Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine by Glas Koncila

KOMISIJA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE I BISKUPSKE KONFERENCIJE BOSNE I HERCEGOVINE ZA HRVATSKI MARTIROLOGIJ

Hrvatski mučenici i žrtve

iz vremena komunističke vladavine

ISBN 978-953-241-392-2

www.glas-koncila.hr

290 kn

Hrvatski mučenici i žrtve

iz vremena komunističke vladavine

KOMISIJA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE I BISKUPSKE KONFERENCIJE BOSNE I HERCEGOVINE ZA HRVATSKI MARTIROLOGIJ

Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 24. i 25. travnja 2012.

KOMISIJA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE I BISKUPSKE KONFERENCIJE BOSNE I HERCEGOVINE ZA HRVATSKI MARTIROLOGIJ

HRVATSKI MUČENICI I ŽRTVE IZ VREMENA KOMUNISTIČKE VLADAVINE Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 24. i 25. travnja 2012. godine

Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 24. i 25. travnja 2012. godine Izdavač: Hrvatska biskupska konferencija Za izdavača: mons. Enco Rodinis Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb, Hrvatska Tel.: 01/4874 315; faks: 01/4874 319 E-pošta: prodaja@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika: mons. Ivan Miklenić Biblioteka: Hrvatska povjesnica. Knjiga 10. Uredništvo: Mile Bogović (glavni urednik), Josip Dukić, Jure Krišto, Mate Rupić (izvršni urednik), Miljenko Stojić Recenzenti za uvodna izlaganja: dr. sc. Nikica Barić i dr. sc. Zdenko Radelić Jezično uređenje: Irena Šupuković Prijevod sažetaka: dr. sc. Nikica Barić Grafičko oblikovanje: Siniša Kolar Izrada naslovnice: Blaženka Matić Izrada kazala: Željka Križe - Gračanin Tisak: Denona, Zagreb Tiskano u kolovozu 2013. ISBN 978-953-241-392-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 851763

KOMISIJA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE I BISKUPSKE KONFERENCIJE BOSNE I HERCEGOVINE ZA HRVATSKI MARTIROLOGIJ

HRVATSKI MUČENICI I ŽRTVE IZ VREMENA KOMUNISTIČKE VLADAVINE Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 24. i 25. travnja 2012. godine

Glas Koncila Zagreb 2013.

Sadržaj Predgovor............................................................................................................................................................................................................................ 9

Pozdravni govori Mons. dr. sc. Marin Srakić, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije........................................... 13 Mons. dr. sc. Tomo Vukšić, u ime Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine............................ 15 Kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup..................................................................................................................... 16 Mons. dr. sc. Nikola Eterović, glavni tajnik Sinode biskupa, Rim...................................................................... 17 Lojze Peterle, prof., član Europskog parlamenta, Strassbourg........................................................................... 19 Dr. sc. Andrija Hebrang, predsjednik Upravnog vijeća Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata, Zagreb...................................................................................................................................................... 23 Dr. sc. Jasna Turkalj, ravnateljica Hrvatskog instituta za povijest.................................................................... 25 Prof. dr. sc. Vlado Šakić, ravnatelj Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Zagreb.......................................................................................................................................................................................... 27

I. Stradanje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – uvodna izlaganja Mons. dr. sc. Mile Bogović: Uvod u rad Komisije za hrvatski martirologij i u znanstveni skup....................................................... 31 Prof. dr. sc. Jure Krišto: Komunizam kao ideologija i politički program......................................................................................................... 40 Dr. sc. Josip Jurčević: Ustrojavanje represivnoga sustava komunističke Jugoslavije............................................................... 59 Dr. sc. Miroslav Akmadža: Primjena represivnoga sustava prema Katoličkoj crkvi.................................................................................. 85 Dr. sc. Vladimir Geiger: Žrtve i mučenici Drugoga svjetskog rata i poraća u Hrvatskoj ...........................................................107 Mons. dr. sc. Tomo Vukšić: Žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u Bosni i Hercegovini............................................................... 127 Dr. sc. Mitja Ferenc: Zakonske osnove i mogućnosti istraživanja zločina i žrtava u Sloveniji................................... 157 Mr. sc. Tomislav Jonjić: Zakonske osnove i mogućnosti istraživanja zločina i žrtava u Hrvatskoj................................. 171

II. Stradanja u nad/biskupijama i redovničkim zajednicama a. Stradanja u nad/biskupijama Mons. dr. sc. Anto Orlovac: Žrtve i mučenici iz vremena komunističke vladavine u Banjolučkoj biskupiji ....................187 Anita Blažeković, prof.: Mučenici i žrtve u Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji .......................................................................................219 Mons. Ivan Šimić: Mučenici i žrtve u Dubrovačkoj biskupiji tijekom rata i poraća......................................................... 224 Vlč. Anto Pavlović: Žrtve i mučenici iz vremena komunističkoga režima u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji..................................................................................................................................... 229 Mons. dr. sc. Mile Bogović: Žrtve i mučenici u Gospićko-senjskoj biskupiji.......................................................................................................253 5

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

Fra Stipo Marčinković: O mučenicima i žrtvama u Hvarskoj biskupiji u doba komunističke vladavine ........... 266 Vlč. Mile Vranešić: Mučenici i žrtve u Križevačkoj eparhiji............................................................................................................................. 279 Doc. dr. sc. Franjo Velčić: Mučenici i žrtve u Krčkoj biskupiji......................................................................................................................................... 296 Mons. dr. sc. Tomo Vukšić: Pogled na stradanja u Mostarskoj i Trebinjskoj biskupiji za vrijeme Drugoga svjetskog rata....................................................................................................................................... 312 Mr. sc. Ilija Jakovljević: Mučenici i žrtve u Porečkoj i Pulskoj biskupiji......................................................................................................... 330 Dr. sc. Marko Medved: Žrtve i mučenici u Riječkoj nadbiskupiji......................................................................................................................... 344 Spomenka Jurić, prof.: O mučenicima i žrtvama iz vremena komunističke vladavine na području Sisačke biskupije..................................................................................................................................................... 351 Dr. sc. Josip Dukić: Mučenici i žrtve u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji......................................................................................... 376 Tomislav Vuković: Žrtve i mučenici u Subotičkoj biskupiji........................................................................................................................... 404 Mr. Ante Skračić: Mučenici i žrtve u Šibenskoj biskupiji............................................................................................................................... 409 Franjo Talan: Žrtve i stradanja u Drugome svjetskom ratu i poraću na području Varaždinske biskupije........................................................................................................................................ 413 Dr. sc. Ivo Balukčić: Mučenici i žrtve u Vrhbosanskoj nadbiskupiji......................................................................................................... 432 Mons. dr. sc. Pavao Kero: Ubijeni i osuđivani svećenici Zadarske nadbiskupije od Drugoga svjetskog rata do Domovinskoga rata......................................................................................... 435 Dr. sc. Stjepan Razum: Mučenici i žrtve u Zagrebačkoj nadbiskupiji............................................................................................................459

b. Stradanja u redovničkim zajednicama Mr. sc. fra Miljenko Stojić: Žrtve i mučenici u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji......................................................................... 471 Fra Marijan Karaula: Stradanja provincije Bosne Srebrene u Titovoj Jugoslaviji ..................................................................... 476 Fra Marko Prpa: Franjevci provincije Presvetoga Otkupitelja – mučenici i žrtve Drugoga svjetskog rata i komunističke vladavine ............................................................................................ 479 Dr. sc. fra Stanko Škunca: Mučenici i žrtve komunizma u Franjevačkoj provinciji Sv. Jeronima –Zadar.................... 496 Dr. sc. fra Ivan Damiš: Žrtve iz Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda u Drugome svjetskom ratu i pod udarom komunizma.............................................................................. 499 Fra Antun Badurina: Izvješće o franjevcima trećoredcima glagoljašima stradalima za vrijeme komunističke vladavine .................................................................................................................................... 506 6

Sadržaj

Doc. dr. sc. Slavko Slišković: Mučenici i žrtve u Hrvatskoj dominikanskoj provinciji.................................................................................. 515 P. Valentin Miklobušec: Isusovci – mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine........................................................ 521 S. Veronika Popić: Žrtve i mučenice u Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga.............................................. 537 S. Marija Radan: Tri sestre Služavke Maloga Isusa – žrtve iz vremena komunističke vladavine.................. 544

III. Rezultati i planovi postojećih postulatura i vicepostulatura za proglašenje mučeništva Mons. dr. sc. Juraj Batelja: Tijek postupka za beatifikaciju kardinala Alojzija Stepinca......................................................................561 Mons. dr. sc. Vjekoslav Milovan: Postulatura Miroslava Bulešića.................................................................................................................................................. 583 Dr. sc. s. Ozana Krajačić: Postulatura Drinskih mučenica................................................................................................................................................. 585 S. Veronika Popić: Izvješće o radu postulature s. Žarke Ivasić....................................................................................................................591 Mr. sc. fra Miljenko Stojić: Stopama pobijenih – postupak mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“...................... 595 Dr. sc. fra Petar Bezina: Postupak fra Rafe Kalinića............................................................................................................................................................... 600 Dr. sc. fra Anto Gavrić: Život za istinu u angažiranom prosuđivanju društvenih zbivanja: Dominik Barač, OP..................................................................................................................................................................................... 611

IV. Dodatak Dr. sc. Mile Lasić: Zakonske osnove i mogućnosti istraživanja zločina i žrtava u Bosni i Hercegovini u vrijeme komunističke vladavine.......................................................................... 635 Dr. sc. Tomislav Anić: Rad Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugoga svjetskog rata .............................................................643 Mons. dr. sc. Mile Bogović: Smisao i načini čuvanja memorije mučeništva i mučenika ................................................................... 647 Mons. dr. sc. Mile Bogović: Međunarodni znanstveni skup: Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine – sažetak........................................................................................................ 652 Mons. dr. sc. Mile Bogović: International scientific conference: Croatian martyrs and victims from the period of communist dictatorship - summary.............................................................................658 Zaključci međunarodnoga skupa „Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine“................................................................................................................................. 665 Kazalo imena.............................................................................................................................................................................................................667 Kazalo mjesta............................................................................................................................................................................................................ 687 Fotografije.....................................................................................................................................................................................................................708

Predgovor

Predgovor U ovom zborniku objavljujemo radove s Međunarodnoga znanstvenog skupa koji je održan u Zagrebu 25. i 26. travnja 2012. na temu Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine. Skup je održan pod pokroviteljstvom Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (BK BiH). Organizator je bila Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij, a suorganizatori Hrvatski institut za povijest i Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, oba iz Zagreba. To je prvi znanstveni skup na ovu temu, a obuhvaća gotovo sve prostore na kojima su živjeli hrvatski katolici na području bivše Jugoslavije, osim onih gdje je njihova prisutnost relativno malena. Crkvena, kulturna i znanstvena javnost zdušno su podržale našu inicijativu, što se vidi i po pozdravnim govorima i po sudjelovanju na Skupu. Sudeći po odazivu na naše pozive, službena vlast nije pokazala neku zainteresiranost. To se moglo i očekivati imajući u vidu da je ta vlast već odlučila zatvoriti Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugoga svjetskog rata. To se i dogodilo donošenjem novoga Zakona kojim se dokida Zakon donesen u istom Saboru godinu dana prije. Organizator se trudio za ključne teme dobiti naše najbolje stručnjake. Oni su vjerno predstavili dosadašnji stupanj znanja o zadanoj temi te ukazali na smjerove istraživanja u budućnosti (I. dio). Nakon toga se radovi spuštaju u sve katoličke biskupije na istom prostoru, što omogućuje da se detaljnije prikažu pojedina područja te dosezi i nedostatci dosadašnjega rada (II. a dio). Tim je istraživačkim radom pokriveno cijelo spomenuto područje, izuzev onoga gdje su katolici velika manjina. Posebnu smo pozornost posvetili stradanjima u redovničkim zajednicama, muškim i ženskim (II. b dio). Svi osjećamo nedostatak popisa svih žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća pa vjerujemo da smo ovim skupom pridonijeli da se pospješi rad na tom popisu. Ipak, glavna je briga Komisije za hrvatski martirologij istražiti tragove vjerničkoga mučeništva u tom vremenu. Na to nas je pozvao i veliki papa Ivan Pavao II. na pragu trećega tisućljeća. Komisija želi izraditi znanstvenu podlogu za istraživanje takvih tragova i ukazati na mogućnost pokretanja novih postupaka za službeno proglašenje stradalnika mučenicima. Neki su postupci već pokrenuti, što je prikazano u III. dijelu Skupa i ovoga zbornika. Ovaj skup bit će dobro polazište za daljnje istraživanje jer je on iznjedrio sve relevantne izvore i literaturu o zadanoj temi. Sudionici Skupa imali su priliku većinu tih izvora i literature vidjeti na prigodnoj izložbi. Vjerujemo da je i time dan 9

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

doprinos istraživanju jer su izložene knjige poklonjene knjižnici Hrvatskoga katoličkog sveučilišta koje bi u daljnjem radu na temi Skupa moglo imati važnu ulogu, posebice ako se ondje osnuje odgovarajući institut koji bi se razvio u instituciju koja bi koordinirala i inicirala nova istraživanja. Na kraju zbornika čitatelj će vidjeti koji su se zaključci i želje nametnuli organizatorima i ostalim sudionicima. Priložili smo na kraju i na stranom jeziku uvodno slovo predsjednika Komisije, kako bi naše zalaganje za istinu o žrtvama i mučenicima iz vremena komunističke vladavine zainteresiralo i strane ljubitelje povijesti našega naroda. Komisija izražava svoje zadovoljstvo što je u oba prethodno spomenuta instituta naišla na dobro razumijevanje, što pokazuje i sudjelovanje znanstvenika iz tih ustanova na ovom znanstvenom skupu. Bez njih se, dakako, ne bismo ni usudili krenuti u ovako zahtjevan i odgovoran posao. Uredništvo

Pozdravni govori

Mons. dr. sc. Marin srakić, nadbiskup Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije

Nakon što je prije šezdeset i sedam godina završio Drugi svjetski rat, mnogi su narodi odahnuli od terora nacizma i fašizma. Nažalost, umjesto u razdoblje slobode, hrvatski je narod ušao u drugo teško razdoblje – osvete, masovnih likvidacija, zločina, smaknuća, deportacija, beskrajnoga oceana stradanja. Podatci o tome nalaze se sačuvani u službenim dokumentima tadašnjih državnih vlasti. Tu ćemo pronaći podatak: »Manji dio strijeljan presudom, dok je većina likvidirana bez suda« (siječnja 1945.). Nevinost ili krivnju pojedinaca nisu istraživali i proglašavali mjerodavni sudovi nego milicija u kojoj su, prema sudu samog politkomesara – pukovnika i majora – »bili kriminalni tipovi, šverceri, dezerteri« (10. 7. 1945.). Bili su likvidirani ne samo stvarni nego i mogući (potencijalni) neprijatelji naroda. A narodni neprijatelji bili su ne samo popovi nego i kulaci, svi oni koji su nešto posjedovali ili značili u svome narodu, ili čak samo zato što su hrabro ispovijedali svoju vjeru. Iz Komiteta su poručivali: »Popovi smetaju!« (10. 10. 1944.). Na sjednici Politbiroa 1947. godine izvjestitelji zaključuju da je ubijeno sedam svećenika, dakako, bez posebnoga komentara. Više je od pola stoljeća zemlja pokrivala istinu o tim činjenicama, ne samo kod nas nego i u Europi općenito. Tek 25. siječnja 2006. godine Parlamentarna je skupština Vijeća Europe na zasjedanju u Strasbourgu osudila nacističke zločine i zločine komunističkoga režima, istaknuvši da je i komunistički režim »gazio ljudska prava, pojedinačnim i masovnim zločinima, smaknućima, usmrćivanjima u koncentracionim logorima, izgladnjivanjima, deportacijama, mučenjima, robovskim radom i drugim oblicima psihičkog masovnog terora«. Biskupi dviju konferencija, Hrvatske te Bosne i Hercegovine, ne samo da podržavaju projekt istraživanja i osvjetljivanja događaja nakon Drugoga svjetskog rata nego u njemu sudjeluju kroz biskupijska povjerenstva, želeći se odužiti hrvatskim mučenicima i žrtvama komunističkoga vremena prema kojima je učinjena velika nepravda, ne samo time što su nevini likvidirani nego i zato što im se želi uništiti svaki spomen. Istraživanje istine nije »prevrtanje suhih kostiju«, kako se nedavno izrazio jedan naš političar, nego izraz humanosti i pijeteta prema članovima naših obitelji, prema prijateljima i znancima i ostalim članovima hrvatskoga naroda. Mi nismo zarobljenici prošlosti, nego zaljubljenici u neiskrivljenu povijest našega naroda. Treba žaliti žrtve Jasenovca i Auschwitza i voditi đake na ta mjesta tragedije i zločina, ali ne smiju se preskočiti ni Bleiburg i brojne jame i pred njima šutjeti. Naš narod, posebice mlade generacije, ima pravo na istinu! Doduše: »Isti13

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

na bode k’o drač, istina siječe k’o mač. Istinu podnijeti nije lako, istinu ne podnosi svatko.« Ali, kao što reče Isus: »Istina će vas osloboditi« (Iv 8,32). Razumljivo, ne želimo istraživati istinu u ime mržnje i radi osvete. Naprotiv, želimo pozivati na praštanje jer zadnju riječ, konačnu pobjedu, imat će Ljubav! Želim i molim da ovaj znanstveni skup ispuni očekivanja i pomogne u daljnjem pronalaženju istine! Štoviše, želim da potakne one koji vode naš narod da ne iznevjere povjerenje hrvatskoga naroda!

Pozdravni govori

Mons. dr. sc. Tomo Vukšić, vojni ordinarij u Bosni i Hercegovini Predstavnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Preuzvišeni gospodine Nadbiskupe, draga braćo biskupi, dame i gospodo! Zaista mi je iznimna čast što vas jutros ovdje mogu pozdraviti u ime Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i prvenstveno u ime njezina predsjednika, biskupa dr. Franje Komarice, koji me ovlastio da vam prenesem njegove pozdrave. Još više me raduje činjenica da konačno započinjemo ozbiljan razgovor na ovu, još ozbiljniju, temu kao što je tema mučenika, odnosno, još šire, stradalnika i žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća u našemu narodu. Želja nam je svima, posebice dvjema biskupskim konferencijama, da u ovom traženju istine nikada ne zaboravimo ljubav, odnosno, ovo traženje istine i upiranje prstom i u žrtve i u one koji su ih progonili, ne smije biti i ne smije postati mjesto početka, ne daj Bože, ružnih misli prema onima koji su počinili tolike zločine. Ova priča mora biti mjesto obraćenja i nas samih, ali i molitve za one koji su progonili i, iznad svega, mjesto pijeteta i poštovanja prema onima koji su stradali, jer je ovo crkvena ustanova i jer se ovo radi pod pokroviteljstvom dviju biskupskih konferencija. Ovo mjesto ili ovaj trenutak, nadam se, bit će i jest početak traženja svetaca hrvatske Crkve. Stoga, završavajući ovaj kratki pozdrav, po zagovoru hrvatskih mučenika i svetaca, dao vam Gospodin svaki blagoslov!

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

Kardinal JOSIP BOZANIĆ, zagrebački nadbiskup

Srdačno pozdravljam sudionike ovoga međunarodnoga znanstvenog skupa »Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine«. Drago mi je što mogu ovdje pred svima odati priznanje mons. Mili Bogoviću, biskupu gospićkosenjskom, za uporno nastojanje da se oživotvori ta inicijativa. No, valja reći da to na neki način i pripada biskupu Crkve hrvatskih mučenika, koji sada mora nastaviti svoje djelo, jer ima misiju ne samo u Crkvi nego i u hrvatskome narodu da o tome govori i da to promiče. Zbog toga je Hrvatska biskupska konferencija, u zajedništvu s Biskupskom konferencijom Bosne i Hercegovine, osnovala posebnu Komisiju za hrvatski martirologij. Ta komisija nema namjeru zamijeniti ulogu državnih tijela ili nadomjestiti ono što treba učiniti država. Naprotiv, kao građani očekujemo i tražimo potporu države za tu samostalnu instituciju koja će svoj posao obavljati na način primjeren Crkvi. Kao Crkva u hrvatskome narodu odgovaramo na poziv što ga je blaženi papa Ivan Pavao II. krajem prošloga stoljeća uputio čitavoj Crkvi, naime da se ne prepusti zaboravu spomen na mučenike. Pri tome je s posebnim naglaskom govorio o mučenicima 20. stoljeća u kojemu su, kako i sam kaže, u svojoj knjizi Sjećanje i identitet vladale ideologije zla: fašizam, nacizam i komunizam. Ali to je stoljeće obogatilo Crkvu i mučenicima, a o značenju mučenika u Crkvi govori drevna izreka još iz doba Tertulijana: Sanguis Martyrum Semen Christianorum – krv mučenika sjeme je novih kršćana. Mučeništvo je univerzalni govor ljubavi sposobne obraćati se svim ljudima. Mučenik je svjedok istine o postojanju, jer on dobro zna da je pred Kristom pronašao istinu o svom životu čiju mu sigurnost nitko na ovome svijetu ne može oduzeti. U svjetlu Evanđelja zlo se ne svladava zlim, nego se pobjeđuje dobrim, to je perspektiva Evanđelja. Kršćanstvo nosi poruku nade da je nakon svega pobjeda na strani dobra. Mučenici su svjedoci toga. Nastojeći iz vlastite baštine izvući mučenike i predstaviti ih kao primjere, Crkva uzdiže uzore koji su posvjedočili da se zlo pobjeđuje dobrim. Time Crkva daje doprinos humanizaciji čovječanstva. Nalazimo se u vazmenomu, uskrsnom vremenu, koje naviješta Isusa uskrsloga i živoga. No, evanđelisti često upozoravaju na Gospodinove rane koje su vidljive i opipljive i nakon uskrsnuća, koje više ne krvare ali su prisutne. Rane su mučenika u Crkvi, rekli bismo, opipljivi znak pobjede kojom se pobjeđuje zlo. Želim stoga i našim biskupijskim komisijama, koje imaju velik zadatak, da budu zauzete u skupljanju tih svjedočanstava, a Crkva će, kada vrijeme sazrije, vjerojatno neke uzdići na čast oltara. 16

Pozdravni govori

Mons. dr. sc. Nikola Eterović, biskup Glavni tajnik Sinode biskupa, Rim

Uzoriti gospodine Kardinale, preuzvišeni, draga braćo i sestre! Drago mi je što sam barem nekoliko trenutaka mogao biti prisutan ovdje među vama, kako bih vam izrazio srdačne pozdrave i pozdravio ovu važnu inicijativu, važnu ne samo za istraživanje prošlosti nego i budućnosti Katoličke crkve u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, možemo reći, na svim našim područjima. Svima vam je poznata izjava sluge Božjega Pavla VI. u apostolskoj pobudnici Evangelii nuntiandi, u kojoj je rimski biskup rekao da »današnje vrijeme uvažava više svjedoke nego učitelje, a prihvaća učitelje ukoliko su svjedoci«. Mi kao Biskupska sinoda Katoličke crkve u listopadu pripremamo 13. opću skupštinu, na temu »Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere«. Jedna od vrlo važnih kategorija u toj novoj evangelizaciji upravo je svjedočenje kršćanske vjere. Svjedoci par excellence su mučenici, tako da kad govorimo o novoj evangelizaciji moramo imati konkretne predstavnike te nove evangelizacije, a to su u prvom redu mučenici i, za nas u Katoličkoj crkvi, blaženici, odnosno sveci. Zato ovaj vaš skup nije samo okrenut prošlosti, nego da na temelju povijesnih istraživanja identificira onu našu braću i sestre koji nam mogu biti primjer, svjedoci kršćanstva u ovim našim krajevima. Blaženi je Ivan Pavao II. bio vrlo osjetljiv na tu dimenziju svjedočanstva, posebice u postkomunističkim zemljama. Osobno se zalagao za istraživanje povijesti, a ponajviše za beatifikacije i kanonizacije svjedoka komunističkih režima, žrtava komunističkih režima. Kada sam bio apostolski nuncij u Ukrajini, svjedok sam kako se Ivan Pavao II. zanimao za proglašenje blaženima mučenika Ukrajinske grkokatoličke crkve. Slično se događalo i u Rumunjskoj. I oni su kao Crkva na dobrome putu da proglase blaženima nekolicinu svojih biskupa i svećenika. To se događa i u Albaniji, a jednako je i s Poljskom. Možemo reći, sa svima drugim zemljama koje su živjele u komunističkim režimima. Oznaka tih svjedoka jest da su najčešće i u najvećem broju bili žrtve nakon završetka Drugoga svjetskog rata, dakle, za vrijeme komunističke strahovlade, staljinističke, ili već kako drukčije jer možemo ih nazvati po raznim diktatorima tadašnjega režima. Mi kao Katolička crkva dajemo naglasak posebno na svjedoke, kršćanske svjedoke ljubavi u takvim vrlo teškim vremenima. Zato nastojimo i povijesnim istraživanjima identificirati one koji su zavrijedili biti blaženi i sveti. Jasno, da bi se to postiglo treba istraživati povijesni kontekst. Također treba opisati i druge žrtve, koje možda nisu prikladne za uzdizanje na čast oltara, iako su na svoj način i one žrtve tih režima, iako su i one dale svoj život za naš boljitak, i općenito, možemo reći, ljudi dobre volje. Ali mi kao Katolička crkva stavljamo za uzor ove blažene i svete osobe koje su dale svoj život 17

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

iz ljubavi prema svojim neprijateljima, koje nisu mrzile ni one koji su ih progonili. Tako te žrtve postaju primjer svima nama. Dok govorimo o našim mučenicima, ne želimo osuđivati ljudskim rječnikom one koji su ih progonili. Mi želimo za njih moliti i želimo da se obrate. To je, mislim, najveće svjedočanstvo mučenika. Oni su ljubili svoje progonitelje i molili su za njih da se obrate. Ponekad imamo i takvih slučajeva. Dakle, želimo ispitati i vrjednovati te naše mučenike koji su živjeli kršćanski ideal svetosti i koji su dali svoj život za Krista, koji su željeli svojim ograničenim životom ući u neograničenost svjedočanstva Isusa Krista uskrsloga. Zajedno s Njim su umrli da bismo svi imali bolji život. Drago mi je što ste i vi na toj liniji, možemo reći, »velike katoličke povijesti«. Jasno, kada istražujemo naše blažene i svete onda na neki način nastojimo objektivno prikazati povijest i tih raznih diktatorskih režima i istražiti sve dimenzije njihove strahovlade, ali za nas je važan primjer svjedočanstva ovih mučenika života, a često se nalazi i njihovo zapisano svjedočanstvo: kao dnevnici, kao pisma iz zatvora, kao svjedočanstva drugih svjedoka koji su bili s njima i koji su nam prenijeli dragocjene poruke ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, uključujući i prema vlastitim neprijateljima. To je pobjeda kršćanskih svjedoka: ne mrziti nikoga pa ni one koji su im nanijeli zlo, koji su ih lišili ljudskoga života, ali i koji su dali mogućnost da postanu doista svjedoci, mučenici koji nadvladavaju ograničenost jednoga vremena, jednoga režima i koji postaju svjedoci univerzalne Crkve. Važno je otkriti te svjedoke i predstaviti ih cijeloj Crkvi. Dvadeseto stoljeće je stoljeće mučenika. To je osobito istinito za Crkve u bivšim komunističkim režimima. Zato je naša dužnost otkriti te dragulje kršćanstva u prošlome stoljeću kako bi bili svjetlokaz kršćanskog svjedočenja i u naše vrijeme i u budućnost. Nova evangelizacija potrebuje takve svjedoke. Nama su potrebni ti svjedoci. Zato je naša dužnost da ih otkrijemo i da slijedimo njihov primjer u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, uključujući i u ljubavi prema neprijateljima. Tako nas uči Gospodin. Želim vam mnogo uspjeha u radu! To je rad ne samo za našu Crkvu ovdje u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, u Europi. Moramo poznavati istinu da bi nas istina oslobodila, a Istina to je Isus Krist. Želim vam uspješan rad i, koliko budem imao vremena, slijedit ću rezultate vaših istraživanja. Drago mi je što ćemo uskoro imati još jednoga blaženika, Bulešića iz Istre. Pročitao sam njegovu biografiju koja je vrlo dobro napisana i koja nam stvarno pokazuje na izvrsnost njegova svjedočanstva ali, kao što sam rekao, to je svjedočanstvo uokvireno u prilike koje su onda bile u tadašnjoj Jugoslaviji, u Hrvatskoj, u Istri. Zato dok istražujemo naše svece moramo objektivno promatrati i te teške stranice naše nacionalne i crkvene povijesti. Hvala, s Božjim blagoslovom naprijed!

