LAĐA br. 27. by Glas Koncila

Lađa

radni listovi

Časopis za promicanje religioznog odgoja

„... toplo preporučam časopis Lađa svima onima kojima je namijenjen: vjeroučiteljima u školi, katehetama u župnim zajednicama, odgojiteljima u predškolskim ustanovama, studentima naših teoloških i katehetskih visokih učilišta, te i drugim prosvjetnim djelatnicima.”

i vrjednota kršćanske kulture

• sadržajno je raznovrstan • donosi stručne tekstove, metodičke upute/prijedloge za vjeronaučni rad, dobre primjere iz prakse, radne listove s mnoštvom konkretnih ideja • tematski je usmjeren na važne i aktualne teme • pridonosi kvalitetnijemu religijsko-pedagoško-katehetskom promišljanju i djelovanju, osobito vjeroučitelja u osnovnim i srednjim školama

Zagrebačka nadbiskupija Nadbiskupski duhovni stol Ured za vjeronauk u školi

Lada_02_korice.indd

CYAN MAGENTA YELLOW BLACK 4

ISSN 1 846 -2 057

•

1/2013

•

časopis Lađa:

•

vjeronauk u školi

2013.

UDK 37.017.93:27-47:27:008

Zagrebačka nadbiskupija Zagrebačka Nadbiskupski nadbiskupija duhovni stol Nadbiskupski Ured za duhovni vjeronauk stol Ured zau školi

G odina 8, br.1(27), ožujak 2013.

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

Odgoj i obrazovanje 29.5.2007 14:14:08

Sadržaj Vjeronauk na daskama

uredništvo

79 Joža Prudeus Pučko skazanje o svetom Dizmi, razbojniku, pokajniku, i u grijehu ustrajalom Gesti

Lađa Časopis za promicanje religioznog odgoja i vrjednota kršćanske kulture

Ja ovako mislim

Riječ urednice Članci

02 Tonči Matulić Zdravstveni odgoj u ogledalu demokracije 20 Iva Maričić Alternativne škole i suvremeni pastoral: odgoj za slobodu 37 Plamenko Nosić Odgojni sustav sv. Ivana Bosca

Metodičke upute/preporuke 42 Antun Greganić Ribe opet plivaju u jatu

Iz različitih motrišta 46 Iva Noršić Vječne vrijednosti 48 Nikola Kuzmičić Odgoj i obrazovanje 50 Ante Vranković Odgoj za lijepo ponašanje

Čitaonica za velike i male 54 Jasna Šego Veličanstvo prirode u umjetnosti riječi 66 Nada Babić Deklaracija

Izdavač: Nadbiskupski duhovni stol Ured za vjeronauk u školi Kaptol 31, pp 553 10001 Zagreb

100 Sanja Plevko Nadljudski napori (Poništeni vs. izazovni) 106 Ivica Ursić Budite hrabri

Za izdavača: s. Valentina Mandarić

Ususret drugima 109 Kristina Čačić Učenik Rom u Hrvatskoj kroz prizmu vjerskog odgoja

Glavna urednica: Ružica Razum Uredništvo: Jadranka Garmaz, Nikola Kuzmičić, s. Valentina Mandarić, Ružica Razum

Aktualno 114 Petar Smontara Kultura škole

Najave/vijesti Preporučujemo 123 Petar Smontara Nasilje nad djecom i među djecom 125 Petar Smontara Usvoji baku ili djeda 125 Jasna Šego Položaj hrvatskoga jezika - jučer, danas, sutra

nakladnik Nakladnik: Glas Koncila Kaptol 8, pp 216 10001 Zagreb www.glas-koncila.hr/ladja/ ladja@glas-koncila.hr Za nakladnika: Stjepan Pogačić Grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Suradnik u pripremi: Siniša Kolar Fotografije: Fotoarhiv Glasa Koncila Priprava za tisak: Glas Koncila, Zagreb Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Naklada 1500 primjeraka

Lektura: Josip Sinjeri Adresa uredništva: Lađa Ured za vjeronauk u školi Kaptol 31, pp 553, 10 001 Zagreb Telefon: 01/4894 817 e-mail: ladja@zg-nadbiskupija.hr ladja@glas-koncila.hr http://www.glas-koncila.hr/ladja Časopis izlazi četiri puta godišnje. Cijena pojedinačnog broja: 40 kn Cijena godišnje pretplate: 160 kn Inozemstvo: cijena pojedinačnog broja: 10 Eura Inozemstvo: godišnja pretplata: 40 Eura Pretplata se izvršuje kod Nakladnika: Tel.: 01/4874-326, fax: 4874-328 E-mail: pretplata@glas-koncila.hr http://www.glas-koncila.hr Uplate za Hrvatsku: Žiro-račun: 2360000-1101212419 Uplate za inozemstvo: Devizi račun: Zagrebačka banka IBAN HR5123600001101212419 ISSN: 1846-2057 UDK 37.017.93:27-47:27:008

riječ urednice

Riječ urednice

vjedoci su aktualnih problema o kojima se u posljednje vrijeme dosta raspravlja i piše, a odnose se na problematična ponašanja učenika. I na nemogućnost učitelja i nastavnika da uz pomoć postojećih propisanih pedagoških mjera riješe nastale teškoće. Većina problema s kojima se svakodnevno susreću učitelji i nastavnici u svome pedagoškom radu nemaju međutim svoj izvor u školskom okružju, nego nastaju na drugim životnim područjima. Ako dakle škola nije generator tih problema, to onda znači da ona ne može biti jedina odgovorna za takva ponašanja i za pronalaženje rješenja. Licemjerno je na školu prebaciti potpunu odgovornost za problematična ponašanja djece i mladih. I potpuno je neprihvatljivo i nekorektno očekivati da ih škola sama riješi. Istina je da se mnogi nastavnici uistinu trude u svojemu radu odgojno djelovati na djecu i mlade. U tome njihovom nastojanju brojni su čimbenici koji im otežavaju ili ponekad gotovo onemogućuju postizanje pozitivnih rezultata odgojnoga djelovanja. Među te remetilačke čimbenike valja ubrojiti prenatrpane nastavne programe, golem nedostatak jasnoće oko odgojnih ciljeva naše škole, nelojalnu konkurenciju neodgojnih čimbenika, postojanje velike praznine odgojne odlučnosti i djelotvornosti od strane odraslih, nepostojanje sustavne i konstruktivne suradnje s roditeljima, nepostojanje ne deklarativne nego stvarne političke volje da se pronađu rješenja za nastale probleme i mnogi drugi. Pod odgojnim djelovanjem škole ne misli se na eventualne usputne pozitivne učinke obrazovnoga rada nego na osmišljen dio svakodnevnog djelovanja radi socijalizacije, usvajanja pozitivnih stavova, općih moralnih i demokratskih vrijednosti. Mehanizmi prenošenja vrjednota u tradicionalnim odgojnim posredništvima gube svo-

