ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

14

RADOVI

KNJIGE U NIZU »RADOVI«

A

Autor zaključuje da se dva toka moralnoga shvaćanja i prosuđivanja uporabe sile za razrješavanje sukoba u međunarodnim odnosima, predstavljeni u spisima Paula Ramseyja i Ivana Pavla II., u bitnim točkama razilaze.

Ovo razilaženje za njega nije tek akcidentalno. Naime, iako oba autora priznaju legitimnost uporabe sile u određenim situacijama, njihovi koncepti u svojoj cjelovitosti predstavljaju dva različita pristupa. Temeljna pretpostavka Ramseyjeve teorije pravednoga rata je da rat može biti legitimno sredstvo za zaštitu pravednosti. Nasuprot tome, Ivan Pavao II. tvrdi da rat nije legitimno sredstvo, dopuštajući ipak legitimnost uporabe sile za zaštitu nedužnih.

Iz recenzije prof. dr. sc. Ivana Kopreka

N

aslovi kao i podnaslovi poglavlja, upotreba bilježaka kao i znanstveni pristup obradi tematike u svakom poglavlju potvrđuju da autor ne samo dobro poznaje tematiku koju obrađuje nego i njome suvereno vlada stavljajući ju u određenim dijelovima u kontekst ratnih događanja u Bosni i Hercegovini.

Sadržaj knjige je ‘dobro došao’ kako u crkveno-teološkom tako i u društvenom kontekstu jer nudi novu i na hrvatskom jezičnom području neobrađenu tematiku. Osim toga, koncept ‘zakonite obrane u učenju pape Ivana Pavla II.’ velik je izazov za rješavanje međunarodnih sukoba u budućnosti.

Riječ je o crkveno-teološkom odgovoru na sve složeniju situaciju u rješavanju međunarodnih sukoba. U knjizi na poseban način dolazi do izražaja suvremeni socijalni nauk Crkve koji je neizbrisivo obilježio papa Poljak, blaženi Ivan Pavao II. Iz recenzije prof. dr. sc. Stjepana Balobana ISBN 978-9958-747-35-9

1. Mato Zovkić, Međureligijski dijalog iz katoličke perspektive u Bosni i Hercegovini (Sarajevo: VKT, 1998.)

Zakonita uporaba sile u učenju Ivana Pavla II.

utor u svojemu opsežnom radu promišlja odnos kršćana prema uporabi vojne sile i (be)smislu rata. Taj je odnos, primjećuje, obilježen s dva oprečna pristupa, jednoga koji prihvaća nenasilje i drugoga koji dopušta ratove i sudjelovanje kršćana u njima (pod određenim uvjetima) – pravedni rat.

ZDENKO SPAJIĆ

ZDENKO SPAJIĆ rođen je 11. srpnja 1968. godine u Gradačcu, župa Garevac.

Filozofski dio studija završio na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu, nakon čega studij nastavlja na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Innsbrucku. Diplomirao je u svibnju 1994. godine. Iste godine zaređen je za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije te kroz tri godine obavlja različite službe u Vrhbosanskom nadbiskupskom ordinarijatu.

Godine 1997. upućen je na Katoličko sveučilište Amerike (The Catholic University of America) u Washington, DC, gdje je postigao licencijat iz područja moralne teologije u svibnju 2000. godine. Doktorat postiže 2004. godine također iz moralne teologije disertacijom pod naslovom The Legitimate Use of Force: The Search For a New Approach to International Conflict Resolution in the Writings of John Paul II. Tijekom cjelokupnoga studija, uža specijalizacija mu je bila socijalni nauk Crkve i socijalna etika. Po povratku u Vrhbosansku nadbiskupiju, preuzima službu kancelara te je istodobno obnašao službu ravnatelja »Međupomoći« i direktora Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije (2006. – 2007.). Od 2006. godine predaje na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji. Bio je dekan VKT od ak. godine 2008./2009. do njezina promaknuća u Katolički bogoslovni fakultet.

Uz profesorski posao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, trenutno je i župnik u župi Prud.

RADOVI

2. Tomo Vukšić, Mi i oni. Siguran identitet pretpostavka susretanja (Sarajevo: VKT, 2000.)

Traženje novog pristupa za razrješenje međunarodnih sukoba

3. Tomislav Jozić, Na tragovima odgovornosti. Etika u sjeni iskustva (Sarajevo: VKT, 2000.)

4. Niko Ikić, J. J. Strossmayer i crkveno, kulturno i nacionalno jedinstvo (Sarajevo: VTK, 2002.)

5. Mato Zovkić, Isus u Evanđelju po Luki (Sarajevo: VKT, 2002.)

6. Veljko Paškvalin, Kršćanstvo kasne antike u zaleđu Salone i Narone. Arheološka istraživanja kasnoantičkog kršćanstva u Bosni i Hercegovini (Sarajevo: VKT, 2003.)

7. Anto Orlovac, Učiteljica života. Prilozi iz povijesti Katoličke Crkve na području današnje Bosne i Hercegovine (Sarajevo: VKT, 2004.)

8. Franjo Topić, Čovjek pred objavom Boga u misli Hansa Ursa von Balthasara (Sarajevo: VKT, 2006.)

9. Željko Pavić, Philosophia fundamentalis Josipa Stadlera (Sarajevo: VKT, 2006.)

10. Franjo Topić, Prilog teologiji ljudskog napretka (Sarajevo: VKT, 2008.)

11. Mato Zovkić, Poslužitelj Isusa Krista među poganima (Sarajevo: VKT, 2008.).

Sarajevo: Katolički bogoslovni fakultet Zagreb: Glas Koncila 2013.

12. Marinko Perković, Prema moralnoj zrelosti (Sarajevo: VKT, 2009.)

13. Drago Župarić, Teološka poruka u dijalozima Knjige o Tobiji (Sarajevo: KBF, 2009.)

14. Zdenko Spajić, Zakonita uporaba sile u učenju Ivana Pavla II. (Sarajevo: KBF; Zagreb: Glas Koncila, 2013.)

Zdenko SPAJIĆ

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II. Traženje novog pristupa za razrješenje međunarodnih sukoba

Niz: Urednik: Lektura: Korektura: Priprema za tisak: Tisak: Naklada: Izdavač: Suizdavač:

Radovi - 14 Darko Tomašević Marija Znika Bojan Ivešić, Oliver Jerković Darko Tomašević Suton d.o.o., Široki Brijeg 400 komada Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu Pridružena članica Univerziteta u Sarajevu

Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 315; faks: 4874 319; e-pošta: prodaja@ glas-koncila.hr; www.glas-koncila.hr Za suizdavača: Stjepan Pogačić ISBN 978-953-241-391-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 842056

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 272-732.2:341.312.5

SPAJIĆ, Zdenko Zakonita uporaba sile u učenju Ivana Pavla II. : traženje novog pristupa za razrješenje međunarodnih sukoba / Zdenko Spajić. - Sarajevo : Katolički bogoslovni fakultet ; Zagreb : Glas Koncila, 2013. - 271 str. ; 24 cm. (Radovi ; 14) Bibliografija: str. 243-267 i uz tekst

ISBN 978-9958-747-35-9 (Katolički bogoslovni fakultet) COBISS.BH-ID 20492550

Zdenko SPAJIĆ

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

Traženje novog pristupa za razrješenje međunarodnih sukoba

Sarajevo: Katolički bogoslovni fakultet Zagreb: Glas Koncila

2013.

4

Predgovor

Sukobi i ratovi sastavnica su povijesti ljudskoga roda od najranije poznate povijesti. Ali pogledi na njih mogu biti vrlo različiti.

Starogrčki pjesnik Pindar u jednoj pjesmi kaže: Rat je onima mio, koji ga iskusili nisu.

Ali oni, koji su ga propatili, sa zebnjom u srcu dršću, kad vide, da se približuje.

Ovo je djelo izvorno nastajalo kao disertacija i prožeto je na određeni način dvama različitim pogledima na rat o kojima govori ova pjesma S jedne strane, mojim osobnim doživljavanjem rata kroz gubitak doma, prijatelja i poznanika, oskvrnjenje majčina groba, djelomično proživljavanje sarajevskog okruženja... S druge pak strane, američko akademsko uvjerenje da rat može u određenim okolnostima i pod određenim uvjetima biti sasvim prikladno sredstvo za razrješenje međunarodnih sukoba. U susretu takvih viđenja, učenje Ivana Pavla II. činilo se najprivlačnijim za proučavanje i istraživanje. Nadam se da će ova knjiga barem malim dijelom doprinijeti upoznavanju njegove misli i daljnjem proučavanju pitanja legitimne uporabe sile i razrješavanja međunarodnih sukoba u nauku Crkve.

Zahvaljujem svima koji su mi pomogli na bilo koji način u dovršenju ove knjige.

5

6

Uvod Odnos kršćana prema uporabi vojne sile i njihova sudjelovanja u ratovima sastoji se od dva oprečna pristupa, jednog koji prihvaća nenasilje i drugog koji dopušta ratove i sudjelovanje kršćana u njima pod određenim uvjetima. Ta su se dva pristupa razvila u dvije tradicije: pacifizam i doktrinu pravednog rata.1 Dok nije diskutabilna činjenica da kršćani nisu stupali u vojnu službu niti su sudjelovali u ratnim aktivnostima tijekom prvih stoljeća povijesti Crkve, objašnjenja za takav stav Crkve se ipak razlikuju. Pripadnici tradicije pravednog rata obično objašnjavaju odbijanje činjenicom da je sudjelovanje u vojsci uključivalo prinošenje žrtava poganskim božanstvima, prisezanje vjernosti božanskom liku rimskoga cara i prolijevanje krvi.2 Pacifizam pak tvrdi da je nenasilje rane Crkve izvedeno iz značenja koje su osoba i poslanje Isusa iz Nazareta imali za etiku rane Crkve.3 Pacifizam se ponovno pojavio na horizontu katoličkog morala u XX. stoljeću, prije svega kao odgovor na brutalnost ratova koji su se zbili po cijelom svijetu. Našao je i svoje mjesto u crkvenim dokumentima tako da Drugi vatikanski koncil pohvaljuje „one koji se u borbi za svoja prava odriču nasilnih čina i posižu za sredstvima obrane koja su, uostalom, na raspolaganju i slabijima“.4 Pastoralno pismo biskupa SAD-a iz 1983. godine čak govori o pacifizmu i pravednom ratu kao jednakim tradicijama, kao o „dva različita moralna odgovora koji imaju 1

2

3

4

I „pacifizam“ i „teorija pravednog rata“ višeznačni su pojmovi i obuhvaćaju cijeli niz različitih stavova. Pacifizam može označavati protivljenje ratu, ali ne i svim djelovanjima sa smrtnim posljedicama (na primjer, policijsko djelovanje) ili može uključivati obje te kategorije. Teorija pravednog rata označava moralni stav koji dopušta rat u određenim situacijama. No ti stavovi sežu od dopuštanja sudjelovanja kršćana u ratu do pogleda koji vide pojedini rat kao „pravedan“.

Specifične razlike unutar tradicija pacifizma i pravednog rata neće biti objektom ovoga rada.

Usp.: R. A. MCCORMICK – D. CHRISTIANSEN, “Morality of War”, New Catholic Encyclopedia, XIV., 2. izd., 635-644.

Usp.: npr. Stanley HAUERWAS, The Peaceable Kingdom: A Primer in Christian Ethics (Notre Dame-London: 1983.), 72-95; John Howard YODER, The Politics of Jesus: Vicit Agnus Noster (Grand Rapids, MI: 21994.), 1-20.

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7. XII. 1965.), u: Dokumenti (Zagreb: 1970.), br. 78 (dalje GS).

7

komplementarni odnos u smislu da oba teže služiti općem dobru“.5 Međutim, promišljanje iz perspektive pravednog rata bilo je dominantan pristup u kršćanskom odnosu prema moralnosti rata još od vremena sv. Augustina. Tradicija pravednog rata nastoji definirati uvjete kada rat predstavlja legitimnu uporabu sile i legitimno je sredstvo za razrješavanje sukoba u međunarodnim odnosima. Ta tradicija ima dugu povijest razvoja. Suočena s različitim političkim i ekonomskim promjenama tijekom svoje povijesti, sama teorija bila je podvrgnuta mnoštvu reformuliranja. U svojem sadašnjem obliku nastala je u modernom razdoblju.6 Teorija pravednog rata predstavlja dvije skupine načela: jus ad bellum i jus in bello. Prvi niz načela određuje uvjete kada neka država ili skupina država ima pravo voditi rat. Načela jus in bello određuju način na koji se rat vodi. Obje te kategorije imaju za cilj nametnuti stroge kriterije za uporabu sile u međunarodnim odnosima.7 Povijesna analiza razvoja tradicije pravednog rata otkriva dijametralno oprečan odnos između jus ad bellum i jus in bello. U razdoblju do formuliranja klasične teorije pravednog rata krajem XIII. stoljeća,8 jus ad bellum je dominirao dok su jus in bello načela bila jedva prisutna. Nakon razdoblja transformacije iz klasične u modernu formulaciju teorije, teološko opravdanje rata je iščeznulo zajedno 5

6

7

8

8

THE UNITED STATES CONFERENCE OF CATHOLIC BISHOPS, “Pastoral Letter ‘The Challenge of Peace: God’s Promise and Our Response’ (1983.)”, David J. O’BRIEN – Thomas A. SHANNON (ur.), Catholic Social Thought: The Documentary Heritage (NY: Maryknoll, 1992.), 74.

Za povijesni pregled razvoja unutar tradicije pravednog rata, usp.: James Turner JOHNSON, Ideology, Reason, and Limitation of War: Religious and Secular Concepts, 1200-1740 (Princeton: 1975.).

Za suvremeno definiranje kriterija pravednog rata, usp.: npr., THE UNITED STATES CONFERENCE OF CATHOLIC BISHOPS, Pastoral Letter “The Challenge of Peace: God’s Promise and Our Response,” 80-110; James Turner JOHNSON, Can Modern War Be Just? (New Haven: 1984.), 18-29; Morality and Contemporary Warfare (New Haven – London: 1999.), 22-38; Robert L. HOLMES, “Can War Be Morally Justified? The Just War Theory”, Jean Bethke ELSHTAIN (ur.), Just War Theory (New York: 1992.), 212-213.

Pojam „klasična teorija pravednog rata“ preuzet je od Jamesa Turnera Johnsona (usp.: Can Modern War Be Just?, 26-48). Ovaj pojam označava skupnost misli (kanonska i teološka djela) i prakse (viteštvo) u srednjem vijeku koji su se slili u objedinjenu doktrinu o uporabi sile krajem XIII. stoljeća. U to vrijeme kršćanska doktrina o ratu sadržava sve bitne elemente koji će odrediti budući razvoj tradicije pravednog rata.

s prestankom „vjerskih ratova“. Kriteriji jus ad bellum su zadobili manje važnosti, proces koji je svoj vrhunac dosegao u tzv. compétence de guerre pristupu.9 U isto vrijeme, značenje kriterija koji određuju način vođenja rata značajno je poraslo. Tijekom modernog razdoblja, međunarodno pravo je bilo glavni nositelj tradicije pravednog rata.

Dvadeseto stoljeće je bilo svjedokom ustrajnih nastojanja da se shvaćanje pravednog rata ponovno integrira u kršćansku moralnost.

No podrobnija analiza ovih pokušaja nedvojbeno pokazuje da su kršćanski pokušaji išli u dva različita pravca. S jedne strane imamo papinsko učenje koje je nastojalo reducirati razloge za opravdanje uporabe sile samo na samoobranu. Taj ćemo pristup nazvati „redukcionističkim“. Njegov glavni cilj je reduciranje opravdane uporabe sile. Počevši s izričajima Benedikta XV. tijekom i nakon Prvog svjetskog rata, još više naglašeno u izjavama Pija XII. u razdoblju Drugog svjetskog rata i poraća, tendencija je bila osporiti legitimnost rata i naglasiti nužnost suradnje za uspostavu mira u međunarodnim odnosima. Papa Ivan XXIII. je bio prominentan lik u osporavanju rata i naglašavanju nužnosti uspostave međunarodnog političkog poretka s instrumentima za mirno rješavanje međunarodnih sukoba. Njegovi nasljednici su nastavili naglašavati oba ta aspekta. Papa Ivan Pavao II. nastavio je razvijati glavne ideje iz ranijeg papinskog učenja, posebno onoga Ivana XXIII. On osporava moralni legitimitet rata kao sredstva za razrješavanje međunarodnih sukoba i naglašava potrebu djelovanja u pravcu uspostave međunarodnog političkog i pravnog poretka koji će biti sposoban razrješavati sukobe mirnodopskim sredstvima.

Drugi tok razvoja uključuje pokušaj ponovnog oživljavanja teorije pravednog rata u jednom razvijenijem obliku. Nazvat ćemo ovaj pristup „limitacionističkim“. Njegov glavni cilj je limitirati vođenje opravdanog rata. Ovaj tok inkorporira modernu teoriju pravednog rata s njezinim naglaskom na jus in bello kriterijima i dopunja je teološkim utemeljenjem. Njezin je cilj, dakle, pomiriti moderni oblik s izvornim oblikom teorije. Metodistički teolog Paul Ramsey jedan je od najuglednijih predstavnika ovoga pravca. Ramsey u svojem pristupu inkorporira bitne značajke različitih etapa u razvoju teorije pravednog rata. Njegov koncept naliči Augustinovu teološkom opravdanju rata koje 9

Sukladno toj doktrini, svaki suveren ima pravo i autoritet odlučiti kada postoji pravedan razlog za rat. Usp.: James Turner JOHNSON, Ideology, Reason, and Limitation of War: Religious and Secular Concepts, 1200-1740, 16.

