Divote se govore o tebi, Djevo Marijo by Glas Koncila

Dr. sc. Zvonimir Kurečić

jelo prof. em. Marijana Biškupa Divote se govore o tebi, Djevo Marijo. Mariologija hrvatskih dominikanaca ne samo da izvrsno odgovara trenutku u kojemu Red propovjednika slavi svoju osamstotu obljetnicu, nego i da će biti od velike koristi budućim naraštajima, obogaćujući cjelokupnu hrvatsku znanstvenu i društvenu javnost. Dr. sc. Andrea Filić

ISBN 978-953-241-510-0

www.glas-koncila.hr

120 kuna

M a ri ja n B i š kup , O P

Dr. sc. MARIJAN BIŠKUP, dominikanac, rođen 23. kolovoza 1939. u Završju, općina Novi Marof. Osnovnu školu završio je u Radovanu kod Varaždina, gimnaziju u Varaždinu i na Dominikanskoj klasičnoj gimnaziji na Bolu na Braču. Teologiju je pohađao na Visokoj dominikanskoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu gdje 1969. stječe naslov magistra teologije. Specijalni studij teologije nastavlja na Sveučilištu sv. Tome (Angelicum) u Rimu gdje 1973. postiže doktorat. Od 1973. do 2009. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu predaje moralnu teologiju i ljudska prava. Više godina obnaša službu pročelnika Katedre moralne teologije. Izlaganjima sudjeluje na brojnim inozemnim i domaćim znanstvenim skupovima. Autor je više knjiga, oko 240 članaka, priloga, prikaza i prijevoda s područja moralne teologije i povijesti teološke misli kod nas. Umirovljen je 2009., a 2014. Senat Sveučilišta u Zagrebu dodjeljuje mu počasni naslov „profesor emeritus“.

njiga Divote se govore o tebi, Djevo Marijo. Mariologija hrvatskih dominikanaca nešto je posve novo kod nas u Hrvatskoj. Radi se o jednom cjelovitom povijesnom pristupu u prikazu mariologije kod hrvatskih dominikanaca od svojih početaka u 13. stoljeću do danas. Pod cjelovitim smatram autorov prikaz svih poznatih hrvatskih dominikanaca kroz povijest koji su se na ovaj ili onaj način bavili mariologijom, tj. širenjem štovanja Majke Božje pisanom, govornom i slikanom riječi te osobito moljenjem krunice.

Divote se govore o tebi, Djevo Marijo

M a r i j a n Bi š kup, O P

Divote se govore o tebi, Djevo Marijo Mariologija hrvatskih dominikanaca

Marijan BiÅ¡kup, OP DIVOTE SE GOVORE O TEBI, DJEVO MARIJO

Mariologija hrvatskih dominikanaca

Marijan Biškup, OP DIVOTE SE GOVORE O TEBI, DJEVO MARIJO Mariologija hrvatskih dominikanaca Glas Koncila, Zagreb, 2016. Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 300; faks: 01/4874 303 E-pošta:web-izlog@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika: Mons. Ivan Miklenić Biblioteka: Teološke rasprave i komentari. Knjiga 22 Lektura i korektura Katica Majdandžić-Stupac Grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Tisak: Web2tisak d.o.o., Sveta Nedelja Tiskano u srpnju 2016. ISBN 978-953-241-510-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000938773.

Marijan BiĹĄkup, OP

Divote se govore o tebi, Djevo Marijo Mariologija hrvatskih dominikanaca

Â¤ Zagreb, 2016.

Kr atice

AAS Acta Apostolicae Sedis, Vatikan, 1909.ss BS Bogoslovska smotra, 1910.ss CCP Croatica christiana periodica, 1977.ss CCSL Corpus Christianorum, Series latina, Turnhout-Pariz, 1953.ss DG Decretum Gratiani, ed. Ae. Friedberg, Corpus iuris canonici, t. 1, Leipzig, 1879. (ed. Anast., Graz, 1959.) GE Deklaracija o kršćanskom odgoju Gravissimum educationis GK Glas Koncila, 1963.ss LG Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium LMD La Maison Dieu, Pariz, Ed. du Cerf, 1945.ss MC Pavao VI., Marialis cultus O.P./OP Ordo praedicatorum (Red propovjednika) PAMI Pontificia Academia Mariana Internationalis PG J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus. Series graeca, t. I-CLXI, Pariz, 1857.–1864. PL J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus. Series latina, t. I-CCXXI, Pariz, 1844.–1864. SC Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium SCh Sources chrétiennes, Ed. du Cerf, Pariz, 1942.ss

PREDGOVOR

U godini 2016. navršava se osamsto godina od potvrde dominikanskoga reda. Naime, papa Honorije III. izdao je 22. prosinca 1216. bulu i priznao je Red kao zajednicu regularnih kanonika. Druga bula, od 21. siječnja 1217., odobrila je izvorni Dominikov nacrt i potvrdila Red »kao red koji se ima zvati i biti Red propovjednika«.1 Pripremajući se za proslavu osamstote obljetnice, Vrhovna uprava Reda u Rimu napravila je program godišnjih tema proslave Jubileja utemeljenja od 2009. pa do 2016. godine. Opća tema: »Doista, jao nama ako evanđelja ne navješćujemo« (usp. 1 Kor 9, 16). Godišnje teme kao priprava za Jubilej: 2009. »U početku bijaše Riječ« (Iv 1, 1): sveti Dominik, propovjednik milosti. 2010. »A kako propovijedati bez poslanja?« (Rim 10, 15): poslanje propovijedanja. 2011. »Svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja« (Dj 2, 11): propovijedanje i kultura/zajedničko propovijedanje. 2012. »Idi mojoj braći i javi im…« (Iv 20, 17): dominikanke i propovijedanje. 2013. »Neka mi bude po tvojoj riječi!« (Lk 1, 38): Marija – kontemplacija i propovijedanje Riječi. 2014. »Izlit ću duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši Usp. W. A. HINNEBUSCH, Dominikanci. Kratka povijest Reda, »Globus« i Hrvatska dominikanska provincija, Zagreb, 1997., str. 14. 1

mladići gledati viđenja« (Jl 3, 1): dominikanski laici i propovijedanje. 2015. »Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi« (Iv 8, 31–32); »Za slobodu nas Krist oslobodi!« (Gal 5, 1): Dominik: uprava, duhovnost i sloboda. 2016. »Doista, jao nama ako evanđelja ne navješćujemo!« (usp. 1 Kor 9, 16): Red propovjednika – jučer, danas i sutra.2 Kao što je iz programa Jubileja vidljivo, 2013. godina Jubileja odnosi se na štovanje Marije u dominikanskome redu. Imajući u vidu činjenicu da je spomenuta godina posvećena Majci Božjoj, priredio sam pisani rad koji govori o marijanskom apostolatu hrvatskih dominikanaca propovijedanjem, osnivanjem kruničarskih bratovština, pisanjem teoloških djela i ostvarenjem brojnih umjetničkih djela po dominikanskim crkvama i samostanima o Mariji od početaka Reda do konca XX. stoljeća. Rad je naslovljen Divote se govore o tebi, Djevo Marijo. Mariologija hrvatskih dominikanaca. Ovom prigodom najljepše zahvaljujem dominikanskim studentima braći Reginaldu Bikliću, Marinu Goluboviću, Ivanu Dominiku Iličiću, Ivanu Zrni te o. Mirku Vlku i o. Domagoju Polanščaku na tehničkoj pomoći u pripremi rukopisa. U Zagrebu, na blagdan Kraljice svete krunice, 7. listopada 2015. Marijan Biškup, OP

Usp. »Godišnje teme za jubilej 2016.«, u: Vjesnik Hrvatske dominikanske provincije, g. XLIV (2008.), br. 100, str. 7–8.

