Katolički identitet i hrvatski preporod

Smiljana Rendić Katolički identitet i hrvatski preporod Rasprave, kritike, izvještaji

Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća Knjiga 22.

Smiljana Rendić

KATOLIČKI IDENTITET I HRVATSKI PREPOROD Rasprave, kritike, izvještaji

Glas Koncila Zagreb, 2012.

Nakladnik Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 315; faks: 01/4874 319 e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika Stjepan Pogačić Priredio i predgovor napisao Vlado Čutura Uredništvo Ivan Čulo, Zdravko Gavran, Vladimir Lončarević (urednik), Daniel Miščin, Božidar Petrač, Vlatka Plazzeriano, Domagoj Račić, Ivan Šestak, Vlado Vladić Grafička priprema Dragica Šantić Oblikovanje naslovnice Blaženka Matić Tisak

Grafika Markulin, Lukavec

Tiskano u studenom 2012.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika.

Knjiga je objavljena uz potporu Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport grada Zagreba.

ISBN 978-953-241-368-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 825647.

SMILJE ZLATNOG PERA Prvakinja hrvatskoga katoličkog novinarstva Smiljana Rendić, nenadmašeno ime među ženama hrvatskoga novinarstva 20. stoljeća, mnogo je puta citirana zbog svojih zasluga u pisanju te u promicanju i čuvanju hrvatskoga i katoličkog identiteta.

Prema svom intelektualnom opusu, zacijelo pripada krugu imena koja su gradila temelje slobode Crkve i hrvatskoga naroda u drugoj polovici 20. stoljeća. Njezin plodonosni intelektualni rad u pisanoj riječi ostavio je dubok trag, u prvom redu kroz raznolikost pristupa, počevši od povijesnih poveznica i pobudnica hrvatskom narodu u borbi za samostalnost, zatim upoznavanja šire javnosti o židovstvu, te preko teoloških i filozofskih rasprava, do književnog, osobito jezičnog opusa, pa sve do implementacije socijalnog nauka Crkve. Kroz brojne priče, izvještaje, rasprave, stručne priloge davala je svoj doprinos očuvanja hrvatskoj kulturi i Katoličkoj Crkvi u teškim komunističkim vremenima.

Duhovno oblikovanje Razumijevanje javnog djelovanja Smiljane Rendić u prvom redu može se tumačiti tek kroz upoznavanje njezinog odgoja, duhovnog oblikovanja i odgojiteljskog institucionalnog ili indivi7

Katolički identitet i hrvatski preporod

dualnog usmjeravanja. Kroz kratku analizu ranih usmjeravanja roditelja, duhovnika, profesora te laičkih pokreta otkiva se temeljna duhovna i nacionalna čvrstoća, koju je cijeli svoj život izgrađivala stjecajem novih spoznaja i pravilnom prosudbom.

Prvo pero među ženama katoličkog, a i hrvatskog novinarstva u drugoj polovici dvadesetog stoljeća Smiljana Rendić rođena je u Splitu 27. kolovoza 1926. od oca Marka i majke Ivanice rođene Ruzinović. Odgajana je u vjerničkoj hrvatskoj obitelji. Po ocu Marku – poznatom radićevcu – već je zarana politički usmjeravana. Još kao dijete, od svojih prvih gimnazijskih godina uključila se u katolički pokret domagojskog usmjerenja. Posebno je u doba rata sazrijevala njezina duhovnost u uskom krugu koji se okupljao oko poznatog i neobičnog isusovca o. Stjepana Poglajena. Tu se dodatno oblikovao i njezin nacionalni identitet i osjećaj koji se u tom uskom krugu, uz obiteljski odgoj, profilirao za nacionalnu čistoću i katoličku pripadnost. Utjecaj na njezino duhovno oblikovanje i katoličku zauzetost imali su dakle ponajprije katolički pokreti koji su imali snažan zamah u njezinu djetinjstvu i ranoj mladosti, pa svako razumijevanje njezina javnog djelovanja traži i poznavanje tadašnjih okolnosti u Crkvi i društvu. Vjernička, ponajprije ona duhovna, kao i nacionalna odrednica bile su joj duboko ukorijenjene u katoličkom pokretu »Doma8

goj« čije je ime uzeto na prijedlog Frana Biničkog1 kao spomen na kneza koji je držao jedinstvo sa Svetom Stolicom.2 Po osnutku postali su središte svega hrvatskoga đačkoga pokreta i čitave đačke organizacije. Gdje god je postojala neka srednja škola, akademski klub »Domagoj« započinjao je s organiziranjem katoličkoga đaštva. Tada je cjelokupno novinstvo hrvatsko-srpske koalicije napalo to novo društvo kao ‘klerikalističku’ tvorevinu. Među brojnim domagojcima valja napomenuti dr. Rudolfa Eckerta i dr. Petra Rogulju, jer oba su se zavjetovala da neće osnivati obitelji kako bi u svom radu za Boga i domovinu bili potpuno slobodni.3

1

Franjo Binički (1875–1945), rođen u Mušaluku u Lici. Bogosloviju je pohađao u Senju i Innsbrucku. Bio je prefekt u senjskom »Ožegovićianumu«, kapelan u Novom Vinodolskom i profesor crkvene povijesti i prava te duhovnik u sjemeništu u Senju. Bio je priznati pjesnik i pripovjedač te pisac političkih članaka. U Hrvatskoj straži i Vrhbosni objavljivao je apologetske i polemičke članke. Pjesnički mu je pseudonim bio »pop Hrvat Likota« i »pop Slobodin« (usp. Znameniti i zaslužni Hrvati 925–1925, Zagreb 1925, str. 28).

2

Luka PERINIĆ, »Iz moje ladice – IX, ’Domagoj’ – povodom 90. obljetnice osnutka«, Marulić, god. XXIX, br. 6, Zagreb, 1996, str. 1046.

3

Rudolf Eckert (1889–1915) rodio se u Travniku, a umro u Rijeci, navršivši tek 26 godina života. Nacrt života Rudolfa Eckerta, Zagreb 1955.

9

Katolički identitet i hrvatski preporod

Ime »Domagoj« značilo je, prema tome, za mlade čitav program, kako u narodnom državnopravnom, tako i u vjerskom i kulturnom životu hrvatskoga naroda. Posebna briga bila je posvećena oživotvorenju socijalne pravde, što je inače predstavljalo jedno od osnovnih načela Hrvatskoga katoličkoga pokreta. Kroz priloge, u javnom djelovanju u pisanoj riječi, ponajprije objavljenih ranih šezdesetih godina u Glasu Koncila Smiljana Rendić ni jednog trenutka ne napušta svoje domagojske temelje, nego ih ocrtava te ih prožima idejom nastalom u ranom vjerničkom temeljnom oblikovanju. Tako nastoji da djelovanja katolika bude kroz javnu prisutnost, upravo ‘in quanto katolika’ na svim područjima života, dakle u društvenom, političkom, kulturnom, gospodarskom, zdravstvenom, školskom području na način prikladan vremenu i prostoru. U njima je izražavala napredak u vjerskim načelima, vježbanje u milosrdnim djelima, te iskazivanje dužne počasti kod crkvenih svečanosti i zgoda. Posebno u gimnazijskim danima njezin život oblikovan je na načelima njegovanja vjerskoga i narodnoga čuvstva, znanosti i umjetnosti, te zadružnoga života među članovima domagojaca čiji su pravi članovi društva mogli postati »samo osvjedočeni katolici Hrvati«.4 4

Hrvatski državni arhiv, pravila »Hrvatskog katoličkog akademičkog društva Domagoj«, br. 4424, Odjel za unutrašnje poslove Zemaljske Vlade 13–4 7948/1907, Zbirka

