onim okolnostima u kojima samo preko njih ljudi mogu

ZBORNIK RADOVA

Udruživanje vjernika: pravo i(li) karizma?

na vjerničko udruživanje: pravo na osnivanje društva, pravo na vođenje društva i pravo na održavanje sastanaka. Svaka se od tih razina prava vrši unutar Crkve, u njezinom communiju i uvijek služi za izgradnju i učvršćenje njezina jedinstva.4 Netko bi naime mogao primijetiti da je pravo na udruživanje, zapravo, naravno pravo, ali takvo bi gledanje bila reduktivna vizija toga prava: pravo na udruživanje nije nikada neki samosvojni cilj u sebi samome, nego dobiva smisao tek u onoj mjeri u kojoj se ostvaruju svrhe, prepoznate kao korisne, zbog kojih netko ostvaruje svoje pravo na udruživanje s drugima. U kanonskom pravu to je još jače naglašeno, jer se život pojedinog vjernika nužno isprepliće sa zajednicom onih koji su krštenjem pritjelovljeni Kristu i njegovoj Crkvi (usp. kan. 204, § 1). Nakon što je Drugi vatikanski sabor snažno naglasio zajedničko poslanje Crkve kao cjeline, i klerika i laika, te važnost općeg i ministerijalnog svećeništva (LG 10; AA 6), ne bi, zapravo, bilo moguće ispravno shvatiti pravo na udruživanje vjernika osim u zajedništvu te iste Crkve. Crkvena vlast, koja ima prvenstvenu zadaću izgrađivati zajedništvo i istodobno je stoga jamac toga tipičnoga crkvenog zajedništva, zato promiče i štiti vjerničko pravo na udruživanje. Iz kanona se međutim iščitavaju i granice, međe toga prava, a one su zadane trostrukom i točno određenom svrhom: dobrotvorna svrha, nabožna svrha i promicanje kršćanskog poziva u svijetu. Valja također zapaziti i povezanost toga prava s prethodnim kan. 214, koji normira pravo na bogoštovlje i obred te pravo na »svoj oblik duhovnog života«, ali i povezanost s kan. 219, u kojemu je izraženo pravo na slobodan izbor životnog staleža.5 Pravo na udruživanje vjernika iz kan. 215 ne može se dakle promatrati odvojeno od ostalih prava svih vjernika, po-

čuti evanđelje i upoznati Krista«. Što se tiče vjernika klerika, pravo na udruživanje navedeno je u kan. 278, § 1: »Svjetovni klerici imaju pravo udruživati se s drugima da bi postigli svrhe koje odgovaraju kleričkom staležu.« § 2: »Neka svjetovni klerici cijene osobito ona društva koja, statutima pregledanim od mjerodavne vlasti, prikladnim i primjereno potvrđenim uređenjem života i bratskom pomoći, podupiru njihovu svetost u vršenju službe i pomažu jedinstvo klerika međusobno i s vlastitim biskupom.« Istim riječima pravo na udruživanje vjernika izraženo je i u Zakoniku kanona Istočnih Crkava (ZKIC), kan. 18.

4

Usp. RAZNI AUTORI, New Commentary on the Code of Canon Law, John P. BEAL – James A. CORIDEN – Thomas J. GREEN, ur., New York, N.Y./Mahwah, N.J., 2000., 270-271.

5

Kan. 214: »Vjernici imaju pravo štovati Boga prema propisima svoga obreda, koji su odobrili zakoniti crkveni pastiri, i slijedeći svoj oblik duhovnog života koji je, dakako, u skladu s crkvenim naukom«; kan. 219: »Svi vjernici imaju pravo slobodno, bez ikakve prisile, izabrati životni stalež«.

VJERNICI, DRUŠTVA, POKRETI

13

Slavko ZEC

sebno onih prava koja se tiču štovanja Boga, izbora oblika duhovnoga života i životnoga staleža.6 Pritom je potrebno odmah naglasiti temeljno obilježje toga prava: vjernici imaju pravo na udruživanje ukoliko su Kristovi vjernici, koji – udruženi – žele i hoće ostvarivati navedene svrhe: tu je temeljni razlog zašto takva društva opravdano nazivamo »vjerničkima«, a pokrete »crkvenima«. Oni koji se tim udružujućim oblicima pridružuju su vjernici, pritjelovljeni Kristovom tijelu, Crkvi.

Ne gubeći iz vida tu temeljnu crtu, valja nam izbližega promotriti narav i temelj prava na udruživanje te kako se ono uređuje u kanonskom poretku Crkve.

3. Temelj, narav i uređenje prava na udruživanje vjernika a) Temelj prava na udruživanje može se i treba promatrati na dvostrukoj razini: naravnoj i nadnaravnoj. Na već naravnoj razini uočavamo naime društvenu narav čovjeka, a na nadnaravnoj razini otkrivamo ne samo društvenu nego i kršćansku dimenziju osobe – vjernika. Pravo na udruživanje ima dakle svoj temelj u samoj društvenoj naravi čovjeka, ali svoju puninu nalazi u temelju kršćanske odrednice osobe, to jest u krštenju. Socijalna čovjekova priroda ne bi bila dovoljan temelj vjerničkog prava na udruživanje, kad mu se ne bi pridružio element koji uvodi u kršćanstvo, a to je krštenje, krsna osobina vjernika koji imaju i ostvaruju svoje pravo na udruživanje. Ukoliko bismo naime ostali samo na naravnoj razini, imali bismo one opće udružujuće oblike, jednake svim građanima u jednom društvu (universitates personarum, poznate još iz rimskog prava), koje – već prema društvenim i političkim okolnostima pojedine zemlje – na više ili manje zadovoljavajući način sankcionira građansko pravo. Ovdje pak govorimo o temelju koji je kadar nositi specifično udruživanje osoba, koje Koncil i ZKP nazivaju Kristovim vjernicima, a koji su vjernici, svi, opečaćeni temeljnim sakramentom krštenja i upravo se kao takvi, krsni ljudi, udružuju za postignuće točno određenih svrha. Na toj drugoj, nadnaravnoj razini, to pravo koje proizlazi iz krštenja dodatno je »ojačano i sakramentom potvrde i darom karizme.«7 Sakrament potvrde naime potvrđuje upravo krsnu vjeru, čini ju još svjesnijom i djelotvornijom u životu vjernika te

6

Usp. Gianfranco GHIRLANDA, Il Diritto nella Chiesa mistero di comunione. Compendio di diritto ecclessiale, Cinisello Balsamo (Milano) – Roma, 1990., 94-95.

7

Libero GEROSA, Crkveno pravo, Zagreb, 2007., 232.

14

ZBORNIK RADOVA

Udruživanje vjernika: pravo i(li) karizma?

kao sakrament Duha Svetoga otvara prostore novim darovima, odnosno karizmama. Darovi Duha Svetoga se uvijek daju u zajednici Crkve i za Crkvu te su zato i karizme, kako će se vidjeti i u nastavku, već po svojoj imanentnoj strukturi, usmjerene na zajedništvo, a što onda znači i na udruživanje vjernika.

Empirijska nas naime antropologija uči da je čovjek, poput ostalih bića, sastavljen od materije i da ima život. Ali se, ipak, razlikuje od svih ostalih bića po onome što mu je vlastito i specifično, a to su njegove duhovne sposobnosti i kvalitete po kojima može na svoj specifičan i jedinstveni način spoznavati, ljubiti, ponašati se i donositi slobodne i promišljene odluke. Čovjek dakle nije tek neka pojava u prirodi i svemiru poput svih ostalih, nego je u isto vrijeme tjelesno i duhovno biće s trajnom vrijednošću, na što nas upozorava metafizička antropologija. Čovjek je zato usmjeren spoznavanju istine i dobra koje ga privlači, ali osobno savršenstvo može naći samo u vrhovnoj istini i dobru koje je Bog. Neki zato opravdano smatraju i sve više otkrivaju da je jedna od bitnih karakteristika pontifikata pape Ivana Pavla II. njegovo dosljedno učenje i inzistiranje na kršćanskoj antropologiji8, u svjetlu koje je jedino moguće otkriti punu istinu o čovjeku samom.9 Ipak, ako je sâm i izoliran od drugih, čovjek se osjeća potpuno nesposobnim da postigne svoje savršenstvo. Sama transcendentnost ljudske osobe zato zahtijeva život s drugim, sebi sličnim, život u zajednici. U zajednici čovjek tek može ostvariti splet osobnih, međusubjektivnih odnosa i ostvariti svoju naravnu sklonost i potrebu za zajedništvom.