UVOD

Budući da sve marijanske izvanliturgijske pobožnosti pripadaju pučkim pobožnostima, najprije će biti govora o pučkim pobožnostima općenito, a potom o štovanju Majke Božje i marijanskom apostolatu hrvatskih dominikanaca.

TEMELJNE ZNAČAJKE AUTENTIČNE PUČKE POBOŽNOSTI3 1. Razlozi nastanka pučkih pobožnosti U Crkvi se ubrzo uz službeno bogoslužje pojavljuju i izvanliturgijski bogoštovni čini kao što su hodočašća u Svetu zemlju4, posjet grobovima apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla i postavljanje raznih zavjetnih pločica na grobove poznatijih rimskih mučenika5. Spomenuta praksa nastavlja se i proširuje kroz srednji vijek i poslije: hodočašća sv. Jakovu apostolu u Santiago da Compostella u Španjolskoj, sv. Mariji Magdaleni u Sainte Usp. M. BIŠKUP, »Temeljne značajke autentične pučke pobožnosti«, u: BS, LIII (1983.), br. 2–3, str. 183–193. 4 Usp. H. LECLERCQ, »Pèlerinages«, u: Dictionnaire d’Archeologie chrétienne et de Liturgie, t. XIV, st. 65–176; H. PÉTRÉ, Les pèlerinages au IVe siècle, Éthérie, Journal de voyage, SCh 21, Pariz, 18–26; B. COLLIN, Les lieux saints, Pariz, PUF, ²1969. „Que sais-je?« 998; J. NAGY, »Sveta mjesta«, BS, XXXVI (1966.), str. 679–700: VJ. MILOVAN, »Hodočašća kao osobit oblik štovanja Marije i svetaca«, BS, XL1V (1974.), 105–118: C. TOMIĆ, »Sveta mjesta i Židovi-kršćani (Judeokršćani)«, BS, XLVII (1977.), 445–456; R. OURSEL, Pèlerins du Moyen Âge. Les hommes, les chemins, les sanctuaires, Fayard, Pariz, 1978. 5 R. OURSEL, nav. mj. 3

Baume kod Marseillea, sv. Martinu u Toursu itd. Brojna marijanska svetišta u tom pogledu još uvijek daleko nadmašuju ostala hodočasnička mjesta, npr. u svijetu poznata svetišta El Pilar u Zaragozi, Loreto, Guadalupe u Meksiku, Lurd, Fatima itd. i u nas Marija Bistrica, Trsat, Sinj i druga. O tome da su naši ljudi rado i često hodočastili u mnoga svetišta postoji niz povijesnih svjedočanstava u kojima su zapisane pojedinosti koje su se zbile u tim zgodama. Poznato je na primjer da se zagrebački biskup bl. Augustin Kažotić (1303.–1322.) tužio kako među vjernicima njegove prostrane dijeceze ima i onih »koji samo zato dolaze na proštenja da se opijaju, potuku, ružne pjesme pjevaju, da kolo vode u kojem vragometno plešu«.6 Nastanku, naglom porastu i širenju izvanliturgijskih pobožnosti, koje ujedno zovemo i pučkim pobožnostima, prethodilo je više činjenica, od kojih spominjemo samo najvažnije. Liturgija, napose ona rimska, bila je više-manje oblikovana prema ukusu i potrebama klerika, kanonika, redovnika i tek neznatnog broja teološki dobro poučenih vjernika.7 Njezina kratkoća, ozbiljnost i stroga teološka izražajnost nikako nisu mogle posve zadovoljiti vjerski nedovoljno poučene i po mentalitetu vrlo raznolike slojeve vjernika. Uporaba latinskog jezika u liturgijskim obrascima također je jedan od razloga nastajanja i promicanja raz nih vrsta pučkih pobožnosti. Što se više širilo područje misionarskog djelovanja Crkve, posebno u vrijeme seF. ŠANJEK, »Blaženi Augustin Kažotić, Trogiranin (o. 1260. – 1323.). Bio-bibliografski podaci«, CCP, III (1979.), br. 4, str. 135. 7 Usp. P. DONCOEUR, »Les exercices de piété non strictement liturgique: leur signification et leur discipline«, Les Questions liturgiques et paroissiales, XXX (1948.), 207–208. 6

obe naroda na Zapadu, latinski jezik poznaje sve manje ljudi. Bogoslužje na latinskom, za široke mase vjernika nedostupnom jeziku, nije moglo zadovoljiti njihove osobne i zajedničke duhovne potrebe. Upravo zato narod je bio prisiljen potražiti izvore svoje duhovnosti i zadovoljenje svojih vjerskih zahtjeva u raznim njemu bližim i razumljivijim pučkim pobožnostima. U bogoslužju i u teologiji srednjeg vijeka zbog tzv. germanskog arijanizma javlja se preveliko isticanje straha pred svetošću euharistije i ljudskom nedostatnošću s obzirom na blagovanje Kristova tijela, tzv. mysterium tremendum. Liturgiji, koja zbog svoje kratkoće u izražavanju i nejasnoće na nerazumljivome latinskom jeziku nije mogla zadovoljiti duhovne aspiracije vjernika, pridružila se i upravo spomenuta teškoća. Nakon vrlo živog i aktivnog sudjelovanja u euharistijskom slavlju u prvim vjekovima kršćanstva, uslijedilo je razdoblje relativno dosta pasivnog držanja vjernika kod euharistije. Vjernici se zbog prenaglašenog isticanja straha pred tim mysterium tremendum sve više sustežu od blagovanja euharistije. To je išlo tako daleko da je Četvrti opći lateranski sabor (1215.) morao odrediti da se svi vjernici barem jednom godišnje, i to o Uskrsu, trebaju ispovjediti i pričestiti.8 Udaljivši se na taj način od »Neka svi vjernici, obaju spolova, nakon što dođu u godine razlikovanja, barem jedanput godišnje, sami sve svoje grijehe vjerno ispovjede vlastitom svećeniku i neka nastoje, prema svojim snagama, izvršiti naloženu pokoru, primajući pobožno, barem o Uskrsu, sakrament euharistije, osim ako bi se po savjetu vlastitog svećenika privremeno trebali suzdržati od toga zbog nekog opravdanog razloga...«, u: H. DENZINGER – P. HÜNERMANN, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 812, str. 229; usp. J. A. JUNGMANN, Eredità liturgica e attualità pastorale, Rim, 1962., str. 30; E. LANNE, »La participation au mystère et le 'tremendum', Dictionnaire de Spiritualité, t. IX., st. 889–891.

