Drugačija povijest by Glas Koncila

Drugačija povijest Povijesni feljtoni Tomislava Vukovića dragocjen su doprinos osvjetljavanju pojedinih kontroverznih povijesnih tema, doprinos dovođenju u pitanje svjesno i smišljeno konstruiranih mitova i ideologiziranih i politiziranih interpretacija. Specifičnost je Vukovićevih povijesnih feljtona što u njima, ni kad polemizira, ne širi nesnošljivost ili mržnju već poziva na traženje i prihvaćanje istine jer jedino istina može biti pravi, zdravi temelj skladnoga društvenoga života u pluralnoj Hrvatskoj. Stoga je logično da su povijesni feljtoni u Glasu Koncila veoma čitani, njihovim udruživanjem u knjigu znatno im se produžuje vijek trajanja, a puni njihov smisao bit će ostvaren kad istina koju donose postane vlasništvo i dio svijesti većine u hrvatskom društvu.

Drugačija povijest

Tomislav Vuković

Sljedbenici, potomci i pobornici partizansko-komunističke interpretacije povijesti još uvijek grčevito, sustavno i žilavo primjenjuju kriterije plemenske historiografije, po kojoj je sve »iz našega plemena« pobjedničko, plemenito, progresivno, demokratsko i proeuropsko a »iz tuđega plemena« nazadno, poraženo, retrogradno, zločinačko, nedemokratsko i protueuropsko. Međutim, danas je već svima oslobođenima od ideološke uskogrudnosti jasno kako pobjednička povijest nije nikakvo jamstvo objektivne i istinite povijesti. Stoga ova knjiga govori o drugačijoj povijesti, u spomenutom interpretativnom smislu, od službene, partijske, uskogrudne, prevladavajuće, jedino dopuštene, koja je bila nametnuta desetljećima hrvatskome narodu i vladala nad njime.

Tomislav Vuković

Iz predgovora Ivana Miklenića

(o Srbu, Jasenovcu, Glini...) ISBN 978-953-241-340-3

www.glas-koncila.hr Cijena: 250 kn

Tomislav Vuković

Drugačija povijest

(o Srbu, Jasenovcu, Glini...)

Tomislav Vuković

Drugačija povijest (o Srbu, Jasenovcu, Glini...)

Izdavač: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb, Hrvatska Tel.: 01/4874 315; faks: 01/4874 319 E-pošta: prodaja@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za izdavača: Stjepan Pogačić Biblioteka: Hrvatska povjesnica. Knjiga 8. Urednik: Ivan Miklenić Jezično uređenje: Domagoj Grečl Grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Tiskano u srpnju 2012. ISBN 978-953-241-340-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 810649

Tomislav Vuković

Drugačija povijest (o Srbu, Jasenovcu, Glini...)

Glas Koncila Zagreb, 2012.

Tomislav Vuković

Drugačija povijest Sadržaj

Predgovor .............................................................................................................7 I. UZ PORUKU HRVATSKOGA PREDSJEDNIKA IVE JOSIPOVIĆA O KAPI PARTIZANKI.................................................................................................... 11

Četnički zločini s kokardom i petokrakom na glavi..............................17 Za Hrvate zlokobna kombinacija dviju ideologija.................................21 Kamo su »nestale« trudnice iz logora Vitkring?....................................25 Djeca u strategiji ubijanja potencijalnih neprijatelja............................29 »Dignuti sposobne za vojsku ispod 18 godina«.....................................33 Partizani su pobili cijeli razred sjemeništaraca......................................38 Djeca ubijena zbog »krivnje« roditelja i braće.......................................43 »Prekomjerni ponos oznaka je sitne duše«.............................................47

II. ULOGA SUBNOR-A U STVARANJU JASENOVAČKOGA MITA................ 51

Antifašistički borci krivi su za »700.000 žrtava u Jasenovcu«............53

III. JASENOVAČKI LOGOR IZMEĐU MANIPULACIJA I KRIVOTVORINA......................................................................................................... 59

Žrtve u neinteligentnoj političkoj promidžbi.........................................61 »U logoru je bilo 2500-3000 zatvorenika«..............................................67

IV. PRILOZI RASPRAVI O BROJU JASENOVAČKIH ŽRTAVA.......................... 73

Židovi iz Bačke i Banata nisu odvođeni u Jasenovac............................75 Može li se vjerovati četniku – pukovniku JNA?.....................................81

V. DOKUMENTI MEĐUNARODNOGA CRVENOG KRIŽA O NDH.............. 87

Demistifikacija crno-bijele historiografije?!............................................89 Ljekarna za zatočenike Jasenovca i Stare Gradiške...............................95 »Izgledaju dobro, ali odjeća je oskudna«...............................................101 »Trude se koliko je moguće poboljšati situaciju«!...............................107 Nadbiskup Stepinac u Schmidlinovim izvješćima..............................113

VI. FOTOKRIVOTVORINE O JASENOVAČKOME LOGORU........................ 119

Manipuliranje fotografijama u formiranju javnoga mnijenja............121 Kako je Slovensko primorje dospjelo u Jasenovac?.............................127 Od nepoznatoga mjesta preko Like i Hercegovine do Jasenovca.....132 Kako je partizanski masakr pripisan ustašama....................................137 Kako je »titovka« zamijenjena ustaškom kapom.................................142 Opisi fotografija s unaprijed zadanim ciljem.......................................147 Besramno manipuliranje dječjim stradanjima.....................................151

VII. »USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« – POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT............................................................................ 159

Zatiranje misli o hrvatskoj samostalnosti?...........................................161 Preslikana shema zločina..........................................................................167

Enigma jedanaest datuma!.......................................................................173 Perverzna matematička progresija.........................................................179 Unaprijed pripremljeno svjedočenje!?...................................................185 »Živio Poglavnik!« – »Dolje Pavelić!«....................................................191 Historiografski »ćorak« krivotvoriteljskog ureda................................197 Manipulacije Žužekovim svjedočenjem................................................203 Oklevetan »Milosrdni Samaritanac Banije«.........................................209 Sramotne manipulatorske stranice.........................................................215 »Pouzdani« svjedoci »rekla-kazala«.......................................................221 Jednak optužuje nadbiskupa Stepinca!..................................................226 Krivotvorene fotografije u službi mita?.................................................232 Iskonstruirana i nametnuta priča(?).......................................................238 VIII. ŠOKANTNO KAZIVANJE NEKADAŠNJEGA DJELATNIKA OZNE.................................................................................................... 245

»Zašto nas nedužne ubijate?«..................................................................247 Koliko se »nepoćudnih« Hrvata nije vratilo iz JNA?..........................253 Kamen oko vrata i za »potencijalne« protivnike.................................259 »Pali su pod zrnom strojnica pjevajući vjerske pjesme«....................266 »Samo slobode nije bilo!«.........................................................................272 »Protudržavni« su jer su nešto rekli, pjevali.........................................278 »Članci i knjige o Golom otoku zaostaju za stvarnosti«....................284 »Ivu umalo što nije Udba ščepala za vrat«............................................291 Crkvena pomoć svima koji se nisu mirili s jednoumljem..................297

IX. PARTIZANSKO KRIVOTVORENJE HRVATSKE POVIJESTI.................... 305

Nazorovi sudovi za uklanjanje ideoloških neistomišljenika..............307 Kako je »izgubljeno« svjedočenje o nadbiskupu Alojziju Stepincu........................................................................................313 »Nadbiskup Stepinac slao mi je bjegunce Srbe i Židove«..................319 Optužnica sastavljena nakon pogubljenja............................................325 Sve su žrtve »zločinci«, a počinitelji zločina »heroji«?.......................331 Odbijeni svi svjedoci obrane...................................................................337 Postoji li veza Stepinac-Ružić-Bubanj u spašavanju Židova?!...........343

X. DOKUMENTI SUBNOR-a O HRVATSKOJ SAMOSTALNOSTI I KATOLIŠTVU....................................................................... 349

Gospodo predsjednici, tko prekraja povijest?......................................351 Gospodo predsjednici, nekima je mučnina!.........................................357 Gospodo predsjednici, je li vam stalo?..................................................364

XI. KOMUNISTIČKI ZAPISNIK – ZRCALO ISTINE O HRVATSKOJ PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI...................................................... 371

Protiv Papina pozdrava »Dragi Hrvati!«................................................373

Pogovor .............................................................................................................381

