NEVJERA I VJERA U ČETIRI OKA

Tonči Matulić

u četiri oka Obaramo mudrovanja i svaku oholost koja se podiže protiv spoznanja Boga (2 Kor 10, 4-5)

Tonči Matulić

NEVJERA I VJERA U ČETIRI OKA Maske bogova u svjetlu vječne mladosti Božjega lica

Tonči Matulić NEVJERA I VJERA U ČETIRI OKA Maske bogova u svjetlu vječne mladosti Božjega lica Glas Koncila, Zagreb, 2012.

Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb www.glas-koncila.hr Za nakladnika Stjepan Pogačić Biblioteka Tertium millennium, knjiga 9.

Izvršna urednica Vlatka Plazzeriano Recenzenti Šimun Bilokapić Mario Cifrak ISBN 978-953-241-350-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 818089.

Sva prava su pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika.

Obaramo mudrovanja i svaku oholost koja se podiže protiv spoznanja Boga.

(2 Kor 10, 4-5)

Tonči Matulić

NEVJERA I VJERA U ČETIRI OKA Maske bogova u svjetlu vječne mladosti Božjega lica

Glas Koncila Zagreb, 2012.

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja, milostiv mi budi, usliši me!

Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.

Ne skrivaj lica svoga od mene.

(Ps 27, 7-9)

SADRŽAJ UVOD ....................................................................................................................................15

I. DIO POVIJESNI KONTEKST NEVJERE I VJERE U HRVATSKOME OVČINJAKU Pr vo p o g l av l j e I. NARODNA POVIJEST NEVJERE I VJERE U ČETIRI OKA ......................................27 Ja vas izvedoh iz zemlje egipatske (Am 2, 10).

1. 1. Crkva i narod kao subjekti kulture ....................................................................27 1. 2. Odgovornost Crkve pred Bogom Isusa Krista ...............................................33 1. 3. Crkva i čišćenje spomena .....................................................................................35 1. 4. Scile i Haribde pastoralnoga djelovanja Crkve .............................................38 1. 4. 1. Povijesne prekretnice ...............................................................................39 1. 4. 2. Uvijek ista dvojba .......................................................................................42 1. 5. Obrat kon/teksta ne/vjere ....................................................................................43 1. 5. 1. Bolest autoritarizma ..................................................................................46 1. 5. 2. Bolest tradicionalizma ..............................................................................47 1. 6. Novi-stari lijek ...........................................................................................................50

D r u g o p o g l av l j e II. ZLOČIN I VJERA U ČETIRI OKA ..................................................................................51 Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko (Mt 5, 10).

2. 1. Zloćudno lice nevjere ............................................................................................51 2. 2. Pogaženo dostojanstvo žrtve .............................................................................52 2. 3. Hipertrofija osjećaja krivnje.................................................................................54 2. 3. 1. Zločinci niječu krivnju ..............................................................................56 2. 3. 2. Suočavanje s krivnjom za zločine.........................................................57 2. 4. Osuda zločina, a ljubav prema zločincu ..........................................................59 2. 4. 1. Hrvatska pomirba u čekaonici...............................................................61 2. 5. Same interpretacije ................................................................................................62 7

2. 6. Totalitarna bezbožna metafizika ........................................................................65 2. 7. Tko se uzvisuje bit će ponižen ............................................................................66 2. 7. 1. Prošlost je u budućnosti ..........................................................................68 2. 8. Krajnje je vrijeme za oprost i pomirenje .........................................................69 Post scriptum .....................................................................................................................71

Tre ć e p o g l av l j e III. MRŽNJA I VJERA U ČETIRI OKA ...............................................................................73 Rahela oplakuje sinove svoje, i neće da se utješi za djecom, jer njih više nema (Jr 31, 15).

3. 1. Govor o Bogu nakon Auschwitza ......................................................................73 3. 2. Prijeko su potrebne ispravke u govoru o Bogu? ..........................................79 3. 3. Oprost i pomirenje ..................................................................................................87

Če t v r t o p o g l av l j e IV. SUVREMENI SVIJET I VJERA U ČETIRI OKA ..........................................................93 Odvažismo se u Bogu našemu iznijeti vam, uz tešku borbu, Evanđelje Božje (1 Sol 2, 2).

4. 1. Crkva u dijalogu sa svijetom ...............................................................................94 4. 2. Kršćanski dijalog je služenje u ljubavi..............................................................96 4. 3. Dijaloško otvaranje Crkve.....................................................................................96 4. 4. Primjer aktivnoga sudjelovanja u dijalogu s nevjernicima ................... 100 4. 5. Kritička prosudba (ne)ostvarenoga dijaloga .............................................. 102 4. 6. Gdje su nestali komunistički nevjernici? ...................................................... 105 4. 7. Pogled u budućnost kojom ne vlada čovjek, nego Bog......................... 108 4. 7. 1. Prijeka potreba za dijalogom .............................................................. 112

II. DIO OZRAČJE SUVREMENOGA KONTEKSTA NEVJERE I VJERE Pe to p o g l av l j e V. SCIJENTISTIČKA RELIGIJA NEW AGEA I VJERA U ČETIRI OKA ..................... 119 Ako ih je zadivila njihova sila i snaga, morali su iz toga zaključiti koliko je tek silniji njihov stvoritelj (Mudr 13, 4).

5. 1. Pojava i razvoj moderne znanosti .................................................................. 120 5. 2. Jedno tumačenje razvoja moderne znanosti............................................. 122 5. 2. 1. Panteizam .................................................................................................. 125 5. 2. 2. Prvi, drugi i treći deizam ....................................................................... 127 8

5. 3. Tiho rađanje nove religije .................................................................................. 130 5. 3. 1. Agnosticizam ............................................................................................ 131 5. 3. 2. Duboke preobrazbe moderne znanosti ......................................... 131 5. 4. Nova znanost nove religije ............................................................................... 135 5. 4. 1. Uspostava scijentističke religije ......................................................... 138 5. 5. Utjecaji na Crkvu................................................................................................... 141 5. 5. 1. Crkva u dijalogu s modernom znanošću ........................................ 145 5. 5. 2. Neizravna potvrda neuspjeha ............................................................ 148 5. 6. Bog Isusa Krista i nova religija.......................................................................... 151 5. 7. Ususret obnovi ...................................................................................................... 153

Š e s t o p o g l av l j e VI. NOVI ATEIZAM I VJERA U ČETIRI OKA ............................................................... 157 Jer, time što drugoga sudiš, sebe osuđuješ: tà to isto činiš ti što sudiš (Rim 2, 1).

6. 1. Elitna novoateistička postrojba ....................................................................... 158 6. 1. 1. Genijalni Harris ......................................................................................... 158 6. 1. 2. Dawkinsova iluzija .................................................................................. 162 6. 1. 3. Čarobni Dennett ...................................................................................... 165 6. 1. 4. Hitchensov serum protiv religije ....................................................... 166 6. 1. 5. Širenje novoateističke postrojbe ....................................................... 167 6. 2. Uzroci pojave novoga ateizma ........................................................................ 170 6. 2. 1. Fideizam i scijentizam = fundamentalizam ................................... 173 6. 3. »Articula fidei« novoga ateizma ...................................................................... 174 6. 3. 1. Bedastoće ili provokacije? .................................................................... 176 6. 4. Ateizam u očima Crkve....................................................................................... 178 6. 5. Odgovor na novoateističku frazeologiju ..................................................... 180 6. 5. 1. Svjedočiti jedinstvom govora i života.............................................. 182

S e d m o p o g l av l j e VII. AGNOSTICIZAM I VJERA U ČETIRI OKA............................................................ 187 Jer, što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova (Rim 1, 19).

7. 1. Stav agnosticizma ................................................................................................ 188 7. 2. Prirodna znanost i Bog ....................................................................................... 189 7. 3. Napast materijalizma .......................................................................................... 190 7. 4. Proturječnost agnostičke pozicije .................................................................. 193 7. 5. Agnosticizam u očima Crkve ............................................................................ 194 7. 5. 1. Ateistička napast agnosticizma ......................................................... 194 7. 5. 2. Sloboda i zahtjev za istinom ............................................................... 196

9

III. DIO KRITIČKO SUČELJAVANJE NEVJERE I VJERE U ČETIRI OKA O s m o p o g l av l j e VIII. MATERIJALIZAM I VJERA U ČETIRI OKA ......................................................... 201 Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života (Post 2, 7).

8. 1. Spoznaj samoga sebe ......................................................................................... 203 8. 2. Mysterium iniquitatis...........................................................................................205 8. 3. Humanizacija čovjeka i Bog .............................................................................. 207 8. 4. Revolucionarna narav logosa uma................................................................. 211 8. 5. Znanje i vjerovanje .............................................................................................. 217 8. 6. Lažna alternativa .................................................................................................. 222 8. 7. Akademski klerikalizam ..................................................................................... 224 8. 8. Obnova snage ....................................................................................................... 227 8. 9. Bijes na spomen Boga ........................................................................................ 230 8. 9. 1. Svako Ne, pretpostavlja Da!................................................................. 235 8. 10. Protiv Kanta .......................................................................................................... 239 8. 11. Samokritičnost je prijeko potrebna ............................................................ 243

D e ve to p o g l av l j e IX. ANTITEIZAM (KOMUNIZAM) I VJERA U ČETIRI OKA .................................... 245 Pade, pade Babilon veliki – Bludnica – i postade prebivalištem zloduhâ (Otk 18, 2).

9. 1. Detronizacija Boga u ime intronizacije Čovjeka ........................................ 245 9. 2. Sudbina Boga u filozofiji nakon Hegela ....................................................... 249 9. 3. Autorovo vjerovanje............................................................................................ 253 9. 3. 1. Pokušaj bijega od ateizma ................................................................... 255 9. 3. 2. Kršćanstvo: autorova tiha jeza ............................................................ 257 9. 4. Kvaliteta života u utopiji .................................................................................... 260 9. 4. 1. Bezboštvo revolucionarnoga uma.................................................... 262 9. 5. Isus je buntovnik i revolucionar? .................................................................... 266 9. 6. »Sekularna religija« komunističkoga kova .................................................. 270 9. 6. 1. Isus ili Marx? .............................................................................................. 274 9. 7. Revolucija umjesto obraćenja ......................................................................... 276 9. 7. 1. Revolucionar mrzi samokritiku .......................................................... 279 9. 8. Zahtjev za istinom ................................................................................................ 284 9. 9. Oprost i pomirenje: preduvjeti sretne budućnosti .................................. 287 10

D e s e t o p o g l av l j e X. IDOLI I VJERA U ČETIRI OKA .................................................................................. 289 Ako smo, dakle, rod Božji, ne smijemo smatrati da je božanstvo slično zlatu, srebru ili kamenu, liku isklesanu umijećem i maštom ljudskom (Dj 17, 29).

10. 1. Bogovi iz utrobe nihilizma .............................................................................. 289 10. 2. Vjerovanje u idole .............................................................................................. 291 10. 2. 1. Izokrenuta teza ................................................................................... 294 10. 3. Kršćanin pred izazovima idolatrije............................................................... 297 10. 3. 1. Diktatura idola .................................................................................... 299 10. 4. Krist je pobijedio idole ..................................................................................... 302 10. 4. 1. Istinita vjera .......................................................................................... 305 10. 4. 2. Lažna vjera............................................................................................ 315 10. 5. Neznanje bezumnikâ........................................................................................ 316 10. 6. Tko vidi Isusa Krista, vidi Boga ....................................................................... 320 10. 6. 1. Čovjek je čudesno biće .................................................................... 323 10. 6. 2. Ne, idolima! .......................................................................................... 323 10. 6. 3. Čuvati se napasti svrstavanja ......................................................... 325 10. 6. 4. Mudro prosuđivati fenomene ....................................................... 327

J e d a n a e s to p o g l av l j e XI. HYBRIS I VJERA U ČETIRI OKA ............................................................................. 329 Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost (1 Pt 5, 5)

11. 1. Logocid .................................................................................................................. 329 11. 2. Neopoganstvo .................................................................................................... 332 11. 2. 1. Dekadencija je posljedica poganstva ......................................... 338 11. 3. Hybris: nečuvena drskost neposluha .......................................................... 343 11. 4. Lijek protiv oholosti/hybrisa ..........................................................................346

D v a n a e s to p o g l av l j e XII. NIHILIZAM I VJERA U ČETIRI OKA ..................................................................... 349 U ništavilo se uzdaju, laž kazuju, začinju zloću, a rađaju bezakonje (Iz 59, 4).

12. 1. Bolno odvajanje od metafizike bitka .......................................................... 349 12. 2. Duboke metamorfoze metafizike ................................................................ 352 12. 3. Mučno rađanje metafizike slobode............................................................. 353 12. 3. 1. Rođenje čudnovatoga Hermafrodita .......................................... 357 12. 3. 2. Radikalna podvojenost mišljenja i djelovanja ......................... 361

11

12. 4. Protiv nihilizma kao duše života ................................................................... 363 12. 4. 1. Ruka spasa prepolovljenomu čovjeku ....................................... 366 12. 4. 2. Nihilizam je oksimoronsko čudovište ......................................... 369 12. 5. Učeni mûk u ozračju nihilizma ...................................................................... 372

IV. DIO NEVJERO, ZADAJEŠ MI MUKE U ČETIRI OKA! Tr i n a e s to p o g l av l j e XIII. PREVLADAVANJE NEVJERE I VJERE U ČETIRI OKA ..................................... 375 Blaženi i jedini Vladar (...) prebiva u svjetlu nedostupnu (1 Tim 6, 15.16).

13. 1. Dijalektičko prevladavanje ............................................................................. 376 13. 1. 1. Problem protusvjedočanstva ........................................................ 377 13. 1. 2. Nereligiozno kršćanstvo .................................................................. 378 13. 2. Dvoznačnosti prevladavanja ......................................................................... 382 13. 3. Razum i vjera uzajamno se traže .................................................................. 385

Če t r n a e s to p o g l av l j e XIV. KUŠNJA I VJERA U ČETIRI OKA ......................................................................... 391 Onaj koji vas stavi na kušnju, on će vas se spomenuti (Bar 4, 27).

14. 1. Pretpostavke vjere ............................................................................................. 391 14. 2. Kušnje vjere Terezije iz Lisieuxa .................................................................... 396 14. 3. Kušnje nevjere i kušnje vjere ......................................................................... 406 14. 3. 1. Čovjek na mukama ............................................................................ 410

Pe t n a e s to p o g l av l j e XV. NEPOZNATI I VJERA U ČETIRI OKA ................................................................... 411 Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni (Dj 17, 22).

15. 1. Strpljivost s Bogom ........................................................................................... 412 15. 2. Miroljubivost prema nevjernicima .............................................................. 421 15. 3. Osobno iskustvo vjere i nevjere.................................................................... 424 15. 4. Spoznaja osobnoga Boga pretpostavlja vjeru ........................................ 430 15. 5. Isus i Zakej ............................................................................................................ 432 15. 5. 1. Obnova crkvenog odnosa prema nevjeri ................................. 438 15. 5. 2. Izgubiti vjeru, a sačuvati ljubav?................................................... 443 15. 5. 3. Ususret novim rješenjima ............................................................... 450

12

Š e s n a e s to p o g l av l j e XVI. OBNOVA I VJERA U ČETIRI OKA ....................................................................... 451 Što, dakle, ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem (Dj 17, 23).

16. 1. Atrium gentium ..................................................................................................451 16. 2. Porta fidei .............................................................................................................456 16. 3. Porta fidei est Pastor Bonus .............................................................................459 16. 4. Vjerom obuhvatiti nevjeru? ............................................................................ 461 16. 4. 1. Prožimanje vjere i nevjere?............................................................. 464 16. 4. 2. Kritička pitanja Tomášu Halíku ...................................................... 465 16. 5. Sed, reformatio fidei ..........................................................................................469

V. DIO VJERO, TI SI POBJEDA NAŠA ŠTO POBIJEDI SVIJET! (1 Iv 5, 4) S e d a m n a e s to p o g l av l j e XVII. DOGMATIZAM I VJERA U ČETIRI OKA .......................................................... 475 Blagost vaša neka je znana svim ljudima (Fil 4, 5).

17. 1. Misliti i tražiti ....................................................................................................... 475 17. 2. Sumnja i prikrivanje .......................................................................................... 476 17. 3. Dogmatizam ........................................................................................................ 477 17. 3. 1. Dogmatizam je živ ............................................................................. 478 17. 4. Kritička otvorenost ............................................................................................ 479 17. 5. Radije ateizam, nego idolatrija ..................................................................... 480 17. 6. Moderni ateizam kao dogmatizam ............................................................. 482 17. 7. Neokapitalističko porobljavanje čovjeka .................................................. 486

O s a m n a e s to p o g l av l j e XVIII. ISKUSTVO I VJERA U ČETIRI OKA .................................................................. 489 Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, da i vi imate zajedništvo s nama (1 Iv 1, 1-2.3).

18. 1. Religiozno iskustvo ........................................................................................... 489 18. 2. Izvorno iskustvo vjere ...................................................................................... 490 18. 2. 1. Kršćansko iskustvo ............................................................................ 492 18. 2. 2. Nadnaravno iskustvo vjere ............................................................. 493 18. 2. 3. Vjera je život ......................................................................................... 495 18. 3. Iskustvo Edith Stein ........................................................................................... 496

13

18. 3. 1. Edith je tražila istinu, a našla je Boga .......................................... 497 18. 3. 2. Zahtjev za istinom ............................................................................. 500 18. 4. Kriza istine ............................................................................................................ 503 18. 5. Zahtjev za slobodom ........................................................................................ 506

D e ve t n a e s t o p o g l av l j e XIX. STRPLJIVOST I VJERA U ČETIRI OKA ............................................................... 509 Nego strpljiv je Gospodin prema vama, jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju (2 Pt 3, 9).

