ZNANSTVENI UVOD U BIBLIJU

PRIRUČNICI – PRIRUČNICI – PRIRUČNICI – PRIR Raymond E. BROWN i dr.

ZNANSTVENI UVOD U BIBLIJU

Sarajevo: Katolički bogoslovni fakultet Zagreb: Glas Koncila 2012.

RUČNICI – PRIRUČNICI

ZNANSTVENI UVOD U BIBLIJU

P R I R U Č N I C I - 10 Urednik: Darko Tomašević

Naslov izvornika: The New Jerome Biblical Commentary, ur.

Raymond E. BROWN - Joseph A. FITZMYER - Roland E. MURPHY (Englewood Cliffs, NJ: Prentice Hall, 1990.)

© za hrvatski prijevod: Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu Prijevod: Darko Tomašević i Marinko Antolović Redaktura: Mato Zovkić Izdavač: Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu – pridružena članica Univerziteta u Sarajevu Lektura: Marija Znika Korektura: Marko Župarić, Davor Madžarević, Bojan Ivešić, Oliver Jerković Priprema za tisak: Darko Tomašević Tisak: Suton d.o.o., Široki Brijeg Naklada: 500 komada

Suizdavač: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 315; faks: 4874 319; e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr; www.glas-koncila.hr Za suizdavača: Stjepan Pogačić ISBN 978-953-241-373-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 824609

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 27-27

ZNANSTVENI uvod u Bibliju : prijevod pojedinih dijelova knjige The New Jerome Biblical Commentary / [urednik Darko Tomašević ; prijevod Darko Tomašević, Marinko Antolović]. - Sarajevo : Katolički bogoslovni fakultet ; Zagreb : Glas Koncila, 2012. - 432 str. ; 25 cm. - (Priručnici ; 10) Prijevod djela: The New Jerome Biblical Commentary. - Bibliografija i bilješke uz tekst.

ISBN 978-9958-747-31-1

COBISS.BH-ID 20104454 Tiskanje zbornika je financijski pomoglo Federalno ministarstvo obrazovanja

ZNANSTVENI UVOD U BIBLIJU Prijevod pojedinih dijelova knjige The New Jerome Biblical Commentary

Sarajevo: KatoliÄ?ki bogoslovni fakultet Zagreb: Glas Koncila

2012.

ZNANSTVENI UVOD U BIBLIJU

4

PREDGOVOR Izdavanje bilo kojeg biblijskog priručnika uvijek izaziva zanimanje čitateljske publike, ne samo vjerničke, budući da je Biblija djelo koje pridonosi oblikovanju društvene stvarnosti pojedinog naroda. I ne samo to, nego je svako izdanje novih znanstvenih djela o Bibliji ujedno i obogaćenje hrvatske biblijske bibliografije. Priručnik koji je pred vama pokriva ta oba područja: utažuje žeđ čitateljske publike za biblijskim temama, ali i uvelike obogaćuje hrvatsku biblijsku bibliografiju. I još više od toga. Radi se o vrhunskom znanstvenom priručniku koji obrađuje teme što ih u studiju Svetoga pisma nazivamo općim uvodom.

Bez sumnje možemo reći da je ovdje riječ o prijevodu djela koje je postalo klasik suvremenog biblijskog istraživanja. Naime, priručnik je prijevod programski odabranih tema iz djela The New Jerome Biblical Commentary koje su uredili Raymond E. BROWN - Joseph A. FITZMYER - Roland E. MURPHY (Englewood Cliffs, NJ: Prentice Hall, 1990.). The New Jerome Biblical Commentary (NJBC) je po sudu većine biblijskih stručnjaka jednostavno najbolji katolički komentar cijelog Svetog pisma u jednom svesku. Namijenjen je svakome tko se zanima za vjeru i teologiju, klericima kao i laicima. Sadržava komentar svih biblijskih knjiga, kako starozavjetnih, tako i novozavjetnih. Uz komentar biblijskih knjiga obrađuje i važne teme iz uvoda u Bibliju: kako je nastao tekst SP, koji su izvorni jezici i starinski prijevodi, biblijska geografija i arheologija, kanon, hermeneutika, povijest biblijskog vremena i dr.. Ovdje nudimo na hrvatskom samo odabrane teme iz tog enciklopedijskog djela. Na hrvatskom govornom području već su prevedeni neki dijelovi. Naime, prof. dr. Mato Zovkić je preveo dio NJBC-a koji je u izdanju Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu 1997. godine (tada Vrhbosanske katoličke teologije) tiskan pod nazivom Komentar evanđelja i Djela apostolskih.

Uz komentar evanđelja i Djela apostolskih, prof. Zovkić je preveo i dvije teme: „Sinoptički problem“ te „Povijesni Isus“. Teme odabrane za ovu knjigu donose detaljne informacije važne za vrednovanje i razumijevanje nastanka i razvoja biblijskog teksta. Ove teme otvaraju čitateljima širu perspektivu. Uz svaku temu donesena je opsežna stručna, znanstvena literatura (uglavnom na engleskom, ali i na francuskom, njemačkom, španjolskom jeziku) za daljnje stručno usavršavanje.

NJBC je nastavak i osuvremenjenje djela The Jerome Biblical Commentary koje su priredili američki katolički znanstvenici 1968. godine te je odražavalo ondašnju sintezu biblijske znanosti. U izdanju istog djela god. 1990., pod nešto proširenim naslovom NJBC-a, živi autori priloga iz 1968. doradili su svoj tekst, a brojni novi suradnici obradili su preostale knjige SZ i NZ te dodali neke nove opće priloge.

Ovaj znanstveni komentar Biblije preveden je na španjolski, talijanski, mađarski.

Od prije objavljenih knjiga na hrvatskom jeziku o općem uvodu u SP vrijedno je spomenuti ove: Wilfrid HARRINGTON, Uvod u Bibliju (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1977.), Celestin TOMIĆ, Pristup Bibliji (Zagreb: Provinci-

5

ZNANSTVENI UVOD U BIBLIJU

jalat franjevaca konventualaca, 1986.) te Mato ZOVKIĆ, Riječ Božja u riječi ljudskoj (Mostar: Crkva na kamenu, 1989.). Oni su se međutim ograničili na četiri uobičajena područja: hebrejski i grčki tekst Biblije, kanon, nadahnuće i hermeneutika. Ovdje su ta pitanja obrađena znanstveno i pregledno a donesene su i teme koje su prava znanstvena novost na hrvatskom teološkom području: apokrifi, spisi s Mrtvog mora i druga židovska djela; suvremeno istraživanje NZ, biblijska arheologija, biblijska geografija, izjave crkvenog učiteljstva.

Ovaj priručnik nudi prijevod deset zaokruženih i relativno samostalnih tema koje se nalaze u NJBC-u. Osam tema je preveo Darko Tomašević, a Marinko Antolović je preveo dvije teme: „Suvremeno istraživanje Novoga zavjeta“ i „Biblijska hermeneutika“.

Treba napomenuti još nešto. U djelu se često upućuje na Zbirku sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu (za koju se koristi kratica DS – prema urednicima Denzingeru i Schönmetzeru). U ovom hrvatskom prijevodu NJBC-a koristio sam prijevod na hrvatski Zbirke sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu u izdanju UPT-a Đakovo iz 2002. (za koju se koristi kratica DH – prema urednicima Denzingeru i Hünermannu). Isto tako, za prijevod koncilskih dokumenata slijedio sam najnoviji hrvatski prijevod Drugi vatikanski koncil: Dokumenti, sedmo popravljeno i dopunjeno izdanje (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 72008.).

Izdavanje ovog hrvatskog prijevoda dijela NJBC-a nije išlo bez poteškoća. Prevoditelj se naime susreo s problemom „copyrighta“ budući da izdavačka kuća Prentice Hall ne daje više „copyright“ za tiskanje ovog djela. Stoga se dopuštenje tiskanja moralo dobiti od svakog pojedinog autora ili suautora pojedinih članaka. Budući da neki autori nisu više među živima, dopuštenje je dobiveno od poglavara njihovih redovničkih zajednica. Ovom prilikom se svima njima najiskrenije zahvaljujem.

Zahvala ide i nekolicini bogoslova koji su pomogli u završnom stadiju pripreme za tisak ovog djela. Bogoslov Dražen Kustura pregledao je cijeli materijal te napravio popis kratica; a bogoslovi Davor Madžarević, Marko Župarić, Bojan Ivešić i Oliver Jerković pregledali su tekst i izvršili završnu korekturu.

No najveća zahvala ide prof. dr. Mati Zovkiću koji je cijeli materijal pregledao, redigirao, usporedio s engleskim izvornikom i na taj način sveo pogreške pri prevođenju na najmanju moguću mjeru.

Vjerujem da će i ova knjiga pomoći ljudima da kritički, ali i s ljubavlju, pristupaju svetim tekstovima koje nam je Otac nebeski u svojoj ljubavi ostavio.

6

Sarajevo, na blagdan sv. Luke, 18. listopada 2012.

