A tko će onda dati svećenika

Gabrijela Spes

Svjedočanstvo jedne majke

Iskrena i topla ispovijest majke jednog sjemeništarca, u kojoj opisuje život svoje obitelji, prožet ljubavlju, odgoj svoje djece u vjeri i pouzdanju u Gospodina i Blaženu Djevicu Mariju, »rađanje« i podržavanje svećeničkog poziva kod jednog od njezinih sinova, ali i teške trenutke na tom putu, kada nisu naišli na razumijevanje svojih bližnjih.

Neka i ova knjiga bude na korist i pomoć mnogim roditeljima koji se boje svoju djecu darovati Gospodinu, neka im bude ohrabrenje u njihovom odgoju kako bi svoju djecu odgojili tako da zaista čista i iskrena ljube Gospodina i bližnjega svoga, i ako ih Gospodin pozove da mu se spremna srca odazovu.

Iz pogovora vlč. Ivana Gretića, rektora Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu

A tko će onda dati svećenika Svjedočanstvo jedne majke

Gabrijela Spes

A tko će onda dati svećenika

A tko će onda dati svećenika

Gabrijela Spes

ISBN 978-953-241-334-2

www.glas-koncila.hr

Cijena: 90 kn

Glas Koncila

Gabrijela Spes A tko će onda dati svećenika v

Svjedocanstvo jedne majke

Gabrijela Spes, A tko će onda dati svećenika. Svjedočanstvo jedne majke, Glas Koncila, Zagreb, 2012.

Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb tel.: 01/4874 315, faks: 01/4874 319 web: http://knjizara.glas-koncila.hr e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr Za nakladnika: Stjepan Pogačić Izvršna urednica: Vlatka Plazzeriano Biblioteka: Gorušičino zrno. Knjiga 15 Lektura: Iva Popovački Grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Naslovnica: Blaženka Matić Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Tiskano u travnju 2012.

ISBN 978-953-241-334-2 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 804859 Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika.

Gabrijela Spes

A tko će onda dati svećenika Svjedocanstvo jedne majke v

Glas Koncila Zagreb, 2012.

Osmo poglavlje ISPIT KRŠĆANSKE ZRELOSTI

Kako Gospodin zna odgajati na duge pruge! On kori našu nestrpljivost i preusmjerava naše životne putove, dodaje nam sporedne pruge i kolosijeke da bi nam put učinio dužim, a putovanje do cilja zahtjevnijim.

Bilo je trenutaka u našem osobnom sazrijevanju i duhovnom rastu obitelji kada je Gospodin dopuštao da nas razdire tjeskoba, da se nikako ne možemo osloboditi navezanosti na neke ljude i njihova mišljenja.

Noćima nismo spavali, poniženi od ljudi koji nas nisu razumjeli i od kojih smo se sve više udaljavali. Kao da nas je dobri Otac učio samostalnosti i prvim koracima! Nije se puno obazirao na naša razbijena koljena i tihe jecaje, kotrljao je dan za danom i nije nam dao predahnuti. Kada bismo malo udahnuli zraka, poslao je na nas silnu oluju koja je prijetila da će sve što smo gradili srušiti, uništiti i poravnati gore i planine da bi se proširili naši horizonti. Kako smo zbunjeni i uplašeni bili! Kada nam je Bog zaprijetio oduzeti sigurnost svakodnevice, osjećali smo kao da smo izgubili tlo pod nogama, a samo zato što nismo bili spremni ni na kakve promjene. Nesposobni za samostalni život u vjeri gdje 111

Gabrijela Spes je jedino Bog orijentir, a Nebo granica, bauljali smo od opijenosti do otrežnjenja. Na trenutak bismo kao zaljubljeni adolescenti slavili Boga i divili se zahvatima koje je činio u našim životima, ali čim bi se On malo pritajio i prepustio nas samima sebi, u panici bismo tražili njegovu ruku. Tada bi dolazile kušnje i neprestana pitanja. »Zar ne bi bilo bolje svoju vjeru sačuvati u četiri zida, gdje nećemo nikome smetati i nikoga provocirati?«, pitali smo se. Zašto kompliciramo život neprestanim dokazivanjem onima koji su mislili da su zaslužniji i bolji vjernici? Možda nemamo pravo svjedočiti o Božjim djelima u našoj obitelji jer je to samo naše viđenje, naša percepcija. Zašto bi nam se ljudi podsmjehivali kada im o tome svjedočimo? Na kraju krajeva, imam li ja uopće pravo moliti Gospodina da pozove moje dijete na sveti oltar? Jesam li kao majka sebična ili sam ohola prema Bogu ako to od Njega tražim? Je li možda moje ponašanje protupravno, protuustavno i društveno neprihvatljivo? Je li grijeh supruga poticati na zajedničku obiteljsku molitvu s nakanom da Bog pozove našeg sina u svećeništvo?

Nismo mogli ili nam nije bilo dano jasno vidjeti Božji plan za našu obitelj i zato se nismo mogli osloboditi predrasuda i izboriti se za svoje mišljenje i stav.

To je bio razlog što smo neprestano tražili i očekivali Božje znakove u našim životima! Gospodin je strpljivo čekao i poučavao nas, ponekad bolno ukorio, a zatim očinski utješio, sve dok nismo bez zadrške svoje živote i budućnost djece stavili na Njegov sveti dlan.

Kao toliko puta do tada, u našu smo obitelj dozvali Isusovu i našu Majku. Ona, koja je svojim »neka mi bude« veličala Gospodina zbog silnih djela koja joj je 112

A tko će onda dati svećenika učinio, ona nas je strpljivo poučavala kako povjerovati i predati se Božjemu vodstvu. Marija je molila za našu obitelj i posredovala za nas kod dragoga Boga, a mi smo, umjesto da se oslobodimo križeva i zapreka, zapali u velike i teške financijske probleme. Suprug je bio jamac jednoj kolegici na poslu i kako ona nije izvršavala svoje obaveze, svaki su mjesec njemu na plaći oduzimali veliku svotu novaca. Što smo god pokušali učiniti, nije nas moglo izbaviti od zakonskih obaveza.

Gdje god bismo pokucali, našli smo zatvorena vrata.

Nismo se imali kome žaliti, »pokrili« smo se kako smo mogli i pažljivo planirali svaki financijski izdatak.

Nikakvo svjetlo nije se naziralo na obzorju, ali nismo se željeli predati mraku. Voljeli smo se i bila nam je važna budućnost naše djece i vjerojatno se zbog toga nikada nismo svađali ni jedan drugome predbacivali.

Dogodilo se to što se dogodilo, prevareni smo i oštećeni, ali ako smo mogli uživati u danima obilja koje nam je Gospodin darovao, uz Njegovu ćemo pomoć preživjeti i ovu krizu. Pazili smo na svaku kunu i naučili prepoznavati Božje intervencije kojima nas je iznenađivao i pratio našu obitelj. Nisu to bili dobici na lutriji, ali ponekad i mali znakovi pažnje prijatelja i dobrih anđela koje nam je Gospodin poslao ususret, davali su nam sigurnost i nadu.

Budući da smo imali malo novaca na raspolaganju, u slobodno smo vrijeme nakon posla počeli obrađivati vrt i vinograd. Zajedno s djecom okrenuli smo se prirodi i uz zdravu hranu imali i financijsku korist. Vikendom sam prodavala voće i povrće na tržnici, a suprug i djeca pomagali su mi te smo tako »krpali« naš kućni proračun. Kako su to bili blagoslovljeni i Božjim mi113

Gabrijela Spes rom prožeti trenuci u kojima smo zajedno radili, mučili se i zajedno blagovali! Često sam tu životnu lekciju dragog Boga znala uspoređivati s odgojem i podrškom koju mi je uvijek u životu pružao moj roditelj, moj voljeni, a sada pokojni, otac. Od kada sam svjesna svoga postojanja, znala sam da će me tata zaštititi, da će me nesebično i iskreno voljeti i da će me uvijek dočekati raširenih ruku kad se budem vraćala kući. Moj zemaljski otac nije mi mogao pružiti materijalno obilje jer je sam u mnogo čemu oskudijevao, ali shvatila sam da je to bilo za moje dobro. Bio je zemljoradnik, pošteni i vrijedni zagorski seljak i nije mi mogao pružiti lagodan i bezbrižan život, zato me i nije mogao razmaziti. Danas kada, vjerujem, uživa slavu i ljepotu rajskih poljana, zahvaljujem dragom Bogu na daru roditelja. Zahvaljujem na milosti što sam rođena i poslana u obitelj koja mi je dala postojane temelje i bila rasadnik mojih talenata, mojeg čovjekoljublja i bogoljublja.

