Cecilija

3-4

Časopis za sakralnu glazbu Prvi broj tiskan 1877.

ISSN 1330-2531 UDK 783

God. LXXXII, Zagreb, 2012. – Broj 3-4

obljetnica

1877 - 2012

Vox cordis

Christus factus est pro nobis

Oktet sastavljen od studentica Instituta za crkvenu glazbu "Albe Vidaković" KBF-a Sveučilišta u Zagrebu snimio je prvi put u Hrvatskoj, a prigodom 40. obljetnice postojanja Instituta, cjeloviti nosač zvuka s 15 starih gregorijanskih napjeva prema notacijama iz San Galena i Laona (X st.).

z i a a b n z a a Gl Vatik

U knjižici su sabrani latinski originali skladaba s hrvatskim prijevoKorizmeni gregorijanski napjevi dom te molitvom dr. Ivana Šaška.

Cijena: 60 kn

Folklor ni ansambl Ivan Goran Kovačić

e

eB

pap

m aso I. l g s a XV ikt ned

ALMA MATER

PA PA B E N E D I K T X V I .

Bernardica Kraljević Mikulandra

O mila majko nebeska Marijanske hodočasničke pjesme Cijena: 69 kn

Zajedno u Kristu

Pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj

500 kn

Monografija s brojnim fotografijama i obilnim tekstom želi ne samo očuvati spomen na pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj, nego i produbiti smisao tog povijesnog događaja, tj. biti »Zajedno u Kristu!«.

Iz proslova nadbiskupa đakovačko-osječkog mons. Marina Srakića, predsjednika Hrvatske biskupske konferencije

INFORMACIJE I NARUDŽBE: tel.: 01/ 4874 315 • faks: 01/ 4874 319 • e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr • www.glas-koncila.hr

Jedinstveni nosač zvuka s 19 hrvatskih marijanskih romarskih pjesama u izvedbi Folklornog ansambla Ivan Goran Kovačić, objavljen u nakladi Glasa Koncila i Aquarius Recordsa »Odabir napjeva iz cijele je Hrvatske - iz kontinentalnoga dijela (Podravine, Slavonije, Baranje, Moslavine, Hrvatskog zagorja i Zagreba), iz Istre i Dalmacije (Stankovci, Šibenik, Rogotin, s otoka Lastova i Ugljana), uz jedan vrlo osobiti napjev iz Čemerna u Bosni (BiH)«, ističe dr. sc. Tvrtko Zebec, viši znanstveni suradnik Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, zaključujući da su »Goranovci svojom vrsnom izvedbom oduševili publiku puninom zvuka i stilski dotjeranim izvedbama pojedinih napjeva oponašajući način tradicijskoga pjevanja iz kraja odakle je pjesma odabrana. Time su uz izvrstan odabir i stručnu suradnju s mo. Tomislavom Habulinom i mr. sc. Joškom Ćaletom, specijalistima za različita vokalna područja ostvarili vrhunski program te potvrdili originalnost i jedinstvenost projekta«.

Album možete odabrati u sljedećim izdanjima: Alma Mater CD Cijena: 135 kn

Alma Mater CD + DVD Cijena: 182 kn

Alma Mater CD + DVD + knjiga Cijena: 280 kn Prvi put u povijesti glas Pape Benedikta XVI. može se čuti u osam posebno aranžiranih klasičnih skladba posvećenih Blaženoj Djevici Mariji.

Taj nadahnjujući album, prekrasne mješavine gregorijanskih napjeva i suvremenih klasičnih melodija, komponirali su najbolji svjetski kompozitori, a skladbe izvode britanski Kraljevski filharmonijski orkestar te zbor rimske Filharmonijske akademije.

INFORMACIJE I NARUDŽBE: tel.: 01/ 4874 315 • faks: 01/ 4874 319 • e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr • www.glas-koncila.hr

Riječ urednika

Glazbeno stvaralaštvo okrenuto sadašnjosti i budućnosti Izlaženje svakoga novog broja časopisa Sveta Cecilija nama koji se trudimo oko prikupljanja materijala i uređenja sadržaja sve veći je izazov i sve veća radost, a nadamo se i našim čitateljima. Često se pitamo čime ćemo popuniti novi broj. Nema članaka, nema skladbi, jednostavno, nema materijala, no onda se odjednom dogodi kao neko čudo. Jave se naši suradnici iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine ili susjedne Slovenije sa željom da objave članak, studiju, skladbe ili tome slično. Ne treba svemu prepisivati nadnaravna svojstva, ali vjerujemo da nam mučenica sveta Cecilija, po kojoj časopis nosi ime, svojim zagovorom uvijek priteče upomoć. Naime časopis Sveta Cecilija, od samog početka svoga izlaženja davne 1877. godine, časopis je volontera i samo na toj bazi opstoji. Stoga je teško planirati sadržajnu stranu časopisa od broja do broja kad ne možemo naručivati radove, zbog financijskih problema. Zato i ovom prigodom najiskrenije zahvaljujemo svim dobrim ljudima, svim suradnicima koji nam svojim radovima pomažu da uvijek prikupimo dovoljno materijala za novi broj časopisa.

Ovaj broj časopisa koji ove godine obilježava 135. obljetnicu postojanja, izlazi u sjeni značajnih događaja, i to ponajprije 50. obljetnice Drugoga vatikanskog sabora, zatim u godini koja je proglašena od svetog oca Pape Godinom vjere, zatim u atmosferi nacionalne radosti zbog oslobođenih hrvatskih generala i brisanja neprimjerene stigme koja je deprimirala cijeli narod i njene građane zbog pojedinih negativnih događanja tijekom Domovinskog rata.

Listamo li stare brojeve časopisa, naići ćemo na mnoštvo članaka, stručnih radova o Drugome vatikanskom saboru, konkretnije o VI. glavi Liturgijske konstitucije »Sacrosanctum concilium« i instrukciji Musicam sacram. Blagopokojni maestro fra Anđelko Milanović analizirao je svaku točku spomenutog dokumenta u nastavcima u više brojeva časopisa, kako bi se što jasnije i što djelotvornije otkrila poruka sabora o svetoj liturgijskoj glazbi. O toj temi napisano je i mnogo teoloških članaka i radova. Tako je časopis Sveta Cecilija pravo

vrelo informacija, analiza, zapažanja, preporuka i praktičnih savjeta o željama i namjerama crkvenih dokumenata o liturgiji i liturgijskoj glazbi. Šteta je da je uglavnom samo časopis Sveta Cecilija pisao o tim temama, a da se drugi crkveni i teološki časopisi nisu uopće bavili tom problematikom. Tako ispada da samo crkvene glazbenike i one koji se tim područjem bave zanimaju te važne teme novog pristupa liturgiji i liturgijskoj glazbi. Ako Drugi vatikanski sabor govori o liturgijskoj glazbi, koja ima jedinu svrhu slaviti Boga i posvećivati ljude (SC, VI. glava, br. 112), onda to ne bi smjelo biti samo znano i važno crkvenim glazbenicima. Ako dokument kaže da je crkvena glazbena baština opće Crkve blago neprocjenljive vrijednosti jer se ističe između ostalih izraza umjetnosti posebno time što sveto pjevanje, združeno s riječima, tvori potrebit i sastavni dio svečane liturgije (br. 112), onda bi to trebali svi znati i na tim temeljima graditi crkvenu glazbu. Ako čitamo o prikladnosti glazbe za liturgiju, nalazimo također u 112. broju normu ponašanja: Sveta će glazba dakle biti to svetija što se tješnje poveže s liturgijskim činom, bilo da ugodno izrazi molitvu, bilo da promiče jednodušnost, bilo da svete obrede obogati većom svečanošću. Ta konstatacija morala bi biti prisutna u svijesti svih koji se bave crkvenom glazbom, a i onih koji kreiraju liturgiju i liturgijska slavlja. Te važne norme nisu samo stvar crkvenih glazbenika već bi trebao biti predmet zanimanja svih crkvenih čimbenika kao i naroda Božjeg.

Ako su učinjeni veliki propusti tijekom minulih 50 godina od sabora do danas, barem sada bi trebalo VI. glavu Liturgijske konstitucije i instrukciju Musicam sacram ponovno dobro pročitati i svima obznaniti želju Sabora glede liturgijske glazbe i tada bi prestala lutanja stranputicama i krivim putevima, koji nas vode daleko od cilja. Ako ima vremena i volje za povratak na pravi put, saborski put, onda učinimo to sada i ne čekajmo. Istina jest da se na svakom lutanju izgubi mnogo energije i snage i čini se da više nemamo dovoljno entuzijazma i želje za povratak na pravi,

pa onda tapkamo na mjestu, a to nam isto oduzima snagu.

Ovaj časopis je često u svojim člancima, studijama i osvrtima upućivao na pravi crkveni put liturgijske glazbe, ali, nažalost, mali broj je onih koji su to vjerno čitali i u život provodili. Velika većina je koncipirala svetu glazbu na svoj način, daleko od saborskih dokumenata i uputa. Uglavnom se kod te većine pazilo da barem tekst bude religiozan, vjernički, da govori o Bogu, svecima, Bl. Dj. Mariji, odnosu čovjeka i Svetoga i tome slično, a na glazbu, melodiju nije se pazilo, da bude primjerena tome, pa je tu nastala velika anarhija, koja se svrstava u moderno, suvremeno, blisko mladima itd. Mnogo toga bi trebalo početi ispravljati, što je nemoguće nabrojiti u ovom uvodniku, ali jedno se može početi odmah, a to je ponovno čitanje dokumenata Drugoga vatikanskog sabora i njegovih uputa i ideje toga širiti među sve slojeve vjernika, popularizirati ih i pokušati težiti da se ispuni barem jedna želja sabora, a to je da glazba bude izraz Kristova misterija (Liturgicae instaurationes, treća uputa za ispravnu primjenu Liturgijske konstitucije) i da što više svojim umijećem slavi Boga i posvećuje vjernike. Po tom kriteriju svatko će razumjeti da to ne može ispuniti bilo kakva glazba i glazbeni stil kao ni glazba koja se ravna po trendu vremena već glazba inspirirana na duhovnim stvarnostima obznanjenim objavom Isusa Krista i prokušanim crkvenoglazbenim vrstama, koje su preživjele sve do danas i opstajale unatoč svim vremenskim izazovima. Posebno mislimo ovdje na gregorijansko pjevanje i višeglasno pjevanje, kao i na pučko vjerničko pjevanje, koje je posebno naglašeno u našem narodu.

Vrijednost i prepoznatljivost tih starih crkvenoglazbenih vrsta trajna je inspiracija za nova suvremena stvaranja, koja bi također morala biti okrenuta ne samo sadašnjosti već i budućnosti. A samo vrijedne, autentične i istinske duhovne kreacije bilo koje umjetnosti i ljudske djelatnosti nadžive sadašnjost i postaju trajni spomenik kršćanske kulture i novo svjetlo budućim naraštajima.

Miroslav Martinjak 3-4 – 2012. Sveta Cecilija 1

Cecilija S V E T A

ČASOPIS ZA DUHOVNU GLAZBU

Članci

3

GLASILO INSTITUTA ZA SAKRALNU GLAZBU »ALBE VIDAKOVIĆ« KBF SVEUČILIŠTA U ZAGREBU I HRVATSKOG DRUŠTVA CRKVENIH GLAZBENIKA Godište LXXXII Broj 3-4 – 2012.

PREDSJEDNIK UREDNIŠTVA Dr. Franjo Komarica UREDNIŠTVO s. Domagoja Ljubičić, Konstilija Nikolić Markota, Miroslav Martinjak, Niko Luburić GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK Prof. mr. art. Miroslav Martinjak ZNANSTVENO VIJEĆE ČASOPISA Giacomo Baroffio (Italija), Josip Gregur (Njemačka), s. Katarina Koprek (Hrvatska), Štefan Ferenčak (Slovenija) UREDNICI GLAZBENOG PRILOGA Anđelko Igrec, Blaženko Juračić, s. Domagoja Ljubičić SURADNICI Božidar Grga, Branko Hanžek, Danijela Župančić, Darko Breitenfeld, Izak Špralja, Katarina Jengić, Marija Riman, Petar Antun Kinderić, s. Slavka Sente, Slavko Topić, Šime Marović, Vinko Sitarić TAJNICA Marija Šepić 01/4890-411 – icg@theo.kbf.hr GRAFIČKO OBLIKOVANJE Blaženka Matić Siniša Kolar IZDAVAČ Glas Koncila Kaptol 8, Zagreb ZA IZDAVAČA Stjepan Pogačić PRETPLATA Godišnja pretplata 100 kuna Inozemstvo: USA – 40 USD; EU – 28 EUR ŽIRO RAČUN BROJ 2360000-1101212419 BROJ I NAZIV DEVIZNOG RAČUNA: Zagrebačka banka 244116021 Časopis izlazi dva puta godišnje.

SURADNJU SLATI NA: Uredništvo časopisa »Sv. Cecilija« Kaptol 8, 10000 Zagreb ili na e-mail: sveta-cecilija@glas-koncila.hr i icg@theo.kbf.hr Rukopisi se ne vraćaju, a fotografije prema dogovoru. Članke Sv. Cecilije registrira RILM, New York Sv. Cecilija izlazi uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske TISAK: Grafika Markulin, Lukavec

ISSN 1330-2531 UDK 783

Adalbert Rebić Himni, kantici i psalmi Mirko Jankov Stara solinska misa Franc Križnar Uloga glazbe i glazbenika u drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća kod Slovenaca Branko Hanžek Slušna akustika u vrijeme Franje Dugana st. (1874. – 1948.)

Muzikologija Katarina Koprek, Jelena Benković Komba Credo u glazbeno-liturgijskim fragmentima fra Martina Belčića i fra Jakova Tintinaga iz franjevačkog samostana u Cresu Niko Luburić Duhovne popijevke korizmenoga vremena iz Hercegovine (9)

36

Metodika pjevanja Danijela Župančić Stilovi u vokalnoj i instrumentalnoj glazbi

44

Iz glazbenog života biskupija Zagreb, Split, Pleškovec, Marija Bistrica, Mostar

46

Glazbeni prilog

Članci

Himni, kantici i psalmi

(Predavanje na Institutu za crkvenu glazbu 30. kolovoza 2012.)