10

Pored duhovnika veliki utjecaj na njezino vjerničko usmjeravanje imala je njezina profesorica prirodopisa Antica Juras Ljubić iz gimnazijskih dana, te drugi domagojci iz splitskog intelektualnog kruga. Iz njezinih priča zorno se vidi odanost autoritetu, posebno kad su u pitanju roditeljski, profesorski, zatim crkveni, a istodobno poštivanje i drugih, uz neodustajanje od kršćanskih vrijednosti. U priči »A radio je svirao laku muziku« kroz lik Vinke, u pojedinim dijelovima donosi i svoje stavove prema roditeljskom autoritetu. »Prošla sam s odlikom svaki razred, baš da pokažem tati kako se ne gubim u fantazijama i kako moje zvanje nije fantazija. Kad sam maturirala, s odlikom, baš sam mu tako rekla: ‘Moje zvanje nije fantazija, tata. Jedna fantazija ne traje četiri godine.’ I molila sam ga da me pusti, ali on ni čuti. Tvrdio je da sam još premlada, da on ne može dopustiti da mu se kći tek tako zakopa u samostanu, da zapravo još nisam upoznala život i da će mi to već proći. Ja sam molila i molila, a on sve tvrđi, i borili smo se tako kroz cijele te ferije poslije mature. Mama nije bila presretna zbog moje odluke, ali nije me nastojala odvratiti. Govorila je: ‘Put koji si izabrala dobar je, ako i nije onaj koji smo mi željeli za tebe. Ali to nije razlog da ga ti ostaviš.’ Mama je tako divno razumna, znate. Ali tata – tata je očajapravila br. 3922. Tiskana pravila »Domagoja« nalaze se u: ARS, 721/1907.

11

Katolički identitet i hrvatski preporod

vao, tati nije išlo u glavu da se ja kanim ‘zakopati’ u Redu stroge klauzure, i nije znao reći drugo nego: ‘To je besmisao, Vinka!’ Mučili smo se tako oboje, da znate samo kako mi je bilo žao tate toga ljeta…

Poslije četiri godine stavila sam diplomu tati u ruke i klekla pred njega i pitala: ‘Mogu li sada otići s tvojim blagoslovom, tata?’ Tada sam prvi put u životu vidjela suze na licu svoga oca. Prvi put. I rekao mi je: ‘Ja ne znam da li vjerujem u Boga, Vinka. Ali On je u tebi tako živ da se protiv Njega više ne mogu boriti’.«5 Priča istodobno prikazuje na jednoj strani ljubav prema roditeljima, poštivanje očeva autoriteta, a na drugoj strani duhovnu snagu i snažan duhovni zov koji se na kraju pretvara u redovnički poziv. Svaku njezina priča prožeta je snagom vjere u kojoj Svevišnji vuče sve konce i život se odvija po Njegovu planu, pa makar ponekad i s odgodom.

Istodobno, poštujući volju Božju i uz pouzdanje u Nj Smiljana Rendić u svom javnom djelovanju jasno i na vrlo istančan način pokazuje da pripada određenom vremenu i prostoru, a samim time i narodu, svome hrvatskome u kojem je rođena.

Nacionalne vrijednosti u javnom djelovanju Nacionalno usmjerenje, pored obiteljskog odgoja, posebno oca Marka, koji je bio poznati 5

»A radio je svirao laku muziku«, Glas Koncila, 1964, 8, 8.

12

radićevac, svakako joj dopunjava katolički pokret »Domagoj«, koji je u to vrijeme bio osnažen kroz đačke organizacije. Tu se dodatno oblikuje nacionalna svijest Smiljane Rendić, posebno u ispravnosti nacionalnih odrednica, u prvom redu u očuvanju i promicanju hrvatskoga jezika, povijesti, kulture i druge baštine na čemu se gradila hrvatska civilizacija.

Prepoznatljivost njezina javnog djelovanja počelo je šezdesetih godina prošlog stoljeća, petnaestak godina poslije završetka Drugog svjetskog rata i u vrijeme vladavine komunističke partije.

Njezino poimanje nacionalnih vrijednosti imalo je svoju konstantu, parametre koji su ih precizno određivali i od kojih nikad nije odstupala, nego ih je njegovala i izgrađivala na taj način da bi ih mogla ostvariti u datom vremenu i prostoru. To je još bilo mračno komunističko doba kad je sve, osim režimskog novinarstva, bilo nepoćudno, kažnjivo, proganjano, cenzurirano i zabranjivano. Svako otvaranje drukčije misli u medijskom prostoru, osim veličanja komunističkog režima i njegovu služenju, bilo je kažnjivo. Valja napomenuti da je Hrvatska 1940. imala 330 novinara, a 1945. situacija je se izmijenila. Tada je 131 novinar emigrirao u strahu od likvidacije i progona, 100 novinara dobilo je doživotnu zabranu pisanja, 45 ih je promijenilo profesiju, 27 je dobilo pravo pisanja, a točno 38 novinara u Hrvatskoj je ubijeno dolaskom ko13

Katolički identitet i hrvatski preporod

munista.6 Svakom pokušaju oživljavanja i promicanja nacionalnog i katoličkog prijetio je progon, zatvor, čak likvidacija. No Crkva je u tim teškim vremenima, s početka šezdesetih godina prošlog stoljeća, obnavljala i pokretala katolička glasila. U njihov rad u početcima su se uključivali svećenici, te pokoji laik. Unatoč prijetnjama i progonima intelektualaca, osobito onih koji su izravno mogli utjecati na šire mase i javnost, Smiljana Rendić se u poslijeratnom obnovljenom katoličkom tisku počela javljati u Glasniku sv. Antuna Padovanskog (Veritasu) pod pseudonimom Vjera Marini, gdje daje svoj doprinos u raspravama i člancima težeći se izražavati što književnijem hrvatskom jezikom.

Odnos vodstva SKJ prema nešto slobodnijem kulturnim izrazima u SFRJ s početka šezdesetih ilustrira ozračje na proširenoj sjednici Izvršnog Josip GRBELJA, Cenzura u hrvatskom novinstvu 1945.-1990., Naklada Jurčić, OKEL d.o.o., Zagreb, 1998, 81-88. Prema saveznom zakonu, kontrolom izdavaštva u SR Hrvatskoj ali i u čitavoj SFRJ bavilo se i javno tužilaštvo koje je vodilo evidenciju izdavačkih poduzeća i ustanova te kontroliralo tiskani materijal (plakate, kalendare, novine, časopise, brošure i knjige, prije puštanja u prodaju. Zakon o štampi, čl. 8. odnosno čl. 20.) U SFRJ obveza izdavača bila je tiskani materijal dostaviti tužilaštvu na pregled. Ono što bi procijenili nepriličnim ne bi otišlo u distribuciju. Ako se izdavač ne bi držao zakona i ako ne bi tužilaštvu dostavio obvezne primjerke na pregled, protiv njega bio bi pokrenut određeni postupak.

6

14

komiteta CK SKJ iz ožujka 1962, kada se raspravljalo o odnosima republika i federacije. Josip Broz Tito je istaknuo pojavu nacionalizma u redovima SKJ i rekao da »neprijatelj ne treba smišljati nove parole nego samo treba ponavljati ono što oni jedni o drugima govore«. Upozorio je i zaprijetio: »Valjda nećemo upotrijebiti Armiju da nam čuva naše unutrašnje jedinstvo. KPJ je faktor koji to treba da radi. Republike ne treba da se boje za nacionalne i druge interese, jer mi smo tu.« Mi – Tito i Partija – bili su čuvari jedinstva i nacionalnih i drugih interesa, kao i jedini arbitri u sporovima, kojih je bivalo sve više. Problem koji se nametnuo bio je nacionalizam u redovima Partije.