Sadržaj 6

Predgovor Ivan MikleniÄ&#x2021;

Tomislav Vuković

Drugačija povijest

ok mediji u današnjoj Hrvatskoj jedva pružaju prostor temama iz hrvatske povijesti – i to uglavnom kad se pojedini povijesni momenti prizivaju u svijest iz ideoloških, političkih ili politikantskih razloga – Tomislav Vuković konstantno na stranicama Glasa Koncila uređuje i najčešće ispisuje nizove povijesnih feljtona s jedinim ciljem: traganje za istinom. Zahvaljujući novim naraštajima mladih povjesničara u današnjoj Hrvatskoj, na znanstvenoj i stručnoj razini krajnje seriozno objavljuju se izvori i istražuju zbivanja od četrdesetih godina do kraja 20. stoljeća – no to najčešće ne dolazi u najšire krugove javnosti. Istodobno u Hrvatskoj su na djelu poslenici koji se bave interpretacijom hrvatske povijesti kako bi afirmirali i učvrstili pojedine mitove i tendenciozne prikaze kako su u biti formulirani još u komunističkoj i jugoslavenskoj historiografiji – i tim su poslenicima i njihovim uracima mediji veoma otvoreni. U okolnostima u kojima se uglavnom nepristrana znanstvena otkrića prešućuju i marginaliziraju i u kojima se pretežno ideologizirana i politizirana interpretacija povijesti popularizira, otvara se velika potreba populariziranja vjerodostojne, nepristrane i objektivne hrvatske povijesti. Premda je ta potreba vrlo hitna, nakon više od 60 godina čekanja, njezinom ispunjenju prethodi dugi proces koji je nezaustavljiv, jer istina je nepobjediva, i u kojem je važan i vrijedan svaki doprinos. Jedan od takvih doprinosa, bez sumnje, predstavljaju i povijesni feljtoni koje objavljuje Glas Koncila, a od kojih je jedanaest iz razdoblja od siječnja 2006. do listopada 2010. godine autor Tomislav Vuković sabrao u ovu knjigu koju je naslovio »Drugačija povijest«. Premda se mnoge od tema, u knjigu sabranih feljtona, više ili manje dotiču i hrvatske crkvene povijesti, ipak bi u stvarno demokratskoj državi s poštivanjem pluralnosti sve te teme trebale biti dostupne i prezentirane najširoj hrvatskoj

javnosti kroz društvene medije. No, budući da društveni mediji uglavnom ne daju prostora za takve povijesne feljtone, dužnost je Glasa Koncila – želi li stvarno biti u službi općega dobra hrvatskoga naroda i istine o prošlosti hrvatskoga naroda – dati prostor takvim temama. Glas Koncila spremno i s radošću odvaja prostor za takve teme, premda bi bio sigurno sretniji kad bi u Hrvatskoj postojali politička volja, društvena svijest i društveni mediji koji bi udovoljavali opravdanoj i neupitnoj potrebi hrvatskoga naroda za istinom o svojoj prošlosti. Tomislav Vuković svojim povijesnim feljtonima obogaćuje katolički tjednik Glas Koncila ne samo sadržajno nego i specifičnim novinarskim, zanatskim doprinosom. Naime, upravo njegovi povijesni feljtoni primjer su istraživačkog novinarstva – kojega inače u suvremenim crkvenim medijima po mišljenjima određenih analitičara ima premalo – a koje od autora zahtijeva veliku minucioznost i uporan rad po arhivima i traženju drugih vjerodostojnih izvora. Baš zato su ti povijesni feljtoni dragocjen doprinos osvjetljavanju pojedinih kontroverznih povijesnih tema, doprinos dovođenju u pitanje svjesno i smišljeno konstruiranih mitova i ideologiziranih i politiziranih interpretacija. Specifičnost je Vukovićevih povijesnih feljtona što u njima, ni kad polemizira, ne širi nesnošljivost ili mržnju već poziva na traženje i prihvaćanje istine jer jedino istina može biti pravi, zdravi temelj skladnoga društvenoga života u pluralnoj Hrvatskoj. Stoga je logično da su povijesni feljtoni u Glasu Koncila veoma čitani, njihovim udruživanjem u knjigu znatno im se produžuje vijek trajanja, a puni njihov smisao bit će ostvaren kad istina koju donose postane vlasništvo i dio svijesti većine u hrvatskom društvu.

Predgovor 10

I. UZ PORUKU HRVATSKOGA

PREDSJEDNIKA IVE JOSIPOVIĆA O KAPI PARTIZANKI Povodom generalizirajuće izjave hrvatskog predsjednika Ive Josipovića 2010. godine u Srbu, uz gromoglasno skandiranje okupljenih »Tito, Tito!«, da su kape partizanke poruka ljubavi i mira te da su one donijele slobodu i demokraciju, objavljujemo podatke o partizanskim ratnim i poratnim zločinima nad trudnicama i djecom, koji govore o naravi komunističkog totalitarizma i tobožnjega hrvatskog antifašizma te njihovih simbola.

Udruženi zločinački pothvat u Srbu Čini se da bi suvremeni povijesni »botaničari« željeli u Hrvatskoj umjetno uzgojiti nekakav braniteljsko-subnorovsko-četnički smrdljivi trolist i time pljunuti u lice svim poginulim i živim hrvatskim braniteljima, invalidima i njihovim obiteljima.

eđu događajima ljeta 2010., koji su izazvali popriličnu reakciju i burne rasprave u domaćoj javnosti, svakako je i srpanjska proslava tzv. »ustanka naroda Like i BiH u Srbu«, i otkrivanja obnovljenog spomenika (s dopremljenim kamenom iz Srbije?!), za što je Hrvatska vlada, usprkos općem »rezanju« radnih mjesta, plaća, božićnica, regresa, prijevoza, toplih obroka, najvjerojatnije i školarina, mirovina i sl., izdvojila 3,3 milijuna kuna. Iako sam događaj i poruke hrvatskoga predsjednika Ive Josipovića, predstavnika Hrvatske vlade, političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj i SUBNORa, te pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora, nameću doista mnoštvo dvojba, pitanja i kontroverza, čini se da je samo jedno neupitno: na djelu je rehabilitacija četništva u Hrvatskoj! Tomu su pridonijele sve političke elite, i sadašnja vladajuća politička garnitura kao i oporbeni političari, sudionici proslave »ustanka« prijašnjih godina.

Predsjednik Josipović u Srbu je poručio: »S ponosom stavite partizanske kape, one nose poruke ljubavi«?!

Hrvatski političari u teatru apsurda Taj udruženi zločinački pothvat protiv hrvatskoga naroda, njegove povijesti, državotvornosti i, posebice, nevinih žrtava, koji se dogodio u Srbu, završni je čin tročinke »teatra apsurda« u Hrvatskoj. Prvi je čin odigran nakon završetka Drugog svjetskog rata kada je američki predsjednik Harry S. Truman posmrtno u tajnosti dodijelio »odličje za zasluge« Draži Mihailoviću, zapovjedniku Četničkih odreda jugoslavenske vojske. Puno godina kasnije, kada više nije bilo političkih 13

razloga da se ta odluka skriva, 9. svibnja 2005. u uredu američkog vojnog atašea u Beogradu primila je Gordana Mihailović, kći »Čiče«, kako je to četnički vođa od milja nazivan, u ime oca spomenuto odličje Američke vlade. Glavni akteri drugoga čina bili su srpski narodni zastupnici, mjesto odigravanja je Narodna skupština Srbije u Beogradu a vrijeme 21. prosinca 2004. Tada su izglasane izmjene Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih obitelji kojima su, pučki rečeno, četnici izjednačeni s partizanima. Tako se u čl. 1. izričito spominje da »prava utvrđenih ovim zakonom, imaju i pripadnici Jugoslavenske vojske u otadžbini (prvotni naziv za četničke postrojbe, op. T. V.) i ravnogorskog pokreta, počevši od 17. travnja 1941. do 15. svibnja 1945« («Službeni glasnik« br. 137/04 od 24. prosinca 2004). Odmah u čl. 2. utemeljuje se »Ravnogorska spomenica 1941« po uzoru na »Partizansku spomenicu 1941«, kojom njezini nositelji dobivaju sva prava i povlastice kao i partizanski »prvoborci«. U svjetlu potpune rehabilitacije četništva od posebne je važnosti čl. 15, koji doslovce glasi: »Sva prava predviđena ovim zakonom odnose se na sve pripadnike NOR-a, bez obzira da li su osuđeni pravosnažnim sudskim presudama [sva su isticanja u citatima moja, T. V.] da su sudjelovali u borbama protiv partizanskih odreda narodnooslobodilačke vojske i Jugoslavenske armije.«