Ta naravna potreba za zajedništvom čuva svu svoju vrijednost i potrebe također i u onima koji su primili sakrament krštenja. Tu činjenicu tumači i sklad između reda stvaranja i reda otkupljenja. Kršćani naime ne gube ništa od svoje ljudske naravi, jer otkupljenje ne ukida ništa od onoga što pripada redu stvaranja, nego sve samo preuzima i usavršuje. Zgodno je primijetio E. ZOGHBY kad kaže: »Bog nema običaj rušiti ono što čini. On popravlja i spašava samo ono što čovjek eventualno

8

Usp. Carlo CAFFARRA, Individuo o persona? Pensieri sull’antropologia odierna e di Giovanni Paolo II: in memoria, Bologna, Sala Europa, 17 maggio 2005 (predavanje): http:// www.caffarra.it/relazione170505.php (15. 10. 2010.).

9

Usp. IVAN PAVAO II., Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka, enciklika kojom se papa Ivan Pavao II. na početku svoje papinske službe obraća svojoj braći u biskupstvu, svećenicima, redovničkim zajednicama, sinovima i kćerima Crkve i svim ljudima dobre volje (4. 3. 1979.), Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 56, Zagreb, 21997., br. 8.

VJERNICI, DRUŠTVA, POKRETI

15

Slavko ZEC

pokvari.«10 Kršćanska nas antropologija zato upozorava i uči da je Bog htio spasiti čovjeka, i to tako da ih je udružio u njegov narod. Povijest spasenja, kako se iščitava iz objavljene Božje riječi (Biblija), ima bitne oznake društvenosti i zajedništva. Osobno spasenje svakoga pojedinca dolazi tek kao logična posljedica pripadnosti otkupljenom Božjem narodu. Cijeli Stari zavjet je prožet idejom da je Izrael izabrani narod Božji, a pojedincima se otvara nada spasenja ukoliko su pripadnici toga naroda, u punoj vjerničkoj pa i kulturnoj svijesti pripadnosti izabranomu Božjem narodu.11 S Kristovim je dolaskom međutim započelo novo razdoblje povijesti spasenja. Krist je u svojoj krvi sklopio novi savez i svi koji su u Kristu kršteni pripadaju novomu Božjem narodu, novom Izraelu, koji je nazvan Kristova Crkva; Crkva koju je on, Krist, ispunio svojim Duhom i osposobio ju za vidljivo jedinstvo. Više je negoli očito da je to novo razdoblje povijesti spasenja duboko obilježeno dimenzijom zajedništva kakvo je htio utemeljitelj Crkve, Krist Gospodin. Tu je dimenziju crkvenog zajedništva osobito naglasio Drugi vatikanski sabor12, tako da je ekleziologija zajedništva središnja i temeljna ideja koncilskog učenja. Postoji dakle duboka solidarnost među svim članovima Kristove Crkve, jer su krštenici intimnom svezom međusobno ujedinjeni u jedno te isto mistično Tijelo, kojemu je – u pavlovskoj perspektivi – Krist glava, a mi smo udovi: »U jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni« (1 Kor 12, 13). Tu nadnaravnu socijalnu narav krštenici na ovoj zemlji žive i ostvaruju u onoj mjeri u kojoj žive i djeluju kao »novi ljudi«, rođeni odozgor, i u svijesti da pripadaju otkupljenom, novomu Božjem narodu i ostvarujući ciljeve koji su u skladu s tom stvarnošću; taj će nadnaravni karakter krštenika doći do svoje punine kad postanu građani nebeskoga grada Jeruzalema (usp. Otk 21). Lucidno je Drugi vatikanski sabor progovorio zato i o zajedništvu između Crkve hodočasnice i nebeske Crkve. Crkva hodočasnica živi od i po sakramentima novoga saveza, koji se također događaju u zajedništvu, hrane i povezuju krštenike u jedno tijelo.

Temelj dakle i početak svemu zajedništvu Kristove Crkve je sakrament krštenja, koji krštenika unosi u novu, nadnaravnu dimenziju

10

Elias ZOGHBY, Unidad y universidad en la Iglesia, u: La Iglesia del Vaticano II, vol. I., Barcelona, 1966., 553.

11

Usp. Yves-Maria CONGAR, Ensayos sobre el ministero de la Iglesia, Barcelona, 31966., 17-18.

12

Lumen gentium, br. 9.

16

ZBORNIK RADOVA

Udruživanje vjernika: pravo i(li) karizma?

postojanja. Sve što čini vjernik čini kao pripadnik Crkve, pa je tako i njegovo pravo na udruživanje s drugima neodvojivo od njegova krštenja. Stoga treba utvrditi opstojnost temeljne jednakosti svih vjernika na udruživanje u zajedništvu Crkve (communio), a na crkvenu vlast spada da promiče i štiti to zajedništvo u ljubavi.13 b) Tu već naziremo i kakva je zapravo narav toga prava na udruživanje vjernika. Ako li naime temelj i izvor vjerničkog prava na udruživanje nedvojbeno treba tražiti u činjenici krštenja, onda to pravo pripada kršteniku zato što je kršten, a nije mu izvan toga udijeljeno od neke vlasti. Pravo na udruživanje vjernika je dakle istinsko i vlastito pravo krštenika (ius verum et proprium), što u potpunosti odgovara naravi Crkve kao zajedništvu svih onih koji vjeruju u Krista i u njemu su kršteni.14 Takvu narav prava na udruživanje vjernika potvrđuje i koncilsko učenje, izrijekom u br. 19 dekreta o apostolatu laika Apostolicam actuositatem15, s obzirom na vjernike laike. S obzirom na vjernike klerike pravo na udruživanje izraženo je u br. 8 dekreta o službi i životu prezbitera Presbyterorum ordinis16, koji je postao izvorom za kan. 278, §§ 1-2 ZKP. I jedan i drugi koncilski tekst pretpostavljaju zajednički temelj prava Kristovih vjernika, i laika i klerika, na udruživanje, a to je krštenje. Osim dakle što je to pravo prirođeno i vlastito vjernicima, ono je u isto vrijeme i njihovo temeljno pravo (ius fundamentale), jer pripada svima onima koji su kršteni, što je »najtemeljitiji zajednički položaj od svih koji se mogu pripisati vjernicima u društvenom suživotu«.17 Temeljno pravo vjernika na udruživanje znači dakle da ne potječe od

13

Usp. Piero Antonio BONNET – Gianfranco GHIRLANDA, De Christifidelibus. De eorum iuribus, de laicis, de consociationibus. Adnotationes in Codicem, Romae, 1983., 75-76.

14

Gianfranco GHIRLANDA, Associazione di fedeli (Christifidelium consociatio), u: Nuovo Dizionario di Diritto Canonico, Carlos CORRAL SALVADOR – Velasio DE PAOLIS – Gianfranco GHIRLANDA, ur., Cinisello Balsamo (Milano), 1993., 52-61.