Na toj sjednici bilo je riječi i o odnosima u kulturi, te određenim »neprihvatljivim reakcionarnim stajalištima«. Tada su omasovljavanje SKJ, odustajanje od direktivne uloge Partije i osjećaj vječitog trajanja osigurali režimu sve više pristalica. Broj onih koji su prihvaćali pravila igre i pristajali uz vlast bio je sve veći, što je režimu jačalo legitimitet i stvaralo osjećaj moći. Ipak, broj protivnika nije bio manji, pa su zahtjevi za kontrolom pisane riječi i progonom onih koji bi narušili sliku stvarnosti ili prošlosti koju je Partija brižno stvarala ostali konstantom partijske politike.7 7

Početak kraja SFRJ-stenogrami i drugi prateći dokumenti proširene sednice Izvršnog komiteta CK SKJ održane od 14. do 16. marta 1962, Arhiv Jugoslavije, Beograd, 1998, 161.

15

Katolički identitet i hrvatski preporod

U takvim društveno-političkim okolnostima, dakle u vrijeme komunističke kontrole i »bdijenja« nad pisanom riječi Smiljana Rendić hrabro se priključuje novinarima i intelektualcima drugog i drukčijeg mišljenja, onog koje zagovara istinu i javno djeluje na onim zasadima na kojima je ona odgajana i usmjeravana. Njegujući hrvatski književni jezik, javljala se u Glasu Koncila od prvih tiskanih brojeva, od 1963. Na neki način moglo bi se reći da je »na mala vrata« vraćala stari i stvarala novi pravopis, i kroz svoje priloge usmjeravala hrvatsku jezičnu politiku, posebno kršćansku terminologiju. U to vrijeme borbe protiv komunističkog unitarizma, koji je težio izjednačavanju hrvatskoga jezika sa srpskim, stvarao se snažan otpor na drugoj strani. U svom javnom izričaju Smiljana Rendić oslanjala se na bogatu jezičnu baštinu hrvatskih pisaca, njihov – hrvatski jezik ponovno oživljavala, i na tome izgrađivala »svoj« hrvatski jezični pravopis. Tako u jednom od svojih pisama upućenu lektoru Glasa Koncila prof. Domagoju Grečlu 20. veljače 1993. piše: »Mi se u stvari pravopisa hrvatskih katoličkih naziva ne možemo pozvati na hrvatsku jezičnu i pravopisnu baštinu, osobito onu iz XIX. stoljeća, kad se stvarao moderni hrvatski jezični pravopisni izraz.

O tu baštinu, osobito onu iz XIX. stoljeća, ja se opirem kad je riječ o drugim specifičnim hrvatskim nazivima, osobito pravnim (sudskim, administrativnim) i vojnim, jer s tih područja imamo iz XIX. stoljeća izvrsne hrvat16

ske nazive (mnoge preuzete iz starije hrvatske jezične baštine) osobito zahvaljujući onoj zlatnoj pčeli hrvatskoga jezika, divnom Bogoslavu Šuleku, Slovaku iz Nitre.

Taj umni, blagi, visokonaobraženi Slovak stvorio je moderno hrvatsko znanstveno, pravno i vojno nazivlje, od Vukova jezika mi nismo u tom pogledu uzeli ništa, jer u tom ‘govedarskom’ jeziku, kako ga je sam Vuk zvao, takva nazivlja i nema.« Premda Smiljana Rendić nije imala mogućnost redovitog školovanja, iz ljubavi prema svom hrvatskom narodu i Crkvi, sama je svojim ustrajnim cijeloživotnim radom proučavala i nadoknadila ono što mnogi nisu imali u formalnom obrazovanju. Uz iznimno poznavanje hrvatskoga jezika, savršeno je svladala talijanski i francuski jezik, te izvrsno poznavala crkveno-latinski i hebrejski, a razumjela je i njemački i španjolski. Bila je vrsni poznavatelj političke i kulturne povijesti europskih naroda, što joj je dodatno otvaralo mogućnost razumijevanja i razvoja hrvatskoga jezika. U svom pisanju prepoznatljiva je bila po tome što je pozorno brinula o hrvatskoj riječi kojom se služila i kojoj je služila.

Na takvom bogatom iskustvu i velikom znanju nastao je i poznati članak objavljen u Kritici Matice hrvatske, 1971/18: »Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod«, koji je dao svoj veliki doprinos u borbi za očuvanje hrvatskoga jezika, osvješćivanju nacionalnog identiteta i težnji k hrvatskoj jezičnoj i nacionalnoj slobodi. U njemu 17

Katolički identitet i hrvatski preporod

Smiljana Rendić na praktičnom primjeru objašnjava razlike između hrvatskoga i srpskog jezika. »Popisivač pučanstva, student (koji studira jednu disciplinu u Rijeci, a drugu u Beogradu), upisuje u popisnicu podatke jedne djevojke, studentice medicine, koja se za rubriku o nacionalnosti izjašnjuje kao Hrvatica. Na pitanje o materinskom jeziku djevojka odgovara: ‘hrvatski’. Popisivač otpovrće: ‘Ne mogu tako upisati, službeno se jezik zove hrvatskosrpski’. Djevojka na to: ‘Ja ne govorim službeno, ja govorim hrvatski!’ Popisivač ostaje uporan i upisuje ‘hrvatskosrpski’. Djevojka ide prijaviti ‘slučaj’ u popisnu središnjicu, pri općini Rijeka, drugoga po veličini i važnosti grada u Hrvatskoj. U popisnoj središnjici nitko se osobito ne uzbuđuje tim ‘slučajem’, otpravljaju djevojku i kažu joj neka dođe opet, kad se ‘stvar’ izvidi. Da groteska bude grotesknija, ta djevojka kći je čovjeka pravoslavne vjeroispovijesti. Nastavnički zbor radničkog sveučilišta u istom gradu (‘krvavoj rani pod srcem Hrvatske’, govoraše A. G. M.) sastaje se na sjednicu. U raspravi na toj sjednici, profesori nastavnog jezika zovu taj jezik hrvatskim. Ravnatelj, Srbin iz Hrvatske, opominje: ‘Federacija još nije demontirana, iako je demontiraju! Novosadski dogovor još je uvijek na snazi! I dakle, jezik se još uvijek zove hrvatskosrpski!’ Profesori ne reagiraju. Mirno, ozbiljno, savjesno, nastavljaju, kroz cijeli tijek rasprave, govoriti ‘hrvatski jezik’. Ravnatelj više ne opominje.«8 8

Kritika, 18, 1971.

18

U svojoj raspravi Smiljana Rendić uporište nalazi u temeljima hrvatskoga jezika koji su uglavnom učvršćeni krajem XIX. stoljeća. Stoga je bila protiv nastojanja na unifikaciji hrvatskoga i srpskog jezika koja su slijedila u XX. stoljeću i svoj vrhunac dosegla tzv. Novosadskim dogovorom iz god. 1954.9 Premda su posljedice toga dogovora poništene 1967. donošenjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, komunističkim vlastima to nije ništa značilo. Taj je broj časopisa Kritika zabranjen. Pola godina kasnije, u prosincu 1971,, nakon sjednice u Karađorđevu slomljeno je Hrvatsko proljeće, a Smiljana Rendić je godinu dana kasnije osuđena na godinu dana zatvora i još godinu dana zabrane javnog djelovanja.