Rehabilitacija četništva U svjetlu potpune rehabilitacije četništva od posebne je važnosti čl. 15, koji doslovce glasi: »Sva prava predviđena ovim zakonom odnose se na sve pripadnike NOR-a, bez obzira da li su osuđeni pravosnažnim sudskim presudama da su sudjelovali u borbama protiv partizanskih odreda narodnooslobodilačke vojske i Jugoslavenske armije.«

Blijedi pokušaji Eugénea Ionesca Kao što je već spomenuto, treći se čin dogodio ove godine u Srbu, u kojemu su glavni protagonisti najviši hrvatski državni čelnici: hrvatski Predsjednik, predstavnici Vlade i Sabora, te vladajućih i oporbenih političkih stranaka. Time je s motrišta hrvatskih nacionalnih interesa zaokružen krajnje apsurdan proces povijesne revizije, jer teško je naći primjer u svijetu u kojemu (hrvatsko) državno čelništvo rehabilitira zločince, tj. slavi i odaje priznanje onima koji su pobili nevine civile, pripadnike naroda (hrvatskog) u njihovoj matičnoj državi (Hrvatskoj). Točka na cijeli »slučaj«, svojevrsni dramaturški rasplet, bio bi zahtjev, po uzoru na beogradsku skupštinu, da se četnici uz partiza-

UZ PORUKU HRVATSKOGA PREDSJEDNIKA IVE JOSIPOVIĆA O KAPI PARTIZANKI

Tomislav Vuković

Drugačija povijest ne izjednače u pravima s hrvatskim braniteljima! Tako bi se u stilu »svi su podjednako zaslužni« na istoj razni našli hrvatski branitelji, koji su podnijeli najveće žrtve i stvorili sadašnju hrvatsku državu, s članovima SUBNOR-a, koji su se većinom do posljednjeg trenutka borili protiv svake pomisli o stvaranju samostalne Hrvatske uživajući najveće društvene privilegije i boreći se tijekom cijele svoje zločinačke povijesti za Jugoslaviju, Tita, JNA i Komunističku partiju. (Usputno, bilo bi dobro da svi zagovaratelji subnorovskih zasluga u stvaranju sadašnje Hrvatske predoče hrvatskoj javnosti barem jedan dokument od 1945. do 1990. o njihovu zalaganju za hrvatsku državnu samostalnost.) Čini se da bi suvremeni povijesni »botaničari«, koji žele u Hrvatskoj umjetno uzgojiti nekakav braniteljsko-subnorovsko-četnički smrdljivi trolist i time pljunuti u lice svim poginulim i živim hrvatskim braniteljima, invalidima i njihovim obiteljima, stavili, izgleda, u istu razinu i pripadnike četničkih postrojba koji su klali, mučili, palili, silovali, rušili, etnički »čistili« hrvatske prostore u stvaranju Velike Srbije, plana koji su odmah već u rujnu 1941. dostavili izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi u London. U tom kontekstu svjetski glasoviti književnik i dramatičar Eugène Ionesco, tvorac teatra apsurda, i sva njegova djela, od »Ćelave pjevačice« i »Stolica« do »Neplaćenog ubojice«, »Zračnog pješaka«, »Nosoroga« i dr., izgledaju tek kao početnički i blijedi pokušaji u usporedbi sa sadašnjim teatrom apsurda u Hrvatskoj i njegovim mehaničkim, gotovo lutkarskim likovima (što je također jedno od bitnih obilježja Ionescovih djela) na hrvatskoj političkoj pozornici. Naime, vrednovanje povijesnih zbivanja zanemarivanjem logičkog dijaloga, ne samo s drugim znanstvenim ocjenama i pogledima nego i s neupitnim povijesnim činjenicama, doista je samo i jedino – apsurd!

“Svi su jednako zaslužni” Čini se da bi suvremeni povijesni »botaničari«, koji žele u Hrvatskoj umjetno uzgojiti nekakav braniteljsko-subnorovsko-četnički smrdljivi trolist i time pljunuti u lice svim poginulim i živim hrvatskim braniteljima, invalidima i njihovim obiteljima, stavili, izgleda, u istu razinu i pripadnike četničkih postrojba koji su klali, mučili, palili, silovali, rušili, etnički »čistili« hrvatske prostore u stvaranju Velike Srbije, plana koji su odmah već u rujnu 1941. dostavili izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi u London.

Povijesni agnosticizam hrvatskoga Predsjednika Da apsurd u Srbu bude još veći, pobrinuo se i hrvatski Predsjednik, koji je u sada već pomalo prepoznatljivome agnostičkom stilu (tj. ne zamjeriti se nikome a dodvoriti se svakome, od Apsoluta do birača, na što je

Nastavak primjene dvostrukih mjerila

nedavno upozorio jedan od vodećih hrvatskih teologa dr. Tonči Matulić), nakon što je dva mjeseca ranije, točnije 20. lipnja, odao počast žrtvama Bleiburga i križnih putova, generalizirajući, bez ikakvih nijansa, uz gromoglasno skandiranje okupljenih »Tito, Tito!«, izjavio: »Neki od vas nose i kape partizanke. To su lijepe kape, one su poruke ljubavi i mira... slobodu i demokraciju su nosili partizani« (»Jutarnji list« – »S ponosom stavite partizanske kape, one nose poruke ljubavi« i »Večernji list« – »S ponosom nosite partizanske kape«, 27. srpnja 2010). Tako se bivšem hrvatskome predsjedniku Stjepanu Mesiću, koji je svojedobno započeo reboljševizaciju hrvatske prošlosti i sadašnjosti, pridružio i sadašnji predsjednik Josipović nastavljajući primjenjivati dvostruka mjerila prema totalitarnim ideologijama, njihovim ideolozima, sljedbenicima i provoditeljima, te ikonografiji. O njihovim razlozima doista je teško govoriti i bilo bi preuzetno tvrditi je li riječ o istinskom uvjerenju u komunističko mesijanstvo, možda, o najobičnijem pranju savjesti njihovih očeva ili nečemu trećem. No, da se povijesno gledajući kape partizanke s crvenom zvijezdom petokrakom i, što je najvažnije, svime onime što one predstavljaju, ne mogu tako olako i generalizirajuće vrednovati, pokazuju povijesne činjenice. One su neprijeporne, »ubojite« i ne može ih iskriviti ni jedan autoritet bilo koje državne funkcije, pa ni predsjedničke. Zato glasovita sintagma »suočavanje s prošlošću« nije »rezervirana« samo za hrvatske generale, branitelje i hrvatsku sirotinju u Domovinskome ratu, kako se to uvriježilo u današnjoj hrvatskoj javnosti, posebice medijima, politici, nevladinim udrugama i pojedinim profesorima suvremene hrvatske povijesti, nego itekako vrijedi i za sve subnorovce, titoiste, »antifašiste«, bivše ili prikrivene komuniste, kao i one visoke državne dužnosnike koji se javno hvale članstvom u Savezu komunista, skupa s dvojicom hrvatskih predsjednika, bivšim Stjepanom Mesićem, istrošenim i pomalo primitivnim u svojim izjavama o povijesnim događanjima, kao i sadašnjim Ivom Josipovićem, uglađenim i kulturnim profesorom i maestrom.

Tako se bivšem hrvatskome predsjedniku Stjepanu Mesiću, koji je svojedobno započeo reboljševizaciju hrvatske prošlosti i sadašnjosti, pridružio i sadašnji predsjednik Josipović nastavljajući primjenjivati dvostruka mjerila prema totalitarnim ideologijama, njihovim ideolozima, sljedbenicima i provoditeljima, te ikonografiji.