15

»Čuvajući dužan odnos s crkvenim vlastima, laici imaju pravo osnivati i voditi udruge te pristupati onima koje već postoje« (Apostolicam actuositatem, br. 19). U istom broju dekret navodi da »udruge nisu same sebi svrhom, nego moraju služiti ispunjenju crkvenoga poslanja s obzirom na svijet; njihova apostolska snaga ovisi o njihovoj usklađenosti s ciljevima Crkve, o kršćanskome svjedočenju i evanđeoskom duhu svakoga pojedinog člana i cijele udruge.«

16

»Valja jako cijeniti i brižljivo promicati udruge koje – pošto je mjerodavna crkvena vlast odobrila njihove statute – prikladnom i na odgovarajući način provjerenom organizacijom života i bratskom podrškom gaje svetost svećenika u vršenju njihove službe te tako nastoje služiti cijelomu prezbiterskom redu.« (Presbyterorum ordinis, br. 8)

17

F. J. VILADRICH, Teoria de los derechos fundamentales del fiel, Pamplona, 1969., 356.

VJERNICI, DRUŠTVA, POKRETI

17

Slavko ZEC

crkvene vlasti, nego izvire iz samoga dostojanstva ljudske osobe na naravnoj razini i iz krsnoga dostojanstva na nadnaravnoj razini, zbog čega ga neki nazivaju i izvornim pravom vjernika.18 U tim se okvirima onda ocrtava i pravno uređenje Crkve o vjerničkim društvima. Taj puno otvoreniji stav prema raznim oblicima udruživanja predstavlja uistinu novost (novum) u odnosu na Pio-Benediktov Zakonik kanonskog prava iz 1917.: »Pored jasne tvrdnje da društva ili udruge po sebi nisu laičke, nego mogu uključivati i klerike, laike i redovnike, upravo priznanje povezanosti s pravom kršćanina da se udružuje predstavlja najvažniji element nove crkvene normative.«19 Pravo vjernika na udruživanje, koje je po svojoj naravi istinsko i vlastito, temeljno i izvorno pravo, izričito je potvrdio i papa Ivan Pavao II. u br. 29 apostolske pobudnice o pozivu i poslanju laika u Crkvi i svijetu Christifideles laici, od 30. prosinca 1988., sljedećim izričajima: »Prije svega treba priznati slobodu udruživanja vjernika laika u Crkvi. Ta sloboda je istinsko i vlastito pravo koje ne proizlazi iz nekakvog ‘ustupka’ sa strane autoriteta, nego izbija iz krštenja kao sakramenta, i poziva vjernike laike na aktivno sudjelovanje u zajedništvu i poslanju Crkve.«20 Dok s jedne strane, prema učenju pape Ivana Pavla II., crkvena vlast priznaje i jamči slobodu udruživanja vjernika, s druge se strane ta sloboda mora uvijek i isključivo koristiti u zajedništvu Crkve, što pak znači da je i pravo vjernika na udruživanje »u bivstvenoj vezi sa životom zajednice i s poslanjem same Crkve.«21 U istom broju postsinodske apostolske pobudnice papa potvrđuje da je udruživanje vjernika »izraz društvene naravi osobe i sukladna zahtjevu za većom i izrazitijom djelotvornošću«, ali zatim dodaje da »postoji dubok razlog teološkog reda, koji opravdava i traži udruživanje vjernika laika: riječ je o ekleziološkom razlogu (sic!), kao što izrijekom kaže II. vatikanski sabor, koji u udruženom obliku apostolata vidi ‘znak zajedništva i jedinstva Crkve u Kristu’« (AA, br. 18). Stoga je značajka crkvenosti bitna i neodvojiva od bilo kojega udružujućeg oblika u

18

Nikola ŠKALABRIN, Vjernička društva, u: Pravni vjesnik, 17 (2001.) 1-2, 180, bilješka 8.

19

Miron SIKIRIĆ, Pokreti, udruge, zajednice – karizmatska ‘neredovitost’ i crkvena normativnost, u: Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 2, 296-297.

20

Citirano prema: IVAN PAVAO II., Christifideles laici – Vjernici laici. O pozivu i poslanju laika u crkvi i u svijetu, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 93, Zagreb, 21997. U izvornom se latinskom tekstu kaže: »[…] christifidelium laicorum libertas sese consociandi, quod verum et proprium ius est[…]« Acta Apostolicae Sedis, 81 (1989.), 393-521.

21

Isto.

18

ZBORNIK RADOVA

Udruživanje vjernika: pravo i(li) karizma?

Crkvi (društva, pokreti). Papa Ivan Pavao II. u br. 30 apostolske pobudnice Christifideles laici zato izričito navodi pet kriterija te crkvenosti, od kojih treći kriterij izrijekom spominje: »Svjedočanstvo čvrstog i uvjerenog zajedništva, u sinovskoj odanosti Papi koji je trajno i vidljivo središte jedinstva opće Crkve, i s biskupom koji je ‘vidljivo počelo i temelj jedinstva’ partikularne Crkve i u ‘uzajamnom poštivanju svih oblika apostolata u Crkvi’.« Pravo na udruživanje uvijek se treba ostvarivati, odnosno vršiti u zajedništvu Crkve, s priznanjem i zaštitom crkvene vlasti, na način da se udruženi vjernici uključe u poslanje Crkve. U tom svjetlu treba gledati cijelo zakonodavstvo ili, bolje rečeno, »duh zakonodavstva o vjerničkim društvima«22 ili uređenje prava na udruživanje vjernika u Crkvi. c) Kanonsko zakonodavstvo o vjerničkim društvima, sadržano u kann. 298-329, u pravnom poretku Crkve uređuje tu slobodu i temeljno pravo vjernika na udruživanje. Uređenje prava na udruživanje vodi se načelom crkvenoga i hijerarhijskoga zajedništva, koje »se ne shvaća kao neko neodređeno čuvstvo nego kao organska stvarnost koja zahtijeva pravni oblik i ujedno je oduhovljena ljubavlju.«23 To je koncilski ključ za razumijevanje kako pojma »hijerarhijsko zajedništvo« tako i zajedništva s crkvenom hijerarhijom, koje je važan kriterij crkvenosti za vjernička društva i pokrete. Ne radi se o nikakvom ograničenju slobode vjernikâ u vršenju njihovih temeljnih prava, nego su ta prava u uskoj svezi s poslanjem Crkve. Zbog toga su dva osnovna načela, koliko društvena toliko i crkvena, koja utemeljuju i vode međusobne odnose vjerničkih društava i pokreta s mjerodavnom crkvenom vlašću.

To su načelo supsidijarnosti i načelo općeg dobra. S jedne strane postoji statička i dinamička osobnost svakoga krštenika, u hijerarhijsko-crkvenom zajedništvu zaštićena po načelu supsidijarnosti. S druge pak strane sve crkvene inicijative i djelovanja, pokrenute Duhom Svetim i s podrškom hijerarhije, moraju biti usmjerene izvršenju jedinstvenoga poslanja Božjega naroda, jer se jedino tako postiže opće dobro Crkve.

To dvostruko načelo, supsidijarnosti i općega dobra, moraju biti prisutni i u uređivanju prava na udruživanje vjernika, ali i u cjelokupnoj djelatnosti vjerničkih društava i pokreta. Opće ili zajedničko svećeništvo vjernika po krštenju i ministerijalno, ili hijerarhijsko svećeništvo

22

Gianfranco GHIRLANDA, Associazione di fedeli (Christifidelium consociatio), 52.

23

Nota explicativa praevia – Prethodna napomena koja razjašnjuje tekst, br. 2, u: DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti, Zagreb, 72008., 204.

VJERNICI, DRUŠTVA, POKRETI

19

Slavko ZEC

po sv. redu, »premda se razlikuju ne samo po stupnju nego i po bîti«24, upućeni su jedno na drugo, jer i jedno i drugo sudjeluju na istom i jedinstvenom Kristovu svećeništvu, a to znači i poslanju. Bez te temeljne vizije u kanonskom pravu ne bi bilo moguće djelotvorno uređenje prava na udruživanje vjernika.25 Nije zato slučajno da ZKP počinje nabrajati obveze i prava svih vjernika kanonskom obvezom čuvanja zajedništva s Crkvom (kan. 209, § 1), dok popis tih obveza i prava završava pozivom na dužnu osjetljivost za zajedničko dobro Crkve u kan. 223, § 1, koji glasi: »U vršenju svojih prava vjernici i pojedinačno i okupljeni u društvima moraju voditi računa o zajedničkom dobru Crkve, o pravima drugih i o svojim dužnostima prema drugima.« Što se pak tiče uređenja vjerničkih prava općenito, kan. 223, § 2 određuje: »Crkvenoj vlasti pripada da uredi, imajući na umu zajedničko dobro, vršenje prava koja su vlastita vjernicima.« Crkvena vlast treba dakle urediti i pravo na udruživanje vjernika, imajući u vidu zajedničko dobro, što isključuje prevlast osobnih sklonosti i ukusa pastira.