Darko Tomašević

KRATICE STARI ZAVJET Post

Knjiga Postanka

Br

Knjiga Brojeva

Izl

Lev

Pnz Jš

Suci Rut

1 Sam 2 Sam 1 Kr 2 Kr

1 Ljet 2 Ljet Ezr

Neh Tob Jdt

Est

1 Mak 2 Mak Ps

Job Izr

Prop Pj

Mudr Sir Iz Jr

Tuž

Knjiga Izlaska

Levitski zakonik

Ponovljeni zakonik Jošua

Knjiga o Sucima Ruta

Prva knjiga o Samuelu

Druga knjiga o Samuelu

Prva knjiga o Kraljevima

Druga knjiga o Kraljevima Prva knjiga Ljetopisa

Druga knjiga Ljetopisa Ezra

Nehemija Tobija Judita

Estera

Prva knjiga o Makabejcima

Druga knjiga o Makabejcima Psalmi Job

Mudre izreke

Propovjednik (Kohelet) Pjesma nad pjesmama Knjiga Mudrosti Knjiga Sirahova Izaija

Jeremija

Tužaljke

7

ZNANSTVENI UVOD U BIBLIJU

Bar

Baruh

Hoš

Hošea

Ez

Dn Jl

Am Ob

Jon

Mih

Nah

Hab Sef

Hag Zah Mal

Daniel Joel

Amos

Obadija Jona

Mihej

Nahum

Habakuk Sefanija Hagaj

Zaharija

Malahija

NOVI ZAVJET

Mt

Evanđelje po Mateju

Iv

Evanđelje po Ivanu

Mk Lk Dj

Rim

1 Kor 2 Kor

Evanđelje po Marku Evanđelje po Luki Djela apostolska

Poslanica Rimljanima

Prva poslanica Korinćanima

Druga poslanica Korinćanima

Gal

Poslanica Galaćanima

Kol

Poslanica Kološanima

Ef

Fil

1 Sol 2 Sol

1 Tim 2 Tim Tit

8

Ezekiel

Poslanica Efežanima

Poslanica Filipljanima

Prva poslanica Solunjanima

Druga poslanica Solunjanima Prva poslanica Timoteju

Druga poslanica Timoteju

Poslanica Titu

Kratice

Flm

Poslanica Filemonu

1 Pt

Prva Petrova poslanica

Heb

Poslanica Hebrejima

Jak

Jakovljeva poslanica

2 Pt

Druga Petrova poslanica

1 Iv

Prva Ivanova poslanica

2 Iv

Druga Ivanova poslanica

3 Iv

Treća Ivanova poslanica

Jd

Judina poslanica

Otk

Otkrivenje

APOKRIFI STAROG ZAVJETA

4 Ezra

Ezrina apokalipsa (= poglavlja 3 – 14 Druge Ezrine)

QL

Qumran literatura (vidi „Spisi s Mrtvog mora i povezani tekstovi“)

Jub

4 Mak

Ps Sal

Knjiga Jubileja

Četvrta Makabejska (= O prvenstvu razuma) Salomonovi psalmi

SPISI S MRTVOG MORA I POVEZANI TEKSTOVI (QL) CD

Cairo (Geniza tekst) Damascus (dokumenta)

MasSir

Knjiga Sirahova pronađena u Masadi

QM

Serek ha-Milḥāmâ = Pravilo za rat, ili Rat sinova svjetla protiv sinova tame

DSS

Mas

Mur Q

Dead Sea Scrolls (Spisi s Mrtvog mora) Tekstovi iz Masade

Wadi Murabbaʿat tekstovi Qumran (Kumran)

1Q, 2Q, 3Q itd. Brojevi špilja u Kumranu, gdje su pronađeni pisani materijali; nakon čega slijedi kratica biblijske knjige ili apokrifnog djela 1QapGen 1QH

Genesis Apocryphon iz kumranske špilje broj 1 Hôdāyôt (Zahvalni himni)

1QIsa

Prvi ili drugi prijepis Izaijine knjige iz kumranske špilje broj 1

1QS

Serek hayyaḥad (Pravilo zajednice; Priručnik ponašanja)

a,b

1QpHab 1QM

Pesher on Habakkuk iz kumranske špilje broj 1

Milḥāmâ (Svitak o ratu) iz kumranske špilje broj 1

9

ZNANSTVENI UVOD U BIBLIJU

1QSa

Appendix A (dodatak A) (Pravilo zajednice)

4QFlor

Florilegium (ili Eshatološki midraš) iz kumranske špilje broj 4

1QSb

Appendix B (dodatak B) (Blagoslovi) svitku 1QS

3Q15

4QTestim 4QtgLev 4QDan

c

4QDeut

n

4QExodf 4QJer

4QJera

4QLXXNum 4QNum

b

4QpaleoExod 4QpIsaa

4QpNah 4QpPs

4QQoh

a

4QSam 4QSam

a

b

11QpaleoLev 11QPsa 11QPs

b

11QTemple 11QtgJob Ant.

J. W.

Adv. Haer.

Adv. Pelag.

Apol.

10

Bakreni svitak iz kumranske špilje broj 3

Testimonia tekst iz kumranske špilje broj 4

Targum o knjizi Levitskog zakona iz kumranske špilje broj 4

Treći prijepis Danielove knjige iz kumranske špilje broj 1

Jedan od prijepisa knjige Ponovljenog zakona iz kumranske špilje broj 4 Šesti prijepis knjige Izlaska iz kumranske špilje broj 4 Jeremijina knjiga iz kumranske špilje broj 4

Prvi prijepis Jeremijine knjige iz kumranske špilje broj 4

Knjiga Brojeva koja se oslanja na LXX iz kumranske špilje broj 4 Drugi prijepis knjige Brojeva iz kumranske špilje broj 4

Tekst knjige Izlaska paleohebrejskim pismom iz kumranske špilje broj 4 Prvi prijepis pešera Izaijine knjige iz kumranske špilje broj 4

Pešer Nahumove knjige iz kumranske špilje broj 4 Pešer knjige Psalama iz kumranske špilje broj 4

Prvi prijepis knjige Propovjednika iz kumranske špilje broj 4 Prvi prijepis Samuelovih knjiga iz kumranske špilje broj 4

Drugi prijepis Samuelovih knjiga iz kumranske špilje broj 4

Tekst Levitskog zakonika paleohebrejskim pismom iz kumranske špilje broj 11 Prvi prijepis psaltira iz kumranske špilje broj 11

Drugi prijepis psaltira iz kumranske špilje broj 11

The Temple Scroll (Hramski svitak) iz kumranske špilje broj 11 Targum o Jobu iz kumranske špilje broj 4

Josip Flavije, Antiquities of the Jews (Židovske starine) Josip Flavije, Jewish War (Židovski rat) RANI OTAČKI SPISI

Irenej, Adversus Haereses

Jeronim, Adversus Pelagianos Justin, Apologia

Kratice

Comm in Matt. Origen, Komentar Matejeva evanđelja Did. HE

In Matt.

Strom.

Didache, ili Nauk dvanaestorice apostola Euzebije, Historia ecclesiastica Jeronim, In Matthaeum

Klement Aleksandrijski, Stromata

TARGUMSKA I RABINSKA DJELA

B. Bat.

Baba Batra

Ketub.

Ketubot

Meg.

Megilla

Sanh.

Sanhedrin

Šabb.

Šabbat

Yad.

Yadayim

Gen. Rab.

Midraš Rabbah o knjizi Postanka

Lev. Rab.

Midraš Rabbah o knjizi Levitskog zakonika NAG HAMMADI RASPRAVE

Dial. Sav Tri. Trac.

Dialogue of the Savior (Spasiteljev dijalog) Tripartite Tractate (Trostruka rasprava)

NAJČEŠĆE CITIRANI NIZOVI, ČASOPISI I KNJIGE

AASOR

Annual of the American Schools of Oriental Research

AER

American Ecclesiastical Review

AB

AEOT AJSL

Anchor Bible

A. Alt, Essays on Old Testament History and Religion (GC, 1957.)

American Journal of Semitic Languages and Literatures

AnBib

Analecta biblica

ANF

The Ante-Nicene Fathers (prednicejski oci)

ANEP ANET

Ang

ANTF AOT AP

J. B. Pritchard (ur.), Ancient Near East in Pictures (Princeton, 1954.)

J. B. Pritchard (ur.), Ancient Near Eastern Texts (Princeton, 1950.; treće izdanje s dodatkom iz 1978.)

Angelicum

Arbeiten zur neutestamentlichen Textforschung

H. F. D. Sparks (ur.), The Apocryphal Old Testament (Oxford, 1984.)

W. F. Albright, The Archeology of Palestine (Harmondsworth, 1960.)

11

ZNANSTVENI UVOD U BIBLIJU

APOT Arch ARI ASOR ASTI

ATANT ATNT

AtBib. ATR

Austin Sem. Bull.

Archaeology

W. F. Albright, Archaeology and the Religion of Israel (Baltimore, 1953.)

American Schools of Oriental Research

Annual of the Swedish Theological Institute

Abhandlungen zur Theologie des Alten und Neuen Testaments

K. i B. Aland, The Text of the New Testament (GR, 1986.)

H. Grollenberg, Atlas of the Bible (London, 1956.)

Anglican Theological Review Austin Seminary Bulletin

BA

Biblical Archaeologist

BANE

G. E. Wright (ur.), The Bible and the Ancient Near East (Fest. W. F. Albright; NY, 1961.)

BAR BARev

Biblical Archaeologist Reader Biblical Archaeology Review

BASOR

Bulletin of the American Schools of Oriental Research

BBM

R. E. Brown, The Birth of the Messiah (GC, 1997.)

BCCT BEJ BETL

BGBE BHI

BHK

BHMCS BHS BHT Bib

BibOr

BIOSCS

12

R. H. Charles (ur.), Apocrypha and Pseudepigrapha of the Old Testament (Oxford, 1913.)

J. L. McKenzie (ur.), The Bible in Current Catholic Thought (NY, 1962.)

R. E. Brown, The Epistles of John (AB 30; GC, 1982.)

Bibliotheca ephemeridum theologicarum lovaniensium Beitr채ge zur Geschichte der biblischen Exegese

J. Bright, History of Israel (Phl, 31981.)

R. Kittel (ur.), Biblica Hebraica (Stuttgart, 31937.)

The Biblical Heritage in Modern Catholic Scholarship (Fest. B. Vawter; ur. J. J. Collins - J. D. Crossan; Wilmington, 1986.)

