Đakonat u Katoličkoj Crkvi

Mojim sestrama Bojki i Vinki

Martin Vlaho

ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI Povijest, sadašnje stanje, izgledi za budućnost

ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI Povijest, sadašnje stanje, izgledi za budućnost Nakladnik Glas Koncila, Kaptol 8, 10000 Zagreb www.glas-koncila.hr; tel.: 01/4874 326; faks: 01/4874 328; http: knjizara.glas-koncila.hr; e–pošta: web-izlog@glas-koncila.hr Za nakladnika Ivan Miklenić Biblioteka: Tertium millenium Knjiga 17 Recenzenti: Mons. dr. Nikola Eterović adademik prof. dr. Franjo Šanjek, O. P. mr. sc. Milan Dančuo Lektura: Katica Majdandžić-Stupac Grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Motivi na naslovnici: Kamenovanje sv. Stjepana, prvog đakona i prvog mučenika (Bayernfenster u kölnskoj katedrali – shutterstock) Sv. Filip, jedan od prvih đakona, krsti Etiopljanina (www.hospitalkirche-hof.de) Motiv na omotu (stražnja stranica): Isus pere noge svojim učenicima na Posljednjoj večeri (freska, autor: P. Lorenzetti, snimio: S. Diller) Tisak: ISBN 978-953-241-559-9 Tiskano u svibnju 2018.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

MARTIN VLAHO

ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI Povijest, sadašnje stanje, izgledi za budućnost

Glas Koncila Zagreb, 2018.

Povodom 50. obljetnice ređenja prvih stalnih đakona u svijetu nakon Drugoga vatikanskog koncila u kölnskoj katedrali 1968.

(Njemačka) i 10. obljetnice ređenja prvih stalnih đakona u zagrebačkoj katedrali 2008. (Hrvatska)

Nadbiskupova popratna riječ

Berlin, 16. ožujka 2018.

Cijenjeni prof. dr. Martine, Primio sam Vašu knjigu Đakonat u Katoličkoj Crkvi na čemu Vam srdačno zahvaljujem. Na Vašu zamolbu rado izražavam pozitivno mišljenje o sadržaju knjige. Tema je veoma zanimljiva i dobro obrađena, pa smatram da bi knjigu bilo dobro objaviti u domovini Hrvatskoj, posebno zbog slijedećih razloga: 1) Ove godine se navršava 50. obljetnica osnutka stalnoga đakonata u Katoličkoj Crkvi, a prvi đakoni su zaređeni u Njemačkoj godine 1968.

2) Stalni đakonat se razvija razmjerno brzo, tako da je godine 2017. bilo 45.255 stalnih đakona u Katoličkoj Crkvi.

3) Vaša knjiga, prva takve vrsti na hrvatskom jeziku, sadrži puno podataka te predstavlja stav većine njemačkih teologa o ovoj zanimljivoj temi. Njezin sadržaj otvara i neka teološka pitanja koja bi trebalo još više produbiti, jer na njih još uvijek nema konačnoga odgovora naučiteljstva Katoličke Crkve, kao na primjer o ređenju žena za đakone.

4) U knjizi niste međutim samo donijeli obilna razmišljanja na teološkom polju, osobito u Njemačkoj, nego ste sve to popratili i osobnim, veoma zanimljivim iskustvom dugogodišnjega stalnoga đakona, praktičnog vjernika, oca obitelji i vrsnog liječnika. † Nikola Eterović Naslovni nadbiskup Cibale Apostolski nuncij u Njemačkoj

ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI

5

Predgovor akademika Franje Šanjeka

Vrstan teolog, liječnik i trajni đakon Katoličke Crkve kao autor gore naslovljenog rukopisa prof. dr. med. Martin Vlaho nastoji buduće čitatelje upoznati s poviješću i značenjem đakonata kroz povijest kršćanstva, njegov nestanak u srednjem vijeku i ponovno oživljavanje u duhu zaključaka i preporuka Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.) koji nastoji oživjeti đakonat kao konstitutivni element Crkve i nakon skoro tisuću godina uspostaviti puninu svetog reda (biskup, svećenik, đakon).

Autor u rukopisu naglašava da je sadašnji papa Franjo to pitanje aktualizirao 12. svibnja 2016. u audijenciji 870 vrhovnih starješica različitih redova izrazivši želju da se suvremenom svijetu razjasni uloga žena đakonisa u prvoj Crkvi. Rukopis Martina Vlahe, đakona, u tom smislu predstavlja vrijedan doprinos pojašnjenju ovih još uvijek otvorenih pitanja u današnjoj Crkvi.

Povijesne analize djelovanja đakona u počecima kršćanstva (sv. Stjepan Prvomučenik, sv. Filip i dr. o kojima čitamo u Djelima apostolskim i dr.) dragocjeni su opis ne samo pojave đakona u prvoj Crkvi nego i širenja kršćanstva u tada poznatom svijetu.

Martin Vlaho ovim rukopisom predstavlja nam odredbe prve Crkve i ukaze crkvenih otaca - sv. Polikarp (1/2., st.), spis Didache (2.st.), Klement Rimski (oko 50. -101. ), Ignacije Antiohijski (2. st.), spis Traditio apostolica (oko 210. -235.), spisi Didascalia apostolorum (3. st.), Constitutiones apostolicae (4. st.), Testamentum Domini (5. st.) i dr. Spis Didascalia apostolorum (3. st.) prema Vlahinim istraživanjima otkriva nam da su đakoni u to vrijeme bili uvaženiji od svećenika, jer ih se uspoređivalo s Isusom Kristom, a svećenike s apostolima, budući da je na njih spadala ne samo briga za socijalnu i karitativnu skrb crkvene zajednice nego i za pripremanje žrtvenih darova i red vjernika u sudjelovanju kod euharistije.

Autor podsjeća da oko 1000. godine u Zapadnoj Crkvi đakonat prestaje postojati kao poseban stalež, ali naglašava da je i kasnije na Zapadu bilo pojedinih đakona koji su odigrali značajnu ulogu u povijesti Crkve, primjerice sv. Franjo Asiški (1181. - 1222.) koji je primio red đakonata i bio zaštitnik siromaha i prenositelj evanđeoske istine. I Jordan iz Saske nasljednik sv. Dominika na čelu Reda braće propovjednika bio je đakon.

ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI

7

Akademik Franjo ŠANJEK

Naš autor proučava i povijest ženskog đakonata u apostolskom i post apostolskom vremenu kao i postupni nestanak istih. Zanimljiv je njegov opis đakonise sv. Febe o kojoj piše sv. Pavao u Poslanici Rimljanima (16, 1-2). Ne manje zanimljiva su i autorova razmišljanja o pripremanju Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.), podsjećajući da o sv. Edith Stein (1891.1942.) postoji izvještaj prema kojem se ista izrazila u prilog ponovnog uvođenja đakonata za žene.

U iscrpnoj i vrlo dokumentiranoj studiji o đakonatu u duhu i nakon završetka Drugog vatikanskog sabora za nas su posebno zanimljivi koncilski interventi hrvatskih prelata kard. Franje Šepera i ndb. splitskog Frane Franića koji su kao i kölnski ndb. kard. Frings nakon diskusija promijenili stavove u prilog obnove đakonata kao vrlo korisne ustanove za život i djelovanje suvremene Crkve.

Na kraju, vrijedno je istaknuti kako u nas ne postoji niti jedna studija koja na ovakav sustavan način obrađuje temu đakonata te predstavlja svjedočanstvo koliko je znanja autor prof. dr. Martin Vlaho uložio u istraživanje dokumenata i napisa o pojavi i ulozi đakonske službe od apostolskog vremena (Dj 6,1 - 6,8) i tijekom dugih stoljeća u kojima su đakoni duhom i mudrošću bdjeli nad razvojem kršćanstva zaključujući da „samo đakonska Crkva ima budućnost“. U tom smislu najsrdačnije čestitke autoru rukopisa o obnovi đakonata čija će nam objava rasvijetliti mnoga pitanja o boljem poznavanju kršćanstva i Crkve kroz našu povijest. akad. Franjo Šanjek

8

MARTIN VLAHO

UVOD Što je đakonat? Od kada postoji? Kako se razvijao? Kakvo značenje ima u sadašnje vrijeme i kako izgledaju perspektive za njegovu budućnost? Većina vjernika u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj nije dovoljno upoznata s đakonatom i njegovim značenjem, iako se od vremena do vremena zadnjih godina izvješćivalo o ređenju trajnih đakona, što je kod mnogih pobudilo znatiželju i potrebu za detaljnijim informacijama o novim kretanjima. Kod nas još ne postoji sistematska i znanstvena knjiga o toj temi, dok je u međuvremenu o ovom predmetu, npr. u Njemačkoj, objavljeno više knjiga i časopisa.

Odgovorit ćemo na postavljena pitanja i prikazati đakonat precizno i objektivno od njegova nastanka, koji datira u apostolsko vrijeme, zatim korak po korak predočiti njegov razvoj u Crkvi prvih vremena kao i daljnji tijek te opisati razloge zbog kojih je đakonat kao trajni hijerarhijski stalež oko 1000. godine prestao (uz male iznimke) tako reći i postojati u Zapadnoj Crkvi. Nestajanje đakonata krajem prvog tisućljeća imalo je itekakve posljedice za razvoj Crkve i njezin smjer. Nakon prvog tisućljeća prezbiteri ili svećenici preuzimaju i funkcije đakona, tako da su oni od tada uz biskupa jedini nositelji dušobrižništva u Crkvi. Oko petsto godina poslije pokazalo se da svećenici ne mogu ispuniti sve dušobrižničke zadaće u kršćanskim zajednicama, a pogotovo se u misijskim zemljama osjetio manjak prezbitera u širenju vjere. Stoga se Tridentski koncil (1545. – 1563.) trudi ponovno uvesti trajni đakonat u Katoličku Crkvu, izdaje uvjerljive dokumente, ali bez uspjeha, jer se oživljavanje đakonata konkretno nije dogodilo. Proteklo je zatim još daljnjih gotovo 400 godina, da bi obnova đakonata tek na Drugome vatikanskom koncilu dobila konkretne crte.

Pred nešto više od 52 godine Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.) oživljava i ponovno uvodi u Katoličku Crkvu trajni ili stalni đakonat kao konstitutivni element voditeljstva Crkve i uspostavlja puninu svetog reda (biskup, svećenik, trajni đakon). Taj revolucionarni potez Drugoga vatikanskog koncila ima veliko značenje za cijelu Katoličku Crkvu. U posljednje vrijeme zaređeni su u mnogim zemljama svijeta pa i u Hrvatskoj trajni đakoni, koji su u pozitivnom smislu doprinijeli i doprinose svoj udio u obnovi i razvitku suvremene Crkve.

ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI

9

Uvod

Još jednom: Kakvo konkretno značenje ima obnova i oživljavanje đakonata u Katoličkoj Crkvi? Postoji li budućnost Crkve i ako postoji, koju ulogu imaju đakoni u ostvarivanju kraljevstva Božjega na zemlji? Intenzivno se danas diskutira i o ulozi žena u Katoličkoj Crkvi. Treba li oživjeti i đakonat ženâ, koji je u Pracrkvi prema većem broju glasovitih znanstvenika i postojao? To je pitanje postalo vrlo aktualno, jer je i sâm papa Franjo na audijenciji 12. svibnja 2016., pred 870 generalnih poglavarica redovnica, istaknuo kako je potrebno donijeti više svjetla i razjašnjenja o ulozi đakonica u prvim vremenima Crkve. Upravo ova knjiga ima zadaću pridonijeti pojašnjenju i toga pitanja.

Dana 8. prosinca 2015. slavili smo 50. godišnjicu završetka Drugoga vatikanskog koncila, koji je imao golem utjecaj na današnju Katoličku Crkvu, npr. na uvođenje materinskog jezika u liturgiju, na naviještanje biblijske riječi, posebno evanđelja (stol Riječi pokraj stola Euharistije) te ponovno uvođenje i oživljavanje stalnog đakonata kao sastavnog i bitnog dijela sakramenta svetog reda, koji u trostrukoj stvarnosti (biskup, svećenik i đakon) dolazi do izražaja.

Ova knjiga govori opširno o đakonatu: njegovu nastanku, razvoju, posebno o njegovoj obnovi na Drugome vatikanskom koncilu pred 52 godine, daljnjem ostvarivanju i današnjem stanju. Posebno ćemo na primjeru dviju zemalja – Njemačke i Hrvatske – uspoređujući konkretne podatke o ostvarivanju tog projekta, upozoriti na posebne okolnosti pod kojima se đakonat obnavlja i razvija. Osim toga osvrnut ćemo se i na stanje u cijeloj Katoličkoj Crkvi i dotaknuti današnja goruća pitanja, koja bezuvjetno traže uvjerljive odgovore te istaknuti ulogu đakona pri rješavanju tih problema današnjice. Pokušat ćemo također, gdje god to u ovom kontekstu bude moguće, ukazati i na dostignuća prirodnih znanosti i medicine te upozoriti na njihovu spojivost (kompatibilnost) s kršćanskim nazorima i pogledima na svijet kao i vjerskom praksom, npr. molitva, meditacija, post, askeza itd.

Naša je iskrena namjera dati objektivnu i neiskrivljenu sliku nastajanja, daljnjih povijesnih zbivanja oko đakonata i nepristrano upozoriti na razloge zbog kojih je đakonat kao trajni stupanj hijerarhije u Katoličkoj Crkvi oko 1000. godine tako rekući iščeznuo. Od svakoga se može i mora očekivati da pogleda istini u oči i da je podnese, jer će nas istina sve »osloboditi« (usp. Iv 8, 32). Što se tiče vlastitih opažanja, primjedaba i prijedloga, koji se odnose na današnje stanje i tijek razvitka, mnogo je toga

10

MARTIN VLAHO

Uvod

subjektivne naravi. Autor ne očekuje da svatko prihvati njegove vlastite prijedloge jer su i drugačija razmišljanja moguća, ali i on bi bio zahvalan za jedan »predujam simpatije bez kojeg ne može biti razumijevanja« (Joseph Ratzinger - papa Benedikt XVI.). Na temelju vlastitih iskustava upozorit ćemo i na zapreke i poteškoće na početku novog ostvarivanja đakonata, od kojih su mnoge u međuvremenu nadvladane ili iščezle, ali i uprijeti prstom na potencijalne (moguće) konfliktne situacije na putu u budućnost. Poneke teme djelomice i namjerno ponavljamo iz didaktičkih razloga ili u drugom kontekstu. Želimo izvršiti prosvjetiteljski rad, potaknuti širu diskusiju i dijalog o ovoj temi i doprinijeti unapređivanju đakonata kao ustavnog elementa voditeljstva naše Crkve.

Na kraju se zahvaljujem mojoj obitelji, svim prijateljicama i prijateljima koji su me podupirali u dijalogu o temi đakonata i dali svoj doprinos pri oblikovanju ove knjige. Posebno se zahvaljujem svojim kolegama i prijateljima iz gimnazijskih dana etnomuzikologu dr. sc. Jerki Martiniću i kirurgu dr. med. Duji Delongi koji su pažljivo pratili moj rukopis i bili mi svojim dobronamjernim primjedbama i sugestijama od značajne koristi.

Velika hvala i mojim sestrama Bojki i Vinki kao i cijeloj bližoj i daljoj rodbini na podršci i bodrenju na putu do ostvarivanja ovog projekta. Last but not least želim iskazati poštovanje i zahvalu nadbiskupu mons. dr. Nikoli Eteroviću, apostolskom nunciju u Njemačkoj, akademiku prof. dr. Franji Šanjeku, O. P. i prof. dr. Nediljku Anti Ančiću na plodonosnoj razmjeni mišljenja, na dobrim ukazima i stručnim savjetima.

ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI

11

POVIJEST ĐAKONATA DO 14. STOLJEĆA

A. POVIJEST MUŠKOG ĐAKONATA DO 14. STOLJEĆA a) Apostolsko vrijeme 1. Đakoni u prvoj kršćanskoj zajednici u Jeruzalemu U 6. poglavlju Djela apostolskih opisano je vrlo jasno i precizno kako je došlo do ustanovljenja đakonata (Dj 6,1–6). Do toga važnog datuma apostoli su sami obavljali sve službe i pastoralne zadaće u prvoj kršćanskoj zajednici u Jeruzalemu. Budući da je broj kršćana rastao vrlo brzo, s raznolikim potrebama u novim okolnostima, tu veliku količinu mnogobrojnih zadaća dvanaestorica apostola nisu stigla obavljati na zadovoljavajući način. Kako naći izlaz i opskrbiti povećanu zajednicu prvih kršćana?

Djela apostolska (6,1–6) opisuju opširno kako su apostoli našli rješenje: »U one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. Dvanaestorica na to sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: ‘Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili oko stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobrom glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi.’

Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. Njih postave pred apostole a oni pomolivši se, polože na njih ruke.« To je čas ustanovljenja đakonata u Pracrkvi.

Uočljivo je u izvješću da su upravo socijalne potrebe i nedostatci prilikom snabdijevanja vjernika hranom naveli apostole da pronađu nove mogućnosti za rješenje nastalih problema. Upada u oči i činjenica da se apostoli prilikom rješavanja tih zadaća ne povlače u »konklave«, da bi otvorili nove putove zbrinjavanja, već uključuju i cijelu tadašnju kršćansku zajednicu kako bi i ona imala udjela u tome važnom procesu odlučivanja. »Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše…« opisuju Djela apostolska (6,5).

ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI

15

Đakonat do 14. stoljeća

Apostoli polažu ruke na sedmoricu prvih đakona (Jean Fouquet: Časoslov iz Étiennea Chevaliera, 15. st., muzej Conde’u Chantilly)

Iz konteksta Djela apostolskih može se uočiti da se apostoli nakon izbora sedmorice prvih đakona nisu potpuno povukli iz karitativnog djelovanja. Zna se da su apostoli pokušali organizirati pomoć vjernicima koji su upali u oskudicu, npr. skupljanje milostinje i doprinos antiohijske zajednice za vjernike u Judeji (Dj 11,27–30): »U one dane dođoše u Antiohiju neki proroci iz Jeruzalema. Jedan od njih, imenom Agab, usta i po Duhu pretkaza da će uskoro nastati velika glad po svemu svijetu. Ona i nasta za Klaudija.

Stoga će svatko od učenika, odlučiše, koliko smogne poslati da se posluži braći u Judeji. To i učiniše te poslaše starješinama po Barnabi i Savlu.« Iz spomenutog opisa vidi se da apostoli postavljaju težište svog djelovanja na molitvu i naviještanje evanđelja, a tamo gdje njihove mogućnosti ne dosežu, raspodjeljuju zadaće na više »ramena« i prenose ovlaštenje na osobe pune Duha i mudrosti – u ovom slučaju na prve đakone.1 S druge strane, ni prvi đakoni ne obavljaju svoju službu jedino i isključivo u dijeljenju jela i pića potrebitima. I apostoli sami označavaju osobinu prvih đakona riječima »na dobrom glasu, punih Duha i mudrosti« (Dj 6,3). Očito je da pri izboru prvih đakona nije riječ samo o materijalom zbrinjavanju vjernika, iako su jelo i piće osnovna potreba da bi se održao život. Riječ je i o nečemu višem, naime o onoj dimenziji života koja se otvara u riječi Božjoj, u kraljevstvu Božjem i perspektivi vječnog života.

Jer »ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih

1

16

Usp. također: T. SÖDING, »’Nicht bedient zu werden, sondern zu dienen’ (Mk 10,45), Diakonie und Diakonat im Licht des Neuen Testaments«, u: K. ARMBRUSTER – M. MÜHL (ur.), Bereit wozu? Geweiht für was? Zur Diskussion um den Ständigen Diakonat, 2009., str. 56–57.

MARTIN VLAHO

TEOLOGIJA ĐAKONATA

E. TEOLOGIJA ĐAKONATA

a) Sakramentalnost đakonata u Pracrkvi i u kasnijim vremenima preko Tridentskog do Drugoga vatikanskog koncila Pojam svetog reda bio je u Pracrkvi bez oštrih obrisa ili jasnih kontura.

Tek u 12. stoljeću pokušava se točnije objasniti u čemu se sastoji sakrament svetog reda. U skolastičkim razmišljanjima on je bio sužen na prenošenje opunomoćenja za posvećivanje (konsekraciju) darova kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu za vrijeme euharistije i na odrješenje grijeha (apsoluciju) u ispovijedi. Svećeničkim ređenjem svećenik bi dobivao spomenute ovlasti. Čak se ni biskupsko ređenje nije smatralo novom sakramentalnom realnošću, nego se, s obzirom na euharistiju, svodilo na svećenički stupanj uz dodatne upravne punomoći. Stoga je biskup po skolastičkome shvaćanju u sakramentalnom smislu bio samo jedan od prvih svećenika (summus sacerdos). Naime, po tadašnjemu mišljenju, biskup nema višu ovlast nad Tijelom i Krvlju Gospodinovom negoli običan svećenik.

Najveći predstavnik skolastike sv. Toma Akvinski (1225. – 1274.) smatrao je da se sveti red definira samo njegovim odnosom prema euharistiji.

Budući da tri reda na poseban način imaju udio u euharistiji, zaključio je da postoje samo tri sveta reda (ordines sacri): svećenik, đakon i subđakon. »Svećenik posvećuje euharistiju, đakon je dijeli vjernicima zajedno sa svećenikom, a subđakon donosi sveto posuđe na oltar za pripremu euharistije.

