PER ASPERA AD ASTRA / KROZ TRNJE DO ZVIJEZDA S KRISTOM – GODINA B

Alojzije Žlebečić

PER ASPERA AD ASTRA

S Kristom LITURGIJSKA GODINA

B

sw

ALOJZIJE ŽLEBEČIĆ PER ASPERA AD ASTRA / KROZ TRNJE DO ZVIJEZDA S KRISTOM – GODINA B

Alojzije Žlebečić Per aspera ad astra / Kroz trnje do zvijezda S Kristom Godina B Glas Koncila, Zagreb, 2012.

Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 315; faks: 4874 319 e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika: Stjepan Pogačić Biblioteka: Nedjeljna biblijska poruka Knjiga 8 Izvršna urednica: Vlatka Plazzeriano Lektura: dr. sc. Marija Znika Motiv na naslovnici: Križ s misnice izrađene za euharistijsko slavlje na Apostolskom pohodu pape Benedikta XVI. Hrvatskoj 2011. god. (Autori: Ivan Šaško – Ante Crnčević) Oslikavanje naslovnice: Mihael Puntarić Priprema za tisak: Glas Koncila Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Tiskano u studenom 2012.

ISBN 978-953-241-360-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 818502

Alojzije Žlebečić

PER ASPERA AD ASTRA KROZ TRNJE DO ZVIJEZDA S KRISTOM GODINA B

Glas Koncila Zagreb 2012.

Uvod Pred vama je moja druga knjiga propovijedi koje sam izgovorio u godini B. Nju sam nazvao S Kristom. A Kristovim se putem ne može pravo ići ako s njim ne dijelimo svoj svakodnevni život. U narodu se kaže: S kim si, takav si! Iako to nije uvijek istina, ipak nešto od svega toga u tome ima. Ako se, primjerice, od malih nogu družimo s lopovima, razbijačima, lijenčinama i tako redom, opasnost je da takvi i sami postanemo. Naprotiv, ako se nalazimo u dobrom društvu za očekivati je da i sami budemo dobri, ili bar da iz dana u dan postajemo bolji.

Na jednoj bankovnoj poslovnici u Zagrebu velikim slovima je ispisana ova reklama: A s kim vi bankarite? Kad god, prolazeći kraj te zgrade, to iznova čitam, pomišljam u sebi: A s kim ti živiš? S kim se ti družiš?

Tko je za tebe onaj najbolji?

Ovakvo pitanje je zaista na mjestu, zar ne? Jer svi smo mi, naime, skloni prionuti uz neke primamljive idole, koji nas katkad odvedu na stranputicu istinskog života i često nismo ni svjesni da živimo u nekoj zabludi. Ali, ako se, međutim, s Kristom svakodnevno družimo i od njega kroz susret s njim tražimo savjet i pomoć, onda je vrlo mala vjerojatnost da ćemo u životu zalutati. Tek ukoliko se lažno uznesemo ili uzoholimo poradi svojih uspjeha, znanja ili čak i pobožnosti, mogli bismo se udaljiti od prave Istine i Života.

Jednom je, kažu, neki indijanac poučavao svoga unuka kako će u životu postati dobar i uvažen čovjek, pa mu je ispričao priču o dva vuka, koji su prisutni u životu svakoga čovjeka. Jedan od tih vukova, reče stari indijanac, je dobar, a drugi zao i zbog toga se neprestano međusobno sukobljavaju i krvavo bore. Često se u toj borbi na smrt umore. Mali je sve ovo pažljivo slušao i u svojoj mašti motrio tu borbu vukova u čovjeku da bi onda zamišljeno upitao djeda: »A koji, djede, od te dvojice vukova bude jači? Koji u borbi više pobjeđuje?« »Onaj, kojega više hranimo!« – odgovorio je djed unuku.

Iako je usporedba pogana i neprilična, ona je vrlo poučna. Ne kaže se uzalud u narodu da je često »čovjek čovjeku vuk«. I to svakodnevno doživljavamo. Ali bilo bi puno manje takvih prizora kad bi bar mi kršća5

ni svoje dobro od Boga dano hranili onom hranom koju nam je on za to pribavio. Imamo, naime, mogućnost da svaki dan sjednemo za stol riječi Božje, čitajući Sveto pismo, i da nahranimo svoju dušu Božjim životom.

A ako to i ne učinimo svaki dan, obavezni smo to učiniti bar nedjeljom i svetkovinama. K tome smo još pozvani i da čiste duše sjednemo za Isusov euharistijski stol.

Za stol riječi Božje može sjesti svaki, pa i najgrešniji čovjek. Riječi koje su ponuđene u ovoj knjizi su skromna priprema za oba spomenuta i ponuđena nam Kristova stola. Dao Bog da se i ti, dragi čitaoče, po njima bar malo više povežeš i družiš s Kristom.

6

DOŠAŠĆE Pater Bonaventura Duda OFM, u svojim propovijedima govori o trostrukom Isusovom dolasku: o dolasku koji su naviještali proroci tj. o utjelovljenju Sina Božjega; zatim o dolasku, koji se događa u slavlju svakog sakramenta, posebno u slavlju euharistije; i o konačnom i slavnom dolasku Kristovu, koji će biti na svršetku svijeta. Ako ovako gledamo na vrijeme došašća, onda je ono trajno prisutno u sve dane našega kršćanskoga života.

Došašće, kao posebno slavlje u liturgijskoj godini, i kao priprema na božićne blagdane, kroz četiri nedjelje prije Božića, slavi se u Crkvi na zapadu od polovice šestoga stoljeća. Kroz povijest se ovo adventsko vrijeme obogatilo raznim događajima, koji su kao neka poveznica svega događanja kroz slavlje božićnog misterija u dosadašnjoj povijesti Crkve.

Tako su mise zornice nastale veoma rano, po nekima već u petom stoljeću, odmah nakon Kalcedonskog sabora (451. g), kada je proglašena dogma o BD Mariji Bogorodici. Ova liturgijska pobožnost je od tada sadržavala posebnu Marijansku oznaku. Prema nekim saznanjima u Europi su mise zornice prevladale, osobito u alpskim predjelima, u 15. stoljeću. Od tada se pjeva poznata adventska pjesma »rorate« – »rosite nebesa odozgo, i oblaci daždite pravednika« (Iz 45,8).

U adventu su se posebno štovali i neki sveci. Tako, primjerice, sveta Barbara, svetica i mučenica iz prijelaza iz trećeg na četvrto stoljeće, kojoj je odrubljena glava, negdje oko 306. godine. Na njezin blagdan 4. prosinca, običavalo se odsjeći neku grančicu, obično s trešnje i staviti u vodu, tako da bi do Božića procvala, što je znakovito govorilo da čovjek i nakon što mu je glava odijeljena od tijela, tj. i kad je pogubljen ipak živi.

