Lađa br 4 (26) by Glas Koncila

Lađa

radni listovi

Časopis za promicanje religioznog odgoja

„... toplo preporučam časopis Lađa svima onima kojima je namijenjen: vjeroučiteljima u školi, katehetama u župnim zajednicama, odgojiteljima u predškolskim ustanovama, studentima naših teoloških i katehetskih visokih učilišta, te i drugim prosvjetnim djelatnicima.”

i vrjednota kršćanske kulture

•

• tematski je usmjeren na važne i aktualne teme

UDK 37.017.93:27-47:27:008

• donosi stručne tekstove, metodičke upute/prijedloge za vjeronaučni rad, dobre primjere iz prakse, radne listove s mnoštvom konkretnih ideja

• pridonosi kvalitetnijemu religijsko-pedagoško-katehetskom promišljanju i djelovanju, osobito vjeroučitelja u osnovnim i srednjim školama

Sretan Božić i blagoslovljena 2013. godina!

Interaktivni CD s radnim listovima svih brojeva Lađe objavljenih 2012. godine

4/2012

Uredništvo

DAR ČITATELJIMA!

Lada_02_korice.indd

CYAN MAGENTA YELLOW BLACK 4

Zagrebačka nadbiskupija Nadbiskupski duhovni stol Ured za vjeronauk u školi

•

• sadržajno je raznovrstan

ISSN 1 846 -2 057

vjeronauk u školi

časopis Lađa:

2012.

•

Zagrebačka nadbiskupija Zagrebačka Nadbiskupski nadbiskupija duhovni stol Nadbiskupski Ured za duhovni vjeronauk stol Ured zau školi

G odina 7, br.4(26), prosinac 2012.

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

Vjera 29.5.2007 14:14:08

Sadržaj Čitaonica za velike i male

uredništvo

64 Jasna Šego Oj ti, dušo... 74 Nada Babić

Lađa Časopis za promicanje religioznog odgoja i vrjednota kršćanske kulture

Badnja večer

Ja ovako mislim

Riječ urednice Članci

02 Božo Lujić Biblijska vjera kao temelj i snaga života 15 Anto Barišić Vjera, kerigma, dogma 27 Slavko Slišković Crkva – institucionalizirana vjera

Metodičke upute/preporuke 36 Petar Smontara Vjera i zdravlje 42 Anja Badrov Sakramenti 50 Antun Greganić Kraljevo pismo 54 Jelica Đuzel Smisao darivanja djece o slavlju sv. Nikole i Božića

Iz različitih motrišta 57 Iva Noršić Otvorite vrata vjere 59 Nikola Kuzmičić Premještanje brda 61 Ante Vranković Raj bez Boga?

Izdavač: Nadbiskupski duhovni stol Ured za vjeronauk u školi Kaptol 31, pp 553 10001 Zagreb

86 Sanja Plevko Napasti časti, vlasti i novca - oslobodi nas, Gospodine!

Radni listovi 93 Radni list 1 Porta fidei 96 Radni list 2 Apostolsko vjerovanje 100 Radni list 3 Vjera i biblijske biljke 102 Radni list 4 Znanost i vjera

Aktualno 105 Gordana Buljan Flander B lagdani 109 Marija Pepelko Hrabri ljudi u vrtlogu rata

Najave/vijesti Preporučujemo 115 Jasna Šego Književnost i duhovnost

Dodatak 117 Ana Thea Filipović Bibliografija

Za izdavača: s. Valentina Mandarić Glavna urednica: Ružica Razum Uredništvo: Jadranka Garmaz, Nikola Kuzmičić, s. Valentina Mandarić, Ružica Razum

nakladnik Nakladnik: Glas Koncila Kaptol 8, pp 216 10001 Zagreb www.glas-koncila.hr/ladja/ ladja@glas-koncila.hr Za nakladnika: Stjepan Pogačić Grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Suradnik u pripremi: Siniša Kolar Fotografije: Fotoarhiv Glasa Koncila Priprava za tisak: Glas Koncila, Zagreb Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Naklada 1700 primjeraka

Lektura: Josip Sinjeri Adresa uredništva: Lađa Ured za vjeronauk u školi Kaptol 31, pp 553, 10 001 Zagreb Telefon: 01/4894 817 e-mail: ladja@zg-nadbiskupija.hr ladja@glas-koncila.hr http://www.glas-koncila.hr/ladja Časopis izlazi četiri puta godišnje. Cijena pojedinačnog broja: 40 kn Cijena godišnje pretplate: 160 kn Inozemstvo: cijena pojedinačnog broja: 10 Eura Inozemstvo: godišnja pretplata: 40 Eura Pretplata se izvršuje kod Nakladnika: Tel.: 01/4874-326, fax: 4874-328 E-mail: pretplata@glas-koncila.hr http://www.glas-koncila.hr Uplate za Hrvatsku: Žiro-račun: 2360000-1101212419 Uplate za inozemstvo: Devizi račun: Zagrebačka banka IBAN HR5123600001101212419 ISSN: 1846-2057 UDK 37.017.93:27-47:27:008

riječ urednice

Namjesto riječi urednice

apa Benedikt XVI. je Apostolskim pismom naslovljenim »Porta Fidei« i objavljenim 11. listopada 2011. godine posvetio liturgijsku godinu 2012. – 2013. pronicanju otajstva vjere. Crkva Godinu vjere broji od 11. listopada 2012. godine – tj. od 50. godišnjice otvaranja II. vatikanskog koncila do 24. studenog naredne godine, kada pada blagdan Krista Kralja. Umjesto uobičajene riječi urednice, donosimo dio spomenutog pisma. *** Godina vjere bit će također dobra prilika da osnažimo svjedočanstvo ljubavi. Sveti Pavao podsjeća: »A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav« (1 Kor 13, 13). Još snažnijim riječima – koje kršćanima trajno dozivaju u svijest njihove obaveze – apostol Jakov kaže: »Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: ›Hajdete u miru, grijte se i sitite‹, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: ›Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru‹« (Jak 2, 14-18). Vjera bez ljubavi ne donosi ploda a ljubav bez vjere bio bi osjećaj prepušten na milost i nemilost sumnji. Vjera i ljubav se uzajamno zahtijevaju, tako da prva omogućuje drugoj da ostvari svoj put. Mnogo je kršćana koji, naime, posvećuju svoj život s ljubavlju onima koji su sami, potisnuti na rub društva ili isključeni kao onima kojima prvima trebamo posvetiti svoju pozornost i kojima najprije trebamo priteći u pomoć, jer se upravo u njima odražava lice samog Krista. Zahvaljujući vjeri

možemo u onima koji traže našu ljubav prepoznati lice Gospodina uskrsloga: »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt 25, 40). Te su njegove riječi opomena koju ne smijemo zaboraviti i trajni poziv da mu uzvratimo onu ljubav kojom se on brine za nas. Vjera je ta koja omogućuje prepoznati Krista i njegova je ljubav to što nas potiče da mu pomognemo svaki put kada ga susretnemo u svojem bližnjem na svom životnom putu. Potpomognuti vjerom, gledamo s nadom u naše zauzimanje u svijetu, iščekujući »nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva« (2 Pt 3, 13; usp. Otk 21, 1). Pred kraj svoga života, apostol Pavao traži od učenika Timoteja da »teži vjeri« (usp. 2 Tim 2, 22) istom onom postojanošću kojom je to činio kada je bio mlad (usp. 2 Tim 3, 15). Doživimo taj poziv kao da je upućen svakom od nas, kako se nitko ne bi ulijenio u vjeri. Ona nam je vjerna suputnica na životnom putu koja omogućuje, uvijek iznova, zamijećivati čudesa koja Bog čini za nas. (...) Neka »riječ Gospodnja trči i proslavlja se« (2 Sol 3, 1): neka ova Godina vjere učini sve čvršćim odnos s Kristom Gospodinom, jer je samo u njemu naša budućnost izvjesna i samo u njemu imamo jamstvo istinske i trajne ljubavi. Riječ apostola Petra bacaju posljednju zraku svjetla na vjeru: »Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere - dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša - stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista. Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša« (1 Pt 1, 6-9).