Akolit pruža svećeniku vino i vodu, a tri sljedeća reda pripremaju vjernike za dostojanstveno primanje euharistije: ostiarij (vratar) ne dopušta nevjernicima pristup, lektor poučava katekumene temelje kršćanskog nauka, egzorcist oslobađa opsjednute (energumene) od sotonske moći.«108 Sve se, dakle, odnosi na euharistijsko slavlje. Sv. Toma Akvinski bio je autoritet kroz stoljeća. Čak je i Tridentski koncil pod jakim utjecajem tog skolastičkog nauka. Koncil je sveti red definirao kao sakrament. Ali koncilski zaključci nisu jasni što se tiče đakonata. Đakon je smatran kao pomoć svećeniku, a ne 108 Usp. S. SANDER, isto, str. 96–97. ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI

109

Teologija đakonata

naglašavaju se najstarije izjave iz crkvenih spisa, npr. da je đakon izravno u službi biskupa. Osim toga Tridentski koncil spominje samo privremeni đakonat na putu do svećeništva, a nigdje ne spominje tzv. trajni đakonat.

Koncil tvrdi da je sveti red pravi sakrament, ali ne izriče jasno da je i đakonat sakrament, jer je đakonat svrstan u tzv. redove služitelja (ordines ministrorum), kojih je bilo više (subđakon, lektor, egzorcist, akolit itd.). Ne može se pretpostaviti da je Koncil htio i druge redove proglasiti sakramentom.

Tako se i nauk o neizbrisivome sakramentalnom biljegu odnosi izravno i izričito na svećenike, a đakoni se u tom smislu direktno ne spominju. Zato moramo pogledati kanon 6. u kojem je znamenita izjava: »Si quis dixerit in Ecclesia catholica non esse hierarchiam, divina ordinatione institutam, quae constat ex episcopis, presbyteris et ministris – anathema sit« (»Ako netko rekne da u Katoličkoj Crkvi ne postoji hijerarhija, ustanovljena božanskom uredbom, koja se sastoji od biskupa, prezbitera i poslužitelja – taj neka bude isključen iz Crkve«).109 Označivanje »ministri« datira još iz starijih vremena te je bilo takoreći rezervirano za đakone, zbog čega mnogi teolozi tumače da je ovdje koncil imao đakone u vidu. Uočljivo je da je većina teologa 16. i 17. stoljeća mislila da je đakonat sakramentalan, iako njihove formulacije nisu bile posve jasne.110

b) Sakramentalnost đakonata na Drugome vatikanskom koncilu U koncilskom dokumentu Lumen gentium (LG), br. 29 stoji da se đakonima polažu ruke »ne za svećeništvo, nego za služenje« (»non ad sacerdotium, sed ad ministerium«). Ipak je ostalo otvoreno i upitno zašto je ovdje riječ općenito o služenju, a ne o služenju kod biskupa, kako su već najstariji crkveni spisi, npr. Traditio apostolica (oko 210.), to jasno zabilježili. Također je ostalo nejasno zbog čega takvo razlikovanje između svećeništva i služenja, između »sacerdotium et ministerium«. Polaganje ruku i popratna molitva biskupa – to je zapravo ključni koncilski tekst za razumijevanje đakonskog reda. Naime, tu Koncil jasno govori o sakramentalnosti đakonata. LG 29: »Gratia etenim sacramentali roborati, in diaconia liturgiae, verbi et caritatis Populo Dei, in communione cum Episcopo eiusque presbyterio, inserviunt« (»Ojačani sakramentalnom milošću, oni, naime, služe Božjem narodu u zajedništvu s 109 Kan. 6 (DH 1776.).

110 G. L. MÜLLER (ur.), Der Diakonat – Entwicklung und Perspektiven, isto, str. 46–49.

110

MARTIN VLAHO

b) Sakramentalnost đakonata na Drugome vatikanskom koncilu

biskupom i njegovim prezbiterijem u službi liturgije, propovijedanja i ljubavi«). I jedan drugi koncilski dokument – Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes (AG), u broju 16 također kaže: »… ut ministerium suum per gratiam sacramentalem diaconatus efficacius expleant« (»… kako bi po sakramentalnoj milosti đakonata uspješnije ispunjali svoju službu«), dakle, jasno naglašava da je đakonska služba sakramentalna.

Poslije Drugoga vatikanskog koncila ponovno se ističe sakramentalnost đakonata. Pavao VI. u svome motupropriju Sacrum diaconatus ordinem (Sveti red đakonata) iz 1967. proširuje i nadopunjuje pojam sakramentalnosti đakonata naglašavajući njegovo neizbrisivo obilježje (Character indelebilis), o kojem nije bilo riječi u koncilskim tekstovima. I u svome motupropriju Ad pascendum (Za pastvu) iz 1972. papa Pavao VI. upotrebljava za đakonat riječ sveto ređenje (sacra ordinatio) i ističe još jednom sakramentalnost đakonata.

Drugi vatikanski koncil jasno se izrazio o sakramentu svetog reda: »Krist Gospodin je za upravljanje Božjim narodom i za njegovo umnožavanje u svojoj Crkvi ustanovio različite službe koje teže za dobrom čitavoga Tijela. Službenici koji imaju svetu vlast služe svojoj braći da svi oni koji pripadaju Božjemu narodu, te stoga imaju pravo kršćansko dostojanstvo, težeći slobodno i po redu istomu cilju, prispiju k spasenju« (LG 18).

Biskupi se odlikuju kao primatelji punine sakramenta svetog reda. Oni su »prihvatili služenje zajednici s prezbiterima i đakonima kao pomoćnicima, stojeći umjesto Boga na čelu stada kojemu su pastiri, i to kao učitelji nauka, svećenici svetoga bogoslužja i služitelji u upravljanju« (LG 20). Tri stupnja svetog reda na različitim su stepenicama unutar hijerarhije, ali sva tri zaslužuju naziv »služitelja spasenja« (AG 16).111 Kako razlikovati sveti red od općeg svećeništva svih vjernika i kako objasniti posebno svojstvo đakonskoga udjela u sakramentu svetog reda?

Narod Božji po krštenju ima udio u svećeničkoj službi Isusa Krista kao Velikog Svećenika pred Bogom Ocem (1 Pt 2,4–10), jer svaki vjernik u djelima svog života prinosi Bogu žrtve duhovne, naviješta silna djela Božja, obraća mu se molitvom i daje svjedočanstvo o Isusu Kristu i njegovu evanđelju.

Svetim redom pak Bog po ljudima izabire među krštenima one koji mu na poseban način služe u svećeničkoj službi ili hijerarhijskom svećeništvu, koje se ne samo po stupnju nego bitno razlikuje od općeg svećeništva Božjeg 111 G. L. MÜLLER (ur.), Der Diakonat – Entwicklung und Perspektiven, isto, str. 63–64. ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI

111

Teologija đakonata

puka, iako su jedni na druge upućeni i imaju uzajamni odnos. Svećenstvo, koje je obilježeno svetim redom i posjeduje neizbrisiv biljeg (character indelebilis) Božjega sakramentalnog djelovanja, pozvano je da poučava narod, vrši ulogu vodstva Crkve, provodi u djelo riječi o Božjem kraljevstvu, da djeluje u osobi Isusa Krista kao Velikog Svećenika i Poslužitelja (Đakona) te prikazuje Bogu euharistijsku žrtvu, pri čemu vjernici, »snagom svojega kraljevskog svećeništva, sudjeluju u prinošenju euharistije« (LG, 10). Tu nije riječ o konkurenciji, već o nadopunjavanju (papa Benedikt XVI.). U koncilskim tekstovima riječ je o djelovanju u osobi Krista Glave (in persona Christi Capitis), kad je riječ o biskupu ili o svećeničkoj (prezbiterskoj) službi, jer oni predstoje euharistiji i posvećuju je. Kad je riječ o đakonatu, ne upotrebljava se taj izraz »in persona Christi Capitis«, ali se to isto značenje nalazi u pokoncilskim tekstovima. Zbog tih nejasnoća nastale su poslije teološke rasprave o tumačenju djelovanja đakona »u osobi Krista Glave«.

Na Drugome vatikanskom koncilu jasno je definirano da se punina svetoga sakramentalnog reda nalazi u episkopatu (biskupima i njihovu kolegiju). Već od 12. stoljeća naglašava se da sveti red čini jedinstvo, koje i Drugi vatikanski koncil ističe. Budući da episkopat sadrži puninu svetog reda kao sakramenta i na taj način označava temelj njegova jedinstva, može se zaključiti da svećenici i đakoni imaju tu udio svaki na svoj način.

Vidjeli smo prije da u najstarijim crkvenim spisima stoji da se đakon redi za službu kod biskupa (ad ministerium episcopi). To znači da đakon ima neposredni odnos samo prema biskupu i ima udio u punini biskupskog reda. »Đakonu, kad se redi, samo biskup polaže ruke, jer se on ne redi za svećenika, već za službu kod biskupa, da bi činio ono što mu biskup daje u nalog« (»In diacono ordinando solus episcopus imponat manus, propterea quia non in sacerdotio ordinatur, sed in ministerio episcopi, ut faciat ea quae ab ipso iubentur«).112 U praksi prve Crkve mogli su đakoni biti ređeni za biskupe i pape (sjetimo se samo pape sv. Grgura Velikog), a da prije toga ne budu ređeni za svećenike, kao što su u ta vremena i laici mogli biti ređeni za svećenike, bez prethodnog ređenja za đakone. Ukratko možemo reći da svećeništvo i đakonat imaju svaki na svoj način udio u punini svetog reda, koji je svojstven i imanentan samo biskupu, te se stoga i svećenici i đakoni smatraju suradnicima biskupa, kojemu prilikom ređenja obećavaju poslušnost. To je

112 B. BOTTE (ur.), Trad. apost., SCh 11, 1968., str. 58.

112

MARTIN VLAHO

b) Sakramentalnost đakonata na Drugome vatikanskom koncilu

očito i to prihvaća većina teologa. Budući da Drugi vatikanski koncil nije jasno izrazio razliku između svećeništva i đakonata, nastale su pokoncilske teološke rasprave i napetosti o tome kako označiti specifičnost đakonata i njegov pravi odnos prema svećeništvu, jer se prvotne crkvene spise iz 2. i 3. stoljeća poslije preinačivalo naglašujući da se đakon redi ne samo za službu kod biskupa nego i kod svećenika. Codex iuris canonici (CIC) iz 1983. ubraja u kan. 1008 i 1009 đakone kao »posvećene službenike (sacri ministri) koji se posvećuju i određuju da, svatko prema svojem stupnju, vršeći u osobi Krista Glave (in persona Christi Capitis) službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja, pasu Božji narod«.