Nekako sam se slično osjećala u tim teškim godinama sazrijevanja i stabilnosti naše obitelji kada nas je vodila Božja mišica. Nebeski Otac nas nije želio razmaziti lagodnim i bezbrižnim životom jer samo pogleda usmjerenog prema križu mogli smo uvijek na pameti imati ono što je Božje, a ne svjetovno. Samo u oskudici za materijalnim bogatstvom, mogli smo biti slobodni i otvoreni za nebesko i vječno i to smo se trudili ugraditi u svijest našoj djeci. Uvijek smo mogli računati na raširene Očeve ruke, ali nismo zato čekali skrštenih ruku i molili manu s neba. Radili smo i skrbili sebi i svojoj djeci, te im u znoju lica svoga omogućili kruh svagdašnji, normalno djetinjstvo i školovanje koje smo im kao roditelji bili dužni osigurati.

114

A tko će onda dati svećenika Postoji priča o tome kako je jedan nesretni čovjek upitao Boga kako je moguće da je svakoj biljci i životinji na ovome svijetu stvorio ljepote u kojima mogu uživati, a čovjeku, koji je njegova slika i prilika, na ovome svijetu dao samo jad i muku. Bog mu je odgovorio: »Zato što sam tebe stvorio za nebo!« Sve dok putujemo ovozemaljskom dolinom moramo se boriti svjesni činjenice da na ovoj zemlji ne postoji raj i da nam Gospodin nije osigurao oazu mira i ljubavi gdje bismo samo čekali svoj prelazak u vječnost. Bog nas je poslao u ovo vrijeme i ovo mjesto i ne možemo to promijeniti i od toga pobjeći.

Kako su djeca rasla i sve više izbivala iz roditeljskog doma, naučili smo ih da je obiteljski stol mjesto gdje se nakon molitve i jela može o svemu razgovarati. Pričali smo tako sa svojom djecom o događajima koji su nam obilježili dan. Tako se dobro umnažalo i radost dijelila, a problemi, ako ih je bilo, rješavali se. Budući da smo suprug i ja radili, to nam se nekako činilo najbolje vrijeme za razgovor s našim dečkima, a djeca su tako imala osjećaj da nisu ni iz čega isključena. Kad bi pale i teže riječi ili se naša prepirka pretvorila u svađu, djeca su se na svoj način umiješala i smanjila tenzije i mir bi se ponovo nastanio u našem domu. Koliko smo ih puta trebali poslušati i osluškivati otkucaje njihovih nevinih srca jer smo po njihovim gestama i riječima povratili sliku Božju u svojim savjestima! Kako bi dobro bilo poslušati svoju djecu koja znaju govoriti jezikom anđela! Kako bi se brzo otrijeznile naše ohole roditeljske glave kada u bračnim svađama pokušavamo nadmudriti jedni druge samo kada bismo okusili milinu nevinosti kojom obiluju naši maleni!

115

Gabrijela Spes Vid je kao mali školarac donosio priče, pohvale i probleme iz škole, iako se ne sjećam da je u osnovnoj školi imao većih problema. Znao je svoja prava i obaveze, a u obitelji je imao i zaduženja koja su bila primjerena njegovoj dobi. U obitelji gdje oba roditelja svaki dan odlaze na posao, djeca se prije osamostaljuju i adekvatno brinu sama o sebi. Zagovarali smo stroži odgoj i trudili se postaviti jasne granice, koje smo stavljali pred svoju djecu.

Dijete mora znati što smije, a što ne smije kao i to da će za prekoračenje snositi sankcije. Kao što ni mi roditelji nemamo samo pravo na svoje dijete, nego smo ga dužni duhovno i materijalno pomagati i učiniti od njega čovjeka, tako i pred dijete moramo postaviti određene zadaće i zahtjeve. Škola je u najboljoj namjeri našoj djeci usadila znanje, Crkva kao institucija i vjeroučitelji koja je crkvena vlast postavila da bi našoj djeci navijestila istine kršćanske vjere, preuzeli su odgovornost za našu djecu, ali oni ne mogu zamijeniti obitelj. Oni djeci mogu dati duhovnu i intelektualnu naobrazbu, ali obitelj je rasadnik, što znači da je kućni odgoj temelj svakom drugom odgoju, pa tako i vjerskom.

Zato su pogriješili oni roditelji koji su odgoj svoje djece prepustili školi i Crkvi, a sami se nisu uključili.

Nakon sloma komunizma i vraćanja vjeronauka u naše školske klupe, vladala je velika euforija među ljudima.

Mi smo se također radovali i smatrali to jednim velikim pomakom u vjerskom odgoju djece, ali se nismo dali zaslijepiti. Institucija ne može zamijeniti roditeljsku brižnost i ljubav, koja se često mora miješati i dozirati s opomenom i ukorom, ukoliko je dijete pogriješilo. U kakvoj su samo zabludi bili oni roditelji koji su očekivali da će vjeroučitelj i svećenik sami preuzeti brigu 116

A tko će onda dati svećenika o vjerskim rastu i odgoju njihove djece! Roditelji nisu mogli ili nisu znali doskočiti svojoj djeci i »natjerati« ih na nedjeljnu svetu misu, a od svećenika su očekivali da će ih privući različitim spektaklima. Dijete se treba voditi u crkvu, a ne ga poslati! Ni jedan svećenik ne može dolaziti u naše domove i buditi našu djecu ako mi spavamo. Djeca nas slijede i oponašaju.

Ono što smo im u času rođenja dali u njihovoj genskoj kartici naša je kopija, a hoćemo li tu malu neispisanu knjigu puniti Božjim vrednotama, naša je odluka i odgovornost. Svojom pozitivnošću možemo ublažiti pokušaje društva i ulice da na naše dijete prenesu loše navike. Ako smo realni i ne skrivamo našu nesavršenost, pomažemo im da stvore realnu sliku čovjeka koji čvrsto prizemljen hoda po zemlji. Krivo je u djetetovim očima graditi sliku vlastite savršenosti ili nepogrešivosti jer ćemo tako narušiti prirodnu i od Boga danu ravnotežu, i što je još gore, izgubit ćemo povjerenje djeteta.

Idealizirajući svoje roditelje, dijete može imati osjećaj manje vrijednosti. Ono mora odrastati u bezbrižnosti i treba težiti tome da su mu sve potrebe zadovoljene, ali nepotrebno ga je štititi od svih problema koji se provlače kroz život u obitelji. Svako dijete, ovisno o svojoj dobi i fizičkoj snazi, može nešto raditi. Svatko na svoj način može doprinositi potrebama obitelji, a naši mališani na taj način stječu radne navike. Život pod staklenim zvonom, tj. pretjerani zaštitnički stav, kod djece može stvoriti suprotni efekt i odgojiti ljude klecavih koljena koji će i pod najmanjom poteškoćom koja ih u životu čeka pokleknuti.

