Danko Litrić
Bitka se nastavlja
Teškoće, borbe i radosti jednog misionara
Danko Litrić, Bitka se nastavlja. Teškoće, borbe i radosti jednog misionara, Glas Koncila, Zagreb, 2013. Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb tel.: 01/4874 315, faks: 01/4874 319 web: http://knjizara.glas-koncila.hr e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr Za nakladnika: Ivan Miklenić Izvršna urednica: Vlatka Plazzeriano Biblioteka: Gorušičino zrno. Knjiga 16 Lektura: Iva Popovački Grafičko oblikovanje: Danijel Lončar Naslovnica: Danijel Lončar Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Tiskano u srpnju 2013. ISBN 978-953-241-343-4 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 827574.
Danko Litrić
Teškoće, borbe i radosti jednog misionara
Glas Koncila Zagreb, 2013.
Predgovor U rukama držite već petu knjigu svećenika salezijanca, misionara don Danka Litrića. Nakon Pisma iz Afrike, Krika iz Ruande, Borbe jednog misionara i Vapaja siročadi iz Ruande, Bitka se nastavlja! Novi naslov višestruko je znakovit jer se novoizišla knjiga pojavljuje nakon više od 30. godina don Dankova misionarskog djelovanja, započetog 1980. godine u Ruandi, zemlji koju tada – kako je sam jednom izjavio – nije znao ni pronaći u atlasu! A danas, kada je već gotovo pola svoga života »Ruanđanin«, koji je u svojoj novoj domovini doživio i proživio težak rat, pomogao i spasio tolike mlade živote te umalo svoj izgubio, i dalje neumorno, s gotovo mladenačkim žarom, nastavlja misionarsku »bitku«. O tome na poseban način svjedoči i ova knjiga u kojoj donosi vlastita misionarska svjedočanstva i pisma, životne priče i sudbine onih kojima je, po Božjoj snazi i dobroti, poslan biti i slugom i učiteljem, prijateljem. Upravo Božji službenik, misionar – onaj kojem je najteže »biti 'sit' među gladnima i gledati druge kako te gledaju, a znati da ne možeš svima dati i pomoći« – prvi je koji »izviruje« iz redaka ove knjige. U svakoj životnoj priči, svakom zabilježenom svjedočanstvu, bila riječ o radosnim crkvenim slavljima, duhovitim svakodnevnim zgodama ili potresno tužnim životnim tragedijama, ponajprije se prepoznaje misionar i svećenik, onaj koji je sebe spremno stavio u drugi plan da bi služio bližnjima u potrebi. 5
Teškoće, borbe i radosti jednog misionara
No don Danko istodobno je i pravi novinar te vješt literat. Svaki je njegov opisan događaj popraćen ne samo nužnim podacima, već i brojnim drugim zanimljivim informacijama koje pridonose cjelovitijoj slici i uživljavanju u bit izrečenog. Stilski pak, sve je jednostavno i razumljivo, a vrlo živopisno, poletno, nerijetko i »vrckavo«, unatoč često sasvim kontrastnoj zbilji koju opisuje. Njegovi doživljaji i dnevnički zapisi – što je mnogo puta potvrđeno i u sklopu rubrike »Pisma iz misija« dječjeg mjesečnika Maloga koncila-Maka – doista osvajaju i pale onu iskru koja je i same misionare jednom pokrenula da osjete kako ta ljubav za bližnjega, slabijega, bolesnoga i nemoćnoga dolazi upravo od samoga Boga! I stoga, dragi čitatelju, dopusti da te, čitajući don Dankovu knjigu, obuzme isti onaj osjećaj koji je on doživio kada je prvi put susreo i slušao Majku Tereziju, a koji je izrazio sljedećim riječima: »Kada nam je govorila, vidjelo se da je ona Božja! Čovjek i nehotice poželi biti poput nje, ali se uplaši da je preobičan, preslab…« Don Danko naposljetku nije ostao uplašen pa nemojmo ni mi! Jer misionar se može biti u Africi, ali i u svome susjedstvu pa i u obitelji! Vojmil Žic v. d. urednika Malog Koncila
6
I. IZ DOMA ZA SIROČAD