Pozdravni govori

Lojze PeterLe, prof. Član Europskog parlamenta, Strasbourg

Eminencijo! Cijenjeni istraživači prošlosti! Dragi susjedi! Braćo i sestre! Svojevremeno sam kao predsjednik Vlade bio navikao da s našim kolegama koje je vodio dr. Franjo Gregurić govorimo svatko svojim jezikom. I dobro smo se razumjeli. Nadam se da je još uvijek tako. Pojavi li se neka nerazumljiva riječ, pomoći će nam gospodin Prpa koji već dugo živi s nama u Ljubljani. Srdačno zahvaljujem na pozivu za sudjelovanje u radu ove značajne konferencije. Čast mi je da vas mogu pozdraviti u ime političke skupine najjače političke grupacije u Europskom parlamentu, u ime Europske pučke stranke u kojoj smo prije nekoliko dana prvi put s radošću pozdravili hrvatske parlamentarce promatrače. Tema kojoj je posvećena ova konferencija prvenstveno obuhvaća područje kulture, pijeteta, humanizma i civiliziranosti. Gdje je manje istine i pijeteta ondje je više politike. Rado bih vam, na temelju slovenskih i europskih iskustava, progovorio u vezi sa spoznajom da neraščišćen odnos prema povijesnim događajima opterećuje i dijeli narod. Većina je europskih država svoj zajednički odnos prema prošlosti označenoj totalitarizmima izrazila u rezolucijama Vijeća Europe. U Europskom smo parlamentu u mjesecu ožujku s velikom većinom glasova (s približno 500 glasova za i 40 protiv) prihvatili posebnu rezoluciju koja nosi naziv »Rezolucija o europskoj svijesti i totalitarizmu«. U njoj Europski parlament ističe žrtve totalitarnih režima. Naglašava značenje čuvanja uspomene i ističe da se bez istine ne dolazi do pomirenja. Rezolucija osuđuje sve zločine totalitarnih i autoritativnih režima protiv čovječnosti. Poziva komisije država članica i Vijeće da produbi nastavu europske povijesti; da potpomognu nevladine organizacije u istraživanju zločina i prikupljanju dokumenta. Poziva ih da ustanove platformu europskoga sjećanja i svijesti kako bi poduprli sudjelovanje među nacionalnim institutima koji istražuju povijest totalitarizma; da podupru utemeljenje europskoga dokumentacijskog centra za žrtve svih totalitarnih režima i da, to mi se čini značajnim, osnaže financijsku potporu za istraživanje povijesti. Rezolucija uz to predlaže da 23. kolovoza bude Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Na kraju Parlament izražava uvjerenje da su pomirenje i izmirenje konačna svrha takvoga stava prema zločinima komunizma. 19

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

Značajnom mi se čini Rezolucija 1096 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe koja govori o pomirenju zbog nasljedstva bivših komunističkih režima. Rezolucija u 7. i 8. članku jasno poziva da države i stranke jasno odrede svoj odnos prema zločinima počinjenima u vrijeme komunizma i preporučuje prihvaćanje osnovnih pravnih načela koje priznaju civilizirani narodi. Tako piše u Rezoluciji. Posebno se preporučuje da istraživanje zločina bude povezano sa rehabilitacijom pojedinaca kojima je nanesena nepravda. Na temelju te je Rezolucije deset godina poslije, godine 2006., prihvaćena nova Rezolucija iste Parlamentarne skupštine o kojoj se, ako se ne varam, jučer ovdje govorilo. Ta Rezolucija govori o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Činjenica je, naime, da komunizam nije osuđen na sudskome procesu, kao što je to bio slučaj s nacizmom na procesu u Nürnbergu. Ta Rezolucija poziva bivše komunističke države da se jasno distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude. Ista Rezolucija naglašava značenje svijesti i tvrdi da je moralna osuda zločina važna za mlađe naraštaje te veoma jasno govori o žrtvama. Preživjeli i njihove obitelji zavrjeđuju simpatiju, razumijevanje i priznanje njihova trpljenja. Rezolucija završava pozivom povjesničarima da nastave daljnja istraživanja. U tom mi se smislu čini značajnim posvetiti nekoliko riječi pismu koje je voditelj naše politične skupine Joseph Daul poslao predsjedniku hrvatske Vlade, gospodinu Zoranu Milanoviću. U pismu se poziva na te rezolucije i u vezi s Uredom za otkrivanje, obilježavanje i očuvanje grobova žrtava komunističkih zločina kaže kako je bitno da Ured može djelovati neovisno te da ne bi smio biti vezan na političke prioritete Vlade. Gospodin Daul se jasno zauzima za to da Ured i dalje djeluje i da ima potporu socijaldemokrata. Veseli me da je gospodin Daul jasno izrazio takvo stajalište. S time u skladu, takvo stajalište nazivam: europski odnos prema zločinima komunističkoga totalitarizma. Takvi uredi, ustanove, u Sloveniji također imamo jedan takav ured, moraju djelovati neovisno i njihovi rezultati ne smiju odražavati »boju« aktualne vlasti. Mogu samo iznositi istinu o prošlim vremenima. Dopustite mi da vam ukratko iznesem situaciju u Sloveniji. Nama se povijest neprestano ponavlja. Svake godine iznova iskrsnu rasprave o tome što se događalo za vrijeme rata i nakon njega. Ova se konferencija bavi zločinima komunizma u poratnom vremenu. Problem je Slovenije u tome što su se kod nas događali zločini i za vrijeme rata. U Sloveniji je u poratnom vremenu više žrtava palo od »bratove« ruke nego od okupatorske ruke za vrijeme rata. Više je žrtava bilo nakon rata nego za vrijeme rata. To je rana koja peče i koju još nismo preboljeli do kraja. 20

Pozdravni govori

Kod nas se nije kažnjavalo, kako je to rekao predsjednik naše Akademije znanosti i umjetnosti dr. Trontelj, nego se osvećivalo. Kažnjavanje bi, da se radilo o pravnim postupcima, bilo to kad bi sudci utvrdili tko je bio na krivoj strani. Ovdje se radilo samo o osveti. Kada sam prije dvadeset godina preuzimao Vladu, nisam ni slutio da ćemo u tim godinama otkriti oko šest stotina masovnih grobnica. U slovenskoj svijesti nije bila prisutna činjenica da smo tada postali europsko groblje. I na tome je groblju pobijeno mnogo Hrvata. Mi još danas otkrivamo, mogu reći, i prikrivamo te grobove. Sâm znam za neke lokacije gdje se u tom pogledu još nije dogodio normalan odnos. Ustvari, to se događa veoma polako i s poteškoćama. Do Hude Jame nismo došli linijom istine nego nekom drugom logikom i ondje smo iza jedanaest zidova pronašli ostatke tolikih pobijenih nesretnika. Istina ima to svojstvo da nezadrživo izbija na vidjelo dana. Tako je prodrla i u Hudoj Jami. Zaustavila se na Brežiškom polju. Možda vam je gospodin Ferenc jučer rekao nešto o tome. Danas se izgovaramo na to da nema novca. Ranije su u opticaju bili neki drugi izgovori. Ipak, uvjeren sam da ćemo polako s vremenom zaključiti i to poglavlje jer je to važno za nas kao naciju. Za kraj bih rekao još nekoliko riječi o Hrvatskoj i Sloveniji. Mi već drugo tisućljeće živimo na ovom prostoru. Koješta smo zajednički doživjeli. Zajedno smo živjeli u Austro-Ugarskoj, u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Uskoro ćemo zajednički dijeliti iste vrjednote, načela i pravila igre u Europskoj uniji. Raduje me da se taj proces primiče svome kraju. U obje smo države doživjeli provalu nasilja kao metode za postizanje političkih ciljeva. Obje su države opečaćene komunističkim zločinima. Mislim da ni nama u Sloveniji sve činjenice nisu dokraja poznate. Znam za barem tri ili četiri lokacije na kojima su poubijani Hrvati nakon Drugoga svjetskog rata. Mislim da je dio toga poglavlja takav da ga zajednički moramo zaključivati. Potrebno je uspostaviti veoma dobru međudržavnu suradnju i potrebno je proširiti istraživanje toga nesretnog dijela naše povijesti te obaviti sve one radnje koje moraju uvažavati istinu, odnosno priznati rezultate istraživanja. Mislim da ne možemo ostvariti sjedinjenu Europu ako su narodi razdijeljeni nejasnim odnosima prema totalitarizmima kojih se Europa odrekla. Mislim također da povijest moramo prihvatiti u njezinoj cjelovitosti, bez obzira na to je li ona lijepa i ružna, dobra ili loša. Osim prihvaćanja istine, takve kakva ona jest, ne vidim boljega polazišta za daljnji napredak. Politički govoreći, želio bih reći još i ovo: Mislim da svaki narod mora imati usklađen odnos prema tom poglavlju naše povijesti. Ne želim da se grobovi otvaraju pod jednom, a zatvaraju pod drugom vladom. To nije pijetetan ni demokratski odnos. Moramo osjećati zajedničku po21

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

trebu za zatvaranjem toga poglavlja. I oni koji su živjeli, koji su osobno doživjeli grozote Drugoga svjetskog rata te događaja nakon rata uglavnom su već pomrli. Oni se jesu ili nisu pomirili. Ipak, danas govorimo o tome što bi morala uraditi država. Mislim, naime, kako je potrebno da se mi kao narodi, kao Slovenci i Hrvati, pomirimo sa svojom prošlošću. Takvo mi se pomirenje čini veoma potrebnim. Radovalo me kada sam jučer čuo kako je gospodin biskup Bogović tako jasno na prvo mjesto postavio žrtve. Do sada smo, pedesetak i više godina, uglavnom govorili o pobjednicima, o tome tko je pobijedio. Doživjeli smo mit slobode kojim su se prikrivali zločini. Imamo poteškoću razlučivati, ali od sada imamo razlučnicu između slobode i zločina. Budemo li preko žrtava sagledavali taj dio prošlosti, budemo li prema tim žrtvama istinoljubivi, tada će nam se otvoriti i ljepša budućnost. U to sam uvjeren. Ispričavam se što sam ne htijući malo prekoračio vrijeme svoga izlaganja, ali iznio sam vam to što mi je ležalo na srcu. Želim vam uspješan rad. Želim vam da doprinesete tome da Hrvatska i na državnoj razini učini sve ono što je primjereno demokratskom i civiliziranom narodu. To će također značiti europski doprinos. Hvala lijepa!

Pozdravni govori

Dr. sc. Andrija Hebrang Predsjednik Upravnog vijeća državnog Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata

Preuzvišeni gospodine Nadbiskupe, preuzvišena gospodo biskupi, dame i gospodo! Posebna mi je čast da mogu pozdraviti ovaj skup kao predsjednik Upravnoga vijeća Ureda koji je temeljem zakona oformljen i počeo raditi početkom ove godine a kojemu je cilj pronaći, obilježiti i trajno održavati grobove svih žrtava komunističkih zločina u posljednjih gotovo sedamdeset godina; u ime Ureda koji je na temelju zakona osnovan i, nadam se, kao što je zaživio da će i živjeti. Mi, naime, nemamo službenu instituciju na razini države jer se tim problemom do sada bavila samo naša Crkva i sporadično pojedini naši uvaženi znanstvenici, povjesničari i drugi ljudi dobre volje koji znaju cijeniti žrtvu koja je ubijena bez suda, koja je ubijena zbog načina mišljenja, koja je ubijena od strane komunističke ideologije po pravilima koja ne poznaje ni jedan drugi događaj u povijesti Europe. Sve druge postkomunističke zemlje učinile su prema žrtvama komunizma ono što mi, nažalost, još nismo: odali dužnu počast, obilježili grob. Na to ima pravo svaka žrtva, posebice žrtva koja je nevina, a nevina je ona žrtva koja prije svoga završetka života nije imala pravo na suđenje. Nažalost, takvih žrtava diljem Hrvatske i susjednih država ima na desetke i desetke tisuća. Zakon koji sam pokrenuo prije pet godina, kojim se trebao osnovati ovaj Ured, prolazio je proceduru dugačku četiri godine, i to je dokaz kakvo je raspoloženje u određenim slojevima našega društva i naše države prema tim nevinim žrtvama. Napokon, uz pomoć dobrih ljudi, zakon je zaživio, Ured je zaživio. Usko surađujemo sa svim crkvenim institucijama koje su ne samo pohranile čitav niz povjerljivih podataka onih koji se nisu usudili govoriti izvan crkvenoga hrama nego su te crkvene institucije spremne i danas surađivati s nama. Koristim ovu priliku da zahvalim našem biskupu Bogoviću, koji je član Upravnoga vijeća i koji nam je svojim znanjem, svojom dobrom voljom, svojom ljubavi prema tim nevinim žrtvama mnogo pomogao, a očekujemo da će nam pomagati i dalje. Zločin koji se dogodio nezapamćen je u civilizaciji Europe pa i šire. Ti su ljudi ubijani i pokapani na više stotina grobišta, procjenjujemo i do devetsto grobišta. Gdje god danas zakopate lopatu u hrvatsku zemlju – izviru kosti tih jadnika, tih mučenika koji nemaju pravo ni na grob. Još je veći problem što javnost o tim žrtvama ni danas ne govori, i danas se o njima šapće, i danas se o njima govori sa strahom a to je nešto što su druga društva, postkomunistička društva, odavno već riješila. Zato smatram da je ovaj skup izvanredna prilika da se još više povežemo: s jedne strane Crkva koja je bila jedino utočište i duša i uspo-

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

mene tih jadnika koji su ubijani na tako okrutan način, bez suda, a s druge strane i institucija koja će se službeno time baviti. Jedino zajedno možemo vratiti duh tim žrtvama! Jedino zajedno možemo nadoknaditi gotovo sedamdeset izgubljenih godina! Ako to ne učini ova generacija bit će prekasno! Zato vjerujem da će ovaj skup biti značajan iskorak. Još jedanput zahvaljujem organizatorima, Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i Biskupskoj konferenciji Bosne i Hercegovine, i svima vama koji ste se odazvali! Vjerujem da je ovo jedan velik korak u vraćanju duga prema žrtvama komunizma! Hvala!