U zagovaranju čistoće hrvatskoga jezika ponekad bi i odstupala od jezičnih norma koje su u to doba pokušali promicati hrvatski intelektualci, a što je stručno znala obrazložiti i potkrijepiti činjenicama utemeljenim na hrvatskoj povijesnoj jezičnoj baštini. Posebno je u svom pisanju pazila na »torlački genitiv«, osobito kod pisanja ženskih redovničkih zajednica, u genitivu množine.

U članku »Izlazak iz genitiva« navodi dvije pogibeljne pojave koje su u to vrijeme prijetili kao opasnost: kolonizaciju hrvatskog nacionalnog bića i stanovitu moralnu gluhoću u kojoj, u nekim kru9

http://ihjj.hr/page/o-hrvatskome-jeziku/4/

19

Katolički identitet i hrvatski preporod

govima Srba u Hrvatskoj, traje bešćutnost spram te kolonizacije. Smiljana Rendić nije samo smatrala pogubnost kolonizacije jezika nego hrvatskoga nacionalnog bića. Kritički se osvrće na Ilirski preporod o kojem kaže: »Jest istina da su naši Ilirci smatrali jednim narodom sve južne Slavene, pa i sve Slavene uopće. Ilirski preporoditelji ponašali su se zapravo kao ljudi koji, sigurni u čvrstoću svoje kuće, otvaraju njezina vrata i prozore radosnom vjetru proljeća. Osjećaj čvrstoće i nerazorivosti vlastite kuće bio je u njima toliko siguran da nisu vidjeli kako taj vjetar može postati i zagušljiv za hrvatsko nacionalno biće i razoran za ono jedino što je njima omogućivalo da mu se otvaraju u zanosu bez straha: za hrvatsku državnost.«10 Analitički je uočavala dalekosežne posljedice koje su se događale znatno poslije ilirizma. U takvim okolnostima analizirala je i sagledavala ideje panslavizma, koji je imao snažan utjecaj u cijeloj drugoj polovici XIX. st. Vođena idejom važnosti nacionalne svijesti koja se mora tako izgraditi kod pojedinca i hrvatskog naroda, od ilirizma ovamo uviđa da su mnogi Hrvati iskreno mislili da su Hrvati i Srbi jedan narod. »Ali, dok su i takvi Hrvati vjerovali da Hrvatska mora očuvati svoju povijesnu državnost, prave smrtne pogibelji za hrvatsko nacionalno biće nije bilo. Smrtna pogibelj počela je kad su takvi Hrvati pristupili akciji za stvaranje integralističke 10

Kritika, br. 18, 1971.

20

jugoslavenske države, države u kojoj će Hrvatska kao država nestati.«11 U svojoj raspravi i zalaganju na oslanjanje tradicije i kulture koju je hrvatski narod baštinio u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije Smiljana Rendić ističe da nikakvo »zajedničko«, ni »austrijsko« ni austro-ugarsko državljanstvo u njoj nije postojalo: čovjek je bio državljanin svoje države u Monarhiji. »Banska Hrvatska bila je pod krunom ugarskom, i to po slobodnom izboru svojih staleža i redova, instituiranom godine 1102. Cetinski sabor od 1527, pragmatička sankcija od 1712. nisu značili prekid hrvatskoga državnog saveza s krunom ugarskom, nego slobodni hrvatski prijenos (odnosno, 1712. potvrdu) prava i obveza toga saveza na drugu dinastiju nositeljicu dinastičkoga prava na krunu ugarsku. Nikad se Habsburg u Hrvatskoj nije zvao carem: za Hrvatsku i za Ugarsku uvijek je bio samo kralj hrvatski i ugarski. To je bilo jasno specificirano i u pletori naslova što ih je nosio.«12 Svoju kritiku potkrjepljuje činjenicama i upozorava kako se povijest ponavlja ako je se ne razumije, jer tako se događa hrvatsko prelaženje iz diktature u diktaturu. Posebno upozorava na jugoslavenski integralizam koji se raširio u hrvatskom nacionalnom biću otrovno i duboko, a ono što ga je činilo još pogibeljnijim bilo je to da je 11

Isto.

12

Isto.

21

Katolički identitet i hrvatski preporod

on bio isključivo hrvatska pojava. »Jugoslavenski integralizam u staroj Jugoslaviji bio je velikosrbizam.

Bio je to i u Srbiji i u Hrvatskoj. Nacija hegemon (u praksi svoje državne i političke uprave, u misli svoje inteligencije) shvaćala je Jugoslaviju kao proširenu Srbiju, Veliku Srbiju.«13 Kroz niz opaski u svom kritičkom članku Smiljana Rendić analizira razaranje hrvatskoga jezika, a time i nacionalne odrednice, što je započeto Bečkim dogovorom iz 1850, a sustavna opasnost radikalne kolonizacije hrvatskoga jezika počela je, paradoksalno, tek u novoj Jugoslaviji nastaloj iz partizanskog rata za narodno oslobođenje. Vlada Hrvatske u genitivu, sabor Hrvatske u genitivu ... kao da se ništa nije moglo protiv proskripcije hrvatskoga imena, ništa protiv kolonizacije hrvatskoga jezika, ništa protiv sustavne vanifikacije hrvatskoga nacionalnog bića, ništa protiv prekida hrvatskoga kulturnog kontinuiteta, ništa protiv konstantne agresije na hrvatsku inteligenciju. Da bi se nešto moglo početi protiv svega toga, trebalo je najprije izići iz genitiva, učiniti od genitiva pridjev, steći moralnu hrabrost da se konačno postane hrvatska vlada i hrvatski sabor. Netom se ta hrabrost počela stjecati, Hrvatska je izišla iz sjene. »Jedini otpor tome izboru hrvatske državne i političke uprave dolazi u Hrvatskoj od ljudi bez lica i ljudi bez 13

Isto.

22

sluha. Ljudi bez lica jesu Hrvati koji Hrvati neće da budu, ljudi bez svijesti o nacionalnom identitetu, ljudi bez imena, asimilanti jugointegralističkog mita. Ima ih u Savezu komunista, manje iz radikalnoga internacionalističkog uvjerenja u paleomarksističkoj akcepciji, više iz karijerizma (jer većinom su stupili u Partiju u doba kad je to bio najučinkovitiji način za osobni uspjeh u jednom sustavu gdje su premoć privatnoga bogatstva i ugled obiteljskog imena bili zbrisani revolucijom, a nadomješteni ne premoću zbiljskih osobnih sposobnosti nego pokornim otuđenjem savjesti; fenomen takvih partijskih karijerista veoma je nalik fenomenu europskih Židova koji su poslije francuske revolucije i napoleonskih ratova bili počeli primati krštenje naprosto kao ‘ulaznicu u društvo’, kako je rekao upravo jedan od njih, Heinrich Heine). Prvi, paleomarksistički tip člana Saveza komunista već je davno moralno sklerotiziran, ukočen u arhaičnoj mentalnoj formi koja je od komunizma pravila religiju, od radničke klase vjerničku masu, od Partije institucionalnu Crkvu, od partijske uprave prelaturu, od ideološke komisije Svetu Inkviziciju, od oponenta u Partiji heretika, a od Sovjetskog Saveza eshaton. U takvoj mentalnoj formi nije nikad bilo mjesta za nacionalne vrednote, to je tako ostalo i to je beznadno. No takvih patetičnih paleokomunista malo je danas, oni su sad samo stvar biološkog Absterbunga. Mnogo veći balast Savezu komunista u Hrvatskoj tvori drugi od spomenutih tipova članstva, komunisti od karijere, »ziheraši«, ljudi otuđene savjesti. Pristupivši u Partiju kao u puku 23