ju rječitost i učinkovitost. Sve veću važnost i utjecaj ima kultura pojedine sredine i sredstva društvene komunikacije. Televizija, novine i internet vrlo učinkovito daju gotove stavove, odluke, vrijednosti, sudove. Sve se više kao ideal nameće idol bezgranične slobode i uživalačkog mentaliteta koji ponajprije traži osjetilni užitak i ostvarivanje sebičnih želja i interesa. Takvi modeli ponašanja, sustavno promicani u javnim medijima, svojom agresivnom nametljivošću čine to da nemoralno postaje sve više »normalno«, a moralno izrazom neprihvatljivoga homofobnog stava. U tom mnoštvu različitih jezika i glasova teško je prepoznati i slijediti one glasove koji nas usmjeravaju na put pravih vrjednota, a bez kojih nema istinskoga života. Mnogi, i ne samo djeca i mladi, nalaze se pred teškom dilemom: koga poslušati? Tko govori istinu? Nijedan pogled na svijet više nije općeprihvaćen; pojedinac je prisiljen birati. A svaki izbor uključuje i odgovornost. Nitko međutim ne može pobjeći od te odgovornosti. Pravilno i nepravilno, istinito i lažno, dobro i zlo više nisu rezultat sučeljavanja s objektivnim normama, ne proizlaze iz svijesti prianjanja ili kršenja određenoga zakona nego su plod neke osobne želje i odluke. Sve je bljeđa granica između dobroga i lošega, između prihvatljivoga i neprihvatljivoga. Stigli smo do razvoja društvene svijesti kada su sve „istine“ dopuštene. Osim jedne. One apsolutne. Nju valja, ako ne milom onda silom, ušutkati. U ime tolerancije. I miroljubivoga suživota. U našim stalnim i nekim novim rubrikama i ovoga puta naći ćete niz zanimljivih i korisnih promišljanja o odgoju i obrazovanju. Do sljedećeg broja srdačno vas pozdravljam

članci

Zdravstveni odgoj u ogledalu demokracije* Demokracija je krhka biljka Da se odmah na početku razumijemo. Naša promišljanja su motivirana stavom da je zdravstveni odgoj djece i mladih danas nasušna potreba. No rekavši to ne znači da podržavamo izradu i uvođenje zdravstvenog odgoja u škole na jednostrane načine, pod svaku cijenu i bez mogućnosti dijaloga i kritičke prosudbe konkretnih sadržaja. Naša promišljanja se fokusiraju na aktualnu obrazovnu politiku, koja je na jedan odviše konspirativan način izradila i jednim nedemokratskim stilom uvela u škole novi Kurikulum zdravstvenog odgoja (KZO). Zbog toga ova promišljanja i analize započinjemo jednom poznatom krilaticom: demokracija je krhka biljka. Jasno nam je da demokracija nema nikakve veze s botanikom, nego s oblikom vladavine ili s oblikom društveno-političkog uređenja države. Demokracija stoga nije botanički, nego eminentno politički pojam. Ipak, da demokracija ima svojih slabosti, dokazuje upravo spomenuta krilatica: demokracija je krhka biljka.

Tonči Matulić

Krhkost demokracije uspoređujemo s krhkošću biljke. Krhkost demokracije je stoga zastrašujuće velika, ali i opasna, jer uspoređena s krhkošću biljke svjedoči da je svatko, pa i malo dijete može lako zgnječiti, može ju lako iščupati, može ju lako presjeći, može ju lako satrti da se više ne vidi ni mjesto gdje je rasla. Zastrašujuća krhkost demokracije zahtijeva od svih građana, a naročito i na prvom mjestu od vladajuće političke nomenklature, odgovornost za očuvanje i unaprjeđenje demokracije. Gospodinova opomena apostolima: »Bdijte i molite da ne padnete u napast!« vrijedi za nas kršćane u demokraciji kao opomena: »Bdijte i molite da ne padnete u napast gaženja, čupanja i satiranja demokracije«. Zastrašujuća krhkost demokracije zahtijeva od svih građana golemu odgovornost za čuvanje demokracije od stalno prijetećih zastranjivanja, te odgovornost za unaprjeđivanje demokracije da se ona ne sroza na puke proceduralne smicalice, nego da

Ovo je predavanje održano na 53. Teološko-pastoralnom tjednu, u Zagrebu, 23. siječnja 2013.

članci O autoru: Prof. dr. sc. Tonči Matulić Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

bude pokretana autentičnim humanim vrijednostima koje nadahnjuju i usmjeravaju formalne demokratske procedure.2 Demokracija zahtijeva odgovornost, kao što biljka zahtijeva vodu. Kao što se biljka bez vode suši i vene, tako se i demokracija bez odgovornosti suši i vene, odnosno pretvara ili u samovoljnu anarhiju ili u nasilnu diktaturu. Odgovornost za demokraciju uvijek podrazumijeva suodgovornost, jer demokracija nije prepuštena samo uskoj osobnoj odgovornosti pojedinca, nego je vezana zajedničkom odgovornošću svih građana koji su zajedno prihvatili demokratski oblik vladavine. Zbog toga demokracija zahtijeva suodgovornost svih. Demokracija je upravo po tome demokracija, kako to kaže blaženi Ivan Pavao II. u socijalnoj enciklici 2

Centesimus annus, »što omogućava široko sudjelovanje građana u političkim odlukama te jamči podanicima mogućnost da biraju i nadziru vlastite vladare«3. Mogućnost sudjelovanja u donošenju političkih odluka, mogućnost da se bira i da se bude izabran te nadziranje političke vlasti jesu bitni razlozi suodgovornosti u demokraciji i suodgovornosti za demokratsko ponašanje. Odatle slijedi da demokracija nije ničije privatno vlasništvo. Demokracija pripada svim građanima koji ju po nalogu državnoga ustava ne samo prihvaćaju, nego za nju i u njoj preuzimaju odgovornost. To je u biti odgovornost za ustavnopravni poredak države i društva. Prema tome s indignacijom valja odbaciti one političke ocjene, a koje dolaze iz stranački obojenih politika, da u Hrvatskoj

Usp. PAPINSKO VIJEĆE »IUSTITIA ET PAX«, Kompendij socijalnog nauka Crkve, KS, Zagreb, 2005., 407. (Dalje KSNC.) IVAN PAVAO II., Centesimus annus. Socijalna enciklika Stota godina, KS, Zagreb, 2001., 46. (dalje CA); KSNC, 406.

članci

Ustav Republike Hrvatske, tzv. broj 1, koji se čuva u Ustavnom sudu Republike Hrvatske i koji se koristi u ceremoniji polaganja svečane prisege predsjednika Republike

s jedne strane postoje građani koji su rođeni demokrati, koji uzorno žive i prakticiraju demokraciju, i s druge strane građani koji su primitivni antidemokrati, koji su nesposobni za demokraciju i za život u demokraciji. Primjer za takvu političku ocjenu imamo u izjavama tipa »oluja mozgova« i »ne čujem dobro«. Demokracija je izraz volje svih građana, stoga ona i zahtijeva odgovornost svih građana. Nitko ju nema pravo svojatati na štetu ili protiv drugih. Demokracija dakle ne poznaje ni vjernike ni nevjernike, ni lijeve ni desne, ni napredne ni nazadne, nego poznaje samo temeljne odredbe ustava, koje na svoj način i ograničeno određuju vrijednosnu supstanciju demokracije. Ustav Republike Hrvatske, među ostalim, ističe: »Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država« (članak 1.), a malo zatim se kaže: »Sloboda, jednakost, nacionala ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.« (Članak 3.) Izrijekom, ipak, nije spomenuta najviša vrijednost demokratskoga poretka, a to je dostojanstvo ljudske osobe.

