CRKVA I SVIJET MEDIJA

Jerko Valković

Mogućnost susreta i različitost perspektiva Glas Koncila

C

rkva komunicira na različite načine. Njezino komunikacijsko djelovanje nije zamislivo bez svjedočanstva života, komunikacije u liturgiji, pučke pobožnosti, karitativne djelatnosti, kao i dijaloga koji na razne načine ostvaruje sa svijetom. U ovoj knjizi ograničit ćemo se samo na jedan poseban vid komunikacije Crkve – na komunikaciju koja se odvija putem sredstava društvenih komunikacija.

Suživot Crkve i medija od početaka širenja kršćanstva pa do naših dana poznaje različita razdoblja: od trenutaka protivljenja i nepovjerenja, suzdržanosti pred medijima, koji se brzo šire te ih se još dobro i ne poznaje, pa do isticanja njihove neutralnosti, odnosno poziva na suradnju i obostrano obogaćenje.

U prvom dijelu govori se o odnosu Crkve i medija. Veći naglasak stavlja se na razdoblje od Drugoga vatikanskog sabora pa do naših dana.

Specifični susret Crkve i medija događa se s početcima radijskih i televizijskih prijenosa mise. Ne čudi da će ta nova praksa, osim promišljanja o pastoralu koji se na tom području može razviti, potaknuti i brojna pitanja odnosno rasprave. O prijenosima misa na radiju i televiziji govori se u drugom dijelu.

Iz predgovora

Jerko Valković

CRKVA I SVIJET MEDIJA

Mogućnost susreta i različitost perspektiva

Jerko Valković CRKVA I SVIJET MEDIJA Mogućnost susreta i različitost perspektiva Glas Koncila, Zagreb, 2013.

Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb www.glas-koncila.hr Za nakladnika: Stjepan Pogačić Biblioteka: Tertium millennium. Knjiga 11.

Izvršna urednica: Vlatka Plazzeriano Recenzenti: Josip Grbac Ivica Šola ISBN 978-953-241-389-2 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 841814.

Sva prava su pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika.

jerko valković

CRKVA I SVIJET MEDIJA Mogućnost susreta i različitost perspektiva

Zagreb 2013.

sadržaj Predgovor___________________________________________________9

I. dio Crkva i sredstva društvenih komunikacija: od pergamene do virtualnih prostora 1. Od početaka kršćanstva do tiskanih knjiga______________________15 2. Tisak – početak razdoblja masovne komunikacije________________18 3. Crkva u susretu s elektroničkim medijima (od 1900. do Drugoga vatikanskog koncila)____________________24 3.1. Papa Pio XI. (1922. – 1939.)_______________________________24 3.2. Papa Pio XII. (1939. – 1958.)______________________________27 3.3. Papa Ivan XXIII. (1958. – 1963.)____________________________31 4. Drugi vatikanski koncil i mediji (1962. – 1965.)___________________33 4.1. Inter Mirifica – koncilski dekret o sredstvima društvenih komunikacija (1963.)____________________________________33 4.1.1. Sadržaj dekreta____________________________________36 4.1.2. Značenje dekreta__________________________________39 4.2. Ostali koncilski dokumenti_______________________________41 5. Crkva i mediji – od Koncila do novih medija_____________________44 5.1. Papa Pavao VI. (1963. – 1978.)____________________________44 5.1.1. Mediji – sredstva evangelizacije_______________________45 5.1.2. Pastoralni naputak Communio et progressio (1971.)_______48 5.1.2.1. Isus Krist – savršeni komunikator__________________51 5.1.2.2. Javno mnijenje________________________________57

5

5.2. Papa Ivan Pavao II. (1978. – 2005.)_________________________60 5.2.1. Mediji – nova kultura (Redemptoris missio, 1990.)_________61 5.2.2. Mediji – dio pastoralnog plana (Aetatis novae, 1992.)______63 5.2.3. Etika u medijima (Etika u obavijesnim sredstvima, 2000.)___66 5.2.4. Odgoj za medije___________________________________70 5.2.5. Pornografija i nasilje u sredstvima društvenih komunikacija (1989.)___________________________________________73 5.2.6. Etika u promidžbi (1997.)_____________________________74 5.2.7. Brzi razvoj (2005.)___________________________________76 6. Crkva pred izazovom novih medija____________________________79 6.1. Komunikacija i kultura pisane riječi________________________80 6.2. Komunikacija u svijetu novih medija_______________________83 6.2.1. Virtualni kontinent – izazov evangelizaciji_______________84 6.2.2. Vjera u virtualnim prostranstvima_____________________88 6.2.3. Od interakcije prema zajedništvu_____________________89 6.2.4. Virtualni prostor – mjesto svjedočenja_________________95 6.3. Papa Benedikt XVI. (2005. – 2013.)_________________________97 6.3.1. Mediji – antropološko pitanje________________________98 6.3.2. »Dijakonija kulture«_______________________________101 6.4. Papa Franjo (2013.)____________________________________104 7. Crkva i suvremena javnost: izazovi i mogućnosti djelovanja_______106 7.1. Suvremena javnost____________________________________107 7.1.1. Modeli javnosti___________________________________110 7.1.2. Karakteristike javnosti______________________________111 7.2. Crkva i javnost________________________________________113 7.2.1. Crkva unutar javnosti teorije sustava__________________113 7.2.2. Crkva unutar diskurzivne javnosti____________________117 7.3. Područja djelovanja Crkve______________________________119 7.4. Prema »otvorenijem« kršćanstvu!________________________122