Shvate li se riječi Kristove »Najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj« (Lk 22,26) kao služenje svim ljudima, postaje nam jasno da nositelji službe u Crkvi šire Radosnu vijest za spas svijeta i na taj način čine prisutnom otkupiteljsku službu samog Isusa Krista. Promatramo li u tome okviru pojedine elemente crkvene službe kao njezine konstitutivne dijelove (punomoć posvećivanja u svetoj misi, odrješenje grijeha, sestrinsko i bratsko služenje, koje označava otkupiteljsku ljubav Kristovu), onda možemo s punim pravom reći da je to sudjelovanje u crkvenoj službi osnovao Isus Krist.

Podsjetimo još jednom na Isusove riječi na Posljednjoj večeri: »Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih« (Iv 13,14–15). U pojedinačnim područjima, koja se odnose na cjelinu, Isus upozorava zašto je došao i što želi da njegovi sljedbenici prenesu u buduća vremena. Shvatimo li taj Kristov nalog u bitnom (substancijalnom) a ne u pravnom (juridičkom) smislu, tada možemo prihvatiti njegove riječi na Posljednjoj večeri kao riječi »ustanovljenja« i svećeništva i đakonata.113 Đakonat je u tom smislu »icona vivens Christi servi in Ecclesia« (živa slika Krista sluge u Crkvi), jer se u njemu sakramentalno ostvaruje služenje, pomaganje, solidarnost, milosrđe, empatija i ljubav. Služba đakona u Crkvi pripada sakramentu svetog reda, jer on u suradnji s biskupom i svećenikom aktualizira poslanje Kristovo. Sjetimo se riječi sv. Ignacija Antiohijskog: »Svi trebaju đakone cijeniti kao Isusa Krista, isto tako bi-

113 Usp. H. J. WEBER, »Zur theologischen Ortsbestimmung des Diakonats im einen

Weihesakrament«, u: J. G. PLÖGER i H. J. WEBER (ur.), Der Diakon. Wiederentdeckung und Erneuerung seines Dienstes, 1980., str. 104–117.

ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI

113

Teologija đakonata

skupa kao sliku Boga Oca, a prezbitere kao vijeće Božje i kao zajednicu apostola. Bez toga ne može se govoriti o Crkvi.«114 Dana 26. listopada 2009. objavio je papa Benedikt XVI. svoj motuproprio Omnium in mentem (Svima na sjećanje). Tu su ipak promijenjeni kanoni 1008 i 1009 CIC-a, gdje je riječ o pravu braka i svetog reda. Posebno je uočljivo da Benedikt XVI. nadopunjava kanon 1009 sa 1009 § 3, gdje stoji: »Oni koji su primljeni u biskupsku ili svećeničku službu dobivaju zadaću i sposobnost da djeluju u osobi Krista Glave. Đakoni pak bivaju osposobljeni da služe Božjem narodu u liturgiji riječi i ljubavi.« To formuliranje, po kojem se đakoni ne spominju kad je riječ o tome da biskupi i svećenici djeluju u osobi Krista Glave, izazvalo je veliko čuđenje i diskusije među teolozima. Mnogi upućuju na činjenicu da se pri ređenju polaganjem ruku i molitvom darovi Duha Svetoga prenose i tako neizbrisivo obilježje ostvaruje, da bi se biskupi, prezbiteri i đakoni na sebi svojstven način suobličili s Kristom. Već je papa Ivan Pavao II. 1998. preinačio Katekizam Katoličke Crkve, i to br. 1581, na taj način, da od tada u katekizmu stoji: »Od Njega (Krista) dobivaju biskupi i svećenici poslanje i sposobnost da kao zamjenici Krista Glave djeluju, a đakoni pak primaju snagu da služe Božjem narodu u dijakoniji liturgije, riječi i ljubavi. « Zato mnogi teolozi smatraju da motuproprio Omnium in mentem i novi dodatak u CIC-u ne diraju jedinstvo svetog reda, jer izričito spominju da se sakrament svetog reda bitno razlikuje od općeg svećenstva svih vjernika. Smjer motuproprio Benedikta XVI. ide više u smislu Katekizma Katoličke Crkve gdje se naglašava da đakoni na osobit način sudjeluju u Kristovu poslanju i milosti. Sakrament reda utiskuje im biljeg koji se ne može izbrisati i koji ih suobličuje s Kristom, koji je postao ‘đakon’ , tj. poslužitelj svih«.115 Sigurno je da je Drugi vatikanski koncil u vezi sa specifičnostima đakonata ostavio otvorena pitanja, na koja se u pokoncilsko vrijeme pokušavaju naći adekvatni odgovori. Svojim motupropriom Ominum in mentem otvorio je Benedikt XVI. diljem svijeta i pitanje kako razumjeti sakrament svetog reda, njegovo jedinstvo, i istodobno razlikovati specifičnost svete ovlasti, kad se govori o episkopatu, prezbiteratu i đakonatu. Kako dakle biskupi, prezbiteri i đakoni predstavljaju Isusa Krista kao Spasitelja i Otkupitelja svijeta?

Kako tumačiti njihovo poslanje i djelovanje nakon primanja svetog reda?

114 Usp. G. L. MÜLLER (ur.), isto, str. 92.

115 KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE, 1994., br. 1570.

114

MARTIN VLAHO

b) Sakramentalnost đakonata na Drugome vatikanskom koncilu

Ako uzmemo da je Crkva Tijelo Kristovo te sakramentalnu službu prihvaćamo u ekleziološkom smislu, postaje nam jasnije da sakrament svetog reda osposobljava djelovati u osobi Krista i u osobi Crkve (in persona Christi kao i in persona ecclesiae), što upravo konstitutivno čini Crkvu. Ali to je sakramentalno predstavljanje u cjelini služenje (ministerium) Božjem narodu ili, drugim riječima, dijakonija. Prema Drugome vatikanskom koncilu, punina svetog reda dana je biskupima, koji djeluju u osobi Krista Glave, a prezbiteri i đakoni imaju – svaki na svoj način – udio u »punini« te biskupske sakramentalne punomoći. Đakon na poseban način predstavlja Isusa Krista kao đakona (poslužitelja) te dosljedno i njegovu Crkvu, koja je u svojoj biti služeća Crkva (»representatio Christi diaconi et ecclesiae servientis«). Tako sveti red tumači ili pojašnjava da je dijakonija bitna dimenzija odgovornoga crkvenog vodstva.116 Dvostruka zapovijed »Ljubi Boga iznad svega i bližnjega kao samog sebe« za sva je djelovanja u Crkvi konstitutivna (temeljna, ustavna, bitna) i označuje normativno načelo Božjega kraljevstva.

Te dvije strane iste medalje od iste zapovijedi su predstavljene kroz dvije službe – prezbiterat i đakonat – čije jedinstvo i usavršenje jamči episkopat (biskupski kolegij). Iako postoje težišta djelovanja prezbitera i đakona, koji se specifično razlikuju, oni se ipak »perikoretski« prožimaju u snazi Krista kao Glave Crkve, njegova Tijela. Sveti red, tako shvaćen, svjedoči na osnovi hijerarhijski strukturirane vidljive Crkve, što je njezin cilj, smisao i svrha.

Ona, naime, kao univerzalni sakrament spasenja ostvaruje Božje kraljevstvo u svim naraštajima i vremenima.117 Uzmu li se svi teološki aspekti zajedno s jedne strane, a s druge promotre izjave Drugoga vatikanskog koncila u cjelini i njihovoj namjeri kao i pokoncilska tumačenja, npr. Sacrum diaconatus ordinem iz 1967., može se ustvrditi da je jedinstvo svetog reda, unatoč novom formuliranju u motupropriju Omnium in mentem, očuvano. Sveti red, naime, posvećuje, daje sposobnost i moć zaređenim osobama da djeluju u ime Isusa Krista i njega predstavljaju pri ostvarivanju Božjeg kraljevstva na zemlji. Đakonsko ređenje može se razumjeti kao najopćenitije ređenje za službu i služenje u Crkvi, što zapravo označava da je osnovna podloga i sadržaj svih onih koji

116 Usp. S. SANDER, isto, str. 136–138.

117 Usp. M. KIRSCHNER, »Amtlich in der Person Christi handeln – als Diakon?«, Diaconia

Christi, 2010., str. 240–241.

ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI

115

Teologija đakonata

imaju udjela u svetom redu.118 Biskupi se zaređuju za službu i služenje u Crkvi s posebnom nakanom za slavljenje euharistije i za samostalno vodstvo mjesne Crkve. Prezbiteri se zaređuju za služenje i službu u Crkvi s posebnom nakanom za slavljenje euharistije. Đakoni se pak zaređuju da stalno podsjećaju na tu dimenziju služenja u Crkvi i upućuju pogled na Isusa Krista đakona, koji svoje sljedbenike kroz cijelu povijest neprestano upozorava: »Tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi« (Mk 10,44–45).

U Crkvi Isusa Krista ne bi trebali postojati simboli statusa kao što je to slučaj u svjetovnim« krugovima. U Njemačkoj se, npr. već desetljećima ne upotrebljava više izraz »Hochwürden = velečasni ili Hochwürdigster = prečasni« za svećenike, već samo »Herr Pfarrer = gospodin župnik« , dok se đakone označava s »Herr Diakon = gospodin đakon«. Na ove činjenice upućuje i upozorava današnji papa Franjo i upire prstom posebno prema crkvenom vodstvu. Sjetimo se epizode iz Evanđelja po Marku (9,33–37): »I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: ‘Što ste putem raspravljali?’ A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći.

On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: ‘Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!’« Kod sv. Mateja čitamo da je Isus izričito, jasno, izravno i prodorno upozorio svoje učenike: »U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: ‘Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?’ On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: ‘Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom’« (Mt 18,1–4). To je temelj i načelo kraljevstva nebeskog. Isus iz Nazareta snažno i nedvojbeno stavlja svakome pred oči: »Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.« Sveci su to dobro razumjeli i primijenili u život. Podsjetimo opet na papu Grgura Velikog (oko 540. – 604.), koji je uzeo neočekivanu titulu »Sluga slugu Božjih« (Servus servorum Dei) i koja od tada »resi« sve pape do danas. Tu je visoka ovlast »prevedena« u crkveno značenje.

I sv. Augustin (354. – 430.) tumači slično svoj »biskupski položaj« u poznatoj izreci: »Za vas sam biskup, a s vama sam kršćanin« (Vobis enim sum episcopus, vobiscum sum christianus).