članci

Biblijska vjera kao temelj i snaga života

iblija zacijelo nije niti znanstveni priručnik, niti pravni zakonik, a niti svekoliki moralni savjetnik, nego prvotno i jedino knjiga vjere, koja je nastala u konkretnom životu kakav jest i govori o životu kakav bi trebao biti, te daje snagu i potiče da se ide u tom smjeru. Biblijski likovi i biblijski događaji temelje se na vjeri pojedinaca ili pak na vjeri naroda, koji je u teškim povijesnim okolnostima probijao puteve kroz opasnosti i izazove praktične nevjere. Smjelo bi se načelno tvrditi da je cjelokupna biblijska poruka izrasla iz vjere i da je bila upućena ponajprije onima koji vjeruju. Treba, ipak, na početku ukazati na važnu činjenicu koja je posvuda prisutna u biblijskim knjigama: starozavjetni čovjek ne može biti ateist u današnjem smislu riječi, jer je ljudima tih vremena bio nezamisliv svijet bez Boga ili pak bez više bogova. Stoga se u starozavjetnim spisima ne vodi borba između vjerovanja i nevjerovanja u Boga, nego između vjerovanja u jednoga

Božo Lujić

objavljenoga Boga i bogova koji se kao idoli uvijek iznova pojavljuju u pojedinim povijesnim razdobljima i predstavljaju izazov kako za pojedince tako i za cijeli izraelski narod. Kao posljedica te činjenice jest postojanje u starozavjetnoj poruci protezanje poput crvene niti borbe za monoteizam, za Boga koji se objavljuje prvenstveno Mojsiju i izraelskom narodu kao JHVH. Ta je borba toliko aktualna i zahtjevna da predstavlja vidljivu ili skrivenu okosnicu svih starozavjetnih događaja, povijesnih uspona i padova, osobnih sudbina i tragedija velikih biblijskih likova. Zauzimanje za vjeru u jednoga Boga bilo je istodobno i zauzimanje za dostojanstvo čovjeka i naroda, jer je njihovo dostojanstvo imalo svoje središte u vjeri u tajanstvenoga, nevidljivoga, nedohvatljivoga, transcendentnoga Boga, koji se u Izaijinoj terminologiji objavljuje kao tri puta svet (qādôš), što će reći apsolutno drukčiji kako u egzistenciji tako i u djelovanju i ponašanju te kao slava (kābôd) ili imanentnost u povijesnom događanju.

članci O autoru: Prof. dr. sc. Božo Lujić Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Isto tako treba imati na umu da vjera u biblijskom smislu nije puko teoretsko »ispovijedanje«, nego konkretno i stvarno življenje, utemeljeno upravo na toj vjeri. Vjera s gledišta Biblije nije ni stanje, a niti čisto postojanje, nego je vjera uvijek odnos između čovjeka pojedinca ili naroda kao kolektiviteta s jedne strane i Boga kao vertikale života s druge. U tom smislu vjera nije statična, nego dinamična stvarnost, nije apstraktna, nego osobna, nije površna, nego dubinska, nije zatvorena, nego otvorena prema drugome i prema apsolutno Drugome. Vjera iz biblijske perspektive predstavlja temelj života i pokret, ona učvršćuje i dinamizira, pomiče granice života i usmjerava život naprijed prema budućnosti. Pogledat ćemo kako se to što je ovdje načelno rečeno susreće u nekim likovima i događajima u biblijskoj po1

ruci te kako je vjera oblikovala život i izvodila ljude iz svakovrsnih nevolja života. Abraham – prauzor vjere Sve tri religije knjige, židovstvo, kršćanstvo i islam, drže Abrahama praocem vjere, čovjeka koji svojim životom pokazuje ono najbolje od vjere, koja bez dvojbe određuje Abrahamov život u cjelini. Abraham je u vrijeme racionalizma držan apstraktnim, nepovijesnim likom, književnom fikcijom koja, istina, nosi određenu poruku, ali koji nikada nije povijesno postojao. No novija istraživanja pomaknula su njihalo spoznaje prema povijesnoj opstojnosti Abrahama i prihvaćanju biblijskog opisa Abrahamova lika kao realno postojećega.1 Tomu je svakako pridonijelo racionalno utemeljeno shvaćanje da Abraham teško

Usp. Anto POPOVIĆ, hr'AT – Torah Pentateuh – Petoknjižje. Uvod u knjige Petoknjižja i u pitanja nastanka Pentateuha, Zagreb, 2012., 77 – 78. Taj autor i kronologiju otaca prema Knjizi Postanka: »Prema kronologiji Knjige Postanka, Abraham je rođen 1946 godina poslije stvaranja svijeta (anno mundi), a svoj zavičaj napustio je i krenuo prema Kanaanu 2021 godinu poslije stvaranja svijeta (anno mundi, usp. Post 12,4b).«

članci može biti proizvod pobožnog židovstva, jer puno toga u njegovu liku odudara od poznatoga ortodoksnog židovstva. Iz biblijskoga opisa Abrahamova lika izbija njegova neobična značajka – Abrahamova stranost:2 Abraham nije bio Izraelac, nego čovjek koji je potjecao iz Mezopotamije. Na Gospodinovu se riječ zaputio u nepoznatu zemlju i konačno se nastanio u Kanaanu,

gdje se osjećao u potpunosti kao stranac, nemajući ni domovine, ni zemlje ni potomstva (usp. Post 24, 1 ss.). Ta činjenica neizostavno uključuje određene posljedice u poimanju toga važnoga biblijskog lika i u interpretaciji važnosti njegove uloge za kasnija pokoljenja.3 Prije svega, Abraham nije poznavao ni Gospodina (JHVH), jer se on tek kasnije objavio Mojsiju na brdu Sionu. Njegov se Bog naziva »Bog Abrahamov«, on je više osobni, obiteljski, plemenski Bog nego Bog naroda. U potonjemu povijesnom razvoju on postaje Bog izraelskog naroda, ali postupno raste svijest i o Bogu drugih naroda 2

4 5

(Am 1, 3 – 2, 16). Ipak, Abraham stoji na početku vjere u Boga koji vodi, spašava, otvara nove mogućnosti prostora i vremena. Tomu nepoznatom Bogu Abraham u potpunosti vjeruje toliko da bez ostatka prihvaća njegovu riječ i kreće u neizvjesnost.4 Isto tako treba uzeti u obzir da Abraham nije bio svećenik, niti je obavljao obredne čine koje su vršili svećenici u Izraelu. Iako nije bio u tom smislu svećenik, Abraham posjeduje druga obilježja koja ga postavljaju kao prauzor istinske vjere u Boga. Naime biblijska poruka stalno poziva narod na izgradnju povjerenja: da kao što Bog uvijek iznova pokazuje povjerenje u svoj narod, tako bi i narod ali i svi pojedinci u njemu trebali imati neograničeno povjerenje u Boga. Tim zahtjevom je izražen neobično važan dvostruki odnos vjere koji nije vezan samo za čovjeka nego i za sama Boga: Božje povjerenje u narod i s druge strane povjerenje naroda u Boga. Bog ima povjerenje u Abrahama u njegovu izboru i pozivu da će Abraham prihvatiti Božju ponudu i krenuti putem obećanja. S druge strane Abraham svojim životom na konkretan način pokazuje označeni dvostruki odnos vjere: Abraham vjeruje Bogu »na riječ« i kreće u nepoznato, raskidajući sve odnose koji ga vežu bilo za tlo, bilo za zavičaj, bilo za srodstvo. Na tragu takva Abrahamova stava teolog K.-J. Kuschel ovako opisuje Abrahamovu vjeru, koja se konkretizira u njegovim postupcima: »Abrahamska teologija Postanka je u biti narativna antropologija vjere. Ona pripovijeda što ljudi čine kad stvarno zaista vjeruju. Oni – kroz sve sumnje, svu skepsu, sve oklijevanje – imaju povjerenje u riječ, obećanje, pristanak Božji.«5 Nije posrijedi neki čisti, apstraktni i izolirani oblik vjere zatvoren obredno u hram i obredne čine, nego

Karl-Josef KUSCHEL, Spor oko Abrahama. Što Židove, kršćane i muslimane dijeli – a što ih ujedinjuje, Sarajevo, 2000., 40 – 58. Usp. Adalbert REBIĆ, Abraham naš otac u vjeri. Povijest, vjera i teologija, u: Bogoslovska smotra, 76 (2006.) 3, 513 – 529. Također: Stefano VIRGULIN, Abramo, u: Nuovo Dizionario di Teologia Biblica, Milano, 1991., 3 – 10. Claus WESTERMANN, Genesis. Kapitel 12–36, Neukirchen – Vluyn, 1981., 212. Karl-Josef KUSCHEL, Spor oko Abrahama, 52.