Izraz sv. Ignacija Antiohijskog »ništa bez biskupa« ne znači da se sve mora činiti po osobnim ukusima i sklonostima biskupa, nego to znači da su mjerodavni poglavari pozvani i da imaju vlast, u duhu crkvenog i hijerarhijskog zajedništva, donositi ekleziološku i pravno-pastoralnu prosudbu karizme i njezine institucionalizacije. To biva po činu priznavanja i/ili odobrenju nekoga vjerničkog društva ili pokreta. »Pravo na udruživanje se u zdravom okruženju crkvenog zajedništva vrši prije svega u zajedništvu sa hijerarhijom, kao jamcem slobode i jedinstva.«26 U tom smislu treba razumijeti i kan. 300, koji određuje da nijedno vjerničko društvo ne može sebi uzimati naziv »katoličko«, osim s pristankom mjerodavne crkvene vlasti. S obzirom na stupanj povezanosti s crkvenom vlašću te s tim povezane različite razine službenog priznanja, stjecanja pravne osobnosti i odgovornosti, u kanonskom uređenju možemo razlikovati sljedeća društva: nekanonska, privatna, privatna s pravnom osobnošću te javna vjernička društva.27 Nekanonska društva nisu priznata, niti im je crkvena vlast pregledala statut, nemaju pravnu

24

Lumen gentium, br. 10.

25

Usp. Lluís Martínez SISTACH, Le associazioni di fedeli, Cinisello Balsamo (Milano), 2006., 29-31. Autor te vrijedne studije o vjerničkim društvima je 15. lipnja 2004. imenovan nadbiskupom Barcelone, a 24. studenoga 2007. kardinalom Svete Rimske Crkve.

26

Lluís Martínez SISTACH, Le associazioni di fedeli, 31.

27

James A. CORIDEN, An Introduction to Canon Law, Revised, Mahwah, New Jersey, 2004., 69-70.

20

ZBORNIK RADOVA

Udruživanje vjernika: pravo i(li) karizma?

osobnost te nisu podložna crkvenoj vlasti. Privatna društva, osnovana od samih vjernika, ona su kojima je mjerodavna crkvena vlast pregledala (recognitio) statut prema kan. 299, § 3 i priznala ih kao vjerničko društvo, stoga su podložna nadzoru crkvene vlasti (kan. 305), ali nisu stekla pravnu osobnost; takva društva crkvena vlast može hvaliti ili preporučiti, što ne mijenja njihov pravni položaj (kan. 299, § 2). Privatna društva s pravnom osobnošću (usp. kann. 113-123) ona su koja su također osnovali i vode ih sami vjernici, a mjerodavna crkvena vlast nije samo pregledala nego i odobrila (probatio) statut (kan. 322, § 2) te su po izričitoj odluci te vlasti zadobili pravnu osobnost (kan. 322, § 1); kao pravne osobe privatna su vjernička društva nositelji obveza i prava koja im po kanonskom položaju pripadaju te su podložna nadzoru crkvene vlasti. Javna vjernička društva (usp. kann. 312-315) osnovana su od mjerodavne crkvene vlasti te im se samim činom osnivanja udjeljuje pravna osobnost; moraju imati odobreni statut i svoje poslanje vrše uime Crkve i pod vodstvom crkvene vlasti.

Kao što smo vidjeli, kan. 215 proglašava pravo na udruživanje za sve vjernike, dok ga kan. 225, § 1 pretpostavlja za vjernike laike u vršenju njihove obveze širenja evanđelja i božanske poruke spasenja.28 Kan. 278 to pravo priznaje vjernicima svjetovnim klericima29, a kan.

307, § 3 isto pravo primjenjuje na članove redovničkih ustanova prema odredbi vlastitog prava i s pristankom svojeg poglavara.30 Za članove redovničkih ustanova dodatno je papa Ivan Pavao II. u br. 56 apostolske pobudnice Vita consecrata, od 25. ožujka 1996., naglasio da treba »voditi računa da se pristajanje uz crkvene pokrete događa u pošti-

28

Kan. 225, § 1. Laici, budući da ih, kao i sve vjernike, Bog po krštenju i potvrdi određuje za apostolat, imaju opću obvezu i pravo, bilo pojedinačno bilo povezani u društvu, raditi na tome da svi ljudi na svemu svijetu upoznaju i prihvate božansku poruku spasenja; ta obveza to više obvezuje u onim okolnostima u kojima samo preko njih ljudi mogu čuti evanđelje i upoznati Krista.

29

Kan. 278, § 1. Svjetovni klerici imaju pravo udruživati se s drugima da bi postigli ciljeve koji odgovaraju kleričkom staležu. § 2. Neka svjetovni klerici cijene osobito ona društva koja, statutima pregledanim od mjerodavne vlasti, prikladnim i primjereno potvrđenim uređenjem života i bratskom pomoću podupiru njihovu svetost u vršenju službe i pomažu jedinstvo klerika međusobno i s vlastitim biskupom. § 3. Neka se klerici uzdrže od osnivanja društava ili sudjelovanja u onima čija se svrha ili djelovanje može uskladiti s obvezama vlastitima kleričkom staležu ili koja mogu ometati marljivo obavljanje zadaće koju im je povjerila mjerodavna crkvena vlast.

30

Kan. 307, § 3. Članovi redovničkih ustanova mogu se upisati u društva prema odredbi vlastita prava, s pristankom svojeg poglavara.

VJERNICI, DRUŠTVA, POKRETI

21

Slavko ZEC

vanju karizme i discipline vlastite Ustanove, uz suglasnost poglavara i poglavarica i u punoj raspoloživosti da se odluke prihvate«.31 Za uređenje vjerničkih društava, za pregled njihovih statuta, priznanje i odobrenje (u skladu s kann. 298-329) mjerodavna je crkvena vlast: Sveta Stolica, biskupska konferencija i dijecezanski biskup, već prema području na koje se odnosi, odnosno osniva i djeluje dotično vjerničko društvo (usp. kan. 312).

Valja nam konačno skrenuti pažnju na kan. 605, koji govori o odobrenju novih oblika posvećenoga života, a koje je pridržano samo Apostolskoj Stolici. U nastavku nailazimo na ovu kanonsku odredbu: »Ipak, dijecezanski biskupi neka nastoje raspoznavati nove darove posvećenoga života koje Duh Sveti povjerava Crkvi i neka pomažu promicateljima da svoje namjere što bolje iskazuju i prikladnim statutima štite.« Ta nas kanonska odredba o novim oblicima posvećenog života neminovno vodi i u promišljanje o karizmama te njihovom odnosu prema pravu na udruživanje vjernika u Crkvi u društva i pokrete. Naime već su i dosada poznati oblici posvećenog života svoje početke imali redovito u karizmi svojeg utemeljitelja pa je sasvim razložno da će i mogući novi oblici također nastajati na temelju karizme, tim više što te nove darove posvećenog života, prema kan. 605, »Duh Sveti povjerava Crkvi«.

4. Pravo na udruživanje i/ili karizma (odnos prava i karizme)?

Dosad smo pretežno analitički pristupili pravu na udruživanje vjernika. No potrebno je upitati se koju ulogu u tome imaju karizme. Je li neko vjerničko društvo ili pokret samo oživotvoreno vjerničko pravo ili nadasve plod karizme? Koji je, zapravo, odnos između prava i karizme u fenomenu udružujućih oblika u Crkvi?

Da bismo utemeljeno mogli odgovoriti na to pitanje, potrebno je promotriti sam pojam »karizma«, njezin sadržaj, značenje i ulogu u udruživanju vjernika. Premda se uz karizme obično vežu crkveni pokreti, to ne znači da i vjernička društva ne mogu nastati na poticaj karizme. Kako dakle razumjeti karizme, za koje papa Ivan Pavao II.

31

Citirano prema: IVAN PAVAO II., Vita consecrata. Apostolska pobudnica o posvećenomu životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu (br. 56), Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 105, Zagreb, 1996., 90.; o pristupanju i sudjelovanju članova redovničkih ustanova u crkvenim pokretima konkretne je smjernice dala i Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života u dokumentu La vita fraterna in comunità »Congregavit nos in unum Christi amor« (2. 2. 1994.), br. 62.

22

ZBORNIK RADOVA

Udruživanje vjernika: pravo i(li) karizma?

tvrdi da »nijedna karizma ne oslobađa od povezanosti i podložnosti s obzirom na Pastire Crkve«32 te pritom citira dogmatsku konstituciju o Crkvi Lumen gentium, koja utvrđuje: »Sud o njihovoj ispravnosti (karizmi) i urednoj upotrebi spada na one koji upravljaju Crkvom, i na koje osobito spada ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati ono što je dobro (usp. 1 Sol 5, 12 i 19-21)«33, tako da sve karizme, u svojoj raznolikosti i upotpunjavanju, sudjeluju za opće dobro?