9

se temelji na konceptu agape, samožrtvujuće kršćanske ljubavi prema bližnjem u potrebi. Ramsey također inkorporira načelo dvostrukog učinka, koje Toma Akvinski koristi u svojem opravdanju za ubijanje u samoobrani privatnih osoba, da bi opravdao kolateralno ubijanje nevinih ljudi. Dominantna briga za način vođenja rata (jus in bello kriteriji) odražava razvoj iz modernog razdoblja. Konačno, Ramseyjev naglasak na ulozi „magistrata“ (vlast) u određivanju opravdanosti posezanja za silom pokazuje sličnost compétence de guerre pristupu.

Prijanjanje Paula Ramseyja uz integriranu verziju moderne teorije pravednoga rata, koja nedvojbeno ovisi o međunarodnom poretku sastavljenom od suverenih država, vodi ga prema kritici papinskog učenja o glavnim pitanjima u moralnom prosuđivanju rata.

Njegova kritika je usmjerena prije svega prema Ivanu XXIII., čije je učenje o ratu i miru bilo aktualno u vrijeme kada je Ramsey stvarao svoja glavna djela o ratu. Dvije postavke Ivana XXIII. bile su na poseban način objekt Ramseyjeve kritike. Prva kritika odnosi se na Papino neprihvaćanje čak i samoobrambenih ratova i njegovo povjerenje u mogućnost razrješavanja sukoba pregovorima. Njegova druga kritika odnosi se na zagovaranje Ivana XXIII. potrebe uspostavljanja globalnog političkog autoriteta za postizanje općeg dobra. Kako Ramsey vidi stvari, takvi stavovi zanemaruju utjecaj grijeha na ljudsku narav i bitne elemente političke zajednice koja se razlikuje od svih drugih zajednica upravo time što ima isključivu ovlast upotrijebiti silu.

Posljednjih desetljeća XX. stoljeća, političke i ekonomske promjene (npr. razdoblje nakon hladnog rata) utjecale su na misao o legitimnoj uporabi sile i legitimnim sredstvima razrješavanja međunarodnih sukoba. Pojedini kritičari su tvrdili da teorija pravednog rata (i popratna opozicija pacifizma i pravednog rata) nije više način od posebne pomoći za shvaćanje i prosuđivanje legitimne uporabe sile u međunarodnim odnosima.10 Jedan drukčiji način koncipiranja legitimne uporabe sile nalazimo u učenju Ivana Pavla II. To je posebno vidljivo kada se njegov pristup legitimnoj uporabi sile usporedi s nekim od suvremenih teoretičara pravednog rata.

Ivan Pavao II. pravi razliku između rata i uporabe sile. On tvrdi 10 Usp., na primjer, Gene SHARP, “Beyond Just War and Pacifism: Nonviolent Struggle towards Justice, Freedom and Peace”, Ecumenical Review 48 (2001.), 233250; Duane K. FRIESEN – John LANGAN – Glen STASSEN, “Just Peacemaking as a New Ethic”, Glen STASSEN (ur.), Just Peacemaking: Ten Practices for Abolishing War (Cleveland: 1998.), 4.

10

da je „sam rat s pratećim zlima i patnjama stvarnost koju je ljudska obitelj pozvana odbaciti kao sredstvo postizanja političkih ciljeva“.11 Protivljenje Ivana Pavla II. ratu pojačano je mirnim političkim promjenama u Istočnoj Europi. Međutim, on zadržava stav da uporaba sile može biti legitimno sredstvo za okončanje sukoba gdje postoji prijetnja egzistenciji i pravima cijelih naroda. Sukladno Papinu stavu, uporaba sile je legitimna pod nadzorom međunarodne zajednice, s ograničenim ciljem obrane napadnutih naroda i stvaranja uvjeta za razrješavanje sukoba pregovorima. On daje prednost humanitarnoj intervenciji kao pravu i obvezi međunarodne zajednice da posegne za intervencijom koja uključuje i uporabu sile. Učenje Ivana Pavla II. o legitimnoj uporabi sile je, međutim, samo jedan dio njegova učenja o razrješavanju sukoba. Papa drži da vojni sukobi proizlaze iz političkih, ekonomskih, društvenih i kulturnih razlika, kao i protivnih interesa.

On predlaže nenasilna sredstva za njihovu prevenciju i razrješavanje kao što su: poštovanje osobnih i nacionalnih ljudskih prava, promicanje pravednosti i razvoja, uspostava međunarodnih ustanova i organizacija te dijalog i pregovori. Ta sredstva za promicanje mira u međunarodnim odnosima izvedena su iz solidarnosti, koncepta koji natkriljuje socijalno učenje Ivana Pavla II. Papa Ivan Pavao II. nastavlja naglašavati i razvijati postavke koje su već prisutne u učenju Ivana XXIII. Stoga je opravdano zaključiti da se Ramseyjeva kritika jednako odnosi i na način kako Ivan Pavao II. koncipira uporabu sile u međunarodnim odnosima. Zbog toga razloga usporedba Ivana Pavla II. i Paula Ramseyja, kao predstavnika tradicije pravednog rata, korisno je istraživanje razvoja u suvremenim pristupima pitanju moralnosti rata. Izbor Ramseyja temelji se na ugledu i utjecaju njegova djela. On je središnji lik u oživljavanju kršćanske teorije pravednog rata i jedan od najutjecajnijih američkih teologa u drugoj polovici XX. stoljeća.12 Imajući u vidu elemente njegove kritike učenja Ivana XXIII. o ratu i miru te njegov utjecaj, Ramsey je najprikladniji predstavnik suvremene tradicije pravednog rata s kojim 11 IVAN PAVAO II., “Govor kanadskim ratnim veteranima, 19. IX. 1991.”, Insegnamenti di Giovanni Paolo II., XIV.-2 (Città del Vaticano: 1993.), 604 (Dalje IGP2).

12 Usp., na primjer, James Turner JOHNSON, “Just War in the Thought of Paul Ramsey”, The Journal of Religious Ethics 19 (Fall, 1991.), 184; David ATTWOOD, Paul Ramsey’s Political Ethics (Lanham, MD: 1992.), 1; Norman C. FREUND, “The Just War: Viable Theory or Moral Anachronism?”, American Journal of Theology and Philosophy 3 (1982.), 71.

11

ćemo usporediti učenje Ivana Pavla II. Ova će studija nastojati pokazati da se dva toka moralnog shvaćanja i prosuđivanja uporabe sile za razrješavanje sukoba u međunarodnim odnosima, predstavljeni u spisima Paula Ramseyja i Ivana Pavla II., razilaze jedan od drugog u bitnim točkama. Ovo razilaženje nije tek akcidentalno. Iako oba autora priznaju legitimnost uporabe sile u određenim situacijama, njihovi koncepti u svojoj cjelovitosti predstavljaju dva različita pristupa. Temeljna pretpostavka Ramseyjeve teorije pravednog rata je da rat može biti legitimno sredstvo za zaštitu pravednosti. Nasuprot tome, Ivana Pavao II. tvrdi da rat nije legitimno sredstvo, dopuštajući ipak legitimnost uporabe sile za zaštitu nedužnih. Sagledan u cijelosti, Papin pristup ne predstavlja tek jednu verziju unutar tradicije pravednog rata, nego on pokušava razviti nov koncept za razrješavanje sukoba i moralno prosuđivanje uporabe sile.

Metoda koju ćemo slijediti u ovome radu poštuje integritet kako Ramseyjev tako i pristup ratu Ivana Pavla II. Budući da se tradicija pravednog rata sastoji od velikog broja različitih teorija, s različitim pristupima i naglascima, obrađivanje Ramseyjeva djela u ovoj disertaciji u službi je prikaza jednog suvremenog primjera te tradicije s kojim će biti uspoređeno učenje Ivana Pavla II. o razrješavanju sukoba i uporabi sile kako bismo utvrdili razilaženja od tradicije pravednog rata. S obzirom na to da Ramseyjevo djelo nije prvotni objekt ovoga rada, ono će biti predstavljeno na sažet način. Analiza učenja Ivana Pavla II. će, međutim, zauzimati središnje mjesto u ovoj studiji. Zbog toga razloga, metoda ove studije će, uz integritet, poštovati i razvoj njegova učenja. Papa ne nudi sustavnu obradu teme o kojoj je ovdje riječ, niti prezentira eksplicitno učenje o pojedinim potkategorijama moralnog i socijalnog nauka kao što je opravdanje ubijanja ili uloga vlasti. No postoji konzistentnost u njegovu pristupu koja je ovdje pokazana na temelju mnoštva dokumenata i govora na tu temu. Ivan Pavao II. je započeo svoj pontifikat s iznimno naglašenim predmnijevanjem protiv nasilja i rata, što je ostalo konstantna značajka njegova učenja o ratu i miru. Iz toga se stava javlja pitanje odnosa između njegova učenja i tradicionalnog pristupa teorije pravednog rata. Budući da Papa izričito niječe svoju pripadnost pacifizmu, taj će aspekt biti ispušten u ovoj studiji te ćemo se usredotočiti na odnos njegova učenja prema tradiciji pravednog rata.

12

Drugo poglavlje donosi pitanje teorije pravednog rata kako je razvija Paul Ramsey. Ramseyjevo djelo proviđa autoritativni izričaj suvremene teorije pravednog rata u svjetlu koje može biti analizirano učenje Ivana Pavla II. Budući da Ramsey razvija teološki utemeljenu teoriju pravednog rata, njegovo djelo je prikladnije nego teorije koje se temelje na pravnim ili filozofskim tokovima unutar tradicije pravednog rata. Nadalje, Ramsey je vrlo zainteresiran za zaštitu nedužnih u ratu.

Oba ta područja predstavljaju točku konvergencije s učenjem Ivana Pavla II., što omogućava vjerodostojniji temelj za razvijanje glavne teze ove disertacije. Sama analiza će se sastojati od dva dijela. Prvi dio predstavlja glavne značajke Ramseyjeve teorije pravednog rata. U drugom dijelu ćemo kritički procijeniti Ramseyjevu teoriju pravednog rata i istaknuti pojedina pitanja koja on ne obrađuje na zadovoljavajući način.

Treće poglavlje proučava i uspoređuje stav Ivana Pavla II. u odnosu na Ramseyjevu teoriju pravednog rata pod dvama aspektima.

Prvi aspekt istraživanja je kronološki i nastoji utvrditi razvoj u misli Ivana Pavla II. Ova će analiza pokazati da protivljenje nasilju i ratu predstavlja konstantnu značajku u učenju Ivana Pavla II., pri čemu uloga i važnost međunarodne zajednice u procesu razrješavanja sukoba u međunarodnim odnosima zadobiva sve veću pozornost.

Ovaj razvoj, grubo gledajući, ide usporedo s političkim i ekonomskim promjenama u svijetu krajem XX. stoljeća. Drugi dio istraživanja odnosi se na supstancijalne razlike između Ramseyjeve teorije pravednog rata i misli Ivana Pavla II. Papa odbacuje rat kao sredstvo za razrješavanje sukoba, što predstavlja izazov Ramseyjevoj temeljnoj postavci, naime da rat može biti moralno opravdan. S druge pak strane, Papa priznaje dopustivost uporabe sile u određenim situacijama. Ovaj očevidni paradoks može se nadići samo razlikovanjem rata i uporabe sile, ne samo semantički nego i kao dva različita čina. Drugi dio Trećeg poglavlja analizirat će argumente Ivana Pavla II. za odbacivanje rata. Četvrto poglavlje će definirati i analizirati koncept legitimne uporabe sile. U sklopu ovoga koncepta Ivan Pavao II. priznaje legitimnost uporabe sile za samoobranu. Međutim, on izražava skepticizam prema tom obliku legitimne uporabe sile jer vjeruje da suviše lako prerasta u rat, dakle u djelovanje koje ugrožava moralna ograničenja na uporabu sile i njezine ciljeve. Papa se zauzima za uporabu sile pod okriljem međunarodne zajednice za zaštitu narodâ u

13

slučajevima genocida i zločina protiv čovječnosti. Dakle, on postavlja vrlo visok prag za uporabu sile i istodobno ograničava svrhe njezine uporabe. Sukladno učenju Ivana Pavla II., međunarodna zajednica legitimno poseže za uporabom sile s ciljem okončanja situacije teške ugroženosti cijelih populacija i stvaranja uvjeta za rješenje razmirica pregovorima. Taj oblik uporabe sile od strane međunarodne zajednice tvori koncept humanitarne intervencije u učenju Ivana Pavla II. Odbacivanje rata i učenje o dopustivosti uporabe vojne sile predstavljaju samo dio učenja Ivana Pavla II. o razrješavanju sukoba u međunarodnim odnosima. Peto poglavlje će zaokružiti njegovo učenje prezentirajući skicu Papina viđenja teoretskog i političkog okvira za razrješavanje sukoba. Ivan Pavao II. vjeruje da se mnoge sukobe u međunarodnim odnosima, koji izviru iz ekonomskih, političkih, društvenih i kulturnih razlika i suprotstavljenih interesa, može izbjeći ako osobe i nacije prakticiraju krepost solidarnosti. Analiza u petom poglavlju će se, dakle, usredotočiti na koncept solidarnosti. Budući da taj koncept, koji je od iznimne važnosti za socijalno učenje Ivana Pavla II., proistječe iz Papine filozofske i teološke misaone pozadine, prikazat ću u skici njegovu antropologiju kako bismo smjestili koncept solidarnosti u njegov kontekst. Nakon toga analizirat ću ciljeve solidarnosti pod posebnim vidom razrješavanja sukoba. Ova će analiza uključiti pravednost i razvoj, poštovanje osobnih i nacionalnih prava te ostvarenje općeg dobra. Sredstva s pomoću kojih solidarnost postiže ove ciljeve su, među ostalima, ustanove i dijalog. Stoga će proučavanje sredstava solidarnosti voditi prema analizi međunarodnog poretka koji je potreban za ostvarenje učenja Ivana Pavla II. o razrješavanju sukoba.

U zaključku će šesto poglavlje donijeti sažetak najvažnijih rezultata ove studije i raspraviti neka otvorena pitanja koja se javljaju s obzirom na to kako Ivan Pavao II. obrađuje pitanje legitimne uporabe sile. Studiju ću okončati razmatranjem mjesta koje učenje Ivana Pavla II. zauzima u kršćanskoj tradiciji.

U svjetlu ove skice potrebno je postaviti i ograničenja ovoj studiji naznačujući pitanja koja neće biti predmetom proučavanja.

Prvo ograničenje tiče se povijesnog razvoja teorije pravednog rata i konceptualnih razlika među teoretičarima pravednog rata. Analiza toga razvoja bacila bi više svjetla na Ramseyjevu teoriju i doprinijela dubljem shvaćanju njezinih kompiliranih segmenata. Međutim, ovakav

14

zadatak bi zahtijevao vlastitu studiju i ostaje izvan dosega ovoga rada.

Budući da ova studija uključuje dva koncepta moralne prosudbe o uporabi sile, Ramseyjevu i Ivana Pavla II., koje pretpostavljaju vrlo različita shvaćanja suvremenog političkog poretka u svijetu, pitanje njihove provedivosti u stvarnosti neće biti obrađivano. To znači da se ovaj rad neće baviti pitanjem koji je od ovih pristupa realističniji u suvremenom svijetu u pogledu razrješavanja sukoba. Bavljenje ovim pitanjem vodilo bi prema potpuno drukčijem proučavanju međunarodnih odnosa gdje se stručnjaci i nadalje razilaze glede temeljnih postulata suvremenog političkog sustava. Budući da se značenje nekog koncepta moralne prosudbe za uporabu sile ne sastoji u opisu suvremenog svijeta i njegovoj prilagodbi kršćanskog morala, nego se sastoji u utjecanju na način djelovanja pojedinaca i njihovih ustanova, ova će se studija stoga usredotočiti na konzistentnost koncepata koje daju Ramsey i Ivan Pavao II. Konačno, postoji potreba dotaknuti se pitanja terminologije u ovoj studiji. Ivan Pavao II. općenito ne koristi jezik teorije pravednog rata, pogotovo ne govori o kriterijima jus ad bellum i jus in bello. Po sebi ovo ne predstavlja argument za različitost njegova pristupa. Međutim, nastojat ću odražavati njegovu terminologiju kroz cijeli rad kako bih pružio ispravno predstavljanje misli Ivana Pavla II. Prevođenje njegove terminologije u terminologiju pravednoga rata, makar bi učinilo lakšim praćenje argumenta, predstavljalo bi ipak iskrivljavanje i pogrešno shvaćanje njegova argumenta u više točaka. Osim toga, u hrvatskom jeziku se javlja i konfuzija glede pojmova nacija i narod, koji se redovito koriste kao sinonimi. Da bih ostao vjeran izričaju Ivana Pavla II., u ovoj studiji koristim oba pojma sukladno Papinoj uporabi tih pojmova.

Budući da većina dokumenata korištenih u ovoj studiji nije prevedena na hrvatski jezik, većinom sam koristio engleski prijevod objavljen najvećim dijelom u časopisu Origins. Međutim, zbog lakšeg praćenja i eventualnog daljnjeg istraživanja, u ovom radu ih navodim s hrvatskim naslovima sukladno njihovoj vrsti (govori, propovijedi, Angelus...) s nadnevkom i, gdje god je to moguće, s referencijom na službena izdanja kao što su Acta Apostolicae Sedis ili Insegnamenti di Giovanni Paolo II.