19. 1. Velika subota ....................................................................................................... 509 19. 2. Sveta strpljivost .................................................................................................. 510 19. 3. Božja strpljivost .................................................................................................. 512 19. 3. 1. Sveta strpljivost je dar Duha .......................................................... 513 19. 4. Otkriće eshatološke dimenzije vjere ........................................................... 514 19. 4. 1. Strpljivost je eshatološka dimenzija vjere ................................. 516 19. 5. Obnova prijateljstva razuma i vjere............................................................. 519 19. 6. Vrijeme je da ponovno mislimo na Boga .................................................. 520 19. 6. 1. Bog Otac našega brata Isusa Krista ............................................. 524 19. 6. 2. Kucajte, i otvorit će vam se! ............................................................ 526 UMJESTO ZAKLJUČKA Na kraju opet početak ili utjeha vjere ................................................................... 529 KAZALO BIBLIJSKIH MJESTA ...................................................................................... 537 IMENSKO KAZALO ......................................................................................................... 546 POJMOVNO KAZALO .................................................................................................... 554 BILJEŠKA O PISCU .......................................................................................................... 599 BILJEŠKA O TEKSTOVIMA ............................................................................................ 599 SUMMARY ........................................................................................................................ 600

14

UVOD Kao što ste sigurni u svoje postojanje dok držite ovu knjigu u rukama, tako je njezin autor siguran u Božju opstojnost. Zbog toga ova knjiga ne dokazuje da Bog postoji. Jer što se o Bogu može spoznati očito nam je u umu. Ljudski um u činu promatranja čudesne ljepote i sklada stvorenoga svijeta ne može a ne zamahnuti lepršavim krilima i uzletjeti do ideje o Stvoritelju svijeta (usp. Rim 1, 19-20). Ali ova knjiga ne polazi od te takozvane naravne spoznaje Boga. Naša spoznaja živoga i osobnoga Boga ne temelji se na čistoj ideji u našemu umu koja pretpostavlja Jednoga, Istinitoga i Beskonačnoga, dakle kao najveću moguću i zamislivu ideju. Naša se spoznaja temelji na svjetlu vjere, nade i ljubavi. To nam svjetlo otvara oči srca za motrenje Gospodinovog lica. »Isus će mu: ‘Filipe, toliko sam vremena s vama, i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte« (Iv 14, 9.11).

Vjerujemo u živoga i osobnoga Boga zbog događaja i osobe Isusa Krista, zbog silnih djelâ, znamenja i čudesa koja je on učinio dok je boravio među nama na Zemlji i nakon toga u snazi i sili obećanoga Duha Branitelja (usp.

Iv 14, 16; Dj 2, 4) tijekom dvomilenijske povijesti Crkve – Kristove Zaručnice (usp. Otk 21, 9). Naša je radost jedna te ista radost Isusovih učenika i učenica koji su ga nakon muke i smrti na križu ponovno vidjeli i doživjeli kao uskrsloga Gospodina: »I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina« (Iv 20, 20). Vidjeli su uskrsloga Gospodina koji na sumnje Tome zvanoga Blizanac odgovara: »Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« (Iv 20, 29). Lice koje su učenici vidjeli nakon uskrsnuća Gospodinova bilo je ono isto lice Isusa iz Nazareta s kojim su, valja to iskreno priznati, imali tako silnu i nezamislivu čast živjeti oko tri godine i pohađati njegovu školu Božjega sebepriopćavanja u kojoj im je sve priopćio što je čuo od svoga nebeskoga Oca (usp. Iv 15, 15). »Bog je duh, i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da mu se klanjaju« (Iv 4, 24). Bog je dakle duhovna stvarnost u najeminentnijem smislu i značenju te riječi. Stoga kadgod je riječ Duh napisana velikim slovom, označava živoga i osobnoga Boga koji nas »u ljubavi predodredi za posinstvo, za 15

NEVJERA I VJERA U ČETIRI OKA

sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome« (Ef 1, 5-6). Živoga i osobnog Boga koji je otajstvo svoje volje i svoga nauma objavio u Sinu Isusu Kristu ne možemo izvaditi iz džepa i položiti na stol pred one koji ga još uvijek traže iskrena srca s pitanjem postoji li uopće Jedan i Istiniti. Ne možemo ga izvaditi iz džepa i položiti na stol ni pred one koji su se prepustili egzistencijalnoj ravnodušnosti prema pitanju o Božjoj opstojnosti pozivajući se na takozvanu agnostičku tvrdnju po kojoj ljudski um o tome ništa ne može znati, u smislu ni da Bog postoji ni da Bog ne postoji. No tvrdnja »um ništa ne može znati« proturječi samoj agnostičkoj tvrdnji koja isključuje znanje, a ipak tvrdi da »zna da um ništa ne može znati«.

Nadalje, neki umni dokaz za živoga i osobnog Boga ne možemo izvaditi iz džepa i staviti ga na stol ni pred one koji snagom nečuvene drskosti uma (hybris) dolaze do, dakako, samo umnoga zaključka da Bog ne postoji. Čovjek jest umno biće, ali on nije samo umno biće. Drsko umno osporavanje Božje opstojnosti poprimilo je tijekom posljednja dva stoljeća različite oblike i postavke. Na mudro razlikovanje različitih oblika dobrohotnih ili drskih osporavanja Božje opstojnosti upozorio nas je Drugi vatikanski koncil koji je nakon kratke analize različitih uzroka modernoga nijekanja Boga izjavio: »Ateizam, naime, promatran u cjelini, nije nešto izvorno, nego on prije nastaje iz različitih uzroka, među koje se također ubraja kritička reakcija protiv religija, i to u nekim krajevima napose protiv kršćanske religije.«1 Koncilsku izjavu uzimamo s dužnom otvorenošću uma i volje i s velikom odgovornošću, jer nas ona poučava da ateizam i nevjera nisu nešto izvornoga. U negativnome smislu to znači da ateizam i nevjera ne odgovaraju najdubljem smislu dostojanstva ljudske osobe u povezanosti i zajedništvu sa živim i osobnim Bogom Isusa Krista. U pozitivnome smislu to znači da ateizam i nevjera, shvaćeni kao ekskluzivni humanizam, ipak uključuju povredu ljudskoga dostojanstva koje, kao apsolutno nepovrediva veličina, svoj praizvor i pratemelj može imati jedino u Bogu koji je jedini Apsolutni. S druge strane, koncilska izjava nas poučava da povijesni ateizam i nevjera nastaju i kao kritičke reakcije protiv vjere u Boga. Dakle ne protiv živoga Boga Isusa Krista, nego protiv vjere vjernika. Ateizam i nevjera su dakle reakcije protiv akcije 1

Pastoralna konstitucija Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu, (7. prosinca 1965), u: DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti, VII. popravljeno i prošireno izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008, br. 19, (emfaza je naša), [dalje GS].

16

UVOD vjernika koji su, barem neki od njih ili možda mnogi među njima, govorom, djelovanjem i ponašanjem zastrli autentično lice živoga i osobnoga Boga Isusa Krista, stvorivši iskrivljenu sliku o Bogu Ocu svih ljudi koja je uzrokovala čovjekov ateistički protest u ime nevjere.2 Zbog toga je sveta odgovornost svakog vjernika, a osobito teologa, da stalno preispituju smisao vjere, osobno iskustvo vjere, shvaćanje vjere i način navještaja vjere u svjetlu biblijske istine o živome i osobnome Bogu Isusa Krista. Preispitivanje pretpostavlja napor oko raščišćivanja izvitoperenih slika i iskrivljenih predodžaba o Bogu trojstvene ljubavi. U tom je smislu silno važna napomena njemačkoga teologa i kardinala Waltera Kaspera, koji nam daje siguran smjerokaz u shvaćanju katoličkoga nauka o Bogu, kada kaže: »Zbog tajanstvenosti Božje moramo uvijek nanovo razbijati naše ljudske predodžbe o Bogu. Uvijek smo u opasnosti da na Božje mjesto postavimo idole, učinjene po našim željama i strastima. Tajna Boga dublja je i veća od tajne čovjeka. Bog je zato neizmjerno veći od naših slika i pojmova koje stvaramo o Njemu. Mi doduše i ne možemo drukčije govoriti o Bogu nego ljudskim jezikom: u slikama, usporedbama i pojmovima koje crpimo iz ljudskoga iskustva. Kad naš govor o Bogu ne bi imao ništa s našim iskustvima i pojmovima, tada ne bismo mogli ništa započeti; bila bi to bujica riječi bez ikakva razumljiva smisla za ljude. Ipak, moramo naše ljudske predodžbe i pojmove, kad se odnose na Boga, pročistiti od svih ograničenja. Moramo biti svjesni da oni, kad je riječ o Bogu, imaju neizmjerno savršen smisao koji nadilazi sve naše predodžbe i pojmove. Svakoj sličnosti naših pojmova s Bogom odgovara još veća različitost. Bog je napokon ono od čega nešto veće ni zamisliti ne možemo. On je zapravo veći od svega što možemo zamisliti.«3 Autentičan govor o Bogu moguć je dakle samo u analognom smislu ili u smislu djelomične sličnosti među različitim bićima o kojima se govori.

Analogan govor istodobno kaže u jednom dijelu identičan, a u drugom dijelu različit smisao. Pritom izraz »u dijelu« nema kvantitativno nego kvalitativno značenje, u smislu da jednostavno označava neku bitnu sličnost 2

»Stoga u nastanku tog ateizma ne mali udio mogu imati vjernici, jer treba reći da oni zanemarivanjem vjerskoga odgoja ili pogrešnim izlaganjem nauka, ili također nedostatcima svojega religioznog, ćudorednog i društvenog života pravo lice Boga i religije prije zakrivaju negoli otkrivaju«, GS, br. 19.

3

Walter KASPER, Osobni Bog – odgovor na pitanje čovjeka, u: Walter KASPER – Karl RAHNER – Herbert MÜHLEN, Je li Bog među nama ili nije?, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982, str. 6, (emfaze su u tekstu).

17

NEVJERA I VJERA U ČETIRI OKA

među bićima koja istodobno otkriva njihovu različitost.4 Autentični govor o Bogu pretpostavlja također ljudsko iskustvo Boga, a to je u kršćanstvu eminentno vjersko ili nadnaravno iskustvo Boga Oca Isusa Krista. Kršćansko iskustvo Boga pretpostavlja dar nadnaravne vjere u Boga koji »prebiva u svjetlu nedostupnu« (1 Tim 6, 16). To konkretno znači da otajstvo živoga i osobnoga Boga Oca Isusa Krista nije dostupno čisto naravnom umu.

Kršćansko iskustvo pretpostavlja milosni dar nadnaravne vjere u živoga i osobnog Boga koga »(...) nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani« (Iv 1, 18). Dakle kršćansko iskustvo je u bitnome nadnaravno iskustvo sebepriopćavajućega Boga u povijesti u Isusu Kristu koji je snagom Duha Svetoga trajno prisutan u Zaručnici – Crkvi koja je »u Kristu na neki način sakrament i odnosno znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda«5. Kršćansko iskustvo živoga i osobnoga Boga opisao je apostol Ivan jednostavnim i nedvosmislenim riječima: »Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama – što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama, da i vi imate zajedništvo s nama. A naše je zajedništvo s Ocem i sa sinom njegovim Isusom Kristom« (1 Iv 1, 1-3). Apostol Ivan jasno kaže da se naše zajedništvo s Bogom, kao i naša spoznaja Boga, temelje na nadnaravnome daru vjere.

Ova knjiga ne dokazuje racionalno Božju opstojnost. Ova knjiga pretpostavlja Božju opstojnost s jednakom sigurnošću našega osobnog postojanja u činu našega pisanja ove knjige, a vašega osobnog postojanja u činu čitanja ove knjige. Ova knjiga na prvom mjestu čak nije zaokupljena ni pročišćivanjem naših slika i predodžaba o Bogu Ocu Isusa Krista, iako ponešto i o tome govori. Ova je knjiga prvenstveno zaokupljena kritičkim promišljanjem, raščišćivanjem i raskrinkavanjem ljudskih slika i predodžaba o čovjeku koje su postale posve ravnodušne prema Bogu ili drsko dokazuju da Boga nema. U misaonim – teološkim – nastojanjima intimnog i kritičkog pretresanja nevjere u svjetlu otajstva vjere neizbjež4 Usp. Adriano ALESSI, Metafisica, III. edizione riveduta e aggiornata, Libreria Ateneo Salesiano, Roma 1992, str. 122.

5

Dogmatska konstitucija Lumen gentium o Crkvi, (21. studenoga 1964), u: DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti, nav. dj., br. 1, [dalje LG].

18

UVOD no je samokritičko preispitivanje naše vjere, tj. tajne živoga i osobnoga Boga u svjetlu kršćanske spoznaje nadspoznatljive ljubavi Kristove (usp.

Ef 3, 19).

U otkrivanju i pokazivanju naše vjere u četiri oka s nevjerom postojano se držimo nadnaravnoga iskustva vjere u Boga Isusa Krista, služeći se koliko je god moguće više i češće Svetim pismom. Crkveni otac i naučitelj sveti Jeronim zapisao je da »nepoznavanje Svetoga pisma je nepoznavanje samoga Krista« (ignoratio enim Scripturarum ignoratio Christi est). Vrijedi i obrnuto, dakle poznavanje Svetoga pisma poznavanje je samoga Krista (scientia enim Scripturarum scientia Christi est). Naše kritičko propitivanje nevjere odvija se dakle u svjetlu vjere i Božje riječi. Odvija se tako da smo nevjeru pozvali u goste na čašicu razgovora pa s njom zapodijevamo popodnevne razgovore u četiri oka. To ponajprije znači dobronamjeran, dobrohotan i prijateljski odnos i pristup. Zbog toga je nevjera kao gošća uvijek na prvom mjestu, dakle ispred naše vjere. Ali to također znači i iskren, otvoren, kritički i samokritički, a na nekim mjestima čak i beskompromisan govor o obmanama i lažima iznesenima u ime nevjere. U tome nastojimo slijediti put što ga je predložio papa Benedikt XVI. u enciklici o kršćanskoj nadi Spe salvi ili U nadi spašeni: »U dijalogu s kršćanstvom i njegovim poimanjem nade nužna je samokritika suvremenog doba. U tome dijalogu i kršćani, na temelju svojih spoznaja i svojih iskustava, moraju iznova naučiti u čemu se doista sastoji njihova nada, što mogu ponuditi svijetu, a što ne.

Sa samokritikom suvremenog doba mora ukorak ići i samokritika suvremenoga kršćanstva, koje se mora uvijek iznova propitkivati o tome kako ono samo sebe shvaća imajući uvijek pred očima svoje izvorišne osnove«6. Pred očima dakle imamo događaj i osobu Isusa Krista pa je naša samokritika kršćanstva motivirana isključivo događajem i osobom Isusa Krista. Ali mi nismo samo kršćani, nego smo i djeca svojega vremena te zajedno s time iznosimo i našu samokritiku suvremenoga doba u kontekstu nevjere i vjere u četiri oka. Koncil nas poučava da su radost i nada, žalost i tjeskoba naših suvremenika istodobno radost i nada, žalost i tjeskoba Kristovih učenica i učenika pa ne postoji ništa uistinu ljudskoga što ne bi ujedno pogađalo i kršćansku dušu.7 Kod drskih osporavatelja Boga nevjera se preobražava u 6

BENEDIKT XVI, Spe salvi – U nadi spašeni. Enciklika o kršćanskoj nadi, (30. studenoga 2007), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008, br. 22, [dalje SS].

7

GS, br. 1.

19

NEVJERA I VJERA U ČETIRI OKA

njihovu radost i nadu, a u nama pobuđuje žalost i tjeskobu. Kod onih koji Boga traže iskrena srca, ali ga ne uspijevaju naći, nevjera se preobražava u žalost i tjeskobu, a u nama pobuđuje radost i nadu što im od srca k srcu možemo navijestiti »(...) što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu« (1 Iv 1, 1).

Psalmist je izrekao bitnu misao koja nas pokreće: »Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim« (Ps 27, 8). Dok tražimo lice Gospodnje ujedno ga pokazujemo nevjeri, ali to možemo činiti samo pomoću čudesnoga dara vjere, nade i ljubavi po kojemu nam sâm Bog objavljuje vječnu mladost svoga lica na licu Isusa Krista koji je »trajni lik Božji« (Fil 2, 6), »slika Boga nevidljivoga« (Kol 1, 15) i »svjetlost Evanđelja slave Krista koji je slika Božja« (2 Kor 4, 4). Na licu Isusa iz Nazareta čudesnim sjajem božanskoga svjetla svijetli lice jednoga i pravoga Boga Oca neizmjerne milosrdne ljubavi koji nas je »dragocjenom krvlju Krista, nevinoga i neokaljanoga Jaganjca« (1 Pt 1, 19) spasio i otkupio, učinivši nas dionicima vječnoga života. »Znamo: Sin Božji došao je i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitomu, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni. Dječice, klonite se idola!« (1 Iv 5, 20-21). Idole ili lažne bogove – koji preplavljuju naše postmoderne trgove a hramove imaju u ljudskim srcima – raskrinkavamo da bismo pod svjetlošću vjere vidjeli njihovu opaku narav i loše namjere.

Bog Gospodina našega Isusa Krista dao nam je Duha mudrosti i objave kojim sve proničemo pa i same dubine Božje (usp. 1 Kor 2, 10). Duh mudrosti prosvjetljuje nam oči srca kojima promatramo i upoznajemo nadu u Kristovu pozivu, bogatu slavu Kristovu u baštini među svetima, veličinu Kristovu prema nama koji smo po daru njegove milosti povjerovali i primili primjerenu djelotvornost Duha (usp. Ef 1, 17-19) da možemo ispovijedati da »Isus Krist jest Gospodin na slavu Boga Oca« (Fil 2, 11). »Zato svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu« (2 Kor 3, 18). Svaka ljudska osoba je stvorena na sliku Božju (usp. Post 1, 27). No kršćanska je osoba preobražena na sliku Kristovu (usp. 2 Kor 3, 18) pa je »dovedena do savršenstva u Kristu« (Kol 1, 28). »On koji je ‘slika Boga nevidljivoga’ (Kol 1, 15; usp. 2 Kor 4, 4) jest i sâm savršeni čovjek, koji je Adamovoj djeci vratio sličnost s Bogom, koja je bila izobličena prvim grijehom. Budući da je u njemu ljudska narav bila preuzeta, a ne uništena, samim time je i u nama uzdignuta na uzvišeno dostojanstvo. Svojim se naime utjelovljenjem Sin Božji na 20

UVOD neki način sjedinio sa svakim čovjekom.«8 Sjedinio se na neki način sa svakim čovjekom, dakle s nevjernikom i vjernikom, ali je samo kršćanska osoba suobličena slici Sina koji je Prvorođenac među mnogom braćom (usp.