Prof. dr. sc. Adalbert Rebić Ključne riječi: himan, kantik, psalmi, molitva.

Ovaj je članak predavanje sudionicima Dana crkvene glazbe. Sudionicima toga znanstvenog i praktičnog radnog sastanka govorim o himnima, kanticima i psalmima. Najveću pozornost obraćam psalmima tumačeći njihovu narav, podrijetlo, povijest psalterija, naslove, književnu vrstu psalama, te na kraju prikazujem psalme kao izvrsni primjer molitve.

Uvod

1.0. Himan

Pjevanje himana, kantika i psalama od drevnih vremena pripada poglavito klericima. U pjevanje himana uključuje se i puk, tako da on upada u kleričko pjevanje himana svojim doksologijskim završecima, tako da kler i puk naizmjence pjevaju strofe. To je s vremenom uvjetovalo podjelu himna na strofe: jedne su strofe pjevali klerici, a druge narod.

U rukopisima je bilo posebnim bojama obilježeno prvo slovo prve riječi u strofi, kako bi se znalo koje strofe pjeva kler a koje narod. Benediktinci su uveli pjevanje himana u časoslov naroda Božjega, tako da su svaki čas počeli jednim himnom (jutarnja, časovi, večernja i povečerje). Svaki čas je imao svoj himan. Dapače, pjevanje himana u časoslovima predstavlja vrhunac pjevanja pojedinog časa.

Riječ himan znači oblik svečane pjesme u čast božanstvu (grč. ύμνος, lat. hymnus). Podrijetlo mu je u grčkim popijevkama (u čast bogova), koje su se pjevale za kultna slavlja i u ophodima (procesijama). U Starom zavjetu je najstariji himan izrekla Mojsijeva sestra Mirjam (Izl 15, 21). Novi zavjet ima više himana, od kojih je vjerojatno najstariji onaj koji donosi Pavao u svojoj Poslanici Filipljanima (Fil 2, 6–11; usp. i Ef 1, 3–14; Kol 1, 15–20; Otk 11, 15–18).1 Ti potonji su vjerojatno već postojali u liturgiji prije nego su bili preuzeti u Novi zavjet.

Pjesnici himnotvorci su na istoku Efrem Sirski i Roman Melod, a na zapadu Ambrozije, Prudencije, Sedulije, Venancije Fortunat, Jacopone da Todi i mnogi drugi. U latinskoj liturgiji himan je svaka strogo

Prof. dr. sc. Adalbert Rebić rođen je 1937. godine u Hrvatskom zagorju.

Srednju klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu a studij teologije i biblijskih znanosti na Papinskom sveučilištu Gregoriana i pripadnom Biblijskom institutu u Rimu, gdje je i doktorirao. Sve do svog umirovljenja 2005. godine radio je kao profesor biblijskih znanosti i orijentalnih jezika (hebrejski, aramejski, sirijski i arapski) na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Iz svoje struke objavio je 28 djela te oko 400 članaka u raznim domaćim i inozemnim časopisima. Od 1970. do danas, sudjelovao je u prevođenju Svetoga pisma na hrvatski jezik, a preveo je s njemačkog, francuskog, talijanskog, engleskog i španjolskog jezika na hrvatski jezik čak 26 knjiga.

Kao urednik Općeg religijskog leksikona u izdanju Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža« (Zagreb 2002.) mnoge je tekstove prevodio, oblikovao i leksikografski zaokružio s područja Biblije, židovstva, katolicizma i američkih religija. Prihvaćanje tog leksikona u teološkoj zajednici kako katolika tako i nekatolika i nekršćana pokazuje visoki stupanj njegova uspješnog rada i prijevoda.

3-4 – 2012. Sveta Cecilija 3

ritmična, u strofama oblikovana pjesma, koja se najčešće rabi u liturgijskim obredima, najčešće u časoslovu i u misi (najpoznatiji su Exsultet, Gloria in excelsis Deo, Te Deum).

Od Ambrozija potječu himni Deus creator omnium, Veni redemptor gentium)2 . Aurelius Prudentius Clemens (umro 405.) objavio je brojne himne u Cathemerinonu i Peristephanonu3 , od kojih su se sedam njih našli u časoslovu i u misama svetaca (propria). U srednjem vijeku su bili njegovi himni vrlo rašireni. Slično su bili i himni iz zbirke autora Caeliusa Seduliusa (umro oko 450.) preuzeti u časoslov i u euharistiju (primjerice Carmen paschale, A solis ortu i drugi). Slično je i M. F. Ennodius (umro 521.) ostavio iza sebe brojne himne (primjeri himan za Uzašašće Gospodinovo Iam Christus ascendit polum. Venantius Fortunat (umro uskoro poslije 600.) spjevao je poznati himan Pange lingua gloriosi proelium certaminis te Vexilia regis i Crux benedita. Spomenimo još

4 Sveta Cecilija 3-4 – 2012.

jednog vrlo plodonosnog himnotvorca – Bedu Časnog (umro 735.).

On je objavio brojne himne u svom djelu Liber hymnorum diverso metro sive rhythmo, od kojega je preuzeto u liturgiju deset himana, od kojih je najpoznatiji himan za Uzašašće Gospodinovo Hymnum canamus gloriae, koji je sve do 16. stoljeća bio raširen u liturgiji zapadne Crkve 4 .

Mogli bismo proslijediti povijest nastanka pojedinih himana koje su razni autori spjevali u povijesti Crkve. No za to nemamo vremena.

Tko želi o tome više znati, neka posegne za izvrsni djelom Lexikon für die Theologie und Kirche5 .

2.0. Kantik

Pod pojmom kantik (lat. canticus = hvalospjev) podrazumijevamo posebni oblik liturgijske pjesme, lirski tekst Svetoga pisma koji ne pripada psalmima, ali se u bogoslužju, osobito u molitvi časoslova naroda Božjega, primjenjuje na način psalma. U sadašnjem moljenju časoslova susre-

ćemo u jutarnjoj, u sklopu psalama, jedan starozavjetni hvalospjev, na drugom mjestu, a u večernjoj novozavjetni, na trećem mjestu.

Pri završetku jutarnje, večernje i povečerja nalazi se po jedan novozavjetni hvalospjev: Blagoslovljen (Benedictus), Veliča (Magnificat), Sad otpuštaš (Nunc dimmittis). Zaharijinim hvalospjevom Blagoslovljen završava jutarnja, Marijinim hvalospjevom Veliča duša moja završava večernja, a hvalospjevom Sad otpuštaš završava povečerje.

Crkva je starozavjetne hvalospjeve ili kantike vrlo rano preuzela u svoju liturgiju. Ona ih je iščitavala u svjetlu događaja Isusa Krista, iznad svega u svjetlu događaja spasenja po Isusovoj smrti na križu i po njihovu blagoslovnom značenju (hebr. berakah). Oni su bili već u ranoj Crkvi upotrebljavani u liturgiji, na što upućuje navod u Ef 5, 19: »Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i pjesmama«, kako i piše Pavao u Kol 3, 16: »U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu!« Prvi starozavjetni hvalospjevi ili kantici koje su kršćani već zarana molili u službi Božjoj bili su Mojsijev hvalospjev ili Mojsijeva pobjednička pjesma (Izl 15, 1–18), te hvalospjev triju mladića u ognjenoj peći (Dn 3, 52–90)6 .

3.0. Psalmi

Njima želim posvetiti posebnu pozornost. Psalmi7 sačinjavaju najveći dio naših liturgijskih molitava, osobito u molitvi časoslova i u misnom slavlju. Psalmi su najomiljenija literatura mnogih naših vjernika. U Svetom pismu Starog zavjeta ima 150 psalama, pjesničkih ostvarenja svjetske vrijednosti. Pripadaju različitim književnim vrstama, a sve se svode pod zajednički naziv molitve. Psalmi su izvorno

sastavljeni na hebrejskom jeziku. Starozavjetni vjernici su ih recitirali ili pjevali prvotno u svetištima, poglavito u jeruzalemskom hramu. Najprije su ih prenosili usmeno, a kasnije su ih zapisivali, najprije bez samoglasnika (suglasničko pismo), a kasnije su u židovskoj predaji (hebr. massorah), u 9. stoljeću po Kr., suglasnicima bili dodavani posebni znakovi, koji su označavali kojim samoglasnicima i s kakvim naglascima ih treba čitati, i tako dalje. Ti se znakovi zovu masoretski znakovi. Hebrejski biblijski tekst se po tome zove masoretski tekst (MT). Taj potonji izraz ćemo i mi koji put rabiti, pa je dobro to zapamtiti.8 U SZ-u knjiga psalama nije imala posebni naslov, nego se je, jednostavno, zvala Pjesme ili Himni9. Naziv psalam pojavljuje se u Novome zavjetu (usp. Lk 20, 42; 24, 44; Dj 1, 20; 13, 33). Naziv se pojavljuje prvi puta u grčkom prijevodu Biblije, u Septuaginti: ψαλμοί i podnaslov βίβλος ψαλμων (usp. Lk 20, 42 i Dj 1, 20). U Aleksandrijskom kodeksu pojavljuje se i izraz ψαλτήριον; odatle hrvatski naziv psaltir. Grčkim izrazom psalmos Septuaginta je prevela hebrejsku riječ mizmor (hebr. rwmzm = pjesma, himan). Knjiga psalama je sažetak mnogih biblijskih tema, koje se pojavljuju u mnogim knjigama Staroga zavjeta. Stoga za bolje razumijevanje psalama treba čitati cijelu Bibliju, osobito Stari zavjet.

Psalmi su izvrsna molitva. Po svojemu molitvenom, odnosno religioznom sadržaju psalmi su nešto jedinstveno u svjetskoj književnosti, remek-djelo antičke književnosti. Oni odražavaju vjerske osjećaje starozavjetnog izabranog naroda i pojedinaca u tom narodu, u njegovim žalosnim i veselim trenucima, u pobjedama i porazima, u trenucima plača zbog katastrofe, u trenucima osobne ili nacionalne žalosti, u tre-

nucima zazivanja Božje pomoći, zahvaljivanja Bogu za isprošena veličanstvena djela.10 3.1. Postanak psalterija

Razvoj knjige psalama ima dugu povijest. Kao živa molitva ona je doživjela tijekom izraelske povijesti mnoga prilagođivanja novim religioznim pogledima, preinake, nadopune i razvoj. U njihovu nastajanju i njihova je liturgijska upotreba u Hramu imala izvjesnu, iako ne isključivu ulogu. Mnogi psalmi izričito su povezani sa službom Božjom, npr. Ps 20, 26, 27, 66, 81, 107, 116, 134, 135.

Kao pjesme koje se pjevaju u Hramu raspoznaju se Ps 48, 65, 95, 96, 118.

Psalmi 120 – 134 hodočasničke su pjesme, koje su Izraelci pjevali kad su hodočastili u Svetište u Jeruzalem.

U psalmima se odražava sva biblijska pobožnost. U njima se tematski otkriva cijeli Stari zavjet, te oni žive i dalje u kršćanstvu. Oni su službena knjiga molitve Crkve. Punina objave u Kristu dopušta da se psalmi pokazuju u novom svjetlu. Oni su zaista kršćanska molitva ili – kako kaže Augustin – evanđelje Isusa Krista prevedeno u hvalu, zahvalu, molbu i pomirbu.

U današnjem obliku zbirka psalama postojala je već oko 250. godine pr.

Kr. Kao takva ušla je u grčki prijevod hebrejske Biblije. Međutim zbirka psalama ima dugu povijest: Ps 68 je vjerojatno nastao u vrijeme sudaca (XIII./ XII. st. pr. Kr.), a Ps 80 u vrijeme Makabejaca (II. st. pr. Kr.). Vremenska je razlika otprilike tisuću godina. Najstariji su psalmi dakle mogli nastati u samim počecima izraelskog bogoslužja, to jest u XII./XI. st. pr. Kr., a najmlađi tek potkraj III. st. pr. Kr. Teško je odrediti točno vrijeme nastanka pojedinog psalma. I u tome nisu tumači jednodušni. Neki su tumači u tom pogledu velikodušni te neke psalme pripisuju vremenu prije

sužanjstva, a neki su stroži, pa većinu psalama pripisuju vremenu poslije sužanjstva. Tako će neki tumači nastanak Ps 8 staviti u vrijeme prije babilonskog sužanjstva (587. – 538. pr. Kr.), neki u vrijeme poslije njega.

Tijekom tako dugog vremena psalmi su doživljavali stanovitu pretvorbu, od privatnih molitava postali su liturgijski himni, od kraljevskih psalama postali su mesijanski psalmi, od povijesnih eshatološki. Neki su psalmi koji su najprije bili rabljeni u mjesnim svetištima kasnije prešli u bogoslužje u jeruzalemskom hramu. Pobožni su ljudi psalme iščitavali i obogaćivali novim teološkim, povijesno-spasenjskim spoznajama (relektura psalama).

U psalmima se odražava sva biblijska pobožnost. U njima se tematski otkriva cijeli Stari zavjet, te oni žive i dalje u kršćanstvu. Oni su službena knjiga molitve Crkve.

Većina se tumača psalama slaže da su oni nastali u izraelskom bogoslužju, u kojem se ostvaruje susret i sjedinjenje božanstva sa zajednicom.

U takvom se kontekstu »spasenjski događaj« u kultu ostvaruje nekim simboličkim ponavljanjem prošlosti, u kojem riječi imaju ne samo tumačeću i dopunjujuću, nego i sakramentnu ulogu. One izražavaju ono što božanstvo čini u zajednici ili u njezinu pojedinom članu. U takvom je obredu psalam, kao himan, ritmizirana pjesma, prirodni oblik bogoštovne molitve.

Osobni i individualni je element izostavljen, a snažno je istaknut element zajednice. U psalmima se ne susreću prvenstveno aluzije na osobnu sudbinu pojedinca, nego na ono što je tipično za zajednicu. U njima su istaknuti pojedini elementi važni za bogoslužje: klanjati se Bogu (5, 7), izvršiti svoj zavjet (7, 18; 22, 26; 50, 14 i tako dalje), prinijeti žrtvu (27, 6; 54, 8; 66, 15 i

3-4 – 2012. Sveta Cecilija 5

tako dalje), pjevati hvale usred zbora, u velikoj skupštini (22, 23 s.; 35, 18; 40, 11 i drugdje), obilaziti Božje žrtvenike (26, 5; 43, 4), sudjelovati u svečanoj povorci k Domu Božjemu uz poklike (42, 5; 68, 25 s.; 118, 19–27), uzdizati molitve pred lice Božje kao žrtvu večernju (141, 2), izgovarati blagoslov.