15

16

Poglavlje I. PAUL RAMSEY: ARGUMENT ZA MOGUĆNOST „PRAVEDNOG RATA“ Posebna značajka teorije pravednog rata Paula Ramseyja njegova je zauzetost da smjesti primjenu ideje pravednog rata u kršćansku etiku. Tome cilju je posvetio značajan dio svojega rada.1 Dajući teološko utemeljenje za opravdanje rata, Ramsey se razlikuje ne samo od sekularnih teoretičara pravednog rata nego i od teologa kao što su John Courtney Murray i John C. Ford koji ne povezuju direktno teološko obrazloženje sa svojim promišljanjima o pravednom ratu.2 Na taj način je Ramseyjev doprinos moralnom prosuđivanju rata dvostruk. S jedne strane, njegovo opsežno djelo na temu rata dalo je nezaobilazan doprinos pokušajima kršćanske etike da utječe na vršenje političkih odgovornosti državnika i pojedinih građana. S druge strane, Ramsey je unio u diskusiju jedno izričito kršćansko logičko utemeljenje opravdavajući rat na temelju kršćanske ljubavi. Ta dva aspekta njegova doprinosa određuju Ramseyjev jedinstveni položaj među pokušajima teologa i kršćanskih Crkava u XX. stoljeću da se iznova pozabave pitanjem rata i mira. No prije samog predstavljanja Ramseyjeve teorije pravednog rata, bit će od koristi naznačiti najvažnije etape razvoja u tradiciji pravednog rata kako bismo smjestili njegovo djelo u slijed povijesnog razvoja te tradicije.

1

2

Ramseyjeva glavna djela o moralnosti rata su sljedeća: War and the Christian Conscience: How Shall Modern War Be Conducted Justly? (Durham: 1961.); The Just War: Force and Political Responsibility (New York: 1968.); Speak Up For Just War Or Pacifism: A Critique of the United Methodist Bishops’ Pastoral Letter „In Defense of Creation“ (University Park-London: 1988.).

Usp.: John C. FORD, „The Morality of Obliteration Bombing“, Richard B. MILLER (ur.), War in the Twentieth Century: Sources in Theological Ethics (Louisville: 1992.), 138-177; John Courtney MURRAY, „Remarks on the Moral Problem of War“, Theological Studies 20 (1959.), 40-61.

17

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

1. Kratak pregled razvoja tradicije pravednog rata Tradicija pravednog rata ima dugu povijest razvoja koju se često povezuje s kršćanstvom, naročito s Katoličkom crkvom kao glavnim nositeljem te tradicije. Međutim, po podrijetlu i razvoju, tradicija pravednog rata obuhvaća daleko širi spektar izvora. Sukladno mišljenju Jamesa Turnera Johnsona, „pravedni rat“ opisuje kompleksnu tradiciju u kojoj se združuju elementi moralne, pravne i političke misli.

Johnson vidi korijene tradicije pravednog rata u hebrejskoj kulturi te u misli i praksi antičkog svijeta. Nadalje, on ističe da „ova tradicija se sjedinjuje kao kulturni konsenzus u srednjem vijeku kao proizvod međudjelovanja raznih intelektualnih izvora i područja društva: kanonskog i civilnog prava, teologije i filozofije, običaja plemićkog sloja i prakse i državništva“.3 Gledajući iz kršćanske perspektive, teorija pravednog rata ili teorija opravdanog rata, kako je voli nazivati Paul Ramsey, pokušava definirati uvjete kada rat predstavlja legitimno sredstvo za razrješavanje sukoba u međunarodnim odnosima.

U područje tradicije pravednog rata spada također nakana da se opravda sudjelovanje kršćana u ratu, kao i nužnost da se prijeđe preko zapovijedi koja zabranjuje ubijanje drugog ljudskog bića.

Podrobnija povijest tradicije pravednog rata nadišla bi granice

3

18

James Turner JOHNSON, „Just War in the Thought of Paul Ramsey“, 183. Johnson odbacuje uporabu pojma „doktrina“ jer implicira misao jedne osobe. Umjesto toga on preferira pojam „tradicija pravednog rata“ jer ovaj pojam bolje opisuje narav stvari o kojoj se radi. Tradicija ističe stvarnost koja uključuje „više pojedinih doktrina iz različitih izvora unutar kulture i različitih razdoblja povijesnog razvoja i koji predstavljaju različitosti u sadržaju“. (James Turner JOHNSON, Can Modern War Be Just?, 12).

Autori se općenito slažu da nije ispravno govoriti o „teoriji pravednog rata“ nego o različitim teorijama unutar tradicije pravednog rata. Ovdje ćemo koristiti ove pojmove prema distinkciji Johna Longana koja kaže da „’tradicija pravednog rata’ odnosi se na povijesni slijed autora koji su držali kako to da bi neki ratovi mogli biti opravdani pozivanjem na moralno značajne vrednote, tako i da uporaba sile mora biti ograničena ako će biti opravdiva“, dok se izričaj „teorija pravednog rata“ odnosi na „formuliranje niza načela koji specificiraju te dvije temeljne tvrdnje“. (John LANGAN, „Developing the Just-War Tradition in a Multicultural World“, Gerard F. POWERS – Drew CHRISTIANSEN – Robert T. HENNEMEYER (ur.), Peacemaking: Moral and Policy Challenges for a New World (Washington, DC: 1994.), 190.

Poglavlje I.: Paul Ramsey: argument za mogućnost „pravednog rata“

ovoga rada.4 Međutim, bit će korisno kao uvod dati pregledan prikaz.

Etape u povijesnom razvoju tradicije pravednog rata obično su određene na temelju glavnih razvoja i reformulacija, često u vezi s velikim misliocima. Budući da se radi o kompleksnoj povijesti, svaki prikaz ima svoje vlastite značajke. Na primjer, Johnson definira pet povijesnih etapa.5 J. Bryan Hehir razlikuje četiri etape ove tradicije u katoličkoj misli, povezanih sa značajnim osobama.6 Ovdje ćemo koristiti oba izvora da bismo načinili kratak prikaz povijesnog razvoja tradicije pravednog rata. U skiciranju ovoga razvoja nije nužno ulaziti u pojedinost povijesnog razvoja tradicije pravednoga rata jer to nije bitno za ovaj rad. Navest ćemo samo nekontroverzne stavove i predstaviti opći uvod u temu ovoga rada.

Augustin je bio prvi kršćanski teolog koji je predstavio ovu 4

5

6

Za povijest tradicije pravednog rata, među ostalim, usp.: Roland H. BAINTON, Christian Attitudes Toward War and Peace: A Historical Survey and Critical Reevaluation (Nashville/New York: 1960.); James Turner JOHNSON, Ideology, Reason, and Limitation of War: Religious and Secular Concepts, 1200-1740; Just War Tradition and the Restraint of War: A Moral and Historical Inquiry (Princeton: 1981.); LeRoy Brandt WALTERS, „Five Classic Just-War Theories: A Study in the Thought of Thomas Aquinas, Vitoria, Suarez, Gentili, and Grotius“, disertacija (Yale University: 1971.).

Usp.: James Turner JOHNSON, Morality and Contemporary Warfare, 24. Johnson razlikuje pet povijesnih etapa u razvoju tradicije pravednog rata: 1) kasnoantičko razdoblje koje uključuje biblijske korijene, rimsko pravo i praksu te rane formulacije u djelima Klementa Aleksandrijskog, Ambrozija i Augustina; 2) srednjovjekovna etapa koja predstavlja sjedinjenje kulturnog konsenzusa (kanonsko pravo, skolastička teologija, viteški običaji, običajno pravo i prakse suverena te jus gentium); 3) od XVI. do XVIII. stoljeća, etapa karakterizirana konsolidacijom, transformacijom i diferencijacijom. Glavne promjene koje su se dogodile u ovom razdoblju su transformacija prema utemeljenju u naravnom zakonu (Vittoria, Suarez, Grotius), pojavljivanje međunarodnog prava, uspostava vojnih kodeksa discipline i razvoj „teorije i prakse limitiranog rata“; 4) razdoblje XIX. stoljeća bilo je svjedokom uspostave običajnog međunarodnog prava, prve Haške konferencije, razvojem priručnika (manuala) o zakonu rata, kao i nastojanja da se ograniči ili odstrani ratove; 5) tijekom XX. stoljeća razvilo se pozitivno međunarodno pravo, daljnji vojni priručnici, dolazi do oživljavanja koncepata pravednog rata i javne rasprave o ratu.

Usp.: J. Bryan HEHIR, „The Just-War Ethic and Catholic Theology: Dynamics of Change and Continuity“, Thomas A. SHANON (ur.), War or Peace? The Search for New Answers (NY: Maryknoll, 1980.), 16-18. Hehir razlikuje etape razvoja prema učenju: 1) Augustina; 2) Tome Akvinskoga; 3) Španjolskih skolastika (Vitoria i Suarez); 4) papa XX. stoljeća.

19

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

teoriju na sustavan način. On gradi na Ambrozijevoj distinkciji između uporabe sile za vlastitu obranu, koja je bila zabranjena kršćanima, i uporabe sile iz kršćanske ljubavi za obranu druge osobe.7 Augustin opravdava sudjelovanje kršćana u ratu na temelju ljubavi prema bližnjemu. On odbacuje pravo na samoobranu jer bi ono bilo temeljeno na neprikladnoj ljubavi prema samome sebi. Međutim, ljubav prema bližnjemu, izvršena pod autoritetom zakona, osposobljava osobu da ubije neprijatelja bez zlih pobuda. „U ubijanju neprijatelja vojnik je djelatnik zakona i, konzekventno, spremno izvršava svoju dužnost bez ikakvih strasti. Zakon koji je i sâm uspostavljen za zaštitu ljudi, ne može biti opterećen strastima... Stoga osoba može, bez strasti, poslušati zakon uspostavljen za zaštitu svojih građana kad on zapovijeda da se na neprijateljsku silu odgovori istom vrstom sile.“8 Iako je rat jedna žalosna stvarnost, čak i kada je pravedan, nepravda suprotstavljene strane nameće dužnost vođenja rata.9 Prema Hehirovu mišljenju, Augustinov argument ima politički aspekt utoliko što on opravdava uporabu sile, shvaćajući potrebu za redom u političkoj zajednici.

Augustin izvodi teološki aspekt dijelom iz svoje antropologije koju karakterizira svijest o posljedicama grijeha na ljudsku narav. Zbog toga razloga rat se javlja kao rezultat grijeha, jednako kao što je i zadovoljština za grijeh jer je legitimno sredstvo koje koristi politički autoritet da se odupre zlu.10 Djelo Tome Akvinskoga predstavlja sljedeći važan korak u razvoju tradicije pravednoga rata. Proširujući Augustinovu teoriju pravednoga rata, njezino utemeljenje u ljubavi, Toma smješta svoju analizu pravednog rata unutar okvira kršćanske ljubavi (caritas) i povezuje je izravno s općim dobrom.11 Toma proširuje pravo uporabe sile te uključuje i samoobranu. Polazeći od postavke da svako biće ima naravnu sklonost održavanju vlastitog života, on tvrdi da je obveza djelovanja u skladu s tom sklonosti zakonita kada je netko napadnut.

Međutim, nakana napadnute osobe nije da ubije agresora. Radi se 7

8

9 10 11

20

Usp.: Sv. AMBROZIJE, On the Duties of the Clergy, u: A Select Library of Nicene and Post-Nicene Fathers of the Christian Church, X. (Edinburgh: 1997.), knjiga III., IV., 27.

Sv. AUGUSTIN, De Libero Arbitrio. The Fathers of the Church: A New Translation, sv. 59 (Washington: 1968.), I., 5.

Sv. AUGUSTIN, De Civitate Dei (New York: 1972.), XIX., 7.

Usp.: Sv. AUGUSTIN, De Civitate Dei, XIX., 15-16.

Usp.: Toma AKVINSKI, Summa Theologica, Christian Classics II.-II., (Allen, TX: 1947.), 40.

Poglavlje I.: Paul Ramsey: argument za mogućnost „pravednog rata“

o činu s dva učinka, pri čemu učinak ubijanja drugog ljudskog bića ostaje izvan nakane (preter intentionem).12 Ovaj se uvjet, međutim, ne odnosi na javne vlasti kojima je povjerena zaštita općeg dobra jer one „iako imajući nakanu ubiti čovjeka u samoobrani, dovode to u odnos s javnim dobrom, kao u slučaju vojnika koji se bori protiv neprijatelja“.13 Da bi bio zakonit i pravedan, rat mora biti proglašen od javne vlasti, za pravedan uzrok i vođen ispravnom nakanom.14 Španjolski skolastici Vitoria i Suarez označavaju treću etapu u Hehirovoj skici povijesti pravednoga rata. Dvije važne promjene u svijetu su dovele do značajnih razlika između modernog i srednjovjekovnog razdoblja. Prva je pojava sustava nacionalnih država s novim centrom sekularnog političkog autoriteta. Drugi izazov je nestanak jedinstvenog kršćanskog svijeta (res publica christiana) i njegova podjela u katolički i protestantski.15 Vitoria inzistira na pravednim uzrocima utemeljenim na naravnom zakonu, spoznatljivu po naravnom razumu, te odbacuje vjerske razloge kao pravedan uzrok, za razliku od španjolskih mislilaca koji su pokušavali opravdati ratove u Novom svijetu pozivajući se na vjerske razlike i potrebu obraćenja domorodačke populacije.16 On definira tri specifična razloga: obrana, povrat nečega što je otuđeno na krivi način i kažnjavanje zlodjela. Vitoria naglašava obranu političke zajednice kao pravedni uzrok. Daljnji razvoj se tiče shvaćanja autoriteta nadležnog za ostvarenje toga prava. Suveren više ne djeluje u ime Boga kako bi kaznio zlo, nego država koristi silu da bi osigurala očuvanje i obranu same sebe i svojih prava.17 Konačno, dolazi do priznavanja mogućnosti da obje strane u sukobu mogu imati pravedan uzrok. Kao protutežu toj mogućnosti, teorija pravednog rata suprotstavlja jus in bello da bi ograničila vođenje rata.18 Konačna etapa ovog preglednog prikaza odnosi se na učenje 12 13 14 15 16 17 18

Usp.: Toma AKVINSKI, Summa Theologica, II.-II., 64, 7.

Toma AKVINSKI, Summa Theologica, II.-II., 64, 7.

Toma AKVINSKI, Summa Theologica, II.-II., 40, 1.

Usp.: James Turner JOHNSON, „Just Cause Revisited“, 10; J. Bryan HEHIR, „The Just-War Ethic and Catholic Theology: Dynamics of Change and Continuity“, 16s.

Usp.: James Turner JOHNSON, „Just Cause Revisited“, 10.

Usp.: James Turner JOHNSON, „Just Cause Revisited“, 10.

Usp.: James Turner JOHNSON, „Just Cause Revisited“, 11-12; usp.: također J. Bryan HEHIR, „The Just-War Ethic and Catholic Theology: Dynamics of Change and Continuity“, 17.

21

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

papa.19 Glavna značajka papinskog učenja tijekom XX. stoljeća je ograničavanje pravednog uzroka isključivo na legitimnu obranu.

Iskustvo dva svjetska rata povod je papama Benediktu XV. i Piju XII. da ustvrde da intenzitet ratovanja i eskalacija nasilja prijete razaranjem temelja zapadne civilizacije.20 Pijo XII. smatra da sila može biti korištena u određenim situacijama kao instrument pravde, ali razaračka moć suvremenih ratova navodi ga da ograniči pravedni uzrok samo na obranu protiv agresije.21 On tvrdi da „jedna dužnost obvezuje sve... poduzeti sve moguće da se jedanput zauvijek zabrani i ukloni agresivni rat kao zakonito sredstvo rješenja međunarodnih razmimoilaženja i kao sredstvo nacionalnih težnji“ te ponavlja kako već odavna tvrdi „da je teorija o ratu kao prikladnom i razmjernom sredstvu za rješavanje međunarodnih sukoba već zastarjela“.22 Enciklika Pacem in terris Ivana XXIII. čini se kao daljnje ograničavanje prava na uporabu sile. Papa ističe sve proširenije uvjerenje da se nesporazumi između država ne bi trebali rješavati ratovima. On priznaje da je to uvjerenje potaknuto „ponajvećma užasnom razornom moći današnjih oružja i strahovanjem pred nesrećama i jezivim razaranjima što bi ih takva oružja izazvala“, ali ipak zaključuje: „Zato je u ovo naše doba, koje se diči atomskom energijom, strano pomisli da bi rat bio ikako prikladan dati naknadu za

19 Za kratak pregled razvoja u papinskom učenju o ratu tijekom XX. stoljeća, usp.: James Turner JOHNSON, „Just Cause Revisited“, 19-24; J. Bryan HEHIR, „The Just-War Ethic and Catholic Theology: Dynamics of Change and Continuity“, 1729; Joseph JOBLIN, „Le Saint-Siège face à la guerre: Continuité et renouvellement de son action pour la paix à l’époque contemporaine“, Gregorianum 80 (1999.), 299-310.

20 Za učenje Benedikta XV., usp. Enciklika Ad Beatissimi (1. XI. 1914.), u: The Pope Speaks: The Words of Pius XII. (New York: 1940.), 265-284; Proposal for Peace, 1. VIII. 1917., u: The Pope Speaks: The Words of Pius XII. (New York: 1940.), 285-289; Enciklika Pacem Dei Munus Pulcherrimum (23. V. 1920.), u: The Pope Speaks: The Words of Pius XII. (New York: 1940.), 290-295.

Za učenje Pija XII., usp. „Christmas Message 1939.“, Selected Letters and Addresses of Pius XII. (London: 1949.), 251-262; „Christmas Message 1942.“, Selected Letters and Addresses of Pius XII. (London: 1949.), 275-297; „Christmas Message 1944.“, Selected Letters and Addresses of Pius XII. (London: 1949.), 299-318.