K. Elliger - W. Rudolph (ur.), Biblica hebraica stuttgartensia (Stuttgart, 1967.-1977.)

Beitr채ge zur historischen Theologie Biblica

Biblica et orientalia

Bulletin of the International Organization for Septuagint and Cognate Studies

Kratice

BJRL

Bulletin of the John Rylands University Library of Manchester

BK

Bibel und Kirche

BP

W. F. Albright, The Biblical Period from Abraham to Ezra (NY, 1963.)

BR BSac

Biblical Research

Bibliotheca Sacra

BT

The Bible Translator

BTB

Biblical Theology Bulletin

BTS

Bible et terre sainte

BZ

Biblische Zeitschrift

BZAW

Beihefte zur ZAW

CBC

Cambridge Bible Commentary

CahCER CATSS CBL

CBQ CBQMS CBW CCL

CHB

ChrTSP ChTSP

Cahiers du Cercle Ernest Renan

Computer Assisted Tools for Septuagint Studies Collectanea biblica latina

Catholic Biblical Quarterly

Catholic Biblical Quarterly - Monograph Series Cities of the Biblical World

Corpus christianorum latinorum Cambridge History of the Bible

L. Cerfaux, Christ in the Theology of Saint Paul (NY, 1959.)

CIOTS

L. Cerfaux, The Church in the Theology of Saint Paul (NY, 1959.)

ClR

Clergy Review

ConBNT

B. S. Childs, Introduction to the Old Testament as Scripture (Phl, 1979.)

Coniectanea biblica, New Testament

ConBOT

Coniectanea biblica, Old Testament

CSEL

Corpus scriptorum ecclesiasticorum latinorum

CRINT CSCO

DAFC DBSup DJD

DS

Compendia rerum iudaicarum ad Novum Testamentum Corpus scriptorum christanorum orientalium

Dictionnaire apologétique de la foi catholique (Paris, 41925.)

Dictionnaire de la Bible, Supplément (Paris, 1928.-)

Discoveries in the Judaean Desert

H. Denzinger - A. Schönmetzer, Enchiridion symbolorum (Barcelona, 1973.)

13

ZNANSTVENI UVOD U BIBLIJU

DSSHU DSSMM EAEHL EB EHI

M. Burrows (ur.), Dead Sea Scrolls of St. Mark’s Monastery (sv. 1 i 2/2; New Haven, 1950.-1951.)

M. Avi-Yonah, i dr. (ur.), Encyclopedia of Archaeological Excavations in the Holy Land (EC, 1975.-1978.)

Enchiridion biblicum (Napulj, 21954.)

EJMI

R. De Vaux, The Early History of Israel (Phl, 1978.)

EKKNT

Evangelisch-katholischer Kommentar zum Neuen Testament

EOTI

ErIsr

ESBNT EstBib ETL

R. A. Kraft - G. W. E. Nickelsburg (ur.), Early Judaism and Its Modern Interpreters (Atlanta, 1986.)

O. Eissfeldt, The Old Testament: An Introduction (NY, 1965.)

Eretz Israel

J. A. Fitzmayer, Essays on the Semitic Background of the New Testament (London, 1971.; SBLSBS 5; Missoula, 1974.)

Estudios biblicos

Ephemerides theologicae lovanienses

ETR

Etudes théologiques et religieuses

EvQ

Evangelical Quarterly

EvT

Evangelische Theologie

ExpTim

Expository Times

FBBS

Facet Books, Biblical Series

FrancP

Publications of the Studium biblicum franciscanum (Jerusalem)

FSAC

W. F. Albright, From the Stone Age to Christianity (GC, 1957.)

FRLANT GCS

GNTI GP Greg HBMI HDR HeyJ

14

E. L. Sukenik (ur.), The Dead Sea Scrolls of the Hebrew University (Jerusalem, 1955.)

Forschungen zur Religion und Literatur des Alten und Neuen Testaments Griechische christliche Schriftsteller

D. Guthrie, New Testament Introduction (3 sv.; London, 1961., 1962., 1963.)

F.-M. Abel, Géographie de la Palestine (2 sv.; Paris, 21933.-1938.)

Gregorianum

D. Knight - G. Tucker (ur.), The Hebrew Bible and Its Modern Interpreters (Phl, 1985.)

Harvard Dissertations in Religion

Heythrop Journal

Kratice

HJPAJC HSM HSS

HSNTA HTKNT HTR HTS

HUCA ICC

IDB IDBSup IEJ Int ISBE JAAR JAL

JAOS JBC JBL JBR

E. Schürer, A History of the Jewish People in the Age of Jesus Christ (3 sv.; Edinburgh, 1973.-1987.)

Harvard Semitic Monographs Harvard Semitic Studies

E. Hennecke - W. Schneemelcher, New Testament Apocrypha (ur. R. McL. Wilson; 2 sv.; London, 1963.-1965.)

Herders theologischer Kommentar zum Neuen Testament Harvard Theological Review

Harvard Theological Studies

Hebrew Union College Annual International Critical Commentary

G. A. Buttrick (ur.), The Interpreter’s Dictionary of the Bible (4 sv.; Nash, 1962.)

Supplementary volume to IDB (ur. K. Crim; Nash, 1976.)

Israel Exploration Journal Interpretation

International Standard Bible Encyclopedia (ur. G. W. Bromiley; GR, 1979.-) Journal of the American Academy of Religion

S. Zeitlin (ur.), Jewish Apocryphal Literature Journal of the American Oriental Society

R. E. Brown, i dr. (ur.), The Jerome Biblical Commentary (EC, 1968.)

Journal of Biblical Literature Journal of Bible and Religion

JETS

Journal of the Evangelical Theological Society

JJS

Journal of Jewish Studies

JNES

Journal of Near Eastern Studies

JNSL

Journal of Northwest Semitic Languages

JQR

Jewish Quarterly Review

JR

Journal of Religion

JSHRZ JSJ

Jüdische Schriften aus hellenistisch-römischer Zeit

JSOT

Journal for the Study of the Old Testament

JSOTSup

Journal for the Study of the Old Testament - Supplement Series

Journal for the Study of Judaism in the Persian, Hellenistic and Roman Periods

15

ZNANSTVENI UVOD U BIBLIJU

JSS

Journal of Semitic Studies

JTS

Journal of Theological Studies

KB

L. Koehler - W. Baumgartner, Lexicon in Veteris Testamenti Libros (Leiden, 21958.; repr., 1985.)

LBib LCL LD

Loeb Classical Library Lectio divina

LSB

McCormick Quarterly

MSU

Mitteilungen des Septuaginta-Unternehmens

McCQ MMGB MUSJ

La sacra Bibbia

B. M. Metzger, Manuscripts of the Greek Bible (Oxford, 1981.)

Mélanges de l’université Saint-Joseph

NatGeog

National Geographic

NCE

M. R. P. McGuire, i dr. (ur.), New Catholic Encyclopedia (15 sv.; NY, 1967.)

NFT

New Frontiers in Theology

NJBC

R. E. Brown, i dr. (ur.), The New Jerome Biblical Commentary (EC, 1990.)

NHI

NHLE

M. Noth, History of Israel (rev. prijevod od P. R. Ackroyd; NY, 1960.)

Nag Hammadi Library in English (dir. J. M. Robinson; SF, 1977.)

NovT

Novum Testamentum

NovTSup NTMI

Novum Testamentum, Supplements

NTS

New Testament Studies

NTTS

E. J. Epp - G. W. MacRae (ur.), The New Testament and Its Modern Interpreters (Atlanta, 1989.)

New Testament Tools and Studies

NumenSup

Supplement to Numen (Leiden)

OTP

J. H. Charlesworth (ed.), The Old Testament Pseudepigrapha (2 vols.; GC, 1983.-85.)

OBO OTL PEQ PG

PHOE

16

Y. Aharoni, The Land of the Bible (Phl, 21979.)

Orbis biblicus et orientalis Old Testament Library

Palestine Exploration Quarterly J. Migne, Patrologia graeca

G. von Rad, The Problem of the Hexateuch and Other Essays (NY, 1966.)

Kratice

PJ

Palästina- Jahrbuch

PL

J. Migne, Patrologia latina

ProcCTSA

Proceedings of the Catholic Theological Society of America

PRS

Perspectives in Religious Studies

PSBib PTMS

L. Pirot, La sainte Bible (rev. A. Clamer; 12 sv.; Paris, 1938.-1964.)

Pittsburgh Theological Monograph Series

PVTG

Pseudepigrapha Veteris Testamenti graece

RBén

Revue bénédictine

RechBib

Recherches bibliques

RevExp

Review and Expositor

RevQ

Revue de Qumran

RevScRel

Revue des sciences religieuses

RGG

Religion in Geschichte und Gegenwart

RNT

Regensburger Neues Testament

RTL

Revue théologique de Louvain

Qad RB

RelSRev ResQ

RSR RSS SB

SBA SBB

SBFLA SBLASP SBLDS

SBLMasS SBLMS

SBLSBS SBLSCS SBLTT SBS

SBT

Qadmoniot

Revue biblique

Religious Studies Review Restoration Quarterly

Recherches de science religieuse

Rome and the Study of Scripture (St. Meinrad, 21962.)

Sources bibliques

Studies in Biblical Archaeology Stuttgarter biblische Beiträge

Studii biblici franciscani liber annuus Society of Biblical Literature Abstracts and Seminar Papers SBL Dissertation Series SBL Masoretic Studies

SBL Monograph Series

SBL Sources for Biblical Study

SBL Septuagint and Cognate Studies

SBL Texts and Translations Stuttgarter Bibelstudien

Studies in Biblical Theology

17

ZNANSTVENI UVOD U BIBLIJU

SC

Sources chrétiennes

SD

Studies and Documents

ScEs ScrHier

SE I, II, III

Scripta hierosolymitana

Studia Evangelica I, II, III, etc. (=TU 73 [1959.], 87 [1964.], 88 [1964.], 102 [1968.], 103 [1968.], 112 [1973.])