Ono što je u očima svijeta mrtvo, pred Bogom je u mogućnosti da bude zauvijek rascvjetano. Procvjetala grana je tijekom zime i svojevrsno čudo prirode, što onda govori o čudesnom rođenju Sina Božjega.

Poslije svete Barbare, osobito je omiljen i slavljen sveti Nikola (6. prosinca), svetac iz četvrtog stoljeća, koji je, kako mnogi smatraju, bio na Nicejskom saboru (325. g), kada je osuđen arijanizam koji je nijekao Kristovo božanstvo. Nikola je bio biskup u mjestu Miri (danas Demri u Turskoj) i umro je 6. prosinca, najvjerojatnije 351. godine. Kad je u jeda7

naestom stoljeću bila opasnost da tijelo ovoga sveca bude oskvrnuto od Turaka, 1087. godine njegovo tijelo su odnijeli talijanski mornari u Bari, gdje ga se i danas posebno štuje. Štovanje svetoga Nikole bilo je najprije povezano s blagdanom Nevine dječice, koji slavimo odmah po Božiću. U tom slavlju uobičajilo se obući dječaka u biskupsko odijelo, što je oslikavalo dostojanstvo prvih nedužnih i nevinih mučenika. Kako se, međutim, kroz ovo slavlje događalo svašta, Crkva je ovaj običaj dokinula na saboru u Konstantinopolu (867 – 870).

Poslije toga su na temelju legende, nastale u Francuskoj, prema kojoj je sveti Nikola oživio tri mladića, koji su išli iz Pariza na studij u Atenu i na putu bili ubijeni od razbojnika, da bi ih potom sveti Nikola oživio.

Prema toj su se legendi se izvodile razne kazališne predstave, osobito po konviktima i samostanskim školama, gdje se posebno štovalo svetog Nikolu kao zaštitnika dječaka.

U 13. stoljeću profaniralo se svetoga Nikolu u posjetitelja djece, u što se lijepo uklopila legenda o tri kćeri, kojima je ovaj svetac pomogao da se uz potrebni miraz mogu udati. Od tada je i običaj da djeca navečer ostave čizmu pred vratima sobe, ne bi li ujutro našli kakav dar od svetoga Nikole. Dolazak svetoga Nikole djeci kasnije je pojačan anđeoskom pratnjom, a onda i pratnjom vraga, koji prijeti djeci. U svemu tome ima puno evanđeoske istine, kao i specifično katoličkog vjerovanja.

Kad su neke od europskih zemalja u 16. stoljeću bile zahvaćene protestantizmom koji ne štuje svece, tada se Nikolinje preimenovalo u »Dijete Isus« koji dariva djecu o Božiću. S vremenom je od maloga Isusa nastao veliki darovatelj »Božićnjak« (od 1837. godine »Weihnachtsmann«), kojega su nazvali »Djed Božićnjak«, da bi kasnije, pod utjecajem bezboštva, od Djeda Božićnjaka nastao »Djed Mraz«.

U Adventu se posebno štuje i sveta Lucija mučenica, čiji je blagdan 13. prosinca. Njezino ime znači Svjetlana i znak je najave »sunca Pravde«, koje dolazi u Isusu Kristu. U nekim europskim zemljama običaj je da u adventu najstarija djevojčica u kući prva ujutro ustaje i u bijeloj haljini, sa zelenim vijencem na glavi, ispletenim od zelenila, u koje su utaknute upaljene svijeće, budi obitelj i poslužuje ih doručkom u krevetu. (Zani8

mljivo, da ovaj katolički običaj protestanti nisu uspjeli uništiti u inače protestantiziranoj Švedskoj!)

Neki na Lucijino stavljaju pod jastuk imena mladića ili djevojaka, koje bi željeli jednoga dana zaručiti, i koji zadnji, na Badnji dan ostane, taj je onaj kojega Bog predlaže.

Među Hrvatima u Gradišću, a onda i ovdje u domovini, običaj je da se na blagdan svete Lucije sije pšenica, koja do Badnjaka naraste. Na Badnjak navečer se u nju stave tri svijeće, koje se zapale, kao znak Presvetog Trojstva u kući.

Jedan vrlo lijepi adventski običaj nastao u protestantskoj pobožnosti, je »adventski vijenac«, koji svojom simbolikom sve više osvaja i sestrinske crkve izvan protestantizma pa možemo reći da je ovo ekumenski običaj crkve našega vremena. Adventski vijenac nalazi se svugdje u kršćanskom svijetu i gotovo da nema ni jedne veće trgovine koja ga ne bi ponudila svojim kupcima prije došašća.

Evo kako je nastao. Protestantski pastor Johann Heinrich Wicher je 1883. godine u Hamburgu utemeljio zavod za zbrinjavanje ugrožene mladeži i uoči jednog adventa došao je na ideju da na prvu nedjelju došašća upali svijeću na vijencu od zelenila koji je načinio zajedno sa štićenicima.

Tako je onda svaki dan palio po jednu svijeću, tako da su na Badnjak gorjele 24 svijeće. Kasnije se, iz praktičnih razloga, paljenje svijeća upriličilo samo nedjeljom pa su tako ostale za paliti samo četiri svijeće.

Ovaj vijenac je pun simbolike i to, najprije, po svome izgledu. On je okrugao kao prsten, pa je po tome znak vječnosti koja nema svoga početka ni svršetka. Osim toga ovaj vijenac je poput jedne krune kojom su se u prošlosti odlikovali razni velikani. A tko je veći od Božića da bi ga ljudski rod odlikovao?! Vijenac je ispleten od zelenila, koje je znak života. Zelena boja je inače u kršćanskoj liturgiji boja nade pa je ovaj vijenac i kršćanska ponuda nade svim »ljudima dobre volje«. Četiri svijeće označavaju i četiri strane svijeta pa prema tome i ponudu svjetla Božjega za čitav svijet.

Ima još jedan lijepi adventski običaj, koji je nastao u srednjem vijeku u Francuskoj, a kojim se na osobit način dočekuje Božić. Naprave se obiteljske jaslice u koje se svaki dan stavi toliko slame, koliko se u danu učinilo po članovima obitelji dobrih djela. Na kraju adventa se na tu sla9

mu stavi dijete Isus kojemu je ova obitelj cijelo došašće s ljubavlju pripremala ležaj.

Liturgijska reforma Drugog vatikanskog koncila nije dokinula tradicijske običaje u adventu, nego je samo još više naglasila višestruko Božje dolaženje među nas. Ovom reformom božićno iščekivanje je posebno naglašeno kao iščekivanje Božića od 17. – 24. prosinca, što je, prema tome, samo dio sveukupnog iščekivanja Božjega dolaska po Isusu Kristu. Drugi, i posljednji Isusov dolazak, bit će kruna svih naših ljudskih iščekivanja.