TRI LOPOVA U NAŠEM DOMU Ne jedan, već tri lopova u našem domu siročadi. Pojaviše se odjedanput. Neobično! Tu sam vijest saznao od naše dvojice čuvara. Da, mi imamo čuvare. Većinom su to ljudi starije dobi. Rade noću. Kada mi spavamo, oni kruže našim terenom ograđenim prilično visokim zidom. Nemaju puške ni noža, samo po jedan štap. Ali tu su da nas obavijeste kako bi se u slučaju napada mogli braniti ili sakriti. Danas mi javiše neugodnu vijest: »Oče, svaki dan kada padne mrak u Centar dolaze lopovi. Više ih je, ne znamo im broja. Provlače se kanalom i tako ulaze. Ne znamo što rade jer se kriju od nas.« Uz tolike probleme, evo još jednoga. Bože moj, kako ćemo se obraniti? Doduše, kažu mi čuvari da ovi lopovi nisu tako opasni jer ne napadaju i ne provaljuju u radionice i učionice. Ne vide ih čak da kradu i peku kukuruz. – Hm, trebalo bi ih upoznati. Da mi ih je vidjeti! – Ako hoćete, mi ćemo ih uloviti i dovesti k vama. – Jasno, ako možete! Samo pazite da vas ne ubiju ili ne rane! Otišli su. Sakrio sam se iza učionice. Nije prošlo puno vremena kada su se odjednom pojavili čuvari i tri lopova ispred njih. Čuvari mašu štapovima i viču: »Pazite se! Sad će vas otac srediti! Gotovi ste – nećete više provaljivati u naš dom!« Mrak je, ne vidim dobro, ali me čudi što lopovi pokorno slušaju čuvare i ne bježe. Idu ispred njih kao mirne ovčice. Prilaze mi sasvim blizu. Sada vidim − to su 9
Teškoće, borbe i radosti jednog misionara
djeca i nisu nimalo opasna. Strah me napustio. Izišao sam iz skrovišta i pošao im u susret. Vidim da se ni oni mene ne plaše. Više se plaše čuvara koji im prijete štapovima govoreći: »Čuvajte se, sad ćemo vas zatvoriti! Morate reći istinu, tko ste i što radite ovdje svake noći?« Zahvalio sam čuvarima na dobro obavljenom poslu i zamolio ih da nas ostave same. Sâm ću s njima razgovarati. Vidio sam da ih se djeca plaše i da pred njima ne bih mogao saznati pravu istinu. Čuvari su poslušali i udaljili se, ali su svejedno izdaleka pazili da me »lopovi« ne napadnu. To im je posao, a vidi se da se preda mnom žele pokazati dobrima i neustrašivima. Videći da smo sami djeca su počela objašnjavati. – Oče, mi nismo lopovi. Nikome ne činimo zla, samo se noću krijemo ovdje da nas policija ne uhvati i ne zatvori. Nemamo kuće ni ikoga svoga. Danju prosimo da bismo preživjeli. Noću ovdje dođemo prespavati. – Hm, a gdje spavate? Pokažite mi. Sasvim su me spremno poveli iza naše stolarije i pokazali mi svoje skrovište u žbunju načinjenom od suhe trave i kartona na zemlji. – Eto, tu provodimo noć. Ništa ne krademo u Domu, ali nemamo se čime pokriti. Možete li nam dati pokrivač? Hladno nam je, osobito kada pada kiša. Najviše bismo voljeli da nam date mjesto u Domu ako je to moguće. Htjeli bismo učiti čitati i pisati te steći zanat. Iskoristili su priliku da razgovaraju sa mnom. Saznao sam sve o njihovoj bijednoj prošlosti. Trojica dječaka ratna su siročad i nemaju nikoga. Kao i mnoga druga djeca, došla su u Kigali, glavni grad Ruande, u 10
I. IZ DOMA ZA SIROČAD
potrazi za boljim i sretnijim životom. A našli su − bijedu. Policajci ih love kao zečeve, zatvaraju i muče. Uspjeli su pobjeći i sakriti se ovdje. Shvaćam da doista nisu lopovi nego jadna siročad koja traži spas u našem Domu. Ali, problem je što ih već imamo previše. Gdje ćemo ih smjestiti, kako ćemo ih sve nahraniti i osigurati stvari potrebne za školovanje? Pozvao sam naše vjerne čuvare koji su nas uvijek budno izdaleka pratili. Rekao sam im da puste djecu da noćas prespavaju ovdje, a zatim ćemo vidjeti što učiniti s njima. 13. svibnja 2006.