Pozdravni govori

dr. sc. Jasna Turkalj Ravnateljica Hrvatskoga instituta za povijest

Preuzvišeni oci biskupi, poštovano svećenstvo, redovnici i redovnice, cijenjene kolegice i kolege, gospođe i gospodo! Srdačno vas pozdravljam u ime Hrvatskoga instituta za povijest kao suorganizatora međunarodnoga znanstvenog skupa »Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine«, koji se održava na inicijativu i u organizaciji Komisije Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatski martirologij. Nama kao znanstvenoj instituciji izuzetno je drago što Komisija za hrvatski martirologij HBK potiče i promiče znanstveni pristup, odnosno znanstvena istraživanja, u području zadataka koje si je zadala. Isto tako nam je drago što su znanstvenici Hrvatskoga instituta za povijest članovi Komisije, jer se Institut već niz godina sustavno bavi istraživanjem ljudskih gubitaka Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i poraću kroz projekt koji vodi dr. Vladimir Geiger. Znanstvenim pristupom težimo upotpunjavanju dosadašnjih spoznaja o ljudskim gubitcima Hrvatske u navedenom razdoblju kao nezaobilaznom dijelu naše novije povijesti, reinterpretaciji dosadašnjih rezultata istraživanja, često proizvoljnih i netočnih, a konačni nam je cilj stvaranje poimeničnoga popisa svih žrtva kao pouzdane i iscrpne evidencije ljudskih gubitaka u razdoblju Drugoga svjetskog rata i poraća. Istraživanja provedena u sklopu navedenoga projekta rezultirala su objavom četiriju zbirki dokumenata pod nazivom Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. -1946. Prva knjiga sadrži više od 100 dokumenata iz cijele Hrvatske. Druga knjiga sadrži oko 200 dokumenata za područje Slavonije, Srijema i Baranje. U trećoj je knjizi okupljeno gotovo 400 dokumenta koji se odnose na Zagreb i središnju Hrvatsku, a četvrta knjiga s oko 300 dokumenata objavljena je prošle godine (2011.) i pokriva područje Dalmacije. U planu je i peta knjiga u kojoj će biti okupljeni dokumenti koji se odnose na Liku, Gorski kotar, Primorje i Istru. Utvrđivanje ljudskih gubitaka vrlo je zahtjevna i zamršena zadaća kojoj se ne može pristupati na temelju improvizacija nego samo na osnovu određenih stvarnih pokazatelja, kako bi se došlo do najpribližnijeg podatka o broju i imenima stradalih i žrtava. U Hrvatskoj se učestalo ističe da povijest treba prepustiti povjesničarima što, po našem mišljenju, znači i uvažavanje rezultata do kojih se dolazi znanstvenim radom. Usprkos tome, stalno smo iznova svjedoci izrazito dnevnopolitičkoga pristupa pitanju žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća. Zagovornici 25

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

različitih svjetonazora uporno se trude prešutjeti i omalovažiti svako istraživanje koje ne podržava njima poželjnu sliku prošlosti, gubeći pritom iz vida da sve žrtve i stradalnici, bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku ili vojnu pripadnost, imaju pravo na ime i prezime, utvrđivanje okolnosti i načina njihova stradanja, na grob i sjećanja. Ima na to pravo, među ostalima, i Stjepan Kramar, sin Antuna, umirovljeni profesor i kateheta, rođen 23. srpnja 1883. u općini Pregrada, u mjestu Vinagori, koji je odlukom prijekoga suda zapovjedništva u Zagrebu osuđen na smrt 29. lipnja 1945. godine. Ima na to pravo i Stjepan Štromar, sin Stjepana, rođen 1915. u općini Petrinja, u mjestu Gora, svećenik od 16. ožujka 1941., koji je u svibnju 1945. izručen jugoslavenskoj vojsci i pogubljen na gori Macelj, na mjestu zvanom Lepa Bukva u noći s 4. na 5. lipnja 1945., gdje je pogubljeno još deset svećenika, devet bogoslova i jedan franjevac. Imaju na to pravo i sve druge žrtve, među kojima je i značajan broj onih koji su poput Stjepana Kramara i Stjepana Štromara žrtvama postali zbog vjere. Zaseban dio institutskog projekta Ljudski gubitci Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i poraću poimenični je popis žrtava Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskoga rata koji ima za cilj izraditi što cjelovitiji popis žrtava, bez obzira na njihovu nacionalnu, političku odnosno vojnu pripadnost, i to na temelju postojećih popisa, arhivskoga gradiva, objavljenih radova te ostale dokumentacije. U za tu svrhu projektiranu bazu upisano je do sada oko 500 000 žrtava. Baza je u pripremi za postavljanje na internetske stranice Instituta. Izvršene su sve tehničke pripreme sučelja, a sada se intenzivno radi na kontroli prvih 50 000 unesenih podataka. Istovremeno se radi i na nadopuni, to jest na upisu novih žrtava u bazu. Utvrđivanje imena i prezimena svake žrtve nije samo znanstvenoistraživačka nužnost. To je civilizacijska zadaća našega društva, naša moralna obveza prema stradalima! To je najmanje što možemo učiniti da im iskažemo poštovanje koje su zaslužili kao žrtve! U ime Hrvatskoga instituta za povijest, želim mnogo uspjeha u radu ovom znanstvenom skupu i Komisiji za hrvatski martirologij!

Pozdravni govori

Prof. dr. sc. Vlado Šakić Ravnatelj Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar«

Preuzvišeni Predsjedniče Hrvatske biskupske konferencije, Izaslaniče predsjednika Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, oci biskupi, cijenjene kolegice i kolege, dame i gospodo! Zadovoljstvo mi je što se nalazim ovdje pred vama i što vas mogu pozdraviti u ime svih znanstvenika i djelatnika Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar«. Institut »Ivo Pilar« prije pola je godine pred cjelokupnom znanstvenom zajednicom na svečanoj akademiji obilježio dvadeset godina postojanja. Onda sam, kao što u takvim prigodama uobičajeno govorim, spomenuo naš moto na kojemu smo temeljili svoju djelatnost od ustanovljenja »Pilara« do danas – »Istraživanjem do činjenica«, a obrazlagali to da je hrvatsko društvo do devedesete godine, posebice kroz razdoblje izloženosti dvama totalitarizmima, bilo neprimjereno istraženo, selektivno istraženo, a određene su teme (među kojima je i ova današnja) potpuno pristrano interpretirane i istraživane. Od početka smo surađivali sa znanstvenim institucijama iz Hrvatske, ali i iz drugih država, i postigli status međunarodno ugledne institucije a upravo zato što smo sve teme istraživali kao znanstvenici u društveno-humanističkom području, neovisno o tome kakav je tema imala pridjevak ili perspektivu prije nego što smo ustanovljeni. Kao takvi smo prepoznati i moram reći da smo od početka u tom kontekstu vrlo rado surađivali s raznim crkvenim institucijama, ne samo našom voljom nego smatrajući to i obvezom, jer jedan od temelja na kojemu je izgrađen »Pilar« jest multidisciplinarna i interdisciplinarna perspektiva te organiziranje ne samo znanstvenih istraživanja nego i različitih spektara znanstvenih djelatnosti i javnih manifestacija kroz koje nastojimo pridonijeti objektiviziranju spoznaja i pokušavamo na tim objektivnim spoznajama, kao što je rekla i moja kolegica, ravnateljica Hrvatskoga instituta za povijest, dati poruke mlađim generacijama kako se ne bi iskrivljivale činjenice te kako se na istim činjenicama ne bi davale iskrivljene interpretacije. Time bi poruka mladim generacijama opet bila pogrješna. Osobito se to odnosi upravo na ovako osjetljive teme i posebice ako su u te teme uključene žrtve. Mi vrlo dobro znamo da su žrtve o kojima će se danas govoriti, ali i ostale žrtve u dvadesetome stoljeću i kroz čitavu povijest, u određenom kontekstu bili neprijatelji, pa bi takve poruke onda mogli poslati i mladim generacijama ako ne budemo na objektivnim spoznajama interpretirali njihovu žrtvu. To je ne samo naša znanstvena zadaća i to nije zadaća samo Hrvatske, to je sada naša i europska zadaća, zadaća Hrvatske kao buduće članice Europske unije, temeljena na deklaraciji Europske unije o istraživanju i nužnosti istraživanja i na postupcima koji su tu već odrađeni. 27

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

U tom bih općem kontekstu zahvalio biskupu Bogoviću što nas je okupio na ovu konferenciju. Rado smo pristali biti suorganizatori, ali ovo vidim i kao početak šireg programa oko kojega razgovaramo: otvaranje prostora istraživanja hrvatskih žrtava kroz cijelu povijest. Na tim ćemo temeljima, i znanstvenim i humanim, raditi u okviru Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Još jednom vas pozdravljam, posebice predavače na kojima je odgovornost i teret ovoga skupa. Želim uspjeh i pravilnu poruku! Hvala lijepa!

I. Stradanje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini

I . S t r a da nj e u H rvatskoj i B osn i i H er c egovin i

Mons. dr. sc. MILE BOGOVIĆ

Uvod u rad Komisije za hrvatski martirologij i u znanstveni skup

Sve vas pozdravljam, a napose one koji su vas pozdravili. Ostaje nam još jedan pozdrav koji će nam sutra uputiti Lojze Peterle, u ime Europskoga parlamenta i europskih pučana. Njegova nam je prisutnost važna i draga jer zacijelo dobro poznaje hrvatska grobišta po Sloveniji jer je bio slovenski premijer. Prorok našega vremena, veliki papa Ivan Pavao II. svijetli je lik ne samo za Crkvu nego i za cijeli svijet. Trudio se da Crkva odgovori na potrebe vremena na Kristov način. Njegovo djelovanje širilo se i izvan granice Crkve. On je u svojoj brizi imao cijeli svijet i svakog čovjeka, svima je želio dobro i za sve se do kraja žrtvovao. Posebno je promišljao sudbinu svijeta i čovječanstva na pragu trećega tisućljeća. Teško ga je tištila činjenica da se preko praga novoga tisućljeća prenosi u novo vrijeme ne samo razorno oružje nego također mržnja i neprijateljstvo. Oni koji su ga poznavali izbliza govore da je u nekim trenutcima izgledao vrlo potišteno. Iz te svoje potištenosti pronašao je izlaz u mučenicima kao blagu naše prošlosti i garanciji bolje budućnosti. Pozvao je sve narode da popišu svoje mučenike, odnosno da ne prepuste zaboravu one koji su pretrpjeli mučeništvo. To je blago koje treba prenijeti preko praga novoga tisućljeća. Svaki narod treba sastaviti svoj martirologij. Nama je o tome govorio već 1998. godine kada je u Mariji Bistrici proglasio blaženim našega mučenika kardinala Alojzija Stepinca. Iako je i sâm Papa ostao na staroj definiciji mučeništva, tj. da je ono stradanje zbog vjere i za vjeru, govorio je o mučeništvu i u širemu značenju, tj. o onome koje je podneseno za pravdu, za bratsku ljubav, za istinu i druge ljudske vrline i koje na svoj način svjedoče o čovjekoljublju. Papa Ivan Pavao II. jednom je prigodom rekao: »Naše je stoljeće ispisalo veliki martirologij. Ja sam tijekom dvadeset godina moga pontifikata podigao na čast oltara brojne grupe mučenika: japanske, francuske, vijetnamske, španjolske, meksičke. A koliki su bili tijekom Drugog svjetskog rata i pod totalitarnim komunističkim režimom! Trpjeli su i dali svoje živote u Hitlerovim logorima istrebljenja, ili pak u sovjetskim… Sada je došao trenutak da se prisjetimo svih tih žrtava i da im odamo dužnu počast. To su ‘mučenici’ često gotovo nepoznati, poput ‘neznanog vojnika’, za veliku stvar Božju – napisao sam 31

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

to u Apostolskom pismu Nadolaskom trećeg tisućljeća (br. 37)«.1 Potom je nadodao: »Smatram posebnom dužnošću naše generacije u Crkvi da skupimo sva ta svjedočanstva koja govore o onima koji su dali svoj život za Krista. Naše stoljeće ima svoj zasebni martirologij koji još u potpunosti nije napisan. Treba istraživati taj martirologij, treba ga provjeriti, treba ga napisati, kao što je Crkva prvih stoljeća ispisala svoj martirologij. Ono svjedočanstvo mučenika prvih stoljeća danas je naša snaga… Dok ulazimo u treće tisućljeće moramo ispuniti svoju dužnost prema onima koji su dali veliko svjedočanstvo za Krista u našem stoljeću«.2 U spomenutoj pobudnici Nadolaskom trećeg tisućljeća isti papa piše: »Crkva prvih stoljeća, iako se susretala sa znatnim organizacijskim poteškoćama, nastojala je ubilježiti svjedočanstvo mučenika u posebne martirologije […] U našem stoljeću ponovno imamo mučenike, često nepoznate, gotovo ‘nepoznate borce’ velike stvari Božje. Koliko je moguće, ne smiju se izgubiti njihova svjedočanstva[…] Potrebno je da mjesne Crkve učine sve da ne puste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo[…].«3 Ivan Pavao II. je vrlo dobro znao i na srcu imao upravo mučenike krvavih revolucija, najprije francuske, pa vijetnamske, španjolske, meksičke, oktobarske i potom svih boljševičkih, to jest komunističkih revolucija diljem svijeta. I dok se u laičkom političkom okruženju traže krivci i zločinci ili se veličaju zlikovci i vlastodršci koji su zločine počinili, odnosno naredili i prouzročili, Papa je svjesno htio pokazati jednu drugu stranu medalje, zaboravljenu i prešućenu istinu o pravim vjerskim mučenicima koji su bili žrtve revolucija i totalitarnih režima. To je posve razvidno iz broja proglašenih svetaca i blaženika tijekom njegova 27-godišnjeg pontifikata. U razdoblju od 1978. do 2004. proglasio je 1345 blaženika, od kojih su čak 1032 mučenici 4, a kanonizirao 482 sveca od kojih je 401 mučenik5. To je učinio i u Hrvatskoj 1998. kada je blaženikom proglasio kardinala Alojzija Stepinca6. Zacijelo, »to je velik broj, mnogima razlogom

2 3

5 6

Iz propovijedi pape Ivana Pavla II. tijekom posjeta Poljskoj 1999. u Bydgoszczu. Usp.: L’Osservatore Romano, 7.-8. lipnja 1999., str. 11.; Dubravko TURALIJA, Crkva je iznova Crkva mučenika, u Katolički tjednik, Sarajevo, 30. siječnja 2005., str. 5-6. Usp.: Isto mj. Usp.: Ivan Pavao II., Nadolaskom trećeg tisućljeća, Apostolsko pismo iz 1994. godine. Usp.: Glas Koncila, 17. listopada 2004., prilog MUČENICI, str. 2. Sve podatke donosi tajnik Kongregacije za kauze svetaca, biskup mons. Edward NOWAK: La Chiesa è nuovamente la Chiesa dei Martiri, Citta del Vaticano, 1994., str. 37.-70. Priložen je i poimenični popis sa svim drugim bitnim podatcima. Taj je prikaz nastao kao radni dokument za godišnji seminar koji organizira Kongregacija za proglašenje blaženika i svetaca u Rimu. A. RICCARDI, Il secolo del martirio. I cristiani nel Novecento, Mondadori, Milano, 2000. Usp.: Isto mj., str. 71.-84. Usp.: Papa Ivan Pavao II, »Bit ćete mi svjedoci«, govori za vrijeme pohoda Hrvatskoj od 2. do 4. listopada