Hrvatska je u isti mah demokratska i socijalna država, dakle ne samo demokratska. Demokracija bez socijalne osjetljivosti nije demokracija kakvu propisuje ustav, a niti je socijalna osjetljivost bez demokracije socijalna kakvu propisuje ustav. Sve to govori u prilog početnoj tvrdnji da je demokracija krhka biljka. Krhkost demokracije očituje se u činjenici da je ona sredina između dviju krajnosti koje stalno prijete da demokraciju izopače i pretvore ju u nedemokratsku činjenicu. Krajnost koja otkriva manjak demokracije je diktatura. Krajnost koja otkriva višak demokracije je anarhija. Pritom valja reći da diktatura i anarhija nisu samo krajnosti koje prijete državnom uređenju, nego su one krajnosti koje stalno prijete svakodnevnom funkcioniranju demokracije. Zbog toga za pojavu diktature nije nužno da cijelo državno uređenje bude proglašeno diktaturom, a nije nužno ni za pojavu anarhije. Diktatura i anarhija stalno prate demokraciju u njezinu svakodnevnom funkcioniranju. Diktatura se može pojaviti usred naizgled djelatne demokracije, a to isto vrijedi i za anarhiju. Eto razloga zašto smo svi suodgovorni za demokraciju. Naša suodgovornost za demokraciju proizlazi upravo iz naše odluke da živimo u demokratski uređenoj državi, a kako to propisuje i određuje ustav. Krhkost demokracije dakle ne izvodi se iz pojma demokracije kao vladavine naroda, nego iz prakse demokracije, koja je stalno izložena opasnostima zastranjivanja od norme, prekoračivanja propisanih granica i vrijeđanja autentičnih humanih vrijednosti, koje trebaju usmjeravati i nadahnjivati demokratske procedure. I najrafiniranija demokratska procedura, rečena lege artis, bez poštovanja autentičnih humanih vrijednosti pretvara se u relativistički banket, budući da bez suglasnosti sa zahtjevima moralnoga zakona koji pruža spoznaju o moralnosti ciljeva kojima se teži i moralnosti sredstava s kojima se služi u ostvarivanju ciljeva (usp. KSNC, 407) teško izmiče opasnostima jednostranosti, sa završetkom u nametanju samovolje.

članci Kritika čina izrade i uvođenja novoga KZO-a U činu izrade i uvođenja novog KZO-a u javni odgojno-obrazovni sustav Republike Hrvatske prepoznajemo najprije jednu praksu demokracije koja nije odoljela napastima zastranjivanja od norme, koja je prekoračila propisane granice i povrijedila neke autentične humane vrijednosti, a koje proglašava i štiti Ustav RH. Dogodilo se to da čin izrade i uvođenja novog KZO-a u javni odgojno-obrazovni sustav RH više otkriva logiku diktature negoli logiku demokracije. Dopustite da ovu tvrdnju, koju netko može shvatiti kao optužbu, pobliže pojasnimo. U temelju diktature stoji diktat jedne volje, bilo pojedinca ili skupine, koja se nameće kao obvezujuća volja za sve, snagom vršenja javne vlasti. Diktatura je izopačenje demokracije, koje vodi u njezino ukidanje. Diktatsko ili diktatorsko ponašanje se definira takvim Krhkost demokracije očituje se u činjenici da je ona sredina između dviju krajnosti, koje stalno prijete da demokraciju izopače i pretvore je u nedemokratsku činjenicu. Krajnost koja otkriva manjak demokracije je diktatura. Krajnost koja otkriva višak demokracije je anarhija. upravo u odnosu na negiranje do ukidanja demokracije. Naravno, u činu izrade i uvođenja novog KZO-a nije došlo do promjene državnog uređenja iz demokracije u diktaturu, nego samo do jednoga sporadičnog kršenja demokratske norme i prekoračivanja demokratskih granica. Ta činjenica često ostavlja dojam da imamo vladavinu demokracije i kad je demokracija izvan dometa naših očiju doslovno zanijekana. To je bio slučaj s ovim sektorskim diktatom volje jednoga ili jedne skupine da se izradi i uvede u škole novi KZO. Slučaj zorno pokazuje i nedvosmisleno potvrđuje našu polaznu tvrdnju da je demokracija krhka biljka, da ju se može zgaziti dok trepneš okom.

Svojatanje države za nametanje vlastite ideologije Čin izrade i uvođenja novog KZO-a u javni odgojno-obrazovni sustav RH pokazao je još jednu slabu stranu vladajuće političke nomenklature, a ona se tiče odnosa prema državi. Taj odnos prema državi iščitavamo poglavito iz javnih komentara nekih političkih i stručnih aktera medijske rasprave o KZO-u u odnosu prema Crkvi. Tako se moglo čuti primjerice da ni Crkva, ni građanske udruge nemaju što raditi u javnim školama, ili opet da Crkva ima vjeronauk u školi i da na nastavi vjeronauka može poučavati djecu što hoće, dok u svemu ostalome odgovornost za odgoj i obrazovanje djece ima samo država. Odmah valja reći da Crkva nikada nije i ne će poučavati djecu na vjeronauku što god hoće, nego samo istinu o Bogu, čovjeku, životu i svijetu. No raniji komentari unose pomutnju i strah u građane, osobito vjernike, jer se lako stječe dojam da vjernici nisu punopravni i ravnopravni državljani RH, da je njihov odnos prema državi drugačije naravi od građana drugačijega životnog uvjerenja ili političkog opredjeljenja. Protiv svakog svojatanja države, a pogotovo protiv zlonamjernog sučeljavanja države s Crkvom, treba reći da ni država, kao što smo to već utvrdili i za demokraciju, nije ničije privatno vlasništvo. Država je politička zajednica, a politička zajednica »svoju izvornu dimenziju nalazi u odnosu prema narodu«, tj.

članci

politička zajednica ili država »jest i stvarno mora biti skladna jedinica i organizator pravog naroda« (KSNC, 385). Ideal pravoga naroda pokreće i nadahnjuje pojedince i skupine da se udruže i organiziraju na planu stvaranja političke zajednice, čiji smisao i opravdanje postojanja su zadani zajedničkim dobrom, tj. napornim ostvarivanjem ideala pravoga naroda. »Zajedničko dobro – političke zajednice – obuhvaća sveukupnost onih uvjeta društvenog života pomoću kojih pojedinci, obitelji i udruge mogu potpunije i lakše postići svoje savršenstvo.«4 (GS, 74) Ustav RH je jasan: »U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.« (Članak 1.) Hrvatska politička zajednica stoga nije ničije privatno vlasništvo, ili, jasnije rečeno, nitko nije ovlašten polagati pravo na svojatanje države, i to na način da se stječe dojam da država stoji na strani jednih, protiv drugih ili da je Crkva

protiv države samim time jer je autonomna i odvojena od države. Svi državljani RH, nevjernici i vjernici, na jednoj te istoj strani su u odnosu na državu, dakle i naši biskupi i mi svećenici stojimo na istoj strani prema državi na kojoj stoje i laici i svi drugi državljani RH. Zbog toga je neumjesna, zapravo, zlonamjerna tvrdnja nekih iz vladajuće političke nomenklature, parafraziram, »da će se država pobrinuti za zdravstveni odgoj djece i da se u to nema tko što miješati, pa ni Crkva«. Neka se država pobrine za to! Protiv toga nemamo ništa. Ali imamo protiv ostavljenoga dojma da država ne pripada cijelom narodu, tj. svim građanima kao slobodnim i ravnopravnim državljanima, pa i našim biskupima i nama svećenicima, kao i onim starim i jednostavnim djedovima i bakama u cijeloj Lijepoj Našoj koji malo toga razumiju od ovih naših »prepucavanja«. Hrvatska politička zajednica ili država dakle nije ničije privatno vlasništvo, reklo bi se, nije ničija privatna prčija, nego ona pripada

II. VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, u: Dokumenti, KS, 2008., Zagreb, 74. (Dalje GS.)

članci narodu, tj. svima nama zajedno koji tvorimo zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana. U tome smislu je apsolutno neprihvatljivo svako sukobljavanje države s Crkvom, o čemu smo mogli i slušati i gledati i čitati u mnogim istupima nekih iz vladajuće političke nomenklature, nekih iz medija i nekih iz takozvanih naprednih stručnjaka. Treba već jednom pozvati sve društvene subjekte na razum oslobođen ideologije, jer je to uvjet da se u prostoru javnoga prestane stvarati determinirani kaos, u kojem se gotovo orkestrirano proziva Crkvu da se sukobljava s državom. Ako se Crkva s ikim sukobljava, onda je to ideologija koja se stalno nameće kao državna ideologija. Treba reći da RH nema državnu ideologiju, stoga svaki napad na Crkvu uime obrane države nije, zapravo, uime države, nego uime prešućene, ali stvarno djelatne i žilave ideologije.

Kritika jednostranih ocjena crkvenih izjava Apsolutno su neprihvatljive sve jednostrane i tendenciozne interpretacije izjava našega crkvenog učiteljstva o načinu uvođenja i nekim aspektima sadržaja novoga KZO-a od strane pojedinaca iz vladajuće političke nomenklature i nekih medija, jer su sva ta protivljenja i sve te tendenciozne interpretacije bile motivirane otvorenim pokazivanjem volje za stvaranjem atmosfere sukoba između države i Crkve, volje za difamacijom Crkve kao zajednice retrogradnih i neprosvijećenih, volje za ušutkavanjem onih glasova koji u novome KZO-u prepoznaju mnoge slabosti, nedostatke i opasnosti za djecu i mlade, dakle za budućnost ovoga naroda, i stoga ih valja s indignacijom odbaciti. Katolik je osuđen na stalno dokazivanje svoje normalnosti i razumnosti u hrvatskom društvu, pa se na toj pozadini gradi dojam u javnosti da je katolički stav nužno nazadan i neprosvijećen. Na raniju izjavu »da će se država pobrinuti za zdravstveni odgoj djece i da se u to nema tko što miješati, pa ni Crkva« bili smo također pridodali: Neka se država pobrine za to! A sad valja još pridodati da jesmo za

to da se država pobrine za zdravstveni odgoj djece i mladih, ali smo otvoreno protiv toga da to bude država koju je posve usisala vladajuća politička nomenklatura, dakle država koja se kao politička zajednica svih slobodnih i ravnopravnih građana sužaHrvatska politička zajednica ili država nije ničije privatno vlasništvo, nego ona pripada narodu, tj. svima nama zajedno koji tvorimo zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana. U tom je smislu apsolutno neprihvatljivo svako sukobljavanje države s Crkvom. va na jednu privremenu političku koaliciju, zvanu Kukuriku, na jednu ograničenu viziju života, na jedan prigodničarski koalicijski program, koji samo djelomično ocrtava uvjete ostvarivanja zajedničkoga dobra, jer zajedničko dobro koje se tiče svih slobodnih i ravnopravnih građana RH beskrajno nadilazi jedan ograničeni politički program. Zajedničko dobro se tiče svih. Tiče se i Crkve, jer su Crkva i država, »iako s različitog naslova, u službi osobnog i društvenog poziva istih ljudi. Tu će službu obavljati na dobro sviju to učinkovitije što budu bolje njegovale zdravu međusobnu suradnju« (GS, 76). Naša je odgovornost zakonita kad štitimo državu i demokraciju od njihovih izopačenja. Zato podižemo svoj glas protiv iz zrakoplova vidljive zloupotrebe demokratske vlasti i protiv dnevnopolitičkoga sužavanja države na partikularne interese jedne političke koalicije.

Španjolski sindrom Zapatero Hrvatska država je politički pluralistička, a to znači da niti jedna vladajuća politička nomenklatura ne iscrpljuje sve mogućnosti ostvarivanja zajedničkoga dobra. Ni sadašnja vladajuća politička nomenklatura ne samo da ne iscrpljuje sve mogućnosti ostvarivanja zajedničkoga dobra, nego se njezine mogućnosti više pokazuju ograničenima, i to u nesposobnosti iznalaženja pravih rje-

članci šenja za gospodarsku i socijalnu krizu, koja svakodnevno produbljuje razočarenja, beznađe, pa čak i očaj kod mnogih građana. Umjesto toga suočeni smo sa španjolskim sindromom zvanim Zapatero. Za vrijeme vladavine španjolske Socijalističke radničke partije Španjolska je gospodarski i socijalno doslovno položena na koljena, ali je zato uspješno proveden projekt radikalnog prevrjednovanja svih vrijednosti tradicionalnoga španjolskog društva. U tom svjetlu možemo onda točno razumjeti izjavu aktu-

Uime države nitko nije ovlašten, pa ni sama državna vlast, nametati drugima, tj. svima neki svjetonazor. To nije samo zloupotreba političke vlasti, nego povrjeda prava i autonomije države. alnoga predsjednika Vlade, parafraziram, da su zadnji parlamentarni izbori bili stvar svjetonazora. Kojega? Uime države nitko nije ovlašten, pa ni sama državna vlast, nametati drugima, tj. svima neki svjetonazor. To nije samo zloupotreba političke vlasti, nego povrjeda prava i autonomije države.

Povrjeda demokracije u činu izrade i uvođenja novog KZO-a Već u samome pristupu izrade i uvođenja novoga KZO-a došlo je do grube povrede demokracije, i to ne samo kao zakonom utvrđene procedure, nego još i više kao procedure nadahnute humanističkim vrijednostima, koje osiguravaju poštovanje istinske dobrobiti čovjeka pojedinca i zajednice. Gruba povreda demokracije ogleda se u sljedećemu: 1. Imenovanje stručnog povjerenstva za izradu novoga KZO-a nije se vodilo logikom javnoga natječaja. Ako je to za vladajuću političku nomenklaturu previše, onda valja dodati da uopće nisu pokazali interes za uključivanjem svih relevantnih i zainteresiranih društvenih subjekata. Ako im je to previše, onda se uopće nisu obazirali na mišljenje i očekivanja roditelja. Ako im je pak