21 Usp.: J. Bryan HEHIR, „The Just-War Ethic and Catholic Theology: Dynamics of Change and Continuity“, 17.

22 PIO XII., „Christmas Message 1944.“, 312-313.

22

Poglavlje I.: Paul Ramsey: argument za mogućnost „pravednog rata“

povrijeđena prava.“ 23 Ako ova tvrdnja odražava uvjerenje Ivana XXIII., ne samo prošireno uvjerenje mnogih ljudi, onda je ispravno ustvrditi da je on odustao od temeljne pretpostavke tradicije pravednog rata, naime da rat može biti opravdan kao sredstvo za zaštitu određenih vrednota. To viđenje dijeli i James Turner Johnson koji tvrdi da je moderno papinsko učenje prošlo kroz veliku transformaciju. Ona se sastoji u otklonu od klasičnog predmnijevanja pravednog rata protiv nepravde i ide prema predmnijevanju protiv sile. Sila sama po sebi postaje moralni problem.24 Johnson objašnjava ovu promjenu kao rezultat razornog karaktera modernog rata: „Koncept da je sila sâma po sebi glavni problem nastala je komparativno nedavno kao rezultat susretanja s modernim ratom, koji je prosuđivan kao pothvat čiji će se ogromni razorni potencijal neizbježno ostvariti kada se dopusti posezanje za silom.“25 Zbog toga razloga enciklika Pacem in terris naglašava značenje mira temeljenog na pravima i obvezama svake osobe, poštovanim i ostvarivanim unutar i između država. Smatrajući da su moderne države nedorasle zadatku promicanja univerzalnog općeg dobra,26 Ivan XXIII. je pozvao na davanje podrške međunarodnim organizacijama toga vremena i uspostavu novih koje bi promicale univerzalno opće dobro.27 Ovaj razvoj misli o ratu i miru u papinskom učenju Katoličke crkve nije izolirani slučaj. Sličan se razvoj odvija istodobno u međunarodnom pravu.28 Počevši s Paktom Kellogg-Briand,29 i dodatno utvrđenim u Povelji Ujedinjenih naroda, međunarodno pravo je zabranilo uporabu sile između država za razrješavanje međusobnih nesporazuma osim kroz mehanizme uspostavljene od dotičnih ustanova. Naravno, ove 23 IVAN XXIII., Pacem in terris – Enciklika o miru svih naroda što ga je utemeljiti na istini, pravednosti, ljubavi i slobodi (11. IV. 1963.), Marijan VALKOVIĆ (ur.), Sto godina katoličkog socijalnog nauka (Zagreb: 1991.), br. 127 (dalje PT).

24 Usp.: James Turner JOHNSON, „Just Cause Revisited“, 21-22.

25 James Turner JOHNSON, „Just Cause Revisited“, 22.

26 Usp.: IVAN XXIII., PT, 135.

27 Usp.: IVAN XXIII., PT, 137-145.

28 Za kratak pregled razvoja međunarodnog prava, usp.: James Turner JOHNSON, „Just Cause Revisited“, 16-19.

29 Godine 1928. potpisan je „Opći sporazum za odbacivanje rata kao instrumenta nacionalne politike“, poznat kao Pakt Kellogg-Briand (nazvan po državnom tajniku SAD-a i francuskom ministru vanjskih poslova). Sporazum su ratificirale 63 države, za to doba rekordan broj. Usp.: Yoram DINSTEIN, War, Aggression and Self-Defence, (Cambridge: ³2001.), 78-80.

23

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

tendencije nisu prošle bez izazova. Istodobno su postojali pokušaji određenih znanstvenika da redefiniraju i primijene teoriju pravednog rata u tom novom političkom i ekonomskom kontekstu. Paul Ramsey je bio jedan od vodećih i najuglednijih teologa koji su pokušavali modificirati teoriju pravednog rata.

Tijekom gotovo četiri desetljeća Ramseyjeva znanstvenog rada, ponovno oživljavanje ideja teorije pravednog rata bio je jedan od njegovih glavnih ciljeva. U razvijanju svoje teorije Ramsey se vraća Augustinu i opravdava rat na temelju ljubavi usredotočene na bližnjega.30 Dominantna karakteristika Ramseyjeve teorije pravednog rata je njegova briga oko ograničenja vođenja rata kroz jus in bello načela diskriminacije i proporcionalnosti. On razvija više ideja pravednog rata na svoj vlastiti način. Stoga je Ramseyjevo djelo kreativno u više pogleda jer nije pokušavao obnoviti teoriju pravednog rata na temelju njezine povijesti.31 Prvotni cilj ovoga poglavlja, međutim, nije istraživanje teoretske koherentnosti teorije pravednog rata Paula Ramseyja unutar cjelokupne tradicije.32 Naprotiv, namjera je predstaviti teoriju pravednog rata Paula Ramseyja kao jednog od primjera suvremenog shvaćanja u kategorijama pravednog rata. Njegova teorija treba služiti kao podloga s kojom će biti uspoređeno učenje Ivana Pavla II. u poglavljima koja slijede. Stoga pitanje neće biti je li uporaba sile dopustiva, nego kada i kako treba biti korištena. Zbog toga razloga

30 Usp.: posebno njegova djela Basic Christian Ethics, 133-190; War and the Christian Conscience, 15-33.

31 James Turner Johnson podupire ovo mišljenje (usp.: „Just War in the Thought of Paul Ramsey“, 185). On tvrdi sljedeće: „Ramsey je promatrao svoj vlastiti rad... kao pokušaj da razmišlja kroz zahtjeve sržne ideje, apsolutne moralne norme kršćanske ljubavi u pogledu posebnog pitanja suvremenog rata, ne kao pokušaj da uspostavi vezu s tradicijom koja je sadržavala kako kršćanske tako i nekršćanske elemente i čije su kršćanske sastavnice povijesno pridavale daleko manje važnosti ideji ljubavi nego što je to učinio Ramsey.“ Usp.: također Robert L. HOLMES, „Can War Be Morally Justified? The Just War Theory“, 214.

32 Za pitanje specifičnosti Ramseyjeva rada u odnosu na tradiciju pravednog rata, usp. James Turner JOHNSON, „Morality and Force In Statecraft: Paul Ramsey And the Just War Tradition“, James Turner JOHNSON – David SMITH (ur.), Love and Society: Essays in the Ethics of Paul Ramsey (Missoula, MO: 1974.), 93-114; „Just Cause Revisited“, 3-38.

Korisni i dobri uvidi o Ramseyjevoj nedosljednosti u validaciji političkog djelovanja nalaze se u: David LITTLE, „The Structure of Justification in the Political Ethics of Paul Ramsey“, Love and Society, 139-162.

24

Poglavlje I.: Paul Ramsey: argument za mogućnost „pravednog rata“

neću se podrobnije baviti Ramseyjevim teološkim opravdanjem rata, osim koliko je to nužno za korektno predstavljanje njegove misli.

2. Pravedni rat mora biti moguć: teorija pravednog rata Paula Ramseyja

Jedna značajka u razvoju tradicije pravednog rata je konstantna: ona je uvijek pod utjecajem promjenljive naravi političkog i ekonomskog svijeta, posebno pod utjecajem promjenljive naravi samoga rata.

Ramseyjeva teorija pravednog rata razvija se tijekom hladnog rata i iz njega proizašlih sučeljavanja između Zapadnih zemalja, uglavnom okupljenih oko NATO-a i Istočnih zemalja Waršawskog pakta.

Politička sfera je bila podijeljena po istoj razdjelnici između zapadnih demokracija i istočnih komunističkih režima. Nadalje, ekonomski svijet je slijedio istu crtu podjele između gospodarstava slobodnog tržišta na Zapadu i socijalističkog planskog gospodarstva u Istočnom bloku. Razvoj nuklearnog oružja je karakteriziralo polje naoružanja.

Te podjele i karakteristike sačinjavaju opći okvir Ramseyjeve teorije pravednog rata.33 2.1. Ramseyjevo opravdanje za rat

U svojem opravdanju sudjelovanja kršćana u ratu Ramsey prihvaća jedan oblik augustinovske tradicije. Augustinovska teologija mu služi kao opći teološki okvir za njegovu teoriju pravednog rata.

Vraćajući se Augustinu, Ramsey ne namjerava naći razvijenu teoriju pravednog rata, nego prvenstveno teološku osnovu za svoju vlastitu teoriju.34 Protiv onih koji vide iskorak Crkve da opravda rat kao

33 Budući da je Ramsey stvarao svoje djelo tijekom četiri desetljeća, ono ne predstavlja monolitni korpus učenja o ovom pitanju, nego sadržava i određene razvojne faze. Tijekom ovoga predstavljanja, naglasit ćemo najvažnije razvojne faze u njegovoj misli.

34 Michael C. MCKENZIE, Paul Ramsey’s Ethics: The Power of ‘Agape’ in a Postmodern World (Westport, Conn.-London: 2001.), 114: „Ramsey ne pokušava vidjeti u Augustinu potpuno razvijenu teoriju pravednog rata; on ga koristi da bi teološki utemeljio svoju teoriju.“ Po McKenzijevu viđenju Ramsey nalazi teološko utemeljenje u Augustinovoj tvrdnji da grijeh prožima cjelokupnu ljudsku stvarnost, iz čega slijedi relativiziranje ljudske pravednosti i svih drugih kreposti. Iz ovog uvjerenja slijede tri bitne pretpostavke za Ramseyjevu teoriju pravednog

25

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

odstupanje ili otpad od izvornih zahtjeva kršćanstva, Ramsey na početku tvrdi da „prijelaz na doktrinu i praksu pravednog rata nije bio ‘otpad’ od izvorne čistoće kršćanske etike; ...to je bila samo promjena taktike. Osnovna strategija je ostala ista: odgovorna ljubav i služenje svojemu bližnjemu u potki zajedničkog života.“35 Kako on dolazi do toga zaključka? Ramsey tvrdi da agape, ili žrtvujuća ljubav koja je temelj kršćanskog života, jest također i osnova kršćanskog sudjelovanja u ratu.

Jedna od temeljnih pretpostavki Ramseyjeva teološkog okvira je ljudska narav koja je pogođena grijehom. „Prva tvrdnja kršćanske etike o čovjeku jest da je stvoren za osobnu egzistenciju unutar slike Božje i da Isus Krist najsavršenije objavljuje tu sliku. Druga tvrdnja je da je čovjek grešan. Ova doktrina je tako fundamentalna u kršćanskoj misli da se ne može previdjeti.“36 Društvene ustanove služe cilju obuzdavanja i izliječenja grijeha. Politički život je označen stalnim stanjem nerazumijevanja i pomutnje među nacijama u njihovu pokušaju da izgrade „Grad čovječji“ simbolično opisan u priči o kuli

35

36

26

rata. Prvo, teorija pravednog rata nikada nije bila zamišljena tako da uključuje nazočnost stvarne pravednosti na jednoj strani, nego samo konkurentno i relativno svojatanje. Drugo, Bog koristi takvu ljudsku pravednost da bi spriječio da stvari postanu još gore i pomogao ljudima u postizanju onih stvari koje su korisne za život. Treće, budući da ne postoji apsolutna ljudska pravednost, pravedni ratovi moraju biti ograničeni.

Paul RAMSEY, War and the Christian Conscience, xvii. Ramseyjevo mišljenje da prihvaćanje logike pravednog rata predstavlja tek promjenu taktike nije, naravno, prihvaćeno jednodušno. Na primjer, Robert L. Holmes smatra: „Problem je za kršćanstvo što Krist izgleda proskribira rat i nasilje u zapovijedi ljubavi, posebno kada se to primijeni na neprijatelje. Zaobići ovo predmnijevanje protiv rata predstavlja Augustinu središnji izazov. Radi se o izazovu na koji, vjerujem, on nije uspio odgovoriti. Usprkos kompleksnom i sofisticiranom pokušaju, Augustin se zapravo radikalno udaljava od pacifizma rane Crkve, udajući kršćanstvo za militarizam koji je do dana današnjega glavna značajka društava koji ga [kršćanstvo] ispovijedaju.“ Robert L. HOLMES, „St Augustine and the Just War Theory“, Gareth B. MATTHEWS (ur.), The Augustinian Tradition (Berkeley – Los Angeles – London: 1999.), 324.

U svojim kasnijim djelima, Ramsey je očito promijenio pogled. On priznaje da točki „na kojoj se kršćanski pacifisti i kršćani koji opravdavaju rat susreću svojstveno je shvaćanje osobe i djela Isusa Krista jer oni utječu na divergentna shvaćanja što znači biti učenik. Kristologija je srž pitanja.“ (Speak Up For Just War or Pacifism, 111. Naglasak u izvorniku).

Paul RAMSEY, Basic Christian Ethics, 284.

Poglavlje I.: Paul Ramsey: argument za mogućnost „pravednog rata“

babilonskoj.37 Dok je ova presuda osigurala potiskivanje čovjekove aspiracije da „dosegne do neba“ (Post 11,4), horizontalni poredak i očuvanje ljudske vrste su osigurani savezom s Noom. Ovim savezom Bog uspostavlja vlast i određuje njezinu narav, svrhu i sredstva. „Imaginacija čovjekova srca ostaje ista (Post 8,21), ali protiv toga je uspostavljena moć ovlaštena po riječima koje su krute, ali koje, koliko god uljepšane, sadržavaju jezgru istine o vlasti koja ne može biti izbrisana: ‘Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti! Jer na sliku Božju stvoren je čovjek!’ (9,6). Taj mandat, ispravno vršen, jamči da nikada više neće biti potopa uništenja na zemlji.“38 Ramsey, dakle, smatra da je Bog uspostavio vlast da bi osigurao postojanje ljudske vrste kroz obuzdavanje grijeha i povjerio je vlasti moć koja uključuje čak i ubijanje kao sredstvo očuvanja reda. Budući da je „knez“ ili drugi javni autoritet odgovoran za opće dobro,39 postoji obveza za svakog kršćanina oduprijeti se zlu učinkovitim sredstvima „koja mu jedino država stavlja na raspolaganje“.40 Opravdavajuća osnova za odupiranje zlu s pomoću rata kao sredstva je agape. Ramsey definira agape kao ljubav prema bližnjemu radi njega samoga, kao „bezinteresna pažnja za drugu osobu“ koja nije motivirana zaslugama druge osobe. Kao takva, kršćanska ljubav pripisuje neograničeno veću vrijednost potrebama bližnjega nego svojim vlastitim potrebama.41 U ljubavi zahtjev drugoga postaje obveza za kršćane.42 Ova „preferencijalna ljubav usredotočena na bližnjega“ razlog je radi kojega se kršćani upuštaju u ratove. „Kršćanska etika je prije svega odobrila javnu zaštitu i obranu organizirane pravednosti kao jedinog sredstva ljubavi prema bližnjem sa svim njegovim konkretnim fizičkim i društvenim potrebama u svijetu i prosudila je da 37 Paul RAMSEY, „A Political Ethics Context for Strategic Thinking“, reprint u Paul RAMSEY, Speak Up For Just War Or Pacifism: A Critic of the United Methodist Bishops’ Pastoral Letter „In Defense of Creation“, 184.

38 Paul RAMSEY, „A Political Ethics Context for Strategic Thinking“, 185.

39 Usp.: Paul RAMSEY, War and the Christian Conscience, 39. Ramsey ovdje relativizira svoju prijašnju postavku da je knez, poput suca, u prilici odmjeravati što je pravedno u multilateralnim odnosima, a da nije pod utjecajem sebične pristranosti, i naglašava odgovornost za opće dobro.

40 Paul RAMSEY, Basic Christian Ethics, 172.

41 Usp.: Paul RAMSEY, Basic Christian Ethics, 94-96.

42 Usp.: Paul RAMSEY, Basic Christian Ethics, 101.

27

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

takva djelovanja mogu biti nesebična čak i kada su beznadno krvava.“43 Istodobno ta ista ljubav usredotočena na bližnjega zabranjuje ubijanje drugog ljudskog bića u samoobrani jer može biti čin sebičnosti. To bi bilo dopustivo samo ako je privatna samoobrana uslijedila iz obzira prema drugima. Ramsey objašnjava tu „samozaštitu iz obzira prema bližnjem“ kako slijedi: „Kadgod bi žrtvovanje samog sebe ili u bilo kojem stupnju propustiti zaštititi sebe i svoje, uključivalo veći teret ili povredu drugih, tada bi kršćanin zasigurno trebao čvrsto stajati na svojemu zadatku, želio on to ili ne. U takvim okolnostima samozaštita postaje obveza, oblik ljubavi iz obzira prema bližnjem, zaštita drugih provedena najprije i najučinkovitije zaštitom sebe.“44 Prema Ramseyjevu mišljenju, utemeljenje opravdanja za kršćansko sudjelovanje u ratu na našem poimanju pravde zanemaruje utjecaj grijeha na ljudski razum. On tvrdi da sama pravda, utemeljena na teoriji naravnog zakona, ne može biti izvorom opravdanja kršćanskog djelovanja. Stoga je njegov stav da u početku „teorija pravednog rata nije počivala na pretpostavci kako ljudi posjeduju opću sposobnost razlikovanja sa sigurnošću između društvenih poredaka s pomoću jasnih, općih načela pravednosti, tako da bi bili sposobni proglasiti (bez utjecaja grijeha na nečije prosuđivanje o razlogu njegove vlastite nacije) jednu stranu ili društveni sustav pravednim a druge nepravednima“.45 Ramsey tvrdi da je važno razumjeti sličnost između Augustinove kritike poganskih kreposti i njegove kritike društvene pravednosti u bilo kojoj naciji ili carstvu.46 Augustin priznaje da su čak i Rimljani imali kreposti kojima osoba vlada tijelom i opakim elementima. Međutim, kreposti su prije grijesi ako nisu stavljene u odnos s Bogom. Samo istinska religija može dati ispravno značenje nekoj kreposti.47 Ramsey se koristi distinkcijom između forme i supstancije da bi interpretirao Augustinovo shvaćanje pravih i krivih kreposti.48 Ta distinkcija mu pomaže da napravi razliku između pravde bilo kojeg ljudskog društva i istinske pravde koja pretpostavlja davanje Bogu onoga što mu 43 44 45 46 47 48

28

Paul RAMSEY, Basic Christian Ethics, 183.