Prema Katekizmu Katoličke Crkve, »bile izvanredne ili jednostavne i smjerne, karizme su milosti Duha Svetoga koje, izravno ili neizravno, koriste Crkvi, a imaju za svrhu izgradnju Crkve, dobro ljudi i potrebe svijeta«.34 Onaj dakle tko prima karizmu, dar Božje milosti, pozvan je izvršiti neku službu ili poslanje u Crkvi i za Crkvu. Budući da se dar ne daje samo osobi, nego Crkvi, treba ga vršiti u zajedništvu i složenoj stvarnosti Crkve, sa svim njezinim ustanovama. Zakonik kanonskog prava ne spominje izrijekom izraz »karizma«, jer se smatralo da bi taj termin ostao pravno neodrediv. No to ne znači da može biti bilo kakvog sukoba između karizme i institucije; štoviše, među njima postoji uzajamna imanentnost.35 Uza sakrament i Riječ, karizma je naime treći konstitutivni element zajedništva (communio) Crkve. Karizma u sebi naime nosi imanentnu strukturu, koja već sama po sebi određuje način na koji se vrši u Crkvi i stvara pravila ponašanja koja moralno obvezuju onoga tko ju primi i prije negoli je kanonski sankcionirana pozitivnim normama. Ako pod institucijom podrazumijevamo splet međusubjektivnih odnosa uređenih normama ponašanja, onda karizma u sebi samoj nosi instituciju, jer po njoj samoj, djelovanjem Duha, izviru međusubjektivne obveze i prava povezana s vršenjem karizme, koja moralno obvezuju. Kanonska institucionalizacija karizme je tek drugi, kasniji korak, koji se događa kad Crkva prepozna i prizna karizmu kao korisnu i sukladnu njezinom poslanju i spasenjskoj svrsi. Kanonske norme uređuju dakle ono što već postoji, jer izvire iz same karizme, njezino vršenje

32

Christifideles laici, br. 24.

33

Lumen gentium, br. 12.

34

Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb, 1994., br. 799.

35

Usp. Miron SIKIRIĆ, Pokreti, udruge, zajednice – karizmatska ‘neredovitost’ i crkvena normativnost, 289-295. Autor prikazuje podrijetlo sukoba karizme i institucije, suprotstavljenosti između Crkve karizme i Crkve prava, opisuje pojavu antipravnog moralizma (antijuridizma) i juridizma te jasno pokazuje gdje treba tražiti rješenja za prevladavanje te napetosti, ukazajući na koncilske dokumente (posebno LG 12, 2 i AA 3, 4), na čijoj je liniji i sadašnji ZKP.

VJERNICI, DRUŠTVA, POKRETI

23

Slavko ZEC

i odnose među osobama u zajednici, da se s izvornom čistoćom karizma nastavi u vremenu i prostoru. Tek tada karizma postaje kanonska institucija, i u tome se očituje sva složena stvarnost Crkve: karizma je s jedne strane djelo Duha, i kao milosni dar i kao karizma-institucija, koja se rađa iz njezine imanentne strukture, ali su s druge strane isto tako djelo Duha institucija i kanonske norme koje izražavaju nevidljivo djelovanje Duha u Crkvi kao vidljivom društvu.36 Karizmatsko-institucionalna struktura Crkve u svojem zajedništvu (communio) poznaje hijerarhijske i karizmatske darove i službe. Svi ti darovi i službe imaju svoje izvorište u jednom te istom Duhu, i u tome se konačno razrješava njihova višestrukost i različitost.

Ako tako shvaćene karizme i karizmatsko-institucionalnu narav Crkve primijenimo na udružujuće oblike u Crkvi, onda se nameće jedini dosljedni zaključak: kao što nema i ne može biti suprotstavljenosti između karizme i institucije, jer sama karizma već u svojoj strukturi nosi instituciju, isto tako ne može biti i nema stvarne suprotstavljenosti između karizme i prava na udruživanje vjernika u Crkvi. Po svojoj imanentnoj strukturi karizma, da bi se mogla vršiti, traži pravila koja uređuju međusubjektivne odnose, dok se pravo na udruživanje temelji na čovjekovoj društvenoj naravi, koja svoju puninu nalazi u krštenju. I jedno i drugo međutim pripada istoj osobi, koja, upravo zato što je obdarena krsnim dostojanstvom, prima karizmu u zajedništvu i za dobrobit Crkve. Upravo u ostvarenju onih ciljeva zbog kojih postoje zakoniti udružujući oblici u Crkvi karizma nalazi svoje mjesto i stremljenje da bude življena i konkretizirana, čuvajući svoju izvornu snagu i svježinu. To vrijedi kako za izvanredne karizme tako i za one »jednostavne i smjerne« (kako ih naziva Katekizam Katoličke Crkve), jer karizme su uvijek dar Duha koji oživljuje Crkvu, pa u njoj nadahnjuje i oživljuje i udružujuće oblike vjernika (društva i pokrete). Pod tim vidom i današnji papa Benedikt XVI. u vjerničkim društvima i novim zajednicama vidi onu snagu koju Crkva stvarno ima i na koju se računa u promicanju nove evangelizacije u partikularnim Crkvama.37

36

Usp. Gianfranco GHIRLANDA, Carisma (Charisma), u: Nuovo Dizionario di Diritto Canonico, Carlos CORRAL SALVADOR – Velasio DE PAOLIS – Gianfranco GHIRLANDA, ur., Cinisello Balsamo (Milano), 1993., 128-130.

37

BENEDETTO XVI., Ubicumque et semper. Lettera apostolica in forma di »Motu proprio« con la quale si istituisce il Pontificio Consiglio per la promozione della nuova evangelizzazione, art.

3, 3º, u: L’Osservatore Romano (13. 10. 2010.), 4-5.

24

ZBORNIK RADOVA

Udruživanje vjernika: pravo i(li) karizma?

Danas zato više nije sporno da su karizme, kao konstitutivni element Crkve, uza sakrament i Riječ, ne samo dobrodošle, nego i neophodne. Problem ostaje međutim otvoren kad se radi o njihovomu pravnom uređenju. To je osobito vidljivo na primjeru crkvenih pokreta. Dok je Zakonik kanonskog prava svojim normama uredio vjernička društva i njihov pravni položaj, dotle su crkveni pokreti i nove zajednice ostali sve dosad izvan odgovarajuće pravne regulacije i kanonske konfiguracije, budući da se »danas sasvim sigurno može zaključiti da je nove crkvene pokrete nemoguće svesti pod pravnu figuru vjerničkih društava«.38 Stoga ne manjkaju autori, među kojima zaslužuje spomen Jean BEYER39, ugledni profesor s Papinskog sveučilišta Gregorijane, i Christoph HEGGE40, doktorant istoga sveučilišta i od 31. svibnja 2010. pomoćni biskup Münstera, koji su već dali značajan doprinos rješavanju toga problema i ukazali na mogući put kanonske konfiguracije crkvenih pokreta.41 Danas je naime sve jasnije da se važeća kanonska normativa o vjerničkim društvima pokazuje nedovoljnom »za obuhvaćanje najnovijih oblika udruživanja u Crkvi koji danas pokazuju veliku vitalnost. Prijedlozi bi u tom smislu, koji pristižu s više strane, mogli u skoroj budućnosti biti prihvaćeni.«42 Poželjno je zato da i ovaj simpozij crkvenih pravnika toj problematici daje svoj stručni doprinos.

38

Miron SIKIRIĆ, Pokreti, udruge, zajednice – karizmatska ‘neredovitost’ i crkvena normativnost, 298.

39

Jean BEYER, Istituti secolari e movimeni ecclesiali, u: Aggiornamenti sociali, 34 (1983.), 187-200; Motus ecclesiales, u: Periodica de re morali canonica liturgica, 75 (1986.), 613637; I »movimenti ecclesiali«, u: Vita consacrata, 23 (1987.), 143-156; De motu ecclesiali quaesita et dubia, u: Periodica de re morali canonica liturgica, 78 (1989.), 437-452; Il movimento ecclesiale: questioni attuali, u: Vita consacrata, 26 (1990.), 483-494; Movimento ecclesiale (Motus ecclesialis), u: Nuovo Dizionario di Diritto Canonico, Carlos CORRAL SALVADOR – Velasio DE PAOLIS – Gianfranco GHIRLANDA, ur., Cinisello Balsamo (Milano), 1993., 707-712.