Sve to ukazuje na to da je podrijetlo većine psalama vezano uz neko sudjelovanje u bogoslužju.

3.2. Naslovi psalama

Oni sadrže vrlo važne podatke11: 1. Podaci o književnoj vrsti psalma.

Tako su neki psalmi obilježeni kao molitva, kao pjesma, kao ljubavna pjesma (npr. Ps 45). Ima nekoliko psalama koji su obilježeni kao mudrosni psalmi koji uvode vjernika u duhovni život (32; 42; 44; 45; 52; 55; 74; 88; 89; 142), hodočasnička pjesma (psalmi 120 – 134. Ps 16 obilježen ja naslovom koji upućuje na to da taj psalam treba moliti u tišini (hebr. miktam), kao osobnu molitvu.

6 Sveta Cecilija 3-4 – 2012.

2. Podaci o glazbalu kojim treba pratiti pjevanje psalma. U naslovu za Ps 4 čitamo da taj psalam treba pjevati i svirati uz žičana glazbala, Ps 5 uz frulu, a Ps 6 uz žičano glazbalo u oktavi. To znači da Ps 6 treba pjevati kao psalam čežnje za mesijanskim vremenom.

Prema rabinskoj predaji naime, harfa na kojoj se može svirati oktava je glazbalo za mesijanska vremena.

3. Podaci o melodiji po kojoj psalam treba pjevati. Melodije su uglavnom preuzimane iz pučkoga glazbenog stvaralaštva: tako Ps 22 treba pjevati po napjevu Košuta u zoru, a Ps 8 po napjevu Tijesci, Ps 56 po napjevu Golubica nijema u daljini…

4. Podatke o liturgijskoj namjeni psalma, za koji blagdan ili za koju liturgijsku prigodu je psalam sastavljen: Ps 30 je pjesma za posvećenje Hrama, Ps 92 za dan subotnji, a Ps 100 za zahvalnu žrtvu.

5. Podatke o autoru psalma. Gotovo polovicu psalama redaktori su pripisali Davidu (73 psalama, prema grčkom prijevodu čak 80 psalama)12 . Za židovsku predaju, osobito rabinsku predaju, i za ranu kršćansku predaju, David je, jednostavno, autor psalama. Osim Davida kao autori navode se i druge osobe: Asaf , istaknuti levit iz vremena poslije babilonskoga sužanjstva, autor 12 psalama, dvanaest puta su kao autori spomenuti Korahovi sinovi, dva puta Salomon, četiri puta Jedutun i jedanput Mojsije, Heman i Etan.

6. Povijesne okolnosti koje su utjecale na nastanak psalma ili su sadržaj psalma. Tako 13 natpisa donose podatke o životnim situacijama u kojima se nalazio David ili u kojima je David molio neki od tih psalama (Ps 3; 7; 18; 34; 51; 52; 54; 56; 57; 59; 60; 63 i 142). Molitelj psalma treba se stoga uživjeti u Davidovu situaciju i zajedno s njime ili poput njega moliti dotični psalam. To potonje

važno je i za nas kršćane, da i mi poput židovskih molitelja starozavjetnog Davida povezujemo s Isusom iz Nazareta. Sjetimo se da je Isus često molio »psalme Davidove« i nije ih Nekoć su se psalmi dijelili po sadržaju. Danas ih dijelimo po književnom obliku, jer sadržaj ovisi o obliku. Imamo tri glavne skupine, koje se često u pojedinim slučajevima ne mogu jasno lučiti te se i međusobno miješaju, i jedan oblik često nestaje i prelazi u drugi u istom psalmu.

želio svojim psalmima zamijeniti.

Kad mi kršćani molimo psalme, sasvim je prilično da se moleći psalme sjetimo Davidovih životnih situacija, ali iznad svega i Isusovih životnih situacija i psalme molimo zajedno s Isusom. Tako će Isus upravo po molitvi psalama postati nama blizak, naš »prvorođeni brat« (usp. Rim 8, 29) i dolazimo s njime u bliski dodir kakav nam nijedna relikvija ne može nadoknaditi.

3.3. Književni oblici psalama

Kao i drugi narodi Starog istoka, posjedovao je Izrael istančan smisao za pjesnički način govora, za slikovito i snažno izražavanje; imao je bogato razvijen osjećaj za ritam, a napose za paralelizam, koji je glavno obilježje hebrejske poezije (drugi polustih razvija, sličnim ili suprotnim riječima ponavlja, razrađuje misao prvog polustiha).

Pjesme nalazimo gotovo u svim dijelovima SZ-a: one su, osobito u Prorocima, izmiješane s prozom. Ipak, izraelska religiozna lirika nalazi svoj najjači izražaj u zbirci od 150 pjesama.

Nekoć su se psalmi dijelili po sadržaju. Danas ih dijelimo po književnom obliku, jer sadržaj ovisi o obliku. Imamo tri glavne skupine, koje se često u pojedinim slučajevima ne mogu jasno

lučiti te se i međusobno miješaju, i jedan oblik često nestaje i prelazi u drugi u istom psalmu.

1. Himni ili hvalospjevi13 . Sastav im je gotovo uvijek jednak. Iza poziva na hvalu Boga slijedi glavni dio, u kojem se iznose razlozi te hvale, a to su čudesa u prirodi, napose stvaranje, i čudesno Božje djelovanje u povijesti spasenja. Unutar te skupine sadržajem se izdvajaju dvije vrste psalama: kantici Siona (46, 48, 76, 87) i psalmi Jahve Kralja (47, 93, 96–98), u kojima se zapaža proročki utjecaj univerzalnosti Jahvina kraljevstva i eshatološka usmjerenost.

2. Prozbeni psalmi ili tužbalice14 , molbe upravljene Bogu u nevolji.

Tužbalice mogu biti općenarodne, ako nevolja pogađa sav narod. U teškim časovima, u ratu, porazu, u vrijeme suše i različitih pošasti, za navale skakavaca i u drugim nesrećama. Tada je bio određen post i vjernici su dolazili u Svetište da izmole Božju pomoć. Ako nevolja pogađa pojedinca, imamo individualne, pojedinačne tužbalice15 . Obično počinju zazivanjem Boga da priteče u pomoć. Tada iznosi molitelj svoju nevolju pred Bogom Jahvom, i to u slikama, koje su već poprimile ustaljeni obrazac: smrtna pogibao, bolest, neprijatelji, krive optužbe pred sudom, progonstvo, grijesi. Psalmist se čvrsto uzda da će biti uslišana; njegovo se pouzdanje oslanja na Božje milosrđe i vjernost.

3. Psalmi – zahvalnice16 . Mogu biti zahvalnice naroda ili pojedinaca.

Veoma su bliski himnima. Hebrej za pojmove »hvaliti« i »zahvaljivati« upotrebljava istu riječ. Zaključak je psalma pouka i opomena nazočnima.

4. Ima i psalama u koje su tijekom vremena bili unošeni novi elementi: proroštva (Ps 2, 50, 75, 81, 82, 85, 95, 110), mudrost, psalmi o životu uskla-

đenu s voljom Božjom (14, 15, 24, 32, 52, 62, 101, 112, 127, 133).

5. Kraljevski psalmi17. U njima je središnja kralj David, koji se u hebrejskoj tradiciji zove i »mesija«18. Zbog toga su mnogi kraljevski psalmi, u djelomično prerađenu obliku, postali mesijanski psalmi. Izričito o Mesiji govore Ps 2, 45, 72, 110 (Ps 110 je u NZ-u od svih psalama najčešće citiran). Novi zavjet i prva Crkva cio niz psalama, ili dijelova psalama, koji nisu izvorno mesijanski, primijenili na Krista kao Mesiju (Ps 8, 16, 22, 35, 40, 41, 68, 69, 97, 102, 118, 119).

3.4. Psalmi kao molitva

Psalmi su po svojoj naravi molitva, molitva pojedinca i molitva zajednice. Njima se čovjek pojedinačno ili češće kao član zajed­nice obraća Bogu, iznosi mu svoje nevolje, tjeskobe, brige, moli ga za pomoć, zahvaljuje i slavi. U njima se vjernik prikazuje onakvim kakav on pred Bogom i jest, grešan i potreban oproštenja, milosti i ljubavi. U psalmima se vjernik izražava vrlo konkretno; upotrebljava konkretne slike, mitološke ili čak magijske predodžbe.

Psalme treba moliti kao svoje molitve, nalazeći u njima sažet svoj život i svoju vjeru u Boga. Onaj tko učini psalme svojom molitvom, nada se čudu, koje Ps 18 uspoređuje s lijepom slikom: »S Bogom svojim preskačem zidine!« (Ps 18, 30), s Bogom providnosti, dobrote i pravednosti.

Psalmi nemaju poput proroka i drugih starozavjetnih knjiga cilj iznositi nov nauk. Zato u njima susrećemo jednako tako kao i u drugim biblijskim knjigama neke nedostatke glede nauke u zagrobni život.

Njihova izvornost i značajka leži upravo u tome što oni predstavljaju izvrsnu molitvu što je susrećemo u povijesti religija. Oni nam pomažu da uđemo u osobni odnos s Bogom, da se naučimo s njime razgovarati, da iskusimo Boga kao svoga oca i prijatelja, da doživimo blizinu milosnog Boga spasitelja. Oni pomažu vjernicima svih vremena a ne samo Židovima uspostaviti osobni odnos s Bogom.

Dakako, psalmi su ne samo djelo Duha Božjega nego i čovjekova uma. Stoga su oni odraz određena 3-4 – 2012. Sveta Cecilija 7

mentaliteta, određene kulture i civilizacije koja nije naša. Tu i tamo susrećemo vjerovanja s kojima se mi ne možemo tako lako poistovjetiti. U njima nailazimo na poganske elemente (Ps 19, 2–7; 29, 3–9; 67; 104), koje su psalmisti bez bojazni preuzeli u svoje molitve. Budući da su psalmi nastali u okviru kulta i njemu bili namijenjeni, oni odražavaju običaje židovskog kulta, običaje starozavjetnog vre­mena.

Većina je psalama namijenjena zajednič­kom moljenju. U psalmima prodire duša naroda koji se moli Bogu, zaziva ga za pomoć pred velikim katastrofama i opasnostima.

Oni su bili u SZ-u javna molitva. S vremenom, očito, oni su postali i privatna molitva pojedinaca. Međutim oni su prvotno molitva zajednice, naroda Božjeg. Važno je imati sve te elemente na umu. Uostalom, situacija kakvu imaju psalmisti vrlo je često posve slična našoj. Mi kršćani molimo psalme u duhu Kristovu, u onom duhu u kojem ih je Krist molio i ostvario.

Premda su svi psalmi molitveni, ima niz psalama koji su na poseban način »molitveni«: to su takozvane molbenice19.

Tko zdušno moli psalme i potpuno se kroz psalme oslanja na Boga, tome psalmi postaju životna i životvorna snaga i stavljaju ga posve u Božji svijet, u ostvarivanje kraljevstva Božjega među nama na zemlji; to je paradoks moljenja psalama.

Tko riječi psalama učini svojima, u izvrsnoj je mjeri našao način gajenja zajedništva s Bogom preko osobnog razgovora (ja i ti). Psalmi više nego bilo koje druge molitve predstavljaju školu molitve, školu odgoja osobna odnosa između molitelja i Boga, pa i između molitelja i njegove okoline (mislim i na ljude i na prirodu).

Onome tko moli psalme događa se

8 Sveta Cecilija 3-4 – 2012.

Većina je psalama namijenjena zajednič­kom moljenju. U psalmima prodire duša naroda koji se moli Bogu, zaziva ga za pomoć pred velikim katastrofama i opasnostima.

Oni su bili u SZ-u javna molitva.

S vremenom, očito, oni su postali i privatna molitva pojedinaca.

Međutim oni su prvotno molitva zajednice, naroda Božjeg.

čudo da se slobodno predaje Bogu slobode.

Psalme treba moliti kao svoje molitve, nalazeći u njima sažet svoj život i svoju vjeru u Boga. Onaj tko učini psalme svojom molitvom, nada se čudu, koje Ps 18 uspoređuje s lijepom slikom: »S Bogom svojim preskačem zidine!« (Ps 18, 30), s Bogom providnosti, dobrote i pravednosti. Bog psalama daje mi snage da mogu preskakati zidine.

Svejedno, radi li se ovdje o zidinama koje su nam postavili ljudi neprijatelji ili koje smo si sami postavili. S Bogom svojim mogu pobijediti sve ono čega bih se inače bojao i od čega bih inače pobjegao.20 Zaključak

Rabi Šmuel Kaminka, značajan lik u hasidskoj književnosti, pripovijeda iz svog života kako ga je jednoga dana poznati rabin po svome sluzi pozvao na razgovor, ali se on ispričao da ne može doći, jer sada moli psalme. Kad se sluga uskoro vrati i užurbano izgovori: »Rabin te zove da hitno dođeš k njemu!« Rabi Šmuel Kaminka pođe odmah k rabinu i ispriča mu se za nedolazak jer je molio psalme. Onda mu rabin reče: »Ja sam te zvao da organiziraš skupljanje darova za siro­mašne Židove.

Psalme mogu i anđeli pjevati kao i mi, a pomoći siromasima možemo jedino mi ljudi. Bog stoga treba nas smrtne ljude da bi pomogao siro-

masima. Dobročinstvo je veće djelo nego molitva psalama, budući da anđeli ne mogu ispuniti tu zapovijed ljubavi, činiti dobročinstva!«21 Ta anegdota ima za nas molitelje psalama dalekosežnu poruku. Nijedan od sastavljača psalama nije smatrao da je molitva psalama veće djelo od djela milosrđa i ljubavi prema bližnjemu. Božja se ljubav ostvaruje u ljubavi prema čovjeku. To je temeljno uvjerenje cijele Biblije, pa tako i psalama. Psalmi su zgusnuti život i žele dati konkretnom i svakidašnjem životu konkretni oblik u Bogu i po njemu. Tko moli psalme i njihovim je riječima nadahnut, osjetit će se suoče­nim s tim konkretnim životom, osjetit će božanski poziv kojim je pozvan i poslan u taj konkretni svijet da se s njim uhvati u koštac i da ga pokuša Božjom pomoći mijenjati da bi se tako moglo ostvariti novo lice zemlje. Psalmi su proročka i apostolska molitva u isti tren. Oni stavljaju čovjeka u napetost između mistike i politike, kontemplacije i borbe. Ta napetost je važna za čovjekov život.