I . S t r a da nj e u H rvatskoj i B osn i i H er c egovin i

kritike olakog proglašenja. No upravo su nemili događaji XX. stoljeća učinili da se kanoniziraju i beatificiraju tako brojni mučenici u ratovima i revolucijama. Tu spada Armenija (1920.-1936.), Meksiko (1915.-1937.), Španjolska u vrijeme republikanske vlade ili građanskoga rata (1936.-1938.), pa progoni u vrijeme Hit lera i Staljina i svih drugih diktatora u komunističkim režimima. Neznana je i nebrojena vojska mučenika u tim režimima ljudskih i vjerskih istrebljenja. Naše je stoljeće napisalo golemu knjigu martirologija (knjigu s imenima blaženih i svetih mučenika). Taj martirologij još nije upotpunjen«.7 U Godini velikog jubileja, 7. svibnja 2000., u rimskom je Koloseumu održano spomen-sjećanje na sve mučenike. Valja napomenuti da i papa Benedikt XVI., u pogledu proglašenja svetih i blaženih, napose onih stradalih u novovjekim revolucijama, nastavlja tragom Ivana Pavla II. te na taj način razobličuje već uhodane jednostrane ideološke prikaze i vrjednovanja povijesti novoga doba. Kada u naslovu ovoga simpozija spominjemo mučenike, ne ograničujemo se samo na one koje je Crkva kao takve svečano proglasila nego i na druge žrtve kojima su nepravda i nasilje pogazili osnovna ljudska prava. Pritom valja napomenuti da svaka žrtva nije mučenik, ali su svi mučenici žrtve. Zato se i u naslovu i u mnogim izlaganjima spominje i žrtva i mučenik. To je odredilo i raspored ovoga simpozija. Možda ćemo najjasnije izraziti zadaću koju preuzimamo pred hrvatskom javnošću ako to ilustriramo jednim primjerom. Nakon partizanskoga ulaska 1943. godine u Senj, uhićeno je više uglednih građana koji su po hitnom postupku osuđeni na strijeljanje. Ništa nije pomogla ni intervencija biskupa Viktora Burića. Jedan od uhićenika kroz prozor je bacio papirić na kojemu je napisao ovu poruku ženi: »Draga Seko! Reci majki da sam miran, izmolili smo krunicu i pokajanje, za žive i mrtve, Bogu smo se preporučili, pravedni umiremo i to nas tješi… Neka majka bude mirna i neka moli Boga 1998. Slijedom toga i u Hrvatskoj imamo objavljene martirologije XX. stoljeća. Usp.: Don Anto BAKOVIĆ, Svećenici žrtve rata i poraća 1941.–1945. i dalje, Zagreb, 1994.; Dr. Stjepan KOŽUL, Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, 1992.; Dr. Stjepan KOŽUL, Martirologij Crkve zagrebačke, Zagreb, 1998. te dopuna istome u Dr. Stjepan KOŽUL, Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998.-2008.). Daljnji doprinos hrvatskom žrtvoslovlju, Zagreb, 2008.; Fra Marijan KARAULA, Žrtve i mučenici, Sarajevo, 1999.; Fra Andrija NIKIĆ, Hercegovački franjevci mučenici, Mostar, 1992.; Dr. Augustin FRANIĆ, Svećenici mučenici – svjedoci komunističkog progona, Dubrovnik, 1996.; Fra Petar BEZINA, Progoni biskupa, svećenika i redovnika Splitske metropolije i Zadarske nadbiskupije 1941.–1992., Split, 2000.; Don Anto BAKOVIĆ, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007. Međutim, daleko smo od toga da na temelju pouzdanih podataka dobijemo cjelovit martirologij koji bi uključio i sve vjernike laike koji su mučenički obilježili ovo razdoblje. 7 Usp.: L’Osservatore Romano, 9. 11. 2004.; Usp. također: Il Novecento, un secolo di martiri, uvodni članak (Editoriale) u časopisu La Civilta Cattolica, od 19. veljače 2005, str. 319.-328. To je pregledan sažetak svega što je papa Ivan Pavao II. izrekao i učinio u vezi s proglašenjem blaženih i svetih mučenika.

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

i ništa drugo. Dragi tata, zadnja mi je želja da mi budeš dobar Branki i Seki. Još jednom svima zadnji zbogom. Vaš Ive.« Nema tu ni bijesa ni prkosa, ni očajanja ni proklinjanja! Ljubav prema onima koji ostaju i predanost u Božje ruke. Krivci za njihovo stradanje i ne spominju se. Posve mučenički! I nije tim duhom disao samo Ive Katalinić. On govori da su tim duhom bili prožeti svi osuđeni. Tu, dakle, nije riječ samo o žrtvama nego o mučenicima, nepravedno osuđenima koji se predaju u Božje ruke. Oni to jesu, pa makar i ne bili službeno proglašeni. Koliko je sličnih primjera bilo, ali su mnogi od njih prekriveni zaboravom ili se još čuvaju u pojedinačnim sjećanjima i u prikrivanim bilješkama. To dragocjeno blago treba istražiti, prikupiti i objaviti. To je naše bogatstvo koje treba prenijeti na nove naraštaje i u nova vremena. To pismo nas podsjeća na ono koje je Petar Zrinski poslao ženi Katarini: »Drago moje serdce!« Jedan od konkretnih hrvatskih odgovora na Papin poziv jest izgradnja Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Mnogo teži zadatak jest kako sastaviti današnji hrvatski martirologij. Tu je potrebno prethodno mnogo toga pripremiti i istražiti jer je o našim stradalnicima mnogo toga krivo rečeno ili se o njima nije smjelo ni govoriti ni pisati. Zato je pri HBK osnovana Komisija za hrvatski martirologij koja djeluje nešto više od godinu dana. To je crkvena ustanova. Pripada tijelima koja su zajednička objema konferencijama: Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i Biskupskoj konferenciji Bosne i Hercegovine. Komisija ima zadatak istraživati i objavljivati tragove mučeništva u našoj povijesti. Iako se ne možemo pohvaliti da smo pod vidom mučeništva iz vjere dobro istražili našu dalju povijest, ipak smatramo da je sada prioritetno istražiti mučeničke žrtve novije povijesti, ponajviše iz vremena komunističke vladavine, jer su one brojne a izvori i literatura o njima raspršeni i oskudni. Ovdje, dakle, ne ćemo obrađivati sve uzročnike stradanja. Ograničujemo se na žrtve komunističke vlasti, iako bismo za ovo razdoblje mogli uzeti i neke druge uzročnike: četnike, fašiste, strane okupatore i sl. Žrtve komunističke vlasti najslabije su istražene zbog dugogodišnje komunističke vlasti i zbog karaktera te vlasti. Dakako da u istraživanju žrtava komunističke vladavine naša Komisija treba tijesno surađivati s povjesničarima. Bez poznavanja povijesne istine nije moguće spoznati ni kvantitetu ni kvalitetu podnesenih žrtava. Nije, naime, isto ako je žrtva zadojena mržnjom ili opraštanjem. Samo ovi drugi mogu imati mučeničke kvalitete (osobine). Bez suočenja s povijesnom istinom, Komisija ne može odgovoriti na svoj zadatak. Zato su u Komisiji povjesničari. Zato već u početcima rada Komisije imamo ovaj simpozij koji nam treba dati zdravo povijesno polazište. 34

I . S t r a da nj e u H rvatskoj i B osn i i H er c egovin i

U programu simpozija najprije se govori o žrtvama na cijelom prostoru na kojemu žive Hrvati. Željeli smo ukazati na korijene ideologije i represivnoga sustava koji je u ne tako dugoj svojoj povijesti pobio oko 100 milijuna ljudi. Ivan Pavao II. reče da je izvor komunističke doktrine u odnosu na čovjeka »kriva antropologija«. Jasno je da komunizam ne priznaje teološku postavku da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju. No, on se u praksi, koja proizlazi iz teoretskih postavki, postavljao kao da pojedincima i skupinama može oduzeti svako ljudsko pravo, pa čak i pravo na ime i na grob. U tom smislu izraze kao što su: uši, gnjide, psi, štakori, korov, kako je komunistički teror titulirao svoje žrtve, ne treba tumačiti tek kao izraze nekontroliranih emocija nego kao stvarno uvjerenje da se neke ljude doista smatra samo štetočinama prema kojima se može legitimno postupati kao prema štetočinama – iskorijeniti ih. Veliki broj komunističkih žrtava jasno govori da je takav nakaradan stav prema čovjeku potvrđen u svakoj komunističkoj zemlji. Takve »štetočine« ne treba ni bilježiti kao ljudske žrtve. U poratnim komunističkim popisima žrtava 2. svjetskoga rata na našim prostorima takvi nisu ni registrirani (!). Osuđeni su na zaborav, na damnatio memoriae. Oni mogu doći na popis kada se registriraju zločinci (štetočine); o njima se javno smije govoriti samo pogrdno. Posebno je, dakako, obrađeno kada i koliko se ta ubojitost osjetila na našim prostorima. Razumljivo je stoga da su tu povjesničari iz Hrvatske te iz Bosne i Hercegovine. Svima nam je jasno da su mnogi Hrvati stradali u Sloveniji, u Bleiburgu i na križnim putovima. U tome nam je neophodna pomoć slovenskih istraživača i ovdje nam je izvrstan poznavatelj toga problema dr. Mitja Ferenc. Imajući u vidu da se o tome dugo nije smjelo ni pisati ni govoriti, pitamo se kakve su danas zakonske i stvarne mogućnosti da se to istraži i objavi. Znakovita je za novije vrijeme sudbina Saborske komisije za žrtve rata i poraća, koju je koalicijska Vlada 2000. dokinula. Je li u sličnoj opasnosti Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugoga svjetskog rata, čut ćemo od voditelja Ureda. U prvom dijelu, dakle, uglavnom je riječ o žrtvama na cijelom prostoru na kojemu žive Hrvati i izlagači su uglavnom svjetovni povjesničari, osim mons. Tome Vukšića. U drugom dijelu prelazi se na crkvenu upravnu podjelu, na biskupije i redovničke provincije. Struktura tog dijela slijedi podjelu Ante Bakovića u njegovom monumentalnom djelu Hrvatski martirologij XX. stoljeća. U toj knjizi prikazana su stradanja svećenika, redovnika i redovnica. Od redovničkih zajednica izvješće će imati one koje su na Bakovićevu popisu imale više od 5 žrtava iz svojih redova. Ostale redovničke zajednice pripremit će izvješće za zbornik radova sa Skupa. Izvješća za biskupije uzet će u obzir i stradanje vjernika laika. 35

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

Nakon ovoga simpozija pripremit ćemo najprije kraća izvješća i objaviti ih u Hrvatskoj vjernosti, časopisu za hrvatski martirologij. Zatim ćemo što prije prirediti zbornik s ovoga skupa sa svim znanstvenim aparatom i podrobnom literaturom o svakom naslovu ovog simpozija. Želimo da to bude priručnik svakome onome koji traži istinu o vremenu komunističke vladavine. U trećem dijelu riječ je o žrtvama za koje postoji moralna sigurnost da su i mučenici, odnosno za koje ima znakova koje Crkva traži za proglašenje mučenika ili mučenice. Na poziv Ivana Pavla II. iz mnogih je krajeva svijeta došlo mnogo takvih svjedočanstava. Postalo je očito da i u suvremenom svijetu ima mučenika i zato Crkvi pripada budućnost. Pokreću se postupci za proglašenje mučenika. Mi smo u tome još u velikom zaostatku, ali vjerujemo da ćemo ovim radom i sami steći veće samopoštovanje te vjernički i nacionalni ponos u ovom svijetu koji nam želi ogaditi našu povijest, kao da u njoj ne će ostati svijetlih točaka ako ugasimo komunističke veličine. Na čelu našega ne tako dugoga popisa postupaka za mučeničko svjedočanstvo nalazi se kardinal Alojzije Stepinac, koji je već proglašen mučenikom i blaženim, ali vjerujemo da ne ćemo trebati dugo čekati da ga možemo slaviti kao sveca. Malobrojnost tih postupaka pokazuje da je u mnogočemu uspjela promidžba koja ide za tim da se obezvrijedi naša vjerska i narodna prošlost kao da u njoj i nema nekih velikana koji bi nam svojim primjerom mogli biti svjetlo u sadašnjosti i budućnosti, promidžba koja nas nastoji uvjeriti da bismo ostali u potpunoj »balkanskoj krčmi« ako se odreknemo velikana komunizma i tzv. antifašizma. Već iz same podjele tema simpozija, očita je razlika između žrtve i mučenika. Svaka žrtva nije mučenik, ali svaki je mučenik žrtva. Takva podjela ima i onu Papinu širinu koja obuhvaća sve koji su pali kao žrtve za pravdu, istinu, čovjekoljublje, domoljublje, ali posebno ističe žrtve iz vjere i za vjeru – mučenike. Budući da govor o mučenicima i žrtvama pretpostavlja ispravna povijesna polazišta, valja reći nešto o poteškoćama s kojima se muči današnji povjesničar na ovim prostorima. Ovdje bih htio odmah naglasiti kako nam predstoji mukotrpan put da se dođe do istine, da se spasi povijest. Naši su arhivi puni izvornog materijala koji je nastao da se prijašnji komunistički sustav opravda, održi i drugima nametne. To uključuje i sustavno blaćenje onih koji su drukčije mislili. Naše su knjižnice pune literature o tom vremenu. Ona nije smjela odskakati od stava službene vlasti i ideologije. Nije se smjelo objaviti ništa što bi bilo protiv postojećega vladajućeg sustava. Onome koji danas želi pisati znanstvenu povijest nude se ti izvori i ta literatura. Mnogi koji su znali kako je bilo, nisu smjeli pisati. Kritička mišljenja o vlasti 36