40

Christoph HEGGE, Rezeption und Charisma. Der theologische und rechtliche Beitrag kirchlicher Bewegungen zur Rezeption des Zweiten Vatikanischen Konzils, Würzburg, 1999. (doktorska disertacija, 479 stranica); I movimenti ecclesiali e la ricezione del Concilio Vaticano II, u: Periodica de re canonica, 88 (1999.), 501-532; Il Vaticano II e i movimenti ecclesiali. Una recezione carismatica, Roma, 2001.

41

Od ostalih doprinosa toj tematici navodimo: Libero GEROSA, Carisma e diritto nella Chiesa. Riflessioni canonistiche sul »carisma originario« dei nuovi movimenti ecclesiali, Milano, 1989.; Carismi e movimenti ecclesiali: una sfida per la canonistica postconciliare, u: Periodica de re canonica, 82 (1993.), 411-430; Movimenti ecclesiali e Chiesa istituzionale: concorrenza o co-essenzialità, u: Nuova umanità, 128 (2000.), 215-246.

42

Nikola ŠKALABRIN, Vjernička društva, 191.

VJERNICI, DRUŠTVA, POKRETI

25

Slavko ZEC

Pritom će trebati voditi računa da se u pokretima i novim zajednicama sačuva jedinstvo u različitosti. Prema J. BEYERU potrebno je naime razlikovati laičke, duhovne i crkvene pokrete.43 Laički su pokreti sastavljeni samo od vjernika laika koji se ujedinjuju da bi potpunije ostvarili svoj laički kršćanski poziv u Crkvi i u svijetu. Duhovni pokreti već obuhvaćaju šire članstvo i različite kategorije vjernika koji teže dubljemu duhovnom životu. Konačno, crkveni su pokreti tako nazvani upravo po tome što se pod jednom jedincatom karizmom, općom i kolektivnom, udružuju različiti redovi vjernika: laici, oženjeni ili samci; posvećeni službenici u različitim stupnjevima (đakoni, prezbiteri, biskupi); članovi ustanova posvećenog života i društava apostolskog života; oni koji provode eremitski život, kao i oni(e) koji(e) žive djevičanstvo u svijetu. Svi oni, na temelju jedne karizme, pripadaju istomu crkvenom pokretu da potpunije žive u Crkvi i sa Crkvom, pod različitim vidovima njezinog otajstva. Da bi se sačuvalo jedinstvo u različitosti, bit će potrebno providjeti dva stupnja vodstva u crkvenim pokretima: jedno opće i zajedničko vodstvo sa svojim središtem i sjedištem, drugo pak posebno vodstvo za svaki od kategorija vjernika koji su uključeni u crkveni pokret. Struktura i vodstvo crkvenog pokreta nalagat će i odgovarajuća zakonska rješenja: s jedne strane bit će potrebno providjeti opći i za sve članove važeći statut, a s druge strane pravilnik za pojedine grane crkvenog pokreta, prilagođen pojedinim kategorijama vjernika.

43

Jean BEYER, Movimento ecclesiale (Motus ecclesialis), u: Nuovo Dizionario di Diritto Canonico, 707-708. Autor daje smjernice u kojem pravcu treba tražiti rješenje za pravno uređenje crkvenih pokreta, koje ovdje prenosimo tek u glavnim crtama. Također predlaže da više dikasterija Svete Stolice bude uključeno i surađuje na tom zadatku (Kongregacija za biskupe, za kler, za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, za katolički odgoj) ili da se osnuje novi dikasterij, koji bi imao mjerodavnost za crkvene pokrete, u dosluhu i suradnji s drugim dikasterijima, koji su mjerodavni prema materiji odnosno članstvu jednoga crkvenog pokreta. Tome bi se zadatku možda moglo posvetiti Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije, osnovano 21. rujna 2010. Prvi predstojnik toga Vijeća, mons. Salvatore Rino Fisichella, na pitanje o gubitku volje za životom u zapadnim društvima i o demografskom padu, u intervjuu za Glas Koncila je odgovorio: »Mislim da u Europi, i u Americi, Crkva sa svoje strane ima mnogo toga što može dati. Da spomenem samo laičku Francusku gdje niču nove redovničke zajednice i laička udruženja. Mislim i na pokrete koji pokazuju itekakvu vitalnost (kurziv S. Z.), na tolike kršćane koji se vraćaju korijenima svoje vjere, na tolika obraćenja na kršćansku vjeru: bilo iz drugih religija bilo ateista. Mislim da se ne smijemo predati pesimizmu za koji nema osnove.« (Glas Koncila, katolički tjednik, 50 [2011.] br. 7, od 13. 2. 2011., 7).

26

ZBORNIK RADOVA

Udruživanje vjernika: pravo i(li) karizma?

Novija dakle kanonska proučavanja posljednjih desetljeća, obilježena koncilskom vizijom Crkve kao zajedništva (communio), ali i interventi učiteljstva Crkve, daju nam smjernice koje vode prema zaključku da nije ispravno suprotstavljati ni sukobljavati pravo i karizmu ni kad je u pitanju udruživanje Kristovih vjernika, laika i klerika. Upravo suprotno: potrebno je prepoznati njihovu komplementarnost. Bilo koje vjerničko društvo, ali i pokret, bio bi i ostao neodređen bez prava, jer se ne bi znale obveze i prava članova tih udružujućih oblika ni njihovi međusobni odnosi. S druge strane, vjernička društva i pokreti bi se bez karizme sveli na bilo koje društvo ili udrugu civilnoga društva i na bilo koju skupnost osoba (universitas personarum) u državnome pravnom poretku, gubeći tako onu njihovu bitnu značajku da su »vjernički« i »crkveni«. Karizma naime, upravo zato što je povlašteni izraz prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga u Crkvi, i zato što iz toga istoga Duha izvire i karizma i institucija, izaziva i neprestano potiče instituciju na vjerodostojnost i životnost tipičnu za poslanje i služenje Crkve44, po čemu se Crkva, kao cjelina, upravo razlikuje od svih drugih socijalnih oblika u ljudskoj zajednici.

Na to posebno upozoravaju novi oblici crkvenog udruživanja i pokreti na koje se ne mogu jednostavno primijeniti četiri konstitutivna elementa koja se inače primjenjuju na ostala društva. Ti su elementi: zajednica osoba, slobodni izbor cilja, unutarnji poredak određen u svojoj formi izabranim ciljem i slobodna pripadnost. Navedeni se elementi odnosno značajke, zajedničke civilnome pravnom sustavu, međutim ne mogu mehanički primijeniti na crkvene oblike udruživanja, posebno ne na one »nove zajednice« koje spominje i papa Benedikt XVI. u apost. pismu Ubicumque et semper, kojim osniva Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije. Naime te su nove zajednice vjernika rođene iz nasljedovanja izvorne karizme, i zato oni koji se na taj način i potaknuti tom karizmom udružuju doživljavaju te oblike zajedništva »kao potrebnu strukturu za izražavanje cjelokupnosti vlastite kršćanske osobnosti. Prema II. vatikanskom saboru, upravo jer su rođeni po daru neke karizme, ti oblici udružujućega života na neposredniji način čine operativnom činjenicu da Duh poziva svakoga krštenika da živi u zajednici te ga kao takvi čine spremnijim (LG 12,2) da odgovorno pri-

44

Usp. Miron SIKIRIĆ, Pokreti, udruge, zajednice – karizmatska ‘neredovitost’ i crkvena normativnost, 299-300.