članci

životni, pomiješani, dubok iskustveni hod kroz izazove i nevolje života. Abrahamovu vjeru karakterizira upravo ono biti na putu prema nepoznatom (Post 20, 13). Abraham na Božju riječ biva pokrenut prema nepoznatome, nesigurnome, u izvjesnom smislu i opasnome, nečemu što se ne da kontrolirati – u budućnost koja se temelji na Božjem obećanju. Tu činjenicu spoznaje i gore spominjani autor K.-J. Kuschel te na vrlo dojmljiv način donosi opis Abrahamove vjere: »Abrahamova se vjera iskušava kroz dugo životno iskustvo. I zato što je to tako, ova vjera u sebe uključuje posve različite primjese: komadić sumnje kao i komadić lukavstva, komadić tjeskobe kao i komadić hazarderske igre s njegovim Bogom, komadić šutljiva posluha kao i komadić pametna cjenjkanja. Ovamo pripadaju i ponizne žrtve ovomu Bogu kao i hrabri pregovori oko poštede nedužnih ljudi. Jedan nezamjenljivi profil vjere: vjera kao proces kretanja na put usprkos svemu: usprkos pridržajima, usprkos svom 6

Isto, 53.

škripanju zubima, usprkos svakoj tjeskobi.«6 Abrahamovo povjerenje u Boga gotovo da se poistovjećuje sa sintagmom »biti na putu«, jer Abraham dobiva zadatak da iz poznatoga krene u nepoznato, za razliku od grčkoga junaka Odiseja, koji kreće na put iz poznatoga – iz vlastite kuće i obitelji i teži se vratiti u poznato – u vlastitu kuću i obitelj. Za razliku od njega, Bog izabire Abrahama za nešto novo, neviđeno, neizvjesno, obećavajuće. Evo poznatoga teksta o Abrahamu i njegovu pozivu s početka ciklusa pripovijesti o njemu, koji upravo govori o Božjem pozivu Abrahamu da napusti svoju zemlju, svoju širu obitelj, svoj zavičaj i da se zaputi u nepoznato. »Jahve reče Abramu: ›Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.‹« (Post 12, 1–3)

članci

Rembrandt, Abraham i tri anđela

Božji poziv Abrahamu, vidljivo je iz navedenoga teksta, obilježen je prvotno zahtjevom Abrahamu za »izlaskom« iz svoje zemlje, iz svoga zavičaja i iz svoje šire obitelji te za pokretom u zemlju obećanja. Tek nakon toga slijedi blagoslov koji se konkretizira u brojnom potomstvu. Na kraju je dano Božje obećanje da će Abraham postati univerzalnim blagoslovom za sve narode.7 Sve tri činjenice – izlazak, hod prema zemlji obećanja i blagoslov – međusobno su povezane i slijede jedna iz druge. Oslanjanje na Božju riječ znači pokret čak i u nepoznato i neizvjesno, što je ostavljeno u vidokrugu Božjega obećanja zemlje. Tek nakon toga dolazi plodnost, kao posljedica Božjega blagoslova. Tekst i te kako podsjeća na Post 1, 28: »I blagoslovi ih Bog i reče im: ›Plodite se, i mno-

žite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!‹« S jedne strane važno je Božje obećanje Abrahamu, s druge nije ništa manje važno Abrahamovo pouzdanje u dano Božje obećanje, što ga u konačnici čini povijesnim nositeljem velikoga obećanja za budućnost.8 Uz navedeni tekst treba također čitati i Post 21, 1–20, gdje se govori o Božjem iznenadnom posjetu Abrahamu i Sari i obećanju da će unatoč starosti dobiti sina. Tim taj tekst na dijalektički način prikazuje Boga u njegovu dijalektičkom djelovanju, s gotovo paradoksalnim posljedicama: za plodnost više nije preprjeka starost, a neplodnost Božjom intervencijom može postati plodnošću. Drugim riječima: Bogu ništa nije ne-

Claus WESTERMANN, Genesis, 184. Taj autor ukazuje da obećanje dano Abrahamu ne znače i obećanje spasenja nego obećanje blagoslova. »Obećanje dano Abrahamu koje u proširujućim krugovima u sebi seže do ›obitelji kruga zemaljskoga‹ nije obećanje spasenja nego obećanje blagoslova.«

Usp. Anto POPOVIĆ, hr'AT – Torah Pentateuh – Petoknjižje. Uvod u knjige Petoknjižja i u pitanja nastanka Pentateuha, 80: »Poziv upućen Abrahamu sadrži obećanje zemlje, brojno potomstvo, Božju nazočnost i blagoslov za druge narode (Post 12,1–3). Na taj način Božja obećanja ponovno daju čovjeku ono što je izgubio svojim grešnim ponašanjem, o čemu govore poglavlja prapovijesti (Post 3–11).«

članci moguće, jer on to uvijek iznova svojim djelima pokazuje. Božji posjet rađa smijeh na licu Abrahama i Sare i rađa budućnost ne samo za ovu obitelj nego i znatno šire kao blagoslov za sve čovječanstvo. Iz toga čina se nedvojbeno razaznaje da Bogu nije ništa nemoguće, ili još jače izraženo: Bogu i nemoguće može postati mogućim, ma što god čovjek mislio o tom Božjem pothvatu.

Vjera nije miran posjed. Ona je neprestano u rastu, razvijanju, dozrijevanju, i to kroz razne kušnje, koje su često neshvatljive, bolne, dramatske i potresaju cijelo naše biće, ruše sve naše planove, svaki ljudski oslon, sve stavljaju na kocku. Kad se ima pred očima obećanje i blagoslov koji Bog daje Abrahamu, onda biva razumljivo da se Izrael uvijek iznova, čak i u kriznim vremenima, rado sjećao tog Božjega djela te je svoju egzistenciju shvaćao kao perspektivu iz Božjega milosrđa, a ne iz vlastite pravednosti ili vlastitoga zalaganja. Abrahamovi i Sarini potomci postat će zacijelo na temelju Božjeg obećanja veoma brojni. Sjećanje na Božje obećanje bilo je aktualno i ohrabrujuće u teškim i tragičnim vremenima kroz koja se stoljećima provlačila egzistencija Izraela. Obećanje je uvijek iznova doživljavalo u novim vremenima i na nove načine svoju aktualizaciju, budući da Izrael nije nipošto želio ni mogao zaboraviti tu za njega veoma važnu priču. Uz dano obećanje Abrahamu i Sari, Bog postaje također suradnik saveza (Post 15, 17 s.), u kojemu Abrahamu i njegovu potomstvu obećaje zemlju. Savez na koji se odnosi tekst (Post 15,17 s) ne znači ravnopravno partnerstvo Boga i Abrahama, nego je utemeljeno na Božjem samoobvezivanju, kojim Bog sam sebe obvezuje na suradnju iz vlastite slobode i milosrđa, ne uvjetujući svoje suradništvo čovjekovim djelima. Bog sam, neuvjetovan bilo čime, daje Abrahamu obećanje koje će trajati pokoljenjima. S druge strane takav Božji stav traži po sebi

uzajamno povjerenje. Abraham je primjer vjere koja u sebi sadrži Božje povjerenje u čovjeka, a s druge strane uključuje i čovjekovo povjerenje u Boga. Abraham to zorno pokazuje, jer na Božju riječ raskida sve svoje prirodne i krvne veze te kreće u »pustolovinu vjere«, u nepoznato (usp. Post 20, 13). Ali Abrahamova vjera dobija svoju dubinu tek u pripovijesti o Abrahomovu žrtvovanju Izaka (Post 22). Kao i u ulomku o izlasku iz svoga zavičaja i u tekstu Post 22 Abraham mora na Božju riječ ustati i krenuti na još teži put koji Bog stavlja pred njega: da Bogu prinese ono najdragocjenije i najdraže što ima – svoga sina jedinca. Bez obzira kako u pojedinostima mogli tumačiti ovu pripovijest, ona, ipak, govori o tomu da