Rim 8, 29; Kol 1, 18) te prima »prvine Duha« (Rim 8, 23) po kojima postaje osposobljena za ispunjavanje novoga Zakona ljubavi. »Po tom Duhu, koji je ‘zalog baštine’ (Ef 1, 14), sav se unutarnji čovjek obnavlja, sve do ‘otkupljenja tijela’ (Rim 8, 23).«9 Zbog toga nije nam svejedno kakvo je stanje duha, unutrašnjega čovjeka, u nevjernicima. Naime prethodne misli »(...) ne vrijede samo za Kristove vjernike nego i za sve ljude dobre volje, u čijim srcima milost nevidljivo djeluje. A budući da je Krist umro za sve (usp. Rim 8, 32) i jer je konačni čovjekov poziv zaista samo jedan, i to božanski, moramo čvrsto držati to da Duh Sveti svima pruža mogućnost da na Bogu znan način budu pridruženi tome vazmenom otajstvu.«10 To je jedini i glavni razlog zašto ova knjiga nosi naslov Nevjera i vjera u četiri oka. Jedino Isusu nije trebalo nikakvo svjedočanstvo o čovjeku, jer je savršeno znao što je u čovjeku (usp. Iv 2, 25). Tu spoznaju ima Sin i onaj kome je Sin hoće objaviti (usp. Lk 10, 22). Pomoću te spoznaje koja nam je darovana, a koja je sada upravo kao spoznaja vjere djelomična (usp. 1 Kor 13, 12), nastojimo proniknuti tajnu nevjere u svjetlu tajne vjere. Nevjeru i vjeru uvodimo u sobu ljubavi (camera caritatis) da zajedno u miru razgovaraju o najdubljim razlozima i motivima vjerovanja i nevjerovanja. U tome zajedničkom razgovoru nevjera otvara dušu vjeri, ali i vjera otvara dušu nevjeri. Jedna te ista je to ljudska duša koja u jednom slučaju prihvaća, a u drugom slučaju odbija, Istinitoga i Jednoga. Zašto jedna ljudska duša prihvaća? Zašto druga ljudska duša odbija? To je tajna koja konačni odgovor ima samo u Tajni.

Imajući na umu da Kristova milost nevidljivo djeluje u srcima svih ljudi dobre volje (bonae voluntatis), dakle i u srcima nevjernika, ta nas ista Kristova milost obvezuje na bratsku ljubav, na blagost, milosrđe i poštovanje prema nevjernicima. Ipak, »naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost, i ne može spoznati, jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje. Jer tko spozna misao Gospodnju, tko da ga pouči? A mi imamo misao Kristovu« (1 Kor 2, 14-15). S tom Kristo8

GS, br. 22.

9

Isto.

10

Isto.

21

NEVJERA I VJERA U ČETIRI OKA

vom misli prosuđujemo nevjeru u svjetlu vjere. I dokle god pred sobom imamo dobru volju (bona voluntas) i dobru vjeru (bona fides) onih koji ne vjeruju u Boga, koji dakle ne uspijevaju pronaći prave razloge za vjerovanje, a ipak iskreno traže i trude se živjeti prema sudu ispravne savjesti, razgovor nevjere i vjere u četiri oka je poput razgovora među sestrama. One su dvije različite sestre. Svaka sestra ima svoj život. Svaka ima svoje misli, svoje nade, svoje planove, svoja očekivanja. Jedna drugoj, makar ih dijelila zatvorena vrata vjere, mogu izraziti svoje najdublje osjećaje i pružiti ljudsku pomoć ako ustreba.

No čim pred sobom imamo primjer loše volje (mala voluntas) i loše vjere (mala fides) onih koji ne vjeruju u Boga, kojima je to u duhu prosvjetiteljskoga znanja ispod časti pa i vjernike gledaju prijekim okom kao ograničene ljude, tada opasujemo bedra istinom, stavljamo oklop pravednosti, opasujemo se spremnošću za Evanđelje, stavljamo kacigu spasenja te uzimamo štit vjere i mač Duha, to jest Božju Riječ (usp. Ef 6, 14-17) te s nevjerom izlazimo iz sobe ljubavi na otvoreni Areopag u duhovni boj, »jer, nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima« (Ef 6, 12). Za takav duhovni boj potrebna nam je oprema Božja. Vjera naša ne želi imati »(...) udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkava, jer što potajno čine, sramota je i govoriti« (Ef 5, 11-12). Nismo vidjeli što sve potajno čine, ali smo se dobro osvjedočili što sve govore, dokazuju i pišu.

To ćemo raskrinkavati koliko god bude više i temeljitije moguće da pod svjetlom vjere iziđu na vidjelo obmane i laži nevjere ili oholost onoga tko se otvoreno hvali nevjerom protiv vjere u Jednoga i Istinitoga.

Podnaslov knjige glasi Maske bogova u svjetlu vječne mladosti Božjega lica s čime se unaprijed šalje poruka o prijetvornosti i podmuklosti nevjere koja na licima ljudi opterećenih lošom voljom i lošom vjerom redovito stavlja umiljate i nasmijane maske prikazujući ih u boljem i privlačnijem svjetlu. Iza tih maski kriju se lažni bogovi koji promiču lažnu vjeru koja ljude zavodi na lažne putove mišljenja i djelovanja. U duhovnom boju protiv jalovih djelâ tame lažnih bogova koji sotonskom podmuklošću zavode nevine duše na stranputice bezboštva i bratoubojstva, nećemo štedjeti nikoga tko nam u goste dolazi s prijetvornom i podmuklom maskom nevjere s kojom pokušava zavesti, obmanuti, krivotvoriti i izluditi našu dušu predanu Bogu Isusa Krista.

Knjiga je podijeljena u pet dijelova. U prvom dijelu knjige u četiri poglavlja kritički analiziramo i promišljamo nevjeru i vjeru u četiri oka u po22

UVOD vijesnome kontekstu hrvatske narodne i crkvene zbilje. U drugom dijelu u tri poglavlja kritički promišljamo nevjeru i vjeru u četiri oka u kontekstu suvremenih izazova, kao što su takozvana nova religija nove znanosti ili scijentistička religija New Agea, zatim fenomen novoga ateizma i problem agnosticizma. U trećem dijelu knjige u pet poglavlja kritički promišljamo nevjeru i vjeru u četiri oka, a to je sada već otvoreno i beskompromisno raskrinkavanje jalovih djelâ i misli materijalizma, komunizma, suvremene idolatrije, oholosti i nihilizma. Sa svih tih lažnih bogova skidamo maske mačem Duha ili Riječi Božje i iznosimo na svjetlost da se dobro prepozna pravo lice lažnih bogova u svjetlu vječne mladosti Božjega lica koje nam je božanskim sjajem čudesno zasvijetlilo na licu Isusa iz Nazareta. U četvrtome dijelu knjige u četiri poglavlja kritički promišljamo nevjeru i vjeru u četiri oka kao moguće uzajamno »čistilište«, u smislu shvaćanja nevjere kao izazova i provokacije vjeri, bilo da je riječ o neuklonjivim sumnjama i kušnjama vjere bilo pak o teološkim pokušajima prevladavanja nevjere u zagrljaju vjere. Želi se reći da su nevjera i vjera kao tamna i svijetla strana čovjekova osobnog odnosa prema Bogu. U petome dijelu knjige u tri poglavlja kritički promišljamo nevjeru i vjeru u četiri oka u trenutku kad vjera ispraća nevjeru pa pokušava sama uzletjeti do nove razine shvaćanja otajstva Boga trojstvene ljubavi. Promišljanja mogu biti, barem nekim vjernicima, odgovor na masovnu pojavu nevjere i ravnodušnosti prema Bogu Ocu Gospodina našega Isusa Krista u ovim našim vremenima krize Boga.

Na kraju, umjesto zaključka, donosimo promišljanje koje smo nazvali Utjeha vjere. Od svega nam je najpotrebniji mir duše da možemo čuti Božji glas, a za dušu nema boljega lijeka od utjehe vjere.

Napominjemo da smo svetopisamske navode iz Staroga zavjeta preuzimali iz Biblija. Stari i Novi zavjet, objavljene u Kršćanskoj sadašnjosti iz Zagreba 1987. godine, a navode iz Novoga zavjeta iz Novi zavjet, VII. izdanje, također objavljenog u Kršćanskoj sadašnjosti, 1981. godine.

Na kraju Uvoda, a na početku knjige, donosimo riječi svetoga Augustina kojima opisuje svoj zanos i oduševljenje Božjom uzvišenošću. U njegovom je opisu, koji je izronio iz najdubljeg iskustva vjere u živoga i osobnoga Boga Isusa Krista, rečeno sve za sve ukuse i apetite. »Što si dakle, Bože moj? Što si ako ne Gospodin Bog? Tko je, naime, Gospodin osim Gospodina? Ili tko je Bog osim Boga našega? (Ps 18, 32). Svevišnji, predobri, premoćni, svemogući; najmilosrdniji i najpravedniji; najskriveniji i najočitiji; najljepši i najjači! Ti si stalan i nedokučiv; nepromjenljiv, a sve mijenjaš; nikad nov, 23

NEVJERA I VJERA U ČETIRI OKA

nikad star, a sve obuhvaćaš i u starost dovodiš oholice da i ne opaze (Job 9, 5); uvijek djeluješ i uvijek miruješ; skupljaš, a ništa ne trebaš; nosiš, ispunjaš i zaštićuješ; stvaraš, uzdržavaš i usavršuješ; tražiš, premda ti ništa ne nedostaje. Ljubiš, ali se ne raspaljuješ; revnuješ, ali si bez straha; kaješ se, ali te ne boli; srdiš se, ali ostaješ miran; mijenjaš svoja djela, ali ne mijenjaš svoje odluke; uzimaš što nađeš, a nikada nisi izgubio; nikada nisi oskudan, a veseliš se dobitku; nikada nisi lakom, a tražiš kamate. Dajemo ti, da bi nam bio dužnik, a tko ima išta što nije tvoje? Vraćaš dugove, a nikome nisi dužan; otpuštaš dugove, a ništa ne gubiš. A što sam rekao, Bože moj, živote moj, slasti moja sveta? Ili što kaže netko kad o tebi govori? Pa ipak, jao onima koji šute o tebi, kad su i govorljivi jednaki nijemima.«11 Tako svi dolazimo na isto. Jao onima koji šute o Bogu. Još više jao onima koji govore o Bogu. Šutnja o Bogu je teološki nepogrešiva. Jao šutljivcima jer nepogrešivost je u šutnji o Bogu. Govor o Bogu je teološki pogrešiv. Još više jao govorljivcima jer je pogrešivost govora jednaka nepogrešivosti šutnje o Bogu. Šutjeti ili govoriti o Bogu, pitanje je sad! Odgovaramo riječima apostola Pavla: »Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našemu!« (Rim 7, 24-25). Isus Krist je vjera naša. On je vjera Crkve. »Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša« (1 Iv 5, 4).

11

Aurelije AUGUSTIN, Ispovijesti, IV. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987, knjiga I, glava 4, 4.

24

I. DIO POVIJESNI KONTEKST NEVJERE I VJERE U HRVATSKOME OVČINJAKU »A lijek koji treba primijeniti kod ateizma valja očekivati i od odgovarajuće izloženoga nauka i od čestitoga života Crkve i njezinih članova. Crkva, naime, treba učiniti prisutnim i takoreći vidljivim Boga Oca i njegova utjelovljenog Sina time što se pod vodstvom Duha Svetoga neprekidno obnavlja i čisti. To se postiže ponajprije svjedočenjem žive i zrele vjere, to jest vjere koja je tako odgojena da može jasno proniknuti teškoće te ih prevladati. Sjajno su svjedočanstvo takve vjere dali i daju toliki mučenici. Ta vjera treba očitovati svoju plodnost time što prožimlje sav život vjernikâ, pa i profanih, te ih pokreće na pravednost i ljubav, posebno prema onima koji su u oskudici. Tome, pak, da se Božja prisutnost očituje, napokon najviše pridonosi bratska ljubav među vjernicima, koji složnoga duha surađuju na vjeri u evanđelje (usp. Fil 1, 27) te se iskazuju kao znak jedinstva.« Gaudium et spes, 21.

Prvo poglavlje

I. NARODNA POVIJEST NEVJERE I VJERE U ČETIRI OKA Ja vas izvedoh iz zemlje egipatske (Am 2, 10).

Na početku skrećemo pozornost na važnu povijesnu pretpostavku koja ima dalekosežne posljedice za kulturu i identitet određenog naroda, pojedinca s jedne, te Crkve i vjernika s druge strane. Tu povijesnu pretpostavku promotrit ćemo u svjetlu narodnoga konteksta nevjere i teksta vjere.

Ona se ogleda u odnosu europskih kršćanskih narodâ i Crkve, uključujući i odnos hrvatskoga naroda i Crkve. Među njima je takvo i toliko povijesno i kulturalno isprepletanje da možemo slobodno reći kako se ono najbolje u hrvatskom narodu, ili teološkim jezikom govoreći hrvatskoj duši, može suvislo i temeljito razumjeti jedino polazeći od povijesne Crkve i pastoralnoga poslanja i djelovanja u hrvatskome narodu kao vlastitom subjektu kulture.12

1. 1. Crkva i narod kao subjekti kulture Intimno i unutarnje isprepletanje hrvatskoga i katoličkoga, pretočeno u identitet hrvatskoga naroda, po našem mišljenju više se ne može, a niti smije, zaustavljati samo na jednostranom i često iskrivljenom isticanju trijumfalnih dimenzija plodnoga susreta nekoć barbarskoga (poganskog!) naroda Hrvatâ pridošlog na ove naše prostore u VI. i VII. stoljeću kršćanske ere i Crkve kao Božjega naroda, nego se treba suočiti i s onim bolnim i op12

O tome smo opširnije promišljali u: usp. Tonči MATULIĆ, Tužaljke kamenja hrvatske pustinje. Pomirenje i duhovna obnova u svjetlu proročke i kritičke raščlambe stanja duha i svijesti suvremenoga hrvatskog društva, Glas Koncila, Zagreb, 12010, posebno str. 131-228.

27

I. NARODNA POVIJEST NEVJERE I VJERE U ČETIRI OKA

terećujućim dimenzijama koje su na poseban način eskalirale u takozvanome kratkom XX. stoljeću (1918-1989).

Plodnost susreta Crkve kao subjekta vjere i subjekta hrvatskoga naroda potvrđena je u pokrštenju hrvatskoga naroda, ali i svemu što je tijekom duge povijesti uzajamnog mirenja i čišćenja uslijedilo. Povijesni događaj pokrštenja označio je ujedno povijesno rođenje hrvatskoga naroda. Gotovo svi suvremeni europski narodi obljetnice svoje narodne samobitnosti slave prema povijesnom događaju pokrštenja.13 Taj je događaj ujedno označio početak povijesnoga procesa integracije europskih naroda pa prema tome i hrvatskoga naroda u zapadnjački kulturni krug koji je povijesno izrastao iz tri glavna izvora što ih simboliziraju gradovi Jeruzalem, Atena i Rim14, ali i iz ostalih manje utjecajnih i presudnih izvora, poput starogermanske, staroslavenske i arapske kulture te islama. Jeruzalem je simbol judeokršćanske objave i monoteizma; Atena je simbol ljubavi prema ljudskoj mudrosti – filozofiji; Rim je simbol državno-pravnog uređenja i vojne moći. Nas na prvom mjestu ne zanima povijest, iako nam baš povijest određuje kontekst unutar kojega se smješta naše promišljanje o nevjeri i vjeri u četiri oka.

Ono što želimo naglasiti simbolikom Jeruzalema, Atene i Rima jest bogatstvo i raznolikost baštinjene kulture u čijem su europskom i kršćanskom razvoju sudjelovali mnogi proslavljeni i zaboravljeni pripadnici hrvatskoga naroda nakon pokrštenja i integracije u europski i kršćanski kulturni krug.

Pritom valja jasno reći da je povijesni subjekt koji je najpresudnije utjecao na integraciju konkretnih sadržaja iz bogate i raznolike baštine kulturnih simbola Jeruzalema, Atene i Rima u jednu cjelinu zajedničke europske i kršćanske kulture bila – Crkva. Proces povijesne integracije bio je pun nape13

Usp. René RÉMOND, La secolarizzazione. Religione e società nell'Europa contemporanea, Editori Laterza, Roma – Bari, 1998, str. 25-42.

14 Usp. John Henry NEWMANN, The Idea of University. Defined and Illustrated in Nine Discourses Delivered to the Catholics of Dublin in Occasional Lectures and Essays Addressed to the Members of the Catholic University [11853], [Martin J. SVAGLIC (ur.)], University of Notre Dame Press, Notre Dame (Ind.) 1982, Reprinted 2007, str. 198-199. Također usp. Sheridon GILLEY, What has Athens to do with Jerusalem? Newmann, Wisdom and the Ideas of University, u: Stephen C. BARTON (ur.), Where Shall Wisdom Be Found. Wisdom in the Bible, the Church, and the Contemporary World, T & T Clark Ltd., Edinburgh, 1999, str. 155-168. Francuski filozof Brague razvija teoriju zapadnjačke civilizacije isključivo iz rimske kulture, čije glavno određenje je »drugotnost« koja označuje upravo grčku kulturu i time pokazuje nešto drukčiji, ali u bitnome isti smisao, tezu o idejnim ishodištima zapadnjačke kulture i civilizacije. Također usp. Rémi BRAGUE, Europe, la voie romaine, Éditions Critérion, Paris, 1992.