6

II. dio Radijski i televizijski prijenos mise 1. Početci prijenosa mise_____________________________________127 1.1. Prijenos mise na radiju_________________________________127 1.2. Prijenos mise na televiziji_______________________________130 2. Prijenos mise i pastoralne aktivnosti__________________________133 3. Rasprave oko prijenosa mise na televiziji______________________139 3.1. Prijenos mise – profanacija svetoga?______________________139 3.1.1. Medijski razlozi___________________________________139 3.1.2. Liturgijski razlozi__________________________________142 3.2. Prijenos mise – mogućnosti i načini sudjelovanja____________145 3.2.1. Sudjelovanje – iz medijske perspektive________________147 3.2.2. Sudjelovanje – iz liturgijske perspektive_______________149 4. Crkveno učiteljstvo i prijenos mise___________________________159 4.1. Temeljni naglasci dokumenata__________________________159 4.2. Dokumenti biskupskih konferencija______________________164 5. Televizija i obred__________________________________________169 5.1. Televizija – nekad i danas_______________________________169 5.1.1. Televizija – mjesto susreta__________________________170 5.1.2. Reality televizija___________________________________171 5.1.3. Reality show______________________________________173 5.1.4. Istina ili dojam?___________________________________173 5.2. Medijska »religioznost«________________________________175 5.3. Televizijska i obredna perspektiva________________________178 5.3.1. Sličnosti perspektiva_______________________________179 5.3.2. Različitost perspektiva_____________________________180 5.4. Prijenos mise – posebni televizijski format_________________183

7

Zaključak__________________________________________________187 Kratice____________________________________________________190 Korištena i preporučena literatura______________________________192 Recenzije__________________________________________________203 Aktualan i temeljit uvid u problematiku (Josip Grbac)___________203 Tri vrijednosti knjige Jerka Valkovića (Ivica Šola)________________206 O autoru__________________________________________________209

8

Predgovor Ne samo u pojedinim razdobljima života ili u nekim specifičnim situacijama, već za cijelog vijeka čovjek je biće koje komunicira. U komunikaciji raste, sazrijeva, uspostavlja odnose s drugima, obogaćuje ljude oko sebe i u isto vrijeme od njih prima. Povijest čovjeka i čovječanstva je, zapravo, povijest komuniciranja. Čak i u trenutcima kada, najčešće šutnjom, želi prekinuti komunikaciju, on i tada komunicira. Zato za čovjeka nije osnovno pitanje hoće li komunicirati, već se pozornost treba usmjeriti prema kvaliteti njegove komunikacije. A to je veoma važno pitanje, jer čovjek može komuniciranjem oplemenjivati svijet, može usrećiti druge i obogatiti sebe, ali isto tako može donositi sasvim drugačije plodove.

Međutim ne samo čovjek kao pojedinac, već i svaka zajednica, počevši od obitelji, Crkve i društva, ali i cjelokupnoga čovječanstva, u komunikaciji snaži povezanost svojih članova, izmjenjuje informacije, gradi zajedništvo. Zato i život Crkve, njezin dvotisućljetni hod kroz povijest, nije moguće razumjeti ukoliko se ne promatra njezino komuniciranje. Niti za Crkvu komunikacija nije nešto opcionalno, već je konstitutivni dio njezina života i njezina poslanja. Ponajprije ona je svjesna da je plod Božje komunikacije te da je poslana posredovati i komunicirati spasiteljski naum čovjeku u svakome vremenu. Nalog koji je primila, »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju« (Mk 16, 15), pozvana je utjeloviti u svaki povijesni trenutak diljem zemlje. Panteghini će reći da za Crkvu nije bio prvotni problem što komunicirati, već kako komunicirati, kako u određenoj kulturi navještaj učiniti prihvatljivim i razumljivijim.1 Crkva komunicira na različite načine. Njezino komunikacijsko djelovanje nije zamislivo bez svjedočanstva života, komunikacije u liturgiji, pučke pobožnosti, karitativne djelatnosti, kao i dijaloga koji na razne načine ostvaruje sa svijetom. U ovoj knjizi ograničit ćemo se samo na jedan poseban vid komunikacije Crkve – na komunikaciju koja se odvija putem sredstava 1 Usp. G. PANTEGHINI, Quale comunicazione nella Chiesa? Una Chiesa tra ideali di comunione e problemi di comunicazione, Bologna, 1993., 9.

9

Crkva i sredstva društvenih komunikacija

društvenih komunikacija. O toj temi možda i ne bi trebalo posebno promišljati kad bi ta sredstva, mediji bili samo jednostavni instrumenti koje bi u komunikaciji trebalo koristiti. Tad bi se komunikacijsko umijeće trebalo usredotočiti na načine korištenja odnosno upotrebe. Međutim sredstva društvenih komunikacija, o čemu će se u tekstu govoriti, ne mogu se »svesti« samo na tu dimenziju. Činjenica je da se tek u prošlom stoljeću počelo sustavno promišljati o odnosu Crkve i svijeta medija. Međutim Crkva je već od samih početaka koristila (komunikacijska) sredstva koja su joj u određenome povijesnom trenutku bila na raspolaganju. Štoviše, u određenim razdobljima ona će promovirati i neke komunikacijske oblike i ostaviti dubok trag u kulturnim ambijentima različitih razdoblja.

Suživot Crkve i medija od početaka širenja kršćanstva pa do naših dana poznaje različita razdoblja: od trenutaka protivljenja i nepovjerenja, suzdržanosti pred medijima, koji se brzo šire te ih se još dobro i ne poznaje, pa do isticanja njihove neutralnosti, odnosno poziva na suradnju i obostrano obogaćenje. Tek kad promatramo odnos Crkve i medija unutar konkretnih povijesnih koordinata, možemo razumjeti dinamičnost tih odnosa. Susret sa svijetom medija, kako će to u novije vrijeme i pape isticati, za Crkvu postaje prigoda za bolje upoznavanje svijeta, aktualnih promišljanja i kolajućih ideja. Međutim svijet medija je za Crkvu ujedno poticaj i izazov na promišljanje vlastite otvorenosti i poslanja u sadašnjem svijetu.

U prvom dijelu govori se o odnosu Crkve i medija. Veći naglasak stavlja se na razdoblje od Drugoga vatikanskog sabora pa do naših dana. Upravo u postkoncilskom razdoblju Crkva na drugačiji način doživljava medije, prepoznaje njihovu važnost u djelu evangelizacije, a na pragu novog tisućljeća ona je svjesna da treba zaći u virtualne prostore, koji omogućavaju novi načini komunikacije. Bilo bi veoma korisno vidjeti koliko su se smjernice učiteljstva te poziv na prisutnost na medijskom području ostvarili. To bi trebao biti zadatak jedne druge studije.