Zanimljivo je da je adventska liturgija u ljubičastoj boji. Ova boja označava advent kao vrijeme pokore, koja je u ne tako davnoj prošlosti, prije Drugog vatikanskog koncila (1962 – 1965), bila poznata po stanovitim zabranama, primjerice po zabrani pravljenja bučnih veselja, kao što su zabave i svadbe. Radi se, naime, o tome, da je koncem petog stoljeća, točnije 490. godine, u staroj franačkoj ili galskoj Crkvi (u današnjoj Francuskoj) Perpetuus, biskup iz Toursa, uspostavio strogo pokorničko vrijeme došašća, koje je trajalo, poput korizme, četrdeset dana, i uključivalo tri dana posta u svakom tjednu od četiri pune nedjelje. Ovo galsko pokorničko slavlje došašća ublaženo je kasnije po rimskoj adventskoj liturgiji, koja je nastala stoljeće poslije galske, i razlikovala se od nje po veselju i raspjevanosti.

Kad su se u trinaestom stoljeću ove dvije liturgije ujedinile, dogodio se svojevrsni kompromis, tako da je u adventu ostalo i pokore, i raspjevanosti. To je znakovito izraženo i u liturgijskom ruhu, koje je treće nedjelje došašća vesele ružičaste boje, za razliku od ostalih triju nedjelja, koje se slave u pokorničkom ljubičastom ruhu. I tako je to bilo sve do Drugog vatikanskog sabora, koji je u svojoj liturgijskoj reformi suzio sam doček Božića na vrijeme od 17. do 24. prosinca, dok je prethodni dio došašća usmjeren na iščekivanje drugog, ili eshatološkog Kristova dolaska.

Danas došašće nije osobito strogo pokorničko vrijeme, ali se može i mora reći da je to vrijeme ozbiljnog i obraćeničkog kršćanskog života. To je vrijeme kad smo pozvani na osvješćenje svoje životne situacije, koja može ponekad biti pospana, ili u najmanju ruku uljuljana u neko samozadovoljstvo, koje poprimamo od svega što nas okružuje, poput djeteta, koje u okruženosti svoje zipke prima svu svoju ugodu od onih koji ga okružuju.

10

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA Da bismo lakše shvatili poruku samoga došašća, Crkva nam najprije preko današnjih svetih čitanja nudi pogled u prošlost izraelskog naroda, koji je oko 500. godine prije Krista vapio za svojim trajnim Usrećiteljem.

Bilo je to vrijeme, kad su se Izraelci vratili iz babilonskog sužanjstva i kad su bili gotovo uništeni od trpljenja i ropskih represalija. I kad su kao povratnici iz ropstva, mogli »slobodnije disati«, opet su se našli u ropstvu, samo druge vrste. Sada su, naime, proživljavali muku drugačije naravi, kojoj više nije bio uzročnik izvana, nego iznutra. Trpjeli su radi vlastite neoslonjenosti na Boga, a prevelike oslonjenosti na vlastite snage, i druge ljudske sile. To ih je svakodnevno satiralo i mučilo.

Prorok, kojega bibličari zovu Tritoizaija ili Treći Izaija, obraća u ovom čitanju po prvi put Bogu kao Ocu i Otkupitelju. On uvjerava grešni narod da je Bogu tako »ime oduvijek« (usp. Iz 63,16 b), a to će reći da Izrael mora osjećati Boga kao Oca puna ljubavi, s kojim su kao narod u Savezu, i koji je njihov Otkupitelj tj. srodnik. Riječ otkupitelj u hebrejskom jeziku prevodi se, naime, sa srodnik (goel = srodnik), a to je u ono vrijeme značilo, da svaki rođak mora otkupiti svoga srodnika u ropstvu ili bilo kakvom zarobljeništvu. Budući da su ponekad u sužanjstvu bile cijele obitelji, pa i sav narod, kao primjerice Izrael u egipatskom i babilonskom sužanjstvu, te je bilo potrebno imati nekoga, koji bi i u tom slučaju bio otkupitelj. Za Izraela je to, kako kaže prorok – sam Bog – i u vrijeme njihova prvog, kao i drugog izbavljenja iz ropstva.

Zanimljiv je ovaj dijalog između proroka i Boga. Obično se roditelju prigovara od nekoga sa strane, pa mu se kaže: Zašto si raspustio svoju djecu? Zašto dozvoljavaš da ti djecu ulica odgaja? I tako redom. Ovdje je Bogu postavljen prigovor iznutra. Prorok, naime, ne krivi Boga za zlo u narodu, nego sebe i narod, pa kaže: »Zašto, Gospodine, zašto nas puštaš da s tvojih putova lutamo? Zašto dade da nam srce otvrdne, pa te se više ne boji? Vrati se radi slugu svojih, radi plemena baštine svoje.« (Iz 63,17) Izaija moli Boga da ne pušta više ni njega ni narod da lutaju otvrdnula srca i bez straha Božjega. Očito prorok vidi situaciju Izraela kao veoma tešku, sličnu onoj početnoj, prije sklapanja Saveza pod Sinajem. Zato prorok svom dušom vapi: »O da razdereš nebesa i siđeš, pred tobom bi 11

se brda potresala!« (Iz 63,19 b)«. »Razdrijeti nebesa« značilo je probiti omotač zemlje i sići na zemlju, što će reći, doći iz svoje transcendentalnosti među ljude, koji čeznu za izbavljenjem iz ove suzne doline. Ovo silaženje Božje među ljude, već se dogodilo, kad je Jahve pohodio svoj narod na Sinaju, kad su se tresla brda od jake grmljavine…

Prorok u svom razmišljanju podsjeća Boga na njegovo neviđeno djelo, »što uho nije čulo i oko nije vidjelo« (Iz 64,3), a on je učinio Izraelu u njegovoj nevolji. Moli ga, da se više ne gnjevi na svoj narod jer će inače svi izginuti »kao lišće koje vjetar odnosi« (usp. Iz 64,5). U toj svojoj slabosti Izrael propada, veli prorok, i »nikog nema da ime Tvoje prizove, da se trgne i osloni na tebe« (Iz 64,6). Izaija moli Boga, da ponovo otkrije svoje lice, pa da narod vidi da nije izgubljen: »Gospodine ti si naš otac; mi smo glina, a ti naš lončar – svi smo djelo ruku tvojih!« (Iz 64,7). Kao što glina dobiva na vrijednosti po lončaru, tako i mi po Bogu. Ako se Bogu prepustimo, i od njega damo oblikovati, krenuli smo putem obraćenja, a to znači pravim putem. U protivnom će svi ostati »kao nečist«, bez obzira na njihovu pojedinačnu veću ili manju grešnost, jer prema obrednom pravilniku iz Lev 5,3 biva onečišćen svaki koji se nečistoga i dotakne.

Otpjevni psalam obično potvrđuje ono što donosi prvo čitanje. Ovdje se Psalam 80 može smatrati izvorom ovoga Izaijinoga nadahnutog teksta.