Paul RAMSEY, Basic Christian Ethics, 177.

Paul RAMSEY, War and the Christian Conscience, 32.

Paul RAMSEY, War and the Christian Conscience, 15.

Usp.: Sv. AUGUSTIN, De Civitate Dei, XIX., 25.

Usp.: Paul RAMSEY, War and the Christian Conscience, 17.

Poglavlje I.: Paul Ramsey: argument za mogućnost „pravednog rata“

pripada i koja se ostvaruje u Nebeskom gradu. Ramsey tvrdi da prva vrsta pravde predstavlja formu, dok je potonja supstancija pravde.49 Istinska pravda se postiže kroz ljubav (caritas) koja je aktivnost volje. „Jedino ispravna unutarnja nakana ili usmjerenje volje ‘ispravlja’ svaku krepost, neovisno o ‘formalnom’ identitetu koji može postojati između jedne ‘pravde’ i druge ‘pravde’, opravdavajući uporabu iste riječi da bi označila načine djelovanja, karaktera ili odnosa koji proizlaze iz različitih vrsta ljubavi i oblikovani su prilično različitim vrstama ljubavi.“50 Ljubav kao aktivnost volje igra glavnu ulogu u Augustinovoj definiciji zajednice naroda. Ramsey tvrdi da „postoji stvarna razlika između Augustinova i antičkog poimanja države; i ta je razlika na razini analiza zbiljske pravde prisutne u zajednici naroda“.51 Dok se antička koncepcija države sastojala od pretpostavke da se narod konstituira zajedničkim priznavanjem prava (jus) i pravednosti, Augustin odbacuje oba ta elementa i ističe da je narod skup razumskih bića ujedinjenih u slaganju oko objekta svoje ljubavi. „Niti zajednički jezik, niti zajedničko etničko podrijetlo, niti zajednička i opća shvaćanja normi pravednosti, niti supstancija pravednosti u zajedničkom životu ne konstituiraju narod, nego zajednička volja ili ljubav.“52 Sama pravda je oblik ljudskih ljubavi koja u državi postaje „forma te ljubavi slaganja da zajedno postignu ciljeve kojima jedan ‘narod’ teži“.53 Zajedničko slaganje oko postizanja ciljeva svoje ljubavi rađa društvenu pravednost. Ljudima su potrebne uzajamno prihvaćene sheme pravednosti koje trebaju jačati konstituirajući element jednoga naroda koji je volja ili ljubav. Bez te vrste pravednosti, sudjelovanje u zajedničkom životu nacije bi bilo nemoguće i slaganje oko ciljeva njihove ljubavi bi se raspuklo te ne bi bilo naroda.

Ramsey odbacuje ideju da u ratu samo jedna strana može imati pravedan uzrok. On tvrdi da takva pretpostavka nije u skladu s Augustinovom misli: „Ako je Augustin vjerovao da uvijek ima samo jedna strana za koju se može smatrati da se bori pravedno u ratovima u kojima će se kršćanin vidjeti odgovorno uključenim, on to nije trebao 49 50 51 52 53

Usp.: Paul RAMSEY, War and the Christian Conscience, 17-18.

Paul RAMSEY, War and the Christian Conscience, 17-18.

Paul RAMSEY, War and the Christian Conscience, 24.

Paul RAMSEY, War and the Christian Conscience, 26.

Paul RAMSEY, War and the Christian Conscience, 28.

29

Poglavlje IV.: Teoretski i politički okvir za viđenje Ivana Pavla II. o razrješavanju sukoba

Kritičari će istaknuti nazočnost grijeha, sukoba i vlastitog interesa.

To pitanje ima posebno značenje budući da ovaj rad uspoređuje pristup Ivana Pavla II. s Ramseyjevom teorijom pravednog rata, a on posebnu važnost pripisuje upravo tim elementima. Da se podsjetimo, Ramsey smatra da „nacionalna država je okružena arbitrarnošću sa svih strana: drugi je uvijek stranac i potencijalni neprijatelj gdje nema pouzdanih struktura kroz koje se može provesti identifikacija. Sadašnji međunarodni sustav ima u sebi takve nedostatke da samo priprema, prijetnja ili stvarna uporaba sile može očuvati od nepredvidljivosti drugog kolektiva.“215 Viđenje međunarodnog političkog poretka kod Ivana Pavla II. razlikuje se u mnogim aspektima. No važno je naglasiti da on ne zanemaruje stvarnost grijeha i vlastitog interesa koji su povod sukobima u međunarodnim odnosima. Međutim, Papa vjeruje da osoba nije nužno determinirana i gonjena grijehom i vlastitim interesom.

Stoga on piše: „Čovjek stvoren za slobodu nosi u sebi, osim toga, ranu istočnoga grijeha koji ga neprestano privlači zlu te čini da mu je potrebno otkupljenje... Čovjek teži prema dobru, ali je ipak sposoban za zlo; može prekoračiti svoj neposredni interes, ali i biti vezanim za nj. Društveni će poredak biti to čvršći koliko više bude vodio računa o toj činjenici te neće suprotstavljati osobni interes onom društvenom u njegovoj cijelosti, nego će radije tražiti načine njihove plodne koordinacije. Uistinu, gdje se nasilno uklanja individualni interes, njegovo mjesto zauzima teški sustav birokratskog nadzora koji guši vrela inicijative i stvaralaštva. Kad ljudi smatraju da posjeduju tajnu savršene društvene organizacije koja će onemogućiti zlo, uvjereni su, također, da smiju upotrijebiti sva sredstva, i nasilje i laž, kao bi je ostvarili. Politika se tada pretvara u ‘sekulariziranu religiju’, koja živi u iluziji da će ostvariti raj na ovome svijetu.“216 Ovaj podulji citat jasno pokazuje dvostruku postavku u pogledu čovjekove stvarnosti u izjavama Ivana Pavla II., koja je opetovano naglašavana u ovome radu. S jedne strane, on je svjestan da je grijeh sastavni dio ljudske stvarnosti i da će se iznova javljati sukobi. Zbog toga tvrdi da bi bilo „naivno misliti da će svi sukobi i nesporazumi biti dokinuti“.217 S druge pak strane, 215 Paul RAMSEY, The Just War, 498.

216 IVAN PAVAO II., CA, 25.

217 IVAN PAVAO II., „Govor diplomatskom zboru u Wellingtonu, Novi Zeland, 23. XI. 1986.“, 221.

239

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

Papa vjeruje da je osoba sposobna činiti dobro jer je otkupljena i prima milost Božju.218 Između ta dva pola ljudske stvarnosti Ivan Pavao II. smješta svoju doktrinu o međunarodnim odnosima. Kao odgovor na ljudsku sklonost grijehu Papa priznaje legitimnost uporabe sile za zaštitu nevinih osoba od nepravedne agresije. Odgovarajući na ljudsku sposobnost činiti dobro, on predlaže daljnji razvoj međunarodnog političkog poretka i dijalog koji će umanjivati i izbjegavati sukobe u međunarodnim odnosima.

Zaključak je, dakle, glede postavljenog pitanja o realizmu Ivana Pavla II. da on nije nerealističan, da reknemo najmanje što možemo.

Koliko god viđenja Ivana Pavla II. o međunarodnom političkom poretku mogu izgledati nerealna, toliko je nerealno i uvjerenje Paula Ramseyja da je moguće držati moderni rat u ograničenjima tradicije modernoga rata. Papa izvodi svoj realizam iz dvije perspektive. Prvo, s teološkog gledišta on pruža integralnu teologiju naravi i milosti koja rezultira u „evanđeoskom realizmu“. Prema mišljenju Williama L. Portiera, „‘evanđeoski realizam’ stavlja pred nas izazov da ozbiljno mislimo kada molimo da budemo oslobođeni od rata, ili kad kažemo da Isus pati u ljudima u Bosni, ili da rat nije neizbježan jer je [Isus] došao na svijet“.219 Drugo, povijest pokazuje da integracije umanjuju broj sukoba.

Papa često priziva povijesno iskustvo kao svjedoka protiv rata. Iako sam ostavio po strani analizu uzroka sadašnjim mirnim odnosima među nekim nacijama, ipak ću istaknuti jednostavnu činjenicu da se broj sukoba smanjuje ako procesi integracije napreduju. U feudalnoj su Europi prinčevi vodili ratove jedni protiv drugih. S napretkom procesa stvaranja nacija i nacionalnih država, ta razina sukoba je nestala.

Današnja Italija je bila poprište mnogih ratova između kraljevstava i pokrajina prije njezina ujedinjenja 1870. godine. Od tada nije bilo ratova između njezinih pokrajina. Isti je slučaj s Njemačkom i drugim europskim državama. Nadalje, zemlje zapadne Europe bile su sudionici dvaju krvavih sukoba u XX. stoljeću prije nego su inicirale projekt Europske zajednice/unije u poratnim godinama Drugoga svjetskog rata. Od tada te zemlje koordiniraju svoje interese kroz dijalog i pregovore unutar prikladnih ustanova. Dakle, nacrt Ivana Pavla II. za 218 Usp.: IVAN PAVAO II., RH, 14.

219 William L. PORTIER, „Are We Really Serious When We Ask God to Deliver us from War? The Catechism and the Challenge of Pope John Paul II“, 62.

240

Poglavlje IV.: Teoretski i politički okvir za viđenje Ivana Pavla II. o razrješavanju sukoba

međunarodne integracije i dijalog ima empiričku potporu. Kao takav može ponuditi doktrinu međunarodnih odnosa kao osnovu za budući razvoj, a ne tek biti točan opis sadašnje situacije.

5. Zaključak

Prethodna analiza istaknula je jednu važnu razliku između Paula Ramseyja i pape Ivana Pavla II. Ramsey u svom pristupu legitimnosti uporabe vojne sile uveliko propušta pozabaviti se alternativnim sredstvima ratu za razrješavanje sukoba. Ovaj propust je dijelom rezultat njegova marginalnog obrađivanja uzroka sukoba i kriterija za pravo na korištenje sile (jus ad bellum). Konzekventno, on usmjerava glavninu pozornosti na kriterije za ispravno vođenje rata (jus in bello). Ovakav pristup riskira izobličavanje čak i tradicionalnog pristupa pravednog rata koje naglašava da uporaba sile mora biti posljednje sredstvo, prije čega su iscrpljena sva druga sredstva. No ako nije posvećena dovoljna pozornost uzrocima sukoba, onda se ne može sa sigurnošću utvrditi da su sva druga sredstva iscrpljena i da je uporaba vojne sile uistinu jedino preostalo razumno sredstvo.

Na primjer, ako je uzrok sukoba posjedovanje oružja za masovno uništenje, rješenje se može sastojati u međunarodnoj inspekciji za razoružanje dotične zemlje. Sve dok se ne dokaže da je međunarodna inspekcija neuspješna u tome zadatku, teško je tvrditi da je uporaba sile bila moralno opravdana.220 Za razliku od njega, Ivan Pavao II. posvećuje više pozornosti uzrocima sukoba. Promišljanje uzroka omogućava mu da ponudi širi spektar alternativnih sredstava za razrješavanje sukoba. Papin pristup naglašava nužnost adekvatnih odgovora na uzroke sukoba. Ako se uzrok sukoba nalazi u ekonomskim nepravdama, uporaba sile može na trenutak potisnuti stvarni sukob, ali ne uklanja njegove uzroke 220 Ova dilema je očita u slučaju posljednjeg rata u Iraku. Inspektori UN-a su tvrdili da postižu uspjeh u pronalaženju zabranjenog naoružanja. Irak je tvrdio da ne posjeduje zabranjeno oružje za masovno uništavanje. Vlada SAD-a je tvrdila da Irak doista posjeduje spomenuto oružje i da inspekcija nije polučila očekivane rezultate. A ipak i više od godinu dana od izbijanja rata, američke vojne snage nisu još našle to oružje. Propust da se podrobnije razmotri uzroke sukoba i kriterija za legitimnu uporabu sile može vrlo lako biti korišten za opravdanje vojnog djelovanja, kao što je gore spomenuti, bez moralne osnove za takvo opravdanje.

241

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

koji mogu eksplodirati u budućnosti. Nadalje, Papa naglašava nužnost djelovanja za uspostavljanje mira u odnosima između nacija.

Postoji jedna druga značajna razlika između Ramseyja i pape Ivana Pavla II. koja se tiče moralne obveze pružanja pomoći žrtvama agresije. U zaključku IV. poglavlja naznačio sam da način kako Ramsey shvaća agape, iako opisan kao jaki imperativ ljubavi prema bližnjemu, ne vodi prema moralnoj obvezi pružanja pomoći žrtvama agresije.

Papa Ivana Pavao II., naprotiv, daje logički temelj koji transformira solidarnost sa žrtvom u moralnu obvezu da ju se zaštiti. No u tome kontekstu istaknuto je da on ne daje odgovor na pitanje tko ima moralnu obvezu zaštiti žrtvu. Prethodna analiza je pokazala da Papa smatra kako su ustanove i dijalog sredstva solidarnosti. Na taj način Ivan Pavao II. daje logičko utemeljenje za institucionalizaciju solidarnosti tako da je moguće transformirati interpersonalnu krepost solidarnosti i korespondirajuću moralnu obvezu u institucionalizirani način zaštite žrtava agresije. Dok svaka osoba ima moralnu obvezu učiniti što je u njezinoj moći, međunarodne organizacije, posebno Ujedinjeni narodi, imaju odgovornost pretvoriti moralnu obvezu u djelovanje. Ivan Pavao II. se usteže, očito namjerno, od spekulacija kako međunarodna zajednica treba ostvariti taj zadatak jer ne smatra da elaboriranje takvih pitanja ne spada u njegovu zadaću.

242

Literatura Primarna literatura: IVAN PAVAO II. Enciklika Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka (4.

III. 1979.), Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 21997.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 12. I. 1979.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur.

Marjorie KEENAN, 28-34. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru u Mexico City, Mexico, 26.

I. 1979.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur. Marjorie KEENAN, 143-144. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

IVAN PAVAO II. „Govor u Drogheda, Irska, 29. IX. 1979.“, Acta Apostolicae Sedis 71 (1979.), 1076-1085.

IVAN PAVAO II. „Govor pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda, 2. X. 1979.“, Acta Apostolicae Sedis 71 (1979.), 11441160.

IVAN PAVAO II. „Govor u Manili, Filipini, 7. II. 1980.“, Acta Apostolicae Sedis 73 (1981.), 314-318.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru u Najrobiju, Kenija, 6. V. 1980.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur. Marjorie KEENAN, 152-159. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru u Kinshasa, Zair, 3. V. 1980.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur. Marjorie KEENAN, 148-151. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

IVAN PAVAO II. „Govor pred UNESCO-om, 2. VI. 1980.“, Acta Apostolicae Sedis 72 (1980.), 735-752.

243

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru u Brasilia, Brazil, 30. VI. 1980.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur. Marjorie KEENAN, 164-166. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

IVAN PAVAO II. „Poruka za Svjetski dan mira 1981.“, Acta Apostolicae Sedis 72 (1980.), 1260-1269.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru u Tokiju, Japan, 24. II. 1981.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur. Marjorie KEENAN, 170-174. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

IVAN PAVAO II. Laborem exercens – Radom čovjek. Enciklika o ljudskom radu (14. IX. 1981.), u: Marijan VALKOVIĆ, ur., Sto godina katoličkog socijalnog nauka. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1991.

IVAN PAVAO II. „Poruka za Svjetski dan mira 1982.“, Acta Apostolicae Sedis 74 (1982.), 326-338.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 16. I. 1982.“, Acta Apostolicae Sedis 74 (1982.), 410425.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru u Lagosu, Nigerija, 16. II. 1982.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur. Marjorie KEENAN, 175-178. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru u Lisabonu, Portugal, 13.

V. 1982.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur. Marjorie KEENAN, 179-181. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

IVAN PAVAO II. „Propovijed pod misom za mir na Falklandskom otočju, 22. V. 1982.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. V-2 (1982.), 1796-1800.

IVAN PAVAO II. „Govor pred Međunarodnom organizacijom rada, Ženeva, 15. VI. 1982.“, Acta Apostolicae Sedis 74 (1982.), 9921006.

244

Literatura

IVAN PAVAO II. „Pismo Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda, 11. VI. 1982.“, Acta Apostolicae Sedis 74 (1982.), 872-883.

Englesko izdanje Negotiation, the Only Realistic Solution to the Continuing Threat of War. Reprint izdanje u L’Osservatore Romano. Boston: St. Paul Editions, 1982.

IVAN PAVAO II. „Poruka za Svjetski dan mira, 1. I. 1983.“, Acta Apostolicae Sedis 75 (1983.), 227-237.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 15. I. 1983.“, Acta Apostolicae Sedis 75 (1983.), 372383.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru u Vienna, Austria, 11. IX. 1983.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur. Marjorie KEENAN, 185-188. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 14. I. 1984.“, Acta Apostolicae Sedis 76 (1984.), 583592.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru u Seulu, Korea, 4. V. 1984.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur. Marjorie KEENAN, 189-192. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

IVAN PAVAO II. „Govor vladinim službenicima i diplomatskom zboru u Bangkoku, Tajland, 11. V. 1984.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. VII-1 (1984.), 1375-1381. Città del Vaticano: Editrice Libreria Vaticana, 1984.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru u Fribourg, Švicarska, 13.

VI. 1984.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur. Marjorie KEENAN, 198-200. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

IVAN PAVAO II. „Govor vladinim službenicima i diplomatskom zboru u Ottawi, Kanada, 19. IX. 1984.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur. Marjorie KEENAN, 201-206. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

245

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 12. I. 1985.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur.