Sem

Semitica

SJLA

Studies in Judaism in Late Antiquity

SJT

SNTSMS

Scottish Journal of Theology

Society for New Testament Studies Monograph Series

SOTSMS

Society for Old Testament Study Monograph Series

SSN

Studia semitica neerlandica

SP

SPB ST

StLA StudP SVTP TAG

TAVO B TBT

TCGNT TD

J. Coppens, i dr. (ur.), Sacra pagina (2 sv.; Gembloux, 1959.)

Studia postbiblica Studia theologica

L. E. Keck - J. L. Martyn (ur.), Studies in Luke-Acts (Fest. P. Schubert; Nash, 1966.)

Studia Patristica

Studia in Veteris Testamenti pseudepigrapha

J. A. Fitzmayer, To Advance the Gospel: New Testament Studies (NY, 1981.)

Tübinger Atlas der vorderen Orients, Beiträge The Bible Today

B. M. Metzger, A Textual Commentary on the Greek New Testament, (London/NY, 1971.)

Theology Digest

TDNT

G. Kittel - G. Friedrich (ur.), Theological Dictionary of the New Testament (10 sv.; GR, 1964.-1976.)

TNT

R. Bultmann, The Theology of the New Testament (2 sv.; NY, 1952.1955.)

TDOT

TRu TS TToday

18

Science et esprit

G. J. Botterweck - H. Ringgren (ur.), Theological Dictionary of the New Testament (do sada 5 sv.; GR, 1974.-) Theologische Rundschau Theological Studies Theology Today

Kratice

TU

TWNT

Texte und Untersuchungen

TZ

Theologische Zeitschrift

USQR

G. Kittel - G. Friedrich (ur.), Theologisches Wörterbuch zum Neuen Testament (10 sv.; Stuttgart, 1932.-1979.)

Union Seminary Quarterly Review

VC

Vigiliae christianae

VT

Vetus Testamentum

VTSup

Vetus Testamentum Supplements

WBA

G. E. Wright, Biblical Archaeology (rev. izd.; Phl, 1963.)

WA

WF

WHAB

J. A. Fitzmayer, A Wandering Aramean: Collected Aramaic Essays (SBLMS 25; Missoula, 1979.)

Wege der Forschung

G. E. Wright (ur.), Westminster Historical Atlas to the Bible (Phl, 1956.)

WUNT

Wissenschaftliche Untersuchungen zum Neun Testament

ZDPV

Zeitschrift des deutschen Palästina-Vereins

ZNW

Zeitschrift für die neutestamentliche Wissenschaft

ZTK

Zeitschrift für Theologie und Kirche

ZAW

ZDMG

Zeitschrift für die alttestamentliche Wissenschaft

Zeitschrift der deutschen morgenländischen Gesellschaft

KODEKSI (A)

Codex Alexandrinus

(D)

Codex Bezae

(B)

Codex Vaticanus

Codex Lenjingradski

(C)

Codex Ephraemi Rescriptus

(L)

(S ili a)

Codex Sinaiticus

(W) (Q)

Codex Washingtonensis I Codex Koridethianus

(Q)

P

5

P

45

Codex Marchalianus

PAPIRUSI British Museum Papyrus

Chester Beatty Papyrus I

19

ZNANSTVENI UVOD U BIBLIJU

P46

Chester Beatty Papyrus II

P

Bodmer Papyri VII-VIII

P

52

P

66 72

P

75

EC

GC

GR

Nash NY

Phl SF

Bodmer Papyrus II

Bodmer Papyri XIV-XV

MJESTA IZDAVANJA

Englewood Cliffs, New Jersey Garden City, New York

Grand Rapids, Michigan Nashville, Tennessee

New York, New York

Philadelphia, Pennsylvania San Francisco, California

OSTALE RAZNE KRATICE

AD

Anno Dominum

BC

(before Christ = prije Krista)

ASV AV

CBA CCD

CSCO DAS DS

Ep. IOSCS JB

KJV

LXX MA

MD MT

NAB Nat. Hist.

20

Rylands Papyrus 457

American Standard Version (Biblije)

Authorized Version (prijevod Biblije; = KJV) Catholic Biblical Association

Confraternity of Christian Doctrine (prijevod Biblije) Corpus Scriptorum Christianorum Orientalium Divino afflante Spiritu

Denzinger-Schรถnmetzer Epistle ili Epistula

The International Organization for Septuagint and Cognate Studies Jerusalem Bible (ur. A. Jones; GC, 1966.)

King James Version (prijevod Biblije)

Septuaginta (prijevod SZ na grฤ ki jezik) Massachusetts Maryland

Masoretski tekst (Hebrejske Biblije)

New American Bible (prijevod Biblije katolika iz Amerike)

Plinije Stariji, Naturalis Historia

Kratice

NEB NHL NIV NJB

NJPS NYC OS

OT p

pap

New English Bible (prijevod Biblije iz Oxforda i Cambridgea) Nag Hammadi Literature

New International Version (prijevod Biblije)

New Jerusalem Bible (ur. H. Wansbrough; GC, 1985.)

New Jewish Publication Society Bible New York City

Old Syriac (prijevod Biblije) Old Testament pešer

papirus

paleo

paleohebrejski način pisanja

PPNB

Predzemljano posuđe neolitika B

PPN

PPNA RSV RV

SBJ

Predzemljano posuđe neolitika

Predzemljano posuđe neolitika A

Revised Standard Version (prijevod Biblije) Revised Version (prijevod Biblije)

La Sainte Bible de Jérusalem (francuski original prijevoda Biblije JB)

SL

Starolatinski prijevod Biblije

tg

targum

SBL SS

TME TR

Society of Biblical Literature Starosirijska Biblija

Tajno Markovo evanđelje Textus receptus

itd.

i tako dalje

r

redak

npr.

NZ rr

rev. iz. str. sv.

SZ

na primjer

Novi zavjet reci

revidirano izdanje stranica

sveti ili svezak Stari zavjet

21

ZNANSTVENI UVOD U BIBLIJU

tzv. ur.

usp.

22

takozvani uredio

usporedi

65 NADAHNUĆE Raymond F. Collins BIBLIOGRAFIJA

1

Abraham, W. J., The Divine Inspiration of Holy Scripture (Oxford, 1981.). Achtemeier, P. J., The Inspiration of Scripture: Problems and Proposals (Phl. 1980.). Alonso Schökel, L., “Inspiration”, Sacramentum Mundi (ur.

K. Rahner, et al.,; NY, 1969.), 3.145-151; The Inspired Word: Scripture in the Light of Language and Literature (NY, 1965.); “The Psychology of Inspiration”, The Bible in Its Literary Milieu (ur. V. L. Tollers i J. R. Meier; GR, 1979.), 24-56. Bea, A., “Deus Auctor Sacrae Scripturae: Herkunft und Bedeutung der Formel”, Ang 20 (1943.), 16-31. Benoit, P., “Inspiration”, R-T, 9-59; Inspiration and the Bible (London, 1965.). Bromiley, G. W., “Inspiration, History of the Doctrine of”, ISBE, 2.849-854. Burtchaell, J. T., Catholic Theories of Biblical Inspirations since 1810 (Cambridge, 1969.). Cassem, N. H., “Inerrancy after 70 Years: The Transition to Saving Truth”, ScEs 22 (1970.), 189-202. Collins, R. F., Introduction to the New Testament (GC, 1983.), 317-355. Desroches, A., Jugement pratique et jugement spéculatif chez l’écrivain inspiré (Ottawa, 1958.). Gnuse, R., The Authority of the Bible (NY, 1985.). Harrington, W., Record of Revelation: The Bible (Chicago, 1965.), 20-53.

2

Harris, R. L., Inspiration and Canonicity of the Bible: Contemporary Evangelical Perspectives (rev. izdanje; GR, 1969.). Hoffman, T. A., “Inspiration, Normativeness, Canonicity, and the Unique Sacred Character of the Bible”, CBQ 44 (1982.), 447-469. Lohfink, N., “Über die Irrtumslosigkeit und die Einheit der Schrift”, SZ 174 (1964.), 161-181; sažetak na engleskom nalazi se u TD 13 (1965.), 185192. Loretz, O., Das Ende der InspirationsTheologie (2 sveska; Stuttgart, 1974.-1976.); The Truth of the Bible (NY, 1968.). McCarthy, D. J., “Personality, Society, and Inspiration”, TS 24 (1963.), 553-576. Marshall, I. H., Biblical Inspiration (London, 1982.). Rahner, K., Inspiration in the Bible (2. izdanje: NY, 1964.). Scullion, J., The Theology of Inspiration (TToday 10; Cork, 1970.). Stanley, D. M., “The Concept of Biblical Inspiration”, ProcCTSA 13 (1958.), 65-95. Synave, P. i P. Benoit, Prophecy and Inspiration (NY, 1961.), posebno stranice 84-145. Turner, G., “Biblical Inspiration and the Paraclete”, New Black-friars 65 (1984.), 420-428. Vawter, B., Biblical Inspiration (Phl, 1972.). Vogels, W., “Inspiration in a Linguistic Mode”, BTB 15 (1985.), 87-93. Warfield, B. B., “Inspiration”, ISBE, 2.839-849.

PREGLED

Drugi vatikanski koncil (§ 3-7) Ranokršćanska i židovska tradicija (§ 8-31) I.) Novi zavjet A) 2 Tim 3,16-17 (§ 9-16) B) 2 Pt 1,19-21 (§ 17)

II.) Židovstvo (§ 18-22) III.) Crkveni oci A) Tumačenja nadahnuća (§ 25) B) Origen (§ 26) C) Augustin (§ 27)

23

ZNANSTVENI UVOD U BIBLIJU

D) Važne formule (§ 28-31) a) Božja prilagodba (§ 28) b) Diktiranje (§ 29-30) c) „Bog kao autor“ (§ 31)

Proročki model nadahnuća (§ 32-37) I.) Uzročna instrumentalnost (§ 33-35) II.) Potpuno verbalno nadahnuće (§ 36-37)

Rasprava o nadahnuću (§ 38-53) I.) Unutar Rimokatoliče crkve A) Učinak tekstne kritike (§ 39) B) Učinak povijesne kritike (§ 40-41) II.) Potpuno i ograničeno nadahnuće A) Lessius (§ 43) B) Jahn i Haneberg (§ 44) C) Prvi vatikanski koncil; Papa Leon XIII. (§ 45) D) Newman (§ 46) E) Franzelin (§ 47) F) Lagrange (§ 48-49) III.) Teorije o nezabludivosti A) Među katolicima (§ 50)

65:3-4

B) Među konzervativnim protestantima (§ 51-53)

Današnji pristupi nadahnuću (§ 54-65) I.) Među protestantima A) Teorija o sudjelovanju Duha (§ 54-55) B) Konsekventno ponašanje (§ 56) C) Neoortodoksija (§ 57) II.) Među rimokatolicima A) Psihološke teorije (§ 59) B) Socijalne teorije (§ 60-61) C) Literarni pristupi (§ 62-64) D) Crkveni vidovi (§ 65) Posljedice nauka o nadahnuću (§ 66-72) I.) Crkvena uporaba Svetog pisma (§ 66) II.) Riječ Božja (§ 67-69) III.) Istina Svetog pisma (§ 70-71) IV.) Budućnost teoretiziranja o nadahnuću (§ 72)

DRUGI VATIKANSKI KONCIL

24

3 „Božansko nadahnuće Svetoga pisma i njegovo tumačenje“ naslov je trećeg poglavlja dogmatske konstitucije o Božanskoj objavi (Dei Verbum, 18. studenog 1965.). U tekstu nadahnuće je poseban način govora o jedinstvenom svetom obilježju Svetog pisma, i to nadahnuće ima važne implikacije glede načina na koji vjernici trebaju promatrati starozavjetne i novozavjetne knjige.