Specifični susret Crkve i medija događa se s početcima radijskih i televizijskih prijenosa mise. Misa koje se stoljećima gotovo redovito slavila u crkvi, sada putem radija i televizije postaje »dostupna« svima. Ne čudi da će ta nova praksa, osim promišljanja o pastoralu koji se na tom području može razviti, potaknuti i brojna pitanja odnosno rasprave. Ipak, prijenos mise svjedoči o mogućnosti susreta Crkve i medija, štoviše liturgije i medija. O prijenosima misa na radiju i televiziji govori se u drugom dijelu.

10

I. dio Crkva je pozvana na dvije vjernosti – čovjeku i Bogu. Da bi ostala vjerna čovjeku, mora biti osjetljiva za njegov način komuniciranja i ulaziti u njegov svijet. Bit će vjerna Bogu, svjesna da je njezina komunikacija, zapravo, komunikacija misterija. Usklađivanje tih zadaća pred Crkvu stavlja zahtjev stalnog promišljana aktualnih komunikacijskih strategija, kao i razvijanja dijaloga sa svijetom medija. Vjerujemo da će i tekstovi ove knjige dati svoj prinos boljem upoznavanju, približavanju i suradnji svijeta medija i Crkve.

11

I. dio Crkva i sredstva društvenih komunikacija: od pergamene do virtualnih prostora

Od davnih vremena upotrebe pergamene, pa sve do današnje komunikacije unutar virtualnih prostora, Crkva je upotrebljavala razna sredstva društvenih komunikacija koja su joj u određenom trenutku bila na raspolaganju.2 Upotrebom tih sredstava ona je željela utjeloviti navještaj u određenu kulturu, ali je u isto vrijeme i svoju riječ i svoj govor prilagođavala naravi i zahtjevima medija. Pojava novog sredstva društvenih komunikacija uvijek je u povijesti značila mnogo više negoli »još jedno« sredstvo komuniciranja.

Novi medij potiče promjene – u novije vrijeme govori se i o pravoj revoluciji – na raznim područjima života jednog društva. Posebno treba spomenuti promjene koje su vidljive na području kulture, o čemu će se kasnije više govoriti. Upravo je pojava novog medija i s time povezano uvođenje novih načina komuniciranja kriterij prema kojem je raspodijeljen prvi dio ove knjige. Ipak, veća pozornost posvetit će se Drugome vatikanskom koncilu te susretu Crkve sa suvremenim medijima na kraju prošlog stoljeća.

U tekstu koristimo izraz sredstva društvenih komunikacija, iako se u raznim prijevodima crkvenih dokumenata nailazi i na druge izraze: sredstva društvenog saobraćanja, sredstva društvenog priopćivanja, obavijesna sredstva ili, jednostavno, mediji. Već ta činjenica upućuje na potrebu definiranja terminologije koja bi bila od svih prihvaćena.

2

14

1. Od početaka kršćanstva do tiskanih knjiga Promatrajući Isusov život i njegovo djelovanje pod komunikacijskim vidom, Eilers ukazuje na neke karakteristike njegova djelovanja. Isus komunicira sa svima, ne birajući između učenih ili priprostih. Za svojega života susretao je bogate i ugledne kao i one koji nisu zauzimali istaknuto mjesto u ondašnjem društvu: siromahe, udovice, gubavce. U djelovanju koristi sva »sredstva« (riječi, čudesa, ozdravljenja) i propovijeda na raznim mjestima (sinagoge, trgovi, kuće, hram). Zato Eilers zaključuje da se za njegov život može reći da je bio neprestano komuniciranje.3 Pastoralni naputak Communio et progressio Isusa naziva savršeni komunikator, jer u njemu otkrivamo uzor i puninu autentične komunikacije (usp. CP, br. 8 – 11). O Isusu kao »savršenom komunikatoru« bit će više riječi kad budemo govorili o tome pastoralnom naputku. Prvi kršćani su znali da je svjedočanstvo života najautentičniji oblik komunikacije i zato temeljnu poruku kršćanstva nastoje »prenositi« primjerom života. Apostoli i prve kršćanske zajednice koriste sredstva komunikacije koja su im na raspolaganju. Glavni je naglasak na govornoj komunikaciji, ali oni se služe i pismenom komunikacijom (konkretni primjer su novozavjetne knjige). U tom vidu možemo spomenuti kraći zapis sv. Pavla, u kojem podsjeća Timoteja da ponese sa sobom »i knjige, osobito pergamene« (2 Tim 4, 13).

U prvim stoljećima kršćanstva Crkva živi u progonstvu, u »katakombama«, tako da je njezino djelovanje i prisutnost u javnosti bilo veoma ograničeno. Međutim u 4. stoljeću, dobivanjem slobode i novom ulogom u društvenom i političkom sustavu Rimskoga Carstva, znatno se mijenjaju okolnosti i mogućnosti njezina djelovanja. Unutar Crkve oblikuju se novi govorni oblici, a nešto kasnije ona će postati čuvar pisane, govorne i kulturne baštine. Veoma živa govorna predaja i propovijedi temelje se na rabinskim i sinagoškim oblicima, u kojima se osjećao utjecaj grčko-rimske retorike.

3 Usp. F.-J. EILERS, Comunicare nel ministero e nella missione. Un'introduzione alla comunicazione pastorale ed evangelizzatrice, Leumann (To), 2007., 49 – 50. O Isusovu komunikacijskom djelovanju osobito značenju njegovih gesti, vidi R. CHEAIB, La gestualità di Gesù comunicatore: prospettive sul mediatore multi-mediale, u: J. M. ALDAZ (ur.), Nuovi media e vita consacrata, Milano, 2011., 25 – 55.

15

Crkva i sredstva društvenih komunikacija

Spomenut ćemo svetog Augustina, koji u četvrtoj knjizi De Doctrina Christiana primjenjuje na homiletiku principe klasične retorike.4 U djelu De Catechesandi rudibus Augustin u katehezi prvi put primjenjuje temeljne principe komuniciranja.5 Razvijaju se originalni literarni rodovi, u kojima se velika pozornost posvećuje publici, odnosno onima kojima je poruka upućena.