Katolički identitet i hrvatski preporod

kategoriju vlasti, i to pristupivši joj u doba kad je sama Partija pravila od Hrvatske puki administrativni kvalitet, tim ljudima kao da sad struji dušom dvostruka sablazan: sablazan nad činjenicom da je hrvatska politička uprava odustala od krivotvorine života u oklopu vlasti otuđene od naroda, i sablazan nad činjenicom da je hrvatska politička uprava shvatila apsolutnu uzaludnost utapanja Hrvatske u mitove. U promatranju sadašnjih reagiranja ili odsutnosti reagiranja takvih ‘ziheraša’, stječe se dojam da je tim ljudima zapravo veoma krivo što hrvatsko ime više nije proskribirano, što se hrvatska politička i državna uprava solidarizirala s njegovom čašću. Taj dojam postaje još jasniji i strašniji kad se pomisli tko su zapravo ti ‘ziheraši’: ljudi starih jugointegralističkih korijena, ljudi koji su u mitu integralnog jugoslavenstva uvijek i precizno mrzili hrvatstvo, ljudi kobne hrvatske samomržnje, tako slijepe i tako duboke da jedan od njih (mladić, student, jedan od onih ‘tatinih sinova’ koji su sve dosad mislili da je vlast nad Hrvatskom nečija nasljedna prćija) može reći, doslovce, od riječi do riječi: ‘Gadi mi se kad čujem pjevati hrvatsku himnu!’

Takvi ljudi zapravo samo žele i očekuju da se ‘sve ovo’ sruši. Tako oni kažu, ‘sve ovo’. Tako zovu drugi hrvatski preporod, odbojno, prezirno, mrsko, glupo: ‘sve ovo’. I zabadaju u ‘sve ovo’ gdje mogu i kako mogu, pa inasitno, pribadačama, kao ostentativnom porabom srpskih riječi namjesto hrvatskih, ostentativnim prešućivanjem hrvatskog imena, tvrdokornim nametanjem ‘službenoga’ dvočlanog imena hrvatskom jeziku, izrazima zabrinutosti 24

za Federaciju, a iznad svega: šutnjom o Desetoj sjednici hrvatskog Centralnog Komiteta (usput pripomenimo: hrvatski se i to može reći Središnji Odbor). I sve to, i sasvim prozirno, sa starim nostalgičnim pogledom…

‘Ovdje su jaki korijeni tvoje snage.’ Ovdje. U domovini koja nije administrativni genitiv.« 14 Protivljenjem uništavanju hrvatskoga jezika Smiljana Rendić osvjetljava povijesnom zbiljom u svjetlu istine o različitosti hrvatskoga i srpskog jezika, pokazuje da su to dva različita naroda. Jezik je jedna od temeljnih odrednica nacije, naroda.

Administrativni genitiv, kako ga je nazvala, nije samo nametnuti jezik jugoslavenskog unitarizma nego je velikosrpski zagrljaj u kojem su Hrvati, njihova prošlost, kultura pa i prostor na kojem žive postali dio nečega i nekoga. Stoga je njezina kritika smatrana opasnom političkom kritikom za komunističku partiju, a u kojoj je dominantnu ulogu imalo velikosrpstvo skriveno u jugoslavenskom nasilnom unitarističkom ustroju.

Svojim prilogom o jeziku u Kritici Matice Hrvatske i drugim raspravama na tom području budila je nacionalnu svijest, a istodobno je bila »prorok« da će se s tragičnim posljedicama u posljednji čas Hrvati boriti za svoj jezik i svoju slobodu, što se dogodilo u Domovinskom ratu, kada je hrvatski

14

Isto.

25

Katolički identitet i hrvatski preporod

narod uz velike žrtve izborio svoju samostalnost i neovisnost.

Umjetničko stvaralaštvo Novinarka, pjesnikinja, kritičarka, jezikoslovka, povjesničarka, teologinja – samo su neki od atributa koji se mogu dopisati uz ime Smiljane Rendić kao vrsne poznavateljice povijesti vladarskih dinastija, zatim izvrsne poznavateljice hrvatske nacionalne i crkvene povijesti i hrvatskoga jezika – što joj je dodatno davalo razumijevanje da može ostvariti svoje talente u različitim književnim i novinarskim izričajima. U povodu »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata« napisala je trinaest soneta, a nastali su od 6. rujna do 13. prosinca 1984.

Tu je svoju pjesničku viziju pretvorila u pjesmu susreta starih Hrvata s kršćanstvom i s cijelom sredozemnom, odnosno s hebrejsko-grčko-rimskom civilizacijom pamćene i pisane riječi, civilizacijom slova. Tako je »Molitva za milost slova« u trinaest soneta napisana u spomen početka evangelizacije Hrvata 641. godine, kada je papa Ivan IV. Dalmatinac poslao hrvatskom knezu Borku opata Martina, a što se u povijesnim izvorima uzima kao jedan od dokaza pokrštavanja Hrvata. U njima je opjevana hrvatska povijest od sfinge koju je Dioklecijan dao donijeti iz Egipta za svoju palaču kod Salone, podrijetlu Hrvata, dolasku poslanika iz Rima, kako govore stihovi: »Knez: – Pogledaj, žreče: 26

POGOVOR Dostojno je i pravedno Knjiga »Katolički identitet i hrvatski preporod« prvo je ukoričeno podastiranje javnosti pokušaja ozbiljnijeg ulaska u duhovni i idejni svijet Smiljane Rendić, karizmatične osobe koja je dala snažniji pečat i katoličkim (dvo)tjednim novinama Glasu Koncila i crkvenim i katoličkim intelektualnim krugovima nego li se to može iščitati iz ove knjige. Ova knjiga ipak predstavlja prag prijelaza iz dosadašnje zapostavljenosti u hrvatskoj i crkvenoj javnosti te rađa slutnju o blagu koje tek treba otkriti. Dostojno je i pravedno da se ova knjiga pojavljuje upravo u Godini zlatnoga jubileja Glasa Koncila (4. listopada 2012. do 29. rujna 2013.) te tako postaje jedan od podsjetnika na duhovno i intelektualno blago očuvano na njegovim stranicama. Dostojno je i pravedno što je vrata života i djelovanja Smiljane Rendić odškrinuo dugogodišnji novinar Glasa Koncila Vlado Čutura, koji je s njom i osobno surađivao u posljednje godine njezina života. Članak Smiljane Rendić »Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod«, objavljen u doba »Hrvatskoga proljeća« 1971. godine u časopisu Kritika Matice hrvatske, koji tvori prvo poglavlje ove knjige, izvrsno dokumentira iznimnu erudiciju 279

Katolički identitet i hrvatski preporod

autorice, njezin interdisciplinarni pristup, golemo povijesno, jezikoslovno i politološko znanje, ali i jedinstvenu sposobnost komunikativnog, jasnog, preciznog i pitkog izražavanja. Taj članak ide u red onih tekstova u hrvatskoj povijesti iz razdoblja komunizma koji nije ostao tek na oduševljenom prihvaćanju ili odlučnom protivljenju, nego je izazvao sudski epilog, osudu i kaznu na gubitak najelementarnijega ljudskoga prava – prava na rad. Duboko svjesna sudbinske važnosti hrvatskoga jezika za očuvanje hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta, koji je u doba jugoslavenskog komunizma bio ugroženiji negoli ikada u ranijoj povijesti, iznijela je u javnost svoj stav, osvijetlila položaj i situaciju hrvatskoga naroda u jugoslavenskoj umjetnoj tvorevini, dostojanstveno je i ponosno prihvatila nametnutu kaznu ne žaleći ni trenutka ni slova koje u tom povijesnom tekstu ispisala.