4 Ključna je koncilska tvrdnja (u DV 11): Sve od Boga objavljeno, što je u Svetom pismu napismeno sadržano i dano, bilo je zapisano po nadahnuću Duha Svetoga [Spiritu Sancto afflante consignata sunt]. Naime, na temelju

apostolske vjere sveta Majka Crkva drži knjige i Staroga i Novoga zavjeta, u cjelini i sa svim njihovim dijelovima, svetima i kanonskima, zato što imaju – po nadahnuću Duha Svetoga napisane [Spiritu Sancto inspirante conscripti] (usp. Iv 20,31; 2 Tim 3,16; 2 Pt 1,1921; 3,15-16) – Boga za autora te su kao takve predane samoj Crkvi. Pri sastavljanju svetih knjiga Bog je, pak, izabrao ljude koje je upotrijebio da bi oni – služeći se svojim sposobnostima i silama – pod njegovim djelovanjem u njima i po njima, kao pravi autori pismeno predali sve ono i samo ono što on hoće.

Budući da, dakle, sve ono što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju [quod

65:5-7

auctores inspirati seu hagiographi asserunt] valja držati izjavljenim od Duha Svetoga, mora se dosljedno ispovijedati da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu za koju je Bog htio da radi našega spasenja bude zapisana u Svetim pismima. I tako je „svako Pismo Bogom nadahnuto i korisno za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti: da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban“ (2 Tim 3,16-17 gr.).

5 Jasno je da je Drugi vatikanski koncil imao namjeru sažeto ponoviti tradicionalni nauk o nadahnuću. Tekst se poziva na četiri novozavjetna ulomka koja su često citirana u dugoj crkvenoj povijesti kada se raspravljalo o nadahnuću, a posebno na tekstove u 2 Tim 3,16 i 2 Pt 1,19-21. U relativno kasnom razdoblju koncilske rasprave o nadahnutosti i kao odgovor na intervent Dom B. C. Butlera, ubačen je i tekst iz 2 Tim 3,16-17 tako da ne bi došlo do zabuna i pogrešnog shvaćanja o tome kako su koncilski oci shvatili nauk o nadahnuću Svetog pisma i glede toga što su smatrali da je svrha nadahnutosti. Željeli su sažeto ponoviti učenje samog Svetog pisma (NZ). U tom smislu, tvrdnja Drugog vatikanskog koncila glede nadahnutosti slaže se s pogledima mnogih evangeličkih kršćana, koji se pozivaju na Novi zavjet, posebno na 2 Tim 3,16-17 i 2 Pt 1,19-21, smatrajući da su to ključni tekstovi koji govore kako nadahnuće treba razumijevati i izlagati.

6 Želja koncilskih otaca da sažmu tradicionalno učenje o nadahnuću ima daljnju potvrdu u bilješkama uz tekst koje citiraju Heb 1,1; 4,7; 2 Sam 23,2; Matejeve citate ispunjenja (npr. Mt 1,22); te Au-

Nadahnuće

gustina (De genesi ad litteram 2.9.20; Ep. 82.3) i Tomu Akvinskog (De Veritate 1.12, a.2). Bilješke također upućuju na Tridentski koncil te na Prvi vatikanski, kao i na dvije temeljne enciklike koje su se pojavile u razdoblju između Prvog i Drugog vatikanskog koncila, a radi se o enciklikama Leona XIII. Providentissimus Deus (1893.) te Pija XII. DAS (1943.). Nastojanje Drugog vatikanskog koncila da sažeto ponovi tradiciju o nadahnuću postaje još značajnije u svjetlu nazadnjačkog smjera pripravnog dokumenta (shema) o nadahnuću koji je bio predložen na početku koncila, kao i u svjetlu širokih rasprava koje ne samo da su dovele do odbacivanja te sheme nego i do nekoliko revizija teksta koji je u konačnici postao dio Dei Verbuma (→ Izjave crkvenog učiteljstva, 72:7, 13-16).

7 Devet daljnjih brojeva u Dei Verbumu (7,8,9,14,16,18,20,21,24) izričito spominju nadahnuće Svetog pisma. Koncilski tekst tvrdi da su nadahnuti: Stari zavjet (14), Novi zavjet (16), Evanđelja (18), Pavlove poslanice i drugi apostolski spisi (20). Neki koncilski ulomci govore o nadahnuću kao o kvaliteti biblijskih tekstova (8; 21; 24), dok drugi, naglašavaju nadahnuće onih koji su bili uključeni u pisanje biblijskih tekstova ili govore o tekstovima kao onima koji su napisani pod vodstvom Duha Svetoga (9; 14; 20; usp., 7; 18). Bog je „nadahnitelj i začetnik knjiga obaju zavjeta“ (16); na drugim mjestima nadahnuće je izričito pripisano Duhu Svetom (7; 9; 18; 20). Nekoliko puta nadahnuće se ističe kao temelj smatranja da Sveto pismo jest riječ Božja ili je sadržava (9; 14; 21; 24). Evanđelja su dobila posebnu pozornost pod utjecajem karizme nadahnuća (11; 18).

25

ZNANSTVENI UVOD U BIBLIJU

65:8-12

RANOKRŠĆANSKA I ŽIDOVSKA TRADICIJA I.) Novi zavjet. Što, dakle, tra8 dicija kaže o nadahnuću? Dva najvažnija svetopisamska ulomka su 2 Tim 3,16-17 i 2 Pt 1,19-21. U svakom od tih tekstova latinska Vulgata koristi riječ inspirare (što doslovno znači „dahnuti u“), odakle potječe ne samo hrvatska tuđica „inspirirati“ nego i ekvivalentne riječi u većini modernih romanskih i germanskih jezika.

Ulomak u 2 Tim, koji govori o nadahnuću Svetog pisma, čini se da je mnogo značajniji nego li ulomak u 2 Pt, koji govori o nadahnutosti proroštva.

9 A) 2 Tim 3,16-17. „Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.“ (O vjerojatnosti da je 2 Tim postpavlovsko pseudonimno pismo, → Pastoralna pisma, 56:6-8).

Neposredni kontekst (3,10-17) potiče Timoteja, kao čovjeka Božjeg i upravitelja zajednice, da slijedi primjer Pavla i da nastavi tradiciju pavlovskog učenja. Timoteja se podsjeća na „Sveta pisma“ koja je on odmalena poznavao.

Ova Sveta pisma su jasno židovska Sveta pisma (premda definitivni židovski kanon nije bio utemeljen u vrijeme kad je 2 Tim bilo napisano; → Kanon, 66:35). Takva sveta pisma „su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu“ (2 Tim 3,15). Njihova svrha je spasenjska, no ključ njihove spasenjske svrhe je Krist Isus.

10 Osim ovog upućivanja na Krista, stav autora prema svetim spisima formiran je unutar židovske tradicije. Dva glavna helenistička židovska autora, a čiji spisi su nam sačuvani, govore o židovskim Pismima kao „svetim spisima“ (Filon, De

26

vita Mosis 2.292; Josip Flavije, Židovske starine 10.10.4 § 210). Židovski muškarci su bili poučavani u Pismima od rane mladosti, čak od pete godine života, prema Mišni (ʾAbot 5:21). Premda upućivanje na vjeru u Krista Isusa (2 Tim 3,15) jasno odražava kršćansku perspektivu, „aktualizirana“ egzegeza koju primjenjuje 2 Tim u skladu je sa svetopisamskim tumačenjem koje nalazimo u Kumranskom pešeru i rabinskom midrašu (→ Hermeneutika, 71:31-34).

11 Reci 16-17 donose refleksiju kojom se objašnjava redak 15., tj. govore o korisnosti svetih spisa pri poučavanju.

Autor donosi razlog zašto su Sveta pisma vrijedna (r 16a) i nakon toga specificira gdje se sve to može primijeniti (rr 16b17). Sam grčki tekst i nije tako jasan, što pokazuje i mnogostrukost prijevoda ovih redaka. Postoje tri glavne nejasnoće: 1) značenje pasa graphē („sve Pismo“), 2) značenje riječi theopneustos („bogoduho“), i 3) gramatička funkcija riječi theopneustos.

12 Nejasnoću izraza pasa graphē lako uviđamo kad pogledamo razne prijevode ovog izraza u našim prijevodima: „sve Pismo“ (Duda, Raspudić, Šarić), „svako Pismo“ (Rupčić) te točan doslovni prijevod „sve Pismo“. Sama po sebi, riječ graphē može označavati pojedini napisani redak, cijelu knjigu ili cijelu zbirku Svetog pisma. Riječ pasa se može uzeti u inkluzivnom smislu („cijelo“) ili distributivnom („svako“). Budući da Novi zavjet ne koristi riječ „Pismo“ za pojedinu novozavjetnu knjigu, ovu drugu mogućnost treba isključiti. Budući da zbirka kršćanskog Svetog pisma nije postojala u vrijeme kad je 2 Tim bilo napisano (→ Kanoničnost, 66:55),

65:13-16

izraz „sve Pismo“ se odnosi (samo) na židovska Pisma, kao što potvrđuje paralelni izraz „Sveta pisma“ u retku 15. Konačno, budući da izrazu pasa graphē nedostaje grčki član, ovaj izraz najvjerojatnije znači svaki ulomak Pisma.