Grgur Veliki u djelu Regola Pastorale (pisanom oko 591.) kaže da su komunikativni principi bitan dio pastoralnog djela i da pristup publici treba biti različit, ovisno o njezinim potrebama i mogućnostima razumijevanja. Nabraja 40 različitih kategorija (slušatelja) kojima se govornik može obraćati.6 U tim stoljećima nalazimo i neke druge oblike komunikacije. Na portalima, lukovima i apsidama crkava susreću se crteži i mozaici koji predstavljaju starozavjetne i novozavjetne likove, kao i događaje iz povijesti spasenja.

To su tzv. Bibliae pauperum, svojevrsne kateheze za analfabete. Međutim ta je praksa pobudila žustre diskusije te se o legitimnosti tih djela počelo raspravljati na lokalnim koncilima. Njih osporavaju ikonoklasti. Na koncilu u Elviri (Španjolska) 303. je odlučeno da u crkvama ne bi trebalo biti takvih prikaza i zato neka se ne »crta po zidovima ono što je predmet bogoštovlja ili adoracije«7. Ta odredba tumači se polazeći od sljedećih argumenata: nemogućnosti predstavljanja Isusa Krista; odnosa kršćanskih slika s duhovnim i antiidololatrijskim smjerom biblijske tradicije i kršćanskog propovijedanja te problemom podudarnosti slika i stvarnosti koja se slikom želi predstavljati. Ti argumenti polaze od Božje nematerijalnosti, odnosno nematerijalnosti samoga bogoštovlja. Osim toga govori se o opasnosti idololatrijske izopačenosti, jer se štovanjem, kako će neki tumačiti, iskazuje čast stvorenjima.

Biskup Sereno iz Marsiglie (oko 600.), zabrinut zbog idololatrije, naredio je da se unište i izbace sve slike iz crkava. Međutim on dobiva pisma u kojima se tumači zbog čega bi takve slike i prikaze trebalo ostaviti u crkvama. Najprije zato da bi analfabeti gledajući te prikaze učili ono što inače na drugi način ne mogu naučiti, budući da ne znaju čitati.8 Osim toga jasno se kaže da treba 4

AUGUSTINUS, De Doctrina Christiana, PL 34 coll. 16 – 122.

5

AUGUSTINUS, De catechisandis rudibus liber 1, PL 40 coll. 309 – 348.

6

Usp. GREGORIO MAGNO, Regola Pastorale, PL 77 coll. 49 – 50.

7

J. D. MANSI, Sacrorum Conciliorum nova et amplissima collectio, II, Firenze, 1749., 2.

Quod fraternitati i Litterarum tuarum; MIGNE, PL, lett. 105, 1. IX (col. 1027); lett. 13, 1.

XI (col. 1128). Ta će pisma papa najviše citirati te će na neki način anticipirati odredbe koje će biti donošene na Drugome nicejskom saboru.

8

16

I. dio razlikovati između čašćenja slika i čašćenja onoga koga slike predstavljaju.

Tek će Drugi nicejski koncil jasno definirati da takve slike i prikazi mogu ostati u crkvama. »Hodajući istovremeno i kraljevskom stazom i slijedeći Bogom objavljeno učenje naših svetih otaca i predaje Katoličke crkve – mi naime znamo da ona potječe od Duha Svetoga koji u njoj prebiva – mi smo zaključili sa svom brižljivošću i savjesnošću da se u svete Božje crkve, na sveto posuđe i ruho, na zidove i ploče, na kuće i uz putove postave kako likovi dragocjenog i životvornog križa tako i časne i svete slike, bilo da su one od boje, kamena ili nekog drugog prikladnog materijala; (to vrijedi) za slike našeg Gospodina i Boga i Otkupitelja Isusa Krista, naše neokaljane Gospodarice, svete Bogorodice, štovanja vrijednih anđela, te svih svetih i pobožnih ljudi.«9 U srednjovjekovnom razdoblju šire se predstavljanja (skazanja) nadahnuta svetopisamskim ili općenito vjerskim temama (npr. prikazi Kristova rođenja, križni put, dramska aktualizacija biblijskih tekstova). Mnoga ostvarenja su i danas vrijedno blago kršćanske kulturne baštine mnogih naroda.

Može se reći da je u srednjovjekovnom razdoblju Crkva na različite načine bila prisutna u svijetu komunikacija.10 Zato Balukčić kaže da je Crkva »puno prije pojave modernih masovnih medija imala na raspolaganju širok spektar sredstava i načina društvenoga komuniciranja za naviještanje i produbljivanje evanđeoske poruke«11.

Početak novog vijeka obilježit će otkrića na brojnim područjima. Jedan od pokretača veoma značajnih promjena bit će upravo Gutenbergovo otkriće, što će se pokazati snažnim pokretačem razvoja nove kulture.

H. DENZINGER – P. HÜNERMANN, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., 167, br. 600.

9

10 Baragli kaže da je do 15. stoljeća crkveno učiteljstvo objavilo 87 dokumenata, koji se odnose ponajviše na knjige ili na predstavljanja, odnosno osobe koje u njima sudjeluju. U njima je, ipak, najviše riječi o osudi idololatrije. Usp. E. BARAGLI, Comunicazione, comunione e chiesa, Rim, 1973., 51.

11 I. BALUKČIĆ, Masmediji u novoj evangelizaciji, u: Vrhbosnensia, 16 (2012.) 1, 131. Dr. Devčić ukazuje na još jednu važnu dimenziju djelovanja Crkve u ondašnjem društvu: »treba istaknuti otvoren i promicateljski odnos prema novoj stvarnosti koja se sredinom srednjeg vijeka pojavila, a to su srednjovjekovna sveučilišta na kojima se pojavio interes za novi tip znanosti.« I. DEVČIĆ, Crkva i svijet medija: put od nepovjerenja do poziva na dijalog, u: Riječki teološki časopis, 14 (2006.) 1, 8.

17

2. Tisak – početak razdoblja masovne komunikacije Samostanske knjižnice su stoljećima bile mjesta gdje su se ne samo čuvale, već i prepisivale knjige, te se s pravom može reći da su samostani bili rasadišta kulture onog vremena. Do otkrića pokretnih slova knjige su bile rijetke, skupe i dostupne samo određenim elitama. Nepismenost je bila veoma raširena. Gutenbergovo otkriće pokretnih slova (1445.) označit će revoluciju u tadašnjemu načinu komuniciranja. Luther odmah uočava mogućnosti koje donosi tisak (kažu da je u jednom razgovoru rekao da je tisak posljednje i najbolje Božje djelo za širenje istinske vjere po cijeloj zemlji).