euharistije, narod je tražio nadomjestak u pučkim pobožnostima, koje su po sebi dobra stvar, ali ne mogu nadomjestiti nedostatak euharistije u životu vjernika. Masovno pokrštavanje različitih europskih naroda između VII. i XI. stoljeća donosi Crkvi mnogo novih pastoralnih briga. Široki slojevi naroda čiji su vladari prihvatili kršćanstvo bili su primorani da i oni – premda slabo ili gotovo nikako poučeni – isto tako prihvate vjeru svojih svjetovnih poglavara. Kršćanstvo kod novopokrštenih naroda, zbog nedostatnog broja misionara, nije uspjelo dovoljno poučiti i izmijeniti njihov način življenja i shvaćanja. Mnogi običaji tih naroda, nerijetko posve oprečni nauku evanđelja, bili su samo donekle, samo površinski kristijanizirani.9 Službeno bogoslužje (liturgija Crkve) nije imalo većeg utjecaja na njih. Svoje osjećaje, želje i potrebe nerijetko su očitovali u pučkim pobožnostima koje su bile stvarni izražaj njihovih potreba. Premda je liturgija vrhunac i najsavršeniji način iskazivanja hvale Bogu, ona ipak ne smije i ne može biti jedini i isključivi način zajedničkog štovanja Boga.10 Liturgijski obrasci namijenjeni cijeloj Crkvi ne mogu uvijek posve obuhvatiti sve mjesne, društvene, nacionalne i povijesne želje i potrebe vjernika. U službenom bogoslužju sve je više-manje točno određeno – predviđeno te stoga u njemu nema onako širokih mogućnosti za kreativnost i spontanost kakve se pružaju kod pučkih pobožnosti. Upravo zato kod pučkih pobožnosti jače dolaze do izražaja potrebe sadašnjeg trenutka. Nedostatak kreativnosti, koji u liturgiji susrećemo zbog njeUsp. G. DE ROSA, La religione popolare. Storia – Teologia – Pastorale, ed. Paoline, Rim, 1981., str. 40–41. 10 Usp. SC, br. 9 i br. 13; usp. R. GUARDINI, L’ésprit de la liturgie, Pariz, 1930., str. 104. 9

zine općenitosti, redovito se koristio kod pučkih pobožnosti.

2. Smisao pučke pobožnosti Sredinom XX. stoljeća na Zapadu se pojavilo više studija, članaka i prikaza koji su pučko vjerovanje željeli nekako poistovjetiti s folklorom, praznovjerjem i magijom.11 Istina je da su se u nekim izričajima pučke religioznosti i pučke pobožnosti tu i tamo kroz povijest Crkve mogli zapaziti određeni ostatci i znakovi povezanosti s praznovjerjem i magijom. To je došlo do izražaja osobito kod naroda koji je u vjerskom pogledu bio slabo poučen i gdje je kršćanstvo samo djelomično uspjelo izmijeniti poganska vjerovanja, običaje i obrede novopokrštenih naroda. Osim toga te promašaje protiv kojih se i sama Crkva borila12 ne smijemo uopćavati ni preuveličavati.13 Ti pokušaji dosta proizvoljnog tuUsp. G. DE ROSA, nav. dj., str. 42–52. U aktima Tridentskog koncila na 25. sjednici dana 3.–4. prosinca 1563. govori se o zazivanju i čašćenju relikvija i slika svetaca riječima: »Ako su se pak u te svete i spasonosne običaje uvukle neke zloporabe: njih sveti sabor jako želi potpuno iskorijeniti, nikakve slike krivih dogmi koje bi neobrazovanima pružale priliku opasne zablude. Ako je katkad zgodno izraziti i oblikovati događaje i priče iz Svetog pisma, jer je to korisno za neobrazovani puk, neka se narod pouči da se zbog toga ne može oblikovati božanstvo, niti izraziti bojama i likovima kao da se vidi tjelesnim očima. Nadalje, neka se dokine svako praznovjerje kod zazivanja svetaca, štovanja relikvija i korištenja svetih slika, neka se iskorijeni svaka ružna dobit i, konačno, neka se izbjegava svaka iskvarenost. Kako bi se to što vjernije obdržavalo, sveti je sabor odredio da nitko ne smije ni na kojem mjestu … postaviti, ili nastojati da postavi, nikakvu neobičnu sliku, osim ako ju je biskup odobrio. Također ne smije se priznati nova čudesa, niti primati nove relikvije, osim ako ih je on (biskup) prepoznao i odobrio«, u: H. DENZINGER – P. HÜNERMANN (prir.) , nav. dj., br. 1825, str. 382. 13 Usp. G. DE ROSA, nav. dj., str. 35–52. 11 12

mačenja pučke religioznosti u profanoj literaturi našega vremena bili su povod da se u posljednje vrijeme i u teološkoj literaturi također pojavio priličan broj članaka i studija o tom predmetu, ujedno je održano i više znanstvenih skupova o pučkom katolicizmu i pobožnosti nekad i danas.14 Budući da je tema o popularnoj Usp. B. LACROIX – Ρ. BOGLIONl (izd.), Les religions populaires. Colloque international 1970, Histoire et sociologie de la culture 3, Québec, 1972.; R. PANNET, La religion populaire, Vitry-Le-François, 1972.; Le catholicisme populaire 30 ans après: »La France, pays de mission?«, Pariz, 1974.; R. LAURENTIN, »La persistance de la piété populaire«, Concilium 81 (1973.), str. 13–154; F. DELARUELLE, La piété populaire au Moyen Âge, Torino, 1975.; R. MANSELLI, La religion populaire au Moyen Âge, Problemes de methode et d’histoire. Conference Albert-Le-Grand 1973, Montréal-Pariz, 1975.; J. M. R. TILLARD (izd.), Foi populaire. Foi savante. Actes du Ve Colloque du Centre d’étude d’histoire des religions populaires tenu au Collège dominicain de théologie (Ottawa), Pariz, 1976. LMD 122 (1975.) donosi više prikaza na temu: Religion populaire et réforme liturgique; B. PLONGERON (izd.), La religion populaire dans l’Occident chrétien, Pariz, 1976.; R. PANNET (izd.). Le christianisme populaire, les dossiers de l'histoire, Pariz, 1976.; A. DESILETS – G. LAPERIĖRRE (izd.), Recherche et religions populaires, Colloque internationale 1973., Cahiers de l’Institut Social Populaire, 11, Montréal, 1976.; F. REFOULE, Foi populaire, foi savante: dimension d’une controverse. Le Supplément 119, novembre 1976., str. 499–508; A, ROULET, Science et non-popularité à propos de foi populaire, Foi savante. Foi du peuple de Dieu, Le Supplément t. 119, novembre 1976., str. 509 – 516; Β. CARRA DE VAUX SAlNT-CYR, Religion populaire et mutations liturgiques, LMD 125 (1976.), str. 110–126; La piété populaire au Moyen Âge. Actes du 99e congrès national des sociétés savantes, Besançon, 1974., Section de philologie et d’histoire jusqu’ à l610. t. I, Pariz, Bibliothèque nationale, 1977.; J. VINATIER, Les chemins d’Emaüs – De la religion populaire à la foi du peuple de Dieu, 30 ans de recherches pastorales, Pariz, ²1977.; G. THILS, »La 'religion populaire': approches, définition«, Revue théologique de Louvaìn, Vlll, 2 (1977.), str. 198–210; S. BONNET – R. GRGEC – T. VEREŠ, Neoklerikalizam i pučki katolicizam, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1978.; AUTORI VARI, Religione e morale popolare cristiana. Ricerca interdisctplinare, VIII congresso nazionate dei teologi moralisti (Rocca di Papa, 16–19 aprile 1979.), Bologna, 1980.; M. H. FROESCHLÉ-CHOPARD, La