Naša je obitelj pokušavala osjetiti bilo vremena i prilagoditi odgoj naše djece 21. stoljeću, ali smo jasno 117

Gabrijela Spes naglašavali Kristov nauk i Deset zapovijedi Božjih kao putokaz i smjer koji nas je trebao voditi do punine našeg zadovoljstva i uspješnosti naših potomaka. Naravno da se Vid, sazrijevajući, sve više raspitivao i komentirao postupke svojih vršnjaka, a suprug i ja smo postigli dogovor da pred bitnim moralnim i ljudskim zahtjevima nema uzmicanja ni puta naokolo. Svi su u razredu mogli prihvatiti nečiji bezobrazluk i neposluh, ali on si to nije smio uzeti za uzor. Učili smo ga da bude svoj, da gradi svoj stav i svoje mišljenje bez obzira na diktaturu sredine. Podržavati djetetovu individualnost činilo mi se važno isto kao očuvati odsjaj Božjeg kraljevstva koje svako dijete nosi u svojoj duši, a koje kasnije u životu ustupi mjesto relativnosti i prosječnosti.

Vida je posebno mučila nepravda! Nije mogao razumjeti zašto bi ljudi nekome namjerno činili nepravdu i govorili laži i zašto bi netko namjerno prešutio istinu ili izrekao poluistinitu tvrdnju. Tako, nažalost, izgleda svijet odraslih koji je morao prije ili kasnije upoznati.

S nekim se pojavama morao suočiti, jer bježeći od nepravde koju ljudi jedni drugima nanose, činimo najveću nepravdu sebi, zavaravamo se i idealiziramo svijet, a svako razočaranje nanovo ranjava našu dušu. Vid nikako nije mogao dokučiti razlog frustriranih i vječito namrgođenih ljudi koji su oblake svoga sumornog života razvlačili u dječjem svijetu i tako gušili njegovu razdraganost. Nije se mogao pomiriti s činjenicom da su neki ljudi, ili duboko ranjeni grijehom ili jednostavno izgubljeni u svojim neostvarenim poslanjima, kamen spoticanja svemu u čemu je on uživao i što ga je veselilo. Takvi su se ljudi, iako duboko ranjeni u svojoj duši, možda i htjeli veseliti Vidovom altruizmu, glumi 118

A tko će onda dati svećenika i recitaciji, ali im je zakržljao osjet kojim bi to mogli doživjeti. Bili smo na velikoj kušnji!

Kako djetetu objasniti da je sve ono što smo ga učili u obitelji i što je već razumio iz Božjeg nauka teško provedivo u stvarnom životu? Kako reći nevinom i čistom dječjem srcu da pruži i drugi obraz ako je već na jednom primilo pljusku? Teško je bilo naći riječi opravdanja koje bi on u toj dobi mogao shvatiti i prihvatiti.

Vrhunac nepravde dogodio mu se u školi, kada ga je jedna profesorica optužila za laž, a on je tvrdio da govori istinu. Bila je njezina riječ protiv njegove potkrijepljena svjedočanstvom uplašene učenice koja je stala na stranu profesorice. Očekivala se naša roditeljska »presuda«. Nismo odbacivali argumente profesorice i prosuđivali smo njezine pedagoške metode, ali nas je zaboljela netaktičnost i neosjetljivost dotične gospođe koja si je uzela pravo suca i porote kao da se radilo o prometnom prekršaju, a ne o živom biću. Nabacivala se blatom po duši našeg djeteta da bi opravdala svoju neprofesionalnost, pa i, pokazalo se kasnije, svoju profesionalnu zasićenost. Nismo slijepo vjerovali našem djetetu, već smo uzeli u obzir da se radi samo o prestrašenom djetetu koje se našlo na optuženičkoj klupi.

Bio je nesiguran i mogao je zbog loše ocjene slagati, izmisliti priču i optužiti profesoricu. Razgovarali smo s ostalom djecom u razredu i s nekim profesoricama koje to nisu željele javno izreći, ali su vjerovale Vidu.

Kada smo porazgovarali nasamo, rekla sam mu da se mora ispovijediti ako je lagao. »To što ćeš ti reći na ispovijedi bit će ispovjedna tajna koju ja neću saznati«, rekla sam mu, »ali ako si lagao, lagao si sam sebi i ta će te laž izjedati. « Tada mi je poletio u zagrljaj i ponovo 119

Gabrijela Spes potvrdio da govori istinu. Dugo smo razgovarali o laži kao grijehu koji svaki čovjek može počiniti, ali najveća je laž da se s lažnim obrazom može normalno živjeti i da se s grijehom na duši može kročiti u život. »Ti si dijete«, rekla sam mu, »i ako se sad naučiš lagati, laž će se uvući u tvoje tijelo, zagospodariti tvojim umom i više nećeš biti slobodan. Ja ti vjerujem,« rekla sam, »ali tko sam ja? Bog je onaj koji poznaje tvoju dušu. On neka prosuđuje, to s Njime riješi!« »Bog zna da govorim istinu«, kroz plač je progovorilo naše dijete i čvrsto me zagrlilo. »Fala ti mama kaj mi vjeruješ! Kaj bi ja bogec napravil da mi ti i tata ne vjerujete.« Osjećala sam da je prijetila opasnost da se u očima našeg djeteta sruši cijeli svijet moralnosti koji smo izgradili i ponudili im kao nešto dobro i općeprihvatljivo.

Koliko puta znamo reći, »to ti je svijet odraslih, moraš se prilagoditi, moraš odrasti«, kao da želimo preoblikovati dušu našeg djeteta u izopačenu kopiju sebe samih, licemjernih i prilagodljivih ljudi. »Ako budete kao djeca«, rekao je Isus, »tada ćete ući u Kraljevstvo nebesko«, i kada bismo dopustili našoj djeci da svojom bezazlenom dušom izliječe naše strahove, već bismo na ovom svijetu stvorili Kraljevstvo ljubavi i sreće.

Bio je to veliki ispit za nas i naše dijete i reakcija u našoj sredini bila je neminovna. Od osude do odobravanja, od pohvale do ogovaranja, ali mi smo bili čvrsti i ustrajni. Bilo nam je važno zaštititi dijete i sačuvati zdravlje njegove duše, a s druge strane željeli smo pokazati društvu i instituciji da je i glas roditelja i te kako važan u odgoju i obrazovanju djece. Samo iskren i pošten odnos rađa povjerenje i prijateljstvo između profesora i učenika, kao i roditelja i profesora. Tko puno 120

A tko će onda dati svećenika radi, taj može griješiti; tko malo radi, male su šanse da će pogriješiti, a neki ne griješe nikada.

Loše je kada se osoba kojoj se ukaže na pogrešku nađe osobno povrijeđena, ali to je zamka našeg precjenjivanja, godinama uzgajanog egoizma i manjka poniznosti. Ne može vrijediti jedno pravilo za djecu, a drugo za profesore. Naučili smo Vida da prepozna razliku između poštenog i iskrenog odnosa njegovih profesora, onih koji mu žele dobro i zato pred njega stavljaju zahtjevne i velike zadaće, i onih profesora koji su se na putu profesionalnog, a često i osobnog života, izgubili i ne mogu više pomoći ni sebi ni drugome.

U Vidovoj je svijesti formiran pozitivan stav o školi i profesorima koji mu je bio i te kako važan u daljnjem školovanju. Uistinu, naša djeca postaju onakvima kakvima ih mi formiramo! Naša djeca nisu ohola sve dok ih mi tome ne naučimo, tek se po našem nagovoru počnu praviti važnima. Škrtost je bio pojam nepoznat našoj djeci dok im mi nismo rekli: »Ne daj čokoladu nikome, to smo samo tebi kupili.« Bludnost i nemoralnost svake vrste, naša su djeca naučila od nas, poučeni našim primjerom žele biti u trendu naprednog i modernog svijeta. Kako bi dijete moglo zavidjeti svome prijatelju ako se mi ne rugamo njegovim uspjesima i ne omalovažavamo ono što je svojim radom zaslužio? Dijete vidi našu umjerenost ili neumjerenost u svemu pa tako i u stvaranju prehrambenih navika. U obiteljima gdje je znak jednakosti između imati i jesti, odgajaju se debela djeca, najčešće iskompleksirana, nesretna i s niskim samopoštovanjem. Osobe koje su neumjerene u konzumiranju pića loš su primjer svojoj djeci i, nažalost, česta preslika svojih roditelja jer svoju nesigurnost 121

Gabrijela Spes i nezrelost utapaju u alkoholu. Dijete ne zna biti srdito i ljuto dok ne vidi da to činimo mi odrasli te da arogancijom i vikom postižemo ono što pristojnim razgovorom ne bismo dobili.