118 Usp. R. MIGGELBRINK, 50 Jahre nach dem Konzil, 2012., str. 111.

116

MARTIN VLAHO

b) Sakramentalnost đakonata na Drugome vatikanskom koncilu

U ovom kontekstu želimo predstaviti tijek đakonskog ređenja u bitnim crtama: Ponajprije se nakon svečanog ulaza predstavljaju kandidati za đakone koje biskup definitivno odabire u službu Crkve. Nakon »Slava Bogu na visini« i dnevne molitve kandidati daju privolu i svoje obećanje poslušnosti biskupu. Slijede litanije svih svetih u prostraciji (kandidati leže na podu s okrenutim licem prema zemlji u znak poslušnosti, poniznosti i poštovanja Gospodinu Bogu i njegovom zamjeniku biskupu). Nakon toga pristupa pojedinačno svaki kandidat pred biskupa i kleči. Biskup mu šuteći polaže ruke na glavu te malo kasnije izgovara riječi posvećenja. »Materija đakonskog ređenja je polaganje ruku biskupa; formu sačinjavaju riječi molitve ređenja, koja se izgovara u tri prijelaza anamneze, epikleze i zagovora. (...) Bitna forma sakramenta je epikleza, koja se sastoji u riječima: ‘Molimo Te, Gospodine, izlij na njih Duha Svetoga, da ih ojača sa sedam darova tvoje milosti, da vjerno vrše djelo služenja.’«119 Nakon polaganja ruku i posvetne molitve (epikleze) biskup novozaređenim đakonima stavlja štolu preko lijevog ramen koja se dijagonalno spaja na desnom boku, a svećenici iz župa iz kojih kandidati potječu oblače im dalmatiku. Nakon što su obukli štolu i dalmatiku stupaju sad pojedinačno pred biskupa, a on im predaje evanđelistar i na taj način naglašaBiskup šuteći polaže ruke va đakonsku službu naviještanja evanđelja. Ta na glavu đakonskog kandidata biskupova gesta znači nešto više nego li je naviještanje evanđelja u liturgiji. Naime, evanđelje koje đakon naviješta treba ga potpuno prožeti, pa mu biskup još jednom stavlja pred oči govoreći: »Što naviještaš, ispuni životom!« To se odnosi na cijelu službu i bitak đakona, koji bi trebao biti oblikovan evan-

119 KONGREGACIJA ZA KATOLIČKI ODGOJ - KONGREGACIJA ZA KLERIKE…, isto,

str. 23.

ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI

117

PERSPEKTIVE ZA BUDUĆNOST

J. PERSPEKTIVE ZA BUDUĆNOST CRKVE – PERSPEKTIVE ZA BUDUĆNOST ĐAKONATA a) Izgledi za budućnost Crkve 1. Opća razmišljanja Perspektiva đakonata usko je povezana s perspektivom Crkve, jer đakoni osposobljeni sakramentalnim obilježjem svetog reda imaju poslanje i udio u vodstvu Crkve pri ostvarivanju kraljevstva Božjega. Promatramo li današnje stanje Crkve, posebno u Europi, vrlo brzo uočavamo da se Crkva nalazi na važnoj i sudbonosnoj prekretnici. S jedne strane vidimo stalno i kontinuirao smanjivanje broja onih vjernika koji potpuno prihvaćaju nauk Crkve i provode ga u djelo svojim konkretnim životom.

S druge strane širi se bezboštvo (ateizam), skepticizam (sumnjičavost ili sumnja u mogućnost objektivne spoznaje) kao i agnosticizam (nemogućnost spoznaje, posebno spoznaje Boga) ili relativizam (mogućnost mnogostrukog shvaćanja bez sigurnih spoznaja, »može biti ovako i onako«) ili pak indiferentnost (zanemarivanje uzimanja nekog određenog stava, npr. prema religiji). Pod općim utjecajem tih strujanja opažamo u nekim predjelima svijeta pad broja vjernika i paralelno s time smanjivanje broja svećenika kao i redovničkih zvanja. Crkvena statistika Njemačke biskupske konferencije iz godine 2013./14. pokazuje uvid u razvoj opisane situacije: Broj svećenika je 1995. iznosio 18 663, a u 2013. godini 14 490. Broj krštenja u 1970. iznosio je 369 852, a u 2013. bio je gotovo za polovinu manji: 164 664.182 Ta se opažanja na poseban način odnose na europske zemlje i djelomice na Sjevernu Ameriku. Općenito se uočava da s povećanjem životnog standarda i dostignućem blagostanja u gotovo svim takvim zemljama vjera postaje suvišna ili neprihvatljiva, premda broj vjernika u siromašnijim i nerazvijenijim zemljama raste, tako da se cjelokupni udio kršćanstva u svijetu uvećava. Ipak je potrebno upozoriti na prilike u Europi, jer je moguće da i nerazvijenije zemlje, kad postignu viši stupanj blagostanja, pođu istim putem kao i Europljani.

Povjerenje u Crkvu i njezino vodstvo, npr. u Njemačkoj, SAD-u i u drugim zemljama uzdrmano je činjenicom da su svećenici a i poneki đa-

182 www.dbk.de (Zahlen und Fakten 2013/2014 – Deutsche Bischofskonferenz). ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI

191

Perspektive za budućnost

koni pa čak i pojedini biskupi bili upleteni u pedofiliju, što je izazvalo zgražanje diljem svijeta i izlazak mnogih vjernika iz Crkve, posebno u Njemačkoj i SAD-u. Najnovija studija u Njemačkoj iz godine 2017. o nasilju u Collegium Josephinum pod naslovom »Sistem zlouporabe vlasti« , koja je financirana iz sredstava kölnske nadbiskupije, pokazuje jasno zlouporabe u toj crkvenoj instituciji te izričito napominje i broj svećenika koji su u njoj bili involvirani. Kölnski nadbiskup kardinal R. M. Woelki bio je prisutan na prezentaciji studije i potresen prikazanim činjenicama dao je slijedeću izjavu: »Sigurnost, da je u ustanovama naše nadbiskupije kroz mnoge godine mladim ljudima nanesena teška patnja, uz to i od svećenika, pripada najgorim spoznajama s kojima se moram sučeliti u svojoj biskupskoj službi i što me ispunjava velikom žalošću. «183 Poradi aktualnosti upozoravamo i na rezultate australijske studije o seksualnoj zlouporabi u Crkvi.184 Da ne bi nastao nesporazum, navodimo izričito, da broj svećenika i duhovnika koji su se ogriješili u pedofiliji nije bio veći od broja pedofila u usporedbi s drugim zvanjima, ali istodobno naglašavamo da i pojedini slučajevi iz crkvenog vodstva ne mogu nipošto biti opravdani te dosljedno imaju neizrecivo tragične utjecaje na vjernike, skeptike, pa čak i nevjernike. U Hrvatskoj nisu još poznate veće objektivne studije o pedofiliji svećenika. Ipak po mišljenju pojedinih teologa broj slučajeva mogao bi biti i manji nego u gore spomenutim zemljama u kojima je Crkva mogla imati škole i druge ustanove za mlade.

Skandali u Rimskoj kuriji, posebno na financijskom polju, uzrokovali su ogorčenje i srdžbu na crkveno vodstvo. U praktičnom životu ne prihvaćaju se više one tradicionalne smjernice katoličkog vodstva kad su u pitanju seksualnost, kontracepcijska sredstva, kontrola porođaja, mogućnost umjetne oplodnje itd. Poznati teolog Hans Küng napisao je knjigu pod naslovom Ist die Kirche noch zu retten? (Je li još moguće spasiti Crkvu?)185, u kojoj izlaže i u pojedinostima analizira te činjenice. On pokušava na sebi uobičajen i neovisan način dati i poneke prijedloge za izlazak iz krize. Primjerice: Preživjeti bi mogla ona Crkva koja se orijentira svom izvoru i ujedno usredotočuje na suvremene zadaće. Ta bi Crkva

183 http://www.domradio.de / 2017-09-13.

184 http://www.domradio.de/themen/weltkirche/.2017-09-14/australische-studie-zu-

sexuellem-missbrauch-der-kirche?

185 H. KÜNG, Ist die Kirche noch zu retten?, 2011., str. 93–109 kao i str. 256–257.

192

MARTIN VLAHO

Perspektive za budućnost crkve – perspektive za budućnost đakonata

trebala biti ekumenski otvorena, univerzalna i imati respekt pred istinom koja se stalno proširuje i povećava. Također bi se morale brže rješavati u zastoju nagomilane reforme. Uloga žena u Crkvi ponovno se treba razmotriti i donijeti konkretni zaključci.

Naglasit ćemo ovdje i razmišljanja drugih teologa o tom predmetu.

Prema Drugome vatikanskom koncilu Bog nam je samog sebe objavio u Isusu Kristu iz Nazareta. To je i sadržaj crkvenog navještaja i propovijedanja, te Crkva nema ulogu davati samodopadljive presude u svojim porukama, već shvaćati svoje poslanje u smislu služenja živome Bogu, koji k ljudima dolazi onako kako on hoće da im se približi. Zato je Bog onaj koji ostvaruje budućnost. Kao službenica Božje budućnosti među ljudima, Crkva je »znak i sredstvo« sakramentalno djelotvornog Boga među ljudima i kao takva nositeljica nade, koja ne dopušta da ljudi očajavaju sami nad sobom i nad svijetom. Kao takva ona je glasnogovornica i službenica ljubavi među ljudima. Takva Crkva neće propasti, jer ona stoji na strani Boga, koji zna na koji će se način i na kojim putovima susresti s ljudima.186 U kontekstu scenarija o ishlapljivanju vjere kod ljudi, posebno onih mlađih u Zapadnoj Europi, o smanjivanju broja vjernika i svećenika, o pretvaranju vjerskih rituala u folklorne događaje kao i o zatvaranju ili profaniranju mnogih crkava, podsjećamo na poruke evanđelja i upućujemo na povijesne činjenice: Sva četiri evanđelista izvješćuju o opasnosti koja je apostole zadesila kad su plovili lađom preko Genezaretskog mora.

Kod Marka (Mk 6,45–52) čitamo: »On [Isus] odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko, prema Betsaidi, dok on otpusti mnoštvo. I pošto se rasta s ljudima, otiđe u goru da se pomoli. Uvečer pak lađa bijaše posred mora, a on sam na kraju. Vidjevši kako se muče veslajući, jer im bijaše protivan vjetar, oko četvrte noćne straže dođe k njima hodeći po moru. I htjede ih mimoići. A oni, vidjevši kako hodi po moru, pomisliše da je utvara pa kriknuše. Jer svi su ga vidjeli i prestrašili se. A on im odmah progovori: ‘Hrabro samo! Ja sam. Ne bojte se!’ I uziđe k njima u lađu, a vjetar utihnu. I veoma se, prekomjerno, snebivahu; još ne shvatiše ono o kruhovima, nego im srce bijaše stvrdnuto.« Slično opisuje taj događaj i sv. Ivan (Iv 6,16–21).

Sv. Matej (Mt 14,22–33) piše o tom događaju na svoj vlastiti način: »I odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on 186 Usp. : R. MIGGELBRINK, isto, str. 217–218. ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI

193

Perspektive za budućnost

otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici, ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: ‘Utvara!’ I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: ‘Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!’ Petar prihvati i reče: ‘Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi.’ A on mu reče: ‘Dođi!’ I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: ‘Gospodine, spasi me!’ Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: ‘Malovjerni, zašto si posumnjao?’