Psalmi nas mogu očuvati od toga na ne postanemo sterilni. Oni su dar Božji da možemo naučiti istinski moliti. Naučiti moliti! Da, treba naučiti moliti. Mnogi misle da srce koje je puno moli samo od sebe.

Međutim, to je opasna hereza. Mi zamjenjujemo svoje želje, nade, uzdisaje, tužaljke i pohvale molitvom. Time zamjenjujemo nebo sa zemljom, Boga s čovjekom. Moliti ne značiti jednostavno isprazniti srce pred Bogom, nego punim ili praznim srcem tražiti i naći put do Boga i potom s njime razgovarati (Dietrich Bonhoeffer). Psalmi kao oblikovane molitve, dapače, od Boga oblikovane molitve, stavljaju nas u dugačku povorku molitelja u povijesti židovstva i kršćan­stva, po

kojima stižemo sve do Abrahama, kojemu bi dano obećanje: »U tebi će biti blagoslovljeni svi narodi zemlje!« (Post 12, 3) S psalmima je otprilike kao s kruhom. Možemo raspravljati o kruhu, možemo ga raščlanjivati, dijeliti na njegove kemijske sastojke, međutim samo onome koji ga stvarno jede, daje i jača život. Samo onaj tko psalme »povazdan u sebi ponavlja« (Ps 1, 1), tko s njima »iz dubina vapije k Bogu» (130, 1), tko blagoslivljajući i zahvaljujući Bogu gleda u Boga koji gleda siromahe s visina a bogate prezire (Ps 113, 6 s.), samo će taj iskusiti da »čovjek živi od svake riječi koja izlazi iz usta Božjih« (Pnz 8, 3), naime da živi od kruha i od riječi koje Bog daje.

Summary

This paper is practically lecture held to the participants of the scientific and practical symposium of the students of the church music. With this paper the author wants to introduce the auditorium in the hymns, canticles and psalms. Author mostly pays the attention to the Psalms. He briefly exposes the nature of the Psalms, their origin, the titles of the psalms and the literal genus of the different Psalms. In the conclusion he speaks about the Psalms as an excellent kind of the prayer.

BILJEŠKE 1

2

3

Adalbert REBIĆ (glavni urednik), Opći religijski leksikon, Zagreb, 2002., sub voce »himan«. Jeronim ŠETKA, Hrvatska kršćanska terminologija, drugo izmijenjeno, popravljeno i upotpunjeno izdanje (reprint), reprintno izdanje izdao list »Marija«, Split, 1976., sub voce »himan«, »kantik« i dr.

Helmut BRUNNER – Klaus FLESSEL – Friedrich HILLER, Lexikon Alte Kulturen, II, Zürich, 1990., 290.

Pierre-Yves FUX, Les sept Passions de Prudence (Peristephanon 2.5.9.11–14). Introduction générale et commentaire, 496 stranica, Éditions Universitaires, Fribourg, 2003.; Michael ROBERTS, Poetry and the Cult of the Martyrs. The Liber Peristephanon of Prudentius, Ann Arbor, 1993.

ROBERTS Michael. The Humblest Sparrow: The Poetry of Venantius Fortunatus, Ann Arbor, 2009.

5 Josef HÖFER– Karl RAHNER, Lexikon für die Kirche, V, Freiburg, 20063., 559 – 566.

6 Adalbert REBIĆ (ur.), Psalmi i kantici. Uvodi i komentari, Zagreb, 2010., 358 stranica.

7 Adalbert REBIĆ, Psalmi kao molitva, u Bogoslovska smotra, 61 (1991.), 390 – 392.; ISTI, Glazba i ples u psalmima, u: Biblija – izvor religija i kultura, Zagreb, 1998., str. 63 – 75.; Alfons DEISSLER, Psalmi, komentar, Zagreb, 2009.

8 Masoretsko je tumačenje biblijskog teksta nastalo dosta kasno, oko 1200 do 1300 godina poslije grčkog prijevoda pa je opravdano pitati se, u kojoj je mjeri masoretsko tumačenje biblijskog teksta vjerno drevnoj predaji. Unatoč tomu, masoretski hebrejski tekst uživa i danas veliki ugled . Kritika hebrejskog biblijskog teksta je u novije vrijeme uvelike napredovala, zahvaljujući pronađenim biblijskim rukopisima u Kumranu (poslije 1948. godine).

9 Pjesme, hebrejski tehillim (jedn. tehillāh od gl. hillel znači pjevati hvalu, pjevati zahvalnicu). Rabio se i naziv tefillot (sg. tefillāh molitva, od glagola pillel znači moliti se Bogu).

Redni brojevi psalama u hebrejskom izvorniku nešto se razlikuju od rednih brojeva psalama u starome grčkom prijevodu (Septuaginta) i latinskom prijevodu (Vulgata), gdje se Ps 9–10 i Ps 114–115 uzimaju kao jedan psalam, dok se Ps 116 i 147 razdvajaju u po dva psalma. Brojenje kakvo je u Septuaginti i Vulgati postalo je tradicionalno do naših dana. U našem prijevodu psalme brojimo prema hebrejskom izvorniku, a u zagradu stavljamo tradicionalni broj, prema Septuaginti i Vulgati. Bolje poznavanje semitskih jezika danas, osobito ugaritskoga (na temelju ugaritskih tekstova, iskopanih poslije 1929. godine u Raš eš-Šamri, na obali Sredozemnoga mora, između Sirije i Libanona), pomaže nam da bolje razumijemo pojedine izraze, imenice, pridjeve i glagole hebrejskih psalama.

10 U iskapanjima u Kumranu (1947. – 1958.), na zapadnoj obali Mrtvoga mora, također su pronađeni hvalospjevi, vrlo slični biblijskim psalmima (Hodajot).

11 Nemaju svi psalmi naslove. Njih 34 nemaju nikakav naslov i zovu se psalmi orfani (psalmi bez oca i majke, siročad). Stari prijevodi hebrejske Biblije (Septuaginta, Vulgata, Pešita) u prijevodu su proširivali naslove ili ih dodavali onim psalmima koji takvih natpisa nisu imali. Targum, koji je već po svojoj biti bio slobodan prijevod, nastojao je te naslove prilično proširiti. Ti naslovi ne potječu od autora psalama. Bili su naknadno pripisivani. No unatoč tomu oni su vrlo stari i imaju stoga stanovitu povijesnu vrijednost. Iz tih naslova sazna4

jemo nešto o asocijacijama koje su u odnosu na ovaj ili onaj psalam imali oni koji su psalme u predaji prenosili s naraštaja u naraštaj i o duhovnosti pojedinih krugova koji su psalme molili i meditirali. Mi još uvijek nismo dovoljno istražili nastanak i sadržaj tih naslova. Međutim nešto o njima, ipak, znamo.

12 Kao što je stara tradicija pripisala Salomonu mudrosne knjige, tako je i psalme pripisala Davidu, velikom pjesniku i organizatoru kulta u Izraelu. Sasvim je vjerojatno da neki psalmi sežu do Davida. Samo je teško u pojedinim slučajevima to dokazati.

Naslovi psalama ne pružaju nam sigurno svjedočanstvo, jer izvorno označuju samo pripadnost nekoj zbirci pjesama, a ne ističu autorstvo. Brižljivom se analizom može utvrditi povezanost pojedinog psalma s drugim spisima SZ-a (npr. s Ponovljenim zakonom, s nekim proročkim ili mudrosnim spisima). To nam može pružiti dragocjene podatke za određivanje vremena postanka.

13 Ps 8, 19, 29, 33, 46–48, 76, 84, 87, 93, 96– 100, 103–106, 113, 114, 117, 122, 135, 136, 145–150.

14 Ps 12, 44, 60, 74, 79, 80, 83, 85, 106, 123, 129, 137.

15 Ps 3, 4, 5–7, 11, 13, 16, 17, 22, 25, 26, 28, 31, 38, 42–43, 51, 54–57, 59, 63, 64, 69–71, 77, 86, 102, 120, 121, 130, 131,140–143.

16 Ps 18, 21, 30, 33, 34, 40, 65–68, 92, 116, 118, 124, 129, 138, 144.

17 To su psalmi pisani u različitim književnim formama, sežu do kraljevskih vremena i odnose se na izraelskoga kralja, npr.: proroštvo za kralja (2, 110), molba ili zahvala za kralja (20, 21, 61, 72, 84), molitva za kralja (18, 28, 63, 101).

18 Kralj se izabranog naroda, budući da je pomazan, zove »pomazanik« (hebr. mašiah, mesija). Najvećem od svih kraljeva, Davidu, Bog je, prema 2 Sam 7, 16, obećao da će mu »prijesto (dinastija) ostati dovijeka«! To se proroštvo vrlo često spominje u Bibliji. Oko njega se s vremenom sve jasnije oblikovala nada u jednog Davidova potomka, po kojem će Bog ispuniti svoj spasiteljski plan. Uz kralja – pomazanika vezano je tako očekivanje Pomazanika – Mesije.

19 Ps 6; 7; 13; 17; 25; 26; 35; 38; 39; 42–44; 51; 55; 69–71; 77; 79; 80; 86; 88; 90; 102; 109; 119; 130; 137; 140–143.

20 Erich ZENGER, Mit meinem Gott überspringe ich die Mauer, Einführung in das Psalmenbuch, Freiburg – Basel – Beč, 1987., 11 – 12.

21 Erich ZENGER, Mit meinem Gott überspringe ich die Mauer, 11-12.

3-4 – 2012. Sveta Cecilija 9

Stara solinska misa Mirko Jankov, prof.

Autor u članku obrađuje Staru solinsku misu, koju u sklopu glazbeno-liturgijske pučke baštine i danas njeguju »Pučki pivači Gospe od Otoka«.

Iako je iznesen sažet osvrt i na neke druge misne napjeve, ovaj prikaz ponajprije obrađuje praksu pjevanja nepromjenjivih misnih dijelova (misnoga ordinarija), koja se u crkvi Gospe od Otoka tijekom crkvene godine i danas može zateći. Zbog detekcije određenih (u pučkoj baštini često prisutnih) prirodnih izmjena u načinu izvedbe i samoj melodici, ovom prigodom je – radi konkretne usporede – osim recentne verzije solinske mise predstavljeno i nekoliko transkripcija odnosno rezultata relevantnih istraživanja drugih dvaju autora, V. Berse i J. Martinića, nastalih u prvom i sedmom desetljeću XX. stoljeća. Također je u smislu sažete komparacije – zbog potpunijega shvaćanja organske povezanosti samoga solinskog napjeva mise s istovrsnim napjevima nekih susjednih mjesta na nešto širemu solinskom području – povučena pregledna paralela.

Uvod

Praksa liturgijskoga pučkog, nekadašnjega glagoljaškog pjevanja u Solinu je jasno prisutna već cijeli niz godina.1 Iako danas značajno izmijenjeno, ono, ipak, zadržava svoje osnovne i prepoznatljive karakteristike, nastavljajući nit glagoljanja – ponajprije u napjevima crkvene namjene. Pri sagledavanju slike ukupne pučke glazbene baštine lako je uočiti određene prepoznatljive i zajedničke melodijsko-harmonijske (ili neke druge) modele, i na području crkvene i svjetovne glazbe, budući da su međusobni utjecaji između ta dva pola tijekom povijesti itekako bili izraženi. Jasno, ponajviše stoga što su ih stvarali i izvodili mahom isti pjevači, a s druge strane zato što je Solin prirodno smješten na tranzitnom području 10 Sveta Cecilija 3-4 – 2012.

(cestovni, željeznički i pomorski promet) kroz koje su protjecale i filtrirale najmanje dvije glavne, znatno različite struje: jedna koja je povezivala zagorsko zaleđe s obalom (preko Klisa, »ključa Dalmacije«), i druga, koja je tekla duž obale, na pravcu od Trogira do Omiša.2 Iako nije teško ustanoviti kako je mijena ili, gdjekad, erozija takva izričaja neminovna, i u kvalitativnom, i u kvantitativnom smislu, valja shvatiti da se još danas nalazimo u vremenu kada je – posredstvom (možda posljednjih živućih) svjedoka – još moguće uspostaviti kakvu-takvu vezu s vremenima koja su na neki način već postala kategorijom koju bismo slikovito ocijenili kao illo tempore. Ono što je Jerko Martinić [JM] još godine 1975., u slučaju

Mirko Jankov (Split, 1983.) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu postigao je zvanje magistra glazbene pedagogije (2009.) te, kao drugi završeni studij, zvanje magistra muzike (orgulje – izvođački smjer, cum laude), u klasi poznate hrvatske orguljašice Ljerke Očić (2010.). Polaznik je II. godine poslijediplomskoga specijalističkog studija orgulja na Muzičkoj akademiji (mentori red. prof. Lj. Očić i izv. prof. dr. sc. V. Katalinić). Interpretaciju i tehniku orguljanja usavršavao je kod prof. A. Meneghella (Mantova), prof. B. Klapprotta (Weimar) i prof. R. Bauer (Ljubljana). Nastupao je u zemlji i inozemstvu (Austrija, Italija, Kanada). Dugi niz godina djeluje i na polju crkvene glazbe; od 2001. – 2010. godine kao regens chori crkve Gospe od Otoka u Solinu, dok je za vrijeme studija u Zagrebu u crkvi Bezgrješnog Srca Marijina na Jordanovcu djelovao kao glazbeni suradnik. Uz orguljanje i zborsko dirigiranje aktivno se bavi organologijom, pedagoškim, muzikološkim i etnomuzikološkim radom.