Tko je još vidio da dijete može biti lijeno? Lijenost je grijeh koji je izmišljen od zla da zlo učinio još ljigavijim i bestijalnijim. Lijenost se poput parazita hrani dobrim, plemenitim i vrijednim naporima i ubire plodove koje nije sadilo i kosi žito koje nije sijalo. Dopustiti djetetu da bude lijeno ili ga tome poticati isto je kao biljki odrezati korijenje i onda očekivati da ona raste i procvjeta. Velika je odgovornost na nama roditeljima kako ćemo i kada intervenirati i reagirati kada vidimo da nas naše dijete slijedi i kopira naše navike osobito ako one nisu dobre. Tada treba biti iskren, hrabar i nadasve pošten roditelj i čovjek i priznati sebi svoje nedostatke i slabosti i svoje dijete odvratiti od njih. Najteže je biti ponizan i priznati svoje pogreške, ali to je jedini način da zaštitimo svoje dijete da se ne »zarazi« našim grješnim navikama.

Vid je napredovao fizički i duhovno. Škola i profesori odradili su svoj dio posla i naše se dijete polako pretvaralo u odgovornog mladića. Bili smo zadovoljni njegovim uspjesima u školi i na dramskoj grupi, nekako uvijek usmjereni prema višim i svetijim ciljevima kao da njegov životni put nismo vidjeli na izvanjskim stvarima. »Šutnja je nekad jača od riječi«, reče pjesnik, a tako je i naša šutnja oblikovala njegovu savjest i učinila je slobodnom od naših roditeljskih očekivanja i očekivanja sredine i škole.

U generaciji se raspravljalo o daljem školovanju i jedino što smo Vidu sugerirali jest da upiše gimnaziju jer 122

A tko će onda dati svećenika nije pokazivao interes ni za koju od strukovnih škola.

On je šutio i nije bio pretjerano oduševljen napornim radom koji bi ga u gimnaziji čekao jer kroz cijelo svoje osmogodišnje školovanje nije puno učio. Posvijestili smo mu činjenicu da mu sav njegov talent za glumu neće pomoći da upiše Akademiju ako ne završi primjerenu školu, te se bio pomirio s činjenicom da će morati puno raditi i učiti ako želi nešto učiniti od svoga života.

Početkom 2005. godine počeli su ozbiljni zdravstveni problemi blagopokojnog pape Ivana Pavla II. i njegova se patnja i bol duboko dojmila našeg Vida. Još je bio mali kada je Sveti Otac prvi put posjetio našu Domovinu, a budući da smo svi u obitelji pratili i suživjeli se s njegovim pohodom, i on je s ljubavlju i poštovanjem proživljavao njegov dolazak. Godine 1998. kada je Sveti Otac ponovo posjetio našu domovinu, Vidova su razmišljanja i dojam o pojavi i liku Svetoga Oca bile primjerene razmišljanju osmogodišnjeg djeteta. Poistovjećivao se sa Svetim Ocem u zajedničkom talentu za glumu i recitaciju. Gledao je i slušao njegovu autobiografiju i osjetili smo da njegovim srcem struji neka posebna radost i toplina kada se spomene Sveti Otac. Obavezno je pratio vijesti o zdravstvenom stanju Svetoga Oca u hladnim zimskim večerima na početku 2005. i sjećam se da je u svojoj osobnoj molitvi molio Gospodina da se smiluje svome vjernom sluzi te da prestanu njegove boli i muka.

Kada sam ga upitala zašto ne moli za njegovo ozdravljenje, rekao mi je da bi to bilo kao da moli Gospodina da Papu oslobodi križa, a Sveti Otac nikada nije bježao od križa. »Ja samo molim Gospodina da taj njegov put do Kalvarije ne traje jako dugo«, rekao je 123

Gabrijela Spes Vid i s tugom iščekivao svako novo izvješće o Papinom zdravstvenom stanju. Bilo je korizmeno vrijeme kada se Papino zdravstveno stanje sve više pogoršavalo i svima je postalo jasno da njegovo tijelo ne može ozdraviti.

Vid je pronalazio svu dostupnu literaturu o životnom putu Svetoga Oca. Kao da mu je bilo poslanje proučiti, otkriti i razumjeti njegovo mladenaštvo, zanesenost glumom i kazalištem, obiteljske tragedije, rat i nacizam, da bi otkrio Gospodinov poziv u sebi.

Kao mladić, Vidovih godina, Vojtyla se odupirao, tražio je ispravne putove na svojim životnim raskršćima u ono strašno vrijeme rata, da bi kao zreli mladić odgovorio Gospodinu, zaredio se i postao svećenik. Kada je Sveti Otac napustio ovu suznu dolinu, Vid je radostan uskliknuo: »Fala Ti, Bože, više ga ništa ne boli! I... sad me on pozna! On zna da ja postojim i da volim glumiti kao što je on volio!« Više puta gledali smo autobiografski film o životnom putu Svetoga Oca i Vid je sve dublje proživljavao njegove nedoumice, poistovjećivao se s njegovim odlukama i prihvaćao njegove stavove. O svemu je tome razgovarao s župnikom i on ga je nakon jedne prelijepe recitacije Papinih »Triptiha« upitao: »Zar ne bi i ti, Vide, htio biti svećenik?« Tisuće pitanja koje je te večeri izgovorilo naše dijete, ostalo je u zraku ne zbog toga jer nismo znali odgovor, već stoga što smo ustuknuli pred poplavom Božje ljubavi koja se osjetila u zraku i koja je nosila našeg Vida.

U svoj svojoj poniznosti osjetili smo Božju snagu i jačinu Njegova poziva u Vidovom životu, u njegovom malenom srcu u kojem je žuborio planinski potok Božjeg milosrđa i svojom bistrinom i jasnoćom ocrtavao put.

Gospodin je pitao, naš je Vid odgovorio!

124

A tko će onda dati svećenika Vid nije rekao: »Pokušat ću«, ili, »Idem u sjemenište pa ću se kasnije odlučiti«. On je na svoj dječji način razdragano izrekao: »Želim biti svećenik!« »Sva moja ljubav prema glumi i kazalištu kao da ostaje uz put«, znao je reći, »a daleko naprijed vidim svjetlo i znam da je to Krist i da želim ići prema njemu.« Velika je bila župnikova radost i oduševljenje kada mu je Vid izrekao svoje želje i nakane, ali se njihov odnos nije bitno mijenjao.

Kroz cijelo svoje djetinjstvo, naše je dijete raslo uz svoga župnika i napajalo svoju dušu na njegovim lijepim riječima i nagovorima. Svako dijete pronalazi uzor u sredini u kojoj odrasta i iako je otac gradio s Vidom odnos pun ljubavi i povjerenja, Vidu je župnik bio jednako velik, ako ne i veći uzor od oca. Tata je znao pohvaliti, usmjeriti i podržati Vida, ali župnik je kršćanskom zauzetošću i ljubavlju duhovnog oca pratio naše dijete. U župnikovoj svećeničkoj i ljudskoj jednostavnosti naše je dijete prepoznalo svoj uzor. Na župnikovim postajama okusio je svu slast i svetost križa i svećeničkog poziva, na svjetlosti uskrslog jutra osjetio je silu ljubavi i pobjede dobra nad zlim. Bio je još uvijek malo, nestrpljivo dijete koje nije moglo dočekati da završi osmi razred i postane sjemeništarac. Usprkos radosti što mu je Bog dao u zadatak brinuti o još jednom duhovnom zvanju u župi, župnik je vrlo realno i odmjereno pripremao Vida na težak i zahtjevan put koji ga čeka u sjemeništu i Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Vida je to još više motiviralo da svoj osmogodišnji trud okruni dobrim uspjehom.