Marjorie KEENAN, 93-105. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

IVAN PAVAO II. „Govor službenicima vlade i diplomatskom zboru u Yaoundé, Kamerun, 12. VIII. 1985.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur. Marjorie KEENAN, 211-217. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

IVAN PAVAO II. „Poruka Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda, 18.

X. 1985.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. VIII-2 (1985.), 982-988. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1985.

IVAN PAVAO II. „Poruka za Svjetski dan mira 1986.“, Acta Apostolicae Sedis 78 (1986.), 278-288.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 11. I. 1986.“, Acta Apostolicae Sedis 78 (1986.), 641655.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru u Wellingtonu, Novi Zeland, 23. XI. 1986.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur.

Marjorie KEENAN, 220-222. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru u Canberra, Australia, 25.

XI. 1986.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur. Marjorie KEENAN, 223-225. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

IVAN PAVAO II. „Poruka za Svjetski dan mira 1987.“, Acta Apostolicae Sedis 79 (1987.), 45-57.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 10. I. 1987.“, Acta Apostolicae Sedis 79 (1987.), 11761186.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru u Buenos Aires, Argentina, 6. IV. 1987.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur. Marjorie KEENAN, 226-227. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

246

Literatura

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 9. I. 1988.“, Acta Apostolicae Sedis 80 (1988.), 11331143.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru u La Paz, Bolivija, 10. V. 1988.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur. Marjorie KEENAN, 228-230. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

IVAN PAVAO II. „Govor vladinim službenicima i diplomatskom zboru u Asunciónu, Paragvaj, 16. V. 1988.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur. Marjorie KEENAN, 231-234. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

IVAN PAVAO II. „Govor civilnim vlastima regije Kalabrija, Italija, 12.

VI. 1988.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XI-2 (1988.), 1986-1989. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1989.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru u Harareu, Zimbabve, 11.

IX. 1988.“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur. Marjorie KEENAN, 238-241. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

IVAN PAVAO II. „Govor članovima Unije katoličkih pravnika Italije, 10.

XII. 1988.“, Acta Apostolicae Sedis 81 (1989.), 763-766.

IVAN PAVAO II. „Poruka za Svjetski dan mira 1989.“, Acta Apostolicae Sedis 81 (1989.), 95-103.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 9. I. 1989.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XII-1 (1989.), 60-71. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1991.

IVAN PAVAO II. Sollicitudo rei socialis – Socijalna skrb. Enciklika o dvadesetoj obljetnici enciklike Populorum progressio (30.

XII. 1987.), u: Marijan VALKOVIĆ ur., Sto godina katoličkog socijalnog nauka. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1991.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 13. I. 1990.“, Acta Apostolicae Sedis 82 (1990.), 860870.

247

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

IVAN PAVAO II. „Poruka za Svjetski dan mira 1991.: Respect for Conscience: Foundation for Peace“, Origins 20 (1990.), 472476.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 12. I. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV1, 78-93. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Govor veleposlaniku Sudana, 14. I. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-1, 106-108. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Govor suradnicima Rimskog vikarijata, 17. I. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-1, 132-133. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Govor veleposlaniku Zimbabvea, 17. I. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-1, 123-125. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Govor na općoj audijenciji, 30. I. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-1 (1991.), 234-244. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Govor mladima u župi sv. Doroteje u Rimu, 17. II. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-1 (1991.), 386-387. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Govor patrijarsima i biskupima iz zemalja uključenih u Zaljevski rat, 4. III. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-1 (1991.), 468-472. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Regina Caeli, 21. IV. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-1 (1991.), 827-829. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. Centesimus annus – Stota godina. Enciklika povodom stote godišnjice Rerum Novarum (1. V. 1991.), Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1991.

IVAN PAVAO II. „Govor na općoj audijenciji, 8. V. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-1 (1991.), 1162-1163. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Govor sudionicima Konvencije o enciklici Rerum Novarum, 15. V. 1991.“, Acta Apostolicae Sedis 84 (1992.), 144151.

248

Literatura

IVAN PAVAO II. „Angelus, 29. VI. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-1 (1991.), 1831. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Pismo Anti Markoviću, predsjedniku Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, 29. VI. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-1 (1991.), 1817. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Pismo Franji Tuđmanu, predsjedniku Republike Hrvatske, 29. VI. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-1 (1991.), 1818. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Pismo Milanu Kučanu, predsjedniku Republike Slovenije, 29. VI. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-1 (1991.), 1818. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Angelus, 21. VII. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-1 (1991.), 137-138. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Angelus, 8. IX. 1991.“, Crisis in Yugoslavia: Position and Action of the Holy See (1991-1992). Quaderni de „L’Osservatore Romano“, no. 18, ur. Mario Agnes, 46-47. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1992.

IVAN PAVAO II. „Govor kanadskim ratnim veteranima, 19. IX. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-2 (1991.), 603-604.

Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Angelus, 22. IX. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-2 (1991.), 626-628. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Pismo Franji Kuhariću, zagrebačkom nadbiskupu, 10.

X. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-2 (1991.), 798-800. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Govor veleposlaniku Santa Lucie, 28. X. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-2 (1991.), 10211023. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Govor veleposlaniku Indonezije, 7. XI. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-2 (1991.), 10881091. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

249

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

IVAN PAVAO II. „Govor na općoj audijenciji, 13. XI. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-2 (1991.), 1142. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Govor sudionicima Međunarodnog foruma kršćanske demokracije, 23. XI. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-2 (1991.), 1238-1243. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Govor veleposlaniku Irske, 16. XII. 1991.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XIV-2 (1991.), 1405-1408. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1993.

IVAN PAVAO II. „Message for World Day of Peace 1992: Believers United in Building Peace“, Origins 21 (1991.), 448-450.

IVAN PAVAO II. „Angelus, 1. I. 1992.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XV-1 (1992.), 6-8. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1994.

IVAN PAVAO II. „Govor veleposlaniku Bangladeša, 10. I. 1992.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XV-1 (1992.), 57-60.

Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1994.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 11. I. 1992.“, Acta Apostolicae Sedis 85 (1993.), 62-73.

IVAN PAVAO II. „Govor Svjetskoj udruzi pravnika Centra za svjetski mir kroz pravo, 9. V. 1992.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XV-1 (1992.), 1374-1376. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1994.

IVAN PAVAO II. „Govor na općoj audijenciji, 1. VII. 1992.“, The Action of the Holy See in the Bosnian Conflict. Quaderni de „L’Osservatore Romano“, no. 25, ur. Mario Agnes, 91. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1994.

IVAN PAVAO II. „Angelus, 5. VII. 1992.“, The Action of the Holy See in the Bosnian Conflict. Quaderni de „L’Osservatore Romano“, no. 25, ur. Mario Agnes, 91-92. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1994.

IVAN PAVAO II. „Govor na općoj audijenciji, 12. VII. 1992.“. The Action of the Holy See in the Bosnian Conflict. Quaderni de „L’Osservatore Romano“, no. 25, ur. Mario Agnes, 92-93. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1994.

250

Literatura

IVAN PAVAO II. „Govor biskupima Sudana prigodom pohoda Ad limina, 2. X. 1992.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XV-2 (1992.), 224-230. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1994.

IVAN PAVAO II. „Angelus, 1. XI. 1992.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XV-2 (1992.), 470. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1994.

IVAN PAVAO II. „Govor novim veleposlanicima akreditiranim pri Svetoj Stolici, 28. XI. 1992.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XV-2 (1991.), 730-732. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1994.

IVAN PAVAO II. „Govor veleposlaniku Gambije, 28. XI. 1992.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XV-2 (1991.), 758-760.

Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1994.

IVAN PAVAO II. „Govor Međunarodnoj konferenciji o prehrani, 5. XII. 1992.“, Acta Apostolicae Sedis 85 (1993.), 920-925.

IVAN PAVAO II. „Poruka za Svjetski dan mira 1993.“, Acta Apostolicae Sedis 85 (1993.), 429-436.

IVAN PAVAO II. „Govor muslimanskim delegatima na molitvenom susretu u Asizu, 10. I. 1993.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVI-1 (1993.), 44-46. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1995.

IVAN PAVAO II. „Propovijed tijekom molitvenog susreta u Asizu, 10. I. 1993.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVI-1 (1993.), 47-51. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1995.

IVAN PAVAO II. „Angelus, 10. I. 1993.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVI-1 (1993.), 52-54. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1995.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 16. I. 1993.“, Acta Apostolicae Sedis 85 (1993.), 12381248.

IVAN PAVAO II. „Govor u zrakoplovnoj luci Khartoum, Sudan, 10. II. 1993.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVI-1 (1993.), 394-397. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1995.

IVAN PAVAO II. „Angelus, 14. II. 1993.“, The Action of the Holy See in the Bosnian Conflict. Quaderni de „L’Osservatore Romano“, no.

25, ur. Mario Agnes, 107. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1994.

251

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

IVAN PAVAO II. „Poruka Boutrosu Boutros-Ghaliju, generalnom tajniku UN-a, 1. III. 1993.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVI-1 (1993.), 563-565. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1995.

IVAN PAVAO II. „Govor na općoj audijenciji, 7. III. 1993.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVI-1 (1993.), 588-591. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1995.

IVAN PAVAO II. „Uskrsna poruka Urbi et orbi, 11. IV. 1993.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVI-1 (1993.), 872-876. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1995.

IVAN PAVAO II. „Angelus, 11. VII. 1993.“, The Action of the Holy See in the Bosnian Conflict. Quaderni de „L’Osservatore Romano“, no. 25, ur. Mario Agnes, 110-111. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1994.

IVAN PAVAO II. Veritatis Splendor – Sjaj Istine. Enciklika o nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja Crkve (6. VIII. 1993.), Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2008.

IVAN PAVAO II. „The Gospel Never Ceases to Be Sign of Contradiction“, Intervju vodio Jas Gawronski. La Stampa (2. XI. 1993.). Reprint izdanje u L’Osservatore Romano. English Edition (November 17, 1993.), 6-7.

IVAN PAVAO II. „Govor na XXVII. Konferenciji o prehrani, 11. XI. 1993.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVI-2 (1993.), 12601266. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1995.

IVAN PAVAO II. „Govor ministrima vanjskih poslova zemalja članica OESS, 30. XI. 1993.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVI-2 (1993.), 1378-1382. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1995.

IVAN PAVAO II. „Govor na općoj audijenciji, 12. I. 1994.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVII-1 (1994.), 71-79. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1996.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 15. I. 1994.“, Acta Apostolicae Sedis 86 (1994.), 805-816.

IVAN PAVAO II. „Govor na Svjetskom danu molitve za mir na Balkanu, 23.

I. 1994.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVII-1 (1994.), 179-181. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1996.

252

Literatura

IVAN PAVAO II. „Govor u zračnoj luci Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 8.

IX. 1994.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVII-2 (1994.), 255-259. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1996.

IVAN PAVAO II. „Angelus, 11. IX. 1994.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVII-2 (1994.), 290-291. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1996.

IVAN PAVAO II. „Govor na odlasku iz Zagreba, Hrvatska, 11. IX. 1994.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVII-2 (1994.), 292295. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1996.

IVAN PAVAO II. Evangelium Vitae – Evanđelje života. Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskoga života (25. III. 1995.), Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2003.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 9. I. 1995.“, Acta Apostolicae Sedis 87 (1995.), 846-852.

IVAN PAVAO II. „Poruka za 50. obljetnicu završetka rata u Europi, 8. V. 1995.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVIII-1 (1995.), 1236-1250. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1997.

IVAN PAVAO II. „Propovijed za 50. obljetnicu završetka Drugog svjetskog rata, 11. VI. 1995.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVIII-1 (1995.), 1706-1711. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1997.

IVAN PAVAO II. „Angelus, 16. VII. 1995.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVIII-2 (1995.), 111. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1998.

IVAN PAVAO II. „Govor na općoj audijenciji, 2. VIII. 1995.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVIII-2 (1995.), 153-154. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1998.

IVAN PAVAO II. „Govor pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda, 5. X. 1995.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVIII-2 (1995.), 730-744. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1998.

IVAN PAVAO II. „Govor talijanskim vojnim kapelanima, 19. X. 1995.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XVIII-2 (1995.), 887890. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1998.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 13. I. 1996.“, Acta Apostolicae Sedis 88 (1996.), 763-770.

253

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 13. I. 1997.“, Acta Apostolicae Sedis 89 (1997.), 471476.

IVAN PAVAO II. „Propovijed na stadionu Koševo, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 13. IV. 1997.“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XX-1 (1997.), 675-680. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1999.

IVAN PAVAO II. „Poruka za Svjetski dan mira 1998.“, Acta Apostolicae Sedis 90 (1998.), 147-156.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 10. I. 1998.“, Acta Apostolicae Sedis 90 (1998.), 766773.

IVAN PAVAO II. „Angelus, 20. XII. 1998“, Insegnamenti di Giovanni Paolo II. Vol. XXI-2 (1998.), 1113-1114. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 2000.

IVAN PAVAO II. „Poruka za Svjetski dan mira 1999.“, Acta Apostolicae Sedis 91 (1999.), 377-388.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 11. I. 1999.“, Acta Apostolicae Sedis 91 (1999.), 610616.

IVAN PAVAO II. „Poruka za Svjetski dan mira 2000.“, Acta Apostolicae Sedis 92 (2000.), 359-371.

IVAN PAVAO II. „Poruka za Svjetski dan mira 2001.“, Acta Apostolicae Sedis 93 (2001.), 234-247.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 13. I. 2001.“, Acta Apostolicae Sedis 93 (2001.), 315319.

IVAN PAVAO II. „Poruka za Svjetski dan mira 2002.“, Origins 31 (2001.), 461, 463-466.

IVAN PAVAO II. „Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 13. I. 2003.“ Origins 32 (2003.), 543-545.

WOJTYLA, Karol. The Acting Person. Analecta Husserliana, Vol. 10. Prev.

Andrzej Potocki. Dordrecht, Holland: D. Reidel Publishing Company, 1979.

IVAN PAVAO II. „The Person: Subject and Community“, Person and Community: Selected Essays, 219-261. Prev. Theresa Sandok.

New York: Peter Lang, 1993.

254

Literatura

Sekundarna literatura: ACCATTOLI, Luigi. When a Pope Asks Forgiveness: The Mea Culpa’s of John Paul II. Prev. Jordan Auman. Boston: Pauline Books and Media, 1998.

ST. AMBROSE. On the Duties of the Clergy. U: A Select Library of Nicene and Post-Nicene Fathers of the Christian Church. Vol. X. Edinburgh: T&T Clark, 1997.

AQUINAS, Thomas. Summa Theologica. Prev. Fathers of the English Dominican Province. Allen, TX: Christian Classics, 1947.

ATTWOOD, David. Paul Ramsey’s Political Ethics. Lanham, MD: Rowman & Littlefield Publishers, 1992.

AUGUSTINE, Aurelius. Contra Faustum. A Select Library of the Nicene and Post-Nicene Fathers of the Christian Church, ur. Philip Schaff, vol. IV. Edinburgh: T&T Clark, 1887. Reprint, Grand Rapids: WM. B. Eerdmans Publishing Company, 1996.

AUGUSTINE, Aurelius. De Civitate Dei. Prev. Henry Bettenson. New York: Penguin Books, 1972.

AUGUSTINE, Aurelius. De Libero Arbitrio. The Fathers of the Church: A New Translation. Vol. 59. Washington: The Catholic University of America Press, 1968.

BACEVICH, A. J. „Just War in a New Era of Military Affairs“, Close Calls: Intervention, Terrorism, Missile, and ‘Just War’ Today, ur. Elliot Abrams, 65-80. Washington, DC: Ethics and Public Policy Center, 1998.

BAINTON, Roland H. Christian Attitudes Toward War and Peace: A Historical Survey and Critical Re-evaluation. Nashville - New York: Abingdon Press, 1960.

BEIGEL, Gerard. Faith and Social Justice in the Teaching of Pope John Paul II. American University Studies. Series VII, Theology and Religion, 191. New York: Peter Lang, 1997.

BENEDICT XV. „Encyclical Letter Ad Beatissimi“, The Pope Speaks: The Words of Pius XII, 265-284. New York: Harcourt, Brace and Company, 1940.

BENEDICT XV. „Proposal for Peace, 1. VIII. 1917“, The Pope Speaks: The Words of Pius XII, 285-289. New York: Harcourt, Brace and Company, 1940.

255

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

BENEDICT XV. „Encyclical Letter Pacem Dei Munus Pulcherrimum“, The Pope Speaks: The Words of Pius XII, 290-295. New York: Harcourt, Brace and Company, 1940.

BISHOPS’ CONFERENCE OF BOSNIA-HERZEGOVINA. „The Peace Accords Contain some Odd Contradictions and Fatal Insecurities: An Open Letter to the Signatories and Witnesses of the Dayton Accord, 8. XII. 1995“, Pastoral Letters, Statements and Appeals of the Catholic Bishops of Bosnia and Herzegovina, 1990-1997, 78-87. Sarajevo: Vrhbosna, 1998.

BUTTIGLIONE, Rocco. Karol Wojtyla: The Thought of the Man Who Became Pope John Paul II. Prev. Paolo Guietti – Fracesca Murphy. Grand Rapids, MI: William B. Eerdmans Publishing Company, 1997.

CAHILL, Lisa Sowle. „Theological Contexts of Just War Theory and Pacifism: A Response to J. Bryan Hehir“, Journal of Religious Ethics 20 (Fall 1992.), 259-265.

CAPIZZI, Joseph E. „Can Postmodern War Be Moral? Questioning Discrimination and Proportion in Kosovo“, Journal for Peace and Justice Studies 11 (2000.), 1-16.

CHILDRESS, F. James. „Just-War Criteria“, War in the Twentieth Century: Sources in Theological Ethics, ur. Richard B. Miller, 351-372.

Louisville: Westminster/John Knox Press, 1992.