i to previše, onda su posve zanemarili vrijednosti kulturnoga konteksta i dominantni etos hrvatskih građana. Očito je: imenovanje stručnog povjerenstva je bilo diktat, a ne plod istinske demokratske procedure. 2. Uvidom u sastav i kompetencije stručnoga povjerenstva dolazimo do zaključka da su im kompetencije veoma ograničene u odnosu na predmet. Kompetencije stručnog povjerenstva obuhvaćaju samo medicinu i sociologiju. Izostaju nužne psihološke, pedagoške, didaktičke, defektološke, socijalne, etičke i duhovne kompetencije. Ograničavanje kompetencija stručnoga povjerenstva otkriva dvije stvari. Prvo, izvornu volju da se novi KZO izradi i uvede političkim diktatom. Drugo, da se pod plaštem zdravstvenoga odgoja provuče jedna ideologija. 3. Novi KZO, prije uvođenja u školu, nije podvrgnut nepristranoj znanstvenoj i stručnoj evaluaciji i procjeni, koja bi bila neovisna od Agencije za odgoj i obrazovanje i od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, jednom riječju, neovisna od utjecaja vladajuće političke nomenklature i tijela državne uprave. Stalno pozivanje na znanstvenu utemeljenost novoga KZO-a, uz namjerno zaobilaženje njegove znanstvene procjene, kaže puno toga o namjerama glavnih aktera. 4. Novi KZO, prije uvođenja u školu, nije predstavljen javnosti kao prijedlog mjerodavnog ministarstva i ostavljen da se o njemu putem javne rasprave očituju svi relevantni i zainteresirani subjekti. Tijekom vremena je izišlo na vidjelo da su subjekti iz vladajuće političke nomenklature, kao i subjekti iz nekih mjerodavnih tijela državne uprave, to namjerno učinili, ne bi li najprije izbjegli utjecaj nekih građanskih udruga i vjerskih zajednica, a onda da bi daleko od očiju javnosti omogućili utjecaj nekih drugih građanskih udruga i organizacija, koje promiču i zagovaraju laissez-fair ideologiju na polju seksualnosti. 5. Čin uvođenja novog KZO-a rezultat je političkog diktata, a ne dosljedno poštovane demokratske procedure, nadahnute autentičnim humanim vrijednostima koje šti-

preporučujemo

Nasilje nad djecom i među djecom Četrdesetak godina nakon početka sustavnih istraživanja o nasilju nad djecom i među djecom, u Hrvatskoj je 7. studenoga 2012. godine, u izdanju Naklade »Slap«, objavljen prvi sveučilišni udžbenik koji na sustavan, suvremen i sveobuhvatan način aktualizira navedenu problematiku. Njegove su autorice pedagoginja doc. dr. sc. Vesna Bilić, s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, psihologinja prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba i Hana Hrpka, predsjednica Udruge »Hrabri telefon«, koje ujedno rade na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakuteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. Knjiga Nasilje nad djecom i među djecom ima 435 stanica i podijeljena je u četiri tematske cjeline: 1) Uvod, 2) Vrste zlostavljanja, 3) Posebni oblici zlostavljanja i 4) Zaštita, postupanje i prevencija. Na kraju knjige su pojmovnik, bogat popis literature, s više od osamsto referenci, i kazalo. Prvu tematsku cjelinu čini Uvod, koji sadrži pet poglavlja, a započinje definiranjem pojmova, navođenjem i objašnjavanjem vrsta i oblika zlostavljanja te epidemiološkim podatcima o njihovoj učestalosti u svijetu i Hrvatskoj, pozivajući se na istraživanja Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi SAD-a, MUP-a RH i Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba. Prema navedenim podatcima, najviše je emocionalnog zlostavljanja. U porastu je zanemarivanje i smrtnost djece uzrokovana zlostavljanjem, dok seksualno zlostavljanje djece pokazuje stabilan trend, a tjelesno je u blagom padu. Slijedi kratak kronološki prikaz o odgoju, kažnjavanju i zlostavljanju djece u obitelji i školi, od razdoblja antičke Grčke do danas. Uvodna cjelina završava navođenjem rizičnih čimbenika za zlostavljanje djece i profiliranjem zlostavljača. Druga tematska cjelina, Vrste zlostavljanja, sadrži četiri poglavlja, koja su posvećena tjelesnom, emocionalnom i seksualnom zlostavljanju te zanemarivanju djece i adolescenata. Ta tematska cjelina obogaćena je kliničko-dijagnostičkim, psihoterapijskim i forenzičkim iskustvima stručnjaka Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, koji zlostavljanoj djeci i adolescentima, vidajući rane, pomažu u sučeljavanju sa stresnim situacijama, odabiru i kontroli mehanizama obrane, izgradnji samopouzdanja i samopoštovanja, izgradnji socijalnih vještina i asertivnom načinu ponašanja. Treća tematska cjelina, Posebni oblici zlostavljanja, ima sedam poglavlja i sadržajno je najopsežnija. Prvo poglavlje posvećeno je prenatalnom i perinatalnom izlaganju fetusa, odnosno čeda alkoholu i/ili drogama. Ta zabrinjavajuća pojava postaje i vrlo aktualna s obzirom na postojeće epidemiološke podatke, ali i rezultate ESPAD-ova istraživanja, prema kojima 84 % adolescenata u Hrvatskoj konzumira alkohol, a svaki peti se opije barem jedanput u mjesec dana. Slijedi poglavlje o sindromu tresenog djeteta, uslijed kojega dolazi do traumatskih ozljeda, oštećenja mozga i/ili smrti. Treće poglavlje govori o izloženosti djece nasilju u obitelji, a četvrto o manipulaciji djecom pri razvodu roditelja. Slijede poglavlja o vršnjačkom, medijskom i elektroničkom nasilju, čiji oblici su često isprepleteni. Vršnjačko nasilje čine dječaci, koji su skloniji izravnom, i djevojčice, koje su sklonije neizravnom obliku nasilja. Uglavnom imaju nizak prag tolerancije na frustraciju, poteškoće s procesuiranjem socijalnih informacija, impulzivnog su ponašanja i ne pokazuju empatiju