I . S t r a da nj e u H rvatskoj i B osn i i H er c egovin i

i ideologiji bila su faktički kažnjiva. Zato su mnogi šutjeli pa njihovo mišljenje nije sačuvano, mnogi se nisu usudili ništa napisati – da ne napišu sebi optužnicu. Neki su napisano zakapali da sebe i svoje ne ugroze. Sestre u jednom samostanu znaju da su negdje zazidale arhivsku građu, ali nijedna ne zna točno gdje. Vidio sam da su u mnogim župnim spomenicama istrgane ili izrezane sve stranice koje se odnose na Drugi svjetski rat i poraće. Ne tako davno sam čitao jedan stručni rad o tzv. križarima poslije rata. Imao sam slučajno uvid u neki udbaški materijal i uočio kako se i današnji povjesničar služi tim materijalom kao mjerodavnom izvornom građom. Ne dovodi u pitanje temeljne zadaće UDB-inih agenata. Jedino što je u tim materijalima zabilježeno o nekim ljudima i događajima jest to što je UDB-a ostavila u svojim arhivima, tj. zašto ih je pratila, ometala u radu i osudila. Jedan me arhivski djelatnik razveselio kada mi je dostavio sudski dosje našega ubijenog svećenika. Doznao sam dosta o tom svećeniku iz razgovora s njegovim kolegama pa sam mogao donekle shvatiti kakav je bio. U sudskom dosjeu pak sve je tako izloženo kao da je čudno što ga i prije netko nije ubio. Ima mnogo ubijenih ljudi o kojima nam je sačuvano samo ono što je u arhivima UDB-e i partizanskih sudišta. To što je sačuvano, prepisano je mnogo puta tako da ostane neko obrazloženje za ubojstvo. Dobar dio građe koja je otkrivala pravu istinu sustavno je uništavan. Nažalost, to se događalo i nakon uspostave samostalne hrvatske države! Tako našemu povjesničaru stoje na raspolaganju brojni izvori i velika literatura koji veličaju vrijeme komunističke vladavine i sotoniziraju one koji se s njome nisu slagali. Izvori i literatura koji bi tu vladavinu dovodili u pitanje ili nisu napisani ili su uništeni. Mnogi nisu ni svjesni tužne slike naše historiografije i ne vide njezina zastranjenja i opasnosti. Dakako, ne smijemo obezvrijediti sve izvore i svu povijesnu literaturu nastalu u vrijeme komunističke vladavine. Ona je svjedok vremena i načina komunističke vladavine. Ni tu ne valja slikati crno-bijelom tehnikom, kao da ništa učinjeno ne valja. Ovdje se prvenstveno razmatra odnos prema žrtvama komunizma, a u tom se pogledu radikalno razlikujemo. Želim reći da brojne izvore i povijesnu literaturu iz vremena komunističke vladavine treba uzimati s velikom dozom opreza i kritičnosti te da je ostalo mnogo praznina koje još uvijek bar djelomično možemo popuniti. Drugim riječima: dužnost nam je spasiti povijesnu istinu koja je u mnogočemu bila iskrivljivana, a ta težnja nije ni danas nestala pa je zadatak našega naraštaja još veći. Mogao bi netko reći da je simpozij tematski preopširan da bi mogao biti na potrebnoj znanstvenoj razini. Nije prigovor bez temelja. Cilj nam je bio pokrenuti 37

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

glavne teme o vremenu komunističke vladavine, pokrenuti »oslobođeno« mišljenje o vremenu komunizma u biskupijama i župama, osloboditi se »komunističke normale« po kojoj je normalno da se o nekim događajima i osobama misli i govori samo najbolje, a o drugima najgore. Dugo vremena nije bilo normalno da se u javnosti kaže lijepa riječ o Stepincu, da se kaže da su partizani ubijali bez suda, da treba odati poštovanje svima koji su na taj način stradali. Neki se ni danas nisu oslobodili te »normale«. Trebat će vremena i truda da se situacija normalizira. Na nama je da to ide što brže jer je to važno za ozdravljenje hrvatskoga društva. U tom smo smislu donijeli na ovaj skup i izložili oku stručnjaka dobar dio onoga što je do danas napisano o žrtvama komunističkoga režima. Osim emigrantskoga tiska, gotovo isključivo su to radovi nastali nakon 1991. godine. Literaturu koja je nastala poslije 1991. godine dobrim ćemo dijelom vidjeti na izložbi u prostorijama HBK. Ona će biti službeno otvorena večeras u 20 sati. Zahvalni smo Hrvatskom katoličkom sveučilištu i rektoru dr. Željku Tanjiću te knjižničaru Muratiju za priređivanje izložbe. Na istraživanju i objavljivanju građe i literature najviše je na našu temu učinio Hrvatski institut za povijest koji je, uz Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, suorganizator ovoga skupa. Zahvaljujemo ravnateljima: dr. Jasni Turkalj i dr. Vladi Šakiću, ne samo za pozdravne riječi i pomoć koju su pružili pri organizaciji simpozija nego u prvom redu na promidžbi istine o vremenu komunističke vladavine. Zahvaljujući Memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskoga rata, ravnatelju dr. Anti Nazoru te njegovu zamjeniku Mati Rupiću, na izložbi će biti i knjige o Domovinskom ratu koje je objavio Memorijalni centar. Sjećam se kako sam prije 1991. na povratku iz inozemstva morao skrivati kakvu knjižicu tiskanu od naše emigracije. Možda i nismo svjesni koliko znači da to danas više ne moramo skrivati. Ante Beljo nije ovamo donio samo knjižicu nego knjižnicu. Knjige koje je donio, uvijek je cijenio. Vidjet ćete na izložbi da zaslužuju da ih i mi cijenimo; vidjet ćete kako je izgledao hrvatski govor izvan Hrvatske o temama o kojima smo mi u Hrvatskoj morali šutjeti. Bilo bi nam drago da smo uspjeli na jednom mjestu prikupiti svu literaturu, i onu iz vremena komunizma i onu nakon 1991. godine. Vidjeli bismo kako je velika razlika između prvih i drugih, i to ne samo količinski nego i po opremi i po ustanovama koje stoje iza tih knjiga. Jedan naš izdavač pokazao mi je dotaciju iz državnih fondova za knjigu Đure Zatezala o zločinima »narodnog neprijatelja« na Kordunu i usporedio to s uvjetima u kojima on priređuje knjigu. U svojim brojnim kontaktima s našim povjesničarima i kulturnim djelatnicima i u neposrednom kontaktu s narodom, osjetio sam da postoji široki konsenzus da se žrtvama komunističke vladavine oda dužno poštovanje. Osjećamo da je to

I . S t r a da nj e u H rvatskoj i B osn i i H er c egovin i

jednostavno volja naroda. Teško je dokučiti zašto se mnogi naši političari i mediji toliko trude i uporno rade da se to ne dogodi. Ovaj simpozij održava se u novoj zgradi Hrvatske biskupske konferencije. Mnogi će se zagledati gdje je taj pretjerani luksuz o kojemu su pisale naše novine. Zahvaljujem biskupima, na čelu sa sadašnjim predsjednikom HBK mons. dr. Marinom Srakićem, što su podržali ovaj skup i prihvatili da HBK bude domaćin. Ostalo su, dakako, prepustili Tajništvu na čelu s mons. Encom Rodinisom i njegovim zamjenikom mons. Fabijanom Svalinom. Oni su pak imali dobre suradnike u Mariji Žebec, dr. Dubravki Štefanac i sestrama Sv. Križa u kući. Hvala im svima u moje ime i u ime Komisije.

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

Prof. dr. sc. JURE KRIŠTO

Komunizam kao ideologija i politički program

Na temelju dostupne literature, osobito kritike komunističke ideologije i prakse hrvatskih katoličkih pisaca između dvaju svjetskih ratova, autor se usredotočuje na traženje i svježe definiranje bitnih elemenata komunističkoga svjetonazora te na razmatranje njihovih posljedica.

Koliko su jugoslavenski komunisti ubili ljudi, koliko ih mučili, progonili i držali u logorima i na prisilnim radovima može biti predmet akademskih rasprava ili statističkih evidencija, ali je jedno posve točno: jugoslavenski komunizam, kao i bilo koja druga inkarnacija komunizma, ubijao je dušu i tijelo, i to stravično mnogo njih, te je po svojim posljedicama nedvojbeno bio zločinački. Ovdje se ne želim baviti statističkim pokazateljima ni istraživačkim propitivanjem kakvih je sve vrsta komunističkih zločina bilo ili brojem komunističkih žrtava. Želim pokušati odgovoriti na pitanje zašto su komunisti činili tolike zločine da su brojem daleko premašili i nacističke i fašističke.1 Krucijalno je pitanje ima li u komunističkoj ideologiji inherentnih razloga zašto je komunizam u praksi morao proizvoditi zločine. To je važno pitanje i u sklopu problema koji nas posebice zaokuplja, a taj je narav velikoga broja žrtava takve ideologije i političkoga sustava koji je izgrađen na temelju te ideologije. Ako je u naravi komunističke ideologije da mrzi religiju, neku specifičnu vjeru, žrtve takve ideologije su mučenici, svjedoci (martyres) religijskoga uvjerenja, određene vjere (katolicizma, primjerice). Ako su pripadnici neke određene nacije (hrvatske?) meta komunističke osude, možda se njihove žrtve također mogu smatrati mučenicima. Time i naš dug prema tim žrtvama komunizma prelazi uobičajeno poštovanje prema žrtvi i postaje dug isticanja žrtve kao svjedoka. U zapadnim je demokracijama tek nakon pada komunizma u Sovjetskom Savezu i u istočnoeuropskim zemljama započela diskusija i polemika o zločinačkoj naravi komunizma i o usporedbi u tom smislu komunizma s nacionalsocijalizmom. Tomu je mnogo pridonijelo objavljivanje knjige Crna knjiga komunizma u Francuskoj, koja

Dobro utemeljenu raspravu o tome vidi u: Alain de BENOIST, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917.-1989.), Zlatko Hasanbegović, Zagreb, 2005.

I . S t r a da nj e u H rvatskoj i B osn i i H er c egovin i

je prevedena na mnoge jezike.2 Njezin utjecaj dijelom se može pripisati činjenici da ju je uredio bivši maoist Stephane Courtois, jer se njezin sadržaj ne može pripisati tendencioznosti nekih tradicionalno protukomunistički raspoloženih pisaca. Usprkos toj činjenici, u Hrvatskoj se takva diskusija teško nameće. Jedan od razloga je učinak akumuliranoga uvjeravanja o izuzetnosti sustava koji je u Hrvatskoj vladao kroz pola stoljeća. Drugi i važniji razlog je taj da su u Hrvatskoj i dalje na vlasti pripadnici Komunističke partije Hrvatske ili njihovi potomci. U svakom slučaju – to je šteta, jer tako i dalje ostaje nepoznato da su katolički pisci između dvaju ratova jasno dijagnosticirali komunizam kao zlo u sebi, zlo po naravi. Među istaknutijim kritičarima komunizma bili su isusovci Stjepan Tomislav Poglajen i Franjo Šanc3 te svjetovnjak Ivan Korsky4 koji su objavljivali u isusovačkome časopisu Život, zatim franjevac Hercegovačke provincije Oton Knezović,5 svjetovni svećenici Stjepan Bakšić,6 Nikola Kolarek7 i drugi, najčešće anonimni autori, koji su objavljivali u zagrebačkome Katoličkom listu. Među sudionicima Hrvatskoga katoličkog pokreta najglasniji su bili Ivo Lendić8 i Ivo Bogdan.9 Križarski tjednik Nedjelja također je objavljivao mnogo članaka o komunizmu.

3 4

5 6

Stéphane COURTOIS et al., Le livre noir du communisme – Crimes, terreur, répresion, Rober Laffont, Paris 1997. U zemljama bivše Jugoslavije prevedena je na hrvatski (Crna knjiga komunizma – zločini, teror, represija, Golden marketing, Zagreb, 1999.) i bosanski (Crna knjiga komunizma – zločin, teror, represija, Bosančica print, Sarajevo, 1999.). Iscrpan i vrlo dobar prikaz knjige objavio je i prije prijevoda na hrvatski Neven ŠIMAC, Crna knjiga komunizma, Crkva u svijetu, 33/1998., br. 3., str. 276.-294. Prikaz te knjige objavio je također Juraj BATELJA, Značenje i poruke »francuske« i »hrvatske« Crne knjige, u: Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, priredio Juraj Batelja, 2. izdanje, Zagreb, 2000., I. dio, VII.-XXV. Iz toga je jasno da je u poslijeratnoj Hrvatskoj, vjerojatno 1946., objavljena knjižica nepoznatoga autora s naslovom Crna knjiga, vidi Isto, str. 1.-51. Franjo ŠANC D. I., Na izvorima dijalektičkog materijalizma, Život, 18/1937., br. 9.-10., 420.-433. Ivan KORSKY, Katolička crkva kao historijska činjenica pobija dijalektički historijski materijalizam, Život, 18/1937., br. 9.-10., 444.-451. Dr. O.[ton] KNEZOVIĆ, Kriza ruske crkve, Katolički list, br. 51, 23. 12. 1926. Dr. St [Stjepan BAKŠIĆ], Videant consules, ne quid detrimenti civitas Dei in regno Croatorum capiat!, Katolički list, 14. 5. 1925., br. 19; Dr. St, Quare fremuerunt gentes…?, Katolički list, br. 37, 17. 9. 1925.; Dr. St, Croatia catholica surge!, Katolički list, br. 44., 5. 11. 1925. Dr. N.[ikola KOLAREK], Previranja i krize borbenog ateizma, Katolički list, br. 16, 18. 4. 1935.; Dr. N. K.[Nikola KOLAREK], Ofenziva Komunističke Internacionale, Katolički list, br. 4 do br. 15, 23. 1. 1936.; -nk-[Nikola KOLAREK], Fides intrepida, Katolički list, br. 6, 10. 2. 1938.; -nk-[Nikola KOLAREK], Vođe francuske Pučke fronte u zatvoru, Katolički list, br. 48, 28. 11. 1940. VIGILANS [Ivo LENDIĆ], Budite budni! Stojimo pred požarom!, Luč, 32/1936-37, br. 2. Za Lendićeve polemike s marksističkim piscem Miroslavom Krležom, vidi Ivo LENDIĆ, Katolicizam i kultura. Eseji, članci i polemike, Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, knjiga 8, uređuje Božidar Petrač, Glas Koncila, Zagreb, 2008., 255-318. RYS [I. BOGDAN], Kominterna (Komunistička internacionala), Zagreb, 1934.; Komunisti u Hrvatskoj, Zagreb, 1936.; Nova Španjolska, Zagreb, 1937.; Svjedočanstva o Rusiji, Zagreb, 1937.; Španjolska u krvi i plamenu, Zagreb, 1937. O raspravama katoličkoga tiska o građanskome ratu u Španjolskoj i o ulozi