(pučkoj) religioznosti po sebi vrlo opsežna, ne možemo se u nju upuštati, nego odmah prelazimo na izlaganje o pučkoj pobožnosti, o kojoj je ovdje riječ. Vrlo je teško dati određenu definiciju pučke pobožnosti. Različiti crkveni dokumenti koji o njoj govore, kao npr. Codex Iuris Canonici (1917.) (kan. 125–126; 1259, 1261), enciklika pape Pija XI. Mediator Dei et hominum od 27. XI. 1947., Instrukcija Svetog zbora obreda od 3. IX. 1958. i Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium (br. 13 i 118) Drugoga vatikanskog koncila ne donose definiciju pučke pobožnosti. Redovito kažu da su to ostali (tj. neliturgijski ili izvanliturgijski) sveti čini koji se obavljaju bilo u crkvi bilo izvan nje, neovisno o tome predvodi li ih svećenik ili netko od vjernika. Upravo zato nužno je malo pobliže opisati o čemu je riječ. Pučke su pobožnosti zapravo izvanliturgijski izražaji raznih duhovnih i materijalnih potreba neke povijesne epohe, kraja i rase.15 Te se pobožnosti zbog svojeg obilježja zajedništva bitno razlikuju od privatne ili osobne pobožnosti. Pučke se pobožnosti gotovo uvijek ravnaju prema nekoj tradiciji ustaljenoj od zajednica koje su živjele prije i koje su stvorile te oblike pobožnosti. To su, kako je već rečeno, neliturgijski čini koji ne vrijede za cijelu Crkvu, nego samo na neko njezino uže pdručje, npr. biskupiju, dekanat ili neku redovničku provinciju. Ti bogoštovni čini mogu se prema zahtjevima mjesta i potreba zajednice koje ih obavljaju češće mijenjati, što je teško religion populaire en Provence orientale au XVIIIe siècle, Pariz, 1980.; Y. M. HILAIRE (izd.), La religion populaire. Aspects du christianisme populaire à travers l’histoire. Centre interdisciplinaire d’études des religions de l’Université de Lille III, Lille, 1981. 15 Usp. R. GUARDINI, Initiation à la prière, Reims, 1949., str. 231– 233.

ostvarivo kod liturgijskih obrazaca namijenjenih općoj ili nekoj mjesnoj crkvi. Važne značajke svih liturgijskih čina jesu kratkoća i točnost u njihovu izražavanju i primjeni. Kod pučkih pobožnosti upravo to nedostaje. One ne štede na riječima, pune su mašte, spontanosti i sentimentalnosti. Često ponavljaju već izrečene misli i želje te se stječe dojam kao da na taj način žele produžiti kontakt s Bogom. Upravo zato može se lako dogoditi da se kod tih pučkih pobožnosti brzo upada u monotoniju i rastresenost.16 Kod pučke pobožnosti jače dolazi do izražaja zajedništvo vjernika, što se ne bi uvijek moglo reći i za sve liturgijske čine. Vjernici koji prisustvuju tim pobožnostima kao da se nekako više i bolje poznaju i čini se da su nekako bliži jedni drugima.

3. Raznolikost pučkih pobožnosti U nekoliko prvih stoljeća vjernici su bili vrlo aktivni u crkvenim liturgijskim činima. Upravo zato u tom razdoblju ne nailazimo na neke posebne izvanliturgijske zajedničke oblike bogoštovlja. Ali s vremenom stanje se bitno izmijenilo. Još u ranome srednjem vijeku dolazi do naglog udaljavanja vjernika od službene liturgije. Teološki i jezično nerazumljivo bogoslužje u kojem se svećenik pojavljuje kao jedini činitelj nije moglo biti dovoljno vjerničkim duhovnim aspiracijama i potrebama. Oltar je pomaknut u apsidu crkve, svećenik je narodu okrenut leđima, između naroda i oltara stavljena je ograda. Nekako u isto vrijeme pojavljuje se i tzv. »missale plenum«, u kojem su objedinjene sve dotadašnje liturgijske knjige potrebne za slavljenje euha16

Usp. R. GUARDINI, nav. dj.

ristije: sakramentar, epistolar, antifonar i evanđelistar. Tako je svećenik, koji sada sve čini sam, pojedine dije love mise imao na okupu. Od tada pa u buduće javlja se sve više pučkih pobožnosti, sve brojnija hodočašća, procesije, razne pobožnosti prema Kristu, Mariji, anđelima, svecima, crkvi, papi, oltaru, svetim moćima itd. Od mnoštva tih pučkih pobožnosti osvrnut ćemo se samo na hodočašća i neke pobožnosti prema Kristu. Hodočašća su bila prvi i najstariji oblik pučke pobožnosti. Narod je iz pijeteta prema Kristu, iako uz velike fizičke napore i brojne opasnosti s kojima se na putu susretao, rado hodočastio u Svetu zemlju. Osim svetih mjesta vezanih uz Kristov ovozemaljski boravak u njegovoj domovini, s vremenom se javljaju i drugi hodočasnički ciljevi kao Rim, Compostella, Sainte Baume kod Marseillea i brojna, vremenski nešto kasnija, marijanska svetišta. U srednjem vijeku puno se hodočastilo, tako da bi se moglo reći kako je srednjovjekovni čovjek pravi Božji nomad. »Božje putnike«, »romare«, često se susreće na cestama, putovima i brodovima kako puni nade i iskrene pobožnosti hrle prema tada najpoznatijim hodočasničkim mjestima.17 Hodočastili su muževi i žene, svjetovnjaci, redovničke i kleričke osobe. Iz registara vrhovnih starješina (generala) dominikanskog reda vidljivo je da je npr. koncem srednjega i početkom novoga vijeka nemali broj redovnika iz naših krajeva hodočastio u Svetu zemlju, Rim ili na grob sv. Magdalene nedaleko od Marseillea.18 Neki R. OURSEL, nav. dj., str. 15 i s. Usp. S. KRASIĆ, Regesti pisama generala dominikanskog reda poslanih u Hrvatsku (1392–1600), Posebni otisak iz Arhivskog vjesnika XVII – XVIII (1974.–1975.), str. 194, 201, 204, 227, 231, 233, 237, 239, 243, 244; Arhivski vjesnik XXI – XXII (1978.–1979.), str. 224, 227, 229, 234, 242, 243, 264, 282. 17 18

od njih tražili su dopuštenje da kraće vrijeme izbivaju izvan samostana kako bi pribavili potrebna sredstva za ispunjenje zavjetovanog hodočašća. Premda se na hodočašća polazilo pojedinačno a zatim bi se u samom svetištu s ostalim prispjelim hodočasnicima obavljale zajedničke hodočasničke pobožnosti, bilo je i zajedničkih sabirnih mjesta odakle se onda skupno kretalo na put. Kao primjer može se navesti toranj sv. Jakova u Parizu, kod kojega su se u srednjem vijeku sakupljali hodočasnici sjeverne Francuske i susjednih zemalja za put u Santiago da Compostella u Španjolskoj. Određeni broj pučkih pobožnosti vezan je uz Kristovu osobu. To su tzv. pobožnosti utjelovljenoj Riječi, pobožnosti prema Kristovu čovještvu i Kristovoj muci. Vrlo rano u srednjem vijeku, a i poslije, pobožnost prema Kristovoj muci poprimila je različite oblike: pobožnost prema Kristovoj agoniji, pobožnost na čast pet Isusovih rana, a nadasve pobožnost prema svetom križu (klanjanje križu i križni put). U srednjem vijeku nastala je vjerska drama (skazanja) kao jedan od načina popularizacije pojedinih otajstava iz Kristova života i života svetaca. Tako u XV. stoljeću susrećemo nadaleko poznate pasionske igre, koje su, koristeći se evanđeoskim izvješćima, vrlo živopisno i s puno realizma dočaravale vjernicima pojedine etape iz Kristove muke i smrti.19 Na taj način željelo se i kod manje poučenih vjernika skrenuti pozornost na spomenuta otajstva. U tu kategoriju pobožnosti pripadala bi i crkvena skazanja, osobito živa duž naše jadranske obale.20 Na taj način hrvatski je narod Usp. J. LECLERCQ, Devotion privée, pieté populaire et liturgie au moyen âge. Études de pastorale liturgique (Lex orandi 1), Pariz, 1944., str. l 57–158. 20 Usp. E. HERCIGONJA, Povijest hrvatske književnosti, sv. 2: Sred19

bio u tijeku svih srednjovjekovnih duhovnih kretanja. Vrijedno je spomenuti i procesiju na čast sv. križa na otoku Hvaru za Veliki petak.21 Ona je također jedan od pokazatelja posebne pučke pobožnosti tog otoka prema svetom križu. Osim navedenih pučkih pobožnosti prema osobi Isusa Krista treba još spomenuti pobožnost prema Presvetom Sakramentu, Srcu Isusovu, Isusu velikom i vječnom svećeniku, Kristu Kralju itd.