Poseban interes i naglasak polaže na stariju hrvatsku kulturnoglazbenu baštinu i glagoljaško pjevanje, iz čega redovito objavljuje stručne i znanstvene radove.

Nastavnik je orgulja, klavira i povijesti glazbe u Glazbenoj školi dr. fra Ivana Glibotića u Imotskome.

zapisivanja kliških napjeva nazvao »ostacima ostataka«3, sada se i u Solinu može gdjekad nazrijeti, posebno u napjevima koji nisu više liturgijski funkcionalni (primjerice Plač Jeremije proroka, pokojnička posljednica Dan od gnjeva, brojni napjevi koji su nekada bili sastavnim odnosno neizostavnim dijelom časoslova i sl.). Ipak, stanje i istraženost solinskih napjeva danas je – ponajprije zahvaljujući melografima, odnosno etnomuzikolozima – u daleko boljem položaju po pitanju svojega očuvanja (ili barem zabilježbe) i proučavanja negoli nekada.

U okviru mojega istraživanja pučke glazbene baštine područja solinske prodoline, ovom ću se prigodom osvrnuti na jedan dio (možda onaj iz reda najvrednijih ostvarenja) staroga solinskoga crkvenog pjevanja, koje dobrim dijelom gaje »Pučki pivači Gospe od Otoka«. Radi se naime o Staroj solinskoj misi – i to kompletnu misnom ordinariju i nekolicini pripadajućih pjesama koje se još danas izvode u sklopu mise (ponekad i koncertno), a koje ću ovom prigodom samo usputno spomenuti. Kako ovakav rad gotovo nužno u sebi nosi i stanovitu dozu arbitrarnih zaključaka ili možebitnih nedoumica (ponajprije onih po pitanju apsolutno determiniranoga načina pjevanja ili izvedbe), moram naglasiti kako su mi pri ovom projektu od iznimne vrijednosti i pomoći bili rad i dugogodišnje poznanstvo s »Pučkim pivačima« i njihovom praksom pjevanja4 (u kojoj, uostalom, ponekad i sâm imam udjela). »Pučki pivači Gospe od Otoka«

U brojnim hrvatskim primorskim mjestima dugi je niz stoljeća postojala (odnosno postoji) veoma živa tradicija »seljačkih« zborova5 – pivača.6 Tako je po svoj prilici bilo i u Solinu, gdje i danas djeluje crkveni muški zbor pod nazivom »Pučki pivači Gospe od

Otoka« (»Pivači Salone«). Oni su, uostalom, dugo vremena bili i jedino »organizirano« glazbeno tijelo u crkvi Gospe od Otoka, i kao takvi zaduženi za predvođenje crkvenoga pjevanja.

Ovdje se, sasvim opravdano, postavlja i pitanje utvrđivanja konkretne starosti ove tradicije. Pošto su crkvene knjige iz vremena XIX. stojeća (kao i one starije) mahom nastradale ili u požarima ili u ratovima, moguće je, barem djelomično, saznati koju informaciju od starijih kazivača (pjevača). Slaven Barišić (1945.) navodi kako je svojedobno od starijih pjevača7 i Solinjana nakon nedjeljne mise, po dolasku kući, čuo pričati »kako su pivači lipo [danas] pivali/kantali«. Tako – posredno – možemo zaključiti kako su »Pučki pivači« u Solinu po svoj prilici prisutni negdje od druge polovine XIX. stoljeća. Moguće je, dapače i vjerojatno, da je ta tradicija u Solinu još i starija, što – ne slučajno – koincidira s vremenom značajnije (odnosno sve veće) zastupljenosti laika u crkvenim obredima (među ostalim, i u pjevanju).8 Solinsko pučko – a unutar toga, najprirodnije, i crkveno pjevanje –posljednjih je nekoliko stoljeća doživjelo

Pjevač Vicko Sesartić – Šenculin pjeva štenje odnosno pištulu ispred crkve Gospe od Otoka, negdje krajem 70-ih godina XX. stoljeća

značajne obrate. Prvi za vjerovanje veoma drastičan lom nastaje za vrijeme i nakon turskih pustošenja, koja su izazvala egzodus domicilnoga življa.

Po oslobođenju Klisa, godine 1571., dalmatinski providur Leonardo Foscolo to područje naseljava stanovništvom iz drniškoga područja, točnije iz Petrova polja.9 Novo se pučanstvo (kako je dosad o tome već bilo govora) u nadolazećem vremenu akomodiralo, stvarajući vlastiti kulturni ambijent – među ostalim i pjevanje. Zanimljivo bi bilo egzaktno pratiti raznorodne utjecaje koji su se stoljećima isprepletali i njihovu susljednost, no to je zbog općih nedostataka materijalnih dokaza starijih od stotinu godina nemoguće. Ipak, lako je uočljiva činjenica kako su se u solinski glazbeno-pučki idiom tijekom vremena ucijepile melodika i neke druge folklorne karakteristike užega dalmatinsko-primorskog pojasa, dok su elementi zaleđa (dakle oni tipični za Dalmatinsku zagoru) već

3-4 – 2012. Sveta Cecilija 11

poodavno iščezli. Ipak, u takvoj konstelaciji folklornih osobina kao da je prisutna određena dihotomija, budući da sâm govor (kao neodvojiv element od pučkoga pjevanja) u Solinu od vremena doseljenja naroda iz Zagore odaje jasne osobine štokavske ikavice.

Tomu se priključuju i jezični naglasci, koji su primjerice značajno različiti od susjednih područja čakavštine, Kaštel Sućurca ili Splita. Na taj se način dogodila svojevrsna selektivna stilska asimilacija – čiji je rezultat neka vrsta hibrida, koji pokazuje zanimljive značajke.

Ostale, vjerojatno manje izmjene u napjevima, uslijedile su postupnije i prirodnije u nadolazećim vremenima, s novim solinskim naraštajima pjevača.

Karakteristike solinskoga pučkog pjevanja

Način pjevanja »Pučkih pivača« u Solinu, slično kao i u susjednim mjestima10, pokazuje tipične osobine dalmatinskoga klapskoga pučkog pjevanja. Možda se je i previše lako prikloniti rješenju da se za solinsko pjevanje ponove sve one najspecifičnije i općenite karakteristike dalmatinskoga pjevanja. Ipak, valja imati na umu da je svako naše (veće ili manje i više ili manje slično) mjesto tijekom povijesti posjedovalo i neke vlastite osobitosti – izražene makar i u neznatnim detaljima.11 Vjerodostojna obrada problematike folklora koji zastupa govorenu, odnosno pjevanu riječ morala bi okupiti – u ovom slučaju svakako – i etnomuzikologe i lingviste specijalizirane za zavičajne govore, jer upravo iz govora i izgovora najprirodnije proistječu i glazbene fleksije. Nažalost, do danas (koliko mi je poznato) solinski govor nije detaljnije obrađen, a sve se svodi na usputne crtice pojedinih autora o nekim specifičnim izrazima i najopćenitijim osobinama. Ta se činjenica svakako pokazuje ograničavajućom u odnosu na iscrpnije etnomuzikološko

12 Sveta Cecilija 3-4 – 2012.

proučavanje; stoga ću i ja ovom prigodom u kontekstu govora spomenuti tek ono što mi se čini najnužnijim.

Dvije, možda najznačajnije odlike pučkoga pjevanja u Solinu u prošlosti su bile spontanost te vlastit, neposredan osjećaj za oblikovanje fraze i harmonijsku profiliranost napjeva.12 Šekondiranje13 je predstavljalo uvjerljivu akordnu pratnju, koja se u pravilu temelji na tri osnovne harmonijske funkcije: toničkoj, subdominantnoj i dominantnoj (s time da pritom govorimo o netemperiranom sustavu).14 Ovdje, kad je već riječ o »harmonijskim funkcijama«, valja odmah reći kako funkcionalnost akorda u (dalmatinskom) pučkom pjevanju ne prati dosljedno (što je i sasvim razumljivo) klasične harmonijske principe, već više pokazuje osobine modalitetnosti.15 To se u prvomu redu odnosi na relativno čest akordni »spoj« dominante, nakon čega slijedi subdominanta, ili pak melodijskoga gibanja, u kojemu vođica nastavlja gibanje idući silaznim smjerom. Već ta dva, veoma česta primjera harmonijske »nefunkcionalnosti« (u onome klasičnom, tipiziranu obliku) detektiraju osebujnost dalmatinskoga, pa tako i solinskoga pučkog pjevanja. Veoma je česta i pojava da je dominantna funkcija, predstavljena nepotpunim dominantnim septakordom (u kojemu je izostavljena terca/ vođica; usp. MJ Gospodine, t. 2). U harmonijskom smislu moguće je uočiti dvije osnovne vrste kadencā: ¬¬ kadenca na tonici16 (u suzvučju koje u najmanju ruku sadrži temeljni ton i njegovu [veliku / dursku] tercu, dok toničku kvintu ponekad izvode baritoni); ¬¬ polovična kadenca na dominanti (ispod završnoga temeljnog tona u prvom glasu javlja se donja kvinta, poznata i kao »šuplja kvinta«17; ta se situacija unutar dvopjeva I. i II. tenora osim na

krajevima često očituje i unutar fraze u solinskim napjevima). Što se tiče same prakse izvođenja, zanimljivo je kako se i u Solinu nerijetko pjeva(lo) napamet18, čak i cijela opsežna štenja, ili pak iz (tiskanih ili rukopisnih) liturgijskih priručnika19 (primjerice iz Hrvatskoga Bogoslužbenika, Vlašićevih Obreda Velike sedmice i Priručnika za svećenike kod oltara).

Druga specifična situacija jest ta da predvodnik pjevanja (najčešće I. ili II. tenor) započinje incipitom, imajući tekstovni predložak, dok ostatak zbora spontano nastavlja pjevanje: takva je situacija danas relativno česta. Karakterističan je grlen i otvoren način pjevanja, ponekad s mogućim prizvukom nazalnosti (ovisno, naravno, o pjevačkoj postavi, kao i o trenutnoj dispoziciji pjevača), s manje ili više angažiranim izgovorom, u frazama temeljenim na širokom dahu20 i većinom u forte dinamici. Što se tiče dinamike, ovdje ću spomenuti i jedan zanimljiv izuzetak od dosljedno glasne izvedbe, u Virovanju – na dijelu: »I uputio se jest od Duha svetoga iz Marije Dive. I čovik učinio se jest.« Upravo se te dvije rečenice – koje je u prošlosti pratila i gesta naklona tijela21, ili bi se čak na trenutak pokleknulo – pjevaju znatno tiše i nježnije, pošto sadrže jednu od glavnih vjerskih istina. Karakteristično je i to što jedan opći dojam takva pjevanja – u troglasnomu22 slogu, koji je često tijesno postavljen – daje najčešće prvi tenor, pa mnogo ovisi i o njegovim sposobnostima, odnosno glasovnim karakteristikama. Moguće je i da se ponekad izmjenjuju dva prva tenora (ukoliko ih ima), što svakako predstavlja značajno obogaćenje izraza, izbjegavanje moguće monotonije, a za pjevače i olakšanje same izvedbe.

Ne treba iz vida ispustiti niti druge dvije dionice: tako drugi tenori čine »trbuh« zbora, popunjavajući srednju lagu, dok basi (pogotovo ako je prisu-

tan i koji profondo) daju stabilnu bazu gornjim glasovima. Kod basa je možda uočljiviji nešto manji angažman oko izgovora i jasnoće teksta, budući da oni melodiju prate najčešće dugim tonovima, između kojih je – pri skokovima – često uočljiv i glissando način njihova povezivanja.

Ranije je i broj pjevača bio veći: znalo ih je biti i dvadeset, dok je danas taj broj u najboljem slučaju prepolovljen. Pjevanje se nerijetko izvodilo na način dijaloga »u dva (polu)kora«: ili na koru crkve ili u prostoru neposredno ispred prezbiterija, u klupama (ili, kako stariji pjevači još znaju reći, »u bancima«) koje su bile postavljene sučelice23 .

Danas pak stalno pjeva cijeli zbor, ili se na pojedinim mjestima kolektiv izmjenjuje sa solistom/solistima u responzorijalnom, odnosno antifonalnom načinu izvedbe.

Liturgijski pučki napjevi podijeljeni su u dvije skupine; misu i (najvažnije dijelove) božanskoga časoslova (poglavito nedjeljama, blagdanima i svetkovinama). Tomu se gdjekad priključuju još i napjevi nekih (pučkih) pobožnosti (procesija i sl.), ili pak opsežnih pokojničkih (sprovodnih) obreda. I prema sjećanju starijih pjevača i Solinjana, kao i prema zapisima u kronici župe24 Gospe od Otoka, vidi se kako su se »Pučki pivači« svojim pjevanjem aktivno angažirali oko (para)liturgijskih slavlja i života svoje župe.

Danas su »Pučki pivači Gospe od Otoka« osobito aktivni u obredima Velikoga tjedna te na »velikoj« župnoj misi. Njihova baština i njezine najznačajnije odlike jezgrovito se mogu uvidjeti u Staroj solinskoj misi, a zatim i u drugim brojnim napjevima koji prate liturgiju Velikoga tjedna i crkvene godine (makar u onome što se uspjelo očuvati) te u sprovodnim obredima.

Pjevana misa u Solinu

Misa25 predstavlja glavni oblik bogoslužja Katoličke crkve. Glavna joj je svrha komemoriranje i u određenome smislu obnavljanje Kristove Posljednje večere, odnosno njegove žrtve na križu. Stoga je njezin središnji dio pretvorba (transsupstancijacija) kruha i vina, što uključuje pričešćivanje, u kojemu osim svećenika sudjeluju i vjernici. Sve ostalo u misi priprema, odnosno zaključuje ta središnja zbivanja.