Tu narod, koji se odmetnuo od Boga, poziva Boga da mu se prvi vrati, čime se hoće reći da svaka dobra inicijativa polazi od Boga a ne od nas.

Takvoj Božjoj inicijativi veseli se i sveti Pavao, kad 57. godine po Kristu iz Efeza piše Korinćanima u to vrijeme, ljudima poznatoga trgovačkog grada, grada sa čak dvije luke, koji su uvelike bili izloženi zlu. On ih ovdje pozdravlja blagoslovnim svećeničkim riječima, zazivajući na njih milost i mir, a to će reći, naklonost Božju, prema grčkoj riječi haris (milost), i SHALOM, to jest svako dobro u sadašnjosti i vječnosti, što u svom značenju sadržava hebrejska riječ SHALOM (mir).

Prema svetome Pavlu, mi taj mir postižemo uz Božju pomoć. Pavao, naime, ovako veli: »On će vas učiniti postojanima do kraja, jer »vjeran je Bog koji nas pozva u zajedništvo Sina svojega« (1 Kor 1,8-9).

Očito smo, dakle, mi kršćani, u usporedbi sa starozavjetnim Izraelom, u velikoj prednosti. Mi, naime, imamo jaču kohezivnu moć po kojoj u Isusu Kristu možemo već sada biti u prisnom, makar nevidljivom, 12

zajedništvu Presvetoga Trojstva, i jednom zauvijek poslije otkrivenom u vječnosti. Iz nas bi trebao nestati starozavjetni strah uzrokovan »krivicama našim« (Iz 64,7), jer je za nas nastupila milost. I ako su se pogani još u ono doba pozdravljali sa »Zdravo«, želeći si dobro zdravlje, i dug život ovdje na zemlji, mi se u duhu današnjeg drugog čitanja pouzdano radujemo u »naklonosti Božjoj«.

U naklonosti Božjoj moći ćemo ispuniti svaku svoju ljudsku zadaću i to upravo onako, kako to Bog želi. Prema apostolu i evanđelistu Mateju to je izrečeno u paraboli o talentima (Mt 25,13-15), kod Luke u usporedbi o mnima (Lk 19,12-13), a prema Marku (Mk 13,33-37) preko ovog današnjeg evanđeoskog teksta koji govori o čovjeku, koji je odlazeći na put zadužio svoje sluge i svoga čuvara da upravljaju njegovim imanjem trijezno i budno, kako ne bi bili iznenađeni njegovim povratkom.

Iz ovog Markovog evanđeoskog teksta se vidi da je riječ o Isusu Kristu, koji će doista jednoga dana ponovo doći, ali se ne zna kada. Važno je, stoga, budno bdjeti nad sobom i nad svojim obavezama, koje nam je vjerno izvršavati Današnje nas, dakle, sveto evanđelje zove na budnost života. I to nije toliko poziv na bdjenje, u kojem nećemo fizički spavati, nego prije svega, zahtjev da svaki dan budno živimo, gledajući otvorenih očiju sve što sami činimo i što se čini oko nas. U ovom kratkom evanđeoskom tekstu, čak tri puta smo opomenuti: »Bdijte!« (r. 33. 35. i 37). U trinaestoj glavi ovoga evanđelja (Mk 13) četiri puta je upotrijebljena riječ: »Pazite!« (r.

5. 9.23.33). I »bdijte« i »pazite« su riječi koje nas upozoravaju da svjesno i trijezno živimo i da pazimo kako se u životu ponašamo.

Nama se čini da je ovo Markovo evanđelje manje zahtjevno od onoga što smo ga nedugo imali po Mateju, kad je bilo riječi o talentima ili o djelima milosrđa. Ali, varamo se kad tako mislimo. I ovaj Markov tekst je, također, vrlo zahtjevan. Našem životnom vozaču ili kormilaru, našoj savjesti nije dozvoljeno da miruje i da spava.

Bdjeti, naime, i biti budan znači paziti na sebe i na svoje bližnje. »Čuvar« je ovdje očito prezbiter, starješina crkve, koji mora najviše bdjeti.

Ali i svi ostali, i oni, dakle, koji nisu starješine moraju bdjeti. Isus to veli: »Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!« (Mk 13,37).

13

Blaise Pascal je svojevremeno govorio da će Gospodin biti u agoniji do svršetka svijeta, a njegovi će učenici spavati. Doista, imamo sreću što smo po svetosti Otajstvenoga Tijela Kristova, tj. Crkve, uvijek u mogućnosti da se probudimo i činimo u Kristu ono, što je vrijedno, ne samo za našu zemaljsku stvarnost, nego i za vječnost. Zaspati u grijehu, opasno je po život. To je kao kad pijanac zaspe u snijegu. Kažu da se ugodno osjeća i u toj ugodi promrzne i umre.

Sveti Augustin je govorio, da ova naša zemlja nije zemlja živih, nego usnulih. Sve je poput sna, čija je značajka kratkoća i nestvarnost, čega ćemo biti posve svjesni tek kad se probudimo za vječnost.

I Biblija je puna usporedbi iz našega života. Ovaj naš život je kao noć iza koje dolazi dan. Naš dan je naš ulazak u Božji život. I budući da u hodu kroz ovaj zemaljski život ne baštinimo vječno svjetlo u punini, nego smo u naizmjeničnom stanju svjetla i tame, onda postoji opasnost da nas zarobe »sinovi tame«, koji nas uspavljuju u svojoj životnoj noći.

Kao da nam neki vampir siše krv, ubrizgavajući u nas slatki liker po kojem još dulje ostajemo sneni i pospani; a vampir ima priliku da nas i dalje uništava.

Kažu da je na Titaniku 1912. godine, kad se sudario s ledenim brijegom bilo upozorenje iceberg (ledeni brijeg), što je govorilo o prijetećoj opasnosti. Vele, da je to tako bilo na svim brodovima kao upozorenje, ali na Titaniku je toga časa bio ples pa nisu htjeli ljude uznemirivati; mislili su da će sutra po danu moći nešto učiniti. I tako je usred najvećeg veselja, odjednom nastao vrisak i potonuće 1563 putnika (od 2224) i na kraju potonuće i samoga broda.

Koliko je važno u našem ljudskom životu istinski bdjeti i ne odgađati za sutra bilo koje dobro, koje danas možemo učiniti! Da je tako bilo na Titaniku i u mnogim drugim našim situacijama, na vrijeme bi se spriječila mnoga zla u našim životima. Liturgija došašća nas uvjerava da smo mi kršćani na poseban način pozvani na budnost života. I to ne samo radi svoga vječnoga dobra, nego i zato, što smo kao Crkva poslani da ovom svijetu budemo znak spasenja.

14

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA Koji put nam se čini da je s nama sve u redu. Jednostavno nam u životu, kako to znamo reći, »krene«. Zadovoljni smo pa u svemu tome na Boga i zaboravimo. A onda se odjednom iznenadimo, kad vidimo da je sve krenulo naopako. Svaki od nas je tako nešto već sigurno iskusio.