UZ PORUKU HRVATSKOGA PREDSJEDNIKA IVE JOSIPOVIĆA O KAPI PARTIZANKI

Četnički zločini s kokardom i petokrakom na glavi »Nakon nekog vremena izašao je Strajo Kočović, bradat, bio je obučen u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su redenici. Na šubari je imao petokraku... Što ovaj radi kod tebe? – pitao sam Tita. To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao k nama. Vrijedan mladić...«.

emeljna tvrdnja da je – sudjelovanjem najviših čelnika hrvatske države u proslavi tobožnjeg »ustanka« u Srbu, zapravo nekadašnjeg »Dana ustanka naroda Hrvatske«, i pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora – započela javna rehabilitacija četništva u Hrvatskoj iziskuje i kratko pojašnjenje. Naime, s razlogom se na prvi pogled čini kako je riječ o gotovo nevjerojatnom naumu i pothvatu, imajući u vidu mnoštvo dokumentiranih povijesnih činjenica o četničkim zločinima nad hrvatskim narodom. Osim toga, kao da je riječ i o svojevrsnoj simboličko-pojmovnoj zbrci jer se netko može upitati: Kako se pohvale predsjednika Ive Josipovića partizanskim kapama s crvenom zvijezdom petokrakom mogu staviti u kontekst veličanja četništva ako se zna da je kokarda prepoznatljiv simbol toga velikosrpskog pokreta?

Sve je više povijesnih dokumenata o prelasku četnika u partizanske postrojbe

Četnička pobuna unatoč »ustašoidnome bulažnjenju« Odgovor je, čini se, prilično jednostavan: U Srbu je riječ o srpskome ustanku udruženih vojnih skupina i postrojba, pripadnika različitih političkih nazora, od jugoslavenskih monarhista, komunista, četnika i potpuno indiferentnih i neopredijeljenih »gerilaca«, ali svima njima bila je zajednička silna mržnja prema svemu hrvatskome i muslimanskome. Zato se ne treba čuditi da su mnogi od »ustanika«, koji su nakon Srba počinili brojne zločine u Boričevcu, Krnjeuši, Vrtoči, Brotnju, Bosanskom Graho17

Četničko kameleonstvo

vu, Drvaru, Poljicima, Mišljenovcu, Gornjem i Donjem Lapcu i dr., kasnije postali ili istaknuti partizanski »prvoborci« ili četnički »vojvode«. Stoga je s motrišta hrvatskih žrtava sasvim svejedno je li u »ustanku« u Srbu riječ o partizanima ili četnicima, tj. jesu li zločinci nosili partizanske kape s petokrakom ili šubare i šajkače s kokardom, jer su i jedni i drugi bili vođeni četničkom ideologijom. To su činjenice, unatoč krajnje nedemokratskom, nekulturnom, netolerantnom i primitivnom optuživanju nekih istaknutih (kvazi)povjesničara novije hrvatske povijesti, koji javno pozivaju na medijski »linč« svih onih koji tvrde »da je 27. srpnja datum četničke pobune«, jer je to, po njima, obično »ustašoidno bulažnjenje« (Ivo Goldstein, »Jutarnji list«, 31. srpnja, str. 18).

Kao što je poznato, dugo su službena hrvatska (jugoslavenska) historiografija i javnost tvrdili da su glasovi, istina rijetki, o četničkoj zamjeni simbola – kokarde zvijezdom petokrakom, posebice pri kraju Drugoga svjetskog rata, samo izmišljene i neprovjerene »glasine« i ustaško-emigrantska promidžba. No, danas sve više povijesnih činjenica, koje polako izlaze u javnost, upravo potvrđuju to četničko kameleonstvo.

»Većinom mještani i srbijanski četnici« Potrebno je također istaknuti da proslava »ustanka« u Srbu nameće još nekoliko »vrućih« historiografskih tema koje su desetljećima bile zabranjene a danas su opet aktualne i izravno povezane s »ustankom«. Jedna od njih je (uz već spomenutu četničko-partizansku protuhrvatsku vojnu suradnju) i prelazak četnika u partizanske postrojbe. Kao što je poznato, dugo su službena hrvatska (jugoslavenska) historiografija i javnost tvrdili da su glasovi, istina rijetki, o četničkoj zamjeni simbola – kokarde zvijezdom petokrakom, posebice pri kraju Drugoga svjetskog rata, samo izmišljene i neprovjerene »glasine« i ustaško-emigrantska promidžba. No, danas sve više povijesnih činjenica, koje polako izlaze u javnost, upravo potvrđuju to četničko kameleonstvo. U tom je smislu dobro npr. spomenuti partizanskoga pukovnika i bliskoga Titova suradnika, na prostoru nekadašnje Jugoslavije široj javnosti poznatog, Adila Zulfikarpašića, koji je u svojim sjećanjima doslovce zapisao: »Srce mi je zakucalo od uzbuđenja kada sam čuo da još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Tamo sam pozvan od Tita. Foča je moj rodni kraj... Na Drini je izvršeno nečuveno klanje. To se pročulo po čitavoj zemlji... Putem nam je dolazio ususret neki seljak. Vidjelo se po nošnji da je Srbin. – Što je bilo s ovim svijetom čiča?

UZ PORUKU HRVATSKOGA PREDSJEDNIKA IVE JOSIPOVIĆA O KAPI PARTIZANKI

Tomislav Vuković

Drugačija povijest – Kojim svijetom?’ – pravio se stari nevješt. – Iz Poljica i Drača. Iz ovih kuća – pokazao sam rukom na zgarišta. – A, sa Turcima? – Kao dosjetio se on. – Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih dotle zvjerad ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam vojvodi Klariću: Iskopajte jame, pa zatrpajte, naćerajte neka sami sebi jame kopaju!... Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece (sva su isticanja u tekstu moja, op. T. V.). Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke i ramena. Trupla su bila iznakažena, otekla. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo da grabljivice razvlače trupla. Na više mjesta ležali su ostaci ljudskih tjelesa s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je već nekoliko dana sijalo sunce... Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu ležali su naduta trupla žena, djece, i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci bili su goli... Drina je izbacivala tijela. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tjelesa potonula. – Pa tko je to učinio? Pitao sam. Većinom mještani i srbijanski četnici... To je ljaga koju neće moći nitko izbrisati s lica mojih srpskih sugrađana. To je zločin kojemu nema premca« (Adil Zulfikarpašić: »Put u Foču«, »Godišnjak« br. 4, Muslimanska biblioteka, Beč, 1957).

Strašna slika na Miljevini Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu ležali su naduta trupla žena, djece, i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci bili su goli...

Partizanski odred sastavljen od četnika Nakon opisa četničkih zločina partizanski se pukovnik raspitao kod malobrojnih preživjelih muslimana i rekonstruirao kako je do njih došlo: »U zoru je domobranska četa s ono malo ustaša napustila Foču i povukla se prema Brocu jer su im Talijani rekli da se Foča neće braniti nego će biti predana četnicima. Talijani su otišli poslije ponoći prema Čajniću za Pljevlje, a četnici su isto jutro došli. Ujutro svi mještani Srbi bili su sa kokardama i pod puškama. Desetak ih se proglasilo za vojvode, stotine za komandante i komandire. Komandant mjesta bio je zloglasni fočanski prota Jovičić... Srpski dio te skupine je ovdje, sada radi 19

u propagandnom odjelu kod partizana... Pobjegli su samo desetak, ostali su svi ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kočović zvani četnički vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljača. Ništa nije učinjeno da se kazne« (isto). Najzanimljiviji je dio Zulfikarpašićeva teksta, koji je izravno vezan za ovu temu, susret s Josipom Brozom Titom i njegov odnos prema četnicima: »Vrhovni štab smjestio se u hotelu ‘Gorstl’. Rekli su mi da me je Tito već očekivao, da dođem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac rekavši mi da ima nekoga kod Tita. Nakon nekog vremena izašao je Strajo Kočović, bradat, bio je obučen u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su redenici. Na šubari je imao petokraku... Što ovaj radi kod tebe? Pitao sam Tita. To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao k nama. Vrijedan mladić...« (isto). Takav Titov stav prema četnicima provodio se, razumije se, na svim zapovjednim razinama u partizanskim postrojbama, pa ne trebaju čuditi riječi Aleksandra Rankovića, koje je u to vrijeme izgovorio na savjetovanju Vrhovnog štaba, u kojemu su uz Tita i Zulfikarpašića sudjelovali Moša Pijade, Lola Ribar, Milutin Milutinović i Milovan Đilas: »Treba smatrati našom velikom političkom pobjedom da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prešla k nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i osudimo njihove komandante, mada su počinili zločin prema muslimanima« (isto).

Zanimljiv stav prema četnicima Treba smatrati našom velikom političkom pobjedom da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prešla k nama.