4. Glavne značajke pučke pobožnosti Svaka pobožnost, privatna ili javna, liturgijska ili izvanliturgijska, mora bezuvjetno težiti za tim da pojedinca i zajednicu što više približi i sjedini s Kristom. Ona je, prema nauku sv. Tome, trajno kreposno raspoloženje volje kojim se čovjek posve predaje Božjoj službi. Boga, koji je zadnji cilj ljudskog života i mjerilo svega, treba bez prestanka slaviti zbog njegovih savršenstava i dobročinstava iskazanih preko stvaranja i otkupljenja po Isusu Kristu. Pobožnost je, nadalje, stav duše koja kao glavni cilj ima proslavu Boga i koja sve očekuje od njega.22 Nakon takvog stava posvemašnje otvorenosti, predanosti božanskoj ljubavi i podložnosti Božjemu spasiteljskom planu čovjek može od Božje providnosti tražiti pomoć i za ono što mu nedostaje u ispunjenju ovozemaljskih potreba. Uz općenite značajke pobožnosti uopće, pučke pobožnosti nadalje trebaju težiti k liturgiji kao svojemu njovjekovna književnost, izd. Mladost – Liber, Zagreb, 1975., str. 422– 424. 21 Usp. B. ŠKUNCA, Štovanje Isusove muke na otoku Hvaru, Crkva u svijetu, Biblioteka Radovi 5, Split, 1981. 22 Usp. TOMA AKVINSKI, Teološka suma II – II, q. 82, a. 1.

cilju. Kod vjernika treba neprestano pobuđivati zanimanje za liturgiju preko koje se najbolje i najbrže ponire u Kristovo vazmeno otajstvo. U tekstovima i načinu izvođenja pučkih pobožnosti ne smije biti ništa što bi na bilo koji način mutilo jasnoću kršćanske vjere. Osim toga, te iste pobožnosti moraju voditi što potpunijem i aktivnijem sudjelovanju vjernika kod euharistije i drugih sakramenata. U enciklici Mediator Dei et hominum veli se: »Ova pobožna djela, budući da kršćanski puk potiču na često pristupanje k sakramentu pokore i na pobožno i uredno sudjelovanje kod euhristijske žrtve i kod božanskog stola, kao i na razmatranje otajstava našeg otkupljenja i nasljedovanje divnih primjera naših svetaca, zato nas čine dionicima liturgijskog štovanja, na veliku korist našeg spasenja.«23 Ako ne idu za tim, one postaju isprazne i suvišne. U spomenutoj enciklici doslovno se kaže: »Kad bi zasebna i nutarnja pobožnost pojedinaca zanemarila uzvišenu oltarsku žrtvu i sakramente i udaljila se od spasonosne snage, koja teče iz Glave u udove, to bi svakako bio pokudan i uzaludan posao.«24 Pučke pobožnosti moraju biti vođene duhom liturgije i iz njih mora biti odstranjeno sve ono što nije dostojno vjere: »No ipak treba da u njima bude sve u dobrom skladu s duhom i pravilima svete liturgije, tako da se ništa ne uvodi što bi bilo nepodobno ili nedostojno časti kuće Božje, ili u jednu riječ na štetu svetih obreda ili protivno zdravoj pobožnosti.«25 Pučke pobožnosti treba osim toga uskladiti s liturgijskim vremenom. Stoga sigurno nije prikladno da se npr. u PIO XII., Enciklika Mediator Dei et hominum (O svetoj liturgiji), pretipkano iz Vjesnika đakovačke biskupije, izdao Nadbiskupski ordinarijat Zadar, Zadar, 1957., str. 34. 24 PIO XII., nav. dj., str. 8. 25 PIO XII., nav. dj., str. 34. 23

korizmeno vrijeme u pučkim pobožnostima ističu oni elementi koji posve odudaraju od pokorničkog duha što proizlazi iz svih korizmenih liturgijskih tekstova. Enciklika Mediator Dei u pastoralnom radu preporučuje pučke pobožnosti sljedećim riječima: »Ne prestanite dakle, Časna Braćo, u vašem pastirskom žaru, preporučivati i unapređivati te pobožne vježbe, koje bez ikakve sumnje moraju među vama povjerenim vjernicima uroditi spasonosnim plodom«26 ili pak: »… Kako smo već prije rekli, ovakve su duhovne vježbe veoma korisne, pa i nužne, da se u dušu ulije iskrena pobožnost, i da se one tako odgoje, u svetom životu, da uzmognu iz svete liturgije crpsti uspješnija i obilnija dobročinstva.«27 Slične misli nalazimo i u Konstituciji o liturgiji Sacrosanctum Concilium Drugoga vatikanskog koncila: »Vrlo se preporučuju pobožne vježbe kršćanskog naroda, ako su usklađene s crkvenim zakonima i propisima, osobito kad se vrše po nalogu Apostolske stolice.«28 S obzirom na pučke pobožnosti potrebno je također naglasiti da ih mora odobriti i kontrolirati Crkva. Tako u Kodeksu iz 1917., u kanonu 795., doslovno stoji: »A molitve i pobožnosti koje još nisu odobrene, ne smiju se pripustiti u crkvama i kapelama bez pregleda i odobrenja biskupa, koji će u težim slučajevima cijelu stvar podnijeti Sv. Stolici.«29 Enciklika Mediator Dei poziva biskupe da stalno bdiju nad liturgijom i pobožnostima uopće, dakle i pučkim pobožnostima: »Jednako vam dozivamo u pamet ovaj dekret 'o novim oblicima bogoPIO XII., nav. dj., str. 33. PIO XII., nav. dj., str. 33. 28 Konstitucija o liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 13, u: Dokumenti Drugoga vatikanskog koncila, KS, Zagreb, 2008., str. 12–13. 29 A. CRNICA, Priručnik kanonskoga prava Katoličke crkve, Zagreb, 1945., str. 241. 26 27