123

124

preporučujemo (prema žrtvi). Često potječu iz disfunkcionalnih obitelji, mogu imati neki od neurorazvojnih poremećaja, poput ADHD-a, biti skloni opijanju, ali i afirmirani: baviti se športom i biti među omiljenim učenicima. U srednjoj školi im popularnost naglo pada zbog neprimjerenog ponašanja. Žrtve su obično slabije građe, niskog samopoštovanja i bez povjerenja u odrasle. Posljedice vršnjačkog nasilja su brojne, ozbiljne i traju do odrasle dobi. Kako bi zaustavili vrijeme i ostali u vlastitoj čaroliji, mladi neprestano stvaraju alternativne mikrosvjetove, u kojima naizgled pronalaze vlastiti identitet. To je razlog sve većeg širenja elektroničkih medija i društvenih mreža. Istraživanja upozoravaju kako se kod nas 58 % djece svakodnevno služi internetom, među kojima su žrtve nasilja na internetu i deklarirani internetski nasilnici. Pretjerana upotreba interneta može izazvati i ovisnost, s razvojem poremećaja u spoznajnom funkcioniranju, poput smanjene sposobnosti simboličkog mišljenja i vladanja vremenskom dimenzijom. Zadnje poglavlje ove cjeline posvećeno je Münchausenovom sindromu po posredniku. To je rijedak psihički poremećaj i oblik zlostavljanja djece, kad najčešće majka namjerno izmišlja ili izaziva simptome bolesti kod uglavnom malog djeteta. Stopa smrtnosti djece izložene tom obliku zlostavljanja je 6 %, a dugoročne ozljede 7 %. U korijenu tog poremećaja su želja za kontrolom, nezadovoljene emocionalne potrebe i projekcija osobnih problema. Četvrta tematska cjelina, Zaštita, postupanje i prevencija, govori o zakonskoj regulativi, pravnoj zaštiti, etičkim implikacijama i prevenciji nasilja nad djecom i među djecom. Ističući važnost prevencije na primarnoj razini, koja treba obuhvaćati sve razine društva, navodi primjer tri uspješno provedene kampanje u Hrvatskoj: Podigni ruku protiv tjelesnog kažnjavanja djece, Jedno od pet – protiv seksualnog zlostavljanja djece i Prekini lanac – protiv elektroničkog nasilja među djecom. U posljednjem poglavlju govori o prevenciji nasilja u odgojno-obrazovnim ustanovama. Kod nas se u osnovnim školama provodi samo UNICEF-ov program za suzbijanje vršnjačkog nasilja Za sigurno i poticajno okruženje u školama, i to samo u onima koje su u njega uključene. U srednjim školama sekundarna i tercijarna prevencija svode se na pedagošku mjeru odgojno-obrazovnog Tretmana produženog stručnog postupka. Radi se, zapravo, o modifikaciji jednog od američkih programa za sprječavanje dropouta, neprimjerenog za prevenciju ili tretman vršnjačkog nasilja. Time je situacija u hrvatskim školama istovjetna onoj s početka 80-ih godina XX. stoljeća u SAD-u. O tome svjedoče rezultati usporednih istraživanja o vršnjačkom nasilju u transkontinentalnim i europskim zemljama te izvješća dječje pravobraniteljice. Poticajima za razmišljanja, koja prethode sadržaju svakog poglavlja, sveučilišni udžbenik Nasilje nad djecom i među djecom poziva čitatelje na angažirano čitanje i/ili uvodi studente u raspravu, a pitanjima na kraju svakog poglavlja didaktički zaokružuje tematsku cjelinu, čime olakšava proces učenja. Za studente pedagogije, psihologije i socijalnog rada postaje nezaobilazan izvor u istoimenom kolegiju, a studentima obrazovnih studija, medicine i prava može poslužiti za proširivanje sadržaja u srodnim kolegijima i seminarima tijekom dodiplomskog i poslijediplomskog studija. Osobita vrijednost ovog djela je što raznovrsnim sadržajima, suvremenim teorijama, različitim modelima i rezultatima najnovijih istraživanja popunjava praznine iz područja zanemarivanja i zlostavljanja djece i adolescenata. Time nadilazi klasične okvire sveučilišnog udžbenika i postaje dragocjen izvor znanstvenicima, stručnjacima i praktičarima koji se susreću i/ili bave sa (zlostavljanom) djecom i adolescentima. U pojedinim dijelovima može poslužiti medijima koji tematiziraju probleme djece i adolescenata odnosno prosvjećivanju šire zajednice. Mr. sc. Petar Smontara

preporučujemo

Usvoji baku ili djeda Krajem 2012. godine, u izdanju FTI-ja, u okviru biblioteke Radost i nada objavljena je knjiga Usvoji baku ili djeda. Uz jednu dječju monografiju, Igre u prirodi i Nulti koncil anđela, ovo je četvrta knjiga umirovljene učiteljice savjetnice Terezije Ružice Dinter. Sadrži petnaest kratkih priča i jednu pjesmicu. Nadahnuće za naslov pronašla je u istoimenom programu zemalja engleskog govornog područja, u kojima je doista moguće usvojiti baku ili djeda. Autorica s bogatim pedagoškim iskustvom u pričama aktualizira problematiku međugeneracijskih obiteljskih odnosa, skrbi za starije i nemoćne, progovara o osamljenosti, napuštanju, bolesti i smrti te važnosti životinja u odgoju i razvoju djece. Priče su prožete empatijom. Većina ih uključuje vjersku dimenziju. Neke od njih su suvremene, a neke protkane bliskim povijesnim sociokulturnim sadržajima naših zavičajnih područja. Razvojnopsihološki su prikladne za djecu školske dobi do kraja petoga razreda, tematski se mogu obrađivati na satovima hrvatskog jezika te prirode i društva, a neke od njih (npr. Ivanova baka, Moglo je ovako ili onako, Downov sindrom) i u vjeronaučnoj nastavi. Mr. sc. Petar Smontara

Položaj hrvatskoga jezika – jučer, danas, sutra Posljednji broj časopisa Matice hrvatske »Kolo« (br. 5-6, 2012.) donosi zanimljiv temat – »Položaj hrvatskoga jezika – jučer, danas, sutra.« Jedanaest autora u deset članaka razmišlja o ukidanju Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, o međunarodnome priznanju hrvatskoga jezika, o prijedlogu Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga standardnog jezika, o položaju hrvatskoga jezika u Europskoj Uniji, o osobitostima hrvatskoga standardnoga jezika u odnosu na srpski jezik, o ugrožavanju položaja hrvatskoga jezika, o odnosu hrvatskoga jezika i medija, o sustavnoj zaštiti hrvatskoga jezika u suvremenom svijetu i sl. Glavni urednik »Kola« Ernest Fišer u uvodniku »Riječ unaprijed – o nužnosti zaštite hrvatskoga jezika« navodi razloge (prije svega ukidanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika) i svrhu odabira spomenutog temata (upozoriti hrvatsku kulturnu javnost i aktualne vlasti Republike Hrvatske »na krajnje nezadovoljavajući današnji društvenojezični položaj standardnoga hrvatskoga jezika u Republici Hrvatskoj, položaj koji mu praktično ugrožava njegov daljnji nesmetani normativni razvoj, pa sukladno tome – a s ciljem njegove trajne zaštite – i na nužnost donošenja posebne zakonske regulative o njegovoj javnoj uporabi kao službenog jezika u Republici Hrvatskoj«. Mislav Ježić u članku »Hrvatski jezik na pragu Europske Unije« poimence nabraja službene jezike Europske Unije, navodi čimbenike koji jezik čine standardnim, u kratkim cr-