Močvara i vrt kod doma za siročad u Gatengi
11
KĆI KATEHETE – ŽIVA! Na blagdan Svih Svetih prisjećamo se naših preminulih, svih nam dragih ljudi, onih s kojima smo živjeli i koji su nam učinili puno dobra. Posjećujući njihove grobove, domove počinka, u sjećanju na njih molimo Boga Oca Stvoritelja: Nagradi ih, dobri Bože, za sve dobro, oprosti im što su po ljudskoj slabosti sagriješili. Dok molimo za njih, uvjeren sam da su i oni s nama, bilo u rajskoj sreći, bilo u iščekivanju potpune radosti gledanja Boga u čistilištu. Vjerujem i da oni mole za nas. Danas sam se u to i uvjerio. Nakon mise, tijekom koje sam mnogobrojnim vjernicima propovijedao o neizmjernoj radosti bivanja s Bogom koja znači biti svet, i o muci jer ga još ne vidimo u svoj Njegovoj ljepoti i dobroti, bilo na zemlji, bilo u čistilištu, prišla mi je mršava, lijepa djevojka. – Nemam vremena − branim se − ne poznajem Vas! – Ali molim Vas samo trenutak! Jeste li Vi otac Danko? – Jesam, zašto? – Ja sam kći Rafaela, katehete iz Remere, gdje ste dali sagraditi crkvu Marije Pomoćnice. – Ali Rafael je ubijen kao i svi njegovi bližnji! – Ovo je slika moga oca Rafaela – gura mi silom sliku u ruke. Ja sam njegova kći Claudine.
12
I. IZ DOMA ZA SIROČAD
Djeca iz našega dječjeg vrtića
– Da, to je on, ali meni je rečeno da su njegova žena, djeca i on pogubljeni u genocidu 1994.1 – Oče, ja sam njegova kćer! Čudom sam ostala živa! Popustio sam i uveo je u ured. Bio sam vrlo blizak s Rafaelom. Bio je izniman kateheta koji je upravljao filijalom Remera župe Kicukiro, koja je zapravo bila moje prvo polje misijskog rada nakon naučenog jezika. Tu sam dobio priliku upoznati mnoge ljude s Kristom, pomoći im da postanu bolji ljudi i prava djeca Božja. Bilo je toliko krštenja djece i odraslih! Posjetili smo brojne bolesnike i stare. Rafael je bio moj vodič, uvijek je bio Genocid u Ruandi označava masovna ubojstva stotine tisuća pripadnika manjinskog naroda Tutsi, kao i pripadnika naroda Hutu, koji su se suprotstavljali ovim postupcima njihovih sunarodnjaka ekstremista. Zločin su počinile dvije ekstremističke organizacije naroda Hutu, Interahamwe i Impuzamugambi, između 6. travnja i sredine srpnja 1994. kada je ubijeno oko milijun ljudi. 1
13
Teškoće, borbe i radosti jednog misionara Gradnja zanatske škole »Don Bosco« u Muhaziju
uz mene i posvuda me vodio. No, nestao je u ratu i nitko mi nije znao reći gdje i kako se to dogodilo. A onda, nevjerojatno, preda mnom stoji njegova kćer, premda su mi rekli su svi u njegovoj obitelji ubijeni. Najprije sam je upitao kada je rođena i sjeća li me se jer sam župu Kicukiro napustio u jesen 1990. godine. Rođena je 1983. godine. Sjećala se kada sam dolazio po njezinog oca i dijelio svete sakramente njenoj baki i susjedima. Bilo joj je deset godina kada je 1994. izbio strašan rat i genocid u Ruandi. – Molim te, Claudine, reci mi gdje je i kako ubijen tvoj otac, majka i bližnji. Je li još netko od braće i sestara živ? Bilo vas je osmero. Duboko je uzdahnula, a zatim mi drhtavim glasom ispričala strašnu tragediju. – Najprije su srušili našu kuću i sve odnijeli, a mi smo se sakrili u sirak i među banane. Jednog dana nepoznati su se ljudi vratili, istjerali nas te nas počeli udarati mačetama. To je sve čega se sjećam. Osvijestila sam se u krvi i počela tražiti majku. Ležala je uza me, ali mrtva. Dozivala sam oca i braću, ali uzalud − svi su bili mrtvi. Osjećala sam kako mi cijelo tijelo gori, posebno vrat. 14