Možda bi bilo najbolje kad bismo sada svi mogli jedni pred drugima ta svoja iskustva i izreći? No, to nam je praktično nemoguće izvesti. Ali, evo primjera. Nije tome dugo, kako sam čuo za jednu našu kršćansku djevojku, koja je u želji da se sretno uda dosta dugo čekala pravu priliku. I konačno se namjerila na jednog vrlo dobrog i pametnog mladića, iz dobre kršćanske obitelji. I zaručili su se. Ali, jednoga dana, nakon što su već dugo zajedno hodali, mladić je odlučio prekinuti ovu vezu. Jedne večeri on to djevojci i obznani: »Više se nećemo sastajati. Mi nismo jedno za drugo!« Djevojku su te mladićeve riječi veoma šokirale. »A zašto ne možemo zajedno dalje? Zar nisam uvijek ista bila? Sve vrijeme našeg zajedničkog hodanja ni u čemu se nisam promijenila.« »Baš zato«, odgovorio joj je mladić, »jer se nisi spremna u životu mijenjati, i to na bolje mijenjati, ja odustajem od našega daljnjega zajedništva.« Možemo reći da je ova djevojka nesmotreno živjela svoje mladenaštvo. U dobru u kojem se našla najvjerojatnije je zaboravila na svoje kršćansko dostojanstvo. Očito se, u duhu današnje zborne molitve, izgubila u prolaznostima ovoga svijeta. Današnja, naime, zborna molitva kaže: »Svemogući i milosrdni Bože, dok hitimo ususret tvome Sinu daj da nas zemaljske obveze i brige ne smetu...« Kad je njezin zaručnik vidio da mu se djevojka kao kršćanka ne razlikuje od drugih djevojaka ovoga svijeta, nije ju mogao prihvatiti kao osobu uz koju bi se on vezao za cijeli život.

Kršćanske vrednote, naime, u sebi sadrže ne samo sadašnjost, nego i budućnost; ne samo prolazno, nego i vječno dobro. Zbog toga mi kršćani u ponudama prolaznih dobara ne smijemo zaboraviti na trajna i vječna dobra. Često nam se događa, kao što se, kako saznajemo iz grčke mitologije, nekoć dogodilo najbržoj grčkoj trkačici koju su njezine suparnice pobijedile svojim lukavim podmetanjima. Dok je ona zajedno s njima trčala one su ispred nje bacale zlatne kuglice, koje su u njoj izazvale pohlepu pa 15

ih je išla skupljati, i tako je zaostala u utrci i izgubila prvenstvo. Ovako i mi više puta u svom životu »trčimo«, zar ne?

Vrijeme u kojem mi danas živimo, na osobit je način vrijeme žurbe.

Neprestano nam se nekud i za nečim žuri, tako da nemamo vremena ni za ono najpotrebnije u životu. Mnogi kažu, da nemaju vremena ni liječnika potražiti u vrijeme bolesti. Na dušu se, pak, još manje misli. A ovo adventsko vrijeme nam poručuje da i Bog k nama dolazi kao liječnik, kojemu je stalo do našega ozdravljenja i izbavljenja od svake bolesti, kako naše duše, tako i tijela. I upravo je neshvatljivo da mi kao bolesnici za taj Božji pohod tako malo ili ništa ne marimo. Ne marimo ni za Liječnika ni za lijek, što u konačnici znači da ne marimo ni za svoju vječnu sreću.

Radije se zaustavljamo uz varljivo blago ovoga prolaznoga svijeta, koje nam se na zemaljskom putu prema vječnosti nudi i udaljuje nas od vječnoga cilja. Nije li se to tako dogodilo i izabranom Božjem narodu, koji je platio svoje životno skretanje nesrećama, koje su ga onda godinama pratile?!

Jedna od tih najvećih Izraelovih nesreća bilo je sužanjstvo u Babilonu.

Iz tog nemilog iskustva izabranoga Božjega naroda dolazi nam i današnje prvo čitanje. Tu je, oko 546. godine prije Krista, u vrijeme perzijskog kralja Kira, prorok Izaija, ili kako ga nazvaše Deuteroizaija, nadahnut osjećajem ponovnog povratka Izraelaca u njihovu očevinu, navijestio Izraelu bolju budućnost. Ono što su sijali u suzama, uskoro će žeti u pjesmi. Dolazi im Izbavitelj. »Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš« (Iz 40,1) – piše prorok. S ovim Izaijinim proroštvom naviješta se Izraelu Mesijin dolazak. Zbog toga je, najvjerojatnije, i veliki skladatelj Haendel ove prorokove riječi upotrijebio kao početne riječi svoga oratorija Mesija.

Za Izraelce je početak mesijanskog doba bio izlazak iz babilonskog ropstva. Tu je, naime, posve bjelodano da Bog svoga naroda nikada nije zaboravio. Iz prorokovih riječi se nazrijeva da ovu radost Gospodnjeg dolaska treba obznanjivati svemu narodu. Put, koji je građen kroz pustinju za ropstvo, sada će se ponovno graditi za radosni povratak Izraela kući. Babilonci su nekoć koristili trasirani put za svoje okupatorske ciljeve, a Bog će obnovom toga puta kroz pustinju voditi svoj narod natrag u obećanu zemlju.

16

Deuterozija ovdje vidi trasirani put, kojim će narod izići na slobodu.

To je put, kojim će Jahve ponovo utješno djelovati na svoj narod. Hodajući tim putem, narod će ponosno ići za Jahvom kao slobodan narod, koji poskakujući radosno svladava prepreke života jer će na kraju kroz pobjedonosni slavoluk proći njihov Osloboditelj i Mesija.

Sve ovo što je objavljeno Izraelu možemo nazvati kao nekom predradnjom za svakoga onoga, koji se želi istinski osloniti na Boga. Sniziti uzvišicu i ispuniti ponor znači osloboditi se životnih ekstrema. Brdo je znak naše ljudske oholosti, a doline i ponori su naša ljudska očajavanja.

Netko lijepo reče: Tko se god previsoko uzdiže, ili preduboko tone, ne baca svoje duše u Božji zagrljaj.

A Bog se želi proslaviti u svakom čovjeku. U ovim objavljenim Božjim riječima taj je izbavljeni čovjek opisan kao onaj koji živi u gradu Božjemu – Jeruzalemu. To za nas danas konkretno znači – živjeti u Crkvi, koja je blagovjesnica što se penje na Sion, visoku goru, odakle viče i naviješta: »Evo Boga vašega!« (Iz 40,9). Crkva je Božji narod, koji se uspeo na goru Sion. Ona je, dakle, visoko uzdignuta, da bude svijećnjak cijelom svijetu, kojemu pokazuje živoga i prisutnoga Boga u svom narodu. To je velik znak za čitav svijet!