125

126

preporučujemo tama prikazuje razvoj hrvatskoga književnog jezika i standardizaciju hrvatskoga jezika kroz povijest, nabraja osobitosti hrvatskoga jezika u odnosu na srpski te iznosi mišljenje o tome što nam je činiti da bi nam standardni jezik (pored ostaloga) dobro služio u međunarodnoj komunikaciji (»razvijati hrvatski kao standardni jezik u svim funkcionalnim stilovima«, »voditi skrb o razvoju jezičnoga nazivlja« itd.). August Kovačec u članku »Hrvatski jezik danas – bez sustavne jezične politike« piše o nastanku, normama, ulogama standardnoga jezika te o skrbi za uređenost vlastitoga standardnoga jezika. Istražuje zakonsku jezičnu regulativu u slavenskim zemljama te zaključuje da je »Hrvatska danas jedina slavenska država koja nema zakona o standardnom jeziku i njegovoj uporabi«. Kritizira ukidanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika te izražava bojazan da će, zbog veoma niske razine, »jezičnu politiku u Hrvatskoj od sada voditi klanovi, klike i različite privatne, stranačke i ideološke skupne« (»prema gnomskim savjetima diletanata«) te postavlja retoričko pitanje o nužnosti nove Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskoga jezika. Radoslav Katičić u članku »O položaju hrvatskoga jezika« nabraja razloge današnje uznemirenosti hrvatske jezične zajednice: djelovanje snaga, u Europskom parlamentu i izvan njega, koje ne žele priznati posebnost hrvatskoga jezika, sumnju i nesigurnost da će se hrvatska Vlada suprotstaviti takvim težnjama, razočaranje zbog ukidanja Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, ugroženost položaja hrvatskoga jezika u vlastitoj državi, neriješeno pitanje pravopisa u Republici Hrvatskoj. Zbog svega navedenog Katičić najavljuje mogućnost još jednog narodnog preporoda u hrvatskome narodu. Leopold Auburger u članku »Položaj hrvatskoga književnog jezika i njegova pravopisa – jučer, danas i sutra« ističe da ga temat »Kola« podsjeća na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (15. 3. 1967.). Podsjeća na ulogu Deklaracije glede položaja i daljnjeg razvoja hrvatskoga književnog jezika i hrvatske kroatistike u Jugoslaviji te njezin doprinos snažnom oporavku hrvatskoga književnog jezika i hrvatske kroatistike 90-ih godina 20. st. Upozorava, međutim, i na ugrožavanje hrvatskoga jezika od 2000. godine naovamo (zanemarivanje hrvatskoga jezika, rječničko izobličavanje u sredstvima masovnoga priopćavanja i sl.) te na problem koji je nastao »zahtjevom konkurentnosti hrvatskoga standardnog jezika kao službenoga jezika na međunarodnoj razini«. Ističe nužnost »poznavanja činjenica i događaja iz jezičnopovijesne prošlosti« za »primjereno razumijevanje, ocjenu i rješavanje određenih sadašnjih i mogućih budućih problema odnosno sukoba«. Piše nadalje o nastanku, razvoju i ciljevima protukulturnoga serbokroatizma. Spominjući neke pravopisne prijepore u prošlosti i sadašnjosti, autor se negativno odnosi prema činjenici da hrvatski jezik nema službenoga pravopisa. Panoramski prikazuje pravopisnu problematiku te daje pregled hrvatskih pravopisa kroz povijest. Artur Bagdasarov u članku »Zakon o hrvatskome jeziku i pravopisni konsenzus« kritizira činjenicu da Hrvatska još nema program jezične politike. Izražava mišljenje da je jezik »ogledalo, čuvar te instrument etnokulture« te da »etnolingvokultura mora biti što više odvojena od kuloarne i dnevne politike, skupnih ili osobnih interesa, opterećenosti i emocija te se razvijati samostalno kao jedan od odsječaka bogate hrvatske kulturne baštine«. Autor nadalje drži da »Hrvatska treba (…) osnovati institucionalni Ured za hrvatski jezi pri Vladi, usvojiti Zakon o hrvatskome jeziku, kompetentno voditi svoju nacionalnu jezičnu politiku i svim dopuštenim sredstvima štititi hrvatski jezik; jer hrvatski narod, kao i svaki drugi narod, bez jezika i nije narod«. Mario Grčević u članku »Institucionalna jezična politika u Republici Hrvatskoj i položaj hrvatskoga jezika danas« analizira položaj hrvatskoga jezika u svjetlu institucionalne politike: podsjeća na prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika Hrvatskih laburista iz 2010. i 2012. godine, promišlja o ulozi i sudbini Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, o

preporučujemo aktualnim preimenovanjima imena naselja u Istri te o pitanju sinkronizacije stranih filmova na hrvatskim televizijskim kanalima. Kritizira nepostojanje/ neprovođenje osmišljene jezične politike u korist hrvatskoga jezika te se zalaže za donošenje spomenutog jezičnoga zakona, za obnovu Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, za postupno uvođenje sinkronizacije na hrvatske televizijske kanale (»s ciljem da na državnoj televiziji u neko dogledno vrijeme imamo 50% sinkroniziranih, a 50 % titlanih stranih filmova«) itd. Ranko Matasović u članku »Četiri crna scenarija o budućnosti hrvatskoga jezika« donosi (s ironijskim i humorističkim prizvukom) »moguće scenarije« glede zakonskih odredbi vezanih uz hrvatski jezik te ističe da se ništa »od spomenutih crnih scenarija neće ostvariti – budući da proizlaze iz odluka koje je neko službeno tijelo donijelo ili propustilo donijeti«. Naglašuje važnost izgradnje »obrazovnog sustava, kulturnih, intelektualnih institucija« koje će ulijevati povjerenje hrvatskim građanima te da hrvatski jezik »danas trpi upravo zbog drastičnog pada povjerenja u njih«. Tihomil Maštrović u članku »Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika« podsjeća da su 2008. godine četiri institucije – Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Hrvatski zavod za norme, Narodna biblioteka Srbije i Institut za standardizaciju Srbije zatražile od Međunarodnog tijela za norme (ISO Registration Authority) u Washingtonu da se dotadašnji naziv »srpskohrvatski jezik« te troslovne oznake njegovih »varijanti« iz norme ISO 3692 za bibliografsku upotrebu izmijene (scr za Serbo-Croatian-Roman i scc za Serbo-Croatian Cyrillic). Ističe nadalje da je spomenuto međunarodno tijelo prihvatilo navedeni zahtjev i donijelo odluku kojom se odbacuje daljnja upotreba dotadašnjih oznaka te da se ta odluka počela primjenjivati 1. rujna 2008. godine što je, naglašuje Maštrović, »nakon priznanja Republike Hrvatske kao suverene i međunarodno priznate samostalne države – svakako jedan od najvažnijih događaja«. Andrea Sapunar Knežević i Marijana Togonal u članku »Hrvatski jezik i mediji« iznose rezultate svoje jezične analize »Jutarnjega lista« i »Večernjega lista« (u periodu od siječnja 2010. do studenoga 2012. godine) te zamjećuju »sve veću tendenciju otklona od standardnojezičnih normi i visok stupanj prijemljivosti raznim razgovornim oblicima hrvatskoga jezika te nehrvatskim jezičnim/govornim osobitostima«, naglašuju da na »sužavanje normativnosti u novinarsko-publicističkom diskursu« utječe »opći proces globalizacije« te »anglizacija hrvatskoga jezičnog korpusa« na leksičkoj, gramatičkoj, morfološkoj, semantičkoj i pravopisnoj razini. Također zamjećuju nesustavno pisanje stranih riječi u medijima što je rezultat nejedinstvenosti hrvatskoga pravopisa. Budući da mediji imaju snažnu obrazovnu ulogu, budući da su čuvari standardnoga jezika i da imaju izniman utjecaj na jezičnu kulturu pripadnika jezične zajednice, autorice ističu potrebu »uređenog jezika medija« pri čemu bi Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika bio od iznimne važnosti. Temat »Kola« obogaćen je i sljedećim tekstovima institucionalnih dokumenata o položaju hrvatskoga jezika: Promemorija Matice hrvatske o hrvatskome jeziku (1995.), Izjava HAZU o položaju hrvatskoga jezika (2005.), Dokument HAZU o povijesti i ustroju hrvatskoga jezika (2007.), Izjava HAZU o srbijanskim presezanjima prema hrvatskoj književnoj baštini (2011.), Izjava Razreda za filološke znanosti HAZU u povodu odluke o ukidanju Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika (2012.), Zaključci Društva hrvatskih književnika o hrvatskom standardnom jeziku (2012.), Prvi prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika (predlagatelji: Hrvatski laburisti, stranka rada, 2012.). Spomenuti temat posljednjeg broja časopisa »Kolo« solidan je doprinos aktualnoj jezičnoj problematici u hrvatskome društvu. On nema samo informativnu nego i obrazovnu funkciju te će zasigurno biti nadahnuće za nova istraživanja, promišljanja, analize, inicijative, rasprave i jezična rješenja. Jasna Šego