Zato i ne čudi da je prva tiskana knjiga bila upravo Biblija. Tiskana knjiga postat će snažna poluga u širenju protestantizma.12 Tisak olakšava pristup knjigama, koje su dotada bile »privilegija« tek određenih klasa. Tiskanjem knjiga ubrzava se kulturno uzdizanje masa, kao i širenje različitih ideja. Događaju se velike promjene unutar društva i Crkve. Naime uspostavlja se odnos prema cjelokupnom sustavu znanja, i kako kaže Innis, monopol nad informacijom. Načelo posredovanja, koje je veoma važno za Crkvu, pogotovo u tumačenju Svetoga pisma, jest ugroženo.

Zato ne čudi da je prva reakcija Crkve pred tim novim sredstvom (masovnog) komuniciranja bila restriktivne naravi.

Ubrzo nakon iznašašća tiska papa Siksto IV., u dokumentu Accepimus litteras vestras, odobrava upotrebu cenzure. U pismu upućenog rektoru i dekanima Sveučilišta u Kölnu, gdje su bile primijenjene prve takve mjere stoji: »daje se dozvola za sprječavanje crkvenim cenzurama i ostalim pri-

12 Usp. N. CASTAGNI, Gutenberg: la mirabile invenzione, u: G. GIOVANNINI (ur.), Dalla selce al silicio, storia della comunicazione e dei mass media, Milano, 2003., 79. Reakcija na prve tiskane Lutherove spise je bila veoma žestoka. Papa Leon X. je bulom Exurge, Gomine (15. lipnja 1520.) zabranio, pod prijetnjom kanonskih kazni, tiskanje, čitanje i širenje Lutherovih spisa. Papa Pavao III. će ići korak dalje, pa će bulom Consueverunt Romani (13. ožujka 1536.) zaprijetiti ekskomunikacijom onima koji budu čitali njegove knjige. Usp. S. SASSI, Un binomio importante, u: Vita pastorale, 56 (1998.) 12, 53.

18

recenzijE Aktualan i temeljit uvid u problematiku Važnost knjige dr. Jerka Valkovića Crkva i svijet medija – mogućnost susreta i različitost perspektiva ima dva temeljna razloga. Prvi razlog je sama problematika kojom se knjiga bavi, jer mnogi elementi današnjeg odnosa Crkve prema medijima u Hrvatskoj su još prilično nepoznati, a to pogotovo vrijedi za povijesni prikaz odnosa Crkve i medija. Drugi je razlog trenutak u kojem je ova knjiga ugledala svjetlo dana. Naime u Hrvatskoj postoji bogatstvo medija, čak i crkvenih medija, od župnih i biskupijskih listova, do televizijskih i radijskih programa. Međutim nedovoljno je razvijena kultura medijskog komuniciranja, neznatan broj novinara stekao je primjerenu naobrazbu, mnogi su u svijet medija ušli snagom jednoga senzacionalističkog teksta. Stoga ova knjiga može biti važan segment u današnjoj izobrazbi novinara u svim medijima, pogotovo onima koji promiču kršćanski svjetonazor. U tom kontekstu valja naglasiti da knjiga argumentirano pokazuje kako u biti ne bi trebao postojati nikakav »ontološki« strah Crkve i njezinih djelatnika u odnosu na medije. To što mnogi sadržaji u medijima nisu primjereni kršćanskomu svjetonazoru nije samo pomodarstvo, nego problem s kojima se Crkva suočava od samih svojih početaka. Čitajući ovu knjigu novinar kršćanskog svjetonazora moći će usvojiti neke spoznaje i metodologije koje će mu pomoći u pročišćavanju njegova odnosa s medijima, ali isto tako u njegovim nastojanjima da medijski prostor ne postane sinonim senzacionalizma.

Važno je naglasiti da se iz cjelokupnog sadržaja knjige dade naslutiti kako u vjekovnom nastojanju Crkve da uspostavi ispravan odnos sa svijetom komunikacije prioritet nije bio u osnivanju vlastitih, crkvenih medija.

Takav bi put mogao, na duže staze, voditi u svojevrsnu getoizaciju prisutnosti Crkve u medijima. Pravi se izazov, naprotiv, nekada i danas, sastojao u nastojanjima Crkve da bude prisutna u svjetovnim, laičkim medijima. To je pak problem i današnje Crkve. Stoga ova knjiga ukazuje na put i metodologiju kako bi na taj izazov Crkva i kršćanski medijski djelatnici trebali odgovoriti.

203

Većina ljudi poznaje samo završni tekst koncilskih dokumenata, pa tako i onih koji govore o medijima. Međutim tekst puno više govori ako se gleda na njegovu genezu. I kritike koje su prije objavljivanja dokumenta upućivane tekstu mogu biti od velike koristi medijskom djelatniku koji želi čuti stav Crkve o ulozi medija i novinara. Autor veoma pozorno predstavlja tekst ne samo u njegovoj završnoj fazi, nego i tijekom etapa njegova nastajanja. To može biti od izuzetne koristi medijskom djelatniku, koji može učiti kako na završnom tekstu, tako i na kritikama koje su mu s raznih strana upućivane.

Valković izvrsno poznaje problematiku i tako omogućava čitatelju da uvidi svu kompleksnost problematike medijskog svijeta. Naime i to je svojevrsna »crvena nit« koja se provlači kroz knjigu: autor naglašava kako svijet medija nije samo pitanje tehnike ophođenja među ljudima ili Crkve prema svijetu. To je svijet komunikacije. Komunikacija je pak puno više od informacije. U komunikaciju oni koji komuniciraju ulaze kao ravnopravni partneri, dok su kod informacije jedni aktivna, a drugi uvijek pasivna strana.