28

I. DIO tosti, jer Crkva je stalno bila u napasti stapanja s kulturom koju je svesrdno izgrađivala, a kultura je stalno bila u napasti da Crkvu posve apsorbira u svoje svjetovno i kontingentno određenje. Popuštanje toj napasti značilo bi srozavanje dostojanstva univerzalnosti Crkve na samo jednu partikularnu kulturu s jedne strane, te na uzdizanje partikularne narodne kulture na dostojanstvo univerzalnosti s druge strane. Međutim to se nije dogodilo, a vidjet ćemo u nastavku zašto nije.

Važno nam je imati na umu izjavu Koncila koja ima programatsku vrijednost: »Crkva se, poslana svim narodima svih vremena i krajeva, ne navezuje isključivo i nerazrješivo ni na koju rasu ili narod, ni uz koji poseban način života i ni uz bilo koji stari ili novi običaj. Prianjajući uz svoju vlastitu predaju i istodobno svjesna svojega sveopćeg poslanja, ona može stupiti u zajedništvo s raznim oblicima kulture. Time se obogaćuje i sama Crkva kao i te različite kulture.«15 Koncilska izjava otkriva neizbježnu paradoksalnu ili dijalektičku napetost Crkve i kulture. S jedne strane »Crkva je, živeći tijekom vremenâ u različitim okolnostima, primjenjivala stečevine raznih kultura [najobuhvatnije grčko-rimsku kulturu za koju u novije vrijeme Učiteljstvo kaže da joj je normativna,16 op. a.] da bi u svojem propovijedanju kod svih naroda proširila i istumačila Kristovu poruku, da bi je istražila i dublje razumjela te je bolje izrazila i u liturgijskom slavlju i u životu raznolike zajednice vjernikâ«17, a s druge strane Crkva se ne navezuje isključivo i nerazrješivo ni na koju posebnu kulturu nekog naroda, rase, stila života, starog ili novog običaja. Kultura na koju je Crkva snažno utjecala da bi ova uopće mogla nastati nije neka posebna crkvena kultura. »Sama vjera jest kultura. Ona ne postoji u golom stanju, kao puka religija. Jednostavno time što ona čovjeku veli tko je on i kako treba započeti biti čovjekom, vjera stvara kulturu, ona jest kultura. (...) To pak onda također znači da je ona svoj vlastiti subjekt; zajednica života i kulture, zajednica koju nazivamo ‘narod Božji’. (...) Kulturalni subjekt zvan ‘narod Božji’ udaljuje se od klasičnih kulturalnih subjekata, koji su definirani plemenski, pučki ili nekako drukčije po granicama zajed-

15

GS, br. 58.

16

Primjerice usp. IVAN PAVAO II, Fides et ratio – Vjera i razum. Enciklika o odnosu vjere i razuma, (14. rujna 1998), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999, [dalje FR]. Također usp. Joseph RATZINGER, Vjera – istina – tolerancija. Kršćanstvo i svjetske religije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004, str. 80-84.

17

GS, br. 58.

29

I. NARODNA POVIJEST NEVJERE I VJERE U ČETIRI OKA

ničkog područja života, time što postoji u različitim subjektima kulture koji pritom ni za pojedinačnoga kršćanina ne prestaju biti prvi i neposredni subjekt njegove kulture. Također kao kršćanin čovjek ostaje Francuz, Nijemac, Amerikanac, Indijanac ili Hrvat. (...) No u punoj dosljednosti ovo podvostručenje se javlja tek u kršćanstvu, tako da čovjek sada živi u dvama subjektima kulture: u svome povijesnom subjektu i u novome subjektu vjere; ti se subjekti u njemu susreću i prožimaju. Ta uzajamnost nikad neće biti posve dovršena sinteza; ona uključuje nužnost trajna rada na pomirenju i čišćenju.

Prekoračenje u ono što je cijelo i univerzalno mora se neprekidno uvježbavati, a to univerzalno nije neki empirijski narod nego upravo narod Božji, pa time i prostor za sve ljude. I obratno, ono što je zajedničko mora uvijek iznova biti preuzeto i uklopljeno u ono što je svakomu vlastito, te na konkretnome mjestu povijesti proživljeno ili također propaćeno.«18 Zbog toga kršćanski i katolički identitet hrvatskoga naroda nije moguće poistovjetiti s Crkvom. Crkva je vlastiti subjekt vjere i kao takav zajednica života i kulture. Crkva je narod Božji. Hrvatska kultura je također vlastiti subjekt, ali ne vjere, nego subjekt hrvatskoga naroda. Crkva kao narod Božji i univerzalni sakrament spasenja19 transcendira svaku pojedinačnu kulturu upravo zato što ona, kao subjekt vjere, ima sposobnost, tj. poslanje da u svaku pojedinačnu kulturu unese univerzalnu istinu evanđelja i tako svaku kulturu pročišćava od zablude i otvara je za prihvat poziva na život iz zahtjeva za univerzalnom istinom. Povijesno-kulturne tvorbe europskih naroda pa tako i hrvatskoga naroda isprepletene su elementima kulture vjere koji se mogu ispravno i temeljito razumjeti samo iz poznavanja plodnoga susreta povijesne Crkve kao univerzalnoga naroda Božjega i konkretnoga povijesnog naroda, kao primjerice hrvatskoga naroda.

Iz prethodnih promišljanja slijede tri važna zaključka. Prvo, povijesna Crkva kao narod Božji nije isto što i povijesni hrvatski narod. To oni nisu ni u bitnome ni u pojavnome obliku, jer Crkva kao subjekt naroda Božjega i zajednica Kristovih učenica i učenika ima nadnaravni temelj, poziv i svrhu te univerzalno poslanje, dok hrvatski narod ima naravni temelj i svrhu i završava ondje gdje završava sporazumijevanje na hrvatski način. Po djelovanju Crkve hrvatski narod, odnosno neki ili mnogi njegovi članovi postali su dionicima nadnaravnoga temelja, poziva i svrhe te su uvedeni u univer18

Joseph RATZINGER, Vjera – istina – tolerancija..., nav. dj., str. 60-61, (emfaza je naša).

19

LG, br. 1-8.

30

I. DIO zalnu zajednicu naroda Božjega. Time oni nisu prestali biti članovi hrvatskoga naroda, nego su prema Ratzingeru samo pripojeni novom subjektu kulture – Crkvi. Drugo, Crkva kao subjekt kulture i hrvatski subjekt kulture nisu jedno te isto. Među njima postoji duboko međusobno isprepletanje i prožimanje, ali sinteza među njima nije dovršena niti će ikad biti posve dovršena, budući da je čišćenje i pomirenje među njima trajan proces koji ide sve do eshatona. No svekoliki stvaralački genij hrvatskoga subjekta kulture tijekom povijesti nije moguće smisleno i do kraja shvatiti bez utjecaja Crkve kao subjekta vlastite kulture – kulture vjere. Treće, katolički identitet i hrvatski identitet nisu jedno te isto, premda i među njima postoji takvo i toliko duboko međusobno isprepletanje da se partikularni povijesni hrvatski identitet, dakako u sebi ali i u odnosu na druge partikularne narodne identitete, opet ustrojavao tijekom mukotrpnoga povijesnoga procesa mirenja i pročišćavanja u susretu s Crkvom kao subjektom kulture koji stvara vlastiti identitet na temelju identiteta vjere.

Prethodna promišljanja služe kao podloga za daljnje vrijednosno, a po našem mišljenju, presudno pitanje. Naime ako Crkva kao povijesni narod Božji u hodu s Duhom Kristovim hita ususret parusiji i kao takva nije identična s bilo kojim drugim narodom. Ali ako se ipak kao vidljiva Crkva – kao vidljivi narod Božji, univerzalni sakrament spasenja i znak najprisnijega sjedinjenja Boga i ljudi te jedinstva cijeloga ljudskog roda20 – inkarnirala u konkretan narod, dotično ako je univerzalnu – katoličku – evanđeosku poruku inkulturirala u partikularnu hrvatsku kulturu, onda je jučer, danas, ali i sutra presudno teološko-ekleziološko, a ne puko povijesno, sociološko i etno-kulturološko pitanje u normativnom i utoliko obvezujućem određenju uloge i poslanja Crkve u nekom partikularnom narodu kao vlastitom subjektu. S tim je povezano i pitanje o sredstvima kojima se Crkva služi u vlastitom djelovanju i poslanju koji nisu svedivi na ništa ovosvjetsko niti su usporedivi s ičim ovosvjetskim. To je pastoralno djelovanje Crkve. Načelo djelovanja odgovara bîtku postojanja (agere sequitur esse). Djelovanje Crkve pastoralno je djelovanje pa je stoga svaka njezina aktivnost obvezana bîtkom postojanja kao subjekta naroda Božjeg, a ne partikularnoga povijesnog naroda u kojemu ona nepomiješana postoji i djeluje.21 20

Usp. LG, 1.

21

Sustavno teološko produbljivanje koncilske ekleziologije u svjetlu društveno-političkih izazova suvremenoga hrvatskog društva vidi u: usp. Nediljko Ante ANČIĆ, Crkva u druš-

31

I. NARODNA POVIJEST NEVJERE I VJERE U ČETIRI OKA

Ono na što želimo ukazati s ovim napomenama jesu pitanja koja nas se kao Crkvu u Hrvatskoj bezuvjetno tiču. Kažemo bezuvjetno za razliku od uvjetnog koje se uvijek odvija po modelu političkih, kulturno-povijesnih, ideoloških, socijalno-pravnih i organizacijskih mišljenja i na tim mišljenjima utemeljenih neminovnih razilaženja i sukobljavanja. Ono bezuvjetno tiče se izreke in necessariis unitas ili u bitnome jedinstvo, a ne tiče se in dubiis libertas ili raznih i zakonitih mišljenja o isto tako raznim tekućim i za spasenje nebitnim stvarima, nego jedinstveni stav koji obvezuje sve u Crkvi radi vjernosti istini i spasenju duša. Jasno da u Crkvi i u onom uvjetnom i u onom bezuvjetnom treba vrijediti in utrimque caritas ili u jednom i drugom ljubav.

Crkva kao vlastiti subjekt vjere djeluje in persona Christi i kao takva samo njemu polaže račune za svoje djelovanje u svijetu. Krist je osnovao povijesnu Crkvu, utemeljenu na apostolskome zboru s vidljivom glavom na čelu – sv. Petrom, te ju je poslao u svijet da nastavi njegovo djelo spasenja svijeta sve dok on ponovno ne dođe u slavi. Crkva, Kristova Zaručnica, po samom najintimnijem otajstvenom, tj. teološkom, kristološkom i pneumatološkom – određenju22 nema pred kim drugim polagati račune za svoje poslanje i djelovanje doli pred samim Zaručnikom – Isusom Kristom. Naravno, Crkva nije pošteđena ni povijesnoga sudišta, tj. onoga o čemu povijest svojom naknadnom pameću prosuđuje, a ta činjenica potvrđuje da mi dok govorimo o Crkvi kao vlastitom subjektu vjere uvijek imamo na umu povijesnu Crkvu, tj. zajednicu života i kulture koja ostavlja duboke tragove u povijesti.

Ta činjenica opet potvrđuje da Crkva kao Zaručnica, dok »(...) napreduje na hodočašću ovim svijetom između progonâ svijeta i utjehâ Božjih«23, u svojim pojedinim članovima nema Zaručnikovu apsolutnu nevinost, svetost i neokaljanost (usp. Heb 7, 26), nego »(...) u svome krilu obuhvaća grešnike

tvenim promjenama. Ekleziološka promišljanja, Crkva u svijetu, Split, 2007, ovdje posebno, str. 7-105 i str. 129-147. Od istog je autora na istom tragu i knjiga: usp. Nediljko Ante ANČIĆ, Na koncilskom putu. Obnova i posadašnjenje Crkve u pluralnom društvu, Crkva u svijetu, Split, 2003. Teološka promišljanja o Crkvi i suvremenim izazovima u svjetlu Drugoga vatikanskog koncila jednoga iskusnog austrijskog biskupa vidi u: usp. Helmut KRÄTZL, Nova radost zbog Crkve. Angažirano svjedočanstvo, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005.

22

Usp. Nediljko Ante ANČIĆ, Crkva u društvenim promjenama..., nav. dj., str. 129-147.

23

Aurelije AUGUSTIN, O državi Božjoj – De civitate Dei, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995, svezak II, knjiga XVIII, br. 51, 2, [dalje DCD].

32

I. DIO te je u isti mah sveta i potrebna čišćenja«24. To znači da Crkva na svojem povijesnom hodočasničkom putu ususret Zaručniku koji dolazi neprestano kroči i putom pokore i obraćenja. U toj se činjenici uglavljuje temeljni argument i poruka ovoga dijela naših promišljanja.

1. 2. Odgovornost Crkve pred Bogom Isusa Krista Crkva kao narod Božji koji na hodočasničkom putu ovom zemljom kroči između progonâ svijeta i utjehâ Božjih treba se uvijek iznova čistiti, samu sebe ispitivati je li u vjeri (usp. 2 Kor 13, 5) i stalno osluškivati Kristov poziv na obraćenje (usp. Mk 1, 15). Ta činjenica potvrđuje da Crkva nije izvorno i bezuvjetno odgovorna pred svjetovnim narodom niti pred sudištem ovoga svijeta. Partikularni narod u kojemu Crkva kao narod Božji pastoralno djeluje nije mjerodavna instancija za prosudbu vjerodostojnosti Crkve kao takve. Druga je stvar s pojedinim članovima naroda Božjega kao članovima političke zajednice ili zemaljskoga grada. Crkva koju motrimo očima unutarnjega zajedništva i svjetla vjere otkriva nam se kao otajstveno Tijelo Kristovo, kao univerzalni sakrament spasenja i znak najprisnijega sjedinjenja ljudi s Bogom te jedinstva cijeloga ljudskoga roda. Ta unutarnja narav Crkve u njezinim je članovima stalno izložena opasnosti zatvaranja u jednu partikularnu narodnu i kulturnu tradiciju. Takvo zatvaranje prijeti Crkvi još većim zlom, a to apsolutiziranje partikularnoga šteti univerzalnom, što ga narav Crkve i struktura vjere zahtijevaju i posreduje svim partikularnim narodima i kulturama. Na problem nacionalnog i kulturnog zatvaranja Crkve ponovno je ukazao papa Benedikt XVI. u knjizi Svjetlo svijeta. »Postaje jasno da Crkva ne raste kada se nacionalno povlači u sebe. Kada se odvaja i ostaje zatvorena u određenom kulturnom dijelu, koji potom apsolutizira.«25 Kontekst Papina govora jest pitanje o papinom primatu koji proizlazi iz strukture jedinstva i katoliciteta vjere Crkve.

Crkva kao neupitna povijesna činjenica nužno ostavlja za sobom povijesne tragove. Ti tragovi nisu samo tragovi sakramenata, nego poprimaju posebne političke, socijalne, znanstvene, kulturalne, umjetničke, graditeljske, pravne, organizacijske i ostale karakteristike. Crkvena povijest jest povijest 24

LG, br. 8.

25

BENEDIKT XVI, Svjetlo svijeta. Papa, Crkva i znakovi vremena. Razgovor s Peterom Seewaldom, Verbum, Split, 2010, str. 164-165.

33

I. NARODNA POVIJEST NEVJERE I VJERE U ČETIRI OKA

pastoralnoga djelovanja Crkve od ustanovljenja od danas. To je ujedno i grana teološke znanosti koja znanstveno i sustavno proučava pastoralno djelovanje Crkve u njezinom povijesnom hodu i njezinim tragovima koje tumači teološki, a ne samo povijesno, jer je povijest Crkve ujedno povijest kršćanske vjere. Otajstvena dimenzija Crkve izmiče povijesnim znanostima.

Ona pretpostavlja svjetlo vjere za motrenje naravi i poslanja Crkve. Proučavanje crkvene povijesti uvijek je proučavanje i povijesti Crkve. Stoga treba imati na umu da Crkva nije samo jedna institucija pored drugih, već je ona istodobno vidljiva i nevidljiva stvarnost. Crkva je istodobno ljudska i božanska stvarnost. Te dvije stvarnosti nisu odvojene, nego u povijesnoj Crkvi tvore jednu složenu stvarnost u srašćivanju ljudskoga i božanskog elementa.26 Crkvena povijest je konkretno i živo svjedočanstvo povijesnospasenjskoga hoda naroda Božjega u zajedništvu sa svojim Bogom između progonâ svijeta i utjehâ Božjih.

Prema tome, prava, izvorna, neuklonjiva i apsolutno bezuvjetna odgovornost Crkve postoji, postojala je i postojat će jedino i isključivo pred Bogom Isusa Krista. Zaručnik je izabrao i pozvao Zaručnicu, a ne obrnuto, pa zbog toga Zaručnica polaže račune Zaručniku, a ne obrnuto. Isto kao što je Bog na vlastitu i nama nedokučivu inicijativu27 u Starome zavjetu izabrao židovski narod te ga je vodio, odgajao i usmjeravao po onima koje je sam pozvao, tako je Bog u punini vremena poslao svoga Jedinorođenoga Sina Isusa Krista da mu svojom žrtvom steče novi narod koji više nije sazdan od jedne etnije, nego od svih narodâ, plemenâ, pukâ i jezikâ svijeta da zajedno tvori jedan »(...) rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu: vi, nekoć Ne-narod, a sada Narod Božji; vi Ne-mili, a sada Mili« (1 Pt 2, 9-10).

26

Usp. LG, br. 8.