127

128

u spomen S. Anđelka Šunjić, kći Ivana i Ivke (rođene Šunjić), rođena je 1. listopada 1952. godine u Gizdavcu, općina Klis pokraj Splita. Osnovnu školu završila je u rodnom Gizdavcu, a srednju školu – Gimnaziju »Marianum« završila je u Zagrebu. Nakon završene duhovne formacije u samostanu sestara uršulinki u Varaždinu 9. lipnja 1974. godine položila je prve redovničke zavjete. Budući je uvijek pokazivala žarku želju za poučavanjem djece i mladih u vjeri, upisala je Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu – odjel za kršćanski nazor. Diplomirala je 1977. godine. U nastojanju za produbljivanjem teološko-katehetske spoznaje i stručnog usavršavanja, akademske godine 1991./1992. upisala je i dodiplomski studij na Katehetskom institutu pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 20. prosinca 1996. godine diplomirala te stekla akademski naziv diplomirani kateheta. U pojedinim župama grada Zagreba poučavala je djecu S. Anđelka Šunjić, nekadašpredškolske dobi, osnovnoškolce, srednjoškolce i studente. nja savjetnica-nadzornica Ponovnim vraćanjem vjeronauka u školu svoj predani rad u za vjeronauk u školi za Važupi i samostanu obogaćuje i radom u školi kao vjeroučiteraždinsku biskupiju, blago ljica – OŠ »Ivo Andrić« Sopot - Novi Zagreb (1991.-1994.), OŠ Gračani – Zagreb (1994.-1999.) i V. OŠ Varaždin (1999.-2006.). je u Gospodinu preminula i Svojim dolaskom u naš Varaždin kao da je započela novu fazu preselila u Očev dom u 61. svog života, ali i života mnogih vjeroučitelja, učitelja, učenigodini života. ka te vjernika grada Varaždina i okolice u župama u kojima je radila kao katehistica. Nebrojeno je puta bila dionicom životne radosti i uspjeha, često i rame za plakanje, kao i posrednica milosti i radosti Božje, nositeljica utjehe i poticaj na molitvu pred kipom Majke Milosti u samostanskoj crkvi. Uz rad u školi, od 1999. godine radila je i kao savjetnica-nadzornica u Katehetskom uredu Varaždinske biskupije. U 10-godišnjem radu u Katehetskom uredu usmjerila je mnoge vjeroučitelje pripravnike na put predanih i savjesnih radnika u vjerskom odgoju i obrazovanju. Savjesno je radila na osobnom duhovnom i stručno-pedagoškom usavršavanju kroz redovite duhovne vježbe, katehetske škole, stručne skupove, razna predavanja, pedagoške radionice i radne susrete. Godinama je bila član povjerenstva za organizaciju i provedbu natjecanja iz vjeronauka, smotre dječjih zborova »Zlatna harfa«. U suradnji s Kršćanskom sadašnjosti bila je 2004. godine član autorskog tima u izradi priručnika za vjeroučitelje »Ja sam put« te s Uredom za pastoral mladih Varaždinske biskupije za izradu katehetskog priručnika za katehezu mladih u pripremama za Susret hrvatske katoličke mladeži 2008. u Varaždinu. Svi koji su je poznavali često su se pitali odakle joj snaga, gdje crpi energiju za takvo davanje za druge. Odgovor je dala jednom zgodom kad je rekla: »Najpresudniju ulogu u mom životu odigrao je Isus Krist! On mi je život i Spasitelj! On me voli i On me je, više od svih, naučio voljeti! To je glavni razlog sve moje apostolske djelatnosti. Želim da Njegovo Ime i Njegova – Isusova Osoba usreći što više mojih sestara i braće! Zato živim i poučavam!!!« Odlukom poglavarice u ljeti 2008. godine odlazi na službu u Rim, u matičnu kuću Reda. Zbog zdravstvenih razloga u jesen 2009. godine vraća se u Zagreb. Neumorna u želji za pomaganjem bližnjima, u Centru za duhovnu pomoć – Hagioterapijskom centru u Zagrebu, usavršava se u kršćanskoj hagioterapiji. Zloćudna bolest otkrivena joj je 24. prosinca 2012. pa je 09. siječnja 2013. godine operirana u Zagrebu. Unatoč svim naporima liječnika KB Merkur brižne njege njezinih sestara u Zagrebu, 25. veljače 2013. godine u 23.45 sati, okrijepljena sakramentima, blago je u Gospodinu preminula i preselila u Očev dom u 61. godini života. (Preuzeto s mrežne stranice Katehetskog ureda Varaždinske biskupije)

Sadržaj Vjeronauk na daskama

uredništvo

79 Joža Prudeus Pučko skazanje o svetom Dizmi, razbojniku, pokajniku, i u grijehu ustrajalom Gesti

Lađa Časopis za promicanje religioznog odgoja i vrjednota kršćanske kulture

Ja ovako mislim

Riječ urednice Članci

02 Tonči Matulić Zdravstveni odgoj u ogledalu demokracije 20 Iva Maričić Alternativne škole i suvremeni pastoral: odgoj za slobodu 37 Plamenko Nosić Odgojni sustav sv. Ivana Bosca

Metodičke upute/preporuke 42 Antun Greganić Ribe opet plivaju u jatu

Iz različitih motrišta 46 Iva Noršić Vječne vrijednosti 48 Nikola Kuzmičić Odgoj i obrazovanje 50 Ante Vranković Odgoj za lijepo ponašanje

Čitaonica za velike i male 54 Jasna Šego Veličanstvo prirode u umjetnosti riječi 66 Nada Babić Deklaracija

Izdavač: Nadbiskupski duhovni stol Ured za vjeronauk u školi Kaptol 31, pp 553 10001 Zagreb

100 Sanja Plevko Nadljudski napori (Poništeni vs. izazovni) 106 Ivica Ursić Budite hrabri

Za izdavača: s. Valentina Mandarić

Ususret drugima 109 Kristina Čačić Učenik Rom u Hrvatskoj kroz prizmu vjerskog odgoja

Glavna urednica: Ružica Razum Uredništvo: Jadranka Garmaz, Nikola Kuzmičić, s. Valentina Mandarić, Ružica Razum

Aktualno 114 Petar Smontara Kultura škole

Najave/vijesti Preporučujemo 123 Petar Smontara Nasilje nad djecom i među djecom 125 Petar Smontara Usvoji baku ili djeda 125 Jasna Šego Položaj hrvatskoga jezika - jučer, danas, sutra

Lađa

radni listovi

Časopis za promicanje religioznog odgoja

i vrjednota kršćanske kulture

Zagrebačka nadbiskupija Nadbiskupski duhovni stol Ured za vjeronauk u školi

Lada_02_korice.indd

CYAN MAGENTA YELLOW BLACK 4

ISSN 1 846 -2 057

•

1/2013

•

časopis Lađa:

•

vjeronauk u školi

2013.

UDK 37.017.93:27-47:27:008

Zagrebačka nadbiskupija Zagrebačka Nadbiskupski nadbiskupija duhovni stol Nadbiskupski Ured za duhovni vjeronauk stol Ured zau školi

G odina 8, br.1(27), ožujak 2013.

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

Odgoj i obrazovanje 29.5.2007 14:14:08