IV. UZ RAZNE PRIGODE
gao oprostiti onome koji se kaje, da se raduje svakom izgubljenom sinu koji Mu se vraća. Na kraju mise, odgovorni za zatvorsku župu, zahvaljivao mi je na sve moguće načine što su nakon mjesec dana ponovo mogli slaviti misu, ponovo primiti Isusa u pričesti. Rekao je da je »pravo čudo« što smo mogli slaviti misu na misijsku nedjelju i na završetku Kongresa o Božjem milosrđu. Ostavio sam im zastavu kongresa, molitvu Božjem milosrđu, da nikada ne posumnjaju u dobrog i milosrdnog Boga! 25. listopada 2010.
Druženje nakon mise
183
O AUTORU DANKO LITRIĆ, svećenik salezijanac, misionar je u srednjoafričkoj državi Ruandi od 1981. godine. Rodio se 1942. godine u Žeževici kod Omiša koja spada pod Splitsku nadbiskupiju. Salezijanac je postao u Rijeci 1959. godine, a za svećenika je zaređen u lipnju 1968. godine u Zagrebu. U Hrvatskoj je djelovao kao župnik na više salezijanskih župa, a osobito je postao poznat po svome radu kao pučki misionar u pučkim misijama. Don Danko odlazi u misije u Ruandu 1981. godine, uključujući se na taj način u salezijanski misijski projekt Projekt Afrika. S vremenom mu Ruanda postaje drugom domovinom. Djelujući kao misionar, obnaša različite dužnosti. Kao ravnatelj i župnik župe Kicukiro u glavnom ruandskom gradu Kigali sagradio je, velikim dijelom uz pomoć dobrotvora iz Hrvatske, crkvu Marije Pomoćnice (1988.). Godine 1990. imenovan je župnikom župe Musha, udaljenoj 37 km od Kigalija. Tamo je dao sagraditi dvije velike crkve, jednu posvećenu Mariji Pomoćnici kršćana, a drugu Kristu Kralju. No rat i genocid u Ruandi, u travnju 1994. godine prekinuli su don Danka u jeku njegova pastoralnog i misionarskog djelovanja na toj velikoj župi koja je brojala oko 85 000 stanovnika. U danima općega kaosa i 185
Teškoće, borbe i radosti jednog misionara
neviđenoga stradanja ruandskoga naroda, don Danko donosi hrabru odluku te odlučuje ostati sa svojim župljanima. U tim stravičnim trenucima želio je svojom prisutnošću ohrabriti najsiromašnije i najugroženije, iskazujući tako svu svoju ljubav koju gaji prema bratu čovjeku u Ruandi. Bio je spreman i na najveću žrtvu: »Darovati vlastiti život za svoje prijatelje.« »Bezobzirni stroj smrti i Zla« te razularene i pobješnjele mase ubojica u jednom su danu (13. travnja 1994. godine) pobile sve one koji su se prije toga gotovo tjedan dana skrivali u župnoj crkvi. Don Danku život je bio pošteđen. Iz ruandskoga pakla izvode ga talijanski vojnici. Odlazi u Europu bolne duše i ranjena srca. Nakon jednogodišnjeg oporavka od doživljenog šoka, vraća se ponovo u svoju Ruandu u jesen 1995. godine. Od tada djeluje pastoralno na jugu Ruande u župi Rango – Butare. Tamo susreće mnogobrojne mlade i siromašne, ratnu siročad