27

Koncil je izjavio: »Bogu se svidjelo da u svojoj dobroti i mudrosti objavi samoga sebe te priopći otajstvo svoje volje (usp. Ef 1, 9), kojim ljudi po Kristu, Riječi tijelom postaloj, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu te postaju zajedničari božanske naravi (usp. Ef 2, 18; 2 Pt 1, 4)«, Dogmatska konstitucija Dei Verbum o božanskoj objavi, (18. studenoga 1965), u: DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti, nav. dj., [dalje DV]. Izričaj »Bogu se svidjelo« uključuje »radi našega spasenja«. Cijela je božanska objava usmjerena na otkrivanje toga nedokučivoga »Božjeg sviđanja«. U Kristu se ono objavilo kao apsolutna Božja ljubav predana u smrt na križu radi našega spasenja.

34

I. DIO Odgovornost Crkve utvrđena je u vjernosti Isusu Kristu – Zaručniku, a ne u nikome drugom, bila to država ili narod. Stari zavjet kao živo povijesno svjedočanstvo o dugim i bremenitim stoljećima zajedničkoga povijesnospasenjskoga hoda izabranog naroda s Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim ostavio je i tragove nevjernosti i obraćanja idolima. O tome nam živo svjedočanstvo daju upravo starozavjetni proroci koji su uglavnom platili glavom zbog javnoga i beskompromisnoga protesta u Božje ime protiv nevjere i idolatrije naroda i pojedinaca.28 No već od izvještaja o padu praroditelja i istočnom grijehu (usp. Post 3) pa sve do događaja utjelovljenja Sina Božjega, zabilježeni su grijesi nevjere i idolatrije pojedinaca i cijeloga naroda. Upravo su grijesi nevjere i idolatrije najčešće posvjedočeni. Starozavjetni Božji ljudi – proroci žigošu ih otvoreno, javno i bez okolišanja u ime Božje. Dakle ne u svoje ime ili u ime neke svjetovne institucije, nego isključivo u Božje ime i s Božjim mandatom.

Drugi vatikanski koncil izjavio je da »(...) Bogu objavitelju valja odgovoriti posluhom vjere (usp. Rim 16, 26; 1, 5; 2 Kor 10, 5-6), kojom čovjek cijeloga sebe Bogu slobodno izručuje iskazujući ‘potpun posluh uma i volje Bogu objavitelju’«29. Bog objavitelj ne traži od onih koje zove, a zove sve, da mu dadu malo slobodnog vremena ili neku sposobnost i sklonost. Bog ne traži da mu damo samo srce, a ne i razum, ili obrnuto. Bog objavitelj traži cijeloga čovjeka, jer je samo u Bogu cjelovita istina o čovjeku. Predanje Bogu cijelim svojim bićem najjasnije je sadržano u evanđeoskoj zapovijedi ljubavi: »Zato ljubi Gospodina, Boga svojega, iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz sveg uma svoga i iz sve snage svoje!« (Mk 12, 30). Srce je središte čovjeka. Duša je načelo ljudskoga života. Ljudski um je razbor i spoznaja. Snaga je sve što jesmo kao ljudska bića. Dakle ništa ne ostaje niti smije ostati izvan odluke za Boga. Sve što je uistinu ljudsko u čovjeku pripada Bogu. Apsolutno i bezuvjetno.

1. 3. Crkva i čišćenje spomena U tom smislu možemo shvatiti sva nastojanja i konkretne geste blaženoga Ivana Pavla II. kada nas je prigodom proslave Velikoga jubileja 2000.

28

Usp. Božo LUJIĆ, Starozavjetni proroci, II. prošireno i prerađeno izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010, str. 42-45.

29

DV, br. 5.

35

I. NARODNA POVIJEST NEVJERE I VJERE U ČETIRI OKA

godine pozvao na čišćenje spomena te traženje i davanje oprosta za antisvjedočanstva sinova i kćeri Crkve tijekom povijesti. Tome treba pribrojiti nastojanja i geste sadašnjega pape Bendikta XVI. u raznim prigodama i oblicima, a pogotovo u osobnim susretima sa žrtvama seksualnih zlostavljanja djece i mladih od strane katoličkih svećenika.30 Treba reći da se svi mea culpa blaženoga Ivana Pavla II. slijevaju u čišćenje spomena31 ili katoličke memorije od zlopamćenja.32 Geste čišćenja spomena razasute su u raznim njegovim govorima i posjetima prigodom apostolskih putovanja, te na jedinstven način u svečanome liturgijskom činu »Traženja i davanja oprosta« na prvu korizmenu nedjelju jubilarne 2000. godine.33 Te blaženikove geste apsolutno nisu razlog za trijumfalističku ozlojeđenost prema kojemu Crkva nepromišljeno kapitulira pred nasrtajima nevjere, tj. svijeta koji se opire Bogu i ne iskazuje mu poslušnost vjere. Trijumfalisti zaboravljaju da izvorna i bezuvjetna odgovornost Crkve nije pred svijetom, nego pred Bogom Isusa Krista kao konačnim sucem živih i mrtvih. Obnova Crkva ne odvija se poput obnove svjetovnih institucija, nego evanđeoskim obraćenjem. To je preporod u Duhu odozgo, snagom sile Božje koja je Crkvu rodila (usp. Dj 2, 30 Usp. BENEDIKT XVI, Lettera pastorale ai cattolici dell'Irlanda, (19. ožujka 2010), u: http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/letters/2010/documents/hf_ben-xvi_ let_20100319_church-ireland_it.html, (viđeno 10. travnja 2011).

31 Usp. IVAN PAVAO II, Tertio millennio adveniente – Nadolaskom trećeg tisućljeća. Apostolsko pismo o pripremi Jubileja 2000, (10. studenoga 1994), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994, br. 31-38, [dalje TMA].

32

U Crkvi u Hrvatskoj i teologiji na planu oprosta i pomirenja, a zatim i na planu čišćenja spomena i oslobađanja od zlopamćenja najviše su se trudili Franjevački institut za kulturu mira i Hrvatski Caritas u sklopu projekta CroPax. Projekt CroPax je tijekom dugogodišnje aktivnosti okupljao mnoge hrvatske i inozemne katoličke teologe, teologe nekatolike, te katoličke intelektualce iz neteoloških znanstvenih područja, koji su sustavno i temeljito promišljali izazove oprosta, pomirenja, pamćenja, zlopamćenja i čišćenja spomena. O tome usp. Rebeka ANIĆ – Ivan MILANOVIĆ LITRE (ur.), Oprost i pomirenje – Izazov Crkvi i društvu.

Zbornik radova s međunarodne konferencije održane u Zagrebu, 9-13. svibnja 2001, CroPax 4, Hrvatski Caritas – Franjevački institut za kulturu mira, Zagreb – Split, 2002; usp. Bože VULETA – Rebeka ANIĆ – Ivan MILANOVIĆ LITRE (ur.), Kršćanstvo i pamćenje. Kršćansko pamćenje i oslobođenje od zlopamćenja. Zbornik radova s međunarodnog simpozija održanog u Trogiru, 15-17. svibnja 2003, CroPax 5, Hrvatski Caritas – Franjevački institut za kulturu mira, Split – Zagreb, 2004. Duboka teološka promišljanja o istim temama također vidi u: usp. Ante VUČKOVIĆ, Putovi i stranputice praštanja, II. izdanje, Teovizija, Zagreb, 2008, usp.

Ante VUČKOVIĆ, Dah sile Božje, III. izdanje, Teovizija, Zagreb, 2008.

33

Opširnije o tome usp. Luigi ACCATTOLI, Kad papa traži oproštenje. Svi mea culpa Ivana Pavla II, Franjevački institut za kulturu mira, Split, 2000.

36

I. DIO 1-47). To je jedan te isti Kristov Duh koji Crkvu neprestano posvećuje, čisti, pomlađuje, vodi i usmjerava između progonâ svijeta i utjehâ Božjih.34 Onima koji u papinim liturgijskim i neliturgijskim gestama traženja i davanja oprosta, tj. u kršćanskim činima iskrenoga kajanja za povijesne grijehe sinova i kćeri Crkve prepoznaju slabost, kapitulaciju, poraz, povlačenje, a neki čak idu tako daleko da to smatraju izdajničkim činom, valja reći sljedeće. Prvo, ili dobro ne poznaju ili bezuvjetno ne prihvaćaju otajstvenu narav Crkve i njezino pastoralno poslanje. Drugo, možda Crkvi pripadaju izvanjski, a to znači trijumfalistički, a ne iznutra poslušnom vjerom predanja čitavoga bića Bogu. Iz takvog predanja Bogu ne rađa se nikakva kritika na račun onih koji priznaju svoje grijehe i kaju se za njih. Prema tome kritika na račun javne pokore Crkve odraz je nevjere, a nikako odraz vjere. Suvišno je isticati da blaženikov primjer trebamo slijediti svi mi, članovi naroda Božjega, jer to je svjedočanstvo potpune vjernosti Isusu Kristu.

Crkva je, rekli smo, jedino i bezuvjetno odgovorna pred Bogom Isusa Krista. U tom je smislu pozvana i obvezana polagati svoje račune jedino Bogu Isusa Krista. Njezinog Zaručnika ne zanima novac, zgrade, teritoriji, administracija i tome slično, nego ga zanima jedino posvemašnja vjernost u poniznom i raskajanom srcu grešnika kojemu On svojom milošću po djelovanju svoje Zaručnice oprašta grijehe i otpušta ga slobodna i otkupljena od grijeha i njegovih razornih posljedica. To je kratko i jasno izrazio Koncil u izlaganju nauka o Crkvi: »Ali dok Krist, ‘svet, nevin, neokaljan’ (Heb 7, 26), nije poznavao grijeha (usp. 2 Kor 5, 21), nego je došao okajati prijestupe naroda (usp. Heb 2, 17), Crkva – koja u vlastitom krilu obuhvaća grješnike te je u isti mah i sveta i potrebna čišćenja – neprestano kroči putem pokore i obnove«35.

Novac, zgrade, administracija i teritorij u Crkvi služe samo za obavljanje pastoralnog djelovanja Crkve, a ne obrnuto, dakle pastoralno djelovanje Crkve nije u službi novca, zgradâ, administracije i teritorija. Izokretanje nije stvar nečije slobodne procjene, pa se jedni mogu slagati a drugi ne slagati, nego je stvar izvorne i neuklonjive odgovornosti Crkve pred Bogom Isusa Krista – Zaručnika. Ako je nešto zloporaba službe, onda to ne može nekima biti, a drugima ne biti zloporaba. Crkva koja naviješta univerzalnu poruku spasenja svijeta i čovjeka u Isusu Kristu zadnja je ustanova na zemlji za koju 34

Usp. LG, br. 1-8.

35

LG, br. 8.

37

I. NARODNA POVIJEST NEVJERE I VJERE U ČETIRI OKA

bi se moglo i smjelo reći da nema objektivnih kriterija za istinitu prosudbu vlastitih i društvenih fenomena s moralnim nabojem. Stoga problem prosudbe nije i ne može biti u nedostatku teoloških kriterija, nego se on krije iza nedostatka osobne dobre volje, a nerijetko i iza loše odgojene osobne savjesti. Jer samo je ispravno odgojena savjest prema objektivnim kršćanskim kriterijima sposobna jasno razlučivati što valja a što ne valja, što je zlo a što dobro, bilo da je riječ o crkvenom bilo društvenom fenomenu.

Imajući na umu rečeno, valja podsjetiti da je Koncil pozvao katolike, a zbog naravi njihove službe posebno crkveno vodstvo, da posebnu pozornost posvete trima odgovornim zadaćama koje su već jasno istaknute u novozavjetnom nauku. Jedna se zadaća sastoji u mudrom razlučivanju duhova (usp. 1 Kor 12, 1-11) radi plodnijega rasta i jedinstva Crkve kao otajstvenoga Tijela Kristova.36 Druga važna zadaća sastoji se u stalnom ispitivanju znakova vremenâ u svjetlu evanđelja (usp. Mt 16, 3) kako bi Crkva uzmogla shvatiti ljude svojega vremena i odgovoriti na vječna pitanja koja ih muče,37 a treća se zadaća sastoji u prikladnom odgoju savjesti vjernika (usp. Rim 12, 2; 1 Sol 5, 21) da nauče jasno razlikovati dobro od zla, tj. što je od Boga, a što od Zloga.38 Dakle razlučivanje duhova, prepoznavanje i tumačenje znakova vremenâ te odgoj moralne savjesti jesu naročito žurne zadaće u pastoralnom djelovanju Crkve u suvremenom svijetu. Crkva je sve vjernike na Drugome vatikanskom koncilu pozvala na cjelovitu obnovu vjere i crkvenosti, a to upravo znači obnovu bezuvjetne vjernosti Bogu u Isusu Kristu snagom Duha Svetoga.

1. 4. Scile i Haribde pastoralnoga djelovanja Crkve Da bismo mogli dubinski razumjeti stanje duha i svijesti suvremenoga hrvatskoga građanina i vjernika u svjetlu unutarnjeg isprepletanja Crkve kao subjekta kulture i hrvatskoga naroda kao subjekta kulture potrebno je makar u bitnim crtama proanalizirati povijesne tragove što ih je Crkva u Hrvatskoj ostavila za sobom u posljednjih stotinjak godina. Čovjek je emi36

Usp. LG, br. 7. Također usp. Dekret Unitatis redintegratio o ekumenizmu, (21. studenoga 1964), u: DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti, nav. dj., br. 2, [dalje UR].

37

Usp. GS, br. 4 i br. 44.

38

Usp. Deklaracija Gravissimum educationis o kršćanskom odgoju, (28. listopada 1965), u: DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti, nav. dj., br. 1, [dalje GE]. Također usp. GS, br. 16.

38

I. DIO nentno povijesno biće. To se ne ogleda samo u njegovom najrealnijem povijesnom egzistiranju, nego se ogleda primjerice i u povijesnom pamćenju.

Stoga je iznimno važno istražiti odgovor na pitanje o sadržaju pamćenja hrvatskih građana i vjernika. Istraživanje odgovora na to pitanje osigurava uvid u radosti i nade te žalosti i tjeskobe suvremenih hrvatskih građana i vjernika.39 Istraživanje nema svrhu u sebi, nego cilja na razumijevanje odnosa konteksta nevjere i teksta vjere u suvremenom hrvatskom društvu.

Pouzdana povijesno-socioreligijska istraživanja iznjedrila su na vidjelo da je Crkva u Hrvatskoj u posljednjih stotinjak godina pastoralno djelovala u pet glavnih i različitih društveno-političkih režima, a bilo je i nekoliko režima s djelomičnim utjecajem. U svakom od tih režima Crkva je nastojala vjerno odgovoriti na vanjske izazove u skladu sa zahtjevima naravi svojega pastoralnoga poslanja i djelovanja. Povijesno-socioreligijske činjenice posuđujemo od katoličkoga laika i intelektualca Željka Mardešića. On je na temelju više ili manje standardne znanstveno-povijesne sistematizacije pet povijesnih etapa djelovanja Crkve u Hrvatskoj tijekom posljednjih stotinjak godina40 razradio vlastitu socioreligijsku sistematizaciju ideoloških, političkih, društvenih i religijskih prekretnicâ unutar pojedine povijesne prekretnice. Prvo ćemo iznijeti ukratko specifičnosti svake povijesne prekretnice da bismo u nastavku mogli lakše shvatiti njegove vlastitosti i utjecaje na pastoralno djelovanje Crkve.

1. 4. 1. Povijesne prekretnice Prva prekretnica obuhvaća propast Austro-Ugarske Monarhije 1918. koju su hrvatski katolici jedva dočekali, jer su je pored čvrste želje za neovisnošću doživljavali kao okupatorsku. Pritom upada u oči paradoks: dok je Austro-Ugarska Monarhija bila smatrana katoličkom zemljom s osobitom blagonaklonošću Vatikana, dotle su je hrvatski katolici doživljavali neprijateljskom. Katolička vjera je u slučaju Austro-Ugarske Monarhije služila kao važan integrativni element, dok je u slučaju Hrvatske služila kao važan dezintegrativni element, jer je u dugim povijesnim stoljećima državne 39

Usp. GS, br. 1.

40

Usp. Franjo ŠANJEK – Tomislav KRALJEVIĆ, Religija i nacionalni identitet Hrvata (19.20. stoljeće), u: Pero ARAČIĆ (ur.), 'Jeremija, što vidiš?' (Jr 24, 3). Crkva u hrvatskom tranzicijskom društvu, Teologija u Đakovu, Đakovo, 2001, str. 185-204.

39

I. NARODNA POVIJEST NEVJERE I VJERE U ČETIRI OKA

podčinjenosti i narodne razjedinjenosti Crkva figurirala kao jedini princip nacionalne identifikacije.41 Hrvatski su katolici dakle 1918. godine na štetu katoličkoga univerzalizma izborili nacionalnu slobodu, ali pokazat će se samo prividno.

Druga prekretnica obuhvaća stvaranje i ulazak Hrvatske u prvu Jugoslaviju kao bolje rješenje od ostanka u neprijateljskoj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Iz kulturološki i religijski prilično jedinstvene države hrvatski su katolici prešli u multireligijsku i multikulturalnu tvorevinu u kojoj su ubrzo morali shvatiti da se promijenio samo glavni grad, umjesto Beča Beograd, a unitaristička politika tlačenja ostala je ista. No umjesto katoličke, sada je neprijatelj imao pravoslavnu vjeru, tako da se pobuna protiv tuđinske vlasti udvostručila. Nije više bila samo usmjerena na oslobođenje od unitarističke državne politike, nego i na zaštitu od utjecaja pravoslavlja. Hrvatska je katolička misao toga razdoblja bila posve okrenuta ponovnom narodnom oslobođenju, a rasla je sve do raspada prve Jugoslavije.42 Treća prekretnica obuhvaća stvaranje NDH 1941. i njezinu propast 1945. godine. To stvaranje su pozdravili mnogi hrvatski katolici, no oduševljenje nije otklonilo odnos između zakonitoga političkoga cilja i upitnih političkih sredstava za njegovo ostvarenje. Etičko se pitanje ogleda u tome što je hrvatska samostalnost izborena uz podršku tuđinske i totalitarne vlasti, a ustaški je režim u nekim svojim odlukama slijedio profašističku politiku.