VJERNICI, DRUŠTVA, POKRETI

27

Slavko ZEC

hvati opće poslanje Crkve.«45 To nas nedvojbeno upućuje da u općem kontekstu udruživanja vjernika ne možemo dijeliti pravo od karizme, ali niti obrnuto, karizmu od prava. Jednostavno su u institucionalnokarizmatskoj strukturi Crkve upućeni jedno na drugo i tek zajedno izražavaju složenu, ali zato i cjelovitu stvarnost Crkve. Stoga na početno pitanje, izraženo upitnikom u naslovu, valja odgovoriti: udruživanje vjernika je i pravo i karizma, ili još bolje, pravo-karizma; kao što je i Crkva u cjelini institucija-karizma, tako i njezini udružujući oblici. U tom je smislu onda sasvim razumljiva koncilska tvrdnja da »udruženja nisu sama sebi cilj, nego moraju služiti ispunjenju misije Crkve prema svijetu«.46 Zaključak Udruživanje vjernika nije novi fenomen u Crkvi, kršćanska tradicija ga poznaje od prvih kršćanskih vremena. Novi su međutim udružujući oblici, a njihovo se širenje bilježi posebno nakon Drugoga vatikanskog koncila. Koncil daje istodobno i novu ekleziologiju, viziju Crkve kao communija, zajedništva svih vjernika. Svi su Kristovi vjernici jednaki u temeljnom dostojanstvu po krštenju, i u communiju Crkve temeljem toga krsnog dostojanstva imaju jednako konstitucionalno pravo na slobodno udruživanje. Razlike su u službi i kanonskom položaju temeljem svetog reda ili polaganja zavjeta u ustanovama posvećenog života. Ali tom se temeljnom konstitucionalnom pravu na udruživanje pridružuje treći konstitutivni element Crkve, karizma. Po karizmi svi udružujući oblici u Crkvi poprimaju životnost i snagu za djelovanje u skladu s ciljevima i poslanjem Crkve, koje se ostvaruje putem onih apostolskih pothvata (incepta apostolica47: usp. kan. 298, § 1, za razliku od incepta privatorum: usp. kan. 301, § 2) za koja i postoje ti udružujući oblici. Kad Crkva prepozna karizmu kao sukladnu njezinom poslanju, karizma

45

Libero GEROSA, Crkveno pravo, 238.

46

Apostolicam actuositatem, br. 19.

47

Libero GEROSA, Crkveno pravo, 232-233: »Naime, u dekretu o apostolatu laika izraz incepta apostolica, premda se ne odnosi na neku posebnu organizativnu formu, ne znači jednostavno djelo. Izrazom incepta saborski oci žele naznačiti bilo koju inicijativu, osobnu ili komunitarnu, zahvaljujući kojoj missio Ecclesiae melius impleri potest (AA 24,3). Usku povezanost između incepta apostolica i missio Ecclesiae naslutio je i crkveni zakonodavac upravo u prvoj od zajedničkih odredbi koje se odnose na vjerničko društvo, tj. u kan. 298, § 1, gdje se, među raznim udružujućim oblicima, naznačuju također i inicijative ad evangelizationis i ad ordinem temporalem christiano spiritu animandam.«

28

ZBORNIK RADOVA

Udruživanje vjernika: pravo i(li) karizma?

postaje institucija. Ipak, institucionalno pravo na udruživanje vjernika u važećem je Zakoniku kanonskog prava razrađeno samo za neke oblike udruživanja (vjernička društva: kann. 298-329; društva svjetovnih vjernika klerika: kann. 278 i 302; društva članova redovničkih ustanova: kan. 307, § 3), ali ne i za sve udružujuće fenomene u Crkvi. Teškoća nastaje zbog nedostatka institucionalnog prava i kanonske konfiguracije tzv. novih zajednica i pokreta. Ipak, kako smo vidjeli, i na tom planu već ima kvalitetnih doprinosa i argumentiranih prijedloga u svjetlu nadvladavanja dijalektičke napetosti, uostalom neutemeljene, između Crkve prava i Crkve karizme. Zato se možemo nadati da će i ti novi udružujući oblici u Crkvi pronaći svoje kanonsko mjesto na način da se sačuva jedinstvo u različitosti na temelju njihove izvorne karizme, koja će po prepoznavanju i priznavanju njezine koristi za dobro i poslanje Crkve, biti onda i na odgovarajući način institucionalizirana. Crkva nije nikada prestala imati svoju karizmatsko-institucionalnu strukturu, pa je zato logično da i svi legitimni udružujući oblici u Crkvi također zadobiju svoju karizmatsko-institucionalnu strukturu. To će onda biti cjelovito ostvarenje karizme-prava na slobodno udruživanje svih Kristovih vjernika u zajedništvu Crkve.

Summary

Association of the faithful: a right and/or a charisma?

To be able to answer the question in the title (as indicated by the questionnaire), it is necessary to consider first basic concepts, such as »the faithful« and »association«.

Therefore, in the first part of this article the author explains the term »faithful« as it is figured in Canon Law based on the teachings of the Second Vatican Council. In consideration of religious identity and the legal status of the faithful in the Church, the author goes on to analyse the term »association«, not from a sociological but rather canonical-legal aspect. In this sense, the right of association is expressed in Can. 215, of the Code of Canon Law. The basis of this right is found in baptism by which all faithful are equal in dignity, but differ in the services and ecclesiastical offices. The nature of the right of association arises from this ground: as there is a true, proper and fundamental right of association of the faithful in the Church (verum et proprium ius, ius fundamentale). Based on these theological and ecclesiastical settings (communio Ecclesiae), and looking at the faithful not only at a sociological level, but above all a supernatural level that stems from a »new creation« in baptism, the canonical order disposes by proper norms the right to association of all the faithful: laity and clerics, as well as the special category of faithful who by vow or other sacred bonds consecrate their life to God in following the evangelical counsels.

VJERNICI, DRUŠTVA, POKRETI

29

Sadržaj

SADRŽAJ Riječ urednika ..........................................................................................................7 Slavko ZEC: UDRUŽIVANJE VJERNIKA: PRAVO I(LI) KARIZMA? ..................................9 Sažetak ......................................................................................................................9 Uvod........................................................................................................................10 1. Vjernici: crkveni identitet i pravni položaj ..............................................11 2. Pravo na udruživanje: kan. 215 .................................................................12 3. Temelj, narav i uređenje prava na udruživanje vjernika .......................14 4. Pravo na udruživanje i/ili karizma (odnos prava i karizme)? .............22 Zaključak ................................................................................................................28 Summary: Association of the faithful: a right and/or a charisma? ........................29 Stjepan KOŽUL: POVIJESNI POGLED NA VJERNIČKA DRUŠTVA – TRADICIJA I OSTVARENJA.....................................................................................................31 Sažetak ....................................................................................................................31 1. Bratovštine ....................................................................................................32 2. Hrvatski katolički pokret (HKP) ...............................................................36 Zaključak ................................................................................................................45 Summary: An historical view of associations of the faithful – tradition and realisations ........................................................................................................46 Ilija JAKOVLJEVIĆ: ZAJEDNIČKE KANONSKE ODREDBE O VJERNIČKIM DRUŠTVIMA (KANN. 298-311) ...................................................................................................49 Sažetak ....................................................................................................................49 Uvod........................................................................................................................50 1. Razvoj kanonske regulative o vjerničkim društvima od 1917. do 1983. 51 2. Zajedničke odredbe o vjerničkim društvima ..........................................52 2.1. Narav i ciljevi društava (kan. 298)....................................................54 2.2. Privatna vjernička društva (kan. 299) .............................................. 56 2.3. Uzimanje naziva »katoličko« (kan. 300) ..........................................59 2.4. Javna vjernička društva (kan. 301) ................................................... 59 2.5. Klerička društva (kan. 302)................................................................60 2.6. Društva ovisna o redovničkim ustanovama (kan. 303).................61 2.7. Statut društva (kan. 304) ....................................................................61 2.8. Odnos društva i crkvene vlasti (kan. 305) .......................................62 2.9. Primanje, sudjelovanje i otpuštanje članova (kann. 306-308) .......63 2.10. Pravo na izdavanje posebnih odredbi (kan. 309) .........................64