Misa se sastoji od nepromjenjivih, odnosno stalnih, i promjenjivih dijelova, što znači da određeni dijelovi ostaju u misnom tekstu svakog dana u godini, dok se drugi mijenjaju u zavisnosti od većih i manjih blagdana, svetkovina ili od sveca kojemu je dotični dan posvećen. Nepromjenjivi misni dijelovi nose zajednički naziv ordinarium missae te obuhvaćaju Gospodine (Kyrie), Slava (Gloria), Vjerovanje (Credo), Svet (Sanctus) – i u njegovu okviru – Blagoslovljen (Benedictus) te Jaganjče Božji (Agnus Dei). Poseban je oblik misnoga bogoslužja misa za mrtve, lat. requiem. U rekvijemu se izostavljaju Slava i Vjerovanje, a nakon zavlake slijedi poznata posljednica26 (sekvenca)

»Pučki pivači Gospe od Otoka« u procesiji izvode napjeve, po prilici krajem 70-ih godina XX. stoljeća

Dies irae (Dan od gnjeva). Promjenjivi misni dijelovi nose zajednički naziv proprium missae/proprium de tempore (proprium = vlastit, dakle ono što je vlastito samoj misi dotičnoga dana). U tu skupinu pripadaju zborne molitve (collectae), poslanica (epistola), evanđelje, predslovlje (praefatio), popričesna molitva (postcommunio); izrazito glazbeni dijelovi promjenjivoga dijela su ulazna pjesma (introitus), pjesma na stubištu (gradual), aleluja, zavlaka (tractus), prikazna pjesma (offertorium) te pričesna pjesma (communio).27 Prije posljednjih liturgijskih reformi euharistijska je služba (misa) započinjala svećenikovim škropljenjem puka (izvan uskrsnoga vremena), dok su za to vrijeme pjevači izvodili ulaznu pjesmu Poškropi me šipantom (napjev »za pristup«, koji je iščeznuo). Misa je (baš kako se pjeva još i danas) završavala trostrukim zazivom Budi faljeno [ili hvaljeno] po sve vrime Isusa, Marije i Josipa slavno i sveto ime! Tomu se priključuju napjevi promjenjivih misnih dijelova, kao i neizostavna marijanska

3-4 – 2012. Sveta Cecilija 13

»Pučki pivači Gospe od Otoka«

pjesma O prislavna, Božja mati.28 Danas se u Solinu na misi, nažalost, ne pjevaju više niti svečana štenja29 (čitanja) odnosno pištule (poslanice) – dok su se nekada30 pjevala melodijski čak tri različita napjeva, božićni, uskrsni te onaj za vrijeme kroz godinu.31 Posebnu ulogu zauzima navedena Stara solinska misa, kojoj je ovaj rad u cijelosti i posvećen. Ta se praksa pjevanja

14 Sveta Cecilija 3-4 – 2012.

mise očuvala do današnjih dana, a predstavlja specifikum u crkvenome pučkom pjevanju u Dalmaciji.32 Stara solinska misa, izrazito značajna po svojoj vrijednosti i značenju za taj kraj, zaslužuje stoga biti na poseban način obrađena. Ona se odlikuje spontanim pučkim troglasjem (gdjekad i četveroglasjem, što je svakako pojava novijega datuma33), najčešće u tenorskim para-

lelnim tercnim linijama, koje su podržane markantnim basovskim pedalnim tonovima (gdjegdje i paralelnim udvajanjem dionice drugoga tenora).

Sama prepoznatljiva glazbena motivika dosljedno se susreće u svim misnim stavkama (princip pjevanja »na istu temu«), što je tako, na poseban način, čini zaokruženim i cjelovitim iskazom njezinih davnih pučkih stvaratelja.

I sam je tekstualni predložak34 arhaičan, s mjestimičnim česticama šćaveta ili (starijega) crkvenostaroslavenskoga jezika hrvatske redakcije, koji su karakteristični za glagoljaško bogoslužje, a to misu suvremenom uhu čini dodatno zanimljivom.35 Danas se ta misa najčešće pjeva na velikoj župnoj misi, svake prve nedjelje u mjesecu (izuzev u ljetnomu vremenu), s time da se Virovanje (carigradsko-nicejsko), nažalost, izvodi veoma rijetko (eventualno koncertno).36 Prije osnivanja Mješovitoga zbora Gospe od Otoka, pedesetih godina XX. stoljeća, Stara solinska misa je bila najčešća u liturgijskoj uporabi, dok se ona druga, korizmena, već odavna ne pjeva, i u potpunosti je zaboravljena.37 Možemo pretpostaviti kako je korizmena misa u svojemu izričaju, u odnosu na prvu misu, možda bila ponešto skromnija, a možda i kraća, što bi bilo u suglasju s karakterom samoga korizmenog vremena. U pokojničkoj se euharistijskoj službi – u samome misnom ordinariju – danas pjeva Misa za pokojne u e-molu, fra Ivana Glibotića, iz njegove pjesmarice Pivajmo, braćo kršćani!38, uz neke pripadajuće pjesme, psalme i štenja.

Znanstvena proučavanja i osvrti na Staru solinsku misu

Solinsko je pučko pjevanje u posljednjem stoljeću uspjelo privući pozornost stručnjaka, koji su ga u nekoliko navrata proučavali. 39 Ovom ću se prigodom osvrnuti poglavito na rezultate istraživanja dvo-

jice etnomuzikologa koji su pojedine crkvene napjeve (konkretno, dijelove mise) i melografirali – Vladimir (Vladoje) Bersa (1864. – 1927.) i Jerko Martinić (1936.). 40 Tomu ću pridodati i prikaz sadašnjega stanja Stare mise, čiju sam transkripciju napravio uglavnom prema snimci s kompaktnog diska koji je objavljen u sklopu nevelike monografije Pučki crkveni i svjetovni pjevači Solina – Pivači Salone – glagoljaško pjevanje Solina (2002.). 41 Radi nadopune postojećih odnosnih audiomaterijala i razjašnjenja pojedinih dvojbi, snimanja sam obavljao i na probama zbora u nekoliko navrata (u svibnju 2012. godine).

Vladoje Bersa [VB] narodne je napjeve sakupio u razdoblju od 1906. do 1907., zapisavši napjeve i tekstove u Zbirci narodnih popievaka (iz Dalmacije).42 Dana 25. rujna 1906.

Bersa je tako posjetio i Solin, gdje mu je Ante Ivić pok. Stipana (1874. – 1930.), solinski trgovac i gostioničar (član »Pučkih pivača«), otpjevao nekolicinu popijevki. 43 Što se tiče crkvenih napjeva, Bersa je, nažalost, zapisao samo dva fragmenta44 (dvoglasno, iako – čini se – prema pjevanju jednoga kazivača): Gospodine pomiluj (br. 149/prilog 1)45 te I na zemlji mir ljudim dobre volje, odnosno Slava (br. 150/prilog 2)46 . Možemo reći kako je na taj način zabilježio cijeli prvi stavak mise – Gospodine, pomiluj – pošto su zazivi Gospodine i Kr(i)ste veoma slični (razlika je u tekstu, štoviše, samo u jednoj riječi). Prema Bersinu zapisu, čini se da incipit odmah kreće u dvoglasnom slogu, jednako kao i Slava (br. 150/ prilog 2). Prema uobičajenoj logici harmonijskih zbivanja u takvom načinu pjevanja, zapravo, i ne bi bilo teško rekonstruirati basovu dionicu, osim što ostaje dvojba trenutka njezina uključenja u izvedbu. Sa za-

drškom se možda može uzeti i apsolutna intonacija napjevâ, koju Bersa donosi (pogotovo u relativno visoko postavljenom stavku Gospodine, dok bi intonacija Slave i mogla odgovarati realnom stanju).

Prilog br. 1 Gospodine pomiluj!, faksimil. Iako Bersa napjev ne atribuira kao solinski, u dijelu knjige s tekstovima stoji navedeno kako mu ga je 25. IX. 1906. pjevao A. Ivić, s naznakom kako je »daljnji tekst za Kyrie u prievodu«47

Zapis za Slavu, u smislu rekonstruiranja cijelog stavka, već predstavlja znatan problem, pošto Bersa donosi samo prvu rečenicu toga inače opsežnog himna.

Usporedba Bersinih zapisa – makar i u takvu opsegu, s dvije posljednje transkripcije (JM i MJ; prilozi br.

3 i 4), pokazuje značajne sličnosti (svojevrstan motivički nukleus), ali i razlike. Međutim postojanje razlika (u odnosu na novije transkripcije) pritom nas i ne treba čuditi, jer je upravo prisutnost improvizirajućega momenta u takvu pjevanju imanentna. Ta razlika varira čak i unutar jedne generacije pjevača, a pogotovo

u vremenskom razdoblju od jednoga stoljeća. S druge strane Bersa se oslanja na jednoga kazivača, koji je vjerojatno – u najboljoj namjeri – prezentirao jednu verziju istine. Naime ukoliko je prisutno dvoje ili više

solista (a primjer Gospodine, pomiluj u ono se vrijeme pjevao triput za svaki zaziv), svaki od njih se želi na neki način istaknuti (ili barem razlikovati) svojim umijećem, tj. muzikalnošću, fjoriturama i sl. Takav je princip, uostalom, u strofičnim napjevima koji sadrže solistički zapjev prisutan kod »Pučkim pivača« i danas (primjerice pjesma Podno Klisa, u kojoj svaku strofu započinje drugi glas).

U nastavku donosim posljednje relevantno istraživanje i njegove re-

Prilog br. 2 I na zemlji mir ljudim dobre volje, faksimil. Bersa je primjer izradio prema pjevanju istoga kazivača, s jednakom opaskom kako je »daljnji tekst za Gloria u prievodu«48

zultate, ponajviše zbog komparacije transkripcija iste materije. Muzikolog Jerko Martinić godine 1974. snimio je i transkribirao napjeve u solinskoj župi Gospe od Otoka.49 U svojoj stu-

3-4 – 2012. Sveta Cecilija 15

diji Pučki napjevi misa iz srednje Dalmacije u kontekstu glagoljaške tradicije (Zagreb, 2011.), u osvrtu na solinsku misu (za nedjelje i blagdane) on pojašnjava: »Ova ›stara solinska misa‹, tako već od davnine zvana, dodatni je primjer postupka pjevanja melodija svih njezinih stalnih dijelova na istu temu u procesu intuitivne ›kombinatorike‹ svima im zajedničkih motiva.

Takvim se načinom neki od tri niže predstavljena konstitutivna motiva napjeva Gospodine (četvrti F, ritmički naglašeniji i svuda finalni, repriza je trećeg) nalaze raznoliko prisutni u napjevima drugih dijelova mise, ponegdje lakše modificirani kao ›kontrastni elementi‹ u službi određene melodijske varijabilnosti.« 50 Analiza koja se nalazi u nastavku Martinićeva teksta poslužila mi je dijelom kao predložak pri vlastitoj raščlambi recentnoga stanja i komparaciji sa starijim izvorima.

odnosno htio sam olakšati učenje ove mise (osobito Virovanja, koje je već dobrim dijelom na pragu zaborava) mlađim naraštajima pjevača, kojima je takav pristup znatno bliži od »učenja na uho«. Odmah ću naglasiti kako su mi iskustvo rada s »Pučkim pivačima« i sudjelovanje u njihovim izvedbama bili osnovni kriteriji kojima sam se ravnao – pa je tako i moj pristup u melografiranju donekle elastičan. Da pojasnim: namjera mi je bila izraditi notni prikaz (prilog 4) tek jedne od (po mojemu mišljenju) objektivno optimalnih izvedbi [istaknuo M. J.] – pošto je u pučkome pjevanju nemoguće očekivati identične rezultate u različitim vremenima i okolnostima.

Zato nisam strogo bilježio niti sva ponavljanja, baš kao što nisam bilježio niti upozorenja na svaki labilni, tj. intonacijski kolebljiv ton. Pritom napominjem kako pjevačima

Transkripcija, komparacija i rezultati istraživanja

interpretima toga i takvoga zapisa ostaju mogući izbori poput visine intonacije te slobode i mogućnosti daljnje modifikacije samih napjeva (točnije motivike) – jasno, u dobroj (na)mjeri, te uz punu svjesnost i poznavanje njihova stila i zakonitosti.

Tempa sam iskazao konvencionalnim i donekle subjektivnim nazivi-

Istraživanje koje sam poduzeo prigodom izrade ovoga rada imalo je za svrhu – nakon njezinih prijašnjih zapisa – pomoću transkripcije objektivno prikazati aktualno stanje Stare solinske mise. S druge strane na taj sam način htio biti i praktičan,

16 Sveta Cecilija 3-4 – 2012.

ma, koji dobrim dijelom sugeriraju i način izvedbe. Tom sam se rješenju priklonio ponajviše stoga što pjevači tempo doživljavaju izrazito slobodno, ovisno o duljini daha (MJ Jaganjče, t. 1) odnosno gustoći (MJ Virovanje, t. 55) i ritmu teksta (MJ Jaganjče, t. 4).

Po pitanju nekih normativnih elemenata, primjerice onih koji se tiču apsolutne intonacije (bez obzira na njezino moguće opadanje tijekom izvedbe), metroritamsku okosnicu i fraziranje, tempo, dinamiku i agogiku, najvećim se dijelom referiram na snimku iz 2002. godine (svjestan da ona implicira određene »otegotne« okolnosti; »vanjsku« pomoć dobrih pjevača, akustičke fenomene koji stvaraju poteškoće pri slušanju, kao i određene naknadne kozmetizacije zvuka). Moguće dvojbe nastojao sam otkloniti u neposrednu radu s »Pučkim pivačima«.

Prilog br. 3 Martinićev zapis stavka Gospodine iz Stare solinske mise

Komparacija najnovije transkripcije s dvije prethodne pokazuje značajan odmak, već u tekstualnom predlošku51, ali i u nekim finesama (poglavito dionici I. tenora). Zbog

opsega ovoga rada u daljnjoj ću se analizi poglavito referirati na stavak Gospodine. Bersin zapis sličan je današnjemu stanju napjeva, s time da su prisutne dvije manje, ali svakako čujne, razlike – silazni tercni skok s note g2 na notu e1. I sam napjev po duljini je nešto sažetiji u odnosu na posljednje dvije verzije (sadrži dvije fraze: »Gospodine« i »pomiluj«), koje su u melodijskome smislu zadobile stanovito obogaćenje (ali i unutarnje, kvantitativno proširenje) dvjema melizmatskim frazama, koje se – odgađajući kadencu – pjevaju na vokalu e. Te dvije fraze u verzijama JM i MJ pokazuju međusobnu sličnost, a time i stabilnost tog »umetka«, koji se javio tijekom vremena nakon Bersinih istraživanja. U motivičkom smislu (kao njegova varijanta) te fraze deriviraju iz već postojećega materijala prve fraze. Riječ »pomiluj« zamijenjena je u suvremenijem prijevodu izrazom »smiluj se«, koji se u posljednjoj verziji može pojaviti u jednostavnijoj (MJ Gospodine, t. 4) ili bogatijoj varijanti (t. 8). Ta je razlika u Martinićevu zapisu izražena znatno manje, dok kod Berse to pitanje stoji sasvim otvoreno, budući da zapis sadržava samo jednu rečenicu (prvi zaziv).