UZ PORUKU HRVATSKOGA PREDSJEDNIKA IVE JOSIPOVIĆA O KAPI PARTIZANKI

Za Hrvate zlokobna kombinacija dviju ideologija »Sofija se Rožić nikada svojoj obitelji nije vratila i nikada joj nije pronađen grob. Imala je 25 godina, bila je u šestom mjesecu trudnoće, ostavila je iza sebe supruga Đuru, i dvoje djece: 5-godišnju Mariju i 2-godišnju Milku.«

Tito i četnici

azumijevanju partizanske okrutnosti i bešćutnosti u ratnim i poratnim zločinima prema zarobljenim vojnicima i civilima svih dobi obaju spola, pripadnicima hrvatskoga naroda, može pridonijeti uz ostalo činjenica da je mnoštvo četnika tijekom Drugoga svjetskog rata, posebice pri njegovu završetku, stupilo u partizanske odrede uz suglasnost samoga vrhovnog zapovjednika Josipa Broza Tita, što je spomenuto u prošlome nastavku. U tom je kontekstu citirano svjedočenje bliskoga Titova suradnika, partizanskog pukovnika Adila Zulfikarpašića, vrijedan prilog ali, važno je istaknuti, nije to jedino povijesno vrelo jer u nizu sličnih o tome govore i vojni i partijski dokumenti same »Narodnooslobodilačke vojske«. Trebala bi posebna studija i puno prostora da se barem dio njih citira, pa je dovoljno, tek kao primjer, navesti izvješće od 6. lipnja 1944. s partijskog sastanka KPH Biograda, koji je ujedno bilo i savjetovanje s tamošnjim Kotarskim komitetom SKOJ-a. Na sastanku je potanko od mjesta do mjesta analizirana vojna situacija, partizanska promidžbena djelatnost, raspoloženje puka s naglaskom na »popove i učitelje koji su izdali revoluciju«, brojno stanje članova Komunističke partije i Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), nužnost »likvidiranja« svih nepodobnih i dr. Među poimence nabrojanim mjestima: Biograd, Visočane, Zemunik, Prkos, Briševo, Poljica, Podvirje Gornje, Turanj, Pakoštane, Drage, FilipJakov, Tkon i druga, spominje se i Dračevac, za kojega se

Mnoštvo je četnika tijekom Drugoga svjetskog rata, posebice pri njegovu završetku, stupilo u partizanske odrede uz suglasnost samoga vrhovnog zapovjednika Josipa Broza Tita.

između ostaloga doslovce kaže: »Ima 8 četnika koji traže vezu s partizanima« (prijepis izvornika u posjedu autora, T. V.).

Desetljećima ponosni Zato je ovogodišnja poruka hrvatskoga predsjednika Ive Josipovića ostarjelim partizanima u Srbu o ponovnom ponosnom nošenju kape partizanke promašena i suvišna. Oni su i tako svih ovih desetljeća bili ponosni na nju i sve što je (zlo)činjeno u ime onoga što je ona simbolizirala.

Promašena Predsjednikova poruka Stoga nikoga ne treba čuditi beskrupuloznost i temeljitost pripadnika partizanskih postrojba i kasnije jugoslavenskih vlasti u novonastaloj državi u »čišćenju« tzv. »narodnih neprijatelja« među Hrvatima, jer su oni plod, samo na prvi pogled čudnovate kombinacije dviju ideologija: velikosrpsko-četničke (po kojoj su Hrvati trebali nestati) prikrite pod zvijezdom petokrakom i prometejevsko-komunističke (po kojoj također nije bilo mjesta za drukčije misleće Hrvate). Stotine tisuća masovnih i pojedinačnih zločina u ratu i poraću brojni su znanstvenici pokušali kategorizirati ali dosada, nažalost, još nema opće prihvaćenog konsenzusa o njihovim vrstama jer su oni doista zapanjujuće raznoliki, od najčešćeg pogubljenja bez suda i presude, odvođenja iz domova u nepoznato bez povratka, bacanje pobijenih u nepristupačne špilje, jame i rudarska okna, ubijanje cijele obitelji zbog »krivnje« samo jednog njezina člana, među kojima i nevinih staraca, žena i djece, sastavljanje optužnica nakon pogubljenja, odvođenje ranjenika iz bolnica na stratišta, nasilnički ideološki (pre)odgoj djece i maloljetnika te njihovo slanje s tim ciljem u nekadašnji Sovjetski Savez, Čehoslovačku i druge komunističke zemlje, protupravno otimanje i pljačkanje nekretnina, slanje u logore i na prisilni rad, rasistički odnos prema pripadnicima nekih naroda i progonstvo gotovo svih njegovih članova, preoravanje i zatiranje grobnih humaka, do izbacivanja iz škola, fakulteta i s radnoga mjesta itd. – a sve u ime samo jednoga simbola – zvijezde petokrake i svega onoga što on simbolizira! Zato je ovogodišnja poruka hrvatskoga predsjednika Ive Josipovića ostarjelim partizanima u Srbu o ponovnom ponosnom nošenju kape partizanke promašena i suvišna. Oni su i tako svih ovih desetljeća bili ponosni na nju i sve što je (zlo)činjeno u ime onoga što je ona simbolizirala. Kako i ne bi, kada nitko od njih nije od-

Neizbrisiva krivnja krvnika Krivnju s ruku krvnika ne mogu sprati nikakve euforične proslave ustanaka, prigodničarski politički govori ili otkrivanje velebnih antifašističkih spomenika.

UZ PORUKU HRVATSKOGA PREDSJEDNIKA IVE JOSIPOVIĆA O KAPI PARTIZANKI

Tomislav Vuković

Drugačija povijest govarao ni za jedan jedini počinjeni zločin, dok su uživali brojne društvene povlastice, između ostalih i na račun obitelji žrtava, što je najblaže rečeno – perverzija bez premca.

Odvođenje »na saslušanje« u Glinu Morbidne krune »petokrakinih« zločina bez sumnje su oni počinjeni nad najnemoćnijima – trudnicama i djecom. Ti su zločini, govoreći teološkim rječnikom, »do neba vapijući grijeh«, a krivnju s ruku krvnika ne mogu sprati nikakve euforične proslave ustanaka, prigodničarski politički govori ili otkrivanje velebnih antifašističkih spomenika. O toj se temi također dugi niz godina šutjelo, ali istina je strpljiva, spora i pobjednička. Nekoliko sljedećih primjera ne iziskuju komentar, dovoljno ih je predočiti javnosti, a potom neka svatko prosudi ima li mjesta ponosu pored kape partizanke i zvijezde petokrake. Jesenjeg poslijepodneva g. 1943. u kuću obitelji Krovinac u Gori, starom srednjovjekovnom naselju na Banovini između Petrinje i Gline, ušla su dvojica naoružanih partizana i naredili 25-godišnjoj Sofiji Rožić, koja se slučajno zatekla kod rodbine, da pođe s njima u Glinu na saslušanje. Odrješite i hladne riječi prestrašile su ne samo nju nego i njezinu šogoricu 36-godišnju Baru Krovinac. Barina kći, 10-godišnja Maca, nijemo je promatrala problijedjelu majku i ujnu. Sve tri su ubrzo briznule u plač, pa je jedan od partizana, da smiri situaciju, predložio neka i mala Maca pođe s njima, pa će se njih dvije zajedno vratiti. Nakon naporna hoda u smiraj dana u selu Prekopi djevojčica je izjavila da ne može dalje hodati. Zato su dijete ostavili u jednoj kući da prenoći i pričeka do jutra svoju ujnu. Mlada je žena zagrlila i poljubila Macu i krenula s partizanima prema Glini. No, Sofija se Rožić nikada svojoj obitelji nije vratila i nikada joj nije pronađen grob. Imala je 25 godina, bila je u šestom mjesecu trudnoće, ostavila je iza sebe supruga Đuru i dvoje djece: 5-godišnju Mariju

Sofija Rožić snimljena u Zagrebu 1943, iste godine kada su je partizani i ubili

i 2-godišnja Milku. Živjela je kao i sve brižne majke za svoju obitelj, djecu, obavljala je svagdašnje seoske poslove, a bila je kriva i ubijena samo zato što joj je muž bio u domobranima. Posljednje trenutke svoje trudne ujne puno godina kasnije ispričala je 75-godišnja Marija Maca Pentek rođ. Krovinac. Čula je da je Sofija ubijena na Poglediću, brdu iznad Gline, gdje je tada bilo partizansko stratište, ali podatak nije potvrđen jer u okolici Gline postoji nekoliko neistraženih masovnih grobnica.