štovlja i pobožnosti koji se ne mogu uvoditi' (usp. Dekret Svetog oficija od 26. svibnja 1937.), čije točno obdržavanje preporučujemo vašoj pastirskoj budnosti.«30 Možda na prvi pogled začuđuje oprez Crkve s obzirom na pučke pobožnosti. No to je posve razumljivo ako se ima u vidu da se tijekom povijesti, a posebno u XIX. i XX. stoljeću, pojavilo više pučkih pobožnosti o kojima se crkveno učiteljstvo negativno izrazilo ili ih, štoviše, izričito zabranilo kao opasne za čistoću vjere i morala kršćanskog puka. Kao primjer navodimo tek neke od tih pobožnosti: pobožnost prema Isusu pokorniku, pobožnost prema duši našega Gospodina, pobožnost prema svetim ramenima Isusa Krista, štovanje lica našega Gospodina, pobožnost prema svetim rukama Isusovim, pobožnost prema glavi Isusovoj, krunica na čast svetih rana Isusovih, pobožnost prema prečistoj krvi Djevice Marije, pobožnost blaženoj Gospi od Presvetog Srca, pobožnost Gospi od Križa, pobožnost prema srcu svetog Josipa i druge pobožnosti.31 Kod pučkih pobožnosti nerijetko se opažaju znakovi naglašenog sentimentalizma. Budući da te pobožnosti imaju veliku slobodu kreiranja, spomenuta osjećajnost osobito dolazi do izražaja u onim krajevima i kod onih naroda koji su skloniji sentimentalizmu. Upravo zato potrebno je da pastoralni radnici o tome vode računa i da znadu tu sklonost sentimentalizmu održati u granicama normalnosti. Osjećajnost je po sebi dobra stvar sve dok je pod kontrolom razuma. Ona može biti velika pomoć u ljudskome kreposnom djelovanju, ali

PIO XII., nav. dj., str. 588; htt;//zrno, wordpress.com/teoloske-teme/crkveni-dokumenti/mediator-1947/dei. 31 Usp. A. DE BONHOME, »Dévotions prohibées«, Dictionnaire de Spiritualité, t. III, Pariz, 1957., str. 778–795. 30

isto tako može biti uzrokom brojnih zapreka i teškoća ako je nekontrolirana i prepuštena sama sebi.32 Jedan od nedostataka koji se često susreće kod pučkih pobožnosti jest naglašeni individualizam. Budući da je svaka takva pobožnost nekako više usmjerena na manju zajednicu, manju skupinu ljudi, to se lako može zaboraviti na opću Crkvu i njezine potrebe i probleme. Sva pozornost usredotočena je samo na one koji sudjeluju u tim pobožnostima, a na druge se nikako ne misli. Zbog toga će biti od velike koristi ako svećenici, koji nerijetko sami predvode ili prisustvuju tim pučkim pobožnostima, na to podsjete vjernike. Osim navedenih značajki, svaka pučka pobožnost treba biti nutarnja, stalna, nezainteresirana, mora prakticirati čistoću srca i biti uvijek otvorena i pristupačna za bližnjega.33

5. S mjernice crkvenog učiteljstva o pučkoj pobožnosti Suvremeno crkveno učiteljstvo više se puta osvrnulo na pučku pobožnost kao na nešto što je trajno prisutno u svijesti vjernika. Razni izvanliturgijski bogoštovni čini redovito su pokazatelji stvarnih potreba i vjerovanja običnog čovjeka. Naime, te su pobožnosti po sebi dobre, ali ih treba neprestano teološki produbljivati i pročišćavati od svega što nije u skladu s vjerovanjem i naučavanjem Crkve. O svemu tome govore brojni crkveni dokumenti nakon Drugoga svjetskog rata, od kojih navodimo samo najkarakterističnije. Usp. P. DONCOEUR, nav. dj., str. 208–209, 190. Usp. Sv. LJUDEVIT M. GRIGNION MONTFORTSKI, Sabrana djela I, Symposion, Split, 1980., str. 270–273. 32 33

a) Mediator Dei et hominum, enciklika pape Pija XII. o liturgiji od 20. studenoga 1947., na više mjesta spominje pučke pobožnosti. Tako npr. u spomenutoj enciklci stoji da pučke pobožnosti moraju voditi što potpunijem i aktivnijem sudjelovanju vjernika u liturgiji.34 Nadalje, one trebaju biti vođene duhom liturgije i iz njih nužno treba biti uklonjeno sve ono što nije dostojno vjere.35 Pri kraju enciklike Pio XII. pučke pobožnosti živo preporučuje u pastoralnom radu Crkve.36 b) Sveti zbor obreda objavio je 3. rujna 1958. naputak O svetoj glazbi i svetoj liturgijii u kojem daje određena pojašnjenja o pjevanju i pučkim pobožnostima sadržanim u enciklikama Mediator Dei i u naputku De musica sacra (od 25. prosinca 1955.). U brojevima 12–15 spomenute upute nalaze se općenita pravila za izvođenje bogoštovnih čina. Na primjer: ne smije se miješati liturgijske čine i pučke pobožnosti,37 kod obavljanja pučkih pobožnosti ne mora se služiti samo latinskim nego onim jezikom koji je vjernicima razumljiviji.38 Što se tiče uporabe narodnog jezika, slično vrijedi i za procesije koje se obavljaju na način pučkih pobožnosti.39 Pučko se pjevanje preporučuje i potiče se njegovo promicanje,40 a ono dolazi do izražaja osobito kod obavljanja pučkih pobožnosti.41 PIO XII., nav. dj., u: AAS XXXIX (1947.), str. 534–535; O svetoj liturgiji, Zadar, 1957., str. 34. 35 PIO XII., nav. dj., u: AAS XXXIX (1947.), str. 587; O svetoj liturgiji, Zadar, 1957., str. 10–11, 34. 36 PIO XII., nav. dj., u: AAS XXXIX (1947.), str. 584–585; O svetoj liturgiji, Zadar, 1957., str. 32–33. 37 SACRA CONGREGATIO RITUUM, Instructio de musica sacra et sacra liturgia, u: AAS L (1958.), br. 12, str. 635. 38 PIO XII., nav. dj., u: AAS L (1958.), br. 13 d, 635. 39 PIO XII., nav. dj., u: AAS L (1958.) br. 15, str. 636. 40 PIO XII., nav. dj., u: AAS L (1958.), br. 19, n. 20, str. 637. 41 PIO XII., nav. dj., u: AAS L (1958.), br. 51, str. 647. 34

O pučkim pobožnostima bilo je govora i na Drugome vatikanskom koncilu (1962.–1965.). U Konstituciji o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium preporučuju se pučke pobožnosti, ali uz uvjet da budu u skladu s crkvenim propisima i zakonima.42 U naputcima o svetoj glazbi isti dokument doslovno kaže: »Neka se brižljivo njeguje pučko vjersko pjevanje, da glasovi mogu odzvanjati u pobožnim i svetim vježbama, u samim liturgijskim činima, prema odredbama i propisima rubrika.«43 Dobro je prisjetiti se da Drugi vatikanski koncil govori o štovanju Majke Božje i u 8. poglavlju Dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen gentium, br. 66, uz napomenu da svi oblici štovanja Marije, koje je Crkva odobrila, trebaju ostati u granicama zdravoga i pravovjernoga nauka: »Naime, različiti oblici pobožnosti prema Bogorodici, koje je Crkva u granicama zdravoga i pravovjernoga nauka i prema prilikama vremena i mjesta te prema značaju i ćudi vjernika odobrila, postižu to da dok se Majka časti, Sin – radi kojega je sve (usp. Kol 1, 15–16) u kojem se vječnom Ocu 'svidjelo nastaniti svu puninu' (Kol 1, 19) bude pravo upoznat, voljen, slavljen i da njegove zapovijedi budu obdržavane.«44 Papa Pavao VI. za svog je pontifikata više puta govorio o pučkoj pohožnosti. Tako u pobudnici Marialis cultus 1974. godine, govoreći o raznim vidovima marijanskih pobožnosti, potiče na stvaralaštvo i naglašava potrebu revizije tih pobožnosti kako bi se u njih uklopile vjerske istine Crkve: »Iz toga se vidi potreba Dokumenti Drugoga vatikanskog koncila, 7. izd., KS, Zagreb, 2008., br. 13, str. 12–13 i br. 105, str. 47. 43 Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 118, u: Dokumenti Drugoga vatikanskog koncila, str. 53. 44 Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, br. 66, u: Dokumenti Drugoga vatikanskog koncila, str. 196–197. 42