Bilo je to vrijeme njegove pripreme za sakrament svete potvrde i završetka osmoljetke. Bilo je puno oba125

Gabrijela Spes veza pred njim, ali i radosti i nestrpljenja. Čekao ga je ispit kršćanske zrelosti i dodir Duha Svetoga koji ga je trebao ojačati i ispuniti mudrošću. Pečat Duha Svetoga kao da je na trenutak umirio uzburkane vode njegovog mladenaštva i učvrstio temelje njegova zvanja.

Nije bilo teško razgovarati o njegovu zvanju i odlasku u sjemenište u krugu obitelji ili sa župnikom, ali je trebalo naoružati se i svjedočiti o Božjem djelu u sredini u kojoj smo živjeli. Mora postojati razlog zašto naša župna zajednica nije osamdeset godina odgojila svećeničko zvanje jer Gospodin je sigurno i tada pozivao. Mislim da su ljudi u okorjelosti svoga srca prečuli pozive i u zauzetosti za materijalno previdjeli Božje!

Jer kako inače objasniti činjenicu da jednoj duboko vjerničkoj i rodoljubnoj sredini u kojoj se poštivala baština i čuvala tradicija, ljudi od guste šume nisu vidjeli drveća? U borbi protiv komunizma i bezvjerskih nauka previše su pažnje posvetili vanjštini i običajima, a zanemarili osobni susret i doticaj Boga u svakodnevnom životu. Kad čovjek s čovjekom ne komunicira svakodnevno i ne otvori mu svoje srce, malo je vjerojatno da će se njihovo prijateljstvo održati. »Daleko od očiju, daleko od srca«, lijepo kaže narodna poslovica. Sličan je i naš odnos s dragim Bogom.

Ako se potpuno ne otvorimo i ne damo Mu beskrajno povjerenje, ne možemo osjetiti Njegovo bilo u našim srcima i Njegovo djelovanje u našim životima.

Naš odnos s dragim Bogom moguće je ostvariti očima molitve i duhom zajedništva, ali i osluškivanjem Božjih misli i prihvaćanjem Njegovih planova koje ima s našim životom. Drugi razlog neodaziva mladih ljudi u svećenički poziv je navezanost na materijalno. Lijepo je 126

A tko će onda dati svećenika kada je čovjek vrijedan i radišan, ali nije dobro kada se bogatstvo stavlja ispred Božjeg nauma te tako postane zapreka svećeničkom pozivu.

Upravo su ta dva razloga bila suprotstavljena Vidovom odazivu u našem mjestu, među ljudima s kojima smo živjeli. Može se govoriti o negativnoj reakciji i pokušaju odgovaranja Vida onih koji su bili daleko od vjere i nisu išli u crkvu i reakcija onih takozvanih vjernika koji su zauzimali važna mjesta u našim svetištima, a silno su se trudili Vida spasiti od »propasti«.

Nevezano uz obrazovanje ili posao kojim su se bavili, većina naših sumještana nije mogla shvatiti zašto bi naš Vid želio ići u sjemenište i biti svećenik, kada je pred njim, po njihovom mišljenju, bila sjajna glumačka budućnost. Za mnoge je to bila luda i nepromišljena odluka te su odlučili »urazumiti« ga. Govorili su mu da je to nepotrebna žrtva, da se naše mjesto želi ponositi njegovim glumačkim uspjesima i, napokon, da je previše lijep da se ne bi ženio i imao svoju obitelj.

Kada su primijetili da Vida ne diraju njihovi komentari, neki su se »dušobrižnici«, zaneseni mišlju da im je životno poslanje u posljednjem pokušaju spasiti naše dijete od propasti, okomili na našu obitelj. O, lude ljudske! Kako bi moglo propasti ono što Bog stvara, čuva i odgaja? Od naroda uzme da bi postavio na službu narodu!

Kad bismo na takve ljudske tlapnje znali odgovoriti protupitanjem: »A tko će onda dati svećenika?«, dobili bismo nesuvisle odgovore: »Neka svećenika daju oni koji su siromašni, koji imaju puno djece i koji se ne misle ženiti.« Blaženi Alojzije Stepinac jednom je prilikom rekao da je najveća opasnost za vjeru hrvatskog čovjeka ne127

Gabrijela Spes znanje. S neukim čovjekom može se lako manipulirati. Čovjek koji ne zna, lakovjeran je i povodljiv i nema čvrstog temelja na kojem bi gradio svoj karakter ili formirao svoj stav. Komunizam i bezboštvo koje je vladalo našim krajevima učilo je naše generacije egoizmu i hedonizmu, popunivši tako prazninu koju je trebao ispuniti Božji nauk. Rušenjem tog bezbožnog poretka postojala je nada da će se ljudi prikloniti Bogu i Božjim zapovijedima. Doista, Berlinski je zid davno srušen, ali nam još uvijek njegova prašina nagriza oči i ne vidimo jasnom bistrinom sliku ovoga ludog svijeta. Mnogobrojni su vjernici, u želji da osjete sve slasti demokracije, još više podlegli zamkama materijalnog i svjetovnog zadovoljstva. Tako su se regrutirali »učeni« farizeji koji su uz završene partijske škole položili i užurbane tečajeve vjerskog nauka, pa su si uzeli za pravo dijeliti lekcije. Nakane su im bile daleko od Boga, a srca su im se usalila od silnog samoreklamiranja svoga rodoljublja i hrvatstva. Njima su bile upućene riječi Blaženika jer u svoj svojoj učenosti nisu znali odvojiti bitno od nebitnog. Još i gore, poput kakvih utvara sablažnjavali su iskrenu i nevinu dječju dušu.

Kada smo se uz pomoć Božju i uz župnikove savjete oduprli prvom udaru, slijedila je druga »ofenziva«.

Oni koji su dobro poznavali moju ljubav prema Crkvi i zauzetost za župni pastoral, koji nisu razumjeli ili nisu htjeli razumjeti moj trud oko molitvenih pokreta koje smo pokušavali ucijepiti u živo stablo župe, zaključili su da naše dijete ide u sjemenište zato što je to moja želja. »Vid je«, govorili su, »dijete koje je mama nagovorila.« Ne može mene nitko toliko povrijediti koliko mu ja mogu oprostiti, ali bila je to sol na ranu koja je 128

A tko će onda dati svećenika tek trebala prokrvariti. »Želim ga se riješiti. Zato ga guram u sjemenište!«, govorili su, »da bi mogla po cijele dane moliti u crkvi i hodati po molitvenim skupovima.

Svaka bi normalna mama zabranila svome djetetu da s petnaest godina napusti rodni dom«, govorili su oni koji nisu imali mira u svome srcu niti su mogli osjetiti ljepotu rasta Božjeg poziva koji je niknuo u srcu našeg Vida.

Budući da mi srce tada nije puknulo, vjerujem da će još kucati dugo u danima svećeništva moga djeteta jer Gospodin ništa ne čini bez razloga. U tim trenucima tjeskobe i patnje, poniženja i osude ponovo sam bila jako blizu Gospodinu. Gotovo sam osjetila kako mi uzima mač riječi s mojih usana i smiruje oluju u mojim mislima. Kad sam shvatila kako je veliki ponor između mene i tih ljudi koji su me tako ružno klevetali, nisam više imala potrebe ništa govoriti niti se opravdavati.

Stisnula sam se pod Marijin plašt pokisla i neshvaćena od svojih najbližih, ostavljena u procijepu između Vidovog odlaska od kuće i silne želje da ga očuvam uz sebe.

Držali smo se suprug i ja zajedno kao dva brodolomca, svjesni da ne smijemo učiniti ni jedan korak unatrag i da moramo biti potpora našem djetetu. Presahnule su moje suze i izgubile se riječi s naših usana, a na svjetioniku je stajao naš prijatelj župnik i jedino smo s njim komunicirali. On je Vida odveo na upis. Sa župnikom smo kupovali stvari koje su mu bile potrebne za sjemenište, s njime smo plakali, s njime se veselili.