Kad uđe u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: ‘Uistinu, ti si Sin Božji!’« Ako usporedimo ove tekstove evanđelja, dolazimo do zaključka da svetim piscima nije u prvom redu bitno detaljno opisati povijesne događaje, već uputiti na dvije stvari: – Uvijek iznova ljudi se susreću sa životnim pogibeljima koje se čine očajnima i bezizlaznima. Što učiniti kad propadamo? Kako se spasiti kad tonemo u dubinu mora ili kad avion leti prema klisurama brda (sjetimo se strmoglavog pada zrakopolova Germanwings 24. ožujka 2015. u južnofrancuskim Alpama)? To je pitanje koje svatko od nas postavlja bilo kada kroz život, osobito kada se suočava s takvim ili sličnim okolnostima.

– Evanđelisti upućuju na jednu jedinu preostalu mogućnost: obratiti se Bogu svemogućemu riječima učenika na olujnome moru, posebno Petra: »Gospodine, spasi me!« Evanđelisti nas upozoravaju da se spasenje može dogoditi samo posredovanjem ili intervencijom Boga Spasitelja, koji se pojavio u osobi Isusa Krista iz Nazareta, pred kojim učenici, na temelju vlastitog iskustva, padaju ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!« Vlastita opažanja pokazuju nam da Bog uvijek ne spašava, kao što je bio slučaj s padom aviona Germanwings u Alpama. Uza sve to i usprkos neshvatljivoj gomili zala na našem planetu, taj isti Isus Krist, koji je hodao po uzburkanome Genezaretskom moru, pokazao nam je definitivni put k spasenju. On je, naime, prihvatio i muku i bol i neizbježnu smrt da bi nas svojim uskrsnućem uvjerio kako posljednju riječ u svemu ima Bog Stvoritelj i Otkupitelj.

194

MARTIN VLAHO

Perspektive za budućnost crkve – perspektive za budućnost đakonata

Uskrsnuće Kristovo – to je za nas ljude (pojedince i u zajednici) najvažniji događaj u povijesti. Nitko dosada nije mogao pružiti neku drugu uvjerljiviju alternativu. Samo u svjetlu i ozračju uskrsnuća Kristova dobivamo izlaz ili perspektivu za budućnost. Jedino uskrsnuće Kristovo čini naš ovozemaljski život vrijednim života. Nakon uskrsnuća Kristova njegovi su ga sljedbenici doživljavali na drukčiji način nego prije uskrsnuća. Od tad se Isus nalazi među svojim sljedbenicima samo kraće vrijeme. Uočljivo je da ga često u početku i ne prepoznaju, kao što je to bilo u susretu Marije Magdalene s »vrtlarom«, u razgovoru dvaju učenika s pridruženim »strancem« na putu za Emaus i u »lomljenju kruha za stolom«, kao i na Tiberijadskom jezeru, gdje njima u tom času jedan nepoznat čovjek s obale preporučuje da još jednom bace mreže u more.

Isus nije stalno sa svojim učenicima kao što je to bio prije uskrsnuća, nego pneumatično i kraće vrijeme, da bi onda iščeznuo, pokatkad samo prepoznatljiv kroz razmišljanja i sjećanja na događaje koje su doživjeli.

To je novi način Isusove prisutnosti187 u zajednici njegovih prvih sljedbenika a i kroz cijelu daljnju povijest: kraće vrijeme, kroz doživljaje u našemu svakidašnjem životu (sjetimo se ribolova na Tiberijadskom jezeru, gdje Ivan ipak prepoznaje Isusov lik i kaže »Gospodin je«), u molitvi, meditaciji, čitanju Svetoga pisma, u ljubavi i spremnosti pružiti pomoć nemoćnima te kroz svete ljude svih vremena pa sve do danas. U tom smislu možemo shvatiti i iskusiti Kristove riječi nakon njegova uskrsnuća: »I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta« (Mt 28,20). Poslije uzašašća Kristova na nebo, dakle oko 40 dana nakon uskrsnuća, učenici ga više nisu viđali tjelesnim očima. Od Uzašašća nalazili su se prvi sljedbenici Kristovi u istoj situaciji kao i svi naraštaji nakon njih pa sve do naših dana. Preostali dio vjerskog života apostoli su proveli slično kao i mi: živjeli su iz snage Kristovih riječi i njegova Duha, iz sjećanja na ovozemaljske susrete s Kristom prije i poslije uskrsnuća, iz iskustva njegove prisutnosti u svakidašnjici, iz doživljaja pri sastajanjima na gozbi Gospodnjoj te u međusobnoj pomoći i solidarnosti. Povijesne činjenice vode nas do spoznaje da se Bog uvijek iznova umiješao u tijek zbivanja, kad se gotovo »sigurno« činilo da Crkva tone u zaborav.

Podsjetimo samo na Božji dar velikih svetih osoba koje su pod utjecajem Duha pokazale Božju prisutnost u zbivanjima svijeta. To su: sv.

187 Usp. J. RATZINGER – BENEDIKT XVI., Jesus von Nazareth, 2011., str. 305–318. ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI

195

Perspektive za budućnost

Franju Asiški, sv. Dominik, sv. Ignacije Lojolski, sv. Majka Terezija, sv.

Ivan Pavao II. i mnogi drugi. Stoga, unatoč depresivnom i poražavajućem razvoju našeg vremena, možemo s radosnim iščekivanjem i pouzdanom otvorenošću upraviti pogled u budućnost, koja se ostvaruje kao budućnost Boga za naš svijet.

Iz navedenog proizlazi u ovom kontekstu da novo oživljeni trajni đakonat kao sveza između sakralnih i svjetovnih prostora ima poslanje uvjerljivo posredovati i konkretno prikazati vjerske sadržaje u suvremenom svijetu. Kroz empatiju, suosjećaj, altruizam, solidarnost, pomoć u svakom obliku, transparentnost i vjerodostojnost može se povratiti djelomično izgubljeno povjerenje i istodobno jasno ukazati na vrednote Kristova evanđelja.

2. Papa Franjo i vizija suvremene Crkve i njezina vodstva Papa Franjo (Jorge Mario Bergoglio) preuzeo je vodstvo Katoličke Crkve 13. ožujka 2013. Od velikog je značenja i činjenica da je uzeo ima đakona svetog Franje Asiškog i pokazao svoj novi životni stil. Papa Franjo, naime, odmah je dao do znanja da ide đakonskim stopama sv. Franje.

Na svome prvom nastupu kao novoizabrani papa pojavio se na lođi za blagoslov i pozdravio okupljene ljude s »Braćo i sestre, dobra večer!« te zamolio nazočne da ga blagoslove prije negoli on njima podijeli svoj apostolski blagoslov – Urbi et Orbi – sljedećim riječima: »Prije negoli biskup blagoslovi narod, molim vas da se vi pomolite da Gospodin mene blagoslovi«. Papa Franjo ne vozi se luksuznim automobilom, nego se služi ili poklonjenim korištenim malim autom ili običnim prijevoznim sredstvima. Ne stanuje u tzv. apostolskoj palači, nego u jednostavnom Domu svete Marte. Kao rimski biskup nosi željezni, a ne zlatni križ na prsima, a na ruci ima ribarski prsten ne od zlata, već od pozlaćenog srebra. On pohađa beskućnike, za koje se pobrinuo i odredio da se za njih postave tri tuša na ulicama oko Trga sv. Petra. Prilikom svoga 78. rođendana poklonio je beskućnicima stotine vreća za spavanje. Poput svetog Franje zagrlio je bolesnika koji boluje od neizlječive bolesti. Umjesto papinskih crvenih, nosi jednostavne ortopedske crne cipele.

U srpnju 2013. posjetio je papa Franjo talijanski otok Lampedusu i tamošnji centar za izbjeglice iz Afrike te pozvao svjetske vladare da spriječe daljnje smrtonosne katastrofe ljudi koji bježe iz bijednih i neljudskih uvjeta kako bi se spasili od nasilja, siromaštva, rata, nepravde, ropstva i potlače196

MARTIN VLAHO

LITERATURA Arbeitsgemeinschaft Ständiger Diakonat in Deutschland (ur.), Dokumentationen od 1983.

ARMBRUSTER, K. – MÜHL, M. (ur.), Bereit wozu? Geweiht für was?, Freiburg i Br., 2009.

ASCOV – Acta Synodalia Sacrosancti Concilii Oecumenici Vaticani II, Typis Polyglottis BELINIĆ, B., Poziv neba na molitvu krunice, 2017.

Vaticanis 1970–1999.

BENEDIKT XVI., Motu Proprio »Omnium in mentem«, 2009.

BERGER, K., Jesus, München, 2004.

BROMAND, J. – KREIS, G. (ur.), Gottesbeweise von Anselm bis Gödel, Suhrkamp, 2011.

BUCHER, A. A., Psychologie des Glücks, Weinheim, Basel, 2009.

BURKERT, M., Motu Proprio »Omnium in mentem«, Arbeitsgemeinschaft Ständiger Diakonat in Deutschland, 2010, 11–13.

DALFERTH, I. U. – LEHMANN, K. – KERMANI, N., Das Böse, Freiburg i. Br., 2011.

DEMEL, S., Frauen und kirchliches Amt: Vom Ende eines Tabus in der katholischen Kirche, Freiburg i. Br., 2004.

DIACONIA CHRISTI, Internationales Diakonatszentrum (ur.), Rottenburg.

DENZINGER, H., Kompendium der Glaubensbekenntnisse und kirchlichen Lehrentscheidungen ( P. Hünermann, ur. ), 2005, str. 61.

DOMAGALSKI, B., »Wiederherstellung des Diakonats? Der Diakon in patristischer Zeit«, u: R. HARTMANN, F. REGER, S. SANDER (ur.)

Ortsbestimmungen: Der Diakonat als kirchlicher Dienst, 2015., str. 109 – 111.

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti, latinski i hrvatski, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.

DUM-TRAGUT, J., »Diakoninnen in der armenisch-apostolischen Kirche«, u: D. W. WINKLER (ur.), Diakonat der Frau, Berlin, 2010., 71–85. ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI

225

Literatura

ETEROVIĆ, N., Synodalität: neue Dynamik (Vorschläge für die weitere Entwicklung der Synode der Bischöfe ), 2017.

FULGOSI-MASNJAK, R., »Syndrom pomagača«, 2008., in:https//hrcak. srce.hr.

FÜRST, G., Gott und den Menschen nahe. Diakone in missionarischer Kirche, Ostfildern, 2010.

FÜRST, G., »Wie und wovon werden Diakone morgen geistlich leben?«, Diaconia Christi, 2010., 110–119.

GIELEN, M., »Frauen als Diakone in Paulinischen Gemeinden«, u: D. W. WINKLER (ur.), Diakonat der Frau, Berlin, 2010., 11–40.