Već djelomični uvid u veliku tematsku cjelinu »II. Vatikanski koncil, život crkve, izvještaji« – koja se u knjizi sastoji od izabranih tekstova Smiljane Rendić objavljenih u Glasu Koncila u rasponu od 1964. do 1974. godine – otkriva autoricu kao iznimnu novinarku, teologinju i vatikanisticu s velikim crkveno-povijesnim i teološkim znanjem. Ipak, za cjeloviti uvid u tu njezinu ekspertnost trebalo bi proučiti cjelokupno njezino pisanje o toj tematici, a već je sada očito da je riječ i o iznimnoj dubini i 280

Pogovor

o iznimnoj širini njezina idejnoga i enciklopedijskoga svijeta.

U trećem poglavlju »Kakvi smo mi, takva su vremena…« objavljeno je nekoliko crtica iz rubrike »Mi ovdje« koju je na stranicama Glasa Koncila ispisivala Smiljana Rendić potpisujući se pseudonimom »Berith« – što na židovskom znači Savez, a koje su otisnute i u tri zbrike pripovijesti iz života: »Mi ovdje«, »Pozdrav Ignaciji« i »Crni šator« u izdanju Glasa Koncila. Te crtice ili pripovijesti iz života, osim što su sadržavale značajne autobiografske elemente pa su stoga bile doista životne, u času objavljivanja na stranicama Glasa Koncila bile su svojevrsni aktualni govor i odgovor na pitanja koja su bila u zraku i u svakodnevnoj komunikaciji prosječnih ljudi u onodobnom društvenom, političkom i ideološkom ozračju. Židovski narod i vjera Židova bili su velika ljubav Smiljane Rendić te je dobro da je i taj vidik njezina duhovnog i idejnog svijeta makar djelomično predstavljen u ovoj knjizi u poglavlju »Židovi i kršćani«. Ostat će zadaća za buduće istraživače njezina života i djela osvijetliti kako se i zašto se ta ljubav rodila, no neosporno je da je bdjela i promptno reagirala na svaku pojavu dovođenja Židova u tamniji kontekst, bilo u teologiji i filozofiji, bilo u društvenom životu. Zagovarala je bratske odnose između kršćana i Židova i bila oduševljena novim koncilskim žarom u dijalogu predstavnika 281

Katolički identitet i hrvatski preporod

kršćanstva i židovstva, kao i razvijanjem dobrih odnosa službenih predstavnika Katoličke crkve i židovskog naroda i židovske vjerske zajednice.

Od njezinih književnih ostvarenja do sada je javnosti dostupan tek izvanredan sonetni vijenac »Molitva za milost slova«, kojim je dala, uz ostalo, i specifični doprinos iznimno važnoj devetogodišnjoj proslavi jubileja »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata«. Stihovi iz toga sonetnog vijenca prate je i danas na nadgrobnoj ploči na Trsatskom groblju u Rijeci.

Sve odrasle dane, nešto manje od 68 godina svoga zemaljskoga života, Smiljana Rendić ugradila je svjesno u život i za dobro hrvatskoga naroda i Katoličke crkve u njemu, ali ne toliko pod svjetlima reflektora koliko u polumrakovima osame, tihoga studijskog rada, često pretvarajući noć u radni dan. Dala je neprocjenjivo mnogo – a to će trebati još pomno proučiti jer je to važno za hrvatsku i crkvenu kulturu i baštinu i jer je to ona više nego zaslužila – jer je bila osoba bogata duha, iznimne kulture, naobrazbe i inventivnosti.

Ivan Miklenić

282

ŽIVOTOPIS

1926, 27. kolovoza – rođena je u Splitu na spomendan sv. Monike, od oca Marka Rendića i majke Ivanice Rusinović 1927, 27. veljače – krštena u splitskoj katedrali, odnosno u župi Uznesenja BDM – Split. Krsno ime joj je Smiljana Katica. Krstitelj je bio don Luger Herkulan, župnik Lučca, a kumovi su bili Ana i Josip Bujević.

Toga istog dana Smiljanini roditelji su se crkveno vjenčali, zato su dvoje kumova koji su bili svjedoci kod vjenčanja ujedno bili i krsni kumovi

1933–1940. – pohađala je osnovnu školu i gimnaziju u Splitu, stupila u katolički pokret »Domagoj«

283

1948. – komunističke vlasti obitelji Rendić oduzele su imovinu, izbačena iz stana skupa s majkom Ivanicom, jer joj je otac Marko umro dok je još bila dijete 1948–1950. – živjela je s majkom Ivanicom u jednoj sobi u sustanarstvu u Splitu 1950–1960. – preselila se na Bačvice, radila u Jugoplastici 1960. – preselila se u Rijeku; nakon majčine smrti, zaposlila se u listu La Voce del popolo, no ubrzo je izgubila taj posao jer je bila prepoznata kao »klerikalka« 1961. – zaposlila se u administraciji časopisa Pomorstvo, gdje je ostala do umirovljenja poslije političkog progona zbog članka »Izlazak iz genitiva« 1963. – javlja se u Glasniku sv. Antuna Padovanskog pod pseudonimom Vjera Marini i postaje prepoznatljiva po svojim prilozima 1963. – javlja se u Glasu Koncila i postaje redovna suradnica s pseudonimom BERITH. Piše priče o svagdanjem životu, u mnogima donosi autobiografske činjenice 1965. – Biskup Petar Čule odlikovao je svojom koncilskom medaljom za suradnju u Glasu Koncila 1971. – objavila članak »Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod« u časopisu Kritika Matice hrvatske, zbog čega je optužena od komunističkih vlasti 1972. – u sudskom procesu branio ju je odvjetnik Milan Vuković; a bila je osuđena na godinu dana strogog zatvora i na godinu dana zabrane javnog djelovanja 1973. – u studenome Vrhovni sud je kaznu strogog zatvora promijenio u uvjetnu, ali je ostala kazna gubitka radnog mjesta i prijevremena mirovina

284

1973. – živjela je na Trsatu kao umirovljenica 1986. – objavila je jedinstveni sonet Molitva za milost slova 1988. – dobila je jedinstvenu nagradu »Zlatno pero Glasa Koncila« 1994, 26. svibnja – umrla je na Trsatu u Rijeci, gdje je i pokopana

285

BIBLIOGRAFIJA Knjige Mi ovdje. Glas Koncila, Zagreb, 1965.

Pozdrav Ignaciji. Glas Koncila, Zagreb, 1966.

Crni šator. Glas Koncila, Zagreb, 1967.24 Molitva za milost slova. Glas Koncila, Zagreb, 1986.

Proroštvo sv. Malahije o papama i posljednjim vremenima.

Naklada Bošković, Split, 2005.

Članci25 Ernest Hemingway. Pomorstvo, 1961, 43.

Mjesto lomljenja štapova. Služba Božja, 8/1968, 4, 241247.

Katedrala i katakomba. Služba Božja, 10/1970, 2, 86-91.

Katedrala koja je u nama. Služba Božja, 10/1970, 5, 247253.

Teror u Crkvi šutnje. Služba Božja, 11/1971, 1, 35-46. Što je bio vjeronauk u školama prije rata. Kateheza, 1990, 4, 32-33.

24

Knjige Mi ovdje, Pozdrav Ignaciji i Crni šator objavljene su pod pseudonimom Berith.