CHRISTIANSEN, Drew – Gerard F. POWERS. „The Duty to Intervene: Ethics and the Varieties of Humanitarian Intervention“, Close Calls: Intervention, Terrorism, Missile, and ‘Just War’ Today, ur.

Elliot Abrams, 183-208. Washington, DC: Ethics and Public Policy Center, 1998.

CHRISTIANSEN, Drew. „Peacemaking and the Use of Force: Behind the Pope’s Stringent Just-War Teaching“, America 175 (May 15, 1999.), 13-18.

CHRISTIANSEN, Drew. „After Sept. 11: Catholic Teaching on Peace and War“, Origins 32 (2002.), 33, 35-40.

COLEMAN, John E. „The Culture of Death“, The Logic of Solidarity: Commentaries on Pope John Paul II’s Encyclical „On Social Concern“. ur. Gregory Baum – Robert Ellsberg, 90-109.

Maryknoll, NY: Orbis Books, 1989.

256

Literatura

COPELAND, Dale C. „Economic Interdependence and War: A Theory of Trade Expectations“, Theories of War and Peace. An International Security Reader, ur. Michael E. Brown i dr., 464500. Cambridge - London: The Mit Press, 2000.

COULET, Jean-Michel. „Le Saint-Siège dans les Institutions et les Conférences des Nations Unies“, La Diplomatie de Jean Paul II, ur. Joel-Benoit D’Onorio, 221-249. Paris: Les Editions du Cerf, 2000.

CREVELD van, Martin. The Rise and Decline of the State. Cambridge: Cambridge University Press, 1999.

DICKEY, Christopher – Evan THOMAS. „How Saddam Happened“, Newsweek (September 23, 2002).

DINSTEIN, Yoram. War, Aggression and Self-Defence. Cambridge: Cambridge University Press, 32001.

DITZER, Karl-Heinz. „Bewaffnete Entwicklungshilfe? Ethische und psychologische Reflexionen zu humanitären UN-BlauhelmEinsätzen.“ Theologie der Gegenwart 37 (1994.), 38-54.

DORAN, Kevin P. Solidarity: A Synthesis of Personalism and Communalism in the Thought of Karol Wojtyla/Pope John Paul II. American University Studies. Series VII, Theology and Religion. Vol. 190.

New York: Peter Lang, 1996.

DRUGI VATIKANSKI SABOR. Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (8. XII. 1965.), u: Marijan VALKOVIĆ ur., Sto godina katoličkog socijalnog nauka, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1991.

DWYER, Judith A. „The Evolving Teaching on Peace Within Roman Catholic Hierarchical Thought“, Vision and Values: Ethical Viewpoints in the Catholic Tradition, ur. Judith A. Dwyer, 149161. Washington, DC: Georgetown University Press, 1999.

Editorial „Coscienza cristiana e guerra moderna.“ La Civiltà Cattolica 142 (1991.), 3-16. Engleski prijevod „Modern War and Christian Conscience“. Origins 21 (1991.), 450-455.

ELSHTAIN, Jean Bethke. New Wine and Old Bottles: International Politics and Ethical Discourse. Notre Dame: University of Notre Dame Press, 1998.

EVANS, Gareth – Mohamed SAHNOUN. „The Responsibility to Protect“, Foreign Affairs 81 (2002.), 99-110.

257

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

FALTERBAUM, Johannes. „Zur Ansprache des Papstes vor den Vereinten Nationen“, Internationale katholische Zeitschrift Communio 23 (1996.), 373-379.

FORD, John C. „The Morality of Obliteration Bombing“, War in the Twentieth Century: Sources in Theological Ethics, ur. Richard B. Miller, 138-177. Louisville: Westminster/John Knox Press, 1992.

FREUND, Norman C. „The Just War: Viable Theory or Moral Anachronism?“ American Journal of Theology and Philosophy 3 (1982.), 71-79.

GNEUHS, Geoffrey, ur. The Legacy of Pope John Paul II: His Contribution to Catholic Thought. New York: The Crossroad Publishing Company, 2000.

GUMUCIO, Christián Parker. „War and Armed Conflicts: The Ambivalent Role of Communications Media“, The Return of the Just War. Concilium 2 (2001), ur. Maria Pilar Aquino – Dietmar Mieth, 24-32. London: SCM Press, 2001.

HAUERWAS, Stanley. The Peaceable Kingdom: A Primer in Christian Ethics. Notre Dame - London: University of Notre Dame Press, 1983.

HAUERWAS, Stanley. Against the Nations: War and Survival in a Liberal Society. Notre Dame - London: University of Notre Dame Press, 1992.

HEHIR J. Bryan. „The Just-War Ethic and Catholic Theology: Dynamics of Change and Continuity“, War or Peace? The Search for New Answers, ur. Thomas A. Shanon, 15-39. Maryknoll, NY: Orbis Books, 1980.

HEHIR J. Bryan. „Intervention and International Affairs: A Normative and Empirical Assessment“, The American Search for Peace: Moral Reasoning, Religious Hope, and National Security, ur. George Weigel – John P. Langan, 137-169. Washington: Georgetown University Press, 1991.

HEHIR J. Bryan. „Intervention: From Theories to Cases“, Ethics and International Affairs 9 (1995.), 1-13.

HEHIR J. Bryan. „Just War Theory in a Post-Cold War World“, Journal of Religious Ethics 20 (Fall 1992.), 237-257.

HEHIR J. Bryan. „Reordering the World: John Paul II’s ‘Centesimus Annus’“, Commonweal 118 (14. VI. 1991.), 393-394.

258

Literatura

HIGGINS, Rosalyn. „The New United Nations and Former Yugoslavia“, International Affairs 69 (1993.), 465-483.

HIMES, Kenneth. „Just War, Pacifism and Humanitarian Intervention“, America 169 (14. VIII. 1993.), 10-15, 28-31.

HIMES, Kenneth. „Catholic Social Thought and Humanitarian Intervention“, Peacemaking: Moral and Policy Challenges for a New World, ur. Gerard F. Powers – Drew Christiansen – Robert T. Hennemeyer, 215-238. Washington, DC: United State Catholic Conference, 1994.

HIMES, Kenneth. „The Morality of Humanitarian Intervention“, Theological Studies 55 (1994.), 82-105.

HOFFMANN, Stanley. The Ethics and Politics of Humanitarian Intervention. Notre Dame: University of Notre Dame Press, 1996.

HOLLENBACH, David. „Christian Social Ethics After the Cold War“, Theological Studies 53 (1992.), 75-95.

HOLMES, Robert L. „Can War Be Morally Justified? The Just War Theory“, Just War Theory, ur. Jean Bethke Elshtain, 197-233.

New York: New York University Press, 1992.

HOLMES, Robert L. „St Augustine and the Just War Theory“, The Augustinian Tradition, ur. Gareth B. Matthews, 323-344. Berkeley - Los Angeles - London: University of California Press, 1999.

IVAN XXIII. Mater et Magistra – Majka i Učiteljica. Enciklika o suvremenom razvoju socijalnog pitanja koji valja uskladiti s kršćanskim načelima (15. V. 1961.), u: Marijan VALKOVIĆ ur., Sto godina katoličkog socijalnog nauka. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1991.

IVAN XXIII. Pacem in Terris – Mir na zemlji. Enciklika o miru svih naroda što ga je utemeljiti na istini, pravednosti, ljubavi I slobodi (11.

IV. 1963.), u: Marijan VALKOVIĆ ur., Sto godina katoličkog socijalnog nauka. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1991.

JOBLIN, Joseph R. P. „Le Saint-Siège face à la guerre: Continuité et renouvellement de son action pour la paix à l’époque contemporaine“, Gregorianum 80 (1999.), 299-352.

JOBLIN, Joseph R. P. „Le Saint-Siège face aux guerres des Malouines (1982) et du Golfe Persique (1991)“, La Diplomatie de Jean Paul II, ur. Joël-Benoît D’Onorio, 93-159. Paris: Les Editions du Cerf, 2000.

259

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

JOHNSON, James Turner. „Morality and Force In Statecraft: Paul Ramsey And the Just War Tradition“, Love and Society: Essays in the Ethics of Paul Ramsey, ur. James Turner Johnson – David Smith, 93-114. Missoula, MO: American Academy of Religion and Scholars Press, 1974.

JOHNSON, James Turner. Ideology, Reason, and Limitation of War: Religious and Secular Concepts, 1200-1740. Princeton: Princeton University Press, 1975.

JOHNSON, James Turner. Just War Tradition and the Restraint of War: A Moral and Historical Inquiry. Princeton: Princeton University Press, 1981.

JOHNSON, James Turner. Can Modern War Be Just? New Haven: Yale University Press, 1984.

JOHNSON, James Turner. „The Just War Tradition and the American Military“, Just War and the Gulf War, James Turner Johnson – George Weigel, 3-42. Washington, DC: Ethics and Public Policy Center, 1991.

JOHNSON, James Turner. „Just War in the Thought of Paul Ramsey“, The Journal of Religious Ethics 19 (Fall 1991), 183-207.

JOHNSON, James Turner. „Just Cause Revisited“, Close Calls: Intervention, Terrorism, Missile, and ‘Just War’ Today, ur. Elliot Abrams, 3-38.

Washington, DC: Ethics and Public Policy Center, 1998.

JOHNSON, James Turner. Morality and Contemporary Warfare. New Haven - London: Yale University Press, 1999.

JORDAN, Patrick. „‘Civiltà’ Has Spoken But It’s Not the Last Word on War“, Commonweal (January 31, 1992), 5.

KASPER, Walter. „The Theological Foundation of Human Rights“, Human Rights and the Church: Historical and Theological Reflections, 47-71. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1990.

KEOHANE, Robert O. – Lisa L. MARTIN. „The Promise of Institutionalist Theory“, Theories of War and Peace. An International Security Reader, ur. Michael E. Brown i dr., 384-396. Cambridge London: The Mit Press, 2000.

KLÜBER, Franz. „Friedenspolitik im Zwielicht: Spricht Rom deutlich genug?“, Katholische Kirche – wohin? Wider den Verrat am Konzil, ur. Norbert Greinacher – Hans Küng, 59-77. MünchenZürich: Piper, 1986.

260

Literatura

KRAUTHAMMER, Charles. „The Short, Unhappy Life of Humanitarian War“, The National Interest 57 (Fall 1999.), 5-8.

KUPCHAN, Charles A. – Clifford A. KUPCHAN. „The Promise of Collective Security“, Theories of War and Peace. An International Security Reader, ur. Michael E. Brown i dr., 397-406. Cambridge/ London: The Mit Press, 2000.

LABERGE, Pierre. „Humanitarian Intervention: Three Ethical Positions“, Ethics and International Affairs 9 (1995.), 15-35.

LAKE, David A. – Donald ROTHCHILD. „Containing Fear: The Origins and Management of Ethnic Conflict“, Theories of War and Peace. An International Security Reader, ur. Michael E. Brown i dr., 292-326. Cambridge - London: The Mit Press, 2000.

LAMBINO, Antonio B. „‘Man: The Way of the Church’ and Mission Today“, „To Give Shining Witness:“ The Church and Christians in the Philippines and „Mission“ in the Eighties, ur. Teodoro C. Bacani, 63-77. Manila: Pontifical Mission Aid Societies of the Philippines, 1991.

LANGAN, John. „The Just-War Theory After the Gulf War“, Theological Studies 53 (1992.), 95-112.

LANGAN, John. „Justice or Peace? A Moral Assessment of Humanitarian Intervention in Bosnia“, America 170 (12. II. 1994.), 9-14.

LANGAN, John. „Developing the Just-War Tradition in a Multicultural World“, Peacemaking: Moral and Policy Challenges for a New World, ur. Gerard F. Powers – Drew Christiansen – Robert T. Hennemeyer, 189-197. Washington, DC: United State Catholic Conference, 1994.

LANGAN, John. „Nationalism, Ethnic Conflict, and Religion“, Theological Studies 56 (1995.), 122-136.

LANGAN, John. „Humanitarian Intervention: From Concept to Reality“, Close Calls: Intervention, Terrorism, Missile, and ‘Just War’ Today, ur. Elliot Abrams, 109-124. Washington, DC: Ethics and Public Policy Center, 1998.

LEBEAUPIN, Alain. „Intervention during the Meeting of the Committee of Senior Officials of the CSCE, Prague, 16.-18. IX. 1992“, The Action of the Holy See in the Bosnian Conflict. Quaderni de „L’Osservatore Romano“. no. 25, ur. Mario Agnes, 154-158.

Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1994.

261

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

LEBEAUPIN, Alain. „Intervention at the XIX Meeting of the Senior Officials of the CSCE, Prague, 2. II. 1993“, The Action of the Holy See in the Bosnian Conflict. Quaderni de „L’Osservatore Romano“. no. 25, ur. Mario Agnes, 163-165. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1994.

LEBOW, Richard Ned. „The Rise and Fall of the Cold War in Comparative Perspective“, The Interregnum: Controversies In World Politics 1989-1999, ur. Michael Cox – Ken Booth – Tim Dunne, 21-39.

Cambridge: Cambridge University Press, 1999.

LIENEMANN, Wolfgang. Frieden: Vom „gerechten Krieg“ zum „gerechten Frieden“. Göttingen: Vandehoeck and Rupert, 2000.

LINKER, Damon. „John Paul II, Intellectual“, Policy Review 103 (October/November 2000.), 3-18.

LITTLE, David. „The Structure of Justification in the Political Ethics of Paul Ramsey“, Love and Society: Essays in the Ethics of Paul Ramsey, ur. James Turner Johnson – David Smith, 139-162.

Missoula, MO: American Academy of Religion and Scholars Press, 1974.

LYNCH, Patrick J. „Creation, Redemption, Solidarity: Pope John Paul II’s Public Theology“, Prophecy and Diplomacy: The Moral Doctrine of John Paul II, ur. John J. Conley – Joseph W. Koterski.

New York: Fordham University Press, 1999.

McCOOL, Gerald A. „The Theology of John Paul II“, The Thought of Pope John Paul II: A Collection of Essays and Studies, ur. John M. McDermott, 29-53. Rome: Editrice Pontificia Università Gregoriana, 1993.

McKENZIE, Michael C., Paul Ramsey’s Ethics: The Power of ‘Agape’ in a Postmodern World. Westport, Conn.-London: Praeger, 2001.

MEARSHEIMER, John J. „The False Promise of International Institutions“, Theories of War and Peace. An International Security Reader, ur. Michael E. Brown i dr., 329-383. Cambridge - London: The Mit Press, 2000.

MILLER, Richard B. „Love, Intention, and Proportion: Paul Ramsey on the Morality of Nuclear Deterrence“, Journal of Religious Ethics 16 (Fall 1988), 201-221.

MURRAY, John Courtney. „Remarks on the Moral Problem of War“, Theological Studies 20 (1959.), 40-61.

262

Literatura

MURPHY, Joseph. „Human Solidarity and the Church in the Thought of John Paul II“, The Thought of Pope John Paul II: A Collection of Essays and Studies, ur. John M. McDermott, 123-158. Rome: Editrice Pontificia Università Gregoriana, 1993.

NARDIN, Terry, ur. The Ethics of War and Peace: Religious and Secular Perspectives. Princeton: Princeton University Press, 1996.

NARDIN, Terry. „The Moral Basis for Humanitarian Intervention“, Ethics and International Affairs 16 (2002.), 57-70.

NATSIOS, Andrew. „Complex Humanitarian Emergencies and Moral Choice“, Close Calls: Intervention, Terrorism, Missile, and ‘Just War’ Today, ur. Elliot Abrams, 125-143. Washington, DC: Ethics and Public Policy Center, 1998.

O’BRIEN, William V. „Morality and War: The Contribution of Paul Ramsey“, Love and Society: Essays in the Ethics of Paul Ramsey, ur. James Turner Johnson – David Smith, 163-184. Missoula, MO: American Academy of Religion and Scholars Press, 1974.

PAVAO VI. Populorum Progressio. Enciklika o razvitku naroda (26.

III. 1967.), u: Marijan VALKOVIĆ ur., Sto godina katoličkog socijalnog nauka. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1991.

PÉRISSET, Jean-Claude. „Le Pape face à la crise de la Yugoslavie“, La Diplomatie de Jean Paul II, ur. Joel-Benoit D’Onorio, 57-92.

Paris: Les Editions du Cerf, 2000.

PEZZULLO, Lawrence. „The Worsening Humanitarian Picture in Iraq“, Origins 21 (1991.), 171-174.

PHILPOTT, Daniel. „The Christian Case for Humanitarian Intervention“, The Re-Enchantment of Political Science. Christian Scholars Engage Their Discipline, ur. Thomas W. Heilke – Ashley Woodiwiss, 225-255. Lanham: Lexington Books, 2001.

PINCKAERS, Servais. The Sources of Christian Ethics. Prev. Mary Thomas Noble, Washington, DC: The Catholic University Press, 1995.

PIUS XII. „Christmas Message 1939“, Selected Letters and Addresses of Pius XII, 251-262. London: Catholic Truth Society, 1949.

PIUS XII. „Christmas Message 1942“, Selected Letters and Addresses of Pius XII, 275-297. London: Catholic Truth Society, 1949.

PIUS XII. „Christmas Message 1944“, Selected Letters and Addresses of Pius XII, 299-318. London: Catholic Truth Society, 1949.

263

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

PONTIFICAL COUNCIL JUSTICE AND PEACE. „Apel za Svjetski molitveni dan, 11. I. 1994.“, The Action of the Holy See in the Bosnian Conflict. Quaderni de „L’Osservatore Romano“. no. 25, ur. Mario Agnes, 50-52. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1994.

PORTIER, William L. „Are We Really Serious When We Ask God to Deliver us from War? The Catechism and the Challenge of Pope John Paul II“, Communio 23 (1996.), 47-63.