HARTMANN, R. ( ur. ), Kirche in der Arbeitswelt, 2015.

HARTMANN, R., REGER, F., SANDER, S. ( ur. ), Ortsbestimmungen: Der Diakonat als kirchlicher Dienst, 2015.

HILTSCHER, R., Gottes-Beweise, Darmstadt, 2008.

HELBACH, U., »Der Diakonat im 19. und 20. Jahrhundert bis sum Beginn des Zweiten Vatikanischen Konzils«, u: Riße, G. / Helbach, U. / Klein, H. J. (ur.), Boten einer neuen Ziet, 2018., str. 101. https://hrcak.srce.hr/file/80186. https://www.heiligenlexikon.de https://www.diakone.de https://de.radiovaticana.va/storico/2014/03/26. https://de.radiovaticana.va/news/2015/04/17/kirchenstatistik mehr diakone, weniger priester

2013

https://de.radiovataicana.va/news/2016/08/02/vatikan_kommission_ zum_diakonat_der_frau_gegründet/1248702.

JUREVIČIUS, A., Zur Theologie des Diakonats: Der Ständige Diakonat auf der Suche nach dem eigenen Profil, Hamburg, 2004.

KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE, prijevod i slog: Glas Koncila, Zagreb 1994.

KIEßLING, K. (ur.), Diakonische Spiritualität. Beiträge aus Wissenschaft, Aus­ bildung und Praxis. Für Godehard König (Diakonie und Ökumene/Diakonia and Ecumenics, Bd. 3), Münster, 2009.

KIRSCHNER, M., »Amtlich in der Person Christi handeln – als Diakon?«, Diaconia Christi, 2010., 231–243.

226

MARTIN VLAHO

Literatura

KIRSCHNER, M. – SCHMIEDL, J. (ur.), Diakonia. Der Dienst der Kirche in der Welt, Freiburg i. Br., 2013.

KISSLER, A., »Diakonat als Mission – Kirche und neuer Atheismus«, u: Arbeitsgemeinschaft Ständiger Diakonat, 2009., 3–8.

KOCH, D.-A., »Die Entwicklung der Ämter in frühchristlichen Gemeinden Kleinasiens«, u: SCHMELLER, Th. – EBNER, M. – HOPPE, R. (ur.), Neutestamentliche Ämtermodelle im Kontext, Freiburg i. Br., 2010, 196–206.

KONGREGACIJA ZA KATOLIČKI ODGOJ i KONGREGACIJA ZA KLERIKE, Temeljni propisi za formaciju trajnih đakona. Direktorij za službu i život trajnih đakona, KS, Zagreb, 1998.

KÖNIG, G., »Wie schlägt sich die diakonale Sendung der Kirche in den Ausbildungsordnungen nieder? Ein Durchblick durch die Ausbildungsgänge der Diözesen«, u: ARMBRUSTER, K. – MÜHL, M. (ur.), Freiburg i. Br., 2009., 348.

KUTSCHERA, F. v., Philosophie des Geistes, Paderborn, 2009.

KÜNG, H., Was ich glaube, München, 2009.

KÜNG, H., Existiert Gott? Antwort auf die Gottesfrage der Neuzeit, 6. izdanje (Taschenbuchausgabe), 2010.

KÜNG, H., Ist die Kirche noch zu retten?, München, 2011.

LEHMANN, K., Es ist Zeit, an Gott zu denken, Herder 2001.

LEHMANN, K., »Die Frage nach dem Ursprung des Bösen«, u: DALFERTH, I.U. – LEHMANN, K. – N. KERMANI ( ur.), Das Böse, 2011.

LEHMANN, K., »Die Entwicklung des ständigen Diakonats«, u: HARTMANN, R., REGER, F., SANDER, S.( ur. ), Ortsbestimmungen: Der Diakonat als kirchlicher Dienst, 2015., str. 10 – 30.

LUTZ, F., Erhebet die Herzen, Kevelaer, 2011.

LUX, G. M., Selige und heilige Diakone, Wien, 2008.

LYUBOMIRSKI, S., Glücklich Sein – Warum Sie es in der Hand haben, zufrieden zu leben, Frankfurt a. M., 2008.

MANN, F., MANN, C., Es werde Licht ( Die Einheit von Geist und Materie in der Quantenphysik ), 2017.

MARTINI, C. M. – SPORSCHILL, G., Jerusalemer Nachtgespräche – Über das Risiko des Glaubens, Freiburg i. Br., 2010.

ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI

227

Literatura

MATELJAN, A. – ŠKAREC, T. T., »Đakonat i đakonese. Povijest i budućnost đakonata žena u Crkvi«, Služba Božja 50 (2010.), br. 1, str. 27–59.

MICHALSEN, A., Heilen mit der Kraft der Natur, Berlin, 2017.

MIGGELBRINK, R., 50 Jahre nach dem Konzil. Die Zukunft der Katholischen Kirche, Paderborn, 2012.

MIGGELBRINK, R., »Die verschiedenen Dienstämter ( LG 18 ) und die Einheit des Ordo. Zum Spezifikum des diakonalen Amtes«, u: K. Armbruster / M. Mühl ( ur. ), Bereit wozu ? Geweiht für was ?, 2009., str. 204 – 221.

MITSIOU, W., »Weibliches Mönchtum und Diakonat in der Byzanthinischen Zeit«, u: WINKLER, D. W. (ur.), Diakonat der Frau, 2010.

MÜLLER, G. L. (ur.), Der Diakonat – Entwicklung und Perspektiven (Studien der Internationalen Theologischen Kommission zum sakramentalen Diakonat), (Übersetzung aus dem Französischen: PICHLER, K.), Echter Verlag, 2004.

NEUHAUS, G., Fundamentaltheologie, Regensburg, 2013.

NEUMANN, S. U., »Vom Reform-Papst zum Konzils-papst?«, Christ in der Gegenwart, 67. Jahrgang 2015, u: https://www.christ-in-der-gegenwart.de/artikel_angebote_detail? k_beitrag=3937619 OEPEN, J., »Der Diakonat von Frühmittelalter bis zum 18. Jahrhundert«, u: Riße, G. / Helbach, U. / Klein, H. J. (ur.), Boten einer neuen Ziet, 2018., str. 96-99.

PAINDANATH, S., Fastenmeditation, Gott durch uns, 2013., 140.

PAJONK, F.-G., Gesundheitsgefährdung und Erschöpfung am Arbeitsplatz – Die medizinische und therapeutische Sicht, u: R.HARTMANN ( ur. ), Kirche in der Arbeitswelt – Der Diakon im Zivilberuf, 2015., str. 135 – 140.

PLANCK, M., Zum Thema Gott und Naturwissenschaften, u: www.weloennig.de MaxPlanck PLATE, M., »Der kosmische Gott, Einstein und Religion«, u: Christ in der Gegenwart, Das Herz des Universums, Einstein und die Frage nach Gott, 2005., 9–10.

PLÖGER, J. G. – WEBER, H. J., Der Diakon. Wiederentdeckung und Erneuerung seines Dienstes, Freiburg i. Br., 1980.

PREDEL, G., »Veränderte soziale Wirklichkeit – verändertes Amt«, u: ARMBRUSTER, K. – MÜHL, M. (ur.), Bereit wozu? Geweiht für was?, Freiburg i. Br., 2009., 73–76.

228

MARTIN VLAHO

Literatura

RAHNER, K., »Die Lehre des Zweiten Vatikanischen Konzils über den Diakonat«, u: Schriften zur Theologie VIII., Zürich, 1967., 541–552.

RAHNER, K. – VORGRIMLER, H. (ur.), Diaconia in Christo: Über die Erneuerung des Diakonates, Freiburg i. Br., 1962. (Questiones disputatae, 15/16).

RATZINGER, J. – Benedikt XVI., Jesus von Nazareth, Zweiter Teil, 2011.

Riße, G. / Helbach, U. / Klein, H. J., Boten einer neuen Ziet, 2018.

SANDER, S., Das Amt des Diakons, Freiburg i. Br., 2013.

SANDER, S., Der Diakon – Bote Jesu Christi?, u: Diaconia Christi, 50, 2015., str. 267-277.

SCHMELLER, T. – EBNER, M. – HOPPE, R. (ur.), Neutestamentliche Ämtermodelle im Kontext, Freiburg i. Br., 2010.

SCHUMACHER, T., Bischof-Presbyter-Diakon. Geschichte und Theologie des Amtes im Überblick, München, 2010.

SCHMIDT, T., »Ortswechsel, Arbeit, Reich Gottes – Theologische Stichworte zum Leben der Arbeitergeschwister in Deutschland«, u: HARTMANN, R. (ur.), Kirche in der Arbeitswelt, 2015., str. 63 – 71.

SÖDING, Th., »Nicht bedient zu werden, sondern zu dienen (Mk 10, 45)«, u: ARMBRUSTER, K. – MÜHL, M. (ur.), Bereit wozu? Geweiht für was?, 2009.

SPAEMANN, R., Der letzte Gottesbeweis, München, 2007.

STEGER, S., Der ständige Diakon und die Liturgie. Anspruch und Lebenswirklichkeit eines wiedererrichteten Dienstes, Regensburg, 2006.

STEINBERG, M., Die Erneuerung des Ständigen Diakonats (Zukunftsvisionen zur Entwicklung seit dem 2. Vatikanischen Koncil), Diplomarbeit im Fach Katholische Theologie am Warnborough College (UK) in Canterbury, Duisburg, 2009. ŠANJEK, F., Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb 1996.

THEODOROU, E., »Frauenordination in der Orthodoxen Kirche? Anmerkungen zum Diakonat der Frau«, u: D. W. WINKLER (ur.), Diakonat der Frau, 2010., 44–45.

VLAHO, M., »Stalni đakonat«, Crkva u svijetu, 1999., 95–104.

VORGRIMLER, H., »Kommentar zum 29. Artikel der Dogmatischen Konstitution des II. Vaticanums über die Kirche«, u: Lexikon für Theologie und Kirche. Supplement: Das Zweite Vatikanische Konzil, Freiburg i. Br., 1966. ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI

229

Literatura

www.dbk.de (Zahlen und Fakten 2013/2014)-Deutsche Bischofskonferenz www.glas-koncila.hr/portal.html? www.domradio.de 2. 4. 2015. www. bistum-erfurt.de WARD, K., Zašto gotovo sigurno ima Boga, Zagreb, 2010.

WEISCHEDEL, W., Der Gott der Philosophen – Grundlegung einer Philosophischen Theologie im Zeitalter des Nihilismus, Darmstadt, 1998.

WINKLER, D. W. (ur.), Diakonat der Frau, Berlin, 2010.

ZABOROWSKI, H., Christ in der Gegenwart, Nr. 7, 2013., 80.

ZAWADKA, J., Kardinal Carlo Maria Martini – Bischof von Mailand. Ein Pastoralkonzept auf biblischem Fundament, Dissertation (Universität Augsburg), 2007., 188–191.