Svakim je događajem Vid bio bliže sjemeništu i svom odlasku iz rodne kuće, a mi smo se trudili zajedničkim objedima i druženjima dati cijeloj situaciji pečat dosto129

Gabrijela Spes janstva i ponosa. U to je vrijeme bio kod nas župnikov nećak. Bio je sjemeništarac prve godine i ispunjao nas je nadom i utjehom, a Vidu je bio veliki poticaj. Opet nas je Gospodin iznenadio, bilo je potrebno samo čitati znakove i dati se voditi!

Posredstvom tog dragog, marljivog mladića koji je sam bio u potrebi, Gospodin je naše poglede ponovo usmjerio na bitno. Ljeto je doslovce preletjelo i bližio se Vidov odlazak. Na svaki komadić njegove robe koji sam mu pripremala za sjemenište morala sam našiti broj kako mu se roba u pranju ne bi izgubila. Posteljinu, ručnike, majice i hlače s neskrivanom sam ljubavlju uredila i nebrojeno puta rukom prešla preko njih kao da sam tako željela zadržati povezanost sa svojim sinom. Nisam plakala, samo bi me tuga ponekad preplavila i stisnula mi grlo, a tada sam znala nizati Zdravo Marije nesvjesno savijajući prste, jer nisam mogla zbog posla držati u rukama ružarij krunice. Osjetila sam da obruč oko srca popušta i da mi krv ponovo teče žilama.

Znala sam da me moje dijete treba i da moram čuvati svoju tjelesnu snagu jer me čekalo još puno napora.

Vid je vidio moje suze pomiješane s ljubavlju i ponosom jedne obične, slabe mame te mi znao reći: »Nemoj biti tužna kada sam ja sretan! Tvoja mi je suza ruka na plugu koja me zadržava i veže za dom. Pomogni mi, mama, da budem dostojan Božjeg poziva!« Samo Bog zna koliko sam se puta u danima naše odvojenosti uhvatila tih riječi kao utopljenik i koliko sam puta zbog te Vidove molbe bila jaka, a srce mi je plakalo. Osjetila sam što znači osloniti se na Božja ramena, razumjela sam što znači biti slab, a biti jak jer bez Božje pomoći ne bih mogla izdržati.

130

A tko će onda dati svećenika Bilo je trenutaka u tim danima pred Vidov odlazak kad nisam mogla zaustaviti suze, kada sam imala potrebu svakodnevno ići na svetu misu i u molitvi i svetoj euharistiji tražiti snagu i utjehu. Pokušala sam biti dostojna poziva koji je bio upućen mojem djetetu, ali prevagnula je u mojoj svijesti samo mala, nesigurna mama od koje je Gospodin tražio da oslobodi svoje dijete od navezanosti na dom, na roditeljsko ognjište, na mjesto gdje se rodilo i proživjelo svoje djetinjstvo.

Bila mi je potreban razgovor, tražila sam utjehu i podršku, a ljudi kao ljudi, daju koliko su primili i koliko mogu razumjeti, razumiju. Nije svima isto dano.

Onome kome je više dano, više se od njega očekuje.

Bilo je onih koji su sa mnom molili, i iako me nisu mogli razumjeti, osjećala sam njihovu blizinu i podršku.

Oni su bili melem mojoj rani i velika podrška. Neki su mislili da će me utješiti ako mi kažu da će se Vid predomisliti i vratiti kući pa su znali reći: »Glavno je da završi gimnaziju. Dobit će vrhunsko obrazovanje, a četiri godine nisu puno, možda se predomisli i vrati.« Imala sam potrebu kriknuti od jada i nemoći, ali su mi suze oduzele glas.

Možda je u dijelu moje svijesti postojao i strah da će me još jače ismijati ako im povjerim svoje žarke želje i molitve dragom Bogu − ja ne želim da se vrati kući, želim ga vidjeti na oltaru. Učinila mi se presmiona ta izjava i zato sam je radije u poniznosti srca i duše povjerila Gospodinu sjećajući se Njegovih riječi upućenih pravedniku: »Ne boj se, samo vjeruj.« Znam da je Gospodin čuo moj vapaj, osjećala sam to po miru koji bi na trenutke zavladao mojom dušom. Sklupčala sam se na Njegovom dlanu kao malo, ranjeno i uplašeno dijete.

131

Gabrijela Spes Zar bi bilo pošteno ne uzvratiti svome Stvoritelju ičim manje nego potpunom i iskrenom ljubavlju kao odgovorom za sva dobra kojim je mene i moju obitelj tako velikodušno podario?

On je znao moje misli − željela sam svoje dijete, koje volim više od života, pustiti u potpunosti, pustiti u srcu i ne biti zapreka njegovom svećeništvu. Kao da sam ponovo morala prekinuti pupčanu vrpcu koja me povezivala s njim, kao da sam se morala odreći dijela sebe i podijeliti svoje srce na pola. Vidove misli, osjećaji, ljubav i prijateljstvo bili su kao mladica izrasli na panju koje sam njegovala i uređivala, a sada ih morala otkinuti od sebe.

Koliko god sam čeznula taj divan cvijet, dušu svoga djeteta, ubrati i dati Gospodinu, strašno me pekla rana njegova odlaska. Moja bol bila je puno veća nego u trenucima kada je dolazio na ovaj svijet jer sam ga tada iščekivala, a nisam poznavala. Sada kada sam znala svaku njegovu misao i dijelila s njime njegove osjećaje, morala sam se odijeliti od njega.

Svakome je njegovo dijete nešto posebno i iznimno, i kao što mi je mlađi sin bio mali miljenik Božji koji je usisavao sve moje fizičke i psihičke trenutke i želio me imati samo za sebe, Vid je bio dijete koje je ispunjavalo i neprestano se davalo. Sva moja majčinska ljubav ne može se mjeriti s ljubavlju koju mi je kao dijete poklanjao, s pažnjom i brižnošću koju je prema meni posebno gajio. Njegovali smo jedan poseban odnos, izmjenjivali smo misli i dijelili osjećaje te voljeli puno razgovarati. Mogli smo satima razgovarati o Bogu, čitati Sveto pismo i časoslov. S posebnom smo se nježnošću odnosili prema Majci Božjoj, pisali joj poruke, pjevali joj pjesmice i znali joj se u teškoćama potužiti.

132

A tko će onda dati svećenika Uvijek sam nastojala biti kraj njega, a Vid je znao da bih i gore okrenula i brda premjestila ako bi to bilo za njegovo dobro. S nepunih petnaest godina moje je dijete bilo meni, ne samo doraslo, nego me znalo i savjetovati. Kada sam pustila misli na površinu i realno odmjerila situaciju, postalo mi je jasno da ću se njegovim odlaskom morati svega toga odreći, da ću ga vidjeti jednom mjesečno i da će biti sam. Kada bude bolestan, ja neću moći biti kraj njega!

Kao što se utopljenik pokušava uzdignuti iznad površine vode da bi mogao udahnuti zraka, tako je i mene molitva u svoj svojoj smetenosti i boli održavala na životu. Gospodin bi uvijek nekoga poslao tko bi me riječju ili postupkom ohrabrio. Najdraži su mi bili pokušaji mladih koji su stasali u našoj župi. »Imate nas, niste sami«, znali su mi reći, a moja je duša primila infuziju Božje ljubavi u prijateljstvu i podršci tih divnih mladih ljudi. Čak mi se ponekad znalo činiti da izmišljaju načine kako bi se družili sa mnom samo da lakše prebrodim Vidov odlazak.