članci Biblijska vjera se temelji ponajprije na potpunom pouzdanju u Boga, čije su mogućnosti s obzirom na čovjeka i njegov svijet doista neiscrpne. U tom smislu vjera praktično dokida granice pojavnoga svijeta i primiče nas jednom posve drugomu i drukčijemu svijetu, u kojem vladaju druge zakonitosti – svijetu Božje vladavine. potpuno posjedovati Boga.«9 Zaključno se može reći da se iz događaja s Abrahamom iščitava važna spoznaja da je vjera oslanjanje na Boga s jedne strane i hod u budućnost prema njegovim obećanjima, koja tu budućnost otvaraju, s druge.

Rembrandt, Abrahamova žrtva

vjera ima i svoju nutarnju dimenziju, prema kojoj čovjek mora izići i iz sama sebe i stati pred Boga u potpunom predanju i povjerenju te da Bog nije nipošto Satan, koji traži krv najdražih, nego Bog milosrđa i solidarnosti, ljudski Bog, koji ni u kojem slučaju ne traži ono što se je kod okolnih naroda prinosilo idolima. U tom smislu C. Tomić zalazeći ispod površine vanjskih Abrahamovih djela, čita i odatle iznosi na vidjelo bitna obilježja vjere. On piše: »Vjera nije miran posjed. Ona je neprestano u rastu, razvijanju, dozrijevanju, i to kroz razne kušnje, koje su često neshvatljive, bolne, dramatske i potresaju cijelim našim bićem, ruše sve naše planove, svaki ljudski oslon, sve stavljaju na kocku. Za Abrahama je Božji poziv, kome se predaje u vjeri i nadi, bila teška kušnja, kušnja rastanka. Sve mora ostaviti, da bi u vjeri mogao

9 10

Abraham – prauzor vjere u Poslanici Hebrejima Prema Poslanici Hebrejima Bog je doista moćan ne samo u vođenju povijesti i pojedinoga ljudskoga života, nego je on osobito moćan jer može i od mrtvih uskrisiti. U tomu dolazi do izražaja i najveća vjera, ali i najveća kušnja u koju je nekoć bio stavljen Abraham – može li Abraham prihvatiti Božju riječ kojoj protuslovi nova Božja riječ: »U toj paradoksalnosti Božjega obećanja i Božjega zahtjeva stoji Abraham u kušnji vjere. Zahvaljujući vjeri kao nadi protiv svake nade Abraham ponovno zadobiva obećanje ostvareno u sinu kao predslici eshatološkoga uskrišenja. Ukoliko je njegova vjera toliko čvrsta da je nosi uvjerenje da Bog može čak i mrtve uskrisiti, onda se takva vjera doista može promatrati kao ›uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo‹. Samo se u tom smislu može govoriti o vjeri kao o ›nekom imanju onoga čemu se nadamo‹.«10 Tako naime Poslanica Hebrejima (11, 1) definira vjeru: »A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbilj-

Celestin TOMIĆ, Praoci Izraela, Zagreb, 1988., 98. Božo LUJIĆ, »Abraham unutar ›oblaka svjedoka‹ vjere (Heb 11,8–19)«, u: Bogoslovska smotra, 76 (2006.) 3, 733 – 754, ovdje 749.

članci

nosti kojih ne vidimo.« Vjera koja je ovdje prikazana predstavlja temelj egzistencije iz onoga što je obećano, ali i uvjerenje u onoga tko je obećanja dao, a to je sam Bog. »Zbiljnosti« predstavljaju »nevidljivi sadržaj Božjega obećanja u vremensko-povijesnoj egzistenciji«.11 U kontekstu navedene definicije vjere Poslanica Hebrejima (11, 8) navodi upravo Abrahama kao prauzor istinske vjere. I ta poslanica ističe Abrahamovu spremnost na put u nepoznato i neizvjesno, koje samo utoliko postaje izvjesno ukoliko se Abraham oslanja na riječ obećanja. Vjeru koju Abraham prakticira, poslanica eshatologizira, jer proteže Božje obećanje na Abrahamov put u »nebeski Grad«. Završetak tog puta je u budućnosti. Opis Abrahamove vjere u Heb 11, 8–19 daje do znanja da je Abraham unutar »oblaka svjedoka« vjere upravo zato jer je prihvatio vjeru kako ju je na određeni način definirao pisac Poslanice Hebrejima, ističući da je »vjera već neko imanje onoga čemu se nadamo« te istodobno »uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo«. A sve to autor Posla-

nice Hebrejima iščitava iz Abrahamova života i djela. A one su dvije važne sastavnice u definiciji vjere: vjera predstavlja utjelovljenje nade u ono buduće Božje djelovanje te istodobno uvjerenost u stvarnost koju sada ne vidimo. U tom okviru shvaćanja vjere možemo razumjeti i obilježja Abrahamove vjere, koja su opisno prisutna u biblijskim tekstovima. Na osnovi te vjere Abraham je pozvan napustiti svoj kraj, svoj dom i krenuti u nepoznato. Na osnovi te vjere Abraham je živio u obećanoj zemlji kao stranac; na osnovi te vjere Abraham je povjerovao u ono nemoguće i nevjerojatno – protiv svake nade. Konačno, na osnovi te vjere, Abraham je stavljen na najveću kušnju da žrtvuje sina ,u kojemu mu je dana budućnost, ali isto tako i da vjeruje u Boga, koji može uskrisiti mrtve, zapravo, da vjeruje u Boga života. Abrahamova je vjera bila vjera kao već neko imanje onoga čemu se nadamo te istodobno čvrsta uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog svega toga Abraham je uzor istinske vjere.

Gerd SCHUNACK, Exegetische Beobachtungen zum Verständnis des Glaubens im Hebräerbrief. Eine kritische Anfrage, u: S Maser / E. Schlarb (ur.), Text und Geschichte. Facetten theologischen Arbeitens aus dem Freundes- und Schülerkreis. Dieter Lührmann zum 60. Geburtstag. Marburg, 1999., 208 – 232.