Bog se ovdje, također, objavljuje i kao onaj koji »mišicom svojom vlada«. (Iz 40,10) To će reći, da pokazuje svoju moćnu božansku snagu, kojom daje svome narodu sigurnost. On ujedno želi poput dobroga pastira i pasti svoje stado. »Jaka mišica«, kako je to za Boga izbavitelja često u Starom zavjetu rečeno, imponirala je Izraelcima. Takvog su jakog Mesiju oni i očekivali. Jednostavnog, pak, Mesiju – pastira, koji »Jaganjca nosi« u naručju (Iz 40,11), koji umire za svoje stado, nisu mogli prepoznati. No, ne treba se tome ništa čuditi. Boga koji umire za čovjeka ni mi ne prepoznajemo. Bar ne onda, kada nam se s Njim suobličiti. A od prevelike je važnosti da mi kršćani svjedočimo živoga i prisutnoga Krista među nama ljudima.

Jednom su, priča fra Ante Sekelez, šetali Dubrovnikom on i njegov jedan subrat. Zaustavili su se kraj djece, koja su se na putu igrala, a onda je jedan dječak prišao i upitao, što je to na fra Antinu pojasu, pokazujući na krunicu. »To ti je oružje Božje«, odgovori franjevac. »Ali ja u Boga ne vjerujem« – veli dječak. »Svejedno, On tebe ipak voli«. »Što će me voljeti, 17

ako ja njega ne volim?« U to priđe neka žena, najvjerojatnije dječakova susjeda, koja ga je poznavala, pa doviknu: »Vjerovao bi ti, sinko, u Boga da imaš mater, ali jer je nemaš nije te imao tko poučiti!« Je li imao, ili nije imao mamu ovaj dječak, nije ovdje toliko važno. Važno je uočiti da mu nije imao tko Boga pokazati!

Otpjevni psalam (Ps 85) iznosi pred nas ove riječi psalmista: »Da poslušam što mi to Gospodin govori: Gospodin obećava mir narodu svomu« (Ps 85,9). Sam Bog nam, dakle, ovdje govori i obećava nam svoj mir. Važno je uvijek iznova, dozvati si u svijest da do pravoga mira dolazimo po Bogu, koji nam progovara po svojoj objavljenoj riječi. Bitno je, također, da slušajući Božju riječ uz nju i prionemo, kao uz istinu koja nas ispravno vodi kroz život. Tako se, naime, slušajući Božju riječ otvaramo Bogu i nalazimo oslonac za svoje istinsko dobro u sadašnjosti i budućnosti.

Dok smo u prvom čitanju više usmjeravani prema prvom Isusovu dolasku, današnje drugo čitanje, (2 Pt 3,8-14), usmjerava naše misli na iščekivanje drugog Kristova dolaska. Bog nas po apostolu Petru uvjerava da se njemu nikuda ne žuri. On radi toga ne dolazi brzo drugi put (kako su to mnogi u to vrijeme očekivali) jer želi spasiti što više ljudi. Bog nije podložan vremenu i našim ljudskim računanjima. Mi ćemo najbolje »pospješivati«, taj njegov drugi dolazak našom neokaljanošću i besprijekornošću (usp. 2 Pt 3,14), veli apostol Petar. I to ćemo tim više i spremnije moći činiti, što ćemo više biti svjesni, da su sve stvari ovoga svijeta nestalne i prolazne. Mi »iščekujemo nova nebesa i zemlju novu« (2 Pt 3,13) živeći u nadi, koju nam daje sam Isus Krist. Živeći »po Kristu i s Kristom i u Kristu«, mi navješćujemo njegovu smrt, slavimo njegovo uskrsnuće i iščekujemo njegov slavni dolazak!

Bog, pak, ispunjava svoje obećanje. »On ne kasni«, nego je pun dobrote za svakoga. A biti dobar, značilo je uvijek za materijalizirani i grešni svijet isto što i biti lud pa se to tako i Bogu pokušavalo pripisivati. Međutim, Bog ne živi u ograničenosti, kao mi ljudi. »U Boga je jedan dan kao u nas tisuću godina.« (2 Pt 3,8) Poruka, dakle, drugog čitanja upućuje nas na punu oslonjenost na Boga, poput nevine i male djece, koja su posve oslonjena na svoje roditelje. U toj jednostavnosti srca moguće je onda i Boga pokazati ljudima.

18

»Evo Boga vašega«! A to je i imperativ, koji proizlazi iz današnjeg prvog i trećeg čitanja.

Evanđeoski nas tekst (Mk 1,1-8) povezuje s navještajem proroka Izaije, koji je u viđenju gledao i slušao blagovjesnicu Jeruzalemsku, kako viče i čuje se u pustinjskoj stepi. U evanđelju to viče jedan – Ivan Krstitelj – da bi u budućnosti vikali mnogi drugi poput njega. On pokazuje onoga koji ima doći, a drugi će ga poslije trajno pokazivati. Ivan veli da on krsti vodom, a onaj koji za njim dolazi – da će On krstiti Duhom Svetim. (usp. Mk 1,8). I ako je Ivan mogao tako snažno i neustrašivo govoriti o Kristu, koliko će više to moći oni, koji će biti kršteni »Duhom Svetim«.

To se, doista, i očitovalo o Duhovima, kad su apostoli neustrašivo izašli pred ljude i navijestili Krista uskrsloga.

I danas je pravi pokazatelj djelovanja Duha Božjega kad se u navjestitelju očituje gorljivost, revnost i neustrašivost, za razliku od mlakog i mlitavog naviještanja Riječi Božje. Osjećamo da Markovo evanđelje oduševljeno naviješta Krista Sina Božjega. U njemu se doživljava Petrova apostolska gorljivost i zaljubljenost u Krista Sina Božjega. (Smatra se da su se Markovim evanđeljem služili i evanđelisti Matej i Luka!)

Zanimljivo je da je Ivan Krstitelj, koji je najvjerojatnije bio u kumranskoj zajednici, koja je djelovala u svojoj povučenosti i strogo za sebe s »dvogodišnjim novicijatom«, osjetio potrebu da bogatstvo, koje je tamo u samoći stekao prenese i na druge ljude. Shvatio je, koliko je važno prenositi iskustvo vjere na druge, ili pak, u tome obilno pomagati drugima svojom osobnom molitvom i žrtvom. I ljudi su rado dolazili k njemu.

Nitko nije spavao dok je Ivan govorio. Svi su mu vjerovali jer je bio istinit.

Istinitost se, naime, očituje u poniznom i skromnom čovjeku. Da Ivan nije vidio svoju malenost i neprestano imao pred sobom veličinu Kristovu nitko ga ne bi slušao. On nije ispirao drugima mozak svojim mudrovanjem, nego im je, kako netko lijepo reče, radije »prao noge«.