25

Ovdje nisu navedeni novinarski članci koje je Smiljana Rendić objavljivala u »Glasu Koncila« od 1964. do 1994. godine pod pseudonimom »Berith«, inicijalima »SR« ili punim imenom i prezimenom, a najveći dio je onih koje nije potpisala.

286

Integrizam i progresizam. Crkva u svijetu, 1/1966, 2, 7-10. Članak je napisan pod pseudonimom Vjera Marini.

Da je pisala za časopis Crkva u svijetu, doznajemo i iz pisma prof. Mirjam Tušek (24. veljače 1967.). Spominje da više ne piše.

Neke tehničke bilješke uz Sveske. Svesci Communio 1967, 13, 71-72. Članak je napisan pod pseudonimom Berith.

Crkva godine 2000. Kana, 1/1970, 8, 20-21, 31.

Bog, to su drugi. Kolo, 128/1970, 7, 818-825.

Knut oca Tome. Kolo, 128/1970, 10, 1187-1192.

O imenu Židova, Kritika, 1970, 12, 406-410.

O Hrvatima, svetištima i Židovima. Kritika, 1971, 17, 343-347.

Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod. Kritika, 1971, 18, 417-427.

Molitva za milost slova – 13 soneta; Mirjam Hinić: U spomen Smiljani Rendić, oboje u Dometi, 12/1971/1994. Matica hrvatska – Ogranak Rijeka Ecclesia Mater. O laičkom apostolatu u Hrvatskoj između dva rata časopis. Marulić 20/1987, 2, 125-131.

Pjesme Delma i Braslav. Marulić, 20/1987, 3, 250.

Odbačeno djelo milosrđa. O 20. obljetnici smrti dr. Josipa Andrića. Marulić, 20/1987, 3, 251-254. (Inačica toga teksta u koju su uneseni ispravci što ih autorica spominje objavljen je također u jednom od pisama Radovanu Grgecu, Marulić br. 3. 2005).

Pod plaštem Nikodemovim. Marulić, 20/1987, 4, 488494.

Vikarni potpisnici?, Marulić, 20/1987, 6, 759-764.

Mon Église (o koncilu)…, Marulić, 35/2002, 4, 764-781. (objavljeno i kao Dodatak u knjizi Radovana Grgeca

287

Odsjevi kršćanske kulture (II.), HKD sv. Jeronima 2007.

– U knjizi su ispravljeni tipfeleri koji su se u tom pismu potkrali u Maruliću).

Iz pisama Radovanu Grgecu. Marulić, 28/2005, 3, 454495.

Cronache Caroline (str. 54-55.) i Ivan Golub: pjesnik izvan geta „katoličkog ilirizma“ (str. 609-613.), u: Homo imago et amicus Dei – Miscellanea in honorem Joannis Golub; Pontificium Coillegium Croaticum Sancti Hieronymi, Romae, 1991. (Hrv. prijevod naslova unutra: Čovjek slika i prijatelj Božji – Zbornik u čast Ivana Goluba). Židovska tradicija o Mesiji, u: Ivan Mužić, Zlodusi u Hrvatskoj, Naklada Bošković, Split, 2004, 69-75.

Drži ga dobro jer je moj. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, prosinac 1963, 12 (18), 8.26 Dvojica kod prozora s kaktusima. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, ožujak 1964, 3 (21), 14.

Haljina Vibije Perpetue. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, kolovoz-rujan 1963, 8/9 (15), 14.

Kananejka – žena u Evanđelju. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, veljača 1964, 2 (20), 8.

Magdalena – žena u Evanđelju. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, travanj 1964, 4 (22), 8.

Marija iz Betanije – žena u Evanđelju. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, lipanj 1964, 6 (24), 8.

Marta – žena u Evanđelju. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, svibanj 1964, 5 (23), 8.

Redovnica s krpom za prašinu. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, prosinac 1963, 12 (18), 6.

26

Svi članci u Glasniku napisani su pod pseudonimom Vjera Marini.

288

Samarjanka – žena u Evanđelju. o Glasnik Sv. Ante Padovanskoga,ožujak 1964, 3 (21), 8.

Senzacija bez senzacije. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, svibanj 1964, 5 (23), 2.

Svojim je rukama zagrlio srce svijeta. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, srpanj 1963, 7 (14), 11.

Ti si Petar. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, kolovoz-rujan 1963, 8-9 (15), 5.

Ti si Petar: »Bože moj, kakvom si me vremenu namijenio«. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, prosinac 1963, 12 (18), 2.

Ti si Petar: »Drugi su bogovi daleko…«. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, veljača 1964, 2 (20), 10.

Ti si Petar: »Ne trebate ih tražiti«. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, siječanj 1964, 1 (19), 12.

Ti si Petar: »Znat ćeš…«. studeni 1963, 11 (17), 4.

Ti si Petar: »A Patrik je nosio list djeteline«. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, listopad 1964, 10 (27), 10.

Ti si Petar: »Bogovi su otišli«. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, travanj 1964, 4 (22), 10.

Ti si Petar: »Idem u Rim…«. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, listopad 1963, 10 (16), 6.

Ti si Petar: »Obrana otkupljenja«. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, lipanj 1964, 6 (24), 10.

Ti si Petar: »Ono što čini barbare jednakima jesu naši poroci«. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, srpanj-kolovoz 1964, 7/8 (25), 14.

Ti si Petar: »Prestanite se držati po strani pa ćemo vas podnositi«. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, ožujak 1964, 3 (21), 10.

Ti si Petar: »Sin Konstancija Klora«. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, svibanj 1964, 5 (23), 10.

289

Umrla je osam puta. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, studeni 1963, 11 (17), 7.

Zlatnici Cecilija Ciprijana. Glasnik Sv. Ante Padovanskoga, listopad 1963, 10 (16), 7.

290

LITERATURA Arhiv Glasa Koncila, svezak, br. 188.

Bibliografija Glasa Koncila (1962-1973), Nadbiskupski Duhovni stol, Glas Koncila, Zagreb, 1973.

Bibliografija Glasa Koncila, 1974, Zagreb, 1977.

Bibliografija: Trideset godišta časopisa Marulić, Zagreb, 1998.

Brainovic Luka, Deontología periodística, Pamplona, Universidad de Navarra, 1977.

Dometi, znanstveno-kulturna smotra, Rijeka, 1994.

Glas Koncila II/1963; III/1964; IV/1965; V/1966; VI/1967; VII/1968; VIII/1969; IX/1970; X/1971; XI/1972; XII/1973; XIII/1974.

Horvat, Rudolf, Najnovije doba Hrvatske povijesti, Zagreb, 1906.

Hrvatski katolički pokret, Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Zagrebu i Krku, Zagreb, 2002.

Kolo, Matica hrvatska, Zagreb, 1970.

Krišto, Jure, Hrvatski katolički pokret (1903. – 1945.), Zagreb, 2004.

Kana, KS, Zagreb, 1/1970.

Kritika, Matica hrvatska, 1970. i 1971.

Marulić, Hrvatski književni zbornik, Zagreb, 1968.

Marulić, 20/1987, 4, 488-494.

Perinić, Luka, Iz moje ladice – VIII, Marulić, 29/1996.

Pomorstvo, Rijeka, 1961.

Služba Božja, Zagreb, 11/1971.