13 Theopneustos (rijetka riječ) obično se prevodi kao „od Boga nadahnut“, no može značiti i „Bogom odiše“. Pridjev je sastavljen od theo, što dolazi od imenice theos, „Bog“, i pneustos, što dolazi od glagola pneō, „puhati, dahnuti“. Nalazi se samo jednom u Novom zavjetu, ni jednom u LXX i samo četiri puta u postojećim spisima na grčkom. Ako ovaj pridjev razumijemo aktivno, on ukazuje da Pismo ispunja Božjim dahom ili duhom (= Bogom odiše). Ako ga razumijemo pasivno, theopneustos ukazuje da je Pismo ispunjeno Božjim dahom (= nadahnuto). Ogromna većina ranijih i modernih komentatora i prevoditelja uzima ovu riječ pasivno, tako da pasa graphē theopneustos označava Pismo koje je nadahnuto.

14 Ostaje problem gramatičke riječi theopneustos. Da li tu riječ treba uzeti predikativno („sve Pismo je nadahnuto“ -Šarić, Raspudić, Rupčić) ili atributivno („sve bogoduho Pismo je…“ - Duda)? Gramatički problem leži u tome da ovaj grčki redak nema temeljnog glagola, tako da se kopulativni glagol („je“) mora nadomjestiti iz same rečenice. Čini se da egzegetski razlozi pretežu za stav da riječ „nadahnut“ treba uzeti kao predikat. Na taj bi način 2 Tim potvrđivala da je svaki ulomak u židovskim Pismima nadahnut; i kao posljedica toga, ova Pisma su korisna za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, i odgajanje u pravednosti. Budući da su Pisma došla od Boga, ona se korisno mogu upotrebljavati za poučavanje i za moralno poticanje.

Nadahnuće

15

Budući da riječ theopneustos, „bogoduh“, dolazi u literaturi koja je napisana poslije 2 Tim (Plutarh, Vetije Valent, Pseudofokilid i Sibilina proroštva), neki smatraju da je autor 2 Tim skovao riječ „bogoduh“ da istakne božansko podrijetlo Pisama (vidi C. Spicq, „theodidaktoi, theopneustos“, Notes de lexicographie néotestamentaire [Göttingen, 1978.], 1.372-374).

Ipak, dominantno mišljenje bibličara je da je riječ „bogoduh-nadahnut“ posuđena iz starinskih helenističkih opisa ekstatičkog iskustva proroka koji su proricali budućnost.

16 Premda Filon ne koristi riječ theopneustos, njegov opis Mojsija kao „proroka s najvećim kvalitetama“ (De vita Mosis 2.187-191) donekle je sličan iskustvu sadržanom u riječi theopneustos koja se koristi u Siblinim proroštvima i u drugim helenističkim tekstovima. Za Filona upravo je Mojsijeva uloga kao proroka bila da „objavi nadahnućem [thespizē] ono što se ne može shvatiti razlozima“. Filon razlikuje tri vrste božanskog govora: 1) Prorok služi kao tumač božanskog govora. 2) Govor se očituje u dijalogu između proroka i Boga. 3) „Govornik nastupa prožet božanstvom [enthousiōdes] i po tome biva prvenstveno smatran prorokom u strogom smislu“.

Filon smatra nadahnutima i druge proroke osim Mojsija (Quis rerum 265; De vita Mosis 1.281; De mutatione nominum 120). Ovim on odražava poglede koji su općenito bili zastupljeni tijekom prvostoljetnog židovstva. Josip Flavije je pisao o Bileamu: „Na taj način on je govorio božanskom nadahnutošću, kao da nije imao vlast nad sobom [epetheiazen ouk ōn en heautō tō de theiō pneumati], nego je bio nagnan božanskim duhom reći ono što je rekao“ (Židovske starine 4.6.5 § 118).

27

ZNANSTVENI UVOD U BIBLIJU

Prije toga, pravilo esenske kumranske zajednice poticalo je pripadnike ove sljedbe da djeluju „prema onome kako su proroci objavili po duhu njegove svetosti“ (1QS 8,16; vidi 1QpHab 2,2; CD 2,12-13). Što se tiče prvih kršćana, tradicionalni logion pripisuje Isusu stav da je David bio nadahnut Duhom Svetim (Mt 22,43; Mk 12,36). Kaže se da je Duh Sveti govorio preko Davida (Dj 1,16) ili preko proroka (Dj 28,25). Bog je govorio preko proroka (Lk 1,70) ili preko Mojsija (Mk 12,26; usp. Mt 22,31; Lk 20,37). Ovi tekstovi ukazuju na to da su prvi kršćani dijelili mišljenje koje je bilo prošireno među Židovima njihova vremena da su proroci, među kojima je Mojsije bio poseban primjer, bili nadahnuti Duhom Svetim.

17 B) 2 Pt 1,19-21. „Tako nam je potvrđena proročka riječ…. Ponajprije znajte ovo: nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti samovoljno jer nikada proroštvo ne bi ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili“. (O pseudonimnosti 2 Pt, → 2 Petrova, 64:2).

Neposredni kontekst (1,12-21) učvršćuje kršćansku nadu. Iznoseći refleksije o preobraženju (rr 12-18), autor navodi „proročku riječ“ (ton prophēticon logon, tj. cijeli Zakon, Proroke i Spise – što je podjela Hebrejskog Pisma; → Kanon, 66:22) kao čvrsti temelj nade, a tu je istinu i Bog potvrdio i ta poruka je u procesu realizacije. Autorova razmišljanja o lažnim prorocima (2,1-3) počinju upozorenjem u 1,20-21: nije dopušteno tumačiti proročke izričaje koji se nalaze u Pismu (pasa prophēteia graphēs) prema vlastitom nahođenju. Razlog tome je što proroštvo potječe od Duha Svetoga.

18 II.) Židovstvo. Nadahnutost proroka je jedna stvar; nadahnutost Svetog

28

65:17-21

pisma (tj. napisanih djela) je druga stvar.

Nikad nije eksplicitno u židovskom Pismu rečeno da su spisi koji sadržavaju riječi proroka nadahnuti, iako ti spisi konstantno potvrđuju da je Duh Sveti duboko bio uključen u djelovanje proroka i njihov navještaj riječi (2 Sam 23,2; Hoš 1,1; Jl 3,1-2, itd.).

19 Kod Filona odjekuje tradicionalno vjerovanje židovstva: „Prorok nema svojega kazivanja, nego sve njegovo kazivanje dolazi izvana, njegove riječi su odjek glasa nekoga drugog. Zao čovjek nikad ne može biti tumač Boga, tako da nevrijedna osoba ne može biti ‘Bogom-nadahnuta’ [enthousia] u pravom smislu riječi“ (Quis rerum 259; usp., De praemiis 55). Poput autora 2 Pt, Filon razlikuje pravog i nadahnutog proroka od lažnog proroka. On pripisuje dar proroštva Mojsiju, Noi, Izaku i Jakovu, no iznad svega Mojsiju, koji je „svuda slavljen kao prorok“ (Quis rerum 262).

20 Prema Filonovu mišljenju riječi Mojsija i patrijarha bile su nadahnute, i sve stvari u svetim knjigama (hosa en tais hierais bibliois) su proroštva predana preko Mojsija. Prema tome, Tora ili zakon, koji se tradicionalno pripisuje Mojsiju, sadržava nadahnuta proroštva. Babilonski talmud ide i dalje govoreći o Tori kao „božanski objavljenoj“. Čak štoviše, rabini su učili da se propis u Br 15,31 „jer je prezreo Jahvinu riječ i prekršio njegovu zapovijed. Neka se takav iskorijeni“ odnosi na onoga „koji smatra da Tora nije s neba“ (b.

Sanh. 99a).

21 Jasno je da nauk o proročkom nadahnuću leži u korijenu židovskog nauka o nadahnuću Svetog pisma. Cijeli Tĕnāk (tj. Tora, Proroci, i Spisi; → Kanoničnost, 66:22) smatran je nadahnutim budući da sva tri dijela potječu iz proročkog govora.

65:22-25

To da su Tora, koja potječe od Mojsija kao proroka par excellence (usp., Pnz 15,18), ali i proročke knjige rezultat proročkog kazivanja, uopće nije bilo potrebno naglašavati, a i nije toliko naglašavano. Tek ponekad ulomci upućuju na to da bi se čak i govor mudraca trebalo tumačiti kao nadahnuti proročki govor (Iz 11,2; Izl 15,2021; 2 Ljet 15,1-5).

22 Upravo na temelju te židovske tradicije autor 2 Pt tvrdi da je ton prophētikon logon još sigurnije – „proročka riječ“ helenističko židovske uporabe, gdje ukazuje na cijeli Tĕnāk. Ova Sveta pisma su pouzdana jer su se počela ostvarivati u Isusu Kristu. Na taj način je rano kršćanstvo dijelilo sa židovskom tradicijom stav da su (židovska) Pisma nadahnuta, što je posvjedočeno virtualnom zamjenjivošću izraza „dano“ (Dj 13,33) i „[Bog] kaže“ (Dj 13,34.35).

23 III.) Crkveni oci. Svjedočanstvo Novog zavjeta bilo je takvo da su rani crkveni oci uzimali nadahnuće Svetog pisma kao nešto posve očito odražavajući tradicionalni način izražavanja u svojim opisima.

Međutim, za vrijeme 2. i 3. stoljeća izraz „Pisma“ (hai graphai) počeo se koristiti također za autoritativne kršćanske spise koji će u konačnici biti uvršteni u kanon.

Ovo proširenje izraza koji se koristio za židovske spise ukazivalo je na božansko podrijetlo. Kao predstavnik aleksandrijske škole, Klement (oko 150.-215.) je pisao o „svetim spisima“ (hiera grammata) i „svetim knjigama“ (hagiai biblioi), tvrdeći da su Pisma djelo „božanskih autora“ (theiōn graphōn). Klementov učenik Origen (oko 185.-254.) pisao je o „svetim knjigama“ (hierai biblioi) koje potječu „iz nadahnuća“ (ex epipnoias). Istodobno, u Antiohiji, Teofil je pisao o „svetim Pismima“ (hai hagiai graphai) navodeći njihove autore kao

Nadahnuće

„nosioce duha“ (pneumatophoroi).