ZOLLITSCH, R., »Diakonat – ein modernes Amt«, u: ARMBRUSTER, K. – MÜHL, M. (ur.), Bereit wozi? Geweiht für was ?, 2009. , 372 – 380.

ZULEHNER, P. M., Gesellschaftliche Veränderungen als Herausforderungen an den Diakonat, u: ARMBRUSTER, K. – MÜHL, M. (ur.), Bereit wozu?

Geweiht für was?, 2009., 290–299.

Biblijski citati navedeni su prema džepnoj Bibliji Kršćanske sadašnjosti (Zagreb, 2015.).

Za sve slike, tabele i grafike zatražena je dozvola od odgovarajućih ustanova.

230

MARTIN VLAHO

SADRŽAJ nadbiskupova popratna riječ......................................................... 5 predgovor akademika franje šanjeka...................................... 7 Uvod................................................................................................................. 9 POVIJEST ĐAKONATA DO 14. STOLJEĆA.............................................. 13 A) Povijest muškog đakonata do 14. stoljeća.............................................. 15 a) Apostolsko vrijeme..................................................................................... 15 1. Đakoni u prvoj kršćanskoj zajednici u Jeruzalemu................................ 15 2. Sv. Pavao i đakonat u prvim crkvenim zajednicama izvan Jeruzalema.................................................................................................... 20 b) Đakonat nakon apostolskog vremena..................................................... 22 1. Pisma i odredbe crkvenih otaca. Spisi i odredbe prve Crkve............... 22 2. Đakonat na vrhuncu svog razvoja............................................................ 27 c) Nestajanje đakonata kao samostalnoga hijerarhijskog staleža u Zapadnoj Crkvi........................................................................................ 34 B) Povijest ženskog đakonata........................................................................ 42 a) Apostolsko vrijeme..................................................................................... 42 b) Poslije apostolskog vremena..................................................................... 43 c) Nestajanje đakonica.................................................................................... 44 Razdoblje od 14. stoljeća do Drugoga vatikanskog koncila........................................................................................................ 45 C) Razdoblje od 14. stoljeća preko Tridentskog koncila (1545. – 1563.) do Drugoga vatikanskog koncila (1962. – 1965.)................................... 47 DRUGI VATIKANSKI KONCIL................................................................... 49 D) Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.)................................................... 51 a) Pretkoncilsko vrijeme................................................................................. 51 b) Koncilsko vrijeme: Drugi vatikanski koncil (11. listopada 1962. – 8. prosinca 1965.).................................................. 53 c) Pokoncilsko vrijeme .................................................................................. 57 1. Smjernice Svete Stolice............................................................................... 57

ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI

231

Sadržaj

2. Obnova đakonata u pojedinim biskupijama i zemljama nakon Drugoga vatikanskog koncila.................................................................. 61 3. Područja djelatnosti današnjih đakona.................................................... 68 3.1. Liturgija (leitourgia).................................................................................. 68 3.2. Svjedočanstvo (martyria)......................................................................... 81 3.3. Dijakonija znači služenje......................................................................... 95 4. Usporedbe: đakonat u Pravoslavnoj i Evangeličkoj (Protestantskoj) Crkvi............................................................................... 104 4.1. Đakonat u Pravoslavnoj Crkvi............................................................. 104 4.2. Đakonat u Evangeličkoj (Protestantskoj) Crkvi................................. 106 TEOLOGIJA ĐAKONATA.......................................................................... 107 E) Teologija đakonata................................................................................... 109 a) Sakramentalnost đakonata u Pracrkvi i u kasnijim vremenima preko Tridentskog do Drugoga vatikanskog koncila.......................... 109 b) Sakramentalnost đakonata na Drugome vatikanskom koncilu........ 110 IZOBRAZBA I PRIPREMA.......................................................................... 119 F) Izobrazba i priprema đakona za svetu službu..................................... 121 duhovnost............................................................................................... 129 G) Đakonska duhovnost.............................................................................. 131 1. Euharistijsko slavlje.................................................................................. 134 2. Časoslov..................................................................................................... 135 3. Pobožnosti u crkvenim zajednicama uz euharistijski blagoslov ili bez njega............................................................................................... 139 4. Čitanje Svetog pisma, povećavanje teološkog znanja proučavanjem teološke literature........................................................... 140 5. Kršćanska meditacija – jedan od bitnih elemenata đakonske duhovnosti................................................................................................. 140 5.1. O meditaciji općenito............................................................................. 140 5.2. Kako i na koji način meditirati?........................................................... 143 5.3. Tradicionalno kršćansko razmatranje (meditacija) nakon čitanja Svetog pisma.............................................................................. 144 5.4. Sveta krunica ili sveti ružarij kao molitva i istodobno meditacija................................................................................................. 145 232

MARTIN VLAHO

Sadržaj

5.5. Kršćanska meditacija pažnje ili koncentracije.................................... 146 6. Odmor, higijena tijela i duše, podloga đakonske duhovnosti............ 147 7. Post i apstinencija kao sastavni dio đakonske duhovnosti................. 151 8. Karitativna i, u užem smislu, đakonska djelatnost i njezin utjecaj na duhovnost................................................................................. 154 9. Sveta ispovijed izvor obnove i korektiv životnog puta....................... 156 DOSADAŠNJA ISKUSTVA I PRIMJEDBE................................................ 157 H) Dosadašnja iskustva i primjedbe o ostvarivanju trajnog đakonata ..... nakon Drugoga vatikanskog koncila................................................... 159 a) Znanstveni podatci iz provedenih studija............................................ 159 b) Vlastita opažanja i primjedbe u Njemačkoj i Hrvatskoj..................... 163 1. Iskustva pojedinih đakona u Njemačkoj............................................... 163 2. Iskustva u hrvatskim katoličkim krajevima.......................................... 165 OSVRTI PRIMJEDBE I PRIJEDLOZI.......................................................... 167 I) Kritički i samokritički osvrti, primjedbe i prijedlozi 52 godine nakon obnove trajnog đakonata............................................................. 169 1. »Trajni đakonat« – »prolazni ili prijelazni đakonat«........................... 169 2. »Đakon u glavnom zvanju« – »đakon u civilnom (sporednom) zvanju«....................................................................................................... 170 3. Što govori za ( ponovnu ) uspostavu ženskog đakonata?.................. 172 3.1. Povijesni dokumenti o ženskom đakonatu........................................ 172 3.2. Važnost tjelesnih i duševnih razlika između ženskih i muških osoba kao potpora za ponovno uvođenje ženskog đakonata......... 176 4. Prijedlozi za ispravke na temelju dosadašnjih iskustava.................... 178 4.1. Odnos biskupa prema đakonima........................................................ 178 4.2. Prijedlozi za rješenje otvorenih pitanja Drugoga vatikanskog koncila...................................................................................................... 184 4.3. Nagomilana pitanja i problemi zahtijevaju novi koncil................... 187 Perspektive za budućnost.............................................................. 189 J) Perspektive za budućnost Crkve–perspektive za budućnost đakonata..................................................................................................... 191 a) Izgledi za budućnost Crkve.................................................................... 193 1. Opća razmišljanja...................................................................................... 191

ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI

233

Sadržaj

2. Papa Franjo i vizija suvremene Crkve i njezina vodstva.................... 196 3. Strukturne reforme vodstva Crkve, obnova na izvorima evanđelja, pametna prosvijećenost religioznih sadržaja..................... 199 4. Novi koncil – forum za rješavanje nagomilanih pitanja i problema, a istodobno i poticaj za daljnju obnovu Crkve?................ 201 b) Izgledi za budućnost đakonata ............................................................. 203 sažeti prikaz............................................................................................205 1. Sažeti prikaz knjige »Đakonat u Katoličkoj Crkvi- povijest, sadašnje stanje, izgledi za budućnost«...................................................... 207 2. Engleski prijevod: Sažeti prikaz knjige »Đakonat u Katoličkoj Crkvi- povijest, sadašnje stanje, izgledi za budućnost« ..................... 216 Literatura................................................................................................ 225 Sadržaj ...................................................................................................... 231 O autoru ................................................................................................... 235

234

MARTIN VLAHO

O autoru MARTIN VLAHO Profesor dr. med. Martin Vlaho rođen je u Velikom Ograđeniku, Župa sv. Stjepana, prvog đakona i prvomučenika, Čerin kod Mostara.

Nakon osnovne škole u Čerinu, pohađa dominikansku klasičnu gimnaziju u Bolu na otoku Braču, gdje polaže veliku maturu 1956. Poslije toga studira na Dominikanskoj teološko-filozofskoj visokoj školi u Dubrovniku i završava uspješno filozofski studij.

Godine 1962. odlazi u Njemačku i 1963. započinje studij medicine na Sveučilištu u Kölnu. Slijedi promocija za doktora medicine 1970. Godinama radi kao liječnik (internist i nefrolog) na Sveučilišnoj klinici u Kölnu i dobiva naslov izvanrednog profesora medicine 1984. godine. Kao vodeći liječnik bubrežnog centra u Bad Kreuznachu radi od 1984. do 2007.

Na znanstveno-medicinskom području prvi je opisao bikarbonatsku hemofiltraciju, jednu vrstu umjetnog bubrega (XXIII. Congress of the EDTA, 1986.), a na njemačkome govornom području prvi je objavio studiju o primjeni visokih doza prednizolona u svladavanju odbacujućih (rejekcionih) kriza nakon transplantacije bubrega (Therapiewoche, 1973.).

Za izum pod naslovom »Katedralni, mješoviti bio – kruh od pšenice s punim zrnom, nova vrsta kruha čiji se sastav osniva na sigurnim prehrambeno-medicinskim spoznajama« dobio je u godini 2017. od Njemačkog ureda za patente i marke u Münchenu odobrenje (licenciju).

Paralelno uz medicinski rad pohađa teološki studij na Nadbiskupijskome đakonskom institutu u Kölnu, gdje 1979. uspješno polaže ispite.

Nakon propisanih priprema u Trierskoj biskupiji, zaredio ga je za đakona trierski biskup Hermann Josef Spital 19. svibnja 1995. Nakon toga obavlja đakonsku službu kao đakon s civilnim zvanjem do 2012. u župi Hl. Kreuz, Bad Kreuznach. Na teološkom području objavljuje 1999. na hrvatskom jeziku u časopisu Crkva u svijetu opširniji članak pod naslovom »Stalni đakonat«. Autor ove knjige jedan je od prvih zaređenih đakona hrvatskog podrijetla nakon Drugoga vatikanskog koncila. Otac je četvero djece i sada živi u Župi sv. Stjepana, prvog đakona i prvomučenika, u Köln-Lindenthalu u Njemačkoj, a u Hrvatskoj je pretežno ljeti. ĐAKONAT U KATOLIČKOJ CRKVI

235