Tako su hrvatske katolike snašle teške kušnje.43 S jedne je strane bilo zakonito pravo naroda na samoodređenje i samostalnost, a s druge se strane poklopila totalitarna ideologija koja je na kraju rata poražena i od cijeloga svijeta osuđena kao nehumana i genocidna. Tako je vrijeme Drugoga svjetskoga rata među hrvatskim katolicima priskrbilo radikalizaciju narodnih podjela, ali ne više u odnosu na stranu državu i drukčiju vjeru, nego u odnosu na radikalno sukobljene totalitarne ideologije, komunističku i fašističku, koje su bile utjelovljene u dvama sukobljenim pokretima: partizanskom i ustaškom. Naravno, mnogo hrvatskih katolika sačuvalo je hladnu glavu i

41

Usp. Jakov JUKIĆ [Željko MARDEŠIĆ], Kršćani u povijesnim prekretnicama XX. stoljeća u Hrvatskoj, u: Bogoslovska smotra, vol. 66 (1996.), br. 2-3, str. 230. Isto usp. Jakov JUKIĆ [Željko MARDEŠIĆ], Lica i maske svetoga. Ogledi iz društvene religiologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997, str. 433-434.

42

Usp. Jakov JUKIĆ [Željko MARDEŠIĆ], Lica i maske svetoga..., nav. dj., str. 435.

43

Usp. Isto, str. 436-437.

40

I. DIO ostalo izvan tih sukoba, ali su ratne okolnosti napravile takvu premetačinu da nitko nije ostao, na ovaj ili onaj način, neokrznut. Četvrta prekretnica obuhvaća stvaranje i ulazak Hrvatske u novu državnu tvorevinu – drugu Jugoslaviju 1945. godine koja je trajala sve do 1991. godine. Nova državna tvorevina imala je komunističko državno-pravno uređenje s jednopartijskim sustavom i jednim vođom na čelu – Josipom Brozom Titom. U novonastalim je društveno-političkim okolnostima komunističke diktature i partijskoga jednoumlja Crkva doslovno eliminirana iz javnoga života. Zagrebački nadbiskup blaženi Alojzije Stepinac uhićen je 1946. godine pa je na montiranom komunističkom sudskom procesu osuđen na šesnaest godina robije s pet godina prisilnoga rada i gubitka svih građanskih prava. Blaženi Stepinac je po vjerovanju Crkve umro mučeničkom smrću te ga danas častimo kao mučenika i simbol stradanja Crkve u Hrvatskoj. Ako se to dogodilo jednome natpastiru Crkve, onda nije teško zamisliti što se događalo tisućama ostalih hrvatskih katolika čija anonimnost ni za trunku ne umanjuje vrijednost njihove žrtve. Poslijeratno razdoblje bilo je vrijeme masovnih progona, zastrašivanja i otvorenih prijetnji Crkvi, a masovne i pojedinačne likvidacije bile su godinama česta pojava. Bilo je to vrijeme s puno napada na Crkvu, promišljenoga ometanja slobodnoga pastoralnoga djelovanja te stalno opstruiranje rada crkvenih ustanova.44 U jednopartijskom komunističkom režimu Crkva je pokazala neviđenu vitalnost duha i žilavost mnogih članova, a kao duboko ukorijenjena u narodnu svijest opet je počela djelovati kao načelo nacionalne identifikacije. Želja hrvatskoga naroda za oslobođenjem ponovno se budila, a jedinu je podršku imala u Crkvi. Crkva je njegovala i nacionalnu svijest naroda, a narod joj je za uzvrat pokazivao veliko poštovanje i vjernost. Svi koji su bili protiv titoističkog režima i komunističke ideologije nalazili su podršku, utočište i utjehu u Crkvi.

Peta prekretnica obuhvaća izlazak Hrvatske iz komunističke Jugoslavije i uspostavu suvremene suverene hrvatske države 1991. godine s međunarodnim priznanjem u siječnju 1992. godine, što su hrvatski katolici dočekali s oduševljenjem. Mnogi od njih izišli su iz svojih skrovitih mjesta, iz režimskoga progonstva i anonimnosti na javu te su se aktivno uključili

44

Usp. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država. Dopisivanje i razgovori između predstavnika Katoličke crkve i komunističke državne vlasti u Jugoslaviji. Svezak I. 1945 -1952, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije »Tkalčić« – Hrvatski institut za povijest – podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod – Zagreb, 2008.

41

I. NARODNA POVIJEST NEVJERE I VJERE U ČETIRI OKA

u proces osamostaljenja. Na tom se putu dramatičnim i bolnim zbivanjima spriječio Domovinski rat (1991-1995), dotična velikosrpska agresija na Hrvatsku u savezništvu s bivšom JNA. Može se reći da su hrvatski katolici dali odlučujući doprinos za pobjedu u Domovinskome ratu. Pored vojnog oslobađanja domovine odvijale su se tranzicija i demokratizacija države i društva, zaražene postkomunističkim bolestima. Bolne posljedice tih bolesti osjećaju se još i danas u obliku nedovršene prošlosti, nemoralno provedene pretvorbe i privatizacije, osiromašene zemlje, socijalne nesigurnosti, nezaposlenosti i velike prezaduženosti zemlje i građana. Do nedavnoga potpisivanja Pristupnoga ugovora s Europskom unijom hrvatski građani i katolici stalno su proživljavali dramu jednostranoga odnosa međunarodne zajednice prema Republici Hrvatskoj.45

1. 4. 2. Uvijek ista dvojba U kratkome XX. stoljeću hrvatski su građani i katolici živjeli u pet različitih državnih tvorevina s isto toliko različitih državno-političkih uređenja.

Uz to treba spomenuti da je u jednom dijelu Hrvatske vladao već od 1923. godine i talijanski fašistički režim, a nakon kapitulacije Italije 1943. godine zavladao je njemački nacistički režim. Čovjek tijekom života može živjeti u pet različitih gradova. To sa sobom nosi mnoge probleme osobne prilagodbe i društvene integracije. No što je s čovjekom koji u životu promijeni pet različitih režima? Može li on ostati duhovno i moralno neokrznut? Utjecaji, bilo dobri bilo loši, ne djeluju samo izvana, nego još snažnije iznutra. Nekima je dugovječnost bila omogućila da žive i prežive sve velike povijesne prekretnice. Mnogi su živjeli barem u tri ili četiri režima. Svaka je povijesna 45 Opširnije o tim povijesnim prekretnicama s podobrnim opisom ljudi, događaja i aktivnosti u svjetlu odnosa katolika, dotično Crkve i politike, društva i države u ključnim zbivanjima vidi u već prije navedeom članku: usp. Franjo ŠANJEK – Tomislav KRALJEVIĆ, Religija i nacionalni identitet Hrvata (19.-20. stoljeće), u: Pero ARAČIĆ (ur.), 'Jeremija, što vidiš?' (Jr 24, 3)..., nav. dj., str. 185-204. Uz taj pregled vidi također dva pregleda ključnih zbivanja iz dvaju povijesnih razdoblja, dotično 1912-1918. te 1941-2001, o odnosu Crkve, odnosno katolika i politike. O tome usp. Zlatko MATIJEVIĆ, Hrvatski katolički seniorat i »Narodno jedinstvo« Srba, Hrvata i Slovenaca (1912-1918), u: Stjepan BALOBAN (ur.), Socijalna budućnost Hrvatske: kršćani, nacija, politika, Europa, Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve – Glas Koncila, Zagreb, 2002, str. 83-110. Također usp. Franjo ŠANJEK, Odnos kršćana prema naciji. Crkva i nacionalni identitet 1941-2001, u: Stjepan BALOBAN (ur.), Socijalna budućnost Hrvatske..., nav. dj., str. 111-128.

42

I. DIO prekretnica nametnula istu dvojbu u savjesti katolikâ: ili ostati dosljedan u predanju života Bogu i u vjernosti njegovoj Crkvi ili se distancirati, ohladiti, a onda i posve napustiti Crkvu i njezinu vjeru u Boga trojstvene ljubavi. To je posebno došlo do izražaja u vrijeme vladavine komunističkoga režima sa samoproglašenim bezboštvom. Sukobi među ideologijama zahvaćali su i hrvatske katolike. Svaki povijesni sukob uzimao je i svoj danak u ljudstvu, ali ne samo u broju žrtava, nego kudikamo više u idejnom i duhovnom oblikovanju mentaliteta hrvatskih građana i katolika.

1. 5. Obrat kon/teksta ne/vjere Koliko god je sama povijesna sudbina »naroda na granici Istoka i Zapada« utjecala na razjedinjavanje hrvatskih građana i katolika, toliko su ih još dramatičnije u XX. stoljeću razjedinile velike ideologije. Između dva svjetska rata prvo ih je razjedinjavala ideologija liberalizma te odnos Crkve prema liberalizmu, a ubrzo se nametnuo sraz među totalitarističkim ideologijama fašizma i komunizma s dramatičnim posljedicama za pastoralno djelovanje i poslanje Crkve. Nema nikakve sumnje da su sve velike ideologije utjecale na hrvatske katolike, ostavljajući ožiljke u njihovim osobnim i kolektivnim pamćenjima. Većina hrvatskih katolika uspijevala se othrvati ideološkim lažima i ostati vjerna Crkvi. Ali iluzorno je misliti da ideološki utjecaji nisu ostavili duboke tragove u samim vjernicima, a osobito u svijesti i mentalitetu. Većina je ostala vjerna Crkvi kao vjernoj čuvarici nacionalnih vrijednosti u okolnostima otvorenih prijetnji. Ipak, mnogi su hrvatski katolici postali građanski buntovnici, izdajnici i kolaboracionisti, renegati, ultranacionalisti, a na kraju i ateistički komunisti, tako da se u primjeru otpalih od vjere i Crkve ogleda dubina i širina ideoloških sukoba i podjela u hrvatskom – radi istine kulturnog identiteta – katoličkom narodu. Odjednom se odnos nevjere i vjere preobrazio u odnos konteksta vjere i teksta vjere. Vrijeme u kojemu vjera nije bila upitna, zamijenjeno je vremenom u kojemu je upravo vjera postala najproblematičnija. Ako je do pojave totalitarističkih ideologija XX. stoljeća u Hrvatskoj kontekst vjere određivao tekst nevjere, u smislu ne odveć čestih ali značajnih iznimaka, tada je u vrijeme pojave totalitarističkih ideologija došlo do radikalnoga obrata. Naime s pojavom totalitarističkih ideologija nametnuto se kontekst nevjere koji je počeo, čak i nasilnim sredstvima, određivati tekst vjere, u smislu ne odveć masovnih ali ipak značajnih otpada od vjere i Crkve.

43

I. NARODNA POVIJEST NEVJERE I VJERE U ČETIRI OKA

Duboke ideološke podjele s vremenom su se uvukle u samu dušu hrvatskoga čovjeka. Velike totalitarističke ideologije nisu razjedinile narod samo uzduž određenih skupina, stranaka i partija, nego su ostavile duboke ožiljke u samim središtima obitelji. Ti su ožiljci zasjekli srca i duše pojedinaca jedne te iste obitelji čiji su članovi bili zaraženi različitim ideološkim obmanama. Nemali broj prihvatio je ideološke laži protiv učenja Crkve. Neki su ili iz straha ili iz koristi napravili bolni kompromis pa su kriomice jedno mislili i vjerovali, a drugo javno činili i govorili. To se događalo u svim povijesnim prekretnicama, a najdramatičnije se očitovalo u komunističkome režimu.

Ne pretjerujemo ako kažemo da su totalitarističke ideologije XX. stoljeća uzduž i poprijeko razjedinile hrvatski narod na regionalnoj, obiteljskoj i osobnoj razini te su toliko ranile dušu hrvatskoga čovjeka da je teško pronaći samo jednu hrvatsku obitelj koja ne nosi duboke traume u pamćenju i ožiljke na duši iz toga idejnoga kaosa, podjela i stradanja članova obitelji, rodbine, susjeda, sumještana ili dalekih sunarodnjaka. Drama ideologizacije hrvatskih građana i katolika bila je u komunizmu praćena i dramom ateizacije.46 Te su drame, kao što sama riječ kaže, stvarale samo dramatične učinke u ljudima i među ljudima. Teologija, koja je osjetljiva na istinu o ljudskome dostojanstvu, sve i da hoće ne može prešućivati uzroke i posljedice tih dramatičnih zbivanja.

Stoljetni život na »granicama«, a onda dramatična zbivanja XX. stoljeća, utjecali su na razjedinjavanje i sukobljavanje članova jednoga te istoga naroda i jedne te iste Crkve, tako da se kroz povijesna bespuća hrvatskoga naroda i Crkve u njemu nakupilo raznih mentaliteta, sklonosti i afiniteta, koje popularnim jezikom možemo imenovati kao austrofile, mađarone, panslavofile, srbofile, poturice, autonomaše, fašistofile, jugofile, komuniste i titoiste, oznaše i udbaše, a onda su u novije vrijeme nahrupili prijetvorni politički konvertiti, neokomunistički demokrati, beskrupulozni tajkuni i novopečeni bogataši od kojih su neki do jučer bili gladni kruha. Iz humusa ideoloških sučeljavanja isklijao je nemali broj suvremenih anarhista, libertera, indiferentista, agnostika, ateista i antiteista, koji su to više iz protesta prema ideološkim sukobima i sučeljavanjima, nego iz osobnoga izbora i uvjerenja.

46

Usp. Esad ĆIMIĆ, Drama a/teizacije, TKD Šahinpašić – BTC Šahinpašić, Sarajevo – Zagreb, 2007.

44

I. DIO Sve to je »baština« pet različitih državnih tvorevina i njihovih ideologija koja se nataložila u svijesti i mentalitetu hrvatskih građana i katolika, a slično je u većini europskih društava koji su s više ili manje uspjeha iznašli put nacionalnoga pomirenja. Ipak, nije nam poznat nijedan stari europski narod s tako teškim bremenom povijesnih razjedinjenosti i sukoba kao što je to slučaj s našim hrvatskim narodom. To se breme više nema kamo potiskivati, jer što ga se više potiskuje to ono opasnije prijeti eskalacijom novih podjela i sukoba. Moralno je sljepilo i neodgovornost prema hrvatskome narodu inzistirati na zaboravu prošlosti. Tko može zaboraviti pretrpljeno zlo od drugih i naneseno zlo drugima? Zaborav je protuprirodan čin. S prošlošću, ma kakva ona bila, treba se vedro i kritički suočiti. U tom smislu poziv blaženoga Ivana Pavla II. na čišćenje spomena ima proročku vrijednost. Nije to poziv na brisanje pamćenja, nego na oslobođenje pamćenja od zlopamćenja, a to je moguće samo na temelju utvrđivanja činjenica i iznošenja povijesne istine na vidjelo. Previše, do Boga previše, hrvatskih je ljudi mučki ubijeno, teško stradalo osobno i obiteljski te nepodnošljivo patilo, a da bi danas neki nadobudni građanski proleteri izjavljivali kako prošlost treba ostaviti prošlosti i kako se treba okrenuti budućnosti. Čija je to prošlost? Čija je to budućnost? U središtu prošlosti, sadašnjosti i te željkovane budućnosti stoje konkretne ljudske osobe s konkretnim sudbinama. Ne može se nitko osloboditi prošlosti koju nosi duboko zakopanu u svome pamćenju. Iako vrijeme liječi i najgore rane, ipak ono nije dobar saveznik pamćenju, jer od svih oblika pamćenja najgore je potisnuto i zanijekano pamćenje. To bi već jednom trebali znati svi nadobudni građanski proleteri koji imaju hrabrosti baviti se visokom državnom i stranačkom politikom, a ne poznaju ni č od čovjeka. Ravnaju se samo po svojem subjektivnom nagonu, viđenju i iskustvu, i takvi se upuštaju u obavljanje poslova oko vođenja političke stranke ili općinske, gradske, županijske, državne i nacionalne politike. Nisu u stanju samima sebi priznati, a sigurni smo da problem barem naslućuju, da hrvatskom narodu treba još samo jedno – i to najsudbonosnije – oslobođenje i još samo jedna – i to najključnija – istina. Treba ga osloboditi od zlopamćenja, a to ne ide bez čišćenja pamćenja kroz kritičko i objektivno suočavanje s povijesnim činjenicama. I treba mu istina o svim žrtvama, a to ne ide bez prethodno ustanovljenih povijesnih činjenica i dužnoga zbrinjavanja svih žrtava s imenom i prezimenom. Dok se trava što raste iz hrvatske zemlje bude hranila ljudskim ostacima, ovaj

45

I. NARODNA POVIJEST NEVJERE I VJERE U ČETIRI OKA

narod neće uploviti u mirnu luku svojega nacionalnoga pomirenja i državnoga blagostanja.

1. 5. 1. Bolest autoritarizma Na leđima prije spomenutih pet povijesnih prekretnica Mardešić utvrđuje dominantne idejne utjecaje i sukobe na političkoj, društvenoj i vjerskoj razini. Ideološke smo sukobe već ukratko spomenuli, jer oni su pogonsko gorivo svih ostalih sukoba. Ideološki sukob na političkoj razini očitovao se kao sukob između autoritarizma i demokracije. Zbog »graničnoga« položaja pod raznim imperijalističkim utjecajima hrvatski su ljudi naučeni na stegu, poslušnost, autoritet i karizmatskog vođu, a ne na vrijednosti demokracije. Crkva s kojom se znatna većina identificirala gajila je krajnje nepovjerenje prema demokratskome društvenom uređenju. Takvo držanje Crkve spram demokracije počelo se mijenjati tek nakon strahota Drugoga svjetskog rata. Kad je nastupila demokratizacija Europe, hrvatski su građani i katolici opet ostali zarobljeni u jednopartijskom i antidemokratskom komunističkom sustavu.