291

NAPOMENA Djelovanje prvakinje hrvatskoga katoličkog novinarstva Smiljane Rendić, koja je više od trideset godina bila suradnica Glasa Koncila i pisala u drugim katoličkim i društvenim javnim glasilima, količinski obuhvaća više tisuća kartica teksta, tisuće različitih priloga: izvještaja, kritika, rasprava, pjesama, priča…

Osim velikog utjecaja na usmjeravanje katoličkog novinarstva, posebno na usmjeravanje uređivačke koncepcije Glasa Koncila, formiranja mladih novinara, bogata ostavština i doprinos Crkvi Smiljane Rendić je do sada neistražen. Izbor u ovoj knjizi ograničen je većim dijelom na prvo desetljeće njezina javnog djelovanja u obnovljenim, novopokrenutim katoličkim medijima i drugim časopisima u kojima je objavljivala svoje priloge. K tome je dodan prilog s jedinstvenim sonetima »Molitva za milost slova«.

Kako je Smiljana Rendić imala veliki utjecaj na formiranje katoličkih stavova i očuvanje nacionalnoga hrvatskog identiteta, posebno u formiranju i usmjeravanju katoličkih novinara, izbor priloga učinjen je prema kriterijima raznovrsnosti pristupa određenoj tematici.

Tako su izabrani prilozi iz kojih se može čitati prekretnica u buđenju nacionalne svijesti, a ujedno su i doprinos u očuvanju hrvatskoga nacionalnog identiteta kroz promicanje hrvatskoga jezika kao jedne od bitnih odrednica nacije. Drugi kriterij za izbor priloga bio je crkveni, prije svega kroz kriterij njezine odanosti i posvećenosti Crkvi u određenom vremenu i prostoru. Stoga i odabir naslova knjige »Katolički identitet i hrvatski preporod«.

292

Treći kriterij pri odabiru priloga za knjigu je oživotvorenje socijalnog nauka Crkve, jer nije on samo postojao poslije Drugog vatikanskog koncila, nego je živio i živi u Evanđelju, zapravo još od vremena života svog Utemeljitelja – Krista. To su objavljene priče s naglaskom na snagu vjere u svakidašnjem životu.

Povezanost židovstva i kršćanstva bila je njezina velika tema, pa je i tome posvećen dio ove knjige. Uz navedene kriterije odabira tekstova, tu je i onaj novinarski.

Smiljana Rendić bila je novinarka par excellence, kako po svojim znanjima i jezičnoj kulturi, tako po poznavanju novinarskih žanrova i cjelovitom pristupu temama te porukama koje je upućivala svojim tekstovima.

Njezino djelovanje i ulogu u promicanju katoličkog identiteta, Drugog vatikanskog koncila, postkoncilskog doba istražuje doktorandica Silvana Burilović.27 Oko deset tisuća kartica korespondencije, kritika, napisa u privatnom je arhivu autora knjige, koji će se uskoro naći dostupnim u jednom od službenih arhiva.

Ovom knjigom nakana je ukratko prikazati autoričin rad te potaknuti novinare, teologe, filozofe, književnike i druge katoličke istražitelje da proniknu u djela Smiljane Rendić i predoče ih široj javnosti. Unatoč vremenskom odmaku ona su uvijek aktualna jer na vječno nepromijenjenom Evanđelju, koje aktualiziraju, izgrađuju katolički osobni, društveni i nacionalni identitet. (V. Č.)

27

Neki podaci o Smiljani Rendić koji su donijeti u ovoj knjizi plod su istraživačkoga rada Silvane Burilović u sklopu njezina doktorskog studija.

293

SADRŽAJ SMILJE ZLATNOG PERA ................................................7 I. JA GOVORIM HRVATSKI IZLAZAK IZ GENITIVA ILI DRUGI HRVATSKI PREPOROD ................................................43 II. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, ŽIVOT CRKVE CRKVE, IZVJEŠTAJI, RASPRAVE .................................75 OPROŠTAJ PAPINSTVA SRIMSKIM PLEMSTVOM ..................................................................77 PELENICE I SVJEŽE SMOKVE ....................................82 INTERVJU S PATRIJARHOMATENAGOROM I. ......89 TREĆA POVIJESNA POLNOĆKA ...............................92 I PROCVAST ĆE..............................................................97 PAPA U INDIJI – MOŽDA SE NIKADA TOLIKO LJUDI NIJE SKUPILO OKO JEDNOG ČOVJEKA...106 »BOG, TO SU DRUGI« ................................................131 III. KAKVI SMO MI, TAKVA SU VREMENA NJU TREBA ZVATI TEODORA ..................................151 VREMENA – TO SMO MI ...........................................160

294

A RADIO JE SVIRAO LAKU MUZIKU .....................169 NEMOJ GASITI SVJETLO, MIRJANA .......................178 BOGU SE NE VRAĆA ULAZNICA............................186 ČOVJEK KOJI JE PODNIO MISU ..............................194 TVOJI LIJEPI ZELENI KAMENČIĆI, MIRTA ...........202 »ZNAM KOMU SAM POVJEROVAO«......................212 »HVALA TI, ANE«.........................................................222 DVA OTRGNUTA LISTA BRŠLJANA ........................231 IV. ŽIDOVI I KRŠĆANI ŽIDOVSKA TRADICIJA O MESIJI .............................243 »ZAŠTO NISI PROGOVORIO?« ................................252 V. IME HRVATÂ U KNJIZI ŽIVOTA MOLITVA ZA MILOST SLOVA..................................263 PROSLOV ......................................................................264 I. SFINGA .......................................................................265 II. CRNA VILA...............................................................266 III. POSLANIK IZ RIMA ..............................................267 IV. STRAH I KRIŽ ..........................................................268 V. PRATILAC ..................................................................269 VI. HRVATSKA TUGA ..................................................270

295

VII. RIJEČ NA KRIŽU ..................................................271 VIII. BOGOVI BEZ KRIŽA ..........................................272 IX. KOSTI SVJEDOKÂ .................................................273 X. MILOST SLOVA.......................................................274 XI. ZA OTKUP TUGE ...................................................275 XII. HRVATSKA ZAHVALA .......................................276 XIII. OD SVOJE BÎTI ....................................................277 POGOVOR ....................................................................279 ŽIVOTOPIS ...................................................................283 BIBLIOGRAFIJA............................................................286 LITERATURA ................................................................291 NAPOMENA .................................................................292

296

Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća 1. Petar Grgec: Na Goru Gospodnju 2. Antun Mahnić: O lijepoj umjetnosti 3. Drago Ćepulić: Život i duh 4. Ton Smerdel: Duh umjetnosti 5. Rajmund Kupareo: Um i umjetnost 6. Petar Grgec: Katolicizam, kultura i politika 7. Đuro Arnold: Vjera, filozofija i umjetnost 8. Ivo Lendić: Katolicizam i kultura 9. Ilija Jakovljević: Izazov kršćanskog humanizma 10. Bonifacije Perović: Društveno-socijalne misli 11. Ivan Evanđelist Šarić: Suvremene spasonosne misli 12. Ljubomir Maraković: Katolički idealizam i realizam 13. Milan Ivšić: Socijalni duh i narodna kultura 14. Stjepan Tomislav Poglajen: Kršćanski personalizam

297

15. Ferdo Rožić: Katolički kulturni putokazi 16. Nedjeljko Subotić: Katolicizam i solidarizam 17. Juraj Šćetinec: O ekonomskim i društvenim sustavima 18. Josip Andrić: Hrvatstvo i katolička kulturna obnova 19. Hijacint Bošković: Suvremenost tomističke baštine 20. Mate Ujević: Kršćanski idealizam i društveni angažman 21. Feliks Niedzielski: Socijalni nauk, društvo i država 22. Smiljana Rendić: Katolički identitet i hrvatski preporod

Knjige možete kupiti ili naručiti kod nakladnika: Glas Koncila Kaptol 8, 10000 Zagreb, tel.: 01/4874 315; faks: 01/4874 319 http://knjizara.glas-koncila.hr e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr

298