Stoga autor knjige daje naslutiti kako je zadatak Crkve danas u svijetu medija nastupati kao komunikator, čime će, uostalom, najvjernije služiti Kristu, koji je i sam bio veliki komunikator. To je, uostalom, najvažnija prekretnica u odnosu Crkve i medija koja se je dogodila na Drugome vatikanskom saboru. S obzirom da upravo taj aspekt nije dovoljno kvalitetno obrađen u koncilskom dokumentu, ova će knjiga moći poslužiti kao udžbenik svakome tko se bude htio usavršavati u »umjetnosti« vlastite komunikacije. Stoga je vrlo dobro što autor osim detaljne analize glavnog dokumenta Inter mirifica predstavlja čitatelju i ostale koncilske dokumente, koji katkada na bolji način izražavaju način potrebne komunikacije Crkve putem medija.

Izvornost autorova pristupa ogleda se u tome što on sve dokumente Crkve, pa i one nakon Koncila, sagledava na progresivan način. Drugim riječima, osim sa sadržajem tekstova, čitatelj je upoznat s povijesnim hodom Crkve na tom području, od svojevrsne skeptičnosti i straha pred silom medija, do gotovo potpuna prihvaćanja važnosti uloge koju mediji mogu imati u ljudskoj komunikaciji i evangelizaciji. Taj je put bio mukotrpan i dugotrajan, ali ukazuje na to da je i tzv. »preventivni« strah pred snagom koju mediji imaju u oblikovanju društva, svijesti ljudi i javnog mnijenja bio opravdan.

Taj preventivni strah i oprez se pokazuje nužnim i danas, imajući u vidu veliki nedostatak etičkih kriterija u načinu kako mediji pristupaju nekim gorućim problemima čovjeka i svijeta. Crkva danas nudi jednu personalistički shvaćenu komunikaciju, u kojoj je čovjek u središtu. Na to upućuje

204

i teologija komunikacije. Autor pokazuje ne samo glavne elemente takve komunikacije, nego i put koji je Crkva prešla do takva poimanja. Na taj način ova knjiga utvrđuje neke osnovne etičke kriterije koje bi svaki medijski djelatnik trebao usvojiti. No ukazuje i na to da mnogo toga što je rečeno u crkvenim dokumentima nije dostatno zaživjelo u samoj Crkvi, pogotovo u Hrvatskoj. Klasičan primjer je pitanje javnog mnijenja. Autor je sve relevantne elemente i etičke kriterije na neki način sintetizirao u nauku pape Ivana Pavla II., u kojem svaki medijski djelatnik može pronaći medijsku etiku prilagođenu za pojedina područja medijskog djelovanja.

Vrlo je vrijedno što autor analizira i odnos Crkve prema modernim medijima, internetu i općenito tzv. virtualnoj komunikaciji. Pogotovo se u ovom svijetu osjeća nedostatak etičke kriteriologije. Ona pak zahtijeva dodatan odgoj, pogotovo vjernika, koji pred takvim virtualnim svijetom ne smije ostati pasivan, nego mora biti sposoban postavljati pitanja o smislu svega.

Drugim riječima, postaje evidentno da mediji nisu uvijek neutralni, nego mogu značajno oblikovati moralne odluke ljudi. Virtualni svijet medija izokreće neke uhodane parametre u našem odnosu prema medijima. To je jedno novo područje, u kojem autor daje svoj izvorni prinos.

U drugom dijelu knjige autor nam predočuje problematiku radijskog i televizijskog prijenosa misnog slavlja. Iako se površnom promatraču čini da je to samorazumljivi čin, u biti on otvara brojna pitanja teološke, pastoralne i eklezijalne prirode. Stoga je dobro da autor predstavlja problematiku iz povijesnog aspekta, ali i rasprave koje su uslijedile, kako u crkvenoj hijerarhiji, tako i među teolozima i pastoralcima. Pogotovo je korisno doznati kakva je praksa bila i jest u nekim drugim europskim zemljama, s obzirom na to da je hrvatsko iskustvo na tom polju kratkog vijeka. Medijsku i liturgijsku problematiku prijenosa mise autor nam predstavlja kroz mišljenja nekih najvažnijih autora iz raznih jezičnih područja.

Iako su neki tekstovi u knjizi već objavljeni, autor ih je preradio i tako objedinio u jedan znanstveni udžbenik, koji će biti od koristi mnogim medijski djelatnicima, ali i onima koji se znanstveno budu bavili tom problematikom.

Autor nam predstavlja sve relevantnije crkvene dokumente o problematici kojom se u knjizi bavi, ali koristi i obilnu sekundarnu literaturu iz raznih jezičnih područja.

Josip Grbac, profesor na Teologiji u Rijeci, KBF-a u Zagrebu

205

Tri vrijednosti knjige Jerka Valkovića Knjiga doc. dr. sc. Jerka Valkovića Crkva i svijet medija – mogućnost susreta i različitost perspektiva predstavlja važan prinos hrvatskomu govornom i znanstvenom području u popunjavanju praznine vezane uz problematiku Crkve i medija. Radi se o sustavnom djelu koje prvi put kod nas na znanstven, ali istovremeno i jezgrovit način te nestručnjaku razumljivim jezikom donosi svu složenost toga dijaloškog i dijalektičnog odnosa, koji je takav zbog specifičnosti vjerskog sadržaja i pologa pri ulasku u medijski prostor.

Posebno valja istaknuti tri vrijednosti Valkovićeva rada: on ponajprije razbija stereotipe o Crkvi, (medijskoj) tehnologiji i medijima, a s druge strane, afirmirajući pozitivnu vrijednost medija u kontekstu poslanja Crkve, iznosi jasne granice otajstva vjere s obzirom na njihovo medijsko predstavljanje i pojavljivanje. K tomu daje jasne vrijednosne i metodološke kriterije inkulturacije vjere u svijet medija i medijske dominacije zbiljom.

Kako je vidljivo iz Valkovićeva rada, suprotno mnogim uvriježenim mišljenjima, posebno kod nas, Crkva je od antičke oralno-auditivne kulture, preko Gutenbergove galaksije, sve do novih medija, bila ne samo otvorena medijima svojeg vremena, već je bila i njihov promicatelj u kontekstu prepoznavanja njihova prinosa humanizaciji društva, promicanja općeg dobra i zajedništva među ljudima. Taj izvrstan pregled koji Valković donosi u prvom dijelu knjige nije samo puko numeričko iznošenje povijesnog tijeka, aktera i dokumenata, već cjelokupnu genezu autor analitički smješta u širi kontekst društava i epoha u kojima je Crkva djelovala, dajući time i čitatelju koji nije tek površan poznavatelj problematike nove uvide i horizonte, što govori o temeljitu pristupu autora, koji je vrstan znalac.