Bilješka o autoru Dr. sc. Marijan Biškup, dominikanac, rođen je 23. kolovoza 1939. u Završju, općina Novi Marof. Od 1946. do 1950. pohađa Osnovnu školu u Radovanu; prva tri razreda gimnazije pohađa u Varaždinu od 1950. do 1953., a od 1953. do 1957. u Dominikanskoj klasičnoj gimnaziji u Bolu na Braču. Od 1958. do 1963. studira filozofiju i teologiju na Visokoj dominikanskoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku, a od 1959. do 1961. služi vojni rok. Od 1963. do 1966. nastavlja studij teologije na KBF-u u Zagrebu, gdje 1969. stječe naslov magistra teologije. Za svećenika je zaređen 1965. U Rimu od 1969. nastavlja specijalni studij teologije: 1971. na »Anselmianumu« postiže magisterij iz liturgike, 1973. na Sveučilištu sv. Tome (Angelicum) postiže doktorat iz teologije, a 1975. na »Alfonsianumu« stječe diplomu iz specijalizacije u moralnoj teologiji. Moralnu teologiju predaje na KBF-u neprekidno od 1973., a od 1977. i na Katehetskom institutu, »ljudska prava« predaje od 1991. na istom fakultetu. Asistentom pri Katedri moralne teologije imenovan je 18. svibnja 1973. Habilitirao je 1979. i postao naslovnim docentom, 1990. postaje sveučilišnim docentom, 1997. izvanrednim profesorom, 12. rujna 2000. redovitim sveučilišnim profesorom, a reizbor u trajno zvanje bio je 12. rujna 2005. Od 1998. do 2001. obnaša službu prodekana KBF-a za nastavu; na službu obnašatelja pročelnika Katedre moralne teologije imenovan je 15. listopada 1998.; pročelnikom Katedre za moralnu teologije postaje 27. svibnja 1999. i ponovno 27. travnja 2005. Autor je brojnih članaka, priloga, prikaza i prijevoda s područja moralne teologije i povijesti teološke misli kod nas, oko 240 bibliografskih jedinica (savjest, 185

epikeja, eutanazija, ekologija, odnos etike i umjetnosti, prilog hrvatskih dominikanaca razvoju mariologije kod nas, pučka pobožnost, doprinos hrvatskih dominikanaca teološkoj misli u općoj Crkvi: Pavao Dalmatinac, Augustin Kažotić, Martin iz Zadra, Klement Ranjina, Albert Dujam Gliričić i dr.). Dana 1. listopada 2009. odlazi u mirovinu. Dana 26. svibnja 2014. godine Senat Sveučilišta u Zagrebu, a na prijedlog Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, dodijelio mu je počasni naslov i zvanje profesor emeritus. Autor je ili koautor knjiga: M. BIŠKUP, Influsso della liturgia di san Pietro sui documenti glagolitici, pars disertationis ad lauream, Rim, 1976.; A. KRCHNAK – F. ŠANJEK – M. BIŠKUP, Magistri Joannis (Stojković) de Ragusio, »Tractatus de Ecclesia«, ed. Princeps, Zagreb, 1983., 335 str.; M. BIŠKUP, Il beato Agostino Kažotić (Traù di Dalmazia, 1260., Lucera, 1323.), Životopis, Lucera (Italija), 1985. i 1995.; M. BIŠKUP – F. ŠANJEK, Blaženi Augustin Kažotić (o. 1250.–1323.), životopis, Zagreb, 1994., 95 str.; M. BIŠKUP, Bogoslovne kreposti u djelima Klementa Ranjine, Zagreb, 2000., 121 str.; M. BIŠKUP, Blaženi Augustin Kažotić, Zagreb, 2002., 195 str.; M. BIŠKUP (prir.), Abstractiones de libro Sententiarum Martina Zadranina (13/14 st.), O.P., editio princeps, Zagreb, 2006.; M. BIŠKUP, Blažena Ozana Kotorska (1493.–1565.), Zagreb, 2007., 159 str.; M. BIŠKUP, Ljudska prava. Povijesno-teološki osvrt, Zagreb, 2010., 144 str.; M. BIŠKUP, Augustin Kažotić (o. 1260.–1323.) u riječi i slici, Zagreb, 2013.; sudjelovao je u objavljivanju prijevoda Las Casasova Kratkog izvješća o uništenju Indijâ (1983.); priredio dodatnu bibliografiju za B. Häringov Kristov zakon (1986.) i Sto godina katoličkog socijalnog nauka, Zagreb, 1991. Bio je redaktor tema iz moralne teologije i 186

liturgike Općega religijskog leksikona u izdanju HLZ »Miroslav Krleža« u Zagrebu (2002.). Voditelj teme »Martin Zadranin« u znanstvenom projektu KBF-a u Zagrebu »Srednjovjekovna znanstvena baština u Hrvata« (1999.–2006.); aktivni je član znanstvenih ustanova »Kršćanska sadašnjost« (Zagreb), Hrvatski mariološki institut (Zagreb), Associazione teologica italiana par lo studio della morale (ATISM, Rim), Association des théologiens pour l'étude de la morale (ATEM, Pariz), Pontificia Academia Mariana Internationalis (PAMI, Rim), Hrvatskoga kanonističkog društva.

187

Sadržaj Predgovor.........................................................................7 Uvod.................................................................................9 TEMELJNE ZNAČAJKE AUTENTIČNE PUČKE POBOŽNOSTI...................... 9 1. Razlozi nastanka pučkih pobožnosti........................9 2. Smisao pučke pobožnosti.........................................13 3. Raznolikost pučkih pobožnosti..............................16 4. Glavne značajke pučke pobožnosti ........................19 5. Smjernice crkvenog učiteljstva o pučkoj pobožnosti................................................................ 23 MARIOLOGIJA HRVATSKIH DOMINIKANACA ...................... 29 MARIJINO ŠTOVANJE KOD HRVATSKIH DOMINIKANACA OD XIII. DO XX. STOLJEĆA.....29

A. Marijino štovanje u životu sv. Dominika..............29 B. Štovanje Majke Božje u dominikanskom redu.....33 I. M ARIJINO ŠTOVANJE KOD HRVATSKIH DOMINIKANACA OD XIII. DO XV. STOLJEĆA....37

1. Hrvatski dominikanci i krunica .............................37 2. Crkve, samostani i slike posvećene Majci Božjoj.........................................................................39 3. Marija u spisima hrvatskih dominikanaca .............42 3.1. Augustin Kažotić, promicatelj štovanja Majke Božje........................................................43 II. HRVATSKI DOMINIKANCI XVI. STOLJEĆA O MARIJI..............................................49

1. Grgur natalis budisaljić (oko 1485. – oko 1550.)............................................. 50

189

2. KLEMENT RANJINA (1482.–1559.)...................51 3. DOMINIK BUĆA (oko 1485. – oko 1551.) ..........57 4. ALBERT DUJAM GLIRIČIĆ (oko 1515.–1564.)...................................................... 60 5. PAVAO ZUZORIĆ (oko 1505.–1596.).................. 64 6. VINKO BOSANAC (XVI. st.)............................. 64 7. BENEDIKT BABIĆ (XVI. st. – 1591.)...................65 8. LUKA POLOVINIĆ (oko 1527. – oko 1601.)..... 66 III. HRVATSKI DOMINIKANCI XVII. I XVIII. STOLJEĆA O BOGORODICI ................69