Takvi otački pogledi isticali su autoritet židovskih i kršćanskih svetih spisa. Klement Aleksandrijski, npr. pisao je o mogućnosti citiranja nebrojenih tekstova Svetog pisma od kojih „ni jedan potezić neće proći“ (Mt 5,18), budući da su ih izgovorila usta Gospodnja, Duh Sveti i „tako usta Jahvina govorahu“ (Iz 1,20; Protrepticus 9.82.1). Priznavajući da Pisma ne daju odgovore na sva pitanja, Irenej iz Liona (oko 130.-200.) je naglasio da su Pisma savršena jer su nam predana riječju Božjom i Duhom (Adv. Haer. 2.28.2). Među kapadočanskim ocima, Grgur Nazijanski (329.-389.) je želio da se prida pozornost i najkraćim svetopisamskim tekstovima budući da ih se može pripisati osobitoj brizi Duha (Oratio 2.105; PG 35.504).

25 A) Tumačenja nadahnuća. Sasvim je druga stvar bio način na koji su oci razumijevali nadahnuće. Neki raniji oci nadahnuće su smatrali rezultatom ekstatičkog fenomena. Teofil je proroke uspoređivao sa sibilama, jer su oni „bili obuzeti svetim Duhom [pneumatophoroi pneumatos hagiou] i postali su proroci [kai prophētai genomenoi] i bili su nadahnuti i poučeni od strane samog Boga [hyp’ autou tou theou empneusthentes kai sophisthentes]“ (Ad Autolycum 2.9; PG 6.1064).

Justin Mučenik (oko 100.-165.) je pisao: „Kad slušate proroštva koja govore u ime [nekoga], ne mislite da su ih izgovorili nadahnuti proroci po svojem nahođenju, nego po Riječi Boga koji ih potiče“ (Apol.

1.36). Justin, u stvari, veoma rijetko navodi ime pojedinog proroka (no vidi Dial. 7) i nadahnutost je za njega skoro stvar božanskog diktiranja. Nekako slične stavove imao je i Atenagora, kršćanski apologet iz 2. stoljeća. Oslanjajući se na korijen grčke riječi pneu- (pnein, „puhati“; pneuma,

24

29

ZNANSTVENI UVOD U BIBLIJU

„duh“) te anticipirajući skolastički nauk o instrumentalnoj uzročnosti kad se raspravljalo o nadahnutosti, on je pisao o učenju „Mojsija ili Izaije i Jeremije i ostalih proroka koji su u ekstazi svojih misli, kako ih je božanski Duh poticao, izrekli nadahnute riječi, a Duh se njima poslužio kao flautist kad puše u flautu“ (Legatio 9; PG 6.905-8).

26 B) Origen. Na istoku, Origen, jedan od prvih kršćanskih pisaca koji se opsežno bavio pitanjem nadahnuća, nije prihvaćao stav da je ekstatičko iskustvo bilo temelj proroštva i svetopisamskog nadahnuća. Njegovo temeljno djelo, O prvim principima (Peri Archon; De principiis), sadržava poglavlje naslovljeno „Nadahnuće božanskog Pisma“. On je pisao o svjedočanstvima „koja se temelje na Pismima, a za koja mi držimo da su božanska, i to na Pismima koja mi nazivamo Stari zavjet, ali isto tako i Novi zavjet“ (4.1; PG 11.341).

Govoreći o „božanskim spisima“ i „božanskom obilježju“ Svetog pisma, Origen je smatrao da je nemoguće prihvatiti mnoge svetopisamske tvrdnje kao one „koje je izgovorio čovjek“ (4.22; PG 11.391). „Onaj tko proročkim riječima prilazi s brižnom pažnjom … doći će do uvjerenja, sam od sebe, da riječi za koje mi vjerujemo da su od Boga nisu ljudski uradak“ (4.6; PG 11.353). Duh Sveti je „prosvijetlio“ (tō phōtizonti pneumati) nadahnutog pisca (4.14; PG 11.372) činom koji je utjecao na ljudski razum, volju i pamćenje (Contra Celsum 7.3-4; PG 11.1424-25). Ipak, za Origena biblijski proroci su „svojevoljno i svjesno surađivali s riječju koja im je bila dana“ (Hom. in Ezeck., ulomak 6.11; PG 13.709) i evanđelisti su bili u stanju izreći svoja osobna mišljenja. U stvari, on je pravio razliku između riječi objave i komentara na tu riječ koji dolazi od ljudskog

30

65:26-27

autora Svetog pisma. Ova razlika odvela je Origena do toga da je priznao mogućnost zablude što se tiče starozavjetnog proroka ili novozavjetnog autora.

Origenov najveći doprinos vjerojatno leži u tome što je on stavio naglasak na nadahnutosti samog teksta a koji se razlikuje od prethodnih naglasaka glede nadahnutosti proroka. Razlog za ovaj pomak u naglašavanju da je sam tekst riječ Božja, bila je barem djelomično, Origenova borba s ostacima montanizma, koji je previše naglašavao da su proroci bili vođeni Duhom. Origen je također dopuštao različite stupnjeve ili razine nadahnuća, pozicija koju je kasnije zastupao antiohijski teolog Teodor iz Mopsuestije (oko 350.-428.), ali koju nisu općenito prihvatili istočni oci.

27 C) Augustin. Među zapadnim ocima, Augustin (354.-430.) se opširno bavio važnošću Svetog pisma, posebno u djelu Harmonija evanđelja i O kršćanskom nauku. On je naglašavao da je značenje Pisma ono koje je autor namjeravao: „Naš cilj ne bi trebao biti ništa drugo nego utvrditi što je osoba koja govori imala na umu i što je namjeravala“ (Harmonija 2.12; PL 34.1092; usp., Kršć. nauk 1.36; PL 34.34).

Općenito, Augustin je smatrao da je Duh Sveti diktirao Pisma ljudskim autorima: „Autor (po kojemu je Duh Sveti napisao Sveto pismo)“ i Duh Božji „koji je proizveo ove riječi preko njega“ (Kršć. nauk 3.27; PL 34.80). On je pridavao veliku ulogu ljudskim autorima, koji su „koristili sve one oblike izražavanja koje gramatičari nazivaju grčkim imenom tropes (govorne figure, tropi; Kršć. nauk 3.29; PL 34.80).

Evanđelist je mogao uvesti u neku temu bez šireg razlaganja, a mogao je ubaciti i neke svoje dodatke „no ne u odnosu na sam predmet, nego u odnosu na riječi kojima je predmet izražen“. „Nije morao

65:28-30

uvijek biti jako uspješan … prisjećajući se i ponovno izričući s preciznom točnošću upravo one riječi koje je čuo u dotičnoj situaciji“ (Harmonija 2.12; PL 34.1091).

28 D) Važne formule. Dok su i istočni i zapadni oci općenito tvrdili nadahnutost Svetog pisma, a u isto vrijeme nastojali realno obrađivati probleme tumačenja, iz njihovih spisa pojavile su se tri zorne formule koje će dominirati u kasnijim raspravama, a to su kondescenzija, diktiranje i „Bog autor Svetog pisma“. a) Kondescenzija. Ovom pojmu prethodio je Origenov izraz „prilagodba“ (symperihora). Zapadni oci latinskom riječju „kondescenzija“ preveli su grčku riječ synkatabasis koja potječe od Ivana Krizostoma (oko 347.-407.), i ona je imala najdužu vrijednost u raspravi o nadahnutosti (Vawter, Biblical, 40). Izraz su nastavili citirati crkveni dokumenti, npr. DAS (EB 559; RSS, str., 98) i Drugi vatikanski u Dei Verbum (13). Ovaj izraz citira Krizostom kad govori o Post 3,8 (Homilija 17.1; PG 53.134) izlažući „silazak“ ili susretljivost božanske mudrosti „da bismo mi mogli uvidjeti finu nježnost Božju, koju riječi ne mogu izraziti, i kako je On daleko došao prilagođujući Svoj jezik brižnom uvažavanju naše slabe ljudske naravi“. Ovo je analogno utjelovljenju Riječi Božje i ta analogija često je korištena za tumačenje nadahnuća, a Krizostom ju je natuknuo (Homilija 15.3 o Ivanu 1,18; PG 59.100).

Krizostom se često koristio izrazom „božanska kondescenzija“ kada je govorio o Pismima kao zbirci knjiga koje su napisali ljudski autori, a oni su ponekad svoje misli izražavali u metaforama i hiperbolama ili tako da budu prihvaćeni od svojih čitatelja (captatio benevolentiae). Vidi R. C. Hill, Compass Theology Review 14 (1980.), 34-38.

Nadahnuće

29

b) Diktiranje. Da je Sveto pismo bilo „diktirano“ (latinski glagol dictare), nalazimo kod zapadnih otaca poput Augustina (npr. En. in Ps. 62.1; PL 36.748) i Jeronima (Pavlovu poslanicu Rimljanima diktirao je Duh Sveti; Epist. 120.10; PL 22.997). Čak i u 16. stoljeću u vrijeme rasprava s reformacijom, obje strane su se služile izrazom „diktiranje Svetog pisma od strane Duha Svetoga“ da opišu nadahnuće. Za katolike Tridentski koncil 1546. god. jasno je iznio „da se ta istina i zasade nalaze u pisanim knjigama i u nepisanoj predaji, koju su apostoli primili iz ustiju samog Krista, ili su je sami apostoli, kao izgovorenu Duhom Svetim [Spiritu Santo dictante], tako reći rukama predali“ (DS 1501). Ovaj ulomak Prvi vatikanski koncil 1870. doslovno je citirao (Dei Filius; DS 3006).

30 U istom duhu „reformatori su neupitno i bezrezervno preuzeli tvrdnju o nadahnuću, i to ne bilo kakvu, nego verbalnom nadahnuću Biblije, kao što je izričito i uključno sadržano u onim pavlovskim ulomcima koje smo uzeli kao polazište, čak uključujući formulaciju da je Bog autor Biblije, i povremeno koristeći ideju o diktiranju preko biblijskih pisaca“ (istaknuo ovaj autor; K. Barth, Church Dogmatics 1.2.520). Što se tiče stava do kojeg stupnja je Biblija riječ Božja, Barth nalazi u reformatora „da je Bog ili Duh Sveti autor primarius; da je sadržaj riječi Božje ‘dan’ prorocima i apostolima …; da je riječ Božja mandata, inspirata, dictata, itd., po božanskom ‘impulsu’. … [da] su u sastavljanju svojih spisa proroci i apostoli djelovali kao amanuenses ... ili kao librarii … ili kao actuarii“ (1.2.523).