Vrijednost knjige predstavlja i jezik koji je jednostavan i razumljiv, pri čemu se ne gubi ništa od znanstvene izvrsnosti djela. Štoviše, ne postoji relevantan autor ili izvor kojega Valković ne spominje i na kojemu ne temelji svoje vlastite uvide i zaključke, onkraj obična eklekticizma ili kompiliranja.

Knjigu stoga osobito treba preporučiti ne samo akademskim krugovima, već ponajprije pastoralnim djelatnicima, vjeroučiteljima te novinarima koji prate život Crkve, a koji počesto i u svojoj dobrohotnosti ne razumiju ograničenja koje kršćanska vjera, sa svojim simboličkim i sakramentnim univerzumom mora stavljati medijima, da ne bude apsorbirana ili banalizirana od strane medijske logike i tehnologije. Fascinacija medijima i medijskom tehnologijom te projekcija medijske logike spektakla i svevidljivosti na re-

206

ligijsku stvarnost, koja je u esenciji, ipak, misterij, može dovesti do nesporazuma i stranputica u koje mogu zapasti bilo vjerski službenici, bilo medijski djelatnici koji previđaju narav specifičnosti vjerskoga i religijskoga pri ulasku u medijsko okruženje, gdje postoji stalna napast »medijske transupstancijacije« vjere na događaj među medijskim događajima, pri čemu se logika industrije zabave ili političko-socijalna hermeneutika bez ostatka primjenjuje na Crkvu, njene događaje, osobe ili otajstva.

Ta je tema, u svoj svojoj suptilnosti i zahtjevnosti, u fokusu istraživanja i promišljanja drugog dijela Valkovićeve knjige, u problematici medijskih prijenosa misnih slavlja. Ne samo teolozi, već i analitičari medijskog fenomena s područja filozofije i drugih znanosti (Derrida, Baudrillard…) s pravom upozoravaju da mediji mogu postati smrt Boga. Naime oni mogu biti sredstvo banaliziranja, konzumerističkog uništavanja religije uz pomoć religije, putem njezina medijskog predstavljanja, pri čemu, kada je sve vidljivo, prestaje potreba za vjerovanjem, koju supstituira »medijska religija«, prezencijalizam ili čak hiperprezencijalizam svetoga, koje samim tim činom prestaje biti takvo, pretvarajući ikone u idole, s onu stranu rahnerovskog »metafizičkog srama«, na što Valković upozorava. Ne dopuštajući odsutnost i distancu, medijska slika i konstrukcija svijeta je jednim svojim dijelom i »teror prisutnosti«, uslijed kojega se stvara mentalitet i dojam da se zbilja, pa i vjerska, iscrpljuje u prisutnome, prikazanome. Valković u svojem pristupu problematici ide srednjim putem, između bezpridržajne nekritičnosti i fascinacije te odbacivanja medija kao sredstava prenošenja ne samo riječi, već i sakramentnih događanja, kako i kaže naslov knjige, u kontekstu »mogućnosti susreta«, uz uvažavanje obostranih specifičnosti.

Budući da su mediji odavno prestali biti sredstvo, postavši naš svakidašnji okoliš, neodloživo je i pitanje inkulturacije vjere, Crkve, u takav ambijent.

Ako su mediji tijekom povijesti mijenjali društvo, ako je Gutenbergova galaksija usko povezana s individualizmom, detribalizacijom te rađajućim liberalizmom, kao i sekularizacijom, ako je pak internet s druge strane neka vrsta sociološke regresije u smislu retribalizacije i »elektroničke mistike«, sa svim antropološkim i kulturološkim promjenama koje sa sobom nosi, i Crkva živi u istom društvu, čije se fundamentalne nosivosti i promjene imaju zahvaliti, među inim, upravo medijima. U tom suodnosu promjene su sve brže, pa medijska pismenost, združena s teološkom i kulturološkom, postaje neodloživ alat za čitanje »znakova vremena« i inkulturiranje Crkve i njezina pologa u tim ambivalentnim previranjima.

207

Upravo Valkovićeva knjiga čini veoma vrijedan prinos u toj sve zahtjevnijoj zadaći. Ona, naravno, ne daje odgovore na sva pitanja i dileme koje horizonti suvremenosti svednevice donose sa sobom, ali je svojom znanstvenom temeljitošću i analizom već sama primjer kako se s jasnoćom, istovremenom otvorenošću i distancom Crkva i mediji mogu susretati u suvremenoj kulturi, bez da jedno drugo apsorbiraju ili zlorabe, usmjereni zajedničkomu cilju, dobru zajednice i osobama kojima su upućeni.

Ivica Šola, voditelj Katedre za medijsku kulturu, na Odjelu za kulturologiju Sveučilišta u Osijeku

208

O autoru Jerko Valković je rođen 1965., u Krku. Osnovnu školu završio je u Vrbniku, a Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju »Zmajević« u Zadru. Teologiju je studirao na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci. Za svećenika Krčke biskupije zaređen je 1992.

Nakon prve pastoralne službe (kapelan u Cresu, 1992. – 1994.) započinje specijalizaciju iz znanosti društvenih komunikacija na Papinskom učilištu »Salesiana« u Rimu, koju zaključuje magisterijem 1998. Poslijediplomski studij iz moralne teologije započinje na Visokom institutu za moralnu teologiju »Academia Alphonsiana«, Papinskoga lateranskog sveučilišta u Rimu, na kojem 1999. magistrira i 2003. doktorira.

U međuvremenu je (2000. – 2003.) obnašao službu biskupskog tajnika u Krku. Ujesen 2003. počinje predavati na Teologiji u Rijeci područnom studiju Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, a u isto vrijeme vrši službu kapelana u Cresu (2003. – 2005.).