i mnoge udovice koji su ostali bez ikoga i ičega. U župi Rango osniva salezijanski omladinski centar i školu »Don Bosco« – Rango, gdje mladi mogu učiti razne zanate. Od 2001. godine ravnatelj je Salezijanskog omladinskog centra u Gatengi, u jednoj od najsiromašnijih predgrađa glavnoga grada Kigalija. Gatenga je najveći centar te vrste u Ruandi. Vrhunac svoga napretka i popularnosti doživio je upravo pod don Dankovim vodstvom. U centru se školuje više od 1200 mladih. Oko 150 sirotana našlo je ondje novu obitelj i novi dom. Gatenga je ujedno i jedna od formacijskih kuća novonastale salezijanske provincije Afrike Velikih Jezera. Don Danko oduvijek se brinuo s velikom ljubavlju i zala186
O AUTORU
ganjem za duhovni rast i odgoj mladih salezijanskih kandidata. Već dugi niz godina, don Danko obnaša više različitih i vrlo odgovornih službi u salezijanskoj provinciji Afrika Velikih Jezera koja se prostire u tri države (Burundi, Ruanda, Uganda). Od nastanka provincije (2006.) pa sve do danas, još uvijek obnaša dužnost provincijalnog ekonoma. Ravnatelj je provincijalnoga ureda za razvoj i različite projekte u provinciji te je član provincijalnoga vijeća. Kao provincijalni ekonom, na srcu mu osobito leži briga za salezijanski podmladak u ove tri zemlje te briga za mlade domaće salezijance, koji su garancija širenja salezijanske karizme u ovoj mladoj provinciji te koji bi trebali nastaviti misijsko djelovanje u ovom dijelu afričkoga kontinenta. Bez obzira na mngobrojne obveze što ih velikodušno i vrlo požrtvovno obavlja, don Danko nalazi vremena i za mnoge druge aktivnosti. Potaknut potrebama mladih, za njih je na obali jezera Muhazi (mjesto udaljeno tridesetak kilometara od Kigalija) dao sagraditi dom za duhovne susrete i zanatsku školu. Najsiromašniji iz toga zabitog kraja u školi uče čitati i pisati, a ujedno mogu naučiti razne i vrlo praktične zanate. Zahvaljujući darovima dobrotvora iz Domovine i pomoći dobivene putem Misijske centrale u Zagrebu, dao je sagraditi kuću časnim sestrama »Prijateljice siromaha« koje vode školu i omladinski centar »Don Bosco Muhazi« i koje nastoje mladima pružiti što ljudskiji i kršćanskiji odgoj. Na ovome mjestu pokraj jezera Muhazi upravo nastaje i raste nova misija koja, doduše, još uvijek nema crkvu, ali joj to ne priječi da bude vrlo živa i djelatna. 187
Teškoće, borbe i radosti jednog misionara
Don Danko svake četvrte nedjelje u mjesecu obilazi i zatvorenike u velikom zatvoru u Kigaliju te s njima slavi Euharistiju, tješeći ih, dijeleći im svete sakramente te budeći i podržavajući u njima nadu da će jednoga dana opet biti slobodni. Don Danko rado piše o svome misionarskome djelovanju te o svojim doživljajima i iskustvima u raznim vjerskim časopisima i novinama što izlaze u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini. Dosada su mu iz tiska izašle četiri knjige: Pisma iz Afrike, Krik iz Ruande, Borbe jednog misionara i Vapaj siročadi iz Ruande. Neke od ovih knjiga doživjele su veliku popularnost kod čitatelja. Don Sebastijan Marković
Torta za imendan (i rođendan – isti dan) – u Africi!