19

SVETI STJEPAN PRVOMUČENIK 26. PROSINCA Još uvijek smo pod dojmom dražesnog Djetešca, koje smo sućutno jučer promatrali u štalici na slamici. Ispred nas je lik Boga, koji je radi nas postao siromašno i malo dijete, koje nam se ljupko smiješi i maše svojim malenim ručicama. Razveseljava nas taj čisti djetinji pogled u kojemu je božanska snaga i moć, i gotovo da bismo htjeli ostati u tom čarobnom osjećaju.

Ali to Dijete »za nas trpi, čim se rodi«, kako smo malo prije pjevali.

U jaslicama započinje prva postaja Isusova križevnog života, kako reče jedan teolog. Tu započinje Bog živjeti tegobe našega života, preuzimajući na se sve naše terete, postavši »nama u svemu jednak osim u grijehu«.

(Predslovlje IV. euharistijske molitve).

Zato danas možemo gledati malo Djetešce Isusa manje idilično, a više istinski i ozbiljno. Ona nasmiješena glavica i nježno lice već je na svoj način krvavog izgleda, jer je predviđeno za trnovu krunu ispod koje će teći topla božanska krv i umivati čovjekoljubnog Boga.

Te ruke, koje nas tako nevino grle i kao da bi svom snagom htjele do nas, već su na neki način probodene čavlima, kojima čovjek želi i Boga spriječiti da čini dobro. I noge su božanskog Spasitelja već u jaslama sapete i prekrižene, pribijene na drvo s kojega je čovjek zagrizao svoje prvo zlo, braneći Bogu da bude njegov gospodar. I sada bi htio Bogu zabraniti da hoda »zemljom čineći dobro«. I srce je božanskog Djetešca već ranjeno od uboda ljudske zlobe i opasnosti po život, radi čega će morati uskoro bježati u Egipat pred krvavim hordama. Čovjek želi ubiti Boga u svojoj sredini od samoga početka Božjeg silaska među nas ljude, i uništiti neizmjernu ljubav, koja je spremna sve dati za nas, pa i umrijeti. I čovjek će u jednom trenutku i Boga ubiti u Isusu Kristu, i pomislit će da je Bog mrtav, kako će to poslije ustvrditi Nietzsche gradeći svoga Übermenscha – natčovjeka. Ali Boga se ne može uništiti. Bog je iznad svakog zla i svakog zločinca, pa i same smrti. Upravo je to Isus dokazao svojim uskrsnućem, kao novošću života, koju je omogućio svima, koji u njega vjeruju. Uzalud su najprije Židovi, a poslije i Rimljani, htjeli ušutkati 465

Isusove učenike. Zatvarali su ih i šibali, ali oni su ostali nepokolebivi i neuništivi, kao i njihov Bog, kojega su svjedočili.

I, evo, današnji prvomučenik đakon Stjepan je svjedočanstvo toga novoga života po Isusu Kristu. Dok su ga optuživali, on se sjajio u licu »poput anđela« (usp. Dj 6,25), a kad su ga ubijali kamenjem, on je kao Isus s križa praštao i molio: »Oprosti im, jer ne znaju što čine!« (Lk 23,34). To je snaga koju daje Bog. U toj snazi moguće je božanski praštati. To znači, ne samo riječima oprostiti, nego i zaboravljati uvredu. Mnogi, naime, kažu da mogu oprostiti, ali ne mogu zaboraviti. Ovdje je riječ o onome, o čemu je govorio sveti otac Ivan Pavao II., kada je sve vjernike pozvao na »brisanje pamćenja« pri ulazu u treće tisućljeće kršćanstva. Ovo je, zaista, moguće, ali samo snagom Božjom.

Sveti Augustin je opisao u svojim Ispovijestima što je iskusio kad je molio Isusa da ga oslobodi zle navike, koju je imao nakon obraćenja. I kad je prvi put iskusio da je pobijedio uz pomoć Božju, tamo gdje nikada svojim silama ne bi mogao, rekao je: »O, luda li mene. Da sam znao da ćeš mi pomoći bio bih te davno prije zamolio.« To Augustinovo svjedočanstvo sigurno nije usamljeno. I on sam se obratio na temelju primjernog života svojih bližnjih. Prije nego je primio sakrament Krsta sam sebi je rekao: »Kad su mogli ovi i ove, zašto ne bi i ti, Augustine?!« Snaga naše čestitosti, i naše ustrajnosti u dobru, je u Bogu jedinome. To je potvrdio i sam Isus kad je rekao svojim učenicima: »Bez mene ne možete učiniti ništa!« (Iv 15,5) To su potvrdili i učenici kad su od slabih ljudi postali neustrašivi svjedoci Krista Uskrsloga. To su pokazali toliki sveci i mučenici sve do danas.

Sveti Stjepane, izmoli nam istinsko pouzdanje u spasonosnu snagu spasenja, koju imamo po Isusu Kristu. On je naš Spasitelj već sada, u vremenu kroz koje putujemo prema vječnosti. Snagom njegove spasonosne ljubavi kadri smo nadvladavati sve poteškoće i sva zla, koja nas snađu u ovoj suznoj dolini. Sve je moguće nadvladati, pa i samu smrt, u Isusu Kristu, koji nas sve vodi prema vječnoj sreći za koju smo stvoreni, a koju ćemo u punini i trajno uživati u nebu.

466

O AUTORU Alojzije Žlebečić rođen je 25. kolovoza 1944. godine u selu Lučelnici na obroncima Vukomeričkih Gorica, u župi Majke Božje Snježne, Dubranec. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu da bi 3. rujna 1959. godine ušao u Dječačko sjemenište u Zagrebu, na Šalati. Po završetku drugog razreda gimnazije ušao je 15. kolovoza 1961. godine u Družbu Isusovu. Nakon dvogodišnjeg novicijata nastavio je treći i četvrti razred gimnazije, da bi u polovici četvrtog razreda, 25. ožujka 1965. godine, bio pozvan u vojsku. Dio gradiva drugog polugodišta četvrtog razreda položio je prije odlaska u vojsku, a dio nakon odsluženih 18 mjeseci vojnikovanja kada je u listopadu 1966. maturirao i odmah nastavio studij filozofije i teologije na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove na Jordanovcu. Nakon četvrte godine studija nastavio je teološki studij na isusovačkom fakultetu u Dublinu, u Irskoj, pripremajući se za misije u Zambiji. Ali kako su u to vrijeme nastali dosta ozbiljni problemi u misijskoj postaji u Zambiji, odustao je od misija i zamolio otpust iz reda Družbe Isusove. U jesen 1971. godine vratio se u Zagreb, gdje je primljen u Nadbiskupijsko bogoslovno sjemenište i nastavio daljnji teološki studij, da bi 25. lipnja 1972. godine po rukama nadbiskupa Franje Kuharića u Zagrebačkoj katedrali bio zaređen za svećenika. U jesen 1973. godine imenovan je župnim vikarom u župi Krista Kralja na zagrebačkom Trnju, a nakon toga je u jesen 1976. godine postavljen za upravitelja župe Sv. Josipa u Šišljaviću. Poslije smrti dugogodišnjeg župnika župe Krista Kralja u Trnju preč. Dragutina Kocipera, imenovan je 1979. godine upraviteljem te župe, gdje je i danas.