Suprug je na svoj, »muški«, način proživljavao Vidov odlazak. Bila je to mješavina ponosa i zahvalnosti što je Gospodin uistinu pokucao na vrata našeg doma i odabrao sebi radnika. Zahvalna sam Bogu na daru supruga koji je u tim važnim trenucima za našu obitelj, a najviše za budućnost našega sina, znao naći mjeru. Na moje je suze odgovarao poljupcima, na moje, možda i bezrazložne majčinske strahove, odgovarao je utjehom i jačao moju vjeru. Svojim smislom za humor znao je najteže trenutke učiniti smiješnima. U jednom sam se trenutku sjetila razgovora čovjeka i Boga u kojem čovjek pita Gospodina gdje je bio u njegovim najtežim 133

Gabrijela Spes trenucima u životu. »Nigdje nije bilo Tvojih stopa, zašto nisi bio kraj mene kada sam te zvao i kada mi je bilo teško?« A Bog mu je odgovorio: »Mojih stopa nema zato što sam te nosio!« Mene Gospodin nije nosio sam, pomogao mu je moj dobri i vjerni suputnik koji mi je obećao vjernost do kraja života. I ja njemu!

134

Pogovor

Odgajati mladoga čovjeka danas teška je i odgovorna zadaća ne samo za roditelje toga djeteta nego i za školu, za Crkvu i za cijelo društvo. Jer vrijeme odgoja i odrastanja je s jedne strane povlašteno vrijeme, a s druge strane vrijeme obremenjeno odgovornošću da se kroz odgoj mladome čovjeku pomogne i da ga se usmjeri kako bi stekao dobre navike koje će mu kasnije koristiti u životu. Odgoj je svakako zahvat u ponašanje i način života mladoga čovjeka. Ima jedna izreka koja kaže da se drvo savija dok je mlado, a savija se ne zato da bi ga se uništilo nego da postane još čvršće i da postane još sposobnije za rast. Analogno tome možemo reći da je odgoj također jedan način »savijanja« kako bi mladi čovjek postao čvršći, spretniji i spremniji za sva očekivanja, izazove koje život donosi sa sobom.

Spomenuo sam savijanje drveta, kod tog savijanja treba biti jako oprezan da se drvo previše ne savije i da ne pukne. Prenesimo to sada na odgoj. Odgoj je također »savijanje« i tu je potrebna osjetljivost i pažnja da mladi čovjek kojega se odgaja ne »pukne«, potrebno je promatrati kako čovjek reagira na neke poticaje te u skladu s tim reakcijama i postupati. To nije uvijek lako i potrebna je velika opreznost da se čovjeka ne slomi i 167

Gabrijela Spes ne uništi. U odgoju također treba biti pažljiv i na želje, potrebe i sposobnosti mladoga čovjeka kako bi ga se i na taj način moglo što bolje usmjeriti u životu. Naravno, nije dobro popuštati i udovoljavati svim željama mladoga čovjeka.

Prvu i najvažniju ulogu u odgoju mladoga čovjeka ima obitelj, na osobit način njegovi roditelji, i ta je uloga od neprocjenjive važnosti. Nitko djetetu ne može pružiti ljubav i razumijevanje kakvo mu može pružiti upravo otac i majka. Nažalost, činjenica je da su danas mnoge obitelji razorene, mnoge obitelji se nalaze u situaciji koja je teška i u kojoj se ne snalaze. Roditelji se ponekad »izgube« u svojim brigama i poslovima, izgube se u raznim savjetima i utjecajima koje na njih ima društvo, a zaborave na dijete. Pred roditelje dolaze mnogi izazovi s kojima se često nisu kadri suočiti, odnosno misle da se s time ne mogu suočiti. Mnogi su izazovi i ponude današnjega modernoga svijeta koji se nude mladome čovjeku, a mladi ih čovjek ne zna ocijeniti, ne zna odabrati što je dobro za njega, a roditelji često nemaju vremena. Često roditelji nažalost nemaju vremena za djecu, nemaju vremena za druženje i razgovor, a to je toliko potrebno jer jedino kroz razgovor i druženje mogu prepoznati probleme i poteškoće svoje djece i na taj ih način savjetovati i usmjeravati na dobro.

Odgajati, usmjeravati na dobro nije lako. U odgoj neke osobe potrebno je dati cijeloga sebe. A ljudi danas, nažalost, nemaju vremena ni za same sebe, a kamo li za druge. Isto tako današnji je čovjek nestrpljiv, želio bi da sve dobije odmah i sada. A kad se to ne ostvari, diže ruke od svega, povlači se tamo gdje je lakše i gdje je 168

A tko će onda dati svećenika manje odgovornosti. U životu je često potrebno uložiti veliki trud i ako ne uspijemo otprve, potrebno je pokušati opet i opet. A današnji čovjek često nema snage za to nego radije digne ruke od svega i prepusti se bezvolji. Najlakše je reći tu se ništa ne može, dižem ruke. Da je Krist rekao: »Ja ne mogu nositi križ«, mi nikada ne bi bili spašeni. Zato je potrebno uložiti trud, pokušavati uvijek iznova i rezultat sigurno neće izostati.

Vrlo važnu ulogu u odgoju mladoga čovjeka ima i škola kao mjesto odgoja, ali i obrazovanja. Kroz školu mladi čovjek stječe nova znanja, ali isto tako škola bi trebala u mladome čovjeku produbljivati ono što je poprimio u svojoj obitelji. Kroz svoje školovanje mladi se čovjek priprema za svoje buduće zvanje, usvaja sposobnosti koje će mu služiti u izvršavanju njegovih radnih obaveza, razvija osjećaj za odgovornost koju je već poprimio u obitelji, razvija svoje osjećaje za pravednost, za dobro, za lijepo, za istinito... Kroz školu mladi čovjek razvija i prijateljstvo sa svojim vršnjacima s kojima dijeli iste brige i probleme, tuge i radosti, poraze i uspjehe. Zato škola ne smije biti samo mjesto intelektualnog razvoja i napretka nego i mjesto ljudskog i afektivnog sazrijevanja.

I konačno, važnu ulogu u odgoju djeteta danas ima društvo. Gledajući današnje moderno vrijeme, mladome čovjeku sa svih strana dolaze razne ponude. Pogledajmo samo televiziju, internet, časopise..., svi nude laka rješenja, svi nude odgovore na pitanja koji često ne mogu zadovoljiti mladoga čovjeka. Velika je odgovornost na društvu, a i na Crkvi, jer kakve ćemo ljude odgojiti takvo će nam biti društvo kroz nekoliko godina.

169

Gabrijela Spes Kroz ovu knjigu autorica nam želi dati jedan dar, želi podijeliti s nama svoje bogato iskustvo odgoja. Na početku nam progovara o iskustvu odgoja kakvim su je odgajali njezini roditelji u skromnosti i toplini malog zagorskog sela. Ti roditelji, iako neuki, znali su na svoju djecu prenijeti i dobrotu i poštenje i blagost, ali i odgovornost. Nisu imali veliko intelektualno znanje ali su imali mudrost i dobrotu koja se stječe životom, koja se stječe na koljenima pred Gospodinom. Toplina roditeljske ljubavi u malom zagorskom selu ostavila je traga na autoričin život te je ona tu toplinu i dobrotu također prenijela na svoju djecu. Sve ono lijepo i toplo ozračje zagorskoga doma autorica je ponijela u svom srcu kroz život, kroz svoje srednjoškolsko obrazovanje, kroz prvo zaposlenje pa onda u brak sa svojim suprugom, a zajedno s njime i u svoju obitelj koju su zajedno gradili upravo kroz dobrotu, toplinu, zajedništvo, a sve to u neizmjernom povjerenju u Gospodina i Blaženu djevicu Mariju. Donoseći iskustva svojega života autorica nam na više mjesta u knjizi donosi trenutke kada nisu naišli na razumijevanje svoje okoline, svojih bližnjih. Kada su ih smatrali čudacima, kada su ih pokušali ismijati, kada su se čak osjećali odbačeni i napušteni od svih i kada je okolina tažila da svoj život i svoju obitelj obliku po nekim stereotipima. Često su ti pritisci bili pomalo i zli, često nisu bili drugo nego izraz zavisti ili nerazumijevanja, izraz stereotipa u koje se autorica i suprug nisu nikako htjeli uklopiti, nego su htjeli graditi svoju obitelj onako kako su osjećali da je to najbolje za njih i njihovu djecu.