Jean Calvin (1509.-1564.) je često koristio izraz „diktiranje“ da bi opisao božansko autorstvo Svetog pisma i izraz

31

ZNANSTVENI UVOD U BIBLIJU

65:31-32

„pisari“ da bi prikazao ulogu ljudskih autora. Što god da je Danijel „rekao, bilo je diktirano od strane Duha Svetoga“ i novozavjetni autori su bili „sigurni i autentični pisari Duha Svetoga“ (Institucije 4.8.9).

Izaija i Mojsije su bili „instrumenti Duha Božjega“ koji ništa svojega „nisu ponudili“ (24. propovijed o 2 Tim; Corpus Reformatorum 54.285-86). Ipak, kad je Calvin govorio o Svetom pismu koje je bilo „diktirano“ i o „pisarima“, za njega diktiranje nije bilo puka stenografija. On priznaje, npr. da su svetopisamski autori bili ograničeni zatucanošću svojega vremena (Institucije 2.11.6) i da čak ni Pavao nije citirao Pisma bez pogreške.

31 c) „Bog autor“. Ova terminologija, koju su koristili reformatori poput Calvina, dobro je posvjedočena u tvrdnjama Katoličke crkve o vjeri i nauku, npr. u 13. stoljeću kad se pisalo valdenzima (DS 790) i caru Mihajlu Paleologu (DS 854), na Tridentskom, Prvom i Drugom vatikanskom koncilu (DS 1501, 3006; Dei Verbum 11). Prvo službeno crkveno korištenje nalazimo u ispovijesti vjere za buduće biskupe u takozvanim starim Statutima Crkve (450.-500. godine): „Da je jedan te isti začetnik i Bog Novog i Starog zavjeta, to jest: Zakona, Proroka i Apostola“ (DS 325). Čini se da formulacija potječe iz afričkih kontroverzi s manihejcima u 5. stoljeću, koje se polemički suprotstavljaju

dualizmu. Tako je Augustin pisao o „štovanju Boga kao autora obaju Zavjeta“ (Contra Adimantum 16.3; PL 42.157). Slično je Ambrozije, ukazujući na suodnos između Starog i Novog zavjeta, pisao o jednom autoru znanja (Exp. in Ps. 118 8; PL 15.1320).

Na ovo polemičko podrijetlo podsjeća u 15. stoljeću Dekret za Jakobite, koji izričito povezuje Boga kao autora s nadahnućem. Rimska Crkva „ispovijeda da je jedan i isti Bog začetnik Starog i Novog zavjeta … jer su (pisci) obaju svetih Zavjeta govorili prosvijetljeni istim Duhom Svetim …

Zbog toga kažnjava anatemom manihejace koji su postavili dva prva počela, jedno vidljivo, drugo nevidljivo i koji su govorili da postoje dva boga, jedan Novog a drugi Starog zavjeta“ (DS 1334, 1336).

Formulacija „autor“ ukazuje na to da je Bog konačni izvor obaju Zavjeta, no ovaj izraz ipak ne pripisuje Njemu nužno literarno autorstvo. Latinski izraz auctor je puno širi i uključuje puno više nego naš izraz „autor“ kojim predstavljamo onoga koji proizvodi nešto, bilo da gradi kuću, most, ili da stvara književno djelo. Kad se u crkvenoj tradiciji govori o Božjem autorstvu Svetog pisma, riječ auctor ima općenito značenje začetnika ili izvora, npr. kod ispovijesti vjere Mihajla Paleologa, latinskom riječju auctor se prevodi grčka riječ archēgos koja znači „početnik, osnivač, začetnik“. (→ Kanoničnost, 66:89).

32

sa (1135.-1204.), kod Tome Akvinskog (1225.-1274.), kao i kod reformatora iz 16. stoljeća. W. Whitaker (1548.-1595.), istaknuti kalvinist s Cambridgea, pisao je: „Mi ispovijedamo da Bog nije govorio o sebi, nego su drugi govorili o Njemu. Ovo pak ne umanjuje autoritet Svetog pisma.

RANOKRŠĆANSKA I ŽIDOVSKA TRADICIJA

Od vremena pisanja Novog zavjeta do reformacije i Tridentskog koncila, proročki model nadahnuća bio je dominantan i nadahnuće Svetog pisma smatrano je analognim s nadahnućem proroka (i ovisnim o njemu). Ovaj pristup nalazimo kod židovskog filozofa Maimonide-

32

SADRŽAJ Predgovor ........................................................................................................................................ 5 Kratice ............................................................................................................................................... 7

65. Raymond F. Collins: NADAHNUĆE ....................................,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,....................................... 23 66. Raymond E. Brown - Raymond F. Collins: KANON SVETOG PISMA ......,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,... 45

67. Raymond E. Brown - Pheme Perkis - Anthony J. Saldarini: APOKRIFI; SPISI S MRTVOG MORA; DRUGA ŽIDOVSKA LITERATURA ....... 89 68. Raymond E. Brown - D. W. Johnson - Kevin G. O’Connell: TEKSTOVI I PRIJEVODI .................................................................................... 149

69. Alexa Suelzer - John S. Kselman: SUVREMENO ISTRAŽIVANJE STAROGA ZAVJETA .................................. 215 70. John S. Kselman - Ronald D. Witherup: SUVREMENO ISTRAŽIVANJE NOVOGA ZAVJETA ...............,.................... 250 71. Raymond E. Brown - Sandra M. Schneiders: BIBLIJSKA HERMENEUTIKA ......................................................................... 282

72. Raymond E. Brown - Thomas Aquinas Collins: IZJAVE CRKVENOG UČITELJSTVA ................................................................ 322 73. Raymond E. Brown - Robert North: BIBLIJSKA GEOGRAFIJA .......,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,.......... 339

74. Robert North - Philip J. King: BIBLIJSKA ARHEOLOGIJA ........,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,................... 380

431

432

PRIRUČNICI – PRIRUČ Niz Priručnici 1. D. J. HARRINGTON – B. V. VIVIANO – R. J. KARRIS – R. J. DILLON – PH. PERKINS (ur.), Komentar evanđelja i Djela apostolskih, preveo Mato Zovkić, Sarajevo: VKT, 1997.

2. Candido POZO, Eshatologija, preveo Anto Šarić, Sarajevo: VKT, 1997.

3. Tomislav JOZIĆ, Društveno teološka etika, Sarajevo: VKT, 2000.

4. Marinko PERKOVIĆ, Temelji teološke etike, Sarajevo: VKT, 2000.

5. Adolf ADAM, Slaviti crkvenu godinu: povijest i značenje nakon liturgijske obnove, preveo i preradio Tomo Knežević, Sarajevo: VKT, 2003.

6. James SWETNAM, Osnove novozavjetnoga grčkog jezika. Prvi dio: morfologija. Svezak I.: lekcije, preveo Darko Tomašević, Sarajevo: KBF, 2011.

7. Niko IKIĆ, Kompendij katoličke pneumatologije, mariologije i eshatologije, Sarajevo: KBF, 2011.

8. Pero PRANJIĆ, Božji narod, II. knjiga Zakonika kanonskog prava; kanoni 204 – 746 s komentarom, Sarajevo: KBF, 2012.

9. Niko IKIĆ, Teologija sakramenata: “Gorući grm” sakramentalne milosti, Sarajevo: KBF; Zagreb: Glas Koncila, 2012.

ČNICI – PRIRUČNICI – PRIRUČNICI – PRIRUČNICI “Knjiga The New Jerome Biblical Commentary jednosvezačni je američki katolički biblijski komentar, izdan u SAD-u 1990. Ova knjiga donosi rezultate suvremenih katoličkih biblijskih istraživanja s engleskog govornog područja. Taj je komentar dobro prihvaćen i kod katoličkog i kod nekatoličkog čitateljstva. Čak su i neki nekatolički autori ocijenili ovaj komentar najboljim sažetim komentarom Biblije uopće na engleskom govornom području. Nesporna i dokazana kvaliteta američkog izvornika bila je odličan temelj za kvalitetan hrvatski prijevod.

Objavljivanje prijevoda deset tematskih članaka iz knjige The New Jerome Biblical Commentary sadržajno je i kvalitativno obogaćenje biblijske literature na hrvatskom jeziku.

Ovaj će prijevod deset tematskih članaka iz knjige The New Jerome Biblical Commentary zacijelo biti nezaobilazan sveučilišni priručnik za biblijske predmete na katoličkim bogoslovnim fakultetima: Introductio generalis in Sacram Scripturam i Hermeneutica biblica.”

Dr. sc. Anto Popović “... deset odabranih jedinica ... govore o nadahnuću, kanonu, nebiblijskim srodnim djelima starine na hebrejskom i grčkom, izvornom tekstu i starinskim prijevodima Biblije, znanstvenom istraživanju Staroga i Novoga zavjeta, hermeneutici Biblije, o izjavama katoličkog crkvenog učiteljstva o Svetom pismu kao kanonskoj zbirci spisa te o biblijskoj geografiji i arheologiji.

Odabrane i prevedene teme obuhvaćaju građu koja se tokom teološkog studija obrađuje kao „Opći uvod u Stari i Novi zavjet“, obično kroz dva semestra. Posljednja knjiga ove vrste objavljena na hrvatskom je Pristup Bibliji. Opći uvod u Sveto pismo zagrebačkog bibličara Celestina Tomića (Zagreb, 1986.). Međutim, Tomić nije posebno obrađivao apokrifne i druge srodne spise ni povijest istraživanja Biblije, kao ni izjave crkvenog učiteljstva.

Zato će ova knjiga biti dobrodošla novost u teološkoj literaturi na hrvatskom jeziku. Vrijednost pojedinih tema jamče američki znanstvenici koji su ih obradili tokom svoje profesorske karijere na američkim teološkim fakultetima, a ta vrijednost vidi se i iz činjenice da je cijeli The New Jerome Biblical Commentary preveden i na talijanski i španjolski. Svaka od tema donosi na početku pregled relevantne literature s toga područja, a tokom izlaganja upućuje se čitatelja na autore koji o pojedinom pitanju raspravljaju opširnije.”

Dr. sc. Mato Zovkić