Sklonost autoritarizmu hrvatskih katolika nije bila izražena u vremenu komunističke diktature, tj. za odsutnosti svake demokracije. Štoviše, Crkvi je nametnuto opozicijsko djelovanje pa je takvo stanje pretpostavljalo hranjenje svijesti o demokratskom oslobođenju hrvatskoga naroda. Ali se sklonost autoritarizmu, tj. vojničkom držanju, bespogovornoj poslušnosti vođi i autoritarnom načinu vladanja ipak značajno očitovala nakon demokratskih promjena devedesetih godina prošloga stoljeća. Izuzimajući vrijeme Domovinskoga rata, mlada hrvatska demokracija na trenutke je pokazivala opasne simptome stare hrvatske bolesti feudalno-autoritarnoga mentaliteta uperenoga protiv demokracije i demokratskih vrijednosti.47 Nije to sve što treba reći o autoritarizmu. Jugoslavenski se komunizam također hranio istim mentalitetom autoritarizma: bezuvjetna podložnost komunističkome vođi, partijsko jednoumlje, nedemokratsko vršenje vlasti.

Na kraju, nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, došlo je do neželjenoga zbroja dvaju autoritarizama s različitim ideološkim profilima i motivima.

Onaj bliskiji katolicima na političkom planu je (bio) više obrambene naravi i okrenut protiv vanjskoga neprijatelja i imperijalističkih prisezanja velikih 47

Usp. Jakov JUKIĆ [Željko MARDEŠIĆ], Lica i maske svetoga..., nav. dj., str. 234-236.

46

I. DIO sila, dok je na ideološkom planu (bio) protiv dosljednog uvođenja demokracije liberalnoga tipa. Onaj bliskiji komunistima je (bio) revolucionarnu prirodu okrenuo protiv unutarnjih neprijatelja režima među kojima stalno povlašteno mjesto zauzima Crkva i to, dakako, ne samo kao vjerska zajednica, nego i kao »opozicijska« njegovateljica hrvatske nacionalne svijesti, dok je na ideološkom planu zdušno prihvatio demokraciju, ali ne kao novi mentalitet i model političkoga upravljanja, nego samo kao retoričku vještinu za skrivanje staroga jednoumnoga i isključivoga mentaliteta.

Ta dva tipa autoritarizma zapravo su jedan te isti autoritarizam s različitim idejnim pobudama. Ista medalja s licem i naličjem. To je nužno tako jer je u svim tim zbivanjima jedini subjekt čovjek. Zbog toga držimo važnim kritičko suočavanje s novim kontekstom nevjere koji nastavlja djelovati u ostavštini komunističkoga mentaliteta u hrvatskom društvu. Naravno, to je tek polovica istine. Druga polovica sastoji se u kritičkome suočavanju s ostavštinom feudalno-autoritarnoga mentaliteta u hrvatskom društvu. To se iz povijesne perspektive više otkriva kao tekst vjere, ali se vjernik nema baš puno s čime pohvaliti iz te ostavštine.

Kontekst autoritarizma na ni jedan način nije pomogao tekstu vjere da se obnovi i bolje afirmira u Crkvi i društvu.

1. 5. 2. Bolest tradicionalizma Ideološki se sukob na društvenoj razini očitovao kao sukob između tradicije i moderniteta.48 Hrvatski je narod bio ustrojen uglavnom po modelu tradicionalnoga društva u kojemu moderni utjecaji, zbog specifičnih povijesnih okolnosti, nisu masovnije igrali ulogu sve do prve polovice XX. stoljeća. Prvu sustavnu modernizaciju hrvatskoga društva učinio je komunizam.

Učinio je to prema svojim ideološkim rješenjima: socijalistički kolektivizam i ateizacija društva. Sagrađene su tvornice, ljudi su masovno odlazili u gradove, nastala su relativno velika urbana središta, značajno je razvijena infrastruktura i razni vidovi socijalne zaštite, i uopće je došlo do društvenoga napretka. No pored svega toga, demokratskih sloboda u komunizmu nije bilo. Tako je već u vremenu komunističke modernizacije društva ozbiljno dovedena u pitanje tradicija, a što se posebno ogledalo u izostanku bilo kakvoga društvenoga utjecaja najsnažnijega čuvara hrvatske tradicije – 48

Usp. Isto, str. 236-237.

47

BILJEŠKA O AUTORU Tonči Matulić (1966) rodom je iz Postira na otoku Braču. Osnovnu školu završio je u Postirima, a srednju u Supetru i Splitu. Maturirao je 1985. u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Nakon odsluženoga vojnog roka 1985/86. kao svećenički kandidat Hvarske biskupije studirao je teologiju na Teologiji u Splitu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Za svećenika Hvarske biskupije zaređen je 1992. godine. U dva je navrata služio kao kapelan i župnik u Hvaru i Milni na otoku Hvaru (1992/93) te u Starome gradu i Selcima na otoku Hvaru (1998/99). Poslijediplomski studij iz moralne teologije završio je na Visokom institutu za moralnu teologiju »Academia Alphonsiana« Papinskoga lateranskog sveučilišta u Rimu na kojemu je 1995. magistrirao, a 1998. doktorirao.

U istom se razdoblju dodatno usavršavao iz bioetike na Katoličkome sveučilištu »Sacro Cuore« u Rimu te na »Joseph and Rose Kennedy Institute of Ethics« Sveučilišta Georgetown u Washingtonu, D. C. Od ljetnoga semestra akademske godine 1998/99. predaje kolegije iz moralne teologije i socijalnoga nauka Crkve na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

BILJEŠKA O TEKSTOVIMA Treće poglavlje prethodno je objavljeno kao dio opširnije studije naslovljene »Ljudski život u zagrljaju patnje. Traganje za smislom patnje i oprosta u ozračju govora o Bogu nakon Auschwitza«, u: Postira u vrtlogu nasilja XX. stoljeća, Župni ured sv. Ivana Krstitelja, Postira, 2009, str. 209-252, posebno str. 232-248, [ovdje prerađen i prilagođen]. Četvrto poglavlje prethodno je objavljeno kao članak naslovljen »Željko Mardešić: svjedok zaboravljenog dijaloga. Svjedočanstvo dijaloga vjernika i nevjernika s ocjenom današnjega stanja dijaloga«, u: Nova prisutnost – časopis za intelektualna i duhovna pitanja, vol. 9 (2011), br. 2, str. 353-374, [ovdje temeljito prerađen i prilagođen].

Peto poglavlje prethodno je objavljeno kao članak naslovljen »Teološkopovijesno istraživanje ishodišta takozvane nove religije. Teološko vrednovanje Mardešićevog doprinosa razumijevanju suvremenoga religijskog fenomena«, u: Nova prisutnost – časopis za intelektualna i duhovna pitanja, vol. 6 (2008), br. 1, str. 107-140, [ovdje temeljito prerađen i prilagođen]. Šesto poglavlje prethodno je objavljeno kao članak naslovljen »Pojava i značenje novog ateizma. Je li posrijedi stvarna provokacija vjeri i teologiji?«, u: Crkva u svijetu, vol. 45 (2010), br. 4, str. 438-466, [ovdje temeljito prerađen i prilagođen].

599

NEVJERA I VJERA U ČETIRI OKA

SUMMARY To the extent that you are certain that you exist as you hold this book in your hands, so too is the author certain of God’s existence. Therefore, this book will not offer proofs of God’s existence, since what may be known about God is plain in the mind of every human being. In an act of contemplation of the wondrous beauty and the harmony of the created world, the human mind cannot but unfold its wings and fly up to the idea of the Creator of the world (Rom 1:19-20). However, this book does not begin with such so-called natural knowledge of God, because our understanding of the living and personal God is not based on a pure idea in our mind, which would postulate the One, True and Infinite God as the highest imaginable idea. Instead, our understanding is based on the light of faith, hope, and love. This light opens the eyes of our heart so that we can behold the face of the Lord. “Jesus answered: ‘Don’t you know me, Phillip, even after I have been among you such a long time? Anyone who has seen me has seen the Father. Believe me when I say that I am in the Father and the Father is in me; or at least believe on the evidence of the works themselves’” (Jn 14:9.11). We believe in the living and personal God on the basis of the Christ event; his person, his powerful deeds, and the signs and miracles he performed while among us on Earth and afterwards through the power of the Spirit, the Advocate (cf. Jn 14:16; Ac 2:4) during the two millennia of the history of the Church – the Bride of Christ (cf.

Acts 21:9). Our joy is that same joy of Jesus’ disciples who saw him again after his passion and death on the cross and recognised him as the Risen Lord: “The disciples were overjoyed when they saw the Lord” (Jn 20:20). They saw the Risen Lord who responds to Thomas’ (called the Twin) doubt by saying: “Blessed are those who have not seen and yet have believed!” (Jn 20:29). The face the disciples saw after the resurrection of the Lord was that same face of Jesus of Nazareth with whom they had the extraordinary privilege to live for nearly three years and whose school of God’s self-revelation they attended in which he made known to them everything he learned from his heavenly Father (cf. Jn 15:15). “God is spirit, and his worshipers must worship in the Spirit and in truth” (Jn 4:24). God is, therefore, spiritual reality in the most complete meaning of the word. For this reason, whenever the word Spirit is written with a capital letter, it signifies the living and personal God who “predestined us for adoption to sonship through Jesus Christ, in accordance with his ple600

asure and will – to the praise of his glorious grace, which he has freely given us in the One he loves” (Eph 1:5-6).

The living and personal God, who revealed in his Son, Jesus Christ, the mystery of his will cannot be simply produced on demand and presented to those who still search for him with an open heart that wonders if there is indeed a God. Neither can he be produced on demand and laid out before those who have abandoned themselves to existential indifference in relation to the question of God’s existence. Many of whom invoke the so-called agnostic claim which holds that the human mind cannot know anything on the matter – that one can neither affirm or negate the existence of God. On that note, it needs to be pointed out that the claim that ‘the mind cannot know anything on this matter’ contradicts the agnostic stance itself, which negates the possibility of truth claims (concerning the existence of God) and in that very negation makes a truth claim on the matter itself. Furthermore, rational proof of the living and personal God cannot be produced at will and placed before those who imagine that they have established the non-existence of God through pure reason – a claim that itself demonstrates the extent of its rampant arrogance (hybris). In relation to such claims, one surely needs to affirm the rational nature of the human person, yet also point out that such a definition does not exhaust the full reality of the human. The arrogant rational negation of God’s existence has taken on many forms and assumptions in the last two centuries. Undoubtedly this supports the need for a prudent discernment between the various forms of both genuine and arrogant negations of God’s existence. In this regard, we call to mind the closing words of the Second Vatican Council’s short analysis of the causes of the contemporary negation of God: “For, taken as a whole, atheism is not a spontaneous development but stems from a variety of causes, including a critical reaction against religious beliefs, and in some places against the Christian religion in particular” (Gaudium et Spes, 19). The Council’s statement needs to be given the serious consideration it deserves and approached with an open mind and a ready will because it teaches us that atheism and unbelief do not develop spontaneously. In the negative sense, this means that atheism and unbelief do not coincide with the deepest meaning of the dignity of the human person, especially in his/her relation to and in community with the living and personal God of Jesus Christ. In the positive sense, this means that atheism and unbelief, understood as exclusive humanism, necessarily include a violation of human dignity, insofar as human dignity, as an absolute value, can 601

NEVJERA I VJERA U ČETIRI OKA

have its source and only be grounded in God who alone is the Absolute. On the other hand, the Council’s statement instructs us that one of the reasons the historically current atheism and unbelief emerged, coincide with the critical reaction against the belief in God. In other words, not as a reaction against the living and personal God of Jesus Christ, but as a reaction to the belief of believers. Atheism and unbelief are therefore, reactions against actions of some (or perhaps most) believers who through their words, practices and life have succeeded in concealing the authentic face of the living and personal God of Jesus Christ. Such practices have created a distorted image of God the Father for all people, which resulted in and gave rise to the atheistic protest in the name of unbelief. “Hence believers can have more than a little to do with the birth of atheism. To the extent that they neglect their own training in the faith, or teach erroneous doctrine, or are deficient in their religious, moral or social life, they must be said to conceal rather than reveal the authentic face of God and religion” (Gaudium et Spes, 19).

Consequently, it is the sacred duty of every believer and especially those who are theologians to constantly and critically examine the meaning of faith, their personal experience and understanding of faith, and the modes of its proclamation in light of the biblical truth about the living and personal God of Jesus Christ. Such an examination presupposes an effort to clear up the distorted images and conceptions of the God of tripersonal love. In this regard it is important to highlight an insight of Walter Kasper, German theologian and cardinal, who provides a trustworthy guide in understanding the Catholic teaching on God. “The mystery of God challenges us to never stop going beyond our human conceptions of God. We are constantly in danger of erecting idols, made according to our wishes and desires, in the place of God. The mystery of God is deeper and broader than the mystery of the human being.

Therefore, God surpasses immensely our own images and ideas of him. Truth be told, there is no other way of speaking about God other than in human language: in images, allegories, and terms derived from human experience.

If our discourse on God would have nothing to do with our experiences and ideas, it could not lead anywhere. In that case, one would be simply dealing with a stream of words devoid of any meaning. Despite this, we still have an obligation to work toward purifying our human images and notions of God of all limitations. We have to be aware that once we use these images and notions to refer to God, we use them in the most eminent sense that surpasses all

602

our images and ideas. In that sense, any likeness between our notions of God and God Himself, is surpassed by an even greater inequality between them.

After all, one cannot even conceive of something greater than God. He is in fact, greater than anything imaginable” (Walter Kasper, Der persönliche Gott.

Antwort auf das Geheimnis des Menschen).

An authentic discourse on God is, therefore, possible only in an analogous sense, that is, in a sense of partial likeness among the beings under discussion. An analogous discourse signifies a partially identical and a partially different sense at the same time. Consequently, the term ‘partially’ does not imply a quantitative, but rather a qualitative meaning, in that it simply signifies an essential likeness between beings, which at the same time reveals their difference. An authentic discourse on God presupposes the human experience of God. In Christianity, this means religious or supernatural experiences of God the Father of Jesus Christ. For that reason, the Christian experience of God presupposes the gift of supernatural faith in God “who lives in unapproachable light” (1 Tim 6:16). Concretely, this means that the mystery of the living and personal God the Father of Jesus Christ is not available to purely natural reason. Christian experience presupposes a graceful gift of supernatural faith in the living and personal God whom “no one has ever seen [...], but the one and only Son, who is himself God and is in closest relationship with the Father, has made him known” (Jn 1:18). Therefore, Christian experience is fundamentally a supernatural experience of God who reveals himself in history through Jesus Christ who is, through the power of the Spirit, permanently present in his Bride, the Church which is “in Christ like a sacrament or a sign and instrument both of a very closely knit union with God and of the unity of the whole human race” (Lumen Gentium, 1). Christian experience of the living and personal God has been described by John the Apostle in simple and intimate words: “That which was from the beginning, which we have heard, which we have seen with our eyes, which we have looked at and our hands have touched – this we proclaim concerning the Word of life. The life appeared; we have seen it and testify to it, and we proclaim to you the eternal life, which was with the Father and has appeared to us. We proclaim to you what we have seen and heard, so that you also might have fellowship with us. And our fellowship is with the Father and with his Son, Jesus Christ” (1 Jn 1:1-3). John the Apostle makes it very clear that our communion with God, as well as our understanding of God, is based on the supernatural gift of faith.

603

NEVJERA I VJERA U ČETIRI OKA

This book does not aim at offering a rational proof of God’s existence. This book presupposes God’s existence with the certainty that corresponds to the certainty its author has of his own existence, while engaged in the act of its writing, and to the certainty the reader has of his/her own existence, while engaged in the act of its reading. This book is not even principally oriented toward refining our images and ideas of God, the Father of Jesus Christ, although it does to some extent also engage in this task. This book is principally concerned with a critical theological reflection on and an unmasking of human images and ideas about the human being, which have become wholly indifferent toward God or which arrogantly attempt to disprove the existence of God. In the theological endeavour to thoroughly and critically reflect on unbelief in light of the mystery of faith, an inevitable consequence is a selfcritical reappraisal of our faith, which is of the mystery of the living and personal God in light of the Christian experience of the love of Christ that surpasses all understanding (Eph 3:19).