POTTMEYER, Hermann J. „Die Würde des Menschen in der christlichen Anthropologie der Antrittsenzyklika Johannes Paulus II“, Die Würde des Menschen: die theologisch-anthropologischen Grundlagen der Lehre Papst Johannes Paulus II, ur. Gerhard Höver – Rainer Öhlschläger, 29-43. Mainz: Matthias Grünewald Verlag, 1986.

POWERS, Gerard F. „Religion, Conflict and Prospects for Reconciliation in Bosnia, Croatia and Yugoslavia“, Journal of International Affairs 50 (1996.), 221-252.

PRESS OFFICE OF THE HOLY SEE. „Statement, 7. I. 1994“, The Action of the Holy See in the Bosnian Conflict. Quaderni de „L’Osservatore Romano“. no. 25, ur. Mario Agnes, 47-49. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1994.

RAMSEY, Paul. Basic Christian Ethics. New York: Charles Scribner’s Sons, 1950.

RAMSEY, Paul. War and the Christian Conscience: How Shall Modern War Be Conducted Justly? Durham: Duke University Press, 1961.

RAMSEY, Paul. „The Just War Theory on Trial“, Cross Currents 13 (1963.), 477-490.

RAMSEY, Paul. The Just War: Force and Political Responsibility. New York: Charles Scribner’s Sons, 1968.

RAMSEY, Paul. „Some Rejoinders“, Journal of Religious Ethics 4 (1976.), 185-237.

RAMSEY, Paul. Speak Up For Just War Or Pacifism: A Critique of the United Methodist Bishops’ Pastoral Letter „In Defense of Creation“, Epilog napisao Stanley Hauerwas. University ParkLondon: The Pennsylvania State University Press, 1988.

REGAN, Richard J. Just War: Principles and Cases. Washington, DC: The Catholic University of America Press, 1996.

264

Literatura

ROBERTS, Brad. „NBC-Armed Rogues: Is There a Moral Case for Preemption?“. U: Close Calls: Intervention, Terrorism, Missile, and ‘Just War’ Today, ur. Elliot Abrams, 83-107. Washington, DC: Ethics and Public Policy Center, 1998.

ROSTOW, Eugene V. „Competent Authority Revisited“, Close Calls: Intervention, Terrorism, Missile, and ‘Just War’ Today, ur. Elliot Abrams, 39-63. Washington, DC: Ethics and Public Policy Center, 1998.

RUDE, Ernest. The Morality of War: The Just War Theory and the Problem of Nuclear Deterrence in R. Paul Ramsey. Rome: Pontifical University of Lateran, 1970.

RYAN, Stephen. The United Nations and International Politics. Studies in Contemporary History. New York: St. Martin’s Press, 2000.

SACCO, Ugo Colombo. John Paul II and World Politics: Twenty Years of Search for a New Approach 1978-1998. Leuven: Peeters, 1999. ŠARAVANJA, Vjekoslav. 10.000 djece bez roditelja u Domovinskom ratu.

Mostar: Rimokatolički župni ured Gradina, 2002.

SCHALL, James V. The Church, the State and Society in the Thought of John Paul II. Chicago: Franciscan Herald Press, 1982.

SECKLER, Max. „Der Papst und der Krieg“, Theologische Quartalschrift 171 (1991.), 130-131.

SHANNON, Thomas A, ur. War or Peace? The Search For New Answers.

Maryknoll, NY: Orbis Books, 1980.

SHANNON, Thomas A. What Are They Saying About Peace and War? New York - Ramsey: Paulist Press, 1983.

SHARP, Gene. „Beyond Just War and Pacifism: Nonviolent Struggle towards Justice, Freedom and Peace“, Ecumenical Review 48 (2001.), 233-250.

SIMONS, Geoff. The Scourging of Iraq: Sanctions, Law and Natural Justice. New York: St. Martin’s Press, 1996.

SMITH, Dan i dr. The State of War and Peace Atlas. New York: Penguin Reference, 31997.

SODANO, Angelo. „Declaration After the Meeting Pope John Paul II, 6.

VIII. 1992“, The Action of the Holy See in the Bosnian Conflict.

Quaderni de „L’Osservatore Romano“. no. 25, ur. Mario Agnes, 139-140. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1994.

265

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

STASSEN, Glen, ur. Just Peacemaking: Ten Practices for Abolishing War. Cleveland: The Pilgrim Press, 1998.

SWIERZAWSKI, Waclaw. „Die Würde des Menschen: Über die theologisch-anthropologischen Grundlagen der Lehre Papst Johannes Paulus II“, Die Würde des Menschen: die theologischanthropologischen Grundlagen der Lehre Papst Johannes Paulus II, ur. Gerhard Höver – Rainer Öhlschläger, 77-91.

Mainz: Matthias-Grünewald-Verlag, 1986.

TALBOTT, Strobe. „From Prague to Baghdad: NATO at Risk“, Foreign Affairs 81 (November-December 2002), 46-57.

TAURAN, Jean-Louis. „Presentation: The Pontifical Teaching Concerning International Relations in the Addresses of Pope John Paul II to the Diplomatic Corps“, The Holy See at the Service of Peace: Pope John Paul II Addresses to the Diplomatic Corps (1978-1988), ur. Marjorie KEENAN, 7-22. Vatican City: Pontifical Council for Justice and Peace, 1988.

TAURAN, Jean-Louis. „Address to the Council of Foreign Ministers of the Conference for Security and Cooperation in Europe (CSCE), Stockholm, 14.-15. XII. 1992“, The Action of the Holy See in the Bosnian Conflict. Quaderni de „L’Osservatore Romano“. no.

25, ur. Mario Agnes, 162. Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 1994.

TORRELLI, Maurice. „Le droit humanitaire, moralisation de la guerre?“, La morale et la guerre. Actes du XI Colloque national des Juristes Catholiques, 67-148. Paris: TÉQUI, 1991.

THE UNITED STATES CONFERENCE OF CATHOLIC BISHOPS. Pastoral Letter „The Challenge of Peace: God’s Promise and Our Response“, Catholic Social Thought: The Documentary Heritage, ur. David J. O’Brien – Thomas A. Shannon, 492-571.

Maryknoll, NY: Orbis Books, 1992.

WALTER, Barbara F. – Jack SNYDER, ur. Civil Wars, Insecurity, and Intervention. New York: Columbia University Press, 1999.

WALTERS, LeRoy Brandt. „Five Classic Just-War Theories: A Study in the Thought of Thomas Aquinas, Vitoria, Suarez, Gentili, and Grotius“, Ph.D. diss., Yale University, 1971.

WALZER, Michael. Just and Unjust Wars: A Moral Argument with Historical Illustrations. New York: Basic Books, 32000.

266

Literatura

WEIGEL, George. „War, Peace, and the Christian Conscience“, Just War and the Gulf War, James Turner Johnson – George Weigel, 4590. Washington, DC: Ethics and Public Policy Center, 1991.

WILLIAMS, Paul R. – Michael P. SCHARF, Peace With Justice: War Crimes and Accountability in the Former Yugoslavia. Lanham - Boulder - New York - London: Rowman and Littlefield Publishers, 2002.

YODER, John Howard. The Politics of Jesus: Vicit Agnus Noster. Grand Rapids, MI: William B. Eerdmans Publishing Company, 21994.

267

SADRŽAJ Predgovor ................................................................................................................................... 5 Uvod ............................................................................................................................................. 9

Poglavlje I. Paul Ramsey: argument za mogućnost „pravednog rata“....................... 17 1. Kratak pregled razvoja tradicije pravednog rata ........................... 18 2. Pravedni rat mora biti moguć: teorija pravednog rata Paula Ramseyja ................................................................................................. 25 2.1. Ramseyjevo opravdanje za rat .................................................................. 25 2.2. Državnost i uporaba sile u međunarodnim odnosima ..................... 31 2.2.1. Državnost i uporaba sile ..................................................................... 32 2.2.2. Međunarodni poredak nacionalnih država ................................. 35 2.2.3. Uloga rata u međunarodnim odnosima ........................................ 38 2.3. Ramseyjevo opravdanje i ograničenje rata .......................................... 41 2.3.1. Opravdanje za uporabu sile od strane države ............................ 42 2.3.2. Ograničenje uporabe sile .................................................................... 46 3. Kritički osvrt na Ramseyjevu teoriju pravednog rata .................. 50 3.1. Kada je uporaba sile legitimna? ............................................................... 51 3.1.1. Uporaba sile kao pravo ........................................................................ 51 3.1.2. Uporaba sile kao obveza ..................................................................... 58 3.2. Ciljevi i opseg uporabe sile .......................................................................... 61 3.2.1. Moralno statični nasuprot kozmopolitskog etičkog pristupa ..................................................................................... 62 3.2.2. Opseg uporabe sile ................................................................................ 70 3.3. Postoje li alternativna sredstva za razrješenje sukoba? ...................... 73 4. Zaključak .............................................................................................................. 74 Poglavlje II. Ivan Pavao II.: odbacivanje mogućnosti „pravednog rata“ ..................... 77 1. Razvoj misli Ivana Pavla II. o razrješavanju međunarodnih sukoba .................................................................................................................... 80 1.1. Učenje Ivana Pavla II. tijekom hladnog rata ( 1978.-1988.) .......... 82 1.2. Razdoblje mirnih promjena (1989.-1990.) ........................................... 88 1.3. Razdoblje nakon hladnog rata: desetljeće ratova (1991.-2001.) .... 91 2. Odbacivanje rata kao sredstva za razrješavanje sukoba ............ 98 2.1. Shvaćanje naravi rata u učenju Ivana Pavla II. ......................... 100

269

ZAKONITA UPORABA SILE U UČENJU IVANA PAVLA II.

2.2. Neprikladnost rata za razrješavanje sukoba .................................... 104 2.3.1. Opadajuće značenje države u međunarodnim odnosima ...... 111 2.3.2. Središnjost ljudske osobe ................................................................ 112 2.3.3. Kompleksnost posljedica rata ........................................................ 116 2.3.3.1. Rat ne poštuje ljudska prava ................................................... 117 2.3.3.2. Rat sprečava autentični razvoj ............................................... 120 3. Zaključak ............................................................................................................ 125

Poglavlje III. Legitimna uporaba sile u učenju Ivana Pavla II. ......................................... 129 1. Uporaba sile za nacionalnu samoobranu ......................................... 130 1.1. Opravdanje za pravo na nacionalnu samoobranu .......................... 131 1.2. Ograničavanje prava na samoobranu u učenju Ivana Pavla II. ..... 136 2. Međunarodna zajednica i uporaba sile ............................................. 143 2.1. Uporaba sile i međunarodno opće dobro ............................................ 144 2.2. Kada međunarodna zajednica opravdano koristi silu? ..................... 148 3. Koncept humanitarne intervencije ..................................................... 150 3.1. Aktualno stanje pitanja ............................................................................. 150 3.2. Logičko utemeljenje humanitarne intervencije u učenju Ivana Pavla II. ............................................................................................... 158 3.2.1. Intervencija kao obveza .................................................................... 158 3.2.2. Intervencija i zaštita međunarodnog poretka ......................... 162 3.2.3. Grešni propust neinterveniranja .................................................. 167 3.3. Izvršitelji humanitarne intervencije .................................................... 169 3.4. Opseg humanitarne intervencije ........................................................... 175 4. Zaključak ............................................................................................................ 182 Poglavlje IV. Teoretski i politički okvir za viđenje Ivana Pavla II. o razrješavanju sukoba ............................................................................................. 185 1. Koncept solidarnosti ................................................................................... 186 1.1. Filozofska antropologija: Samoostvarenje osobe u djelovanju s drugima ....................................................................................................... 187 1.1.1. Samoostvarenje osobe u djelovanju ............................................ 188 1.1.2. Samoostvarenje u djelovanju s drugima .................................... 191 1.2. Teološka antropologija: međuovisnost ljudske obitelji ................. 193 1.3. Ciljevi i sredstva solidarnosti .................................................................. 196 1.3.1. Ciljevi solidarnosti .............................................................................. 197 1.3.1.1. Pravednost ..................................................................................... 198 270

14

RADOVI

KNJIGE U NIZU »RADOVI«

A

Autor zaključuje da se dva toka moralnoga shvaćanja i prosuđivanja uporabe sile za razrješavanje sukoba u međunarodnim odnosima, predstavljeni u spisima Paula Ramseyja i Ivana Pavla II., u bitnim točkama razilaze.

Ovo razilaženje za njega nije tek akcidentalno. Naime, iako oba autora priznaju legitimnost uporabe sile u određenim situacijama, njihovi koncepti u svojoj cjelovitosti predstavljaju dva različita pristupa. Temeljna pretpostavka Ramseyjeve teorije pravednoga rata je da rat može biti legitimno sredstvo za zaštitu pravednosti. Nasuprot tome, Ivan Pavao II. tvrdi da rat nije legitimno sredstvo, dopuštajući ipak legitimnost uporabe sile za zaštitu nedužnih.

Iz recenzije prof. dr. sc. Ivana Kopreka

N

aslovi kao i podnaslovi poglavlja, upotreba bilježaka kao i znanstveni pristup obradi tematike u svakom poglavlju potvrđuju da autor ne samo dobro poznaje tematiku koju obrađuje nego i njome suvereno vlada stavljajući ju u određenim dijelovima u kontekst ratnih događanja u Bosni i Hercegovini.

Sadržaj knjige je ‘dobro došao’ kako u crkveno-teološkom tako i u društvenom kontekstu jer nudi novu i na hrvatskom jezičnom području neobrađenu tematiku. Osim toga, koncept ‘zakonite obrane u učenju pape Ivana Pavla II.’ velik je izazov za rješavanje međunarodnih sukoba u budućnosti.

Riječ je o crkveno-teološkom odgovoru na sve složeniju situaciju u rješavanju međunarodnih sukoba. U knjizi na poseban način dolazi do izražaja suvremeni socijalni nauk Crkve koji je neizbrisivo obilježio papa Poljak, blaženi Ivan Pavao II. Iz recenzije prof. dr. sc. Stjepana Balobana ISBN 978-9958-747-35-9

1. Mato Zovkić, Međureligijski dijalog iz katoličke perspektive u Bosni i Hercegovini (Sarajevo: VKT, 1998.)

Zakonita uporaba sile u učenju Ivana Pavla II.

utor u svojemu opsežnom radu promišlja odnos kršćana prema uporabi vojne sile i (be)smislu rata. Taj je odnos, primjećuje, obilježen s dva oprečna pristupa, jednoga koji prihvaća nenasilje i drugoga koji dopušta ratove i sudjelovanje kršćana u njima (pod određenim uvjetima) – pravedni rat.

ZDENKO SPAJIĆ

ZDENKO SPAJIĆ rođen je 11. srpnja 1968. godine u Gradačcu, župa Garevac.

Filozofski dio studija završio na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu, nakon čega studij nastavlja na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Innsbrucku. Diplomirao je u svibnju 1994. godine. Iste godine zaređen je za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije te kroz tri godine obavlja različite službe u Vrhbosanskom nadbiskupskom ordinarijatu.

Godine 1997. upućen je na Katoličko sveučilište Amerike (The Catholic University of America) u Washington, DC, gdje je postigao licencijat iz područja moralne teologije u svibnju 2000. godine. Doktorat postiže 2004. godine također iz moralne teologije disertacijom pod naslovom The Legitimate Use of Force: The Search For a New Approach to International Conflict Resolution in the Writings of John Paul II. Tijekom cjelokupnoga studija, uža specijalizacija mu je bila socijalni nauk Crkve i socijalna etika. Po povratku u Vrhbosansku nadbiskupiju, preuzima službu kancelara te je istodobno obnašao službu ravnatelja »Međupomoći« i direktora Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije (2006. – 2007.). Od 2006. godine predaje na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji. Bio je dekan VKT od ak. godine 2008./2009. do njezina promaknuća u Katolički bogoslovni fakultet.

Uz profesorski posao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, trenutno je i župnik u župi Prud.

RADOVI

2. Tomo Vukšić, Mi i oni. Siguran identitet pretpostavka susretanja (Sarajevo: VKT, 2000.)

Traženje novog pristupa za razrješenje međunarodnih sukoba

3. Tomislav Jozić, Na tragovima odgovornosti. Etika u sjeni iskustva (Sarajevo: VKT, 2000.)

4. Niko Ikić, J. J. Strossmayer i crkveno, kulturno i nacionalno jedinstvo (Sarajevo: VTK, 2002.)

5. Mato Zovkić, Isus u Evanđelju po Luki (Sarajevo: VKT, 2002.)

6. Veljko Paškvalin, Kršćanstvo kasne antike u zaleđu Salone i Narone. Arheološka istraživanja kasnoantičkog kršćanstva u Bosni i Hercegovini (Sarajevo: VKT, 2003.)

7. Anto Orlovac, Učiteljica života. Prilozi iz povijesti Katoličke Crkve na području današnje Bosne i Hercegovine (Sarajevo: VKT, 2004.)

8. Franjo Topić, Čovjek pred objavom Boga u misli Hansa Ursa von Balthasara (Sarajevo: VKT, 2006.)

9. Željko Pavić, Philosophia fundamentalis Josipa Stadlera (Sarajevo: VKT, 2006.)

10. Franjo Topić, Prilog teologiji ljudskog napretka (Sarajevo: VKT, 2008.)

11. Mato Zovkić, Poslužitelj Isusa Krista među poganima (Sarajevo: VKT, 2008.).

Sarajevo: Katolički bogoslovni fakultet Zagreb: Glas Koncila 2013.

12. Marinko Perković, Prema moralnoj zrelosti (Sarajevo: VKT, 2009.)

13. Drago Župarić, Teološka poruka u dijalozima Knjige o Tobiji (Sarajevo: KBF, 2009.)

14. Zdenko Spajić, Zakonita uporaba sile u učenju Ivana Pavla II. (Sarajevo: KBF; Zagreb: Glas Koncila, 2013.)