članci No ne bi se s druge strane smjelo zaboraviti i samoga Boga, koji u Heb 11, 8–19 ulazi u odnose s Abrahamom i sa svoje strane omogućava da Abraham postane ocem mnogih pokoljenja. Ostajući na tragu tih spoznaja, T. Söding, poznati njemački bibličar, opisuje Abrahamovu vjeru: »Tu vjeru, koja se stavlja pod ono očekivano, a koje će Bog dokazati eshatološkom stvarnosti, živi

Vjerovati i prihvaćati da je pobjeda na kraju, ipak, na strani pravde, a ne nepravde, da će u konačnici biti jače dobro od zla i da će na kraju svih krajeva pobijediti ljubav, a ne mržnja, te da će zadnju riječ imati život, a ne smrt – sve to nije nimalo lako, ali je uistinu blagoslov za onoga tko se odluči ići tim putem života. Abraham na uzorit način: njegov izlazak iz Ura kaldejskoga, kao i njegov nomadski život u Kanaanu postaju izrazom vjere koja zna da sve što postoji samo u Bogu postoji i da stoga ništa na zemlji ne može biti zadnja domovina niti najdublji razlog i najviša vrijednost; njegovo rađanje Izaka pokazuje njegovo duboko povjerenje da protiv svake očevidnosti vjeruje u Boga budućnosti, njegovo žrtvovanje Izaka svjedoči njegovu paradoksalnu sigurnost da će Bog po smrti stvoriti život. U toj vjeri Abraham ne postaje svjestan samo svoje životne stvarnosti: vlastitoga poziva na zajedništvo s Bogom, svoga života kao stranca na zemlji, vlastite smrtnosti i vlastite upućenosti na svoga sina Izaka. On također participira u Božjoj snazi: vjera je ono što mu daje ići onim putem koji mu je Bog pokazao; vjera daje Abrahamu da usmjeri svoje očekivanje života prema vječnome gradu; vjera mu omogućava da dobije snagu da rodi Izaka, vjera mu omogućava da ga ponovno primi iz njegove ruke kao svoje dijete.«12 Prema tom autoru 12

Abrahamova vjera nosi u sebi snagu života koji pobjeđuje i samu smrt, jer obećanje dano njemu prelazi granice smrti. Isus – vjera da je moguće i ono nemoguće Postoji dosta tekstova u evanđeljima koji govore o vjeri kao životnoj snazi što podiže i nosi život. Prigodom ozdravljenja bolesnih Isus svoje djelo popraćuje riječima: »Idi, tvoja te je vjera spasila!« Time izriče da je vjera kao pouzdanje u Boga bila pretpostavka izlječenja bolesnih ljudi (Lk 7, 50; 8, 48). Na drugim mjestima Isus upozorava svoje učenike da bez vjere ne mogu učiniti ništa, a da bi s vjerom mogli i brda premještati: »Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: ›Premjesti se odavde onamo!‹, premjestit će se i ništa vam ne će biti nemoguće.« (Mt 17, 20) Luka tu istu misao formulira malo drukčije: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ›Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!‹ I on bi vas poslušao.« (Lk 17, 6) Obje izreke ukazuju da Isus pridaje vjeri moć koja čini mogućim i ostvaruje i ono što inače izgleda posve nemogućim. Vjera dakle prekoračuje postavljene granice i vuče naprijed. Možda je najznačajnija izjava o svemoći vjere na razini načelnosti koju Isus daje prigodom izlječenja padavičara izjavom: »Sve je moguće onomu koji vjeruje!« (Mk 9, 23) U tom kontekstu vjera je povezana u sintagmu s grčkim glagolom du,namai, što znači moći. Iz toga bi se smijelo zaključiti kako je vjera također i moć koja i ono što je, zapravo, na prvi pogled nemoguće čini mogućim i ostvarivim. U Mk 9, 14–29 donesen je opis izlječenja padavičara, kojega Isusovi učenici nisu mogli ozdraviti. Taj događaj izvješće evanđelja značajno dramatizira. Spram te dječakove bolesti Isusovi učenici su nemoćni i ta se njihova nemoć očituje pred narodom i književnicima. Iz te činjenice proizlazi kako bo-

Thomas SÖDING, Die Antwort des Glaubens. Das Vorbild Abrahams nach Hebr 11, u: IKZ Communio 24 (1995.), 394 – 408, ovdje 403 – 404.

dodatak Ana Hodak – Ana Thea Filipović

Bibliografija teorijski relevantnih katehetskih i religijskopedagoških članaka i priloga u časopisu Lađa (2006. – 2012.) Panorama znanstvenih i stručnih radova iz područja religijske pedagogije i katehetike koji se objavljuju na hrvatskom jeziku u posljednjih je dvadesetak godina znatno obogaćena. Kako bi se dostojno vrjednovalo sve ono što je već napisano, potrebno je stvoriti instrumentarije lakšeg snalaženja u mnoštvu publikacija i njihovih tema. Jedan od njih su svakako bibliografije. Ovdje donosimo popis svih teorijski značajnijih radova i priloga iz područja religijske pedagogije i katehetike (često s transdisciplinarnim pogledima), koji su objavljeni u časopisu Lađa u nekoliko proteklih godina od početka njegova izlaženja, a u dvadeset i pet dosada objavljenih brojeva. Struktura bibliografije je sljedeća: – na početku se nalazi popis objavljenih autorskih članaka, koji se navode kronološkim redom i u obliku potpunih bibliografskih jedinica; – početak svakoga novog broja časopisa označen je podebljanim slovima; – autorsko i predmetno kazalo donose odgovarajuće brojeve pod kojima su navedeni članci u prethodnom popisu; – u predmetnom kazalu neki pojmovi grupirani su tako da se u uvučenom retku nalaze potpojmovi koji se odnose na specifične aspekte glavnog pojma.

I. Popis članaka po brojevima i godištima 1. R. RAZUM, HNOS i vjeronauk, 1 (2006.), 1, 6 – 13. 2. J. GARMAZ, Metode i oblici rada u vjeronauku prema HNOS-u, 1 (2006.), 1, 14 – 23. 3. V. MANDARIĆ, Vrjednovanje je više od ocjenjivanja, 1 (2006.), 1, 24 – 37. 4. D. TOKIĆ, Božićni izvještaji prema Matejevu evanđelju, 1 (2006.), 2, 2 – 11. 5. I. ŠAŠKO, Božić u jaslicama i pokraj njih, 1 (2006.), 2, 12 – 21. 6. V. SITARIĆ, Božić u riječi i pjesmi, 1 (2006.), 2, 22 – 27. 7. N. GAŠPAR, Vazmeno otajstvo, 2 (2007.), 1, 2 – 13. 8. J. ŠEGO, Problematika trpljenja i patnje u filozofiji, religiji i umjetnosti riječi, 2 (2007.), 1, 14 – 25. 9. M. SVIRAC, Običaji: od Cvjetnice do Uskrsa, 2 (2007.), 1, 26 – 33. 10. M. MARTINJAK, Otajstvo Uskrsa opjevano u uskrsnim pjesmama, 2 (2007.), 1, 34 – 37. 11. J. NESTIĆ, Vazmeno otajstvo u likovnoj umjetnosti, 2 (2007.), 1, 38 – 45. 12. Ž. TANJIĆ, Uskrsnuće ili reinkarnacija, 2 (2007.), 1, 46 – 49. 13. M. STEINER, Uskrsni simboli, 2 (2007.), 1, 50 – 53. 14. I. ŠARČEVIĆ, Religija, kultura, dijalog, 2 (2007.), 2, 2 – 9. 15. F. PAJER, Religije i odgoj za dijalog i za mir, 2 (2007.), 2, 10 – 25. 16. S. SLIŠKOVIĆ, Povijest kao učiteljica života, 2 (2007.), 2, 26 – 33. 17. I. ŠTENGL, Različitost: bogatstvo i opterećenje, 2 (2007.), 2, 34 – 41. 18. C. BISSOLI, Biblija u školi, 2 (2007.), 3, 2 – 15.