In revealing and presenting faith in the face of unbelief, the author clings to the supernatural experience of faith in God the Father of Jesus Christ and abundantly uses the sword of faith that is the Word of God. The Church Father and Teacher, St. Jerome wrote that “the ignorance of Holy Scripture is the ignorance of Christ” (ignoratio enim Scripturarum ignoratio Christi est). However, the opposite is also true; to know the Holy Scripture is to know Christ himself (scientia enim Scripturarum scientia Christi est). Therefore, our critical engagement with unbelief proceeds in the light of faith and of the Word of God. It proceeds by inviting unbelief into a friendly dialogue as it were, so that we may engage in an afternoon of face to face discussion. This primarily means that our approach is well-intentioned, benevolent and friendly. Consequently, unbelief, as a guest in our discourse, will always have priority over our faith. However, this also means that the discourse will be honest, open, critical, self-critical and, in some places, even uncompromising toward the deceptions and lies put forth in the name of unbelief. In that, we will follow to some extent the advice given by Benedict XVI in his encyclical on Christian hope, Spe Salvi (Saved in Hope): “A self-critique of modernity is needed in dialogue with Christianity and its concept of hope. In this dialogue Christians too, in the context of their knowledge and experience, must learn anew in what their hope truly consists, what they have to offer to the world and what they cannot offer. Flowing into this self-critique of the modern age there also has to be a self-critique of modern Christianity, which must constantly renew its 604

self-understanding setting out from its roots.” (Spe Salvi, 22). Hence, we place before us the Christ event and the person of Jesus Christ as the sole motivating factor of our self-critique of Christianity. However, we are not only Christians, but also the children of our age, which implies a need to include the contemporary age in our self-critique, especially in the context of the conversation between faith and unbelief. The Council teaches us that the joys and the hopes, the griefs and the anxieties of our contemporaries are also the joys and the hopes, the griefs and the anxieties of the followers of Christ and that there is nothing genuinely human that would fail to raise an echo in the Christian soul (Gaudium et Spes, 1). For arrogant deniers of God, unbelief turns into their joy and hope, while in us it evokes grief and anxiety. For those who are searching for God with an open heart, but keep failing to find him, unbelief turns into grief and anxiety, while in us it evokes joy and hope, caused by an opportunity to engage with them in a heart-to-heart proclamation – of everything we have heard, which we have seen with our eyes, which we have looked at and our hands have touched – that the face of Jesus Christ shines with the light of eternal truth and the youth of the face of God. In that sense, an important thought comes from the psalmist: “Your face, Lord, I will seek” (Ps 27:8). At the same time as we seek the face of the Lord, we are showing it to those that do not believe, but we can do this only through the miraculous gift of faith, hope and love, through which the Lord himself reveals to us the eternal youth of his face in the face of Jesus Christ who is “in very nature God” (Phil 2:6), “the image of the invisible God” (Col 1:15), and “the light of the gospel that displays the glory of Christ, who is the image of God” (2 Cor 4:4). Through the miraculous radiance of the Divine light, the face of the one and true God the Father shines on the face of Jesus of Nazareth. He is the God of immense merciful love who saved and redeemed us “with the precious blood of Christ, a lamb without blemish or defect” (1 Pt 1:19) and allowed us to share in eternal life. “We know also that the Son of God has come and has given us understanding, so that we may know him who is true. And we are in him who is true by being in his Son Jesus Christ. He is the true God and eternal life. Dear children, keep yourselves from idols!” (1 Jn 5:20-21). We are unmasking the idols or false gods who litter our postmodern marketplaces and buildings, while having their temples in human hearts, so that we might see their sinister nature and menacing intentions through the light of faith.

God and Father of our Lord Jesus Christ gave us the Spirit of wisdom and revelation that searches all things, even the depths of God (cf. 1 Cor 2:10).

605

NEVJERA I VJERA U ČETIRI OKA

Even beyond that, through the power of the Spirit of God, a Christian can understand the gift he/she has been given. Through the Spirit a Christian judges everything, while he/she is not subject to merely human judgements, because he/she has the mind of Christ (cf. 1 Cor 2:14-16). A Christian has received the Spirit of God so that he/she, as a spiritual person, could receive and show that which is spiritual, that which comes from God himself.

The Spirit of wisdom illuminates the eyes of our heart and our mind so that we might look upon and understand the hope in Christ’s call, the riches of his glorious inheritance in his holy people, and his incomparably great power for us who came to believe and accept the efficacy of the Spirit (cf. Eph 1, 17:19), so that we might confess that “Jesus is Lord, to the glory of the Father” (Phil 2:11). “And we all, who with unveiled faces contemplate the Lord’s glory, are being transformed into his image with ever-increasing glory, which comes from the Lord, who is the Spirit” (2 Cor 3,18). Every human being is created in God’s image (cf. Gen 1:27). However, a Christian is born again through the Holy Spirit to take part in the Kingdom of God (cf. Jn 3:5-8), to be transformed into Christ’s image (cf. 2 Cor 3:18), and to be brought to perfection in Christ (cf. 1:28). “He Who is ‘the image of the invisible God’(Col 1:15), is Himself the perfect human being. To the children of Adam He restores the divine likeness which had been disfigured from the first sin onward. Since human nature as He assumed it was not annulled, by that very fact it has been raised up to a divine dignity in our respect too. For by His incarnation the Son of God has united Himself in some fashion with every human being” (Gaudium et Spes, 22). If the Son of God has united Himself with every human being, then this includes both believer and unbeliever. However, only a baptised person is conformed to the likeness of that Son who is the firstborn of many brothers (cf. Rom 8:29; Col 1:18) and that person has received “the first-fruits of the Spirit” (Rom 8:23) by which he/she becomes capable of discharging the new law of love. “Through this Spirit, who is ‘the pledge of our inheritance’ (Eph 1:14), the whole human being is renewed from within, even to the achievement of ‘the redemption of the body’ (Rom. 8:23)” (Gaudium et Spes, 22).

For this reason, the condition of the spirit, the inner human being, of an unbeliever is not irrelevant, because the aforementioned thought does not hold true “[...]only for Christians, but for all men of good will in whose hearts grace works in an unseen way. For, since Christ died for all men (Rom 8:32) and since the ultimate vocation of man is in fact one, and divine, we ought to believe that the Holy Spirit in a manner known only to God offers to every 606

man the possibility of being associated with this paschal mystery” (Gaudium et Spes, 22). This is the reason why the title of this book is Faith and Unbelief in Face to Face Encounter. Only Jesus did not need any testimony about humankind, for he knew what was in the heart of each person (cf. Jn 2:25).

Though this knowledge is possessed by the Son alone, it can be had by those to whom the Son chooses to reveal it (cf. 10:22). Through this knowledge which has been given to us, and which is now, as the knowledge that comes through faith, only partial (cf. 1 Cor 13:12), we are trying to understand the mystery of contemporary unbelief in light of the mystery of the Christian faith. Our intention is to lead faith and unbelief into the parlour of love (camera caritatis) so that they might converse in peace about the deepest reasons and motives of faith and unbelief. In this conversation, it is to be hoped that unbelief will open its heart to faith, but that faith will also open its heart to unbelief, since in both cases one is dealing with the same human heart, which in one case accepts and, in another rejects the one and true God. Why is it that one heart accepts and the other rejects? This question is wrapped up in the veil of mystery and its ultimate answer lies hidden in the mystery of all mysteries – God. If one bears in mind that the grace of Christ is at work invisibly in heart of every human being of good will (bonae voluntatis), among whom one surely has to count many unbelievers, then it needs to be emphasised that this same grace compels us to remain in brotherly love, to be gentle, merciful, and respectful towards unbelievers. However, “the person without the Spirit does not accept the things that come from the Spirit of God but considers them foolishness, and cannot understand them because they are discerned only through the Spirit. The person with the Spirit makes judgments about all things, but such a person is not subject to merely human judgments, for, who has known the mind of the Lord, so as to instruct him?” (1 Cor 2:14-16). With this mind of Christ we are judging unbelief, in light of this same mind of Christ, that is, faith. And as long as we have in front of us the good will (bona voluntas) and the good faith (bona fides) of those who do not believe in God, that is, those who did not manage to find valid reasons to believe, despite their honest search for the truth and their effort to live according to the judgement of properly-formed conscience, this face to face conversation between faith and unbelief is like a conversation between two sisters. To be sure, they are two unlike sisters. Each of these two sisters has a life of her own. Each has her own thoughts, her own hopes, plans and expectations. However, despite the 607

NEVJERA I VJERA U ČETIRI OKA

fact that they are separated by the barrier of (un)belief, they can still express their deepest feelings and their most intimate thoughts to each other and if needed, help each other. Therefore, they can work together in building a better, more just, and more human world (cf. Gaudium et Spes, 21).

However, once we are confronted with an instance of bad will (mala voluntas) and bad faith (mala fides) of those who do not believe in God, because, in the spirit of the Enlightenment, they find faith as somehow violating the dignity of the autonomous person, while they belittle the believers as narrow-minded, then we buckle the belt of truth around our waists, we put on the breastplate of righteousness, we fit our feet with the readiness that comes from the gospel of peace, we put on the helmet of salvation and we take up the shield of faith and the sword of the Spirit, that is the Word of God (cf. Eph 6:11-17). In such an instance, the parlour of love shared between faith and unbelief is exchanged for a spiritual struggle on open Areopagus, “for our struggle is not against flesh and blood, but against the rulers, against the authorities, against the powers of this dark world and against the spiritual forces of evil in the heavenly realms” (Eph 6:12). For such a spiritual struggle we need God’s armour. Our faith does not want to have a share in “the fruitless deeds of darkness, but rather expose them. It is shameful even to mention what the disobedient do in secret” (Eph 5:11-12). Although we do not see with our eyes everything they secretly do, we certainly witness with our spirit and mind what they write, claim, and try to prove against faith. Therefore, this book is a kind of spiritual struggle aimed at unmasking the deceptions and lies of unbelief or the arrogance of those who boast with their unbelief (against belief in the one and true God) with a concealed boldness.

The subtitle of this book, The Masks of Gods in Light of the Eternal Youth of God’s Face, wants to make it clear from the outset that the unbelief of many of our contemporaries is marked by cunning and deceit seen in their faces that show bad will and bad faith. Accordingly, their true face is often hidden behind amiable and graceful masks that try to disguise their true intentions.

Behind these masks, one often finds faces which worship false gods who promote false beliefs that seduce others into accepting false views and behaviour.

In the spiritual struggle against the futile practices of darkness of these false gods’, who seduce the innocent souls with the obscure arguments of atheism and fratricide with their diabolic cunningness, this book does not spare anyone who appears on its horizon wearing a cunning and deceitful mask of

608

unbelief with which he/she tries to deceive and seduce a believer dedicated to God the Father of Jesus Christ.

The author divides the book into five parts. The first is I. Historical Context of Unbelief and Faith in the Croatian sheepfold, and comprises four chapters: 1.

National History of Unbelief and Faith in Face to Face Encounter; 2. Crime and Faith in Face to Face Encounter; 3. Hate and Faith in Face to Face Encounter; 4. Contemporary World and Faith in Face to Face Encounter.

The second part II. The Atmosphere of the Contemporary Context of Unbelief and Faith, contains three chapters: 5. Scientific Religion of New Age and Faith in Face to Face Encounter; 6. New Atheism and Faith in Face to Face Encounter; 7. Agnosticism and Faith in Face to Face Encounter.

The third part of the book III. Critical Confrontation between Unbelief and Faith in Face to Face Encounter, is made up of five chapters: 8. Materialism and Faith in Face to Face Encounter; 9. Antitheism (Communism) and Faith in Face to Face Encounter; 10. Idols and Faith in Face to Face Encounter; 11.

Hybris and Faith in Face to Face Encounter; 12. Nihilism and Faith in Face to Face Encounter.

The fourth part IV. Unbelief, You Inflict Pain on Me, comprises four chapters: 13. Overcoming of Unbelief and Faith in Face to Face Encounter; 14. Temptation and Faith in Face to Face Encounter; 15. The Unknown One and Faith in Face to Face Encounter; 16. Renewal and Faith in Face to Face Encounter.

Finally, the final part is V. Our Faith, You are Our Victory that Overcame the World, and it contains three chapters: 17. Dogmatism and Faith in Face to Face Encounter; 18. Experience and Faith in Face to Face Encounter; 19. Patience and Faith in Face to Face Encounter.

It is clear from this outline that in the first four chapters the author critically analyses and re-thinks unbelief and faith in the historical context of the Croatian national and Church ecclesial experience. In the three chapters of the second part, the author critically re-thinks unbelief and faith in the context of contemporary challenges like the so-called new religion of new science or the scientific religion of New Age, the phenomenon of new atheism, and the problem of agnosticism. In the five chapters of the third part, the author critically re-thinks unbelief and faith in the manner of open and uncompromising unmasking of the futile practices of the darkness of materialism, communism, contemporary idolatry, hubris, and nihilism. The author engages in unmasking these false gods with the sword of Spirit, that is the Word of God, and exposes

609

NEVJERA I VJERA U ČETIRI OKA

their deceptions to the light, so that one could recognise clearly the real face of vain unbelief in light of the eternal youth of the face of God, which miraculously shone with divine splendour in the face of Jesus of Nazareth. In the four chapters of the fourth part of the book, the author critically re-thinks the relationship between unbelief and faith as a possible source of ‘purgatory’ for both believers and non-believers. Such an understanding of unbelief implies a challenge and a provocation to faith in terms of either the undisputable doubts and temptations that pervade faith or theological attempts to overcome unbelief in the embrace of faith. This approach takes into account that unbelief and faith are both partly descriptive of the human being’s relationship to the transcendent God, inasmuch as they signify its dark and luminous sides.

Finally, in the three chapters of the fifth part of the book, the author critically re-thinks unbelief and faith in the moment when faith wards off unbelief so that it might attempt to reach a new understanding of the mystery of God’s triune love alone. These reflections might serve for at least some contemporary believers as an answer to the widespread phenomenon of unbelief in and indifference to God the Father of our Lord Jesus Christ (in times of crisis of God). At the end, and instead of a conclusion, the author offers a personal reflection on faith as a consolation. The author believes that there is nothing more important than peace of heart so that we might hear the voice of God which echoes in our hearts as a consolation of faith.

In the introduction to this book, the author recalls the words of St. Augustine in which he describes his ecstasy and delight in God’s majesty. His account, which emerged from the deepest experience of faith in the living and personal God, the Father of Jesus Christ, truly contains everything and can serve everyone’s tastes and appetites. St. Augustine states: “What, therefore, is my God? What, I ask, but the Lord God? ‘For who is Lord but the Lord himself, or who is God besides our God?’ (Ps 18:31). Most high, most excellent, most potent, most omnipotent; most merciful and most just; most secret and most truly present; most beautiful and most strong; stable, yet not supported; unchangeable, yet changing all things; never new, never old; making all things new, yet bringing old age upon the proud, and they know it not (Job 9:5); always working, ever at rest; gathering, yet needing nothing; sustaining, pervading, and protecting; creating, nourishing, and developing; seeking, and yet possessing all things. Thou dost love, but without passion; art jealous, yet free from care; dost repent without remorse; art angry, yet remainest serene.

Thou changest thy ways, leaving thy plans unchanged; thou recoverest what 610

thou hast never really lost. Thou art never in need but still thou dost rejoice at thy gains; art never greedy, yet demandest dividends. Men pay more than is required so that thou dost become a debtor; yet who can possess anything at all which is not already thine? Thou owest men [sic] nothing, yet payest out to them as if in debt to thy creature, and when thou dost cancel debts thou losest nothing thereby. Yet, O my God, my life, my holy Joy, what is this that I have said? What can any man [sic] say when he [sic] speaks of thee? But woe to them that keep silence – since even those who say most are dumb” (AUGUSTINE, Confessions, Book 1, Chapter 4,4).

It seems, however, that we all arrive at the same point. For woe to those that keep silent about God! Thus, should one keep silent or speak about God? – that is the question. With the Apostle Paul we can say: “What a wretched man I am! Who will rescue me from this body that is subject to death? Thanks be to God, who delivers me through Jesus Christ our Lord!” (Rom 7:24-25).

The author reflects in this book on faith in God the Father of Jesus Christ in an atmosphere of widespread unbelief and religious indifference. He wants to offer to well-intentioned readers his theological reflection on the difficult but unavoidable dialogue between unbelief and faith. Apart from that, the author aims at accomplishing through this book the task set by the Second Vatican Council before the whole Church: “The Church has always had the duty of scrutinizing the signs of the times and of interpreting them in the light of the Gospel. Thus, in language intelligible to each generation, she can respond to the perennial questions which men ask about this present life and the life to come, and about the relationship of the one to the other” (Gaudium et Spes, 4).

Divine Providence has arranged that this book is being published in time for the solemn proclamation of the Year of Faith (October 11, 2012) by Pope Benedict XIV, although it was conceived out of his personal reasons even before the Year of Faith had been announced. The author demonstrates by this that he shares the same preoccupations as those who occupy the most responsible offices in the Church. In that sense, the book might be useful to those well-intentioned seekers of the one and eternal Truth, who have already found it but wish to know it better, to those who have not yet found it, but are searching for it with an open heart, and to those who have, for some reason, abandoned their search or have abandoned a desire to know it more deeply.

Preveo: Nenad Polgar 611

NEVJERA I VJERA U ČETIRI OKA

Impresum Tonči Matulić NEVJERA I VJERA U ČETIRI OKA Maske bogova u svjetlu vječne mladosti Božjega lica Glas Koncila, Zagreb, 2012.

Jezično uređivanje: Marijana Jakovljević Grafičko oblikovanje: Danijel Lončar Naslovnica: Danijel Lončar Priprava za tisak: Željko Filetin, Dragica Šantić Prijevod sažetka: Nenad Polgar Imensko kazalo: Marijana Jakovljević, Ivana Šimunić Kazalo biblijskih mjesta: Ivana Šimunić Pojmovno kazalo: Tonči Matulić, Vlatka Plazzeriano Motiv na naslovnici: Michelangelo Merisi Caravaggio, Nevjera sv. Tome, (1600–1601), čuva se u muzeju Neues Palais u Potsdamu, u Njemačkoj Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Tiskano u listopadu 2012.

ISBN 978-953-241-350-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 818089.

Sva prava su pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika.

612

Iz recenzija Ovaj Matulićev rad nije nikakav klasičan traktat o grijesima protiv vjere, premda obogaćuje dosadašnji diskurs na tom području, niti je zajaziv govor protiv onih koji drukčije misle i vjeruju, a ponajmanje je oholo dociranje kakvog posjednika svih vjerskih tajni i istina, nekoga koji kao da vjeru ima »u malome prstu«.

Svjestan u potpunosti darovanosti vjere, autor svojim promišljanjem postaje slavitelj i svjedok toga dara kojega bi rado podario drugima, osobito onima koji iskreno muku muče s pitanjem svih pitanja: Postoji li Bog? Šimun Bilokapić Autor je svojom pomnom analizom vremena i društva pokazao da je koncilsko kršćanstvo ono koje uz pomoć Duha Svetoga razabire i tumači »razna mišljenja našega vremena« te ih prosuđuje »u svjetlu riječi Božje, kako bi se objavljena istina mogla uvijek dublje uočiti, bolje shvatiti i prikladnije izložiti« (GS 44).

Mario Cifrak

u nzfNecdYea_Y^`]Y_a\Y^

N]d\N ¡