1. ARKANĐEO GUČETIĆ OBLIŠIĆ (1532.–1610.)...............................................................71 2. VINKO KOMNEN (oko 1590.–1667.)..................75 3. IGNACIJE AQUILINI (1642.–1727.)....................75 4. O. VINKO MARIJA GUČETIĆ (1682. – 1771.).79 4.1. I kao ružičnjaci u Jerihonu (Sir 24, 14)...........85 4.2. Izlaganje Očenaša............................................ 86 Oče naš ..............................................................87 Koji jesi na nebesima........................................ 88 Prva prošnja: Sveti se ime tvoje....................... 89 Druga prošnja: Dođi kraljevstvo tvoje........... 90 Treća prošnja: Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.........................................91 Četvrta prošnja: Kruh naš svagdašnji daj nam danas....................................................91 Peta prošnja: Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.....................93 Šesta prošnja: I ne uvedi nas u napast............. 95 Sedma prošnja: Nego izbavi nas od zla...........97 4.3. Izlaganje molitve »Zdravo Marijo«................97 4.4. Sveta krunica.................................................... 98

R a d o s n a o t a j s t v a........................... 98 Prvo radosno otajstvo: Navještenje Blaženoj Djevici Mariji...................................................... 98 190

Drugo radosno otajstvo: Pohod svetoj Elizabeti ..... 99 Treće radosno otajstvo: Isusovo rođenje u Betlehemu.......................................................100 Četvrto radosno otajstvo: Prikazanje Isusovo u Hramu............................................................100 Peto radosno otajstvo: Našašće Isusovo u Hramu............................................................100 Ž a l o s n a o t a j s t v a .................... 101 Prvo žalosno otajstvo: Molitva i krvavi znoj Isusa u Getsemanskom vrtu............................101 Drugo i treće žalosno otajstvo: Isusovo bičevanje i trnovo krunjenje............................102 Četvrto žalosno otajstvo: Isusov križni put na Kalvariju.......................................................102 Peto žalosno otajstvo: Kristova smrt na križu.........102 S l a v n a o t a j s t v a........................ 103 Prvo slavno otajstvo: Isusovo uskrsnuće .................103 Drugo slavno otajstvo: Kristovo uzašašće na nebo..............................................................103 Treće slavno otajstvo: Poslanje Duha Svetoga .........104 Četvrto slavno otajstvo: Marijino uznesenje na nebo.............................................................104 Peto slavno otajstvo: Marijino krunjenje na nebu ............................................................104 IV. HRVATSKI DOMINIKANCI XIX. I XX. STOLJEĆA ŠIRITELJI ŠTOVANJA MAJKE BOŽJE ......................................................107

1. O. ARKANĐEO KALIĆ (1739.–1816.)..............109 1.1. Majko bolesna..................................................110 1.2. Duhovno bogatstvo Marijine krunice........... 114 2. AUGUSTIN ĐURĐEVIĆ (1818.–1874.).............117 2.1. Marijin životni put .........................................118 2.2. Ogledalo kreposti............................................121 191

2.3. Preminuće Majke Božje .................................125 2.4. Marijino uznesenje na nebo............................127 3. O. ANĐEO MARIJA MIŠKOV (1848.–1922.) ..128 3.1. Misionarski rad o. Miškova............................130 3.2. Štovanje Bogorodice........................................130 3.3. Propovijedi.......................................................131 3.4. Molitveni priručnici i časopis.........................132 4. O. JERKO VLAHOVIĆ (1846.–1931.)................134 5. O. JORDAN VICULIN (1893.–1944.)................138 6. O. JORDAN KUNIČIĆ (1908.–1974.) ...............144 6.1. Teolog-mariolog i znanstveni radnik............146 7. O. ZLATAN PLENKOVIĆ (1914. − 1987.).........149 7.1. Životne crtice ..................................................149 7.2. Spisateljski rad .................................................151 7.3. Glazbeno stvaralaštvo....................................152 7.4. Mariologija o. Plenkovića...............................153 a) Marijina krunica .........................................153 7.5. Marijanske propovijedi prije Drugoga vatikanskog koncila ........................................155 7.6. Marijanske propovijedi poslije Drugoga vatikanskog koncila.........................................157 7.7. Knjiga Svibanj. U svjetlu Marialis cultus......157 a) Kakva pobožnost?.......................................158 b) Marija i otkup svijeta..................................158 c) Suradnica......................................................159 d) Marija i ekumenizam.................................161 e) Pročišćena pobožnost..................................162 7.8. Marijin lik u propovijedima Zdravo Djevo.................................................................163 a) Marijin životni put......................................163 b) Marija je začeta bez grijeha.......................164 c) Marija je također rođena bez istočnoga grijeha i odgajana od svojih roditelja sv. Joakima i Ane ........................................164 192

d) Ime Marijino...............................................164 e) Navještenje – Blagovijest ...........................165 f) Pohod Elizabeti ...........................................166 g) Svijećnica ....................................................167 h) Velika Gospa................................................167 i) Naslovi Majke Božje ...................................168 j) Marija kraljica svijeta..................................168 k) Grešnikovo utočište ...................................169 l) Zdravlje bolesnih.........................................170 m) Tvoja i moja majka....................................170 n) Utjeha žalosnih ...........................................171 o) Štovanje Majke Božje.................................172 p) Majčinsko srce Marijino .............................173 r) Zar me Gospa ne čuje? ...............................173 s) Pomozi, Marijo!...........................................174 ZAKLJUČAK............................................................177 SUMMARY................................................................181 Bilješka o autoru ..........................................185 IKONOGRAFSKI PRILOZI..................................195

193

IKONOGRAFSKI PRILOZI Usp. MARIO MARINOV i suautori, Dominikanski samostan sv. Petra mučenika u Starom Gradu na Hvaru, Stari Grad, 2006.; Galerija Klovićevi dvori, Zagreb – Hrvatska dominikanska provincija, Zagreb, Katalog izložbe »Dominikanci u Hrvatskoj«, Zagreb, 2011.; STJEPAN KRASIĆ, Le couvent Saint-Dominique de Dubrovnique, Zagreb, 2011.

1. BEATO ANGELICO, 1218. Poznati svećenik i višegodišnji profesor prava na Pariškom sveučilištu Reginald iz Orléansa u Rimu se susreo sa sv. Dominikom i izrazio mu želju da stupi u dominikanski red. U međuvremenu je teško obolio i liječnici nisu imali puno nade u njegovo ozdravljenje. Ali Majka Božja ga je čudesno ozdravila. Zatim mu je pokazala odijelo dominikanskog reda uz popratne riječi: »Evo odjeće tvoga reda.« Slika je prvotno bila vlasništvo dominikanskoga samostana u Fiesolu (kod Firence), a sada se nalazi u National Gallery u Londonu.

195

2. IVO MARINKOVIĆ, vitraj Viđenje sv. Dominika, rozeta na zapadnom pročelju dominikanske crkve sv. Dominika u Dubrovniku, postavljen nakon Drugoga svjetskog rata, radionica Marinković, Zagreb. Obnovljen 1994. nakon bombardiranja 1991.–1992. godine.

196

Dr. sc. Zvonimir Kurečić

ISBN 978-953-241-510-0

www.glas-koncila.hr

120 kuna

M a ri ja n B i š kup , O P

Divote se govore o tebi, Djevo Marijo

M a r i j a n Bi š kup, O P

Divote se govore o tebi, Djevo Marijo Mariologija hrvatskih dominikanaca