117

118

dodatak 19. M. CIFRAK, Biblija i povijest njenih učinaka, 2 (2007.), 3, 16 – 29. 20. D. ŠIMUNDŽA, Biblija u hrvatskoj književnosti, 2 (2007.), 3, 30 – 39. 21. D. LABAŠ, Film kao katehetsko sredstvo, 2 (2007.), 3, 40 – 43. 22. M. VIDOVIĆ, Razvoj je novo ime za mir, 2 (2007.), 4, 2 – 13. 23. M. ZOVKIĆ, Odgoj za mir u monoteističkim religijama, 2 (2007.), 4, 14 – 27. 24. G. ČRPIĆ – D. MRAVUNAC, Rat i mir u perspektivi socijalnog nauka Crkve, 2 (2007.), 4, 28 – 34. 25. V. BILIĆ, Odgoj za mir, 2 (2007.), 4, 35 – 48. 26. V. RAKIĆ, Kako do mira, 2 (2007.), 4, 49 – 53. 27. M. ŠPEHAR, Kršćanski odnos prema osobama koje pate, 3 (2008.), 1, 2 – 13. 28. V. MANDARIĆ, Mandat ljubavi za rad s osobama s teškoćama u razvoju, 3 (2008.), 1, 14 – 25. 29. V. RAKIĆ, Odgoj i obrazovanje učenika s posebnim obrazovnim potrebama, 3 (2008.), 1, 26 – 35. 30. I. ZLODI, Vjera u životu osoba s invaliditetom, 3 (2008.), 1, 36 – 43. 31. J. BALOBAN, Vjeroučitelj – promicatelj duhovne odgojno-obrazovne sastavnice, 3 (2008.), 2, 2 – 8. 32. N. HRVATIĆ, Pedagoške kompetencije (vjero)učitelja, 3 (2008.), 2, 9 – 17. 33. R. RAZUM, Obrazovanje učitelja i nastavnika, 3 (2008.), 2, 18 – 33. 34. G. FRIEDRICH, Mjesto vjeroučitelja u suvremenoj školi, 3 (2008.), 2, 34 – 40. 35. I. PETROVIĆ, Otvorenim vratima učionice do kvalitetne nastave, 3 (2008.), 2, 41 – 45. 36. T. MATULIĆ, Izazovi govora o vrijednosti u obrazovno odgojnom sustavu, 3 (2008.), 3, 2 – 17. 37. D. VICAN, Društveno-kulturne i obrazovno-odgojne vrijednosti suvremenog nacionalnog kurikuluma, 3 (2008.), 3, 18 – 27. 38. V. RAKIĆ, Vrijednosti u obrazovanju, 3 (2008.), 3, 28 – 35. 39. S. PLEVKO, Stjecanje socijalnih vještina, 3 (2008.), 3, 36 – 43. 40. D. TEPERT, Pavlov život, 3 (2008.), 4, 2 – 10. 41. I. RAGUŽ, Susret sa sv. Pavlom, 3 (2008.), 4, 11 – 19. 42. I. BODROŽIĆ, S mačem u ruci, 3 (2008.), 4, 20 – 31. 43. V. TROPPER, Apostol Pavao – prijatelj ili neprijatelj žena, 3 (2008.), 4, 32 – 40. 44. S. PLEVKO, Pismo ili SMS, 3 (2008.), 4, 46 – 56. 45. V. JURIĆ, Kurikulum – nacionalni, školski, nastavni, 4 (2009.), 1, 2 – 12. 46. R. RAZUM, Vjeronauk u nacionalnome okvirnom kurikulumu, 4 (2009.), 1, 13 – 26. 47. Z. TRENTI, Pedagogija učenja u hermeneutičkom obzoru, 4 (2009.), 1, 27 – 37. 48. I. LUKENDA, »Ja sam emo!«, 4 (2009.), 1, 42 – 46. 49. Ž. TANJIĆ, Rastopljeni identitet, 4 (2009.), 2, 2 – 8. 50. Z. JELASKA, Nastanak osobnoga jezičnoga identiteta, 4 (2009.), 2, 9 – 20. 51. Z. JELASKA, Društveni jezični identitet kao dio hrvatske kulture, 4 (2009.), 2, 21 – 29. 52. M. SZENTMÁRTONI, Izgradnja identiteta mladih u današnjem društvu, 4 (2009.), 2, 30 – 39. 53. M. JOVANOVIĆ, Važnost obitelji u izgradnji osobnog identiteta, 4 (2009.), 2, 42 – 44. 54. I. HERCEG, Apostolat izleta, 4 (2009.), 2, 48 – 53. 55. T. IVANČIĆ, Mudrost – temelj odgoja i obrazovanja, 4 (2009.), 3, 2 – 15. 56. D. VICAN – M. KARAMATIĆ BRČIĆ – D. LUKETIĆ, Znanje – društveno-kulturna vrijednost, 4 (2009.), 3, 16 – 30. 57. B. STANIĆ, Retorika i znanje – na Škarićevu tragu, 4 (2009.), 3, 31 – 45. 58. S. PLEVKO, Vještine učenja, 4 (2009.), 3, 46 – 53. 59. Š. MARASOVIĆ, Solidarnost u kršćanskome socijalnom nauku, 4 (2009.), 4, 2 – 15.

dodatak 60. N. VUKOJA, Elementi duhovne i franjevačke dimenzije solidarnosti, 4 (2009.), 4, 16 – 27. 61. V. RELJAC, Solidarnost sa stigmatiziranima u društvu, 4 (2009.), 4, 28 – 37. 62. N. LONČARIĆ JELAČIĆ, Socijalna solidarnost u odgojno-obrazovnom procesu sukladno NOK-u, 4 (2009.), 4, 38 – 47. 63. S. PLEVKO, Umijeće neverbalne komunikacije. Čitati između redova, 4 (2009.), 4, 50 – 61. 64. B. KRALJEVIĆ MIKULANDRA, Kako pomoći djeci? Duhovnost i glazba, 4 (2009.), 4, 62 – 67. 65. N. MALOVIĆ, Odgovoran odgoj za odgovornost, 5 (2010), 1, 2 – 10. 66. V. GRUDEN, Odgovornost, 5 (2010), 1, 11 – 18. 67. V. MANDARIĆ, (Ne),odgovornost medija u odrastanju djece i mladih, 5 (2010), 1, 19 – 34. 68. B. LUJIĆ, Bog rata ili Bog nenasilja? Biblijski pogled na ne/nasilje, 5 (2010), 2, 2 – 14. 69. G. BULJAN FLANDER, Zašto je ljubav važna? Nasilna ponašanja mladih, 5 (2010), 2, 15 – 30. 70. G. ČRPIĆ, Crtice o nasilju u društvu, 5 (2010), 2, 31 – 47. 71. A. BRAJŠA ŽGANEC, Agresivno ponašanje i nasilje u školi, 5 (2010), 2, 48 – 57. 72. S. PLEVKO, Suživot s drugima. Vještina društvenog opstanka, 5 (2010), 2, 58 – 66. 73. F. PODGORELEC, Dijalog. Potreba, struktura, narav i njegove oznake, 5 (2010), 3, 2 – 13. 74. Z. MILIŠA, Razgovor u obitelji i/ili medijska manipulacija, 5 (2010), 3, 14 – 25. 75. R. RAZUM, Dijalog sa suvremenim čovjekom. Religijskopedagoški i katehetski pogled, 5 (2010), 3, 26 – 40. 76. S. PLEVKO, Pravila razgovora/komunikacije, 5 (2010), 3, 41 – 51. 77. P. SMONTARA, Pedagoška komunikacija, 5 (2010), 3, 53 – 57. 78. D. RUNJE, Neki biblijski primjeri praštanja, 5 (2010), 4, 2 – 7. 79. A. TAMARUT, Bogoliki u praštanju, 5 (2010), 4, 8 – 17. 80. M. NIKIĆ, Psihologija opraštanja, 5 (2010), 4, 18 – 25. 81. S. PLEVKO, Verbalna inteligencija i jezične igre, 5 (2010), 4, 26 – 38. 82. I. ŠTENGL, Kazna i nagrada kao mjere odgoja i socijalizacije, 6 (2011.), 1, 2 – 15. 83. V. RAKIĆ, Odgojne mjere u školi, 6 (2011.), 1, 16 – 27. 84. R. RAZUM, Kriza autoriteta, 6 (2011.), 1, 28 – 37. 85. S. PLEVKO, Radosni budite, 6 (2011.), 1, 38 – 44. 86. J. VALKOVIĆ, Volonterstvo: navještaj nove kulture, 6 (2011.), 2, 2 – 12. 87. V. RELJAC, Volonterstvo: arena uzajamnog altruizma, 6 (2011.), 2, 13 – 21. 88. J. TOMIĆ, Biti volonter na Hrabrom telefonu, 6 (2011.), 2, 22 – 30. 89. V. MANDARIĆ, Vjeronaučna nastava iz organizacijsko-pravne i statističke perspektive, 6 (2011.), 3, 2 – 14. 90. R. RAZUM, Vjeronauk nakon 20 godina: prioriteti i zadatci, 6 (2011.), 3, 15 – 28. 91. N. KUZMIČIĆ, Učinismo što smo bili dužni učiniti, 6 (2011.), 3, 29 – 38. 92. P. BELJAN, Intelektualni razvoj djeteta u srednjem i kasnom djetinjstvu, 6 (2011.), 3, 39 – 47. 93. M. PEHAR, Biti svet kao Bog, 6 (2011.), 4, 2 – 10. 94. P. NOSIĆ, Tradicija slavljenja kulta sv. Lucije u hrvatskom narodu, 6 (2011.), 4, 11 – 18. 95. A. ZARADIJA KIŠ – I. SABOTIČ, Sveti Martin – svetac dijeljenja, 6 (2011.), 4, 19 – 26. 96. I. GAGIĆ KIČINBAČI, O svetosti slikom, 6 (2011.), 4, 27 – 31. 97. A. ĆUBELIĆ, Misterij zla i patnje – prastaro pitanje, 7 (2012), 1, 2 – 12. 98. I. DUGANDŽIĆ, Ljudska patnja u svjetlu vjere, 7 (2012), 1, 13 – 24.