Ministar protiv Predsjednika ili lud, zbunjen, normalan? O krajnje nedosljednom, neozbiljnom i proizvoljnom odnosu (u ovisnosti o dnevnopolitičkoj potrebi) predstavnika hrvatskih vlasti prema simbolima komunističkog totalitarizma svjedoče izjave, s jedne strane hrvatskog Predsjednika, a s druge strane ministra obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Naime, kao što je već istaknuto, hrvatski je predsjednik Ivo Josipović crvenu zvijezdu petokraku stavio u potpuno (neprimjeren i neobjektivan) pozitivan kontekst, a ministar Tomislav Ivić u krajnje negativan kada je na nedavnoj konferenciji za novinare napao političkoga protivnika izjavivši da mu samo nedostaje »petokraka na čelu«. Bez obzira na to što su izjave odnosile na isti simbol u potpuno različitim povijesnim okolnostima, one podsjećaju na televizijsku emisiju »Lud, zbunjen, normalan...«. Stoga bi bilo krajnje vrijeme da se zvijezda petokraka od predstavnika najviših hrvatskih vlasti napokon počne vrednovati ujednačeno: ili protivno ili u skladu sa svim međunarodnim dokumentima o osudi totalitarnih režima.

UZ PORUKU HRVATSKOGA PREDSJEDNIKA IVE JOSIPOVIĆA O KAPI PARTIZANKI

Kamo su »nestale« trudnice iz logora Vitkring? Publicist i novinar njemačke radijske postaje Südwestrundfunk iz Stuttgarta Ivan Ott u svojim je istraživanjima došao do dokumenata koji govore o zločinačkome putu Treće bjelokranjske čete iza koje su, između ostalih, ostali i »grobovi na Kleču ispod Mirne gore« u Sloveniji.

Krik u noći

vjedočenja i povijesnih zapisa o partizanskim zločinima nad trudnicama nema previše, a i ono malo što ih ima nisu sabrani na jednom mjestu (što bi mogao biti poticaj za neko znanstveno istraživanje). Nije riječ samo o izravnom brutalnom ubijanju, nego i (ne) izravnoj odgovornosti za pogibiju žena koje su, pjesnički rečeno, pod srcem nosile novi život i budućnost naroda i ljudskoga roda.

Prolomio se jedne noći iz drugog kata jeziv krik, urlik jedne žene: ne dam vam ga, ubit ću se! Zvoni cijela ulica, zvoni cijeli kraj, glas se ne stišava, on postaje sve prodorniji, sve tragičniji. Žena plače, viče da je trudna, preklinje, moli, vapi, baca se, udara glavom o zid, očito je da rukama hvata onoga koga odvode...

Urlik, mračni prozori i tišina Jedan je takav potresan događaj opisao istaknuti hrvatski povjesničar, književni teoretičar i pisac Stanko Lasić: »Najdublje me je pogodilo jedno hapšenje u Branimirovoj ulici (u Zagrebu, op. T. V.), nedaleko od nas... Iz zgrade koja se nalazi odmah do trga – danas je tu ‘plac’: trgovinice, štandovi, plehnati kafići – prolomio se jedne noći iz drugog kata jeziv krik, urlik jedne žene: ne dam vam ga, ubit ću se! Zvoni cijela ulica, zvoni cijeli kraj, glas se ne stišava, on postaje sve prodorniji, sve tragičniji. Žena plače, viče da je trudna (sva su isticanja u citatima moja, op. T. V.), preklinje, moli, vapi, baca se, udara glavom o zid, očito je da rukama hvata onoga koga odvode, on šuti, njegov se glas ne čuje, a ona ne prestaje, nego i dalje urliče životinjskom snagom koja bi probudila i gluhoga. Prozori su njezina stana osvijetljeni, a cijeli je kvart u tami. Ni na jednom jedinom prozoru nisam vidio svjetlo, nitko se nije usudio biti svjedokom ovog čina, svi su u tmici svoje sobe 25

Tišina koja ledi dah

i svog srca slušali ovo preklinjanje i molbu, nijemi prisustvujući uzaludnoj borbi i osamljenosti ove žene. Njezin se urlik penje i penje, odjednom prestane, a istodobno se čuje tup udar koji svjedoči da se bacila kroz prozor. Ne znam što sam dulje nosio u sebi, njezin urlik, mračne prozore, ili tišinu koja je nastala poslije njezina pada. Od te mi se tišine zaledio dah« (Stanko Lasić: »Autobiografski zapisi«, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2000, str. 169). Nije zgorega podsjetiti čitatelje kako nije riječ o zapisu nekakvog »desničara«, »ustašoida«, »povijesnog revizionista«, »NDH nostalgičara« i sličnog pogrdnog naziva, koji su se po bivšem hrvatskome predsjedniku Stjepanu Mesiću, nekolicini povjesničara i većini vodećih kolumnista u hrvatskim medijima »udomaćili« u javnome govoru, nego o vrhunskome intelektualcu, nekadašnjem partizanu, članu SKOJ-a (Saveza komunističke omladine Jugoslavije), koji je čvrsto vjerovao u »marksističku teleologiju« (Lasić, isto, str. 94), koji je imao svu relevantnu marksističku literaturu »u malome prstu« (isto, str. 112), koji o komunizmu govori kao o svome »domu« (isto, str. 110), ukratko, koji to svoje životno razdoblje naziva »komunističkim fanatizmom« (isto, str. 95). Na književnome skupu održanom povodom njegova 80. rođendana u srpnju 2007. javno je rečeno kako je on »aktivno pripadao totalitarističkoj vlasti i kao organizacioni sekretar SKOJ-a izbacivao svoje kolege iz srednje škole i organizirao grupe za premlaćivanje neistomišljenika«, ali »kada se počeo udaljavati od totalitarizma, tim istim ljudima pomagao je kako bi barem djelomice ublažio ono što im je učinio i pri tomu je nemilosrdno prema sebi opisao sve što je činio«. Dakle, nema razloga ne vjerovati u vjerodostojnost njegovih opisa zločina.

»Ne znam što sam dulje nosio u sebi, njezin urlik, mračne prozore, ili tišinu koja je nastala poslije njezina pada. Od te mi se tišine zaledio dah.«

Krvavi trag Treće bjelokranjske čete Publicist i novinar njemačke radijske postaje Südwestrundfunk iz Stuttgarta Ivan Ott u svojim je istraživanjima došao do dokumenata koji govore o zločinačkome putu Treće bjelokranjske čete iza koje su, između ostalih, ostali i »grobovi na Kleču ispod Mirne gore« u Sloveniji.

UZ PORUKU HRVATSKOGA PREDSJEDNIKA IVE JOSIPOVIĆA O KAPI PARTIZANKI

Tomislav Vuković

Drugačija povijest

aslov »Drugačija povijest« u prvi tren s razlogom zbunjuje jer povijest je kao istina, jedna i cjelovita. Riječ je, dakle, o interpretaciji povijesti, najprije o onoj koja želi izgurati stvarnu povijest, krivotvoriti je, nadomjestiti je, preuzeti njezinu ulogu i zasjesti na tron mjerodavnoga i istinitoga. Taj je revizionistički proces novije hrvatske povijesti započeo odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata i traje, nažalost, neprekinuto sve do današnjih dana. Sljedbenici, potomci i pobornici partizansko-komunističke interpretacije povijesti još uvijek grčevito, sustavno i žilavo primjenjuju kriterije plemenske historiografije po kojoj je sve »iz našega plemena« pobjedničko, plemenito, progresivno, demokratsko i proeuropsko, a »iz tuđega plemena« nazadno, poraženo, retrogradno, zločinačko, nedemokratsko i protueuropsko. Međutim, danas je već svima oslobođenima od ideološke uskogrudnosti jasno kako pobjednička povijest nije nikakvo jamstvo objektivnosti i istinitosti. Stoga ova knjiga govori također o drugačijoj povijesti, u spomenutom interpretativnom smislu, od službene, partijske, uskogrudne, prevladavajuće, jedino dopuštene, koja je desetljećima bila nametnuta hrvatskom narodu i vladala nad njime. Dakako, ni ona nema namjeru proglasiti se apsolutnom istinom, ali se jednako tako ne može ignorirati, zatomiti, obezvrijediti, ukratko: odnositi se prema njoj kao da je nema! Unatoč svim argumentima »drugačije povijesti« ne treba gajiti iluziju da će se u svijesti mnogih hrvatskih političara, znanstvenika, novinara i drugih javnih djelatnika, koji su desetljećima oblikovali javno mnijenje a i danas to čine, dogoditi pomak, tj. otklon od brojnih mitoloških povijesnih istina. To je razumljivo zbog činje-

383

nice da su u tvorbi vlastitog i kolektivnog identiteta (zlo) rabili povijest, a doista je nepodnošljiv gubitak vlastitog »ja« – identiteta. Oni će i dalje biti zatvoreni u ideološkome krugu cikličnog shvaćanja povijesti (o Srbu, Jasenovcu, Glini, antifašizmu, partizanštini, SUBNOR-u...) i to je njihovo demokratsko pravo. Na svu sreću linearna je povijest otvorena prema novim spoznajama, kreće se prema cilju, nije opterećena, zatvorena i isključiva.