Melodijske linije, koje se najbolje očituju u prvom tenoru, gipke su i valovite, a temelje se najčešće na sekundnim pomacima (MJ Gospodine, t. 1 – 4). Gotovo svi (uglavnom uzlazni) skokovi nadoknađuju se suprotnim (silaznim) smjerom i izvođenjem (većine) »preskočenih« tonova (MJ Slava, t. 1, 13). Po pitanju najznačajnijih karakteristika melodike rezultati pokazuju da se u posljednjem stoljeću, ipak, uspjela očuvati osnovna, prepoznatljiva fizionomija u motivici Stare solinske mise. Pritom pojedini tonovi u istovrsnim motivima pokazuju manji ili veći stupanj varijabilnosti (ili

možda labilnosti) – što je osobito primjetno u incipitima – dok drugi, pak, pokazuju veću stabilnost, djelujući poput svojevrsnih uporišnih točaka.

Tako sâm početni ton u riječi »Gospodine« pokazuje labilnost: prema zapisima VB i MJ to je II. stupanj, dok je u slučaju JM to I. stupanj (barem u jednom navratu). Kod pojedinih početnih i unutarnjih fraza moguće je detektirati toničke (MJ Gospodine, t. 1; Virovanje, t. 68), i polovične kadence (MJ Slava, t. 3). Naprotiv, završne fraze okončane su redovito polovičnom kadencom na dominanti, u svim slučajevima, sa specifičnim suzvučjem »šuplje kvinte« (MJ Gospodine, t. 4), iako gdjekad i uz naznake moguće terce (JM, fraza F). Posljednja fraza (»pomiluj« odnosno »smiluj se«, kako je već objasnio i J. M.) predstavlja ponavljanje prethodne, treće fraze, ali sadrži novi tekst, uslijed čega melodija poprima markantniji oblik, budući da preuzima i same tekstualne naglaske (MJ Gospodine, t. 7 i 8).

Pri analizi transkripcija JM i MJ moguće je uočiti osnovni melodijski okvir, koji može varirati od slučaja do slučaja (usp. JM, fraze I, II i III, u sva četiri retka; MJ, t. 3, 4, 7 i 8). Štoviše, takav je princip uočljiv u svim stavcima mise, kroz fluktuaciju melodijskih motiva unutar fraza koje se dosljedno provlače cijelu misu (usp.

MJ Gospodine, t. 2, i Svet, t. 4). Sam ambitus vodeće melodije kreće se najčešće u okviru tetrakorda (usp. MJ Gospodine, t. 1 – 4 [od h1 – e2] i Jaganjče, t. 4 – 5 [od h1 – e2]) ili, u melodijski razvijenijim pomacima, u opsegu pentakorda (usp. MJ Slava, t. 1 [od a1 – e2]; t. 31 – 35 [od h1 – fis2]).

Ritam i metar u najtješnjoj su vezi sa samim tekstom. Pritom je primjetno kako su melizmatske fraze dosljedno provedene (usp. MJ Gospodine, t. 1 – 3; Svet, t. 1 – 6) osobito na ležernom izvođenju ponovljenih vokala, dok

se kod veće i zbijenije količine teksta javlja i bitno čvršća deklamacija u pregnantnu ritmu (MJ Slava, t. 13).

Pitanje unutarnjega oblikovanja fraza, cjelina, većih odsjeka kao i samih stavaka, također u potpunosti proistječe iz tekstnoga predloška, što u ukupnom dojmu stvara osjećaj izbalansiranosti.

Pjevana misa u okolnim mjestima

Iako su i okolna mjesta (Klis, Vranjic, Mravince i Kučine) posjedovala vlastite pučke mise, solinska misa kao da je pokazala najveću otpornost, povezujući na neki način pretkoncilsku tradiciju s današnjicom. Uvid u napjeve misa okolnih mjesta otvara vrata novih spoznaja o crkvenom pjevanju i njegovu međuprožimanju na solinskomu području, ali ću se na to ovom zgodom osvrnuti u najkraćim crtama.

Od misa navedenih okolnih mjesta ostala nam je, posredno (tonski i/ili melografski zapisi) ili neposredno (u crkvenoj pjevačkoj praksi) sačuvana, nekolicina napjeva, gdjekad tek i fragmentarnih. Zapisi misa, manje li više cjeloviti, postoje za gotovo sva navedena mjesta, dok su se same izvedbe zadržale jedino u Vranjicu i Mravincima52 i povremeno u Kučinama.53 Tako se možemo referirati na zapise iz Klisa i Vranjica, koje je prigodom svojih istraživanja obavio J. Martinić. On je u Klisu (1975.) melografirao napjeve Gospodine, pomiluj, I na zemlji mir ljudima (za mise u nedjelje i blagdane) te Gospodine, pomiluj (atribuiran kao napjev »na misi za mrtve«; prilog br. 5). Upravo primjer iz Klisa sa solinskim napjevom ima uočljive dodirne točke. 54 Uzroke odnosno razloge povezanosti napjeva (koje su očito prisutne) zasada možemo tek nagađati: nisu isključene ni možebitne rodbinske ili slične veze koje bi mogle utjecati da se napjev prenio ili jednoga mjesta u drugo (primjerice ukoliko su

3-4 – 2012. Sveta Cecilija 17

Prilog br. 5 Martinićev zapis stavka Gospodine iz kliške mise za pokojne svojim incipitom, i nešto manje kadencama, neodoljivo podsjeća na Gospodine iz Stare solinske mise

Klis i Solin u nekom vremenu dijelili svećenika). Moguće je i to da ga je tko od kliških pjevača mogao čuti u solinskoj crkvi, konkretno prigodom proslave blagdana Male Gospe te ga je – ponešto modificiranog – prenio u Klis, kao napjev dijela ordinarija u pokojničkoj misi (ostaje otvorenim pitanje kako su u toj misi zvučali stavci Svet/Blagoslovljen i Jaganjče Božji, budući da mi zasada nisu dostupne druge informacije). Što se Vranjica tiče, Martinić je godine 1974. zapisao napjev Gospodin(e), pomiluj, kao »ulaznu 55 na misi za mrtve«56 (budući da je tamo obrađivao samo [neke] sprovodne napjeve). Korelacija između Klisa i Solina možda na prvi mah i može začuditi, budući da je veću sličnost očekivati s istovrsnim vraPrilog br. 6 Faksimil stavka Gospodine iz vranjičke »starinske mise«, prema zapisu njihova ondašnjega zborovođe i orguljaša Tome Bulića (1909. – 2001.)

18 Sveta Cecilija 3-4 – 2012.

njičkim napjevima. Pritom u primisli imamo zajedničku crkvenoadministrativnu povijest Vranjica i Solina, jer su oba mjesta dugo vremena bila objedinjena pod jednom župom, onom sv. Martina iz Vranjica (Solin je bio vranjička kapelanija sve do godine 1911.). 57 Žitelji tih dvaju mjesta cijeli su niz godina

dijelili i crkvu (u najmanju ruku nedjeljom i blagdanima) – pa im je, najprirodnije, i pjevanje trebalo biti zajedničko. Uspoređujući tonske58 i notne zapise vranjičke pučke mise te se sličnosti doista (makar i djelomično) i uočavaju; naročito u stavcima Gospodine (Prilog br. 6) i Svet. 59 Pritom konkretno mislim na incipite dotičnih stavaka. Oni u ovom slučaju, prema izvedbi koja mi je bila dostupna, odmah započinju dvoglasno, nakon čega se uključuju i basi s baritonima. U stavku Gospodine, pri izvedbi na snimci, moguće je zamijetiti i nepostojanje stanke60 između odijeljenih tekstovnih cjelina (štoviše, druga grupa započinje dok prva nije dovršila). Osim incipita i motivike na sličnosti ukazuje i deklamacija teksta. Ta dimenzija povezanosti napjeva misnoga ordinarija – ovdje izložena ukratko – svakako ostavlja prostor i potrebu daljnjih istraživanja.

Zaključak

Predmet ovoga rada – Stara solinska misa – na neki način predstavlja srž crkvenoga pučkog pjevanja, dakle onoga koje na solinskom području nastavlja glagoljašku tradiciju. Komparacijom Bersinih i Martinovićevih transkripcija s posljednjom, koju sam izradio za potrebe ovoga istraživanja, nastojao sam prikazati njihovu međusobnu sličnost i razlike. U tom je smislu bilo zanimljivo uočiti i povezanost istovrsnih crkvenih napjeva u različitim mjestima solinskoga područja (što svakako ostavlja prostor i potrebu daljnjih istraživanja). S druge strane komparacijom melografskih zapisa Stare solinske mise – nastalih u nešto više od posljednjih stotinu godina – uviđa se dosljednost fluktuacije pučkoga izri-

čaja, ali ne toliko (po mojemu mišljenju) u smislu njegova iskrivljavanja, već više u smislu reinterpretacije, kao i prezentacije same elastičnosti i vrijednosnoga potencijala osnovnoga materijala. To smjera – vjerujem – prema shvaćanju pune aktualnosti, koja se i danas može nazrijeti u toj misi. U tom svjetlu valja spomenuti i djelo – nastalo »na temelju solinske pučke mise«61 – Misu Gospe od Otoka (stavci Gospodine, Slava, Svet i Blagoslovljen te Jaganjče Božji). Nju je za četveroglasni mješoviti zbor, puk i orgulje godine 1995. skladao kapelnik splitske prvostolnice don Šime Marović (1952.).62 Ta misa predstavlja uspješan primjer skladbe u kojoj se spretno prožimaju dva različita idioma: prokomponirana tehnika skladanja i mjestimični doslovni citati

preuzeti iz Stare solinske mise.63 Specifična pučka motivika, koju je Marović primijenio i bogato ciklički razradio, služeći se pritom homofonim odnosno polifonim načinima konstruiranja, opći je nazivnik toga djela.64 Prema izloženim i opisanim materijalima dade se uvidjeti kako Solin (i u kvantitativnom i kvalitativnom smislu) – u pokladu pučkoga crkvenog pjevanja glagoljaške tradicije – već cijeli niz godina sudjeluje u gajenju bogate baštine dalmatinskih gradskih, prigradskih (gdjekad i ruralnih) naselja. Time je, nadam se, i ovaj rad, tek jedan u nizu mnogih koji će pridonijeti uspješnijim spoznajama i zaključcima o pučkome crkvenom odnosno glagoljaškom pjevanju u Hrvatskoj.

* Prilog br. 4: Notni zapis Stare solinske mise nalazi se u glazbenom prilogu Svete Cecilije.

VRELA (IZVORI I LITERATURA):

Kronika Solin (Od 1911 g. – Povjestne crtice; žup. Mihanović D Mate) [rukopis] Misa (za tri glasa) [rukopis] [V. Bersa, 1944.] Vladoje Bersa, Zbirka narodnih popievaka (iz Dalmacije), Zagreb, 1944.

[P. Z. Blajić, 1996.] Petar Zdravko Blajić, Korizmeno pjevanje, Solinska kronika 18 (III), Solin, 15.

II. 1996., 14.

[T. Ćićerić, 2010.] Tonći Ćićerić, Sprovodni napjev solinske Bratovštine, Tusculum 3, Solin, 2010., 147 – 165.

[T. Ćićerić, 2012.] Tonći Ćićerić, Solinsko pučko pjevanje kao predmet melografoskoga interesa u prvoj polovini 20. stoljeća, Tusculum 5, Solin, 2012., 149 – 176.

[I. Glibotić, 1968.] Ivan Glibotić, Pivajmo, braćo kršćani!, Sumartin, 1968.

[M. Jankov, 2010.] Mirko Jankov, Glagoljaška glazbena baština u Solinu i njegovoj okolici, Tusculum 3, Solin, 2010., 133 – 145.

[M. Jankov, 2011.] Mirko Jankov, Večernje koje se pjevaju u Vranjicu, Tusculum 4, Solin, 2011., 175-198.

[D. Kečkemet – I. Javorčić, 1984.] Duško Kečkemet – Ivo Javorčić, Vranjic kroz vjekove, Split, 1984. [Š. Marović, 2009.] Šime Marović, Glazba i bogoslužje – Uvod u crkvenu glazbu, Split, 2009.

[J. Martinić, 2011.] Jerko Martinić, Pučki napjevi misa iz srednje Dalmacije u kontekstu glagoljaške tradicije, Zagreb, 2011.

[M. Matijević – M. Domazet, 2006.] Marko Matijević – Mladen Domazet, Solinska svakodnevica u osvit novoga doba, Solin, 2006.

[V. Sanader – M. Matijević, 2011.] Vinko Sanader – Marko Matijević (urednici), Sto godina župe Gospe od Otoka – Solin, Solin, 2011.

[Lj. Stipišić, 2002.] Ljubo Stipišić (urednik), Pučki crkveni i svjetovni pjevači Solina – Pivači Salone – glagoljaško pjevanje Solina, Solin, 2002.

[S. Stepanov, 1983.] Stjepan Stepanov, Spomenici glagoljaškog pjevanja. Glagoljaško pjevanje u Poljicima kod Splita, 1, Zagreb, 1983.

[S. Topić, 1988.] Slavko Topić, Pučki oblici u crkvenom pjevanju, Crkvena glazba – priručnik za bogoslovna učilišta, Zagreb, 1988., 37 – 66.

3-4 – 2012. Sveta Cecilija 19

BILJEŠKE

Usp. M. Jankov, 2010., str. 133 – 145.