VJERNICI, DRUŠTVA, POKRETI

275

IV. međunarodni znanstveni simpozij crkvenih pravnika

2.11. Privatna društva bez pravne osobnosti (kan. 310) .......................64 2.12. Odnos redovnika prema društvu čije je član (kan. 311)..............65 Zaključak ................................................................................................................65 Summary: Common canon provisions about associations of the faithful (Cann. 298-311).......................................................................................................66 Josip DELIĆ: JAVNA VJERNIČKA DRUŠTVA .......................................................................67 Sažetak ....................................................................................................................67 Uvod........................................................................................................................67 1. Osnutak javnih vjerničkih društava .........................................................68 2. Javna pravna osobnost vjerničkih društava ............................................70 3. Svrha, ciljevi i djelatnost .............................................................................70 4. Mjerodavna crkvena vlast za osnutak i ukinuće ....................................73 5. Članovi ..........................................................................................................76 6. Vodstvo u javnim vjerničkim društvima, kann. 317 i 318 .....................78 6.1. Voditelj javnoga vjerničkog društva ................................................78 6.2. Drugi službenici ..................................................................................80 7. Kapelan ili crkveni asistent ........................................................................80 8. Upravljanje dobrima ...................................................................................81 9. Statut .............................................................................................................83 10. Ukinuće javnih vjerničkih društava........................................................85 11. Posebna prava društava (kan. 309) .........................................................87 Zaključak ................................................................................................................88 Summary: Public associations of the Christian faithful .........................................90 Mato MIĆAN: PRIVATNA VJERNIČKA DRUŠTVA (KANN. 321–326)................................91 Sažetak ....................................................................................................................91 Uvod........................................................................................................................92 1. Postanak privatnoga vjerničkog društva .................................................95 2. Svrha, ciljevi i djelatnost privatnog vjerničkog društva ........................96 3. Mjerodavna vlast za osnutak i ukinuće – statut .....................................98 4. Mjerodavni autoritet .................................................................................100 5. Članovi ........................................................................................................102 6. Upravljanje .................................................................................................104 7. Duhovni savjetnik ili duhovni asistent ..................................................105 8. Ukinuće .......................................................................................................106 9. Neki drugi pravni naglasci i posebnosti ................................................107 9.1. Statut vjerničkog društva i građanski učinci ................................107 9.2. Vjerničko društvo ili udruga ...........................................................107 9.3. Vjernička društva i civilne udruge ................................................. 108 9.4. Vjerničko društvo i župna zajednica .............................................109 Zaključak ..............................................................................................................111

276

ZBORNIK RADOVA

Sadržaj

Summary: Private associations of the Christian faithful (Cann. 321-323) .........112 Josip ŠALKOVIĆ: »GRANICE« UDRUŽIVANJA, AUTONOMIJA I OVISNOST VJERNIČKIH DRUŠTAVA................................................................................115 Sažetak ..................................................................................................................115 Uvod......................................................................................................................115 1. »Granice« prava na udruživanje (kan. 215) ...........................................118 2. Autonomija vjerničkog društva i podređenost crkvenoj vlasti .......... 121 3. Ovisnost vjerničkog društva o crkvenoj vlasti ......................................125 Zaključak ..............................................................................................................130 Summary: The “boundaries”, autonomy and dependence of associations of the faithful ..........................................................................................................131 Ratko RADIŠIĆ: DRUŠTVA S POSEBNIM PROFILIMA............................................................133 Sažetak ..................................................................................................................133 Uvod......................................................................................................................134 1. Treći redovi ................................................................................................134 2. Društva posvećenih osoba .......................................................................141 3. Bratovštine ..................................................................................................147 4. Zajednice .....................................................................................................150 5. Neformalizirana društva ..........................................................................151 Zaključak ..............................................................................................................153 Summary: Associations with special profiles .......................................................155 Klara ĆAVAR: KANONSKA KONFIGURACIJA CRKVENIH POKRETA ..........................157 Sažetak ..................................................................................................................157 Uvod......................................................................................................................158 1. Vrste pokreta ..............................................................................................158 2. Što su crkveni pokreti? .............................................................................160 3. Kanonska normativa o vjerničkim društvima u službi pokreta .........164 3.1. Prava vjernika i pravo na udruživanje ..........................................165 3.2. Odredbe o privatnim vjerničkim društvima u službi pokreta ...165 3.3. Odredbe o ustanovama posvećenog života u službi pokreta ....167 4. Nedorečenost kanonske normative o pokretima..................................169 5. Aktualna kanonska konfiguracija crkvenih pokreta ............................170 Zaključak ..............................................................................................................173 Summary: Canonical configuration of Ecclesial movements ...............................174

VJERNICI, DRUŠTVA, POKRETI

277

IV. međunarodni znanstveni simpozij crkvenih pravnika

Lucija BABIĆ: DRUŠTVA I POKRETI U PARTIKULARNOJ CRKVI................................... 175 Sažetak ..................................................................................................................175 Uvod......................................................................................................................175 1. Sudjelovanje vjernika u zajedničkom i jedinstvenom poslanju Crkve 177 2. Očekivanja i izazovi na području partikularne Crkve .........................179 2.1. Dijecezanski biskup i vjernička društva i pokreti ........................180 2.2. Društva i pokreti u pastoralnom planu i programu biskupije...183 2.3. Dijecezanske strukture za društva i pokrete ................................184 2.3.1. Biskupski vikar .........................................................................184 2.3.2. Biskupijski ured........................................................................185 2.3.3. Pastoralno vijeće .......................................................................186 2.4. Sudjelovanje u radu biskupijske sinode ........................................187 2.5. Djelovanje društava i pokreta u župi.............................................188 Zaključak ..............................................................................................................189 Summary: Associations and movements in the particular Church .....................190 Ivan KOVAČ: VJERNIČKA DRUŠTVA I POKRETI U KONKORDATSKOM PRAVU.....191 Sažetak ..................................................................................................................191 Uvod......................................................................................................................192 1. Vjernička društva u konkordatima između dva svjetska rata ............196 2. Vjernička društva i pokreti u suvremenoj konkordatskoj praksi .......204 3. Vjernička društva i pokreti u Republici Hrvatskoj i BiH.....................209 Zaključak ..............................................................................................................213 Summary: Associations of the Christian faithful and movements in concordat law .....................................................................................................214 Frane STINIČIĆ / Lana OFAK: REGISTRACIJA VJERSKIH UDRUGA I VJERSKIH ZAJEDNICA U SVJETLU EUROPSKE KONVENCIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA...................................................................217 Sažetak ..................................................................................................................217 Uvod......................................................................................................................218 1. Europski standardi u pogledu registracije vjerskih društava.............220 1.1. Sloboda procjene koju država uživa ..............................................220 1.2. Sloboda udruživanja ........................................................................222 1.3. Pravo na pravičan postupak i djelotvoran pravni lijek ...............224 1.4. Neutralnost i nepristranost države ................................................224 1.5. Zabrana diskriminacije i pitanje dopustivosti privilegija ...........225 2. Registracija vjerskih udruga i vjerskih zajednica u hrvatskom pravu 226 2.1. Pravno uređenje registracije vjerskih udruga u RH ....................227 2.1.1. Pravno uređenje neregistriranih vjerskih udruga ...............230

278

ZBORNIK RADOVA

Sadržaj

2.1.2. Potreba registracije udruga u svjetlu Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima (dalje u radu: Ugovor) .................................................................231 2.2. Pravno uređenje registracije vjerskih zajednica u RH................. 232 2.3. Statusna prava vjerskih zajednica u RH ........................................234 3. Usklađenost hrvatskoga pravnog uređenja registracije vjerskih udruga i vjerskih zajednica s Europskom konvencijom .........................239 Zaključak ..............................................................................................................242 Summary: Registration of religious associations and religious communities in light of the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms...................................................................................242 DODATAK...........................................................................................................243 PRILOG I.: ZAHTJEVI ZA PRIZNANJEM VJERNIČKIH DRUŠTAVA 243 PRILOG II.: ODLUKE CRKVENE VLASTI ...............................................247 PRILOG III.: UPUTE ZA DOSTAVU RAČUNA (IZVJEŠĆA) O UPRAVLJANJU ................................................................................... 251 PRILOG IV.: ODLUKA O UKIDANJU ......................................................252 PRILOG V.: REDOVIT SADRŽAJ STATUTA ...........................................253 PRILOG VI.: ODREDBE ZKP-1983. O VJERNIČKIM DRUŠTVIMA.....257 PRILOG VII.: USPOREDNE VEZE KANN. 298-329 O VJERNIČKIM DRUŠTVIMA I DRUGIH KANONA ZKP-1983.................................. 264 PRILOG VIII.: USPOREDNI POPIS KANN. 298-329 ZKP-1983.

I ZKIC-1990. .............................................................................................. 266 PRILOG IX.: USPOREDNI POPIS KANN. 298-329 ZKP-1983.

I ZKP-1917. ................................................................................................267 PRILOG X.: KRITERIJI CRKVENOSTI ZA LAIČKA UDRUŽIVANJA. 268

VJERNICI, DRUŠTVA, POKRETI

279