O AUTORU Tomislav Vuković rođen je 1955. u Subotici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. U Zagrebu je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a studirao je i na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Novinarstvom se s prekidima bavi tridesetak godina. Objavljivao je u Glasu Koncila, Danasu, Večernjem listu, Vjesniku, Fokusu, Hrvatskom slovu, Subotičkim novinama, subotičkoj Hrvatskoj riječi, te budimpeštanskom Hrvatskom glasniku.

TOMISLAV VUKOVIĆ

Pogovor

384

Literatura i izvori

Tomislav Vuković

Drugačija povijest Knjige »11. kongres Saveza udruženja boraca NOR Jugoslavije«, NIP Četvrti jul, Beograd, 1990. Adil Zulfikarpašić, »Put u Foču«, Godišnjak, br. 4, Beč, 1957. Aleksa Benigar, »Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal«, Glas Koncila i Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, 2. popravljeno i prošireno izdanje, Zagreb, 1993. Alojz Buljan i Franjo Horvat, »Žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća na području bivše općine Novska (Grad Novska i općine Jasenovac i Lipovljani)«, Ogranak Matice hrvatske Novska, Novska, 2005. Anto Baković, »Hrvatski martirologij XX. stoljeća«, Martyrium Croatiae, Zagreb, 2007. Anto Baković, »Stradanje Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu«, Zagreb, 1994. Antonio Labriola, »Materijalističko shvaćanje povijesti«, Beogradski izdavački grafički zavod, Beograd, 1976. Antun Miletić, »Koncentracioni logor Jasenovac 19411945«, Narodna knjiga, Beograd; Jasenovac, Spomenpodručje, 1986-1987. Atanasije Jevtić, »Velikomučenički Jasenovac poslije Jasenovca«, Univerzitetski obrazovni pravoslavni bogoslovni Hilandarski fond, Beograd, Valjevo, 1995. Bogdan Krizman, »Ustaše i treći Reich«, knjiga I., Globus, Zagreb, 1983. »Bošnjaci u jasenovačkom logoru«, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 2006. Branimir Stanojević, »Ustaški ministar smrti anatomija zločina Andrije Artukovića«, 2. izdanje, Nova knjiga, Beograd, 1986. Ćiril Petešić, »Dječji dom Jastrebarsko dokumenti (19391947)«, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990. Ćiril Petešić, »Katoličko svećenstvo u NOB-u 19411945«, Vjesnikova Pressagencija VPA, Zagreb, 1982. Dane Šijan, »Svjetlo Banije – Banija u narodnooslobodilačkoj borbi«, Stylos, Zagreb, 1972.

387

Danko R. Vasović, Aleksandar Mošić, Barry M. Lituchy, »The Crimes of the Fascist Occupants and their Collaborators against Jews in Yugoslavia«, Jasenovac Research Institute, 2. izdanje, Beograd, New York, 2005. »Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera«, priredili Ivo Horvat i Zdenko Štambuk, Zagreb, 1946, pretisak Zaklada August Cesarec, Zagreb, 2008. Dragoje Lukić, »Rat i djeca Kozare«, Narodna knjiga, Beograd, 1979. Dušan Baić, »Kotar Vrginmost u Narodnooslobodilačkoj borbi 1941.-1945.«, Vrginmost, 1980. Đorđe Đurić, »Europom između žica«, Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 1973. Egon Berger, »44 dana u Jasenovcu«, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1966. Ervin Miller, »Izabran za umiranje«, Durieux, Zagreb i Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2004. Esad Papračan-Podrinjski, »Krvavo polje Jasenovac«, Guslarsko društvo »Filip Višnjić«, Goražde, 1986. Franjo Tuđman, »Bespuća povijesne zbiljnosti«, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1989. »Genocid nad Romima Jasenovac 1942«, Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 2003. »Glina – glinski kraj kroz stoljeća«, Skupština općine Glina, Institut za historiju radničkog pokreta u Hrvatskoj – Zavod za hrvatsku povijest, Glina, 1988. Ivan Ott, »Djeca žrtve rata i poraća optužuju«, Naklada Bošković, Split, 2010. Ivanović Ilija, »Svjedok jasenovačkog pakla«, Jasenovac, Spomen-područje, 1988. Ivo Goldstein, »Holokaust u Zagrebu«, Židovska općina Zagreb i Novi liber, Zagreb, 2001. Ivo Omrčanin, »Tito«, Samizdat, Washington, 1986. »Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia«, Jasenovac Research Institute, Brooklyn, USA, 2006. »Jazovka«, posebno izdanje »Vjesnika«, Zagreb, 1990. Jean Ellenstein »Marx Život i djelo«, »Globus«, Zagreb, 1986.

Literatura i izvori 388

Tomislav Vuković

Drugačija povijest Josip Jurčević, »Bleiburg, Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima«, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 2008. Jure Krišto, »Sukob simbola«, Nakladni zavod Globus, Zagreb 2001. Lucijan Kordić, »Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj«, Ziral, Chicago, 1988. Ljubo Boban, »Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, 3», Školska knjiga – Stvarnost, Zagreb, 1990. Ljubo Boban, »Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941.-1943.«, Globus, Zagreb, 1985. Mario Kevo, »Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa i NDH«, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2009. Marko Kačevenda, »Nomenklatura zla«, Nikola Pašić, Beograd, 2004. Matija Kovačić, »Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima života hrvatske narodne države. Nezavisna Država Hrvatska na braniku nove Europe«, Ministarstvo vanjskih poslova NDH, Zagreb, 1942., Hrvatska demokratska stranka, Zagreb, 1991. Mijo Dukić, »Glina i okolica«, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1980. Milan Basta, »Rat je završen 7 dana kasnije«, Spektar, Zagreb, 1980. Milan Bulajić, »Jasenovac uloga Vatikana u nacističkoj Hrvatskoj«, Fond za istraživanje genocida, Beograd, 2007. Milan Bulajić, »Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine«, Globus, Zagreb, 1988. Milan Bulajić, »Jasenovac ustaški logor smrti srpski mit?«, Muzej žrtava genocida, Beograd, 1999. Milan Bulajić, »Tudjamn’s ‘Jasenovac myth’ genocide against Serbst, Jews and Gypsies«, Stručna knjiga, Beograd, 1994. Miliša Đorđe, »U mučilištu – paklu Jasenovac«, vlastita naklada, Zagreb, 1945.