2 M. Matijević – M. Domazet, 2006., str. 11.

3 Usp. J. Martinić, 2011., str. 49.

4 Recentan popis pučkih pivača: tenor I. (Ante Parać [AP], 1952.; Joško Uvodić, 1979.); tenor II. (Slaven Barišić [SB], 1945.; Nikša Barišić, 1966.; Mirko Jankov [MJ], 1983.; Ljubo Podrug, 1947.; Duje Burnač, 1988.) baritoni/basi (Miro Parać, 1982.; Ante Jonjić, 1934.; Mate Radić, 1932.; Petar Podrug, 1985.; Špiro Katić, 1939.; Ante Žižić, 1974.).

5 Usp. S. Topić, 1988., str. 61.

6 Usp. M. Jankov, 2010., str. 142.

7 Valja ovdje svakako spomenuti i imena nekih legendarnih solinskih pučkih pivača, koji su obilježili XX. stoljeće, kao i naše, novije vrijeme. To su Marin KljakovićŠantić – Čabo, Anastazije Kljaković-Šantić – Naste, Šimun Grubišić – Đurin, Ivan Grubić – Babin, Vicko (Vicenco) Sesartić – Šenculin, Ante Poljak – Karin, Ivan Katić – Ćoskov, Ivan Žižić – Zvekin, Nikola Barišić – Dujkov, Jozo Dude – Lukišin, Marin Barišić – Tuta, Kajo Jajić – Bilin, Ivan Grubišić – Šimunov. Taj zbor dosada je snimio nekoliko audio kaseta, odnosno kompaktnih diskova, drugim riječima materijale koji predstavljaju vrijedne referentne točke u proučavanju solinskoga pučkog pjevanja (bez obzira što se dobrim dijelom radi o isplaniranim studijskim izvedbama i završnoj selekciji između nekoliko izvedbenih rezultata, od kojih su najuspjelije verzije ušle u konačnu kompilaciju).

8 Usp. M. Jankov, 2010., str. 142.

9 Usp. D. Kečkemet – I. Javorčić, 1984., str.

73.

10 Usp. M. Jankov, 2011., str. 175 – 198.

11 Usp. S. Stepanov, 1983., str. XXIII. 12 Iako se u starije vrijeme to pjevanje temeljilo na spontanome pučkom glazbenom izričaju, s dolaskom osposobljenih glazbenika i »Pučki pivači« sve su češće imali svoje voditelje (don Dujam (Duje) Nazor, Ljubo Stipišić, Siniša Vuković, Vladan Vuletin, Duško Tambača, Tonći Ćićerić, Mirko Mikelić, Mirko Jankov), koji su se brinuli za razinu kvalitete pjevanja odnosno repertoar.

13 Usp. M. Jankov, 2010., str. 142.

14 To su najopćenitije primjedbe, pošto ovom prigodom neću obrađivati iznimke, koje nastaju ponajprije uslijed paralelizama između nekih dionica.

15 Pitanje pojma tonaliteta odnosno tonalitetnosti (a s time u svezi i funkcionalnosti, koja se temelji na manifestaciji tritonusa) ovdje valja uzeti s nužnom zadrškom.

Naime velik broj dalmatinskih napjeva temeljen je nesumnjivo na modalitetnim principima. Ipak, s vremenom su i sami pjevači brojne elemente modalitetnosti 1

20 Sveta Cecilija 3-4 – 2012.

počeli shvaćati (čuti) tonalitetno, uslijed čega je osjećaj durskoga tonskog roda na neki način prevladao. Iznimke su naravno prisute, a ima ih i u Solinu. Iako se većina napjeva može doživjeti unutar durskoga tonaliteta, radi se, zapravo, o (transponiranim) modusima; ponajviše dorskom i frigijskom. Mogu se, u napjevima manjeg ambitusa, javiti i dijelovi modalitetnoga niza (tako se u ophodnomu himnu Slava, čast i hvala ti javlja prvi tetrakord miksolidijskoga modusa). Usp. S. Stepanov, 1983., str. XXIII. Modalitetnost se možda jasnije može primijetiti u nekim jednoglasnim napjevima (poput štenja Ruke su me tvoje učinile).

16 Spojevi: IV. – I.; V. – I. 17 Usp. T. Ćićerić, 2010., str. 153. Analogan joj je donekle i slučaj u kojem interval gornje kvarte (usp.: Slava, t. 34.), prisutan u tenorskim dionicama, nastaje silaznim sekundnim pomakom drugoga tenora iz intervala terce u kvartu, što na trenutak rezultira zanimljivom zvučnošću.

18 Ta činjenica je, ustvari, bila raširena pojava, uslijed opće nepismenosti među ljudima. Pjevači su tako često znali napamet cijele opsežne crkvene tekstove i molitve, čak i kada nisu bile na njima razumljivu jeziku (slično je bilo i s narodnim spjevovima začuđujuće duljine, koje su pojedinci znali napamet).

19 Ta su izdanja sadržavala samo tekstualne predloške, što je onodobnim pjevačima bilo sasvim dovoljno, budući da su sve melodije pjevali napamet. S druge strane kasniji kantuali i pjesmarice koje su se tiskale i koristile u bogoslužju sadržavale su i notne zapise – ispisane u partiturama (za orguljaše ili mješoviti zbor) ili dionicama (najčešće kao jednoglasne, dvoglasne ili troglasne, a tek ponekad i četveroglasne).

20 U većini slučajeva tenori i basi fraziraju zajedno.

21 Kod starijih se svećenika i nekih vjernika ta gesta i danas može zamijetiti. Usp. podnožnu bilješku br. 51; Virovanje.

22 Istina je i ta da slog može varirati od troglasja do četveroglasja; ovisno o broju i raspoloženosti pjevača. Tu je često varijabilan upravo bariton, koji, ako ga ima, pjeva najčešće isti ton (većinom dominantu).

S druge strane moguće je da se i dionica drugoga tenora dijeli tako da dio pjevača (najčešće jedna osoba) prati u terci vodeći tenor (posebice u izvođenju fjoritura), dok drugi, opet, izdržavaju dulje notne vrijednosti. U tom smislu ti napjevi pokazuju odlike (ograničeno shvaćene) improvizacije.

Usp. s bilješkom br. 33.

23 Ta je praksa u posljednjih 40-ak godina napuštena.

24 Usp. Kronika Solin, str. 43, 57, 63, 68, 69, 81.

O toj temi više u: Š. Marović, 2009., str.

111 – 123.

26 Ta sekvenca – nakon posljednjega crkvenog koncila – u obnovljenomu bogoslužju, više nema svoje staro mjesto (postala je doduše opcionalnim dijelom časoslova).

Ista je situacija i sa zavlakom, odnosno gradualom, koji su zamijenjeni psalmom s antifonom, odnosno pjesmom prije evanđelja. Ipak, ovdje ću spomenuti kako se primjerice u kliškoj crkvi Uznesenja BDM i danas, na misi na dan ukopa, pjeva mrtvačka sekvenca Dan od gnjeva (umjesto psalma).

27 Ta je podjela klasična, odnosno tradicionalna. Usp. Š. Marović, 2009., str. 118.

28 Na napjev te strofične pjesme izvode se, ponekad, i druga dva teksta: Ime slatko, o Marijo, ili – na sprovodu: Smiluj mu se, Majko slavna. Napjev se u misi izvodi kao prikazna ili pričesna pjesma (istina, bez značajnijega liturgijskog opravdanja), kao i u bilo kojoj svečanijoj prigodi (napose koncertno).

29 Iznimka je proslava Male Gospe, 8. rujna, kad poslanicu na obje mise pjeva tko od pjevača iz vranjičke crkve sv. Martina.

30 Prema kazivanju Slavena Barišića (1945.).

31 Četvrti oblik napjeva štenja korišten je u pokojničkom bogoslužju, a donekle je zadržan i danas.

32 O ovoj temi više u: J. Martinić, 2011., str.

37 – 43.

33 Prije recentn(ij)e pojave baritona kao dionice, zborni slog je – gotovo u pravilu – bio troglasan. Tek iznimno mogao je biti i četveroglasan, ukoliko bi se basi dijelili (divisi), pjevajući u oktavi, najčešće tzv. pedalne tonove. S druge strane basi ponekad »parazitiraju« dionicu drugoga tenora, podvostručujući ju za oktavu niže, čime slog, na neki način, postaje pseudotroglasan, odnosno pseudodvoglasan.

34 Istina, od zgode do zgode, moguća su pri izvedbi – ovisno opet o raspoloženju pjevača – i sitnija odstupanja u izgovaranju pjevanoga teksta – poput redukcije (»gutanja«) samoglasnika (Sve’), adriatizama (Duhon), jednaka izgovora glasova č i ć (tzv. »trorogo« č/ć), dodavanja (polu)vokala (samoglasničko r; Isuk(a)rsta), izgovora fonema lj i nj kao dvoglasa (mol’jenje naše) i sl. – na što se ovom zgodom neću posebno osvrtati. Te izmjene najbolje će se vidjeti u komparaciji s tekstom u priloženim transkripcijama.

35 Stariji su mi pjevači posvjedočili još neke detalje kojih se sjećaju iz ranije liturgijske prakse, vezano uz tekst: tako su nekada primjerice pjevali Hozana u visokih.

36 Martinić navodi kako su mu pjevači prigodom njegova istraživanja rekli kako se Virovanje »više uopće ne pjeva«. J. Martinić, 2011., str. 347.

25

Vox cordis

Christus factus est pro nobis

Oktet sastavljen od studentica Instituta za crkvenu glazbu "Albe Vidaković" KBF-a Sveučilišta u Zagrebu snimio je prvi put u Hrvatskoj, a prigodom 40. obljetnice postojanja Instituta, cjeloviti nosač zvuka s 15 starih gregorijanskih napjeva prema notacijama iz San Galena i Laona (X st.).

z i a a b n z a a Gl Vatik

U knjižici su sabrani latinski originali skladaba s hrvatskim prijevoKorizmeni gregorijanski napjevi dom te molitvom dr. Ivana Šaška.

Cijena: 60 kn

Folklor ni ansambl Ivan Goran Kovačić

e

eB

pap

m aso I. l g s a XV ikt ned

ALMA MATER

PA PA B E N E D I K T X V I .

Bernardica Kraljević Mikulandra

O mila majko nebeska Marijanske hodočasničke pjesme Cijena: 69 kn

Zajedno u Kristu

Pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj

500 kn

Monografija s brojnim fotografijama i obilnim tekstom želi ne samo očuvati spomen na pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj, nego i produbiti smisao tog povijesnog događaja, tj. biti »Zajedno u Kristu!«.

Iz proslova nadbiskupa đakovačko-osječkog mons. Marina Srakića, predsjednika Hrvatske biskupske konferencije

INFORMACIJE I NARUDŽBE: tel.: 01/ 4874 315 • faks: 01/ 4874 319 • e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr • www.glas-koncila.hr

Jedinstveni nosač zvuka s 19 hrvatskih marijanskih romarskih pjesama u izvedbi Folklornog ansambla Ivan Goran Kovačić, objavljen u nakladi Glasa Koncila i Aquarius Recordsa »Odabir napjeva iz cijele je Hrvatske - iz kontinentalnoga dijela (Podravine, Slavonije, Baranje, Moslavine, Hrvatskog zagorja i Zagreba), iz Istre i Dalmacije (Stankovci, Šibenik, Rogotin, s otoka Lastova i Ugljana), uz jedan vrlo osobiti napjev iz Čemerna u Bosni (BiH)«, ističe dr. sc. Tvrtko Zebec, viši znanstveni suradnik Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, zaključujući da su »Goranovci svojom vrsnom izvedbom oduševili publiku puninom zvuka i stilski dotjeranim izvedbama pojedinih napjeva oponašajući način tradicijskoga pjevanja iz kraja odakle je pjesma odabrana. Time su uz izvrstan odabir i stručnu suradnju s mo. Tomislavom Habulinom i mr. sc. Joškom Ćaletom, specijalistima za različita vokalna područja ostvarili vrhunski program te potvrdili originalnost i jedinstvenost projekta«.

Album možete odabrati u sljedećim izdanjima: Alma Mater CD Cijena: 135 kn

Alma Mater CD + DVD Cijena: 182 kn

Alma Mater CD + DVD + knjiga Cijena: 280 kn Prvi put u povijesti glas Pape Benedikta XVI. može se čuti u osam posebno aranžiranih klasičnih skladba posvećenih Blaženoj Djevici Mariji.

Taj nadahnjujući album, prekrasne mješavine gregorijanskih napjeva i suvremenih klasičnih melodija, komponirali su najbolji svjetski kompozitori, a skladbe izvode britanski Kraljevski filharmonijski orkestar te zbor rimske Filharmonijske akademije.

INFORMACIJE I NARUDŽBE: tel.: 01/ 4874 315 • faks: 01/ 4874 319 • e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr • www.glas-koncila.hr

Hrvatska liturgijska pjesmarica

Pjevajte Gospodu pjesmu novu III. popravljeno i dopunjeno izdanje Glas Koncila objavio je treće popravljeno i dopunjeno izdanje »Pjevajte Gospodu pjesmu novu«.

Nasljednica šezdesetak raznoraznih dosada objavljenih hrvatskih pučkih crkvenih pjesmarica, od prvih hrvatskih tekstova s notnim zapisom iz XIV. stoljeća, preko velikih izdanja iz XVII. i XVIII. stoljeća, pa do najnovijih, izraslih na korijenima posljednje koncilske obnove, pjesmarica sada dolazi sa znatno poboljšanim notnim zapisom i bez pogreška pret­hodnih izdanja.

Format: 12x18 cm 800 str.

Uvez: tvrdi Cijena: 80 kn

Format: 12x18 cm 1072 str.

Uvez: tvrdi Cijena: 95 kn

Vlastitosti Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine: kršćanske i liturgijske molitve te regionalne popijevke, vlastite pojedinim crkvenim regijama.

Pjesmarica donosi i četiri pučke mise hrvatskih skladatelja: Peran, Glibotić, Topić i Stanušić

Uz to što je obogaćena novim skladbama za liturgijsku uporabu, pjesmarica nudi i izbor pjesama za slavljenje sakramenata i blagoslovina.

PRVA HRVATSKA GRADIONA Glas Koncila ORGULJA, HARMONIJA I GLASOVIRA • Kaptol 8, p.p. 216, 10001 Zagreb • Tel.: 01/4874 315 • Faks: 01/4874 319 • www. glas-koncila.hr • E-pošta: prodaja@glas-koncila.hr