Također predaje i na Visokoj teološko-katehetskoj školi Zadru, a od akad. god. 2012./2013. i na Hrvatskome katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Predaje kolegije iz moralne teologije, socijalnog nauka Crkve i komunikacijskih znanosti.

209

hRVATSKA bISKuPSKA KonFERnECIJA

Crkva i mediji Pastoralne smjernice Zagreb, 2006.

17 × 17 cm; 100 str.; meki uvez

Prvi dokument hrvatskih biskupa posvećen sredstvima društvenih komunikacija u četiri poglavlja obrađuje: važnost komunikacije; Pastoralne smjernice za djelovanje; etičnost, sudjelovanje i odgoj za svijet medija te Praktične smjernice.

Knjige možete kupiti ili naručiti kod nakladnika!

Glas Koncila

Kaptol 8, 10000 Zagreb tel.: 01/4874-315; faks: 01/4874-319 e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr

Biblioteka Tertium millennium 1. Tonči Matulić, Bioetika (32012.)

2. Tonči Matulić, Oblikovanje identiteta bioetičke discipline. Etička svijest odgovornosti za opstanak u budućnosti . Vodič kroz bioetiku 1 (22010.)

3. Tonči Matulić, Život u ljudskim rukama. Nova biologija i biotehničko evolucioniranje života. Vodič kroz bioetiku 2 (22010.)

4. Tonči Matulić, Medicinsko prevrednovanje etičkih granica. Svetost života prikliještena između autonomije i tehnicizma. Vodič kroz bioetiku 3 (22010.)

5. Tonči Matulić, Metamorfoze kulture. Teološko prepoznavanje znakova vremena u ozračju znanstveno-tehničke civilizacije (22009.)

6. Valentina Blaženka Mandarić, Mladi – integrirani i(li) marginalizirani (2009.)

7. Mihaly Szentmartoni, Osjetljivost za čovjeka. Pastoralna psihologija (2009.)

8. Tonči Matulić, Tužaljke kamenja hrvatske pusti nje. Pomirenje i duhovna obnova u svjetlu proročke i kritičke raščlambe stanja duha i svijesti suvremenoga hrvatskog društva (32011.)

9. Zdravko Gavran, Svjetla i sjene slobode. Razmišljanja o hrvatskom katolištvu u demokraciji (2010.)

10. Tonči Matulić, Nevjera i vjera u četiri oka. Maske bogova u svjetlu vječne mladosti Božjega lica (2 2013.)

11. Jerko Valković, Crkva i svijet medija. Mogućnost susreta i različitost perspektiva (2013.)

Jerko Valković CRKVA I SVIJET MEDIJA Mogućnost susreta i različitost perspektiva Glas Koncila, Zagreb, 2013.

Jezično uređivanje: Josip Sinjeri Grafičko oblikovanje: Danijel Lončar Naslovnica: Danijel Lončar Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Tiskano u travnju 2013.

ISBN 978-953-241-389-2 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 841814.

Sva prava su pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika.

J

erko Valković je rođen 1965., u Krku. Osnovnu školu završio je u Vrbniku, a Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju »Zmajević« u Zadru. Teologiju je studirao na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci.

Za svećenika Krčke biskupije zaređen je 1992.

Nakon prve pastoralne službe (kapelan u Cresu, 1992. – 1994.) započinje specijalizaciju iz znanosti društvenih komunikacija na Papinskom učilištu »Salesiana« u Rimu, koju zaključuje magisterijem 1998. Na Visokom institutu za moralnu teologiju »Academia Alphonsiana«, Papinskoga lateranskog sveučilišta u Rimu, 1999. je magistrirao, a 2003. i doktorirao.

Od 2000. do 2003. obnaša službu biskupskog tajnika u Krku, a od jeseni 2003. predaje na Teologiji u Rijeci Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.

U isto vrijeme kapelan je u Cresu (2003. – 2005.).

Predaje i na Visokoj teološkokatehetskoj školi u Zadru, a od akad. god. 2012./2013. i na Hrvatskome katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Predaje kolegije iz moralne teologije, socijalnog nauka Crkve i komunikacijskih znanosti.

P

ravi se izazov, naprotiv, nekada i danas, sastojao u nastojanjima Crkve da bude prisutna u svjetovnim, laičkim medijima. To je pak problem i današnje Crkve. Stoga ova knjiga ukazuje na put i metodologiju kako bi na taj izazov Crkva i kršćanski medijski djelatnici trebali odgovoriti.

Vrlo je vrijedno što autor analizira i odnos Crkve prema modernim medijima, internetu i općenito tzv. virtualnoj komunikaciji. Pogotovo se u ovom svijetu osjeća nedostatak etičke kriteriologije.

Ona pak zahtijeva dodatan odgoj, pogotovo vjernika, koji pred takvim virtualnim svijetom ne smije ostati pasivan, nego mora biti sposoban postavljati pitanja o smislu svega. Drugim riječima, postaje evidentno da mediji nisu uvijek neutralni, nego mogu značajno oblikovati moralne odluke ljudi. Virtualni svijet medija izokreće neke uhodane parametre u našem odnosu prema medijima. To je jedno novo područje, u kojem autor daje svoj izvorni prinos.

Josip Grbac

K

njiga predstavlja važan prinos hrvatskomu govornom i znanstvenom području u popunjavanju praznine vezane uz problematiku Crkve i medija. Radi se o sustavnom djelu koje prvi put kod nas na znanstven, ali istovremeno i jezgrovit način te nestručnjaku razumljivim jezikom donosi svu složenost toga dijaloškog i dijalektičnog odnosa, koji je takav zbog specifičnosti vjerskog sadržaja i pologa pri ulasku u medijski prostor.

Posebno valja istaknuti tri vrijednosti Valkovićeva rada: on ponajprije razbija stereotipe o Crkvi, (medijskoj) tehnologiji i medijima, a s druge strane, afirmirajući pozitivnu vrijednost medija u kontekstu poslanja Crkve, iznosi jasne granice otajstva vjere s obzirom na njihovo medijsko predstavljanje i pojavljivanje. K tomu daje jasne vrijednosne i metodološke kriterije inkulturacije vjere u svijet medija i medijske dominacije zbiljom.

Ivica Šola

ISBN: 978-953-241-389-2

120 kuna