389

Mirko Peršen, »Ustaški logori«, »Stvarnost«, Zagreb, 1966. Mirko Riffer, »Grad mrtvih – Jasenovac 1943.«», Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1946. i Naklada Pavičić, Zagreb, 2011. Mladen Ivezić, »Jasenovac brojke«, vlastita naklada, Zagreb, 2003. Nataša Mataušić, »Jasenovac – fotomonografija«, Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 2008. Nataša Mataušić, »Jasenovac 1941-1945. Logor smrti i radni logor«, Jasenovac – Zagreb, 2003. Nikola Nikolić, »Jasenovački logori u paklenom kotlu«, vlastita naklada, Zagreb, 1968. Nikola Nikolić, »Taborišče smrti Jasenovac«, Borec, Ljubljana, 1969. »Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944-1946«, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2006. Pavle Šosberger, »Židovi u Vojvodini«, Prometej, Novi Sad, 1998. Petar Andrejić, »Prozor u prošlost knjiga o Starčevu«, Beoprint, Beograd, 199. »Poimenični popis žrtava KCL Jasenovac 1941-1945«, priredili Đorđe Mihovilović i Jelka Smreka, Spomenpodručje Jasenovac, I. izdanje, Jasenovac, 2007. »Prva godina narodnooslobodilačkog rata na području Karlovca, Korduna, Like, Gline, Gorskog kotara, Pokuplja i Žumberka«, Zbornik III, Historijski arhiv u Karlovcu, Karlovac, 1971. Rade Butorović, »Sušak i Rijeka u NOB«, Centar za historiju radničkog pokreta i NOR Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, Rijeka, 1975. Radna skupina za dokumentaciju Kulturne udruge Podunavskih Švaba »Genocid nad njemačkom manjinom u Jugoslaviji 1944.-1948.«, Društvo za srpsko-njemačku suradnju, Beograd, 2004. Radovan Trivunčić, »Jasenovac i jasenovački logor«, 3. dopunjeno izdanje, Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 1972.

Literatura i izvori 390

Tomislav Vuković

Drugačija povijest Salomon Jazbec, »Magnissimum crimen pola stoljeća revizionizma u Hrvatskoj«, Margelov institut, Zagreb, 2008. »Sedmi kongres SUBNOR-a Jugoslavije«, NIP »Četvrti jul«, Beograd, 1974. »Sisak i Banija u revolucionarnom radničkom pokretu i ustanku 1941.«, Sisak, 1974. »Spomenice župa Maja, Viduševac, Glina, Mala Solina«, ur. Juraj Jerneić, Župa sv. Ivana Nepomuka Glina i Ogranak Matice hrvatske Glina, Glina, 1998. Stanko Lasić, »Autobiografski zapisi«, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2000. Stjepan Kožul, »Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije«, Nadbiskupski duhovni stol, Zagreb 1992. »Suđenje Lisaku, Stepincu, Šariću i družini, ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima«, IZD. Milan Stanić, Zagreb, 1946. »Treća skupština Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Hrvatske«, Zagreb, 1969. Vasilije Krestić, »Genocidom do velike Hrvatske«, Gambit, Jagodina, 2002. Vasilije Krestić, »Le grande Croatie le genocide comme projet politique essai«, L’Age d’Homme, Lausanne, 2001. Veljko Đurić, »Ustaše i pravoslavlje«, Beletra, Beograd, 1989. Veljko Đurić, »Prekrštavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«, Alfa, Beograd, 1991. Viktor Novak, »Magnum crimen«, Zagreb, 1948., reprint Nova knjiga, Beograd, 1989. Vinko Antić, »Sušak-Rijeka i okolica u narodnooslobodilačkoj borbi«, Rijeka-Zbornik, Matica Hrvatska, 1954. Vladimir Dedijer, »Jasenovac – das jugoslavische Auschwitz und der Vatikan«, Ahriman-Verlag, Freiburg, 1993. Vladimir Dedijer, »The Yugoslav Auschwitz and the Vatikan the Croatian massacre of the Serbs during World War II«, Prometheus Books, Buffalo New York; Ahroman-Verlag, Freiburg, 1992. 391

Vladimir Geiger, »Radni logor Valpovo 1945-1946. Dokumenti«, Njemačka narodnosna zajednica, Zemaljska udruga podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek, 1999. Vladimir Mrkoci i Vladimir Horvat, »Ogoljela laž logora Jasenovac«, Naklada E. Čić, Zagreb, 2008. Vladimir Žerjavić, »Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu«, Jugoslavensko viktimološko društvo, Zagreb, 1989. Vladimir Žerjavić, »Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga«, Globus, Zagreb, 1992. Zemaljska komisija za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača »Zločini u logoru Jasenovac«, Zagreb, 1946., reprint izdanje »Spomen-područje Jasenovac«, Banja Luka, 1980. Zoran Janjetović, »Od Auschwitza do Brijuna – Pitanje odštete žrtvama nacizma u jugoslavensko-zapadnonjemačkim odnosima«, Srednja Europa, Zagreb, 2007. Zvonimir Despot, »Vrijeme zločina«, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Zagreb-Slavonski Brod, 2007.

Časopisi »Bilten zagrebačke židovske općine«, Zagreb, br. 37/1994. »Borba«, Beograd, 29. studenoga 1944. »Borački informator«, bilten Republičkog odbora Saveza udruženja boraca SR Hrvatske, Zagreb, 1-2/1972.; 3/1973.; 6/1973. »Corriere della sera«, Milano, 6. prosinca 2001. »Čačanski glas«, Čačak, 19. travnja 2002. »Časopis za suvremenu povijest«, Zagreb, br. 1-2, 1988. »Glas javnosti«, Beograd, 9. ožujka 2003.; 27. ožujka 2005. »Informativni bilten« Općinski odbor SUBNOR-a Rijeka, Rijeka, 9-10/1973.; 1/1981.; 3/1982.;7/1983.; 9/1984.; 10/1985. »Jutarnji list«, Zagreb, 6. lipnja 2002.; 15. siječnja 2005.; 27. srpnja 2010.; 31. srpnja 2010.

Literatura i izvori 392

Tomislav Vuković

Drugačija povijest »Književne novine«, Beograd, 15. rujna 1986. »Ljetopis«, Srpsko kulturno društvo »Prosvjeta», Zagreb, 1999. i 2001. »Marulić«, Zagreb, br. 6, 1991. »Nedjeljni Vjesnik«, Zagreb, 28. veljače 1982. »Novi list«, Rijeka, 18. svibnja 1995.; 26. svibnja 2002. »Politika«, Beograd, 16. svibnja 1990.; 25. svibnja 1990. »Pravoslavlje«, 15. studenoga 1983.; 1. ožujka 1990. »Prosvjeta«, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Zagreb, br. 584-5, srpanj-kolovoz 1969. »Slobodna Dalmacija«, Split, 21.-22. lipnja 2000. »Sušačka revija«, br. 49, Rijeka, 15. travnja 2005. »Svjetlo riječi«, Sarajevo, prosinac 2008. »Večernji list«, Zagreb, 9. veljače 1981.; 25. travnja 1986.; 1. rujna 1990.; 25. kolovoza 1990.; 27. srpnja 2010. »Večernje novosti«, Beograd, 18. svibnja 2009. »Vjesnik«, Zagreb, 19. svibnja 1945.; 4. lipnja 1945.; 6. lipnja 1945.; 10. siječnja 1981.; 25. travnja 1986.; 29. srpnja 1992. »Zvona«, Rijeka, listopad 1990.; travanj 1996.

Rukopisi Dr. Viktor Ružić, »Moje uspomene«, 1968, Povijesni institut, Podružnica u Slavonskome Brodu, rukopis iz Arhiva obitelji Brlić, kutija 105, svezak 31. Franjo Jurak, »Glinski slučaj«, br. 243/90, 13. kolovoza 1990., Arhiv Nadbiskupskoga duhovnog stola, Zagreb, br. 1685/1998, Judita Herzler, dopis iz Aprike, Židovski povijesni muzej, Beograd, reg. br. 4853. Karlo Lipak, »Glina 1941«, Arhiv Nadbiskupskoga duhovnog stola, Zagreb, br. 1685/1998. Vojno Kamalić, »Uspomene iz prošlih dana«, Gradska knjižnica i čitaonica, Mali Lošinj, br. 821.163.42-94.

Službeni dokumenti/katalozi Katalog izložbe »Jasenovac, sistem ustaških logora smrti«, Muzej Vojvodine, Novi Sad i Muzej žrtava genocida, Beograd, 1994. 393

»Krivični spis protiv Viktora r. Ružića, odvjetnika iz Sušaka, radi zločina po čl. 2. toč. 1,3 Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj od 24. IV. 1945«, Okružni sud Rijeka, Poslovni broj Kč. 62/45. »Narodne novine«, god. 1, br. 2, Zagreb, 7. kolovoza 1945, str. 17. »Službeni glasnik Republike Srbije«, br. 137/04, Beograd, 2004.

Dokumentarni film Danko Volarić, »Iz crnog albuma, 1945. naličje pobjede«, Hrvatska televizija, treći dio, 1991.

Literatura i izvori 394

Drugačija povijest

Tomislav Vuković

Iz predgovora Ivana Miklenića

(o Srbu, Jasenovcu, Glini...) ISBN 978-953-241-340-3