467

SADRŽAJ Uvod .......................................................................................................................5 DOŠAŠĆE ..............................................................................................................7 PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA............................................................................11 DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA .......................................................................15 TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA ........................................................................20 ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA ...................................................................25 BOŽIĆNO VRIJEME .........................................................................................29 BOŽIĆ – ROĐENJE GOSPODINOVO (misa bdjenja) .................................35 BOŽIĆ – ROĐENJE GOSPODINOVO (polnoćka) .......................................38 BOŽIĆ – ROĐENJE GOSPODINOVO (danja misa).....................................42 SVETA OBITELJ.................................................................................................45 SVETA BOGORODICA MARIJA– NOVA GODINA ...................................48 DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU ....................................................................53 BOGOJAVLJENJE – SVETA TRI KRALJA (6. siječnja) ................................56 KRŠTENJE GOSPODINOVO (1) .....................................................................59 KRŠTENJE GOSPODINOVO (2) .....................................................................64 PEPELNICA ILI ČISTA SRIJEDA ....................................................................67 PRVA KORIZMENA NEDJELJA ......................................................................70 DRUGA KORIZMENA NEDJELJA..................................................................75 TREĆA KORIZMENA NEDJELJA ...................................................................81 ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA .............................................................86 PETA KORIZMENA NEDJELJA ......................................................................92 CVJETNICA – NEDJELJA MUKE GOSPODNJE ..........................................98 VELIKI ČETVRTAK – MISA VEČERE GOSPODNJE................................106 VELIKI PETAK – SLUŽBA MUKE GOSPODNJE .......................................112 MISLI UZ VAZMENO BDJENJE ...................................................................116 VELIKA SUBOTA – VAZMENO BDJENJE (1) ............................................126 VELIKA SUBOTA – VAZMENO BDJENJE (2) ............................................133 VAZAM – NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODINOVA (danja misa) ......134 VAZAM – NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODINOVA (večernja misa)..138 USKRSNI PONEDJELJAK ..............................................................................141 DRUGA VAZMENA NEDJELJA ....................................................................145 469

DRUGA VAZMENA NEDJELJA ....................................................................151 TREĆA VAZMENA NEDJELJA .....................................................................153 ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA ................................................................159 PETA VAZMENA NEDJELJA .........................................................................165 ŠESTA VAZMENA NEDJELJA .......................................................................171 UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO – SPASOVO .................................................177 SEDMA VAZMENA NEDJELJA .....................................................................181 DUHOVI – PEDESETNICA (misa bdjenja) .................................................188 DUHOVI – PEDESETNICA ...........................................................................197 PRESVETO TROJSTVO ..................................................................................201 TIJELOVO – TIJELO I KRV KRISTOVA ......................................................206 DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU ...........................................................210 TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU ............................................................215 ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU .......................................................220 PETA NEDJELJA KROZ GODINU ................................................................224 ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU ..............................................................230 SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU ...........................................................235 OSMA NEDJELJA KROZ GODINU ..............................................................240 DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU..........................................................244 DESETA NEDJELJA KROZ GODINU...........................................................247 JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU ................................................252 DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU .................................................257 TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU ...................................................262 ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU ...............................................268 PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU...................................................273 ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU....................................................278 SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU ............................................287 OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU ..............................................294 DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU ............................................299 DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU ..................................................306 DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU .......................................313 DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU ..................................320 DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU....................................327 DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU ..............................334 DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU .......................................339 470

DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU .....................................345 DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU ...................................353 DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU .....................................359 DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU .................................364 UZ MISIJSKI DAN ...........................................................................................370 TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU....................................................371 TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU.........................................377 TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU ....................................382 TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU .....................................388 KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA ............................................................395 PRIKAZANJE GOSPODINOVO – SVIJEĆNICA (2. veljače) ....................401 BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC (10. veljače) ..............................................405 SVETI JOSIP (1) (19.ožujka) ...........................................................................409 SVETI JOSIP (2) (19. ožujka) ..........................................................................412 NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO– BLAGOVIJEST (25. ožujka) ..............416 SVETI JOSIP RADNIK (1. svibnja) ................................................................420 MARIJA MAJKA CRKVE ...............................................................................423 PRESVETO SRCE ISUSOVO ..........................................................................427 ROĐENJE SVETOG IVANA KRSTITELJA (24. lipnja) ..............................433 SVETI PETAR I PAVAO, APOSTOLI (29. lipnja).........................................438 MAJKA BOŽJA BISTRIČKA (13. srpnja) .....................................................441 UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE NA NEBO – VELIKA GOSPA (15. kolovoza) ............................................................443 ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE – MALA GOSPA (8. rujna) .....447 SVI SVETI (1. studenoga)................................................................................452 DUŠNI DAN (1) (2. studenoga) ......................................................................456 DUŠNI DAN (2) (2. studenoga) ......................................................................459 BEZGREŠNO ZAČEĆE BLAŽENE DJEVICE MARIJE (8. prosinca) .......461 SVETI STJEPAN PRVOMUČENIK (26. prosinca) ......................................465 O AUTORU .......................................................................................................467

471

O KNJIZI Sve ĹĄto sam na zagrebaÄ?kom Trnju nedjeljama propovijedao, u sva tri liturgijska godiĹĄta, sabrao sam u tri knjige, koje sam naslovio Per aspera ad astra – Kroz trnje do zvijezda.

Svoje nedjeljne i blagdanske propovijedi zamislio sam kao osobni hod kroz trnje do zvijezda, Şeleći ovomu naťem zemaljskom Şivotu pribliŞiti dar neba, koji nam dolazi po Isusu Kristu.

Zato sam za svaku liturgijsku godinu i upotrijebio dio zavrĹĄne euharistijske doksologije: Po Kristu (A), S Kristom (B) i U Kristu (C).

$/2-=,-( ä/(%(ý,Ý

roÄ‘en 1944, u /XĂžHOQLFL QD REURQFLPD 9XNRPH ULĂžNLK *RULFD zareÄ‘en je 25. lipnja 1972. za svećenika ZagrebaÄ?ke nadbiskupije. Ĺ˝upnim vikarom u Ĺžupi Krista Kralja na zagrebaÄ?kom Trnju imenovan je 1973. godine, a 1976. postavljen je za upravitelja Ĺžupe sv. Josipa u Ĺ iĹĄljaviću.

Poslije smrti dugogodiĹĄnjeg Ĺžupnika Ĺžupe Krista Kralja u Trnju preÄ?. Dragutina Kocipera, imenovan je 1979. godine upraviteljem te Ĺžupe, gdje je i danas.

s˜Â?Â&#x;Nw›šÂ?•˜Â?