Takvi trenuci napuštenosti i prijezira bili su vjerujem najteži u životu ove obitelji. No, Gospodin se uvi170

A tko će onda dati svećenika jek pobrine za one koji se u Njega pouzdaju i koji mu predaju svoj život i povjerenje. Kako nam navodi autorica u njihovoj župi bio je svećenik koji ih je razumio, koji im je bio podrška i koji je uvijek imao toplu riječ za njih. Isto tako, tu je bilo nekoliko drugih obitelji koji su zajedno kroz druženje, molitvenu zajednicu, razgovore i slične ideale i svjetonazore razmjenjivali svoja iskustva i jedni drugima bili potpora.

Kroz odgoj svoje djece, autorica i suprug pokušali su djeci predati sve ono što su oni primili od svojih roditelja, bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje. U toplini obiteljskoga doma, radosno su odgajali svoju djecu i ugrađivali u njih sve vrednote koje će ih krasiti u njihovome životu. Djeci su pružali svu svoju ljubav, jer kako nam navodi autorica na jednome mjestu: »...nema boljeg i učinkovitijeg lijeka od ljubavi koju si dajemo u obitelji.« Uz ljubav koju su pružali svojoj djeci roditelji su ima pružali i odgoj u vjeri i pouzdanju u Gospodina i Blaženu Djevicu Mariju. Djeca su promatrajući svoje roditelje, njihovu pobožnost i molitvu i sami slijedili primjer svojih roditelja.

Tijekom školovanja, jedan od autoričinih sinova pokazivao je osobiti talent za glumu. Mnogi su mu predviđali sjajnu glumačku karijeru. Mnogi su ga htjeli »odvojiti« od obitelji, pridobiti ga za sebe, »proizvesti« sebi glumca koji bi bio na ponos njihova mjesta, a kada bi se gluma potrošila tada bi ga odbacili kao što se to mnogima danas događa. No, roditelji su se trudili na svaki način sačuvati svojega sina, nastojali su u njemu razviti osjećaj poniznosti, samozatajnosti i skromnosti u čemu su i uspjeli. Svoje sinove doživljavali su kao izuzetni dar Božji, te su se trudili da u njihovome od171

Gabrijela Spes goju učine sve ono što će biti najbolje za njih. Ono što im je stalno bili pred očima i u mislima je bilo to da se odgovorno ponašaju prema svojemu djetetu kojega im je Stvoritelj povjerio na odgoj.

Najveća radost za roditelje je bila kada je njihov sin odlučio poći u Sjemenište, kada je odlučio posvetiti svoj život gospodinu i biti u Gospodnjim rukama sredstvo koje će ljude dovoditi Gospodinu. Mnoga su se pitanja javljala u njihovim mislima, ali ako je to Božja volja prihvatit će je radosno i svojega sina dati kao dar Gospodinu, neka ga Gospodin vodi u njegovu životu.

Kao i uvijek u životu, opet su se pojavili „brižni“ ljudi koji su svakako htjeli toga mladoga čovjeka, pozvanoga od Gospodina, odvratiti od puta Gospodnjega.

Ali kada Gospodin zove, Njegov glas ne mogu zastrti ni drugi glasovi ni buka ovoga svijeta, Njegov poziv je jasan i glasan.

Vida sam upoznao kada je došao na upis u sjemenište, bio je to radostan dječarac, razgovorljiv i bistar.

Vrlo brzo se uklopio u život Sjemeništa. No, kao i u svakome životu i ovdje su se pojavili određeni problemi koji su sa sobom nosili i određene strahove. Naime, Vid je imao problema sa svladavanjem školskoga gradiva, no njegova upornost, njegova zauzetost i njegova želja za ostvarenje cilja bila je tolika da je prevladao sve probleme i uspješno završio svoje školovanje u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. U svojem sjemenišnom životu Vid je razvijao svoje talente i kada je god to bilo potrebno pokazao je svoju zauzetost i brigu za rast i napredak sjemenišnoga života. Najveća podrška su mu bili njegovi roditelji, njegov župnik, prijatelji ali i odgojitelji u sjemeništu s kojima je izgradio odnos povje172

A tko će onda dati svećenika renja i poštovanja. Vjerujem, da bi nam sam Vid mogao potvrditi da se do ni jednog uspjeha ne dolazi bez muke, ali da se muka isplati.

Ovdje bih naglasio riječi koje je u ovoj knjizi napisala Vidova majka: »Mi smo odgojili sjemeništarca!

Nismo pohađali školu roditeljstva, podučavali smo se u školi evanđelja i vjerovali da samo Bog čini velika djela.

Mi smo samo male glinene posude, krhke i lomljive, ali uvijek na usluzi Božjeg svemoćnog plana...« Neka nam u našoj domovini bude više takvih obitelji koji se žele dati na raspolaganje Gospodinu, koji žele biti glinene posude na usluzi Gospodinu. Koji neće žaliti svoju djecu, koja su im dar od Boga, opet darovati Gospodinu, upravo onako kako je autorica ovoga dara Gospodinu darovala svojega sina kako bi i on postao pobožan i vrijedan radnik na njivi Gospodnjoj, na ponos svojih roditelja, svoje Crkve i svoje domovine.

Neka i ova knjiga bude na korist i pomoć mnogim roditeljima koji se boje svoju djecu darovati Gospodinu, neka im bude ohrabrenje u njihovom odgoju kako bi svoju djecu odgojili tako da zaista čista i iskrena ljube Gospodina i bližnjega svoga, i ako ih Gospodin pozove da mu se spremna srca odazovu kao što je to učinio Vid. Ivan Gretić, rektor Međubiskupijskog sjemeništa

173

A tko će onda dati svećenika

sadržaj

Prvo poglavlje TKO SAM I KAMO IDEM........................................ 5 Drugo poglavlje OBITELJ − MOJE PRVO POSLANJE.................. 13 Treće poglavlje RODITELJSTVO....................................................... 23 Četvrto poglavlje NAŠ ŽIVOT S VIDOM ........................................... 39 Peto poglavlje VID DOBIVA BRATA.............................................. 57 Šesto poglavlje VID KREĆE U ŠKOLU........................................... 75 Sedmo poglavlje VIDOVO ŠKOLOVANJE....................................... 93 Osmo poglavlje ISPIT KRŠĆANSKE ZRELOSTI.......................... 111 Deveto poglavlje ODLAZAK U SJEMENIŠTE................................. 135 Život u sjemeništu.............................................. 147 Matura................................................................. 161 Pogovor.............................................................. 167 175

Gabrijela Spes

Svjedočanstvo jedne majke

Iskrena i topla ispovijest majke jednog sjemeništarca, u kojoj opisuje život svoje obitelji, prožet ljubavlju, odgoj svoje djece u vjeri i pouzdanju u Gospodina i Blaženu Djevicu Mariju, »rađanje« i podržavanje svećeničkog poziva kod jednog od njezinih sinova, ali i teške trenutke na tom putu, kada nisu naišli na razumijevanje svojih bližnjih.

Neka i ova knjiga bude na korist i pomoć mnogim roditeljima koji se boje svoju djecu darovati Gospodinu, neka im bude ohrabrenje u njihovom odgoju kako bi svoju djecu odgojili tako da zaista čista i iskrena ljube Gospodina i bližnjega svoga, i ako ih Gospodin pozove da mu se spremna srca odazovu.

Iz pogovora vlč. Ivana Gretića, rektora Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu

A tko će onda dati svećenika Svjedočanstvo jedne majke

Gabrijela Spes

A tko će onda dati svećenika

A tko će onda dati svećenika

Gabrijela Spes

ISBN 978-953-241-334-2

www.glas-koncila.hr

Cijena: 90 kn

Glas Koncila