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

Hrvatski katolički publicisti između dvaju ratova rado su se upuštali u analizu i statističke pokazatelje posljedica terora u prvoj zemlji socijalizma. Potrebno je na to podsjetiti u ovomu našem vremenu i u trenutku hrvatske nelagode i nevoljkosti da komunističke zločine protiv vjere, vjernika i Crkvi nazove pravim imenom i prikaže onakvima kakvi su bili. U polemikama s Krležom Ivo Lendić je podsjećao na milijunsku vojsku školovanih profesionalaca (učitelja, policajaca i dr.), biskupa, svećenika, časnih sestara, radnika i seljaka – ukupno više od 1,700.000 koje su komunisti pobili u prvoj zemlji socijalizma, Rusiji.10 Krležu, čini se, takve pojedinosti nisu uzbuđivale te im ni u svojoj knjizi Izlet u Rusiju 1925. nije posvećivao pozornosti. Drugi hrvatski katolički pisci, poput urednika Katoličkoga lista Stjepana Bakšića, ukazivali su na bit komunizma kao duševnoga pokreta koji je »sotonska negacija svake vjere, svake kulture, svakog blagostanja.«11 Franjevac hercegovačke provincije Oton Knezović također je ocjenjivao komunizam kao đavolje djelo, što je ilustrirao posljedicama komunističke revolucije u Rusiji: »Nema revolucije, koja bi tako razorno djelovala i koja bi davala tako žalosne perspektive za buduća vremena. Još malo i bit će 10 godina, otkako boljševizam hara u Rusiji. On je izlio sav bijes đavolske duše i poživinčenoga čovjeka na staro ćudoređe i na stari državni i društveni red.«12 U kritici marksizma katolički su se pisci u Hrvatskoj oslanjali na stajališta Sv. Stolice objavljena u službenim dokumentima. Za Crkvu pod pontifikatom Pija XI. nije bilo dvojbe da je komunizam najveća opasnost za budućnost svijeta. U enciklici protiv komunizma Divini Redemptoris (1937.), Papa je istaknuo da je »boljševički i ateistički komunizam« usmjeren na narušavanje društvenoga reda i uperen protiv kršćanske civilizacije. Pio XI. naslanjao se na osudu komunizma svojega prethodnika Pija IX. koji ga je ocijenio kao »učenje apsolutno protivno prirodnome zakonu, čije bi usvajanje razorilo prava, vlasništvo i posjede, čak samu civilizaciju«. Time nije bila zanemarena opasnost koja je prijetila od fašizma i nacionalsocijalizma, što najzornije ilustrira činjenica da je papa Pio XI. istoga mjeseca 1937. u kojem je objavio encikliku protiv komunizma objavio i pismo protiv nacionalsocijalizma Mit brennender Sorge. I nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac objavio je 1937. okružnicu o komunizmu. Podsjećajući na to da je Papa komuni-

11 12

komunista, vidi: J. KRIŠTO, Odjek građanskoga rata u Španjolskoj (1936.-1939.) u Hrvatskoj, Časopis za suvremenu povijest– Spomenica dr. Jere JAREBA, 40/2008., br. 3, 1033.-1044. Ivo LENDIĆ, Katolicizam i kultura. Eseji, članci i polemike, Uredio Božidar Petrač, Glas Koncila, Zagreb, 2008., 267. Dr. St, Quare fremuerunt gentes…?, Katolički list, br. 37, 17. 9. 1925., 466. Dr. O. KNEZOVIĆ, Kriza ruske crkve, u: Katolički list, br. 51, 23. 12. 1926., 704.

I . S t r a da nj e u H rvatskoj i B osn i i H er c egovin i

zam nazvao »đavolskim bičem« i »rušilačkom kugom« čovječanstva zbog »odvratnih i neljudskih načela« koja ispovijeda, Stepinac je istaknuo da je komunizam »kazna Božja« zbog zastranjivanja svijeta u liberalizam i laicizam, zbog »gaženja i preziranja zakona Božjeg«.13 Sveopća represija komunističkoga sustava uspjela je to međuratno analiziranje komunističke ideologije potisnuti u područje nedopuštenosti, a onda i zaborava. Štoviše, sve one koji su negativno pisali o komunizmu, a koje su komunisti uspjeli uhvatiti, bili su likvidirani. Da je, međutim, to saznanje postalo dijelom historiografije, pretpostavljam da bi diskusija o posljedicama komunističke vlasti u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji mogla lakše naći svoje mjesto u suvremenome hrvatskom društvu. Stoga mi se nameće zadaća da podsjetim na neke od tih diskusija i diskutanata kako bismo barem i zakašnjelo povezali historiografsku nit prekinutu 1945. godine. Činjenica da je Crna knjiga komunizma bila objavljena na francuskome, potaknula je rasprave i polemike među francuskim intelektualcima o usporedbi nacionalsocijalizma i komunizma. To je značajno, jer je upravo u Francuskoj postojala jaka filokomunistička intelektualna sljedba, koja je žestoko udarila na samu tezu da su nacionalsocijalizam i komunizam usporedivi glede počinjenih zločina. Filokomunisti su upotrjebljavali argument, koji se kasnije mogao čuti i u Hrvatskoj, da je komunizam po svojim intencijama humanizam, koji je krenuo po zlu, dok je nacionalsocijalizam zlo u svojoj intenciji.14 Ovaj rad ne će i ne može biti isključivo historiografski ili sociološko-psihološki. Društvene znanosti, naime, nužno promatraju svijet s određenoga stajališta i pomoću radnih hipoteza. Neizbježna posljedica toga je ta da društvene znanosti naglašavaju jednostrano određene vidove stvarnosti, dok druge ostavljaju neosvijetljene. I historiografija je izložena istoj opasnosti, premda – zbog oslonca na dokument – u manjoj mjeri, ali se u interpretaciji dokumenta mogu uvući društveno-znanstveni pristupi oslonca na hipoteze. Marksizam kao misaoni sustav podložan je različitim interpretacijskim modelima. Sociologija je zainteresirana za njega jer je marksizam učenje o društvu, osobito o njegovu razvoju. Psihologija je sigurno zainteresirana za razloge velikoga motivacijskog potencijala marksizma. Time, dakako, nisu obuhvaćene sve druge dimenzije komunizma i pokazuje se nužnim posegnuti za metodologijama koje se služe sveobuhvatnijim pogledima na stvarnost, a to su filozofija i teologija. Ovaj je rad historiografski utoliko što

13 14

Alojzije STEPINAC: Nepoznati dnevnik, bez nadnevka, 1937., Danas, 26. prosinca 1989., 66-67. Opširnije, vidi: A. de BENOIST, Komunizam i nacizam, 33 i dalje.

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

upozorava na posljedice komunističke doktrine i ideologije u specifičnim povijesnim okolnostima i vremenima. No zadaća je filozofsko-teološkoga propitivanja odgovoriti na pitanje je li to bila nužna posljedica komunističke ideologije ili to treba pripisati kakvome neočekivanom obratu pod utjecajem posebnih okolnosti. Ta kombinacija pristupa i metodologija zapravo me veseli i uvjeren sam da može proizvesti vrlo dobre rezultate. Rezultat koji želim odgovor je na pitanje jesu li nedvojbeno mnogobrojni zločini komunizma i komunista nužna posljedica temeljnih filozofskih premisa i osebujne komunističke ideologije. Bitne teze komunizma Ovdje mi nije, dakako, cilj istražiti povijesne i filozofijske pretpostavke komunizma niti detaljno opisati njegove razvojne etape. Dovoljno je samo se podsjetiti na neke temeljne teze komunizma kao pogleda na svijet. Općeprihvaćeno je shvaćanje komunizma da je to doktrina za analizu društva i materijalnih pretpostavka za njegov razvoj. Karl Marx, novinar koji zbog svoga židovskoga podrijetla nije mogao postati profesorom, zaključio je da postoje sustavni, inherentni uzroci nepravde i korupcije u društvu. Njegov prijatelj Frie drich Engels, vlasnik tekstilnih tvornica, u svome djelu Položaj radničke klase u Engleskoj 1844. detaljno je opisao svu bijedu tvorničkih radnika (proletera). U djelu Manifest komunističke partije 1848., kratkome nacrtu obrisa budućega komunističkog društva za potrebe grupice Komunistička liga, Marx i Engels kapitalizam su opisali kao sustav gospodarenja u kojemu je jedna klasa – buržoazija – vlasnik sredstava za proizvodnju dok je radnička klasa – proletarijat – samo dodatak stroju i predmet eksploatiranja.15 Buržoazija po Marxu zadržava svu moć i svu vlast u društvu sredstvima osobite ideologije. Ideologija je sve ono što se u jednome društvu naučava u školama, propovijeda u crkvama, piše u novinama, danas bismo rekli također ono što se gleda na TV-u i sluša na radiju, a što sve služi interesima vladajuće klase. Problem s ideologijom je taj da i izrabljivani radnici postanu uvjereni u ono što im ona posreduje i da misle da su takvi odnosi dobri (»pogrješna svijest«). Religija je jedan od moćnih sredstava posredovanja te svijesti; religija je ta koja »opija čovjeka«, jer ga poučava da je njegovo stanje Božja volja. Marksisti su vjerovali da je Marx prozreo u bit svakoga idealizma, uključujući i religijski: »Marx je dao teorijsku osnovu, da se konačno skine tajna s toga izvora duhovnih i materijalnih profita svih vrsta idealizama i religija. Ako se čovjekovo mišljenje razvija u suglasnosti s

Isto.

I . S t r a da nj e u H rvatskoj i B osn i i H er c egovin i

njegovim praktičkim preobražavanjem prirodne i društvene stvarnosti, onda je čovjek sam i stvaralac sama sebe. Najviši oblik postojanja prirode ima konkretno objašnjenje u ljudskoj praksi«.16 Marx i Engels su zaključili da će stanje proletarijata ostati nepromijenjeno dok god važna sredstva za industrijsku proizvodnju ne prijeđu u ruke države i ne budu upotrijebljena u korist svih.17 Kapitalizam će, tvrdio je Marx, biti zamijenjen komunizmom kad proletarijat svrgne buržoaziju s vlasti. Marxova ideja za promjenu takvoga svijeta i odnosa u njemu je revolucija. Osviješten o potrebi revolucije proletarijat će početi mijenjati svijet kad zavede »revolucionarnu diktaturu proletarijata«. Vladimir Iljič Uljanov, poznatiji pod pseudonimom Lenjin, koji je bio opsjednut revolucijom (pripadao je boljševicima – revolucionarnome krilu Ruske socijaldemokratske radničke stranke), nije se slagao s Marxom da će se revolucija dogoditi spontano. U knjizi iz 1902. Što činiti? (Čto delat’), Lenjin je naučavao da revoluciju treba poticati, a nju bi morala predvoditi partijska avangarda radikaliziranih intelektualaca (Lenjin ju je sam nazvao »mladoturcima« i mislio je, naravno, da osobno ispunjava uvjete za ubrajanje u nju). Lenjin nije imao povjerenja u radničku klasu i u njezinu sposobnost da revolucionarno mijenja svijet. Tu je ulogu morala preuzeti Partija koja mora educirati i voditi mase izgubljene u »pogrješnoj svijesti« i nesposobne da se brinu same za sebe. Diktaturu proletarijata, dakle, treba zavesti Komunistička partija, ali i unutar Partije mora postojati jezgra (centralni komitet) koji usmjerava Partiju i održava njezinu gorljivost. To su glavni elementi historijskoga materijalizma. No za bolje razumijevanje utemeljitelja marksizma Karla Marxa i njegove misli o svijetu općenito, potrebno je istaknuti i glavne elemente dijalektičkog materijalizma. Prvo što u marksističko-lenjinističkom svjetonazoru treba istaknuti je materijalizam. Na Feuerbachovu tragu, Marx je bio protiv bilo kakve spekulativne filozofije ili metafizike i stajao je čvrsto na poziciji da se istina o svijetu i društvu može dosegnuti samo empirijskim znanstvenim metodama.18 Marx se može smatrati pozitivistom, ali je njegov materijalizam osebujan utoliko što se ne slaže s klasičnim mehanističkim materijalizmom, nego se promatra u dijalektičkom pro-

Predrag VRANICKI, Predgovor prvom izdanju, Karl MARX – Friedrich Engels, Rani radovi, deveto izdanje, Naprijed, Zagreb, 1989., 5.-38. (28). Encyclopaedia Britannica, http://www.britannica.com/EBchecked/topic/129104/communism, pristupio 23. veljače 2012. H. B. ACTON, Dialectical Materialism, The Encyclopedia of Philosophy, vol. 1 and 2, Macmillan Publishing, New York, 1967., 389.-397. (389).

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

cesu. Materija je podložna uzročnim i determinističkim zakonima, ali posjeduje više od mehanističkih kvaliteta. Materija se razvija u sve kompleksnije oblike koji u danom trenutku nakon napetosti i sukoba prelazi u kvalitativno drukčiji oblik. Materija je tako slična društvu koje također unutarnje suprotnosti i sukobe razrješuje revolucionarnim skokovima.19 Marx je zasigurno bio naturalist u smislu protivljenja svakome obliku religije ili nadnaravnosti. Drugim riječima, jedna od bitnih karakteristika marksizma je ateizam. Sa sigurnošću se može reći da je Marx najprije bio ateist, a potom analitičar društva.20 Marxov ateizam nije plod racionalnoga razmišljanja ili filozofskoga sustava, nego apriorni stav da religija, Bog, zagrobni život, raj i pakao ne mogu biti racionalno opravdani. Oni su proizvodi društvenih nepravednih odnosa i nužno će nestati kad se društveni odnosi promijene.21 Ideja o Bogu i religija u temelju su čovjekova samootuđenja; tek će kasnije Marx utvrditi da je privatno vlasništvo čovjekovo temeljno otuđenje koje uvjetuje i otuđenje u religiji i Bogu. Marx je svoje shvaćanje religije sažeo u često citirani – i nerijetko pogrješno shvaćen – slogan: »Religija je uzdah potlačenog stvorenja, duša nesmiljena svijeta, kao što je i duh bezdušnih prilika. Ona je opijum naroda.«22 Posljedice komunističke ideologije i prakse Iako šturo, možda i pojednostavnjeno, ovo predstavljanje okosnice marksis tičke misli može nam poslužiti za ukazivanje na njezine dosege i posljedice i na razloge zbog kojih su mnogi prihvatili te ideje kao spasonosnu poruku dok su ih drugi otklonili kao izuzetno opasnu i štetnu doktrinu. Važno je imati na umu da je u temeljima marksizma – ateizam i njegov logičan ishod – materijalizam.23 Ne zaboravimo da je Marx bio ateist prije nego što se upustio u analiziranje odnosa u društvu. Bezbroj stranica ispisano je o Marxovu odnosu prema filozofiji njemačkog idealizma, napose o njegovu odnosu pre-

22 20 21

Neil McINNES, Marxist Philosophy, The Encyclopedia of Philosophy, vol 5 and 6, Macmillan Publishing, New York, 1967., 174. J. MARITAIN, Cjeloviti humanizam, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1989., 53, bilj. 1. Neil McINNES, Marxist Philosophy, 173-176 (174). Karl MARX, Prilog kritici Hegelove filozofije prava, u: Karl MARX – Friedrich ENGELS, Rani radovi, uredio Predrag VRANICKI, 9. izdanje, Naprijed Zagreb, 1989., 90-134 (91). Bilo je i među katoličkim teolozima, osobito među pregaocima za dijalog s marksistima, onih koji su tvrdili da marksistički nauk ne počiva na ateizmu. Među njima je bio i Marcel Reding, profesor moralne teologije na sveučilištu u Grazu, koji je u ranim pedesetima XX. st. uvjeravao čak komunističke vođe u Sovjetskom Savezu da marksizam ne počiva na ateizmu, nego je njegov ateizam proizvod specifičnih okolnosti, vidi: Marcel REDING, Toma Akvinski i Karl Marx, Život, br. 5, 445.-453.