119

120

dodatak 99. N. GAŠPAR, Čovjek koji trpi i homo patiens, 7 (2012), 1, 25 – 35. 100. D. PETROVIĆ ŠTEFANEC – J. ŠTEFANEC, Šport – »odgajatelj« mladih u Crkvi, 7 (2012), 2, 2 – 14 101. P. SMONTARA, Adolescencija: izazovi i zapreke iz perspektive socijalnog razvoja, 7 (2012.), 2, 15 – 22 102. R. LIBRIĆ, Mladi – izazov Crkvi i društvu, 7 (2012.), 2, 23 – 35. 103. I. RAGUŽ, O kontemplativnoj dokolici, 7 (2012.), 3, 2 – 12. 104. D. TOLVAJČIĆ, Dokolica kao povlašteno vrijeme bivanja čovjekom. Kratki pogled u Aristotelovu, Augustinovu i Tominu misao o dokolici, 7 (2012.), 3, 13 – 23.

II. Autorsko kazalo BALOBAN, Josip: 31 BELJAN, Petra: 92 BILIĆ, Vesna: 25 BISSOLI, Cesare: 18 BODROŽIĆ, Ivan: 42 BRAJŠA ŽGANEC, Andreja: 71 BULJAN FLANDER, Gordana: 69 CIFRAK, Mario: 19 ČRPIĆ, Gordan: 24, 70 ĆUBELIĆ, Alojz: 97 DUGANDŽIĆ, Ivan: 98 FRIEDRICH, Goran: 34 GAGIĆ KIČINBAČI, Ivana: 96 GARMAZ, Jadranka: 2 GAŠPAR, Nela: 7, 99 GRUDEN, Vladimir: 66 HERCEG, Igor: 54 HRVATIĆ, Neven: 32 IVANČIĆ, Tomislav: 55 JELASKA, Zrinka: 50, 51 JOVANOVIĆ, Martina: 53 JURIĆ, Vladimir: 45 KARAMATIĆ BRČIĆ, Matilda: 56 KRALJEVIĆ MIKULANDRA, Bernardica: 64 KUZMIČIĆ, Nikola: 91 LABAŠ, Danijel: 21 LIBRIĆ, Radovan: 102 LONČARIĆ JELAČIĆ, Nevenka: 62 LUJIĆ, Božo: 68 LUKENDA, Iva: 48 LUKETIĆ, Daliborka: 56 MALOVIĆ, Nenad: 65 MANDARIĆ, Valentina: 3, 28, 67, 89 MARASOVIĆ, Špiro: 59

MARTINJAK, Miroslav: 10 MATULIĆ, Tonči: 36 MILIŠA, Zlatko: 74 MRAVUNAC, Damir: 24 NESTIĆ, Jasmina: 11 NIKIĆ, Mijo: 80 NOSIĆ, Plamenko: 94 PAJER, Flavio: 15 PEHAR, Marija: 93 PETROVIĆ, Ivanka: 35 PETROVIĆ ŠTEFANEC, Dubravka: 100 PLEVKO, Sanja: 39, 44, 58, 63, 72,76, 81, 85 PODGORELEC, Franjo: 73 RAGUŽ, Ivica: 41, 103 RAKIĆ, Vini: 26, 29, 38, 83 RAZUM, Ružica: 1, 33, 46, 75, 84, 90 RELJAC, Veronika: 61, 87 RUNJE, Domagoj: 78 SABOTIČ, Ines: 95 SITARIĆ, Vinko: 6 SLIŠKOVIĆ, Slavko: 16 SMONTARA, Petar: 77, 101 STANIĆ, Branimir: 57 STEINER, Marijan: 13 SVIRAC, Manda: 9 SZENTMÁRTONI, Mihály: 52 ŠARČEVIĆ, Ivan: 14 ŠAŠKO, Ivan: 5 ŠEGO, Jasna: 8 ŠIMUNDŽA, Drago: 20 ŠPEHAR, Milan: 27 ŠTEFANEC, Josip: 100 ŠTENGL, Ivan: 17, 82 TAMARUT, Anton: 79

dodatak TANJIĆ, Željko: 12, 49 TEPERT, Darko: 40 TOKIĆ, Dario: 4 TOLVAJČIĆ, Danijel: 104 TOMIĆ, Jelena: 88 TRENTI, Zelindo: 47 TROPPER, Veronika: 43

VALKOVIĆ, Jerko: 86 VICAN, Dijana: 37, 56 VIDOVIĆ, Marinko: 22 VUKOJA, Nikola: 60 ZARADIJA KIŠ, Antonija: 95 ZLODI, Ivica: 30 ZOVKIĆ, Mato: 23

III. Predmetno kazalo adolescencija, adolescenti: 69, 101 argumentiranje: 76 Aristotel: 104 atribut: 96 autokritika: 75 autoritet, autoritarnost: 82, 84 beskućnici: 61 beznađe: 97 Biblija, Sveto pismo: 1 4, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 68, 98 Biblija siromašnih: 19 Biblija u nastavi: 18 biblijska didaktika: 18 biblijski motivi: 20 Bog: 60, 97, 98, 99 bogolikost: 79 Božja ljubav: 60 Božja riječ: 42 Božja svetost: 93 Božje praštanje: 79 bolesni: 27, 61 Božić: 4, 6, 22 božićne pjesme: 6 jaslice: 5 Mudraci: 4 okićeni bor: 5 vol i magarac: 5 briga za druge: 87 Crkva: 16, 30, 86, 87, 90, 100 Crkva i rat: 24 crkvene strukture: 91 Cvjetna nedjelja: 9 grančica: 9 voda: 9 čovjek, ljudska osoba, osoba: 3 6, 47, 93, 99 debata, diskusija: 76

dijalog: 15, 46, 73, 75, 76 antinomijska struktura dijaloga: 73 dijalog Crkve i kulture: 75 dijalog kulture i religije: 14 dijalog u Crkvi: 75 disciplina: 84 djeca, djetinjstvo: 71, 83, 88, 92 zaštita prava djece i mladih: 83 Djela apostolska: 40 dobro: 97 dokolica: 103, 104 došašće: 6 društvo: 34, 53, 100 društvene promjene: 37, 52 društvene vrijednosti: 62 društveno samoodržanje: 72 državne ustanove: 89 duhovnost, religiozno iskustvo: 30, 64 dužnosti: 36, 52 emo: 48 emocije: 48 empatija: 63 etička načela: 52 evanđelje: 5 evangelizacija: 73 film: 21 filozofija: 8 glazba: 64 aleluja: 10 exsultet: 10 melodija: 10 pjesme: 10 Psalmi: 10 pučke popijevke: 6 govor: 81 grijeh: 27, 78, 98