188
SADRŽAJ Predgovor_ _____________________________________ 5
I. IZ DOMA ZA SIROČAD TRI LOPOVA U NAŠEM DOMU________________________ 9 KĆI KATEHETA – ŽIVA!______________________________ 12 BOŽIĆ MAYBOBSA_ _______________________________ 16 SMRT U DOMU ZA SIROČAD________________________ 21 Prvi pad misionara______________________________ 25 IZA ZIDA_________________________________________ 28 TRI SESTRICE – TRI SIROTICE_________________________ 31
II. IZ ZATVORA POZDRAV IZ ZATVORA_____________________________ 37 ZAHVALA IZ ZATVORA______________________________ 40 PRVA MISA U ZATVORU_ ___________________________ 42 ISUS U ZATVORU__________________________________ 47 SESTRE U NOVOM ZATVORU________________________ 50 NEVINE – radost uz tugu_ _______________________ 55 BOŽIĆ U ZATVORU_ _______________________________ 59 NAJDRAŽA KRUNICA_______________________________ 63 MUKA I USKRSNUĆE U ZATVORU_____________________ 66 Muka_________________________________________ 66 Uskrsnuće_ ____________________________________ 67 Krštenje bez fotografa____________________________ 68 POD ŠATOROM___________________________________ 70 POSJET ZATVORENICIMA_ __________________________ 73
189
III. IZ NOVE MISIJE OSNIVANJE NOVE MISIJE »DON BOSCO MUHAZI«______ 79 PRIJATELJICE SIROMAHA___________________________ 83 TRI BOŽIĆA U JEDNOJ GODINI!______________________ 87 Prvi Božić – u novoj misiji Don Bosco Muhazi_________ 87 Drugi Božić – za siromahe, bolesnike i starčad_________ 88 Treći Božić – u zatvoru_ __________________________ 90 USKRS U NOVOJ MISIJI_____________________________ 91 KRSTIO SAM VRAČARA_____________________________ 95 SLIJEPI MOJSIJE VIDI_______________________________ 99 BOŽIĆ SA SIROMASIMA_ __________________________ 102 PASCALINE NIRERE________________________________ 104 BORBA NA NOVU, 2010. GODINU _ ________________ 106
IV. UZ RAZNE PRIGODE (Pisma zahvale, gostovanja na radiju…)
HVALA PRIJATELJIMA I DOBROTVORIMA_____________ 111 ZAHVALA O BOŽIĆU______________________________ 113 RADIO EMISIJA O MISIJAMA_ ______________________ 115 Predstavljanje__________________________________ 115 Ruanda_______________________________________ 116 Kigali – dom za siročad__________________________ 118 Posjet Vancouveru______________________________ 118 Poruka slušateljima_ ____________________________ 119 ZAHVALA PREČASNOM TOMI PETRIĆU_______________ 121 NOVA PROVINCIJA I TRI MLADOMISNIKA____________ 122 Dragi Boženko i draga Mirjana!________________ 124 U POTRAZI ZA BOŽIĆEM: AFRIKA_ __________________ 126 I bez pegle – svi »ispeglani«!______________________ 126
190
Glavna poslastica – kruh!_ _______________________ 127 KLAS U STOLJETNOME MISIJSKOM RADU U RUANDI___ 129 POZDRAV I ČESTITKA ZA BOŽIĆ ____________________ 132 POZDRAV PJEVAČA ZVIJEDE IZ RUANDE_____________ 133 VELIKA HVALA___________________________________ 136 OSTVARENJE SNA_________________________________ 139 ČESTITKA SIROČADI IZ RUANDE_ ___________________ 141 SUZA U OKU – RADOST U SRCU____________________ 144 DESETGODIŠNJICA FRA VJEKINE SMRTI_ _____________ 148 PISMO PRIJATELJIMA I DOBROTVORIMA_____________ 152 PRVI SVEĆENIK SALEZIJANAC_______________________ 155 KAKO VIDJETI USKRSLOGA?________________________ 158 PETNAEST GODINA POSLIJE MASAKRA_______________ 161 RADOST UZ MLADOMISNIKA_______________________ 164 NE DIRAJTE MI SVETINJE!__________________________ 168 POZDRAV I ZAHVALA IZ RUANDE___________________ 170 KAKO SE SLAVI USKRS U RUANDI_ __________________ 174 POZDRAV IZ AFRIKE ZA MISIJSKU NEDJELJU__________ 176 MOJA MISIJSKA NEDJELJA U RUANDI________________ 180 O AUTORU______________________________________ 185
191
S Marijom Pomoćnicom