I . S t r a da nj e u H rvatskoj i B osn i i H er c egovin i

ma Hegelovu shvaćanju povijesti kao samorazvoju duha.24 No nakon svega što se može reći i što je rečeno, ostaje zaključak da u Marxovu svjetonazoru nema nikakva duha, duše ili Boga. Kad se, međutim, iz obzora odnosa sa svijetom eliminira transcendencija, duh i Bog, ostaje samo gola materija. Istina, vidjeli smo da je u marksizmu prisutan argument da akumulacija materijalnih kvantitativnih razlika prelazi u kvalitativne pomake.25 No, kako je govorio Maritain, »besmisleno je materijalnu uvjetovanost [...] smatrati prvotnim uzrokom duhovne djelatnosti [...] i nečim što prije svega drugoga otkriva značenje te djelatnosti u čovječjem životu«.26 Slično je argumentirao i hrvatski dominikanac Dominik Barač, kojega su komunisti odmah po preuzimanju vlasti strijeljali: ne može ono što je podložno neprestanoj promjeni, poput ekonomije, »biti smatrano absolutnom istinom i čvrstom normom«.27 Drugim riječima, iz ne znam kako ustrojene materije, uključujući i savršeno posložene uvjete proizvodnje, ne može proizići nikakva duhovna dimenzija niti čovjek može u tome dobrom poretku materijalnih stvari pronaći smisao.28 No, zbog unutarnje strukture ljudskoga duha, materija može preuzeti ulogu transcendencije, božanstva. Stoga ne čudi da je Crkva na službenim i neslužbenim pozicijama postala čvrsto uvjerena da je marksizam utemeljen na ateizmu i zbog toga ga odlučno osudila: »ateizam i nijekanje ljudske osobe, čovjekove slobode i njegovih prava u središtu [su] marksističkog poimanja. Ono dakle sadrži zablude koje izravno ugrožavaju vjeru o vječnom određenju osobe«.29 Bitan je nedostatak ateističke paradigme taj da nužno vodi pogrješnom shvaćanju ljudske osobe i čovjekova dostojanstva. Uputa Zbora za nauk vjere o teologiji oslobođenja tu je bila posve jasna: »Nepriznavanje duhovne naravi osobe nužno vodi do toga da se ona posve podredi kolektivnosti pa se tako niječu principi društvenog i političkog ži

27 25 26

Literatura o tome je enormna; za vrlo dobar kratak prikaz, vidi Encyclopaedia Britannica pod natuknicom »Communism«, http://www.britannica.com/EBchecked/topic/129104/communism, pristupio 23. veljače 2012. Neil McINNES, Marxist Philosophy, 176. J. MARITAIN, Cjeloviti humanizam, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1989., 68. Dominik BARAČ, Socijalna filozofija boljševizma, Dominikanska naklada »Istina«, Zagreb [1944.], 8788. Baračev subrat Tomo Vereš, u vrijeme primijenjene komunističke totalitarne i bezbožne vladavine, pokušavao je pronaći makar i uske pukotine u Marxovu učenju, koje bi otvorile mogućnost dijaloga između kršćana i marksista. U tom naporu dolazio je do granice, a možda ju i prešao, učitavanja nepostojećih dimenzija u Marxov nauk, a sve u svrhu uvjeravanja domaćih marksista da Marx nije mislio to što je pisao te da je stoga dijalog moguć; vidi: Tomo VEREŠ, Filozofsko-teološki dijalog s Marxom, Filozofskoteološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 1973. (dopunjeno izdanje 1981.); vidi također Antun Juraj GRACIN, Vereš i Marx, Crkva u svijetu 40/2005., br. 2, 243.-255. Uputa o nekim aspektima »Teologije oslobođenja«, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003., 3. izdanje, 27.

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

vota koji su u skladu s ljudskim dostojanstvom.«30 Dakle, što se katoličkoga svjetonazora tiče, staza koja vodi u propast ide od ateizma, preko nijekanja duhovne dimenzije čovjeka, do podvrgavanja ljudske osobe kolektivitetu i zavođenju društvenoga i političkoga života protivnima ljudskom dostojanstvu. S time je tijesno povezan komunistički pojam »klasne borbe«. Pojam klasne borbe zapravo znači da je svijet društvo »zasnovano na nasilju«. Buržoazija nasilno drži proletarijat pod kontrolom, a potonji se može osloboditi samo nasiljem, tj. revolucijom.31 U tom su smislu Marx i Engels bili izravni: »Komunisti s prezirom odbijaju prikrivati svoje poglede i namjere. Oni otvoreno izjavljuju da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim obaranjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju izgubiti ništa osim svojih okova. A imaju dobiti čitav svijet.«32 Lenjin je to primijenio u odnosu na bogate seljake (kulake) u ruskoj revoluciji kad je upućivao: »Treba da služite kao primjer, 1) Objesiti (kažem objesiti tako da ljudi to vide) najmanje 100 kulaka, bogataša, poznatih krvopija; 2) Objaviti njihova imena; 3) Dočepati se svega njihova žita; 4) Identificirati taoce, kao što smo to naznačili u jučerašnjem brzojavu. Učinite to tako da na okolnih stotinu milja ljudi vide, drhte, znaju i da sebi kažu oni ubijaju i nastavit će ubijati kulake žedne krvi. Pošaljite mi brzojav da ste primili i izvršili ove instrukcije. Vaš Lenjin. PS. Nađite najokrutnije ljude.«33 Iako se, dakle, marksizam može promatrati kao svojevrsni napor za mijenjanje svijeta, štoviše za razrješenje nekih njegovih nedostataka, poput nemogućih uvjeta radničkoga života, to je pokušaj na apsolutan način – putem uništenja uzročnika zla u svijetu. Ima među komunistima i njihovim suputnicima pokušaja da se nasilje koje je pratilo sva komunistička nametanja vlasti, od sovjetske proturevolucije u Rusiji do danas, objašnjava ratnim ili nekim drugim izvanjskim okolnostima.34 Komunisti bivše Jugoslavije svoje nasilje opravdavali su, i danas ga još opravdavaju, štoviše hvale, time što tvrde da je bio odgovor na ustaško nasilje. I autori Crne knjige

32 33 30 31

Isto, 28. Uputa o nekim aspektima »Teologije oslobođenja«, 31. K. MARX i F. ENGELS, Manifest komunističke partije, 2. izdanje, Marksistički centar, Split, 1975. Nicolas WERTH, Država protiv svog naroda. Nasilja, represije, terori u Sovjetskom Savezu, Crna knjiga komunizma, 40.-279. (80); autor se referira na Državni arhiv Ruske Federacije; modificirani prijevod teksta preuzet je iz bosansko-hercegovačkoga izdanja knjige. Za raspravu o objašnjenju nasilja kao odgovora na povijesne prilike, vidi, Alain de BENOIST, Komunizam i nacizam, 41-44.

I . S t r a da nj e u H rvatskoj i B osn i i H er c egovin i

komunizma posezali su za tradicijom ropstva i nasilja u Rusiji kako bi objasnili izvor tako velikoga i sveobuhvatnoga komunističkog terora.35 No ako se dobro razumije logika komunističkoga svjetonazora, nasilje, i to obilno, njegov je logičan ishod. Stoga ne čudi da su već Lenjin i Trocki uveli pojam »klasnoga rata« kao permanentne revolucije.36 U tom projektu proleterske revolucije ne postoji dvojba o tome da klasni neprijatelj mora biti uništen, jedino legitimno pitanje komunističkih revolucija je koje sve skupine treba uvrstiti u klasne neprijatelje. Glavni nositelji »buržoazije«, tj. vlasnici sredstava za proizvodnju, po definiciji su klasni neprijatelji, ali revolucija je definirala i druge društvene skupine klasnim neprijateljima, poput (bogatijih) seljaka (kulaci), svećenika i drugih predstavnika vjerskih organizacija ili Crkvi (popovi) i članova vjerskih skupina koji su odaniji pregaoci za vjeru (klerikalci) te veletrgovaca, trgovaca i kamatara (Židovi). Sve te zasebne skupine svrstane su u kategoriju »narodnih neprijatelja«. Čak su i čitavi narodi bili označeni po naravi proturevolucionarnima, primjerice Hrvati.37 Poznato je da su komunisti i u svojim krugovima pronalazili neprijatelje, nazivajući ih revizionistima, kontrarevolucionarima, kolaboracionistima, stranim plaćenicima i sl. Komunistička internacionala (Kominterna) izričito je instruirala da komunističke partije moraju povremeno poduzimati čišćenje svojih organizacija, da iz njih odstrane one koji nisu ostali pravovjerni. To znači da je moglo biti vrlo malo pravovjernih, ali još je važnije da time cjelokupna sljedba, partijsko članstvo, postaje svjesna da po svaku cijenu mora ostati pravovjerna, tj. »na liniji«, kako su običavali govoriti. Partija je unutar sebe pronašla sredstva kojima je osiguravala vjernost sljedbe. Prvo, partijsko je članstvo razvilo visoki stupanj autocenzure. Jedna od posljedica te vrste budnosti nad sobom bio je osebujan usmeni i pismeni govor koji je morao sadržavati izravne izraze vjernosti i referiranje na partijske zaključke najnovijih sjednica, plenuma, rezolucija i sl., a izbjegavati sve što je moglo biti tumačeno kao »skretanje s kursa«, što je taj govor činilo zapravo nerazumljivim. Pored autocenzure u komunističkim partijama, postojala je partijska kritika onih koji su pokazivali znakove iskakanja iz uspostavljenoga »kursa« ili koji se nisu znali u potpunosti uklopiti u očekivanja. Potpunu kontrolu nad pojedinim članom Partije, koje je poprimalo drastične oblike samoponiženja i brisanje osobnosti, partijsko je vodstvo ostvarivalo putem mehanizma »samokritike«. Nerijetko se očekivalo da se prizna i ono što pojedinac nije učinio, čime se dokazi 37 35 36

N. ŠIMAC, Crna knjiga komunizma, Crkva u svijetu, 33 (1998.), br. 3., 285. Isto, 286. [Vilko Rieger], Karl Marx o - Hrvatima, Hrvatska smotra, II/1934, str. 14-16.

Hr vatski m u č e ni c i i ž rt v e i z v re me na komun is tič ke vl a davin e

vala osobita vjernost ideji i vođi. Vrlo učinkovito sredstvo za kontrolu članstva bila je denuncijacija, sredstvo koje je bilo primijenjeno i na cjelokupno stanovništvo zemlje. Nije bio rijedak slučaj da bliska rodbina, čak supružnik ili potomci, špijuniraju i denunciraju svoje članove obitelji. Potrebno je ukazati na još jednu značajnu posljedicu komunističkih temeljnih postavki ateizma i klasne borbe, a to je poimanje etike i morala. Pored ateizma i klasne borbe, poništenje moralnosti posljedica je Marxove i Engelsove radikalne relativnosti; nema istine i nema laži – sve može biti i ovako i onako.38 Ako nema duha, ako nema Boga, ako nema transcendencije, nema ni apsolutnoga morala; ako nema apsolutnoga dobra, put je otvoren prema apsolutnome zlu.39 Uistinu, zbog radikalnoga materijalizma i ateizma te zbog ideje klasne borbe kao pokretača povijesti, komunizam je morao završiti u nijekanju moralnosti i morala i otvoriti put u zločinstva, nerijetko izuzetno brutalna. Lenjin je u govoru na Trećemu sveruskom kongresu Ruske lige mladih komunista 2. listopada 1920. objasnio da komunisti odbacuju etiku i moral, jer ne vjeruju u Boga. Naime, bio je uvjeren da buržoazija izvodi etiku i moral iz Božjih zapovijedi, a kako komunisti »ne vjeruju u Boga« i, k tome, »znaju« da kler i buržoazija govore o Bogu samo radi svojih izrabljivačkih interesa, ne prihvaćaju ni etičke i moralne norme.40 Komunistički ideolozi svode etiku i moral na odnose među klasama, što znači na isključivo materijalni uzrok. Stoga je u istome govoru Lenjin mogao reći: »Mi kažemo da je naš moral potpuno podređen interesima klasne borbe proletarijata. Naš je moral izveden iz interesa klasne borbe proletarijata«.41 S time u vezi korisno je podsjetiti na često citirani tekst iz Crvenoga mača (Krasnji Meč) 1919., glasila koje je izdavala po zločinima poznata sovjetska tajna služba Čeka42: »Naš moral nema prethodnice i naša humanost je apsolutna jer počiva na novome idealu. Naš je cilj razoriti svaki oblik ugnjetavanja i nasilja. Nama je sve dopušteno, jer mi smo prvi koji dižemo mač ne da bismo podčinili rase i učinili ih robovima, nego da bismo oslobodili čovječanstvo njegovih veriga... Krv? Neka krv teče kao voda. Neka krv zauvijek 40 38 39

41 42

Friedrich ENGELS, Ludwig Feuerbach i kraj klasične njemačke filozofije, Kultura, Zagreb, 1947. Uputa o nekim aspektima »Teologije oslobođenja«, 31. Dijelovi Lenjinova govora dostupni u prijevodu na engleski, na: http://leninist.biz/en/1962/CM206/ Lenin-The.Tasks.of.the.Youth.Leagues Pravda br. 221, 222 i 223, 5., 6. i 7. listopada 1920.; http://marx.org in 1997, marxists.org 1999 Čeka (»Črezvičajnaja komisija« – Izvanredno povjerenstvo) je naziv za tajnu policiju u vrijeme uspostave Sovjetskog Saveza. Čeku je osnovao Vladimir Ilič Lenjin dekretom iz prosinca 1917. Za prvoga ravnatelja postavljen je bio Feliks Djeržinski. Čeka je bila glavno oružje u borbi protiv stvarnih i izmišljenih političkih protivnika Lenjinove politike. Pogubila je između 100 i 250 tisuća ljudi iz svih slojeva ruskoga društva: aristokrata, radnika, seljaka, umjetnika, svećenika itd. Čeka se 1922. transformirala u novu tajnu službu GPU (Gosudarstvenoe političeskoe upravlenie - Gospodarsko-politička uprava).

KOMISIJA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE I BISKUPSKE KONFERENCIJE BOSNE I HERCEGOVINE ZA HRVATSKI MARTIROLOGIJ

Hrvatski mučenici i žrtve

iz vremena komunističke vladavine

ISBN 978-953-241-392-2

www.glas-koncila.hr

290 kn

Hrvatski mučenici i žrtve

iz vremena komunističke vladavine

KOMISIJA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE I BISKUPSKE KONFERENCIJE BOSNE I HERCEGOVINE ZA HRVATSKI MARTIROLOGIJ

Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 24. i 25. travnja 2012.