121

122

dodatak grupa: 17 hermeneutika: 47 hermeneutička pedagogija: 47 HNOS (Hrvatski nacionalni obrazovni standard): 1, 2, 3 »Hrabri telefon«: 88 hrana: 9 identitet: 49, 52, 53, 101 identitet kršćanskog volontera: 87 identitet vjeroučitelja: 91 kriza identiteta: 49, 52, 53 virtualni identitet: 67 igra: 58 indukcija: 47 intelektualni razvoj: 44, 92 inteligencija: 81 interdisciplinarnost: 46 iskustvo: 47 Isus, Sin Božji: 4, 7, 21, 41, 60, 68, 93, 98 Isusova smrt: 7 Isusovo rodoslovlje: 4 izviđačka metoda, izviđački pokret: 54 jezik: 14, 44, 50, 51, 76 jezične igre: 81 jezični identitet: 50, 51 jezično iskustvo: 50 Josip (sveti),: 4 kateheta, vjeroučitelj: 30, 31, 32, 33, 34, 89, 90, 91 katehetski biskupijski uredi: 89 kateheza: 75 župna kateheza: 90 katolički društveni nauk: 59 kazna: 78, 82, 83, 85 KMNL ( Katolička malonogometna liga),: 100 Knjiga Postanka: 78 književnost (hrvatska),: 20 kompetencija: 32, 33, 45, 56, kompleksnost: 16 komunikacija: 44, 74, 76, 77 komunikacija u razredu: 77 neverbalna komunikacija, neverbalne poruke: 63 prvi dojam: 63 konfliktnost: 17 konfrontiranje: 17 kontemplacija: 103, 104

kontrola: 82 kooperacija: 17 korisnost: 16, 27 kritičnost: 58 kršćani, kršćanstvo: 12, 31 kršćanska zajednica: 28, 86 kultura: 14, 46 kultura solidarnosti: 60 poganska kultura: 5 supkulture: 48 zapadna kultura: 12 kurikulum (nacionalni, nastavni): 37, 45 laganje: 63 lik: 96 ljubav: 59, 66, 79, 99 mač riječi: 42 mandat: 89 manipulacija: 74 Matejevo evanđelje: 4 Marija: 93 mediji: 48, 51, 57, 67, 74 mentalna retardacija: 29 metode i oblici rada: 2 milosrđe: 79 milosrdni Samarijanac: 27 mir: 22, 23, 24, 25, 26 Kuran o miru: 23 Sveto pismo o miru: 22, 23 učiteljstvo o miru: 22 unutarnji mir: 26 mladi: 34, 83, 100, 102 pastoral mladih: 102 nacionalni susreti mladih: 102 Povjerenstvo za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije: 102 Ured HBK-a za mlade: 102 moral, moralnost: 52, 56 moralna ambivalentnost: 59 moralne vrijednosti: 36 motivacija: 58, 85 mržnja: 80 mudrost: 55 Nacionalni katehetski ured HBK-a: 89 nadmoć: 63 nagrada: 82, 85 nasilje, buling: 26, 67, 68, 69, 70, 71, 72 uzroci nasilničkog ponašanja: 69, 70 nastava: 1, 18

dodatak nastavnik, učitelj: 1, 32, 33, 35 nastup: 76 nenasilje: 68, 82 nesigurnost: 63 NOK (Nacionalni okvirni kurikulum): 46, 62 Novi zavjet: 68, 78, 98 običaji: 9, 94 obitelj: 53 obrazovanje: 33, 38, 83, 84 obrazovanje vjeroučitelja: 33, 90 programi obrazovanja: 29 ocjenjivanje, vrjednovanje: 3 odgoj, odgajatelj: 47, 74, 75, 82, 83, 84, 100 odgoj i obrazovanje: 25, 46, 55, 56, 65 odgoj za medije: 67 odgoj za mir: 23, 25, 26 odgojni permisivizam: 84 odgojno-obrazovna ustanova: 31 odgojno-obrazovni sustav: 1, 31, 34, 36 stilovi odgoja: 74, 101 odgovornost: 36, 65, 66 neodgovornost: 66 odgovornost odraslih: 84 on-line ovisnost: 80 opraštanje, praštanje: 78, 79, 80 novi početak: 78 organizacija vremena: 58 osobe s invaliditetom: 30 osobe s teškoćama u razvoju, djeca s teškoćama u razvoju: 28, 30 pastoral osoba s teškoćama u razvoju: 28 osveta: 78, 80 otvorena vrata učionice: 35 patnja, trpljenje: 8, 27, 97, 98, 99 patnja pravednika: 98 supatnja: 27 pedagoške mjere: 83 pismo: 44 plan i program: 1 planinarski križni put: 102 početci hrvatske pismenosti: 20 pomaganje: 27 javna pomoć: 62

ponašanje: 83, 85 agresivno ponašanje: 71 poremećaj u ponašanju: 64 Posljednja večera: 7 pranje nogu: 7 povijest: 16 pozornost: 63 pravednost: 59 pravila: 82 prikaz: 96 privrženost: 69 projekt »Promeco«: 101 promatrač: 72 radost: 85 razgovor: 76 različitost: 17 razred: 63, 77 reinkarnacija: 12 religija, religije: 8, 14, 15, 46, 98 retorika: 57, 76, 81 roditelji: 69, 71 sakramenti: 90 samoća: 44 samokontrola: 82 samoodgovornost: 66 samoodređenje: 52 samopoimanje: 85 samopoštovanje: 72, 84 samopouzdanje: 58, 72 samovrednovanje: 3, 35 savjest: 82 simbol: 11, 13, 42 siromasi: 27, 95 sloboda: 65 slobodni rad: 2 slušanje: 50, 76, 77 SMS: 44 socijalizacija: 67, 83 socijalnost: 44 socijalne vještine: 39 socijalne vrijednosti: 38 socijalni razvoj: 101 socioemocionalni razvoj: 101 solidarnost: 59, 60, 61, 62, 86 spasenje: 7 sporazumijevanje: 50 spoznaja: 55 srdžba: 80 Stari zavjet: 98

123

124

dodatak stereotipi: 63 stigmatizacija: 61 stres: 85 stručni ispit: 89 subjektivnost: 36 svetac, sveci, svetost: 93, 96 sveti Augustin: 104 sveta Lucija, kult sv. Lucije: 94 sveti Franjo: 5, 19, 60 sveti Martin: 95 sveti Pavao: 19, 40, 41, 42, 43, 44 Pavlov nauk: 41 Pavlova misijska putovanja: 40, 41 Pavlove poslanice: 44 sveti Toma Akvinski: 103, 104 škola, suvremena škola: 15, 26, 32, 34, 36, 45, 52, 91 katolička škola: 52 školski kurikulum: 45 školsko okruženje: 71 školsko ozračje: 83 šport: 100 teolozi laici: 91 tolerantnost, tolerancija: 25, 72 tradicija: 47 učenici: 3, 46 učenici s posebnim (obrazovnim) potrebama: 26, 29 vjeroučenici: 89, 91 učenje: 2, 56, 58 učenje socijalnih vještina: 39 Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske: 89

Ulične svjetiljke: 61 umjetnost: 8, 11 Uskrs: 10 blagoslov jela: 13 oganj, vatra: 9, 13 svijeća, svjetlo: 13 uskrsni simboli: 13 uskrsno jaje: 9, 13 uskrsnuće: 7 vazmeno otajstvo: 7, 11 uzor, uzori: 26, 34 Vijeće HBK-a za katehizaciju: 89 vjera: 14, 86, 93, 99 vjeronauk (konfesionalni), vjeronaučna nastava: 1, 3, 15, 28, 46, 54, 64, 89, 90, 91 vođa: 17 volonter, volonterstvo: 59, 86, 87, 88 edukacija volontera: 87 vrijednosti: 34, 36, 37, 38, 57, 65 kriza vrijednosti: 36 zemlja: 9 zlo: 97 znanje, znanost: 34, 56, 57 žena, žene: 19, 43, 49 život: